Glasovi Melpomene: zbornik književnih radova

Page 1

„Glasovi

Zbornik književnih radova

Зборник књижевних радова

„GLASOVI MELPOMENE“

„ГЛАСОВИ

МЕЛПОМЕНЕ“

Povodom jubileja – 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević (1862 – 1945)

Поводом јубилеја – 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић (1862 – 1945)

Beograd / Београд, 2017.

Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
2
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Zbornik književnih radova

Зборник књижевних радова

„GLASOVI MELPOMENE“

„ГЛАСОВИ МЕЛПОМЕНЕ“

Povodom jubileja – 155 godina od rođenja

Jelene J. Dimitrijević (1862 – 1945)

Поводом јубилеја – 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић (1862 – 1945)

Izdavač / Издавач

Ana Stjelja / Ана Стјеља

Glavni urednik / Главни уредник Ana Stjelja / Ана Стјеља

Urednici / Уредници

Gordana Vlahović / Гордана Влаховић

Jasmina Hanjalić / Јасмина Хањалић

Vlasta Mladenović / Власта Младеновић

Nikola Šimić Tonin / Никола Шимић Тонин

Sande Dodevski / Санде Додевски

Priprema i štampa / Припрема и штампа Digital Art Company

Tiraž / Тираж

200

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 3

REČ UREDNIKA

Konkurs za zbornik književnih radova „Glasovi Melpomene“ raspisan je početkom 2017. godine sa ciljem da se skrene pažnja na jubilej – 155 godina od rođenja srpske književnice Jelene J. Dimitrijević. Ova, veoma plodna, a skrajnuta srpska književnica čiji su dug životni vek obeležili: putovanja, upoznavanje sa različitim kulturama sveta i posvećenost ženi kao njenoj velikoj književnoj inspiraciji, zaslužila je da se u godini njenog jubileja setimo njenog lika i dela i da kroz ovaj književni zbornik damo skroman doprinos obeležavanju tog jubileja.

Iako je prvobitno bilo planirano da se konkurs završi 31. maja, zbog velikog interesovanja autora koji su po svemu sudeći bili inspirisani temama ovog konkursa, rok za slanje radova je produžen do 31. jula. Na konkurs se prijavio veliki broj autora iz Srbije, Republike Srpske, BiH, Hrvatske, Crne Gore i Slovenije koji su kroz poeziju, prozu, putopise i eseje nastojali da na sebi svojstven način odgovore temama konkursa. Primetno je da su temama konkursa najviše bili inspirisani pesnici te će tako u zborniku „Glasovi Melpomene“ najviše biti zastupljena poezija. Broj pristiglih radova iz oblasti proze, putopisa i eseja je nešto manji, ali ujednačen.

Urednički kolegijum u sastavu: Dr Ana Stjelja – glavni urednik i urednici: Gordana Vlahović, Jasmina Hanjalić, Vlasta Mladenović, Nikola Šimić Tonin i Sande Dodevski doneo je odluku da se u zbornik radova uvrsti 45 autora iz celog regiona. U kategoriji „POEZIJA“ odlučeno je da se nagrade tri rada: pesma „Sin pustinje“ Enese Mahmić iz Kopra, pesma „Crno u crnilu“ Ljiljanе Stojadinović iz Pančeva i pesma „Naberi mi stručak bosilja“ Snežane Šolkotović iz Korbova. U kategoriji „PROZA“ odlučeno je da se nagrade tri rada: priča „Svetac i vodeničar“ Nenada Andrića iz Valjeva , priča „Sevda“ Alme Zornić iz Sarajeva i priča „Đavolja molitva“ Mirjane Ranković Matović iz Čačka. U kategoriji „PUTOPISI“ odlučeno je da se nagradi jedan rad i to putopis „Lama Burlat“ Srđana Markovića iz Beograda, dok je u kategoriji „ESEJI“ odlučeno da se nagradi rad „Egiptomanija: uzroci i posledice“ Miloša Todorovića iz Smedereva.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 4
Zbornik

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Nagrađeni radovi su na najbolji mogući način odgovorili književnom zadatku, obradivši teme koje je u svojim delima obrađivala Jelena J. Dimitrijević, pre svega: položaj žene u patrijarhalnom društvu, zatim život muslimanskih žena i njihov usud, potom teme koje su u nekim aspektima vezane za Bliski i Daleki istok koji je Jelena pohodila na svojim putovanjima, ali i teme koje su vezane za srpsku narodnu tradiciju i pravoslavlje koje je Jelena obrađivala ponajviše u svojoj poeziji.

S obzirom na to da je zbornik „Glasovi Melpomene“ dobio regionalni karakter, odlučeno je da se objavi na dva pisma i na ćirilici i na latinici kako bi se ispoštovala i jezička raznolikost naroda koji žive na prostoru bivše Jugoslavije. Putešestvije kroz književni i stvaralački svet Jelene J. Dimitrijević jednako je uzbudljivo kao što su to bila njena stvarna putovanja, a verujemo da će zbornik književnih radova „Glasovi Melpomene“ biti jedan lep književni suvenir koji će autori poneti sa sobom kao uspomenu na godinu jubileja ove srpske književnice,te na književni konkurs koji je organizovan u njenu čast.

01. avgust 2017.

Dr Ana Stjelja

Glavni urednik magazina „Alia Mundi“ za kulturnu raznolikost i književnog zbornika „Glasovi Melpomene“

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 5

РЕЧ УРЕДНИКА

Конкурс за зборник књижевних радова „Гласови Мелпомене“ расписан је почетком 2017. године са циљем да се скрене пажња на јубилеј – 155 година од рођења српске књижевнице Јелене Ј. Димитријевић. Ова, веома плодна, а скрајнута српска књижевница чији су дуг животни век обележили: путовања, упознавање са различитим културама света и посвећеност жени као њеној великој књижевној инспирацији, заслужила је да се у години њеног јубилеја сетимо њеног лика и дела и да кроз овај књижевни зборник дамо скроман допринос обележавању тог јубилеја.

Иако је првобитно било планирано да се конкурс заврши 31. маја, због великог интересовања аутора који су по свему судећи били инспирисани темама овог конкурса, рок за слање радова је продужен до 31. јула. На конкурс се пријавио велики број аутора из Србије, Републике Српске, БиХ, Хрватске, Црне Горе и Словеније који су кроз поезију, прозу, путописе и есеје настојали да на себи својствен начин одговоре темама конкурса. Приметно је да су темама конкурса највише били инспирисани песници те ће тако у зборнику „Гласови Мелпомене“ највише бити заступљена поезија. Број пристиглих радова из области прозе, путописа и есеја је нешто мањи, али уједначен.

Уреднички колегијум у саставу: Др Ана Стјеља – главни уредник и уредници: Гордана Влаховић, Јасмина Хањалић, Власта Младеновић, Никола Шимић Тонин и Санде Додевски донео је одлуку да се у зборник радова уврсти 45 аутора из целог региона. У категорији „ПОЕЗИЈА“ одлучено је да се награде три рада: песма „Син пустиње“ Енесе Махмић из Копра, песма „Црно у црнилу“ Љиљане Стојадиновић из Панчева и песма „Набери ми стручак босиља“ Снежане Шолкотовић из Корбова. У категорији „ПРОЗА“ одлучено је да се награде три рада: прича „Светац и воденичар“ Ненада Андрића из Ваљева , прича „Севда“ Алме Зорнић из Сарајева и прича „Ђавоља молитва“ Мирјане Ранковић Матовић из Чачка. У категорији „ПУТОПИСИ“ одлучено је да се награди један рад и то путопис „Лама Бурлат“ Срђана Марковића из Београда, док је у кате -

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
6
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

горији „ЕСЕЈИ“ одлучено да се награди рад „Египтоманија: узроци и последице“ Милоша Тодоровића из Смедерева.

Награђени радови су на најбољи могући начин одговорили књижевном задатку, обрадивши теме које је у својим делима обрађивала Јелена Ј. Димитријевић, пре свега: положај жене у патријархалном друштву, затим живот муслиманских жена и њихов усуд, потом теме које су у неким аспектима везане за Блиски и Далеки исток који је Јелена походила на својим путовањима, али и теме које су везане за српску народну традицију и православље које је Јелена обрађивала понајвише у својој поезији.

С обзиром на то да је зборник „Гласови Мелпомене“ добио регионални карактер, одлучено је да се објави на два писма и на ћирилици и на латиници, како би се испоштовала и језичка разноликост народа који живе на простору бивше Југославије. Путешествије кроз књижевни и стваралачки свет Јелене Ј. Димитријевић једнако је узбудљиво као што су то била њена стварна путовања, а верујемо да ће зборник књижевних радова „Гласови Мелпомене“ бити један леп књижевни сувенир који ће аутори понети са собом као успомену на годину јубилеја ове српске књижевнице те на књижевни конкурс који је организован у њену част.

01. август 2017.

Др Ана Стјељa Главни уредник магазина „Алиа Мунди“ за културну разноликост и књижевног зборника „Гласови Мелпомене“

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 7

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
8
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Poezija Поезија

(Novi Pazar, Srbija)

IZBJEGLICA

Okupljaju se sitni mravi ispod moje klupe, kod mojih se nogu jagme oko bačenih košpica, ja, tih i zanesen, probiram kroz sve sate glupe, čekam i nadam se da srešću poznata mi lica.

Ne poznajem nikoga, niko da me pozdravi, tek danas sam shvatio da sam izbjeglica, jedino su moje društvo ovi sitni mravi što su samo hrana gradskih finih ptica.

U zemlji sam tuđoj, a zemlje svoje više nemam, vratio bih se rado da znam samo gdje i kuda, svakog jutra pakujem se ponovo i spremam, a jaknu pa stalno nosim zbog tuđinskog studa.

Da li, bože, čak i ovi moji sitni, crni mravi dođu ovdje zbog lijepe i šarene razglednice i vrate li se ikad kući, ko sad, veseli i zdravi il’ ostanu vječno ovdje biti samo izbjeglice!?

Ova vozna karta koju čuvam još u novčaniku izblijedila je – valjda od ove svakodnevne kiše, vlaga mi je razbojila i moje stare kuće sliku pa sad kao da ni nemam svoje kuće više.

Sjedim na ovoj klupi koja više nije neudobna, gledam grad i gledam u sva ova sretna lica, znam da sad sam samo lutalica nepodobna i da niko im ne smeta ko što smeta izbjeglica.

Prešao sam šume, prešao sam i veliko more, šibali su hladni vjetrovi i kiše preko moga lica, mislio sam da ne može mi baš nikako biti gore sve dok danas nisam shvatio da sam izbjeglica.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 9 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
E M I R B A J R O V I Ć

BRANKA VOJINOVIĆ JEGDIĆ

(Podgorica, Crna Gora)

VIRDŽINA

Bezbratnica, kad pristasa

viđe da će kuća pokleknuti pa odsiječe pletenicu, obuče pantalone, uze kosu u ruke da je otkuje iz inata, neka svo selo čuje da se ovaj dom neće zatvoriti i onda krenu među ljude.

Sada drhtavim i požutjelim prstima mota duvan, a sjećanja se u zimskom zatvorenom danu razmiljela po sobi, samoća je teška, ali ne žali za tuđim duvarima, dobra je njoj i ova kuća kapavica koju više ne podupire, pa se kao i ona

nakrivila na jednu stranu, nema snage da mijenja, obamrla, prepušta se čekanju...

Ali kad razgoluba izaći će polako da zakuje još poneku ispod snijega istrulu ljesu, izvešće šarulju u onu livadu đe je nekad bila najbolja trava, (jes da se sad ispostilo, a trnjaci aknuli na sve strane), ali dobra je to zemlja, davala je mnogo...

Gluva je ova kuća (kao i ona) ma, bolje je da ne čuje kako je iza leđa olajavaju što se ne uda ko sestre,

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 10
Zbornik

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

no osta da bude ono što nije. sad nema ko da je pogleda, čašu vode da doda, a eto i njina se đeca razbježala niza svijet. pa i oni sa tišinom druguju i čekaju....

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 11

TVOJA PESMA

Ti pišeš u međuređu

Vitražne slike

Nutarnji svet smislenosti

Kaleidoskop dobra i zla

Obdukcija duše

Ne skrivaš se u pesmu

Od Boga si pesmarica

Ti pero umačeš

U belo mastilo

Sintonija žitija

I pišeš uspravne redove

Anagrame nade

Preslikače jave

Nagoveštaje nesna

Živiš život i sanjaš san

Ciničnom vunom

Pletivo reči

Asketskih

Apologetskih

U svoj čistoti

Ogledi mislene lepote

Lanene halje

Na telu sopstva

Razumno jetka

Sinteza fonema

Figuracija klesane magme

Naracija iskre

Stihotvorje iskona

Nepristajstvo

Samosvojstvo

Ti altom pišeš

Pevaš baritonom

U međuređu

Mozaičnog ludila

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 12 M A J O D A N I L O V I Ć
radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
(Beograd, Srbija)

(Zagreb, Hrvatska)

PARFUMERIA ŠEHEREZADA

tvoja koža

noćas

miriše na

anadoliju

onu anadoliju

levantsku

od vode

zemlje zraka

poglavito zraka

tvoja koža

noćas

kako po njoj puzim

dalje

vrti mi

onaj filmić

o maloj aziji

o velikoj aziji

o polineziji

i suncu madagaskara

tvoja koža

noćas

definitivno

miri po mirti po ćurti

po jurti

onog rahatluk kana

punoj kane

kanabisa

kan-kana

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 13 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
V K O V I Ć
I G O R D I

D A N J A (G A Š P A R) Đ O K I

OBJAVA U IME BUDUĆNOSTI

Put pjesme u visoko društvo počinje na malenoj poljani rascvjetaloj sjećanjima

jer sve što je lijepo uglavnom prolazi i samo je bol vječna i muklo odbrojava damarima u istrošenom snu

kad svaka je stepenica bliže nebu

dobro uglačana promašajima srcem prošle budućnosti dok ponovo listam obješena

na peteljke od riječi praznog hoda pritom traju razlomi u teatralnosti i sagorjeva sve ono što je nekada plamtilo u punom žaru prikazujući se sada u nadrealnosti

dok je Alphonsine iz Kibeha

razgovarala s Majkom od Riječi mene su riječi gušile i postala sam nedonošče svake moguće objave

neotporna na sve te visokotiražne budalaštine koje su prodavale ljepotu te trice i kučine što su se gomilale vjekovima u tragu nažuljanog dijamanta i ne umije se više procijeniti

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 14
Ć

(Trebinje, BiH)

KAD KAŽEM SRBIJA

Kad kažem Srbija

Ne mislim samo na ljude, Gradove i sela svuda rasuta

Ne vidim samo poznata lica

Iz kvarta, sa trgova i ulica

Ne čujem samo pojanje i pesmu

Ne osetim samo mirise reka, Izvora planinskih i šumskih

Ne zažmurim na svoje već na

Mnoga oka koja pamtim

Ne poželim nazdravlje samo

Bližnjima, pobednicima i sebi

Ne iščekujem samo nove zablude

Već i nove radosti i nade

Ne pričam samo o velikanima

Prošlosti, nego i herojima pravde

Ne psujem nikada Boga Višnjega

I ne plačem sam kad duša zaboli

I svetac suze teške izmoli

Ne brinem samo vlastito sutra

Već i ljudi koje volim po navici

Kad kažem Srbija

Napuste me začas svi kaprici

Punog srca tad se tiho pomolim

I oprostim svima pa i sebi

Kad kažem Srbija

Mogu sve i što mogao ne bih.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 15 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
N J A N K O V I Ć
S T O J A

(Beograd, Srbija)

OLTAR SRCA TVOGA

Posipao sam te cvećem i zvezdama, ljubavi moja.

Zaviri u srce svoje, možda me pronađeš.

Prerani pupoljku ranog proleća, cvete moj netaknuti.

Devojko nevina i ljupka, pogledom te milujem nežno.

Svetlost bih da stignem, da ti donesem jutro u tvoj hram na ivici paučine, ali se ne usuđujem da zavirim u izlog oltara srca tvoga, nasuprot usplamteloj radoznalosti.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja
J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 16
O V A N O V I Ć
Zbornik
Jelene
P E T A R J

MAJČINA SUZA

Јecaj u zori, suze u noći, bolni krik sa tvojih usana majko, uplakani pogled što u osvit zore nekoga u magli traži.

Мajčina suza kao zrela dunja na zemlju otkinuta teško pada, u sebi nosi tugu stare duše, i neizrecivu bol što se u njenom skutu skrila.

Teškim umornim korakom starica krenu, na leđima dana svoj teret nosi, ponosna što je majka, jer danas je to teško biti.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 17 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
K U Z M I Ć
M I L A N K A
(Doboj, BiH)

(Rožaje, Crna Gora)

PJESMA ŽENI

(Ženama u patrijarhalnom i orijentalnom društvu)

Mlijeka majčinog nadojen i sit

Baci je u mrak i ruke joj sveza

Da ne vidi ni zraka svjetlosti

I svijet ne upozna boju njenog glasa

Ču kako se sve raspada

Kako se drugi guše u mraku njenom

Sunce joj pokaza put i reče

Potrebna si svijetu ženo

Idol sebi i drugima posta

Nauči ih sve kako se voli

Lati se i pera i osvoji sva srca

Jer to je žena

Pametna

Nježna i čista

I njoj samo dodir treba

Samo jedna riječ

Ljubav

Žena je na tronu

I umjetnost je evo slavi

I sve muze i boginje

Zato

Ti koji je potcjenjuješ i mrziš i gaziš

Sjeti se da je golo stablo

Bez korijenja i plodova ništa

Čuvaj je i štiti moćima svojim

Kao kip Venere

Od ruku razbojnika

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 18 А M I N A K U Č

E L F R I D A M A T

SLOBODA

Kad postane preteško nositi breme

tuđeg besmisla pretvorenog u svirepost i kad oči zaslijepe od očaja i bespomoći...

Kad se posramiš i zemlje i vjere i čovjeka i ostaneš bez svega toga i iznad, iznenada

zastaneš da bi shvatio kako osim srca i ljubavi osim sebe, od koga si nastao i tko je od tebe postao.

Nikada ništa više nisi imao, nikada ništa više nisi trebao.

M A H U LJ A (Krk, Hrvatska)

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 19 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Č
U

SIN PUSTINJE

Vidjela sam

Kako je plima izbacila

Dijete

Galebovi su letjeli nisko

Ispuštajući krikove

A more je plazilo svoj umorni jezik

Na usnama su utihnule obećane zemlje

Nove vrtoglave vizije dženneta:

Njemačka, Švicarska, Švedska...

A između Sirat ćuprija

– Divlji smrtonosni moreuzi

Vidjela sam kako valovi

Zapljuskuju tijelo

Sina Pustinje

Zastalog između Istoka i Zapada

Samo

20 kilometara dalje

Ljudi su jeli ostrige i kavijar.

Homo sum, humani nihil a me alienum puto.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 20 E N E S A M A H M I Ć
(Kopar, Slovenija)

S O N

(Lajkovac, Srbija)

ČOVEČE, STVOREN SI...

Čoveče, stvoren si da živiš i lepši život da stvaraš, a ne da granicama nekim ljude od ljudi razdvajaš.

година од
21
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155
рођења Јелене Ј. Димитријевић
„Гласови Мелпомене“
„Glasovi Melpomene“
J A M I L O V A N O V I Ć

SMRTNA AGONIJA

Blizu sam latentnog stanja, gdje duša napušta tijelo. Riječi mi nisu dio svijeta, a tijelo mi nepokretno cijelo. Krv mi teče venama oči mi ne proizvode pogled, srce mi radi u smjenama. Nijedan refleks ekstremiteta, umrijet ću i povećat stepen mortaliteta. Drugi oko mene tužni i plaču, dok ležim nepomično, zbog njih osjećam bol jaču.

Smijem se životu i njegovoj sa mnom kratko odigranoj partiji, smije se životu, čovjek, u smrtnoj agoniji.

Ipak, dok me uplakani budu spuštali u zemlju, ne znaju da su ukopali mene, ali ne i moju sjenu.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 22
N N E Z I R O V I Ć
M E H M E D I
(Sarajevo, BiH)

OMAŽ JELENI J. DIMITRIJEVIĆ

Pero u ruci

Glas žene

Ugao književnosti

Ima sad novi sklad

Složićemo knjige

Kao Jelena J. Dimitrijević

Od putopisa sa putovanja

Pisama žena

Iz celog sveta

Neka budu poruke mira

Da možemo

Zajedno

Graditi bolja dela

Rukopisi u kuferu

Glasovi Melpomene

Iza maske

Putuju reči

Kao putnik kroz vreme

Svici prošlosti u boci

Otisak slova na papiru

Pečat lirske duše

Plovi preko mora i okeana

Borac za ženska prava

A sa Balkana

Žena pisac

Drugačija

E, pa šta!

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 23 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ D R A G I C A O H A S H I
(Kiyosu, Japan)

(Kragujevac, Srbija)

ŽENA

Rođena iz Adamovog rebra ti si hodala po dirkama klavira spavala na grudima ratnika bila inspiracija slavnih umetnika.

Krhko stvorenje, stvoreno iz boli kao najlepši cvet lelujaš se na vetru. Svojim mirisom krotiš divlje životinje i očima otvaraš put do patnje.

Lomiš ogledala, komadaš duše ostavljaš iza sebe groblja pesnika. Kao deo mitologije hiljadu likova ti dovodiš na bal nezvanog gosta.

Ti raskošna vilo, ukleta senko prokletnice, boginjo unutrašnjeg sveta...

Ti si osvajač mog carstva, tajna podzemnih voda ti si radost i patnja, ropstvo i sloboda.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 24
O Š P A S U L J E V
Ć
M I L
I

D O B R O S A V P E T R I Č E V I Ć (Bosanski brod, Republika Srpska)

TAMOM TREPERE DUGINE BOJE

Tamom trepere dugine boje

vječni mrak ljubav rastvara

zadrhti tijelo

trska na vjetru

ko latica cvijeta

nada se otvara.

Usne san

nikako da takne

loviš zvuke

poznate korake

uza zid lagano

stižeš do vrata

trenutak sretanja

da ne promakne.

Svježina noći

poznati dah

miluju riječi

klize niz vene

ispružene ruke

dotiču vrat

kosu, lice

i usne snene.

Muške grudi

ležaj od snova

snažne ruke

nose je sigurno i lako

šum vode

miris posteljine

život se na tren

svjetlosti primako.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 25 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Drhtavo čekanje

rosa na dlanu

nespretno rukom

namještaš kosu

piješ miris

što pune grudi

radost dodira

tijelom se prosu.

Tamom trepere dugine boje

miluju prsti ukočeno lice

opijaju riječi

širi se srce

moj najdraži cvijete, ljepotice.

Samo na tren bol zapara srce

i huda želja koje se stidim jedan minut da nije slijepa i da može njega da vidi.

Kraj jastuka stegla je jače

i bez suza počela da plače. Tamom trepere dugine boje.

„Glasovi
„Гласови Мелпомене“
Melpomene“
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 26
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
Зборник

Z V E Z D A N A M I L O S A V LJ E V I Ć P R Ž I Ć (Ćuprija,

KROZ PROZOR SEĆANJA

Gde je onaj mladić, eh, da mi je znati, što mi je kroz šapat govorio Prevera, tu, na jednoj klupi, na Kalemegdanu.... dok ostatke dana, pomračina tera?

I kroz prozor sećanja, u oči ga gledam, u kosu mi stavlja ukradeni cvet, pa me pita kaži, govori mi, traži, daću ti sve zvezde, nebo, čitav svet.

Gde je onaj mladić, sa setom se pitam čitajući pisma požutela, duga, dok slutili nismo kako život čeka, našoj krhkoj mladosti, slatko da se ruga? A kako smo samo plesali na kiši, ispod kipa Pobednika, ustreptali, ludi, smejali se silno da nas svemir čuje, dok su nas zbunjeno gledali nepoznati ljudi.

Gde je onaj mladić? Traži li me ikad, tamo gde nam davno razišli se puti?

Zna li kako čeznem kroz jesen života... da još jednom samo, kroz šapat Prevera...eh, da mi je čuti.

Srbija)

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 27 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
(Београд, Србија)

ПОСЛЕДЊИ ВОЗ ЗА КАЗАЊ

Будим се без кормила и једара, у океану остављена, као напуштено жало Крима, као спаљене сибирске шуме, у глувој ноћи, неко ми шапуће, да последњи воз за Казањ, управо полази на Исток, време је, да се презујем и преобучем, јер овога пута, касним на састанак, са козачким атаманом, Пугачовим, време је, да ставим сребрну шубару, на главу, и кренем да вежбам, умирање!

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
28
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
В Е С Н А Р А Д О В И Ћ

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Ево, убирем прве плодове, двоумља, слушајући песника, како велича великог вођу, и тиме испуњава, социјалну поруџбу, за себе и поштанског чиновника, Лукјанова, зато није чудо када чујем, „то је лоше, али углавном је добро“, мада би се могло казати прецизније, и ослободити одговорности, али, за име Бога, то би било морално, али, не и економично, и не уклапа се, у време смрти убице, за којим су плакали милиони, док је над њиховом главом, и даље висио његов портрет!

Прошле су многе године, а још се надам, стићи ћу, на последњи воз за Казањ, који управо полази на Исток, остало ми је толико времена, да се што пре спакујем,

radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene
Dimitrijević
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 29
Zbornik
J.
Зборник

и побегнем, док ме не оптуже за издају, али пре него што одем, рећи ћу све што ми је на души, јер акумулација неизговореног, може довести до болести, а пошто златног доба, никада није било и неће га бити, не брини, снаћи ћу се некако, у тој милионској вароши, као ходочасница што тражи опрост, пред чудотворном иконом, Богородице Казањске!

„Glasovi Melpomene“
„Гласови
Мелпомене“
30
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

ЖЕНСКО

Пусти свачије, свачије ко отето, знај, твоје није он је... мушко је то.

Опет би ти некуд да идеш, а где то?, да те има свуд он је... мушко је то.

Ти би као он ал’ ти си проклето, зато стишај тон, он је... мушко је то.

Ти би то његово, његово је свето, твоје је ово, он је... мушко је то.

Скраси се већ једном, иде ново лето, докажи се вредном, он је... мушко је то.

Пази ти на себе, шта радиш, не то, гледају у тебе, он је... мушко је то.

Седи мирно у кући, не лутај ко псето, јер ће брука пући, он је... мушко је то.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 31 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
О Р
Ђ
Ђ Е Р А Д О Ј И Ч И Ћ (Нови Сад, Србија)

Немој сада стати, не сумњај ни то, кад се ипак врати, он је... мушко је и то.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
32
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

Шта је идеал?

1.

Свирах у његовој филхармонији, што неправду жеЖЕ, Свирах харфу, што нотама љубавне нити веже.

Док ми диригент душу скројену од лана, У прах не баци и навуче јој одјећу, што бјеше од праха саткаНА.

Устах из праха, тражећ’ идеал душе своје, Што њежнопрашни додир имаде, о чем филхармонија поЈЕ, Оно чим се душе, љубављу и срећом плодне, доје! Шта је идеал? Жена, то је... 2.

И с муком нађох тамо у изобиљу краСА, Гдје кроз срце старог моста вена тече, попут гласа.

И тад бијеше души пут мој сВРШЕН, Очима не могох, па језиком покушах уму објаснити призор савршен.

Тад више ништа не мишљах, нег узех овоземаљско богатСТВО.

У сваки ћошак душе, тијела проже као иглом непознато чувство.

Заборавих чак и свога праха отачаство!

Шта је идеал? Златно...

3.

Држање јој бјеше попут важне бароНЕС!

А поглед удобан, просто да човјек сједне у њега као у сијонес!

Уснама није нужда била ништа рећ’ Поглед страсни није се могао поРЕЋ’!

Њене усне, усне враголасто чедне, Као диригентов штапић, бише вриједНЕ.

Моје усне, усне проклетопохлепно жедне!

Шта је идеал? Идеално...

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 33 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ С Л А В И Ш A С А В И Ћ (Дервента, БиХ)

4.

Инструментом душе своје, ја тад укРАДО’ Оно што ми бјеше срцу радо!

За сваки њен сусрет, поклон љубавне слаСТИ, Спремао сам се као Дис пред чин стварања, бјеше питање части!

Мазиле су ме тада, трепавице по јагодицама њеНЕ, Додиривале су ме усне које бјеше њежне, Као додир бебиног кажипрста и кажипрста мајке вијерне.

Шта је идеал? Платно...

5.

Њен дах, што јежио је, усред ноћног чаСА, Степе на мојим грудним пољима, бјеше попут спаса.

Док су њена огледала душе, аМО,

Била несрушивим мостовима повезана са огледалима душе моје само!

Нек ми срце богиња љубави, љубављу поДУЧИ, Да моја душа диригента у љубави надучи.

Да се харфаш прашни од љубави никад не одучи!

Шта је идеал? Скројено...

6.

Да л’ ће моју душу и срце удес ДучиЋЕВ, Задесити, ил’ пак удес мостарски Шантићев?

А и ако задеси ме њихов смртни бол, Њиховим путем ићи нећу, вјероваћу, измислићу надБОЛ!

Заборав таћи неће њене вене, осмијех чарни, Њене вене, боје Неретвине, осмијех бајНИ, Лађе љубави моје, пловише њима, никад потопљене, осмијех тајни.

Шта је идеал? За наду...

7.

Моје усне њеним леђима, мирисни сан, Бише као сребрни лишајеви вијерни кори, моменат паралиСАН.

Хвала Мнемозино на породу твом, живјела, о, Што кћери твоје дадоше нотама харфе моје моћ, да освојим чудо тО!

Хвала ти срећодајко, до седмих небес’

Срећа гиздава бјеше као стари град Антибес!

Од мог праха начини ковитлајући урнеБЕС!

Шта је идеал? Вјеру...

8.

Макар ми жице на харфи попуцале, нек дође крај!

Ја и даље вјероваћу у сан који снива бесКРАЈ!

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
34
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Ти си благо непроцјењиво, ја бићу гном.

Тако моћи ће опет диригент у филхармонији управљати са мНОМ

И кад некад ватри санак сврати у камин, Пламичак гаснуће и ја нестаћу као у води тиамин, Са вјером у идеал, на крају перформанса филхармоније рећи ћу АМИН!

Шта је идеал? Љубав!

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година

рођења Јелене Ј. Димитријевић 35

од

LJ I LJ A N

(Pančevo, Srbija)

CRNO U CRNILU

Seme si pokrila zemljom

i čekaš da nikne spasonosna misao kao bremenita vizija promašenog života, u porođajnom kriku sahranjuješ jutro kad prvorođeno čedo svetlosti ne može da razbije crno u crnilu oko tebe što se stapa.

Seme si pokrila zemljom

čekajući da niknu praslike rastačeš dušu u Ništa jezikom prećutanih osećanja otvaraš u sebi beskraj

i svojim trošnim telom kuneš večiti poredak Neba, jer ne može da razbije crno u crnilu oko tebe što se stapa.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja
J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 36
Zbornik
Jelene
A S T O J A D I N O V I Ć S R P K
I N J A

ZAMAH LAKOG VETRA

„Kako si glupa, Jelena, kako si glupa!“ –na početnoj stanici prigradski autobus reči je pokušavao zagušiti.

„Ti si retardirana, majke mi, zakovala bi ekser uzduž ili popreko.“

Sedeo je s njom na klupi, kao na kočiji u koju su irvasi upregnuti.

Mestimično inje bilo je na zemlji poput prvog tankog snega.

Zamah lakog vetra, daleko.

Škripa eksera nije ga mogla prigušiti.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 37 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ L J I L J A N A F I J A T
(Novi Sad, Srbija)

D A L I B O R Č E R Š K O V

(Niš, Srbija)

SVE IMA SMISLA NOĆU

I ova soba što miriše na Indijske štapiće, Koje si pozajmio od prodavačice

U „Indijan šopu“, I zujanje upaljenog „kompa“,

I neka lica koja ti prolaze pred očima

Kada zažmuriš, Nema i lepa, Videla si ih tokom dana,

U neke se zaljubila, od nekih uplašila.

I ona repa, jelen, uzvičnik, dupe i stablo...

U mojoj šoljici za kafu,

Sada opranoj.

Ova olovka

Ostavlja tragove na unutrašnjosti

Nekog mrtvog stabla,

Uz zvuke česme koja kaplje u kupatilu.

Šta je jedan dan?

Linija na nekom crtežu

U beležnici jednog mladića pored reke

Gde ste našli, lampu pod mostom

Mesec, ona, ti i lampa.

Osvetljavaš drveće pored vode, Da biste videli bolje

Trepavice jednog grada

Kako žmure.

Konačno ste sami.

Noć je mlada.

Ljubiš je u neboderu, Mišolovci iznad oblaka.

Ulična svetla trepere

A mesec, veliki i žut

Zaglavljen je među TV antenama,

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 38

„Glasovi

Upecan bežičnim signalima...

Do jutra će nestati

Kao i tepsija vrućeg bureka u pekari

I dve kafe za poneti.

Zvuk obaveštenja na autobuskoj stanici

I dva dima cigarete, Šunjaju se po novinskim člancima, Dok čekate bus za Pariz, Grad Ajfela i Sene.

Zbornik

39
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155
година
од рођења Јелене Ј. Димитријевић Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

НАБЕРИ МИ СТРУЧАК БОСИЉА

Набери ми стручак босиља

па ми га у косу задени, њега волим више од свег биља

својим ме мирисом мами и плени.

Па ме онда приви на чврсте груди

онако нежно, ко мало дете, док зора у свитању дангуби,

а птице у чежњи из гнезда лете.

Шапни ми тихо, најтише

како се љубав са сунцем рађа, а босиљак у коси нек замирише

док се ветар са пчелом ливадом свађа.

Пусти ме да ме чаролија природе у страсти, чежњом освоји, они који воле, љубави се не стиде она човекову стварност лепотом боји...

Набери ми стручак босиља нек мојом душом замирише, и онда када си далеко од мене хиљаду миља оно ће једино знати

зашто моја душа за тобом уздише...

Остави ми на јастуку стручак босиља траг јутра који на истоку израња

тек да схватим да је трен са тобом збиља, а не само сан који девојачко срце сања...

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 40 С Н Е Ж А Н А Ш О Л К О Т О В И Ћ (Корбово, Србија)
Zbornik

Zbornik

41
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Proza Проза

Н

(Свештеник СПЦ, Ваљево, Србија)

СВЕТАЦ И ВОДЕНИЧАР Био је то вредан сеоски воденичар, што је по сав дан у старој воденици сам самцит млео жито. Од тог жита, хранили су се мештани маленог и веома брдовитог села Драгијевице у Ваљевском крају. Овај вредни воденичар звао се Велимир Тимотић, у селу свима знан под надимком воденичар Веља. Он је био весео човек и веома срећан због посла који обавља, као и због сазнања да се од његовог труда храни доста деце и људи, па му није било тешко да многе године проводи радећи у сеоској воденици званој Оглавачка. Ни једна погача није тако лепо мирисала као она која је умешена од брашна из Оглавачке воденице, препричавали су деценијама Драгијевчани, а понегде се тај мирис печеног хлеба још шири у сећању старих мештана овог живописног села. Кажу да је мешена од житног брашна чија су зрневља бивала самлевена под млинским каменом који је окретао воденички точак покренут водом из реке Јадра. Да би се дошло до погаче за храну телу, али и црквене просфоре и вина за храну души када се у цркви освешта, свако зрно пшенице требало је самлети, а грожђе обрати. Воденичар Веља неуморно је млео жито, а виноград под сеоским брдом Бојчицом вредно окопавао и неговао, за празнике тамјаном кадио па је богато рађао. Свима је онда добро било, а посебно деци и сеоском свештенику. Старом проти Богосаву Ковачевићу који је службовао у Осечини и на Плавању, било је мило када му дође Веља са даровима за цркву: првином од вина и новим белим брашном, па да може прота чесно и како доликује служити Литургије Свете, проскомидисати над просфором од чистог белог брашна и домаћег вина, да се народ ваљано причести. Благосиљао је Вељу прота и духовно саветовао, примајући дарове:

– Хвала ти, брате, на овим даровима, Бог да те награди што се бринеш за своју Српску светосавску православну цркву. Чуј, као што ти виноград окопаваш и жито мељеш, сви треба себе да преиспитујемо и да се духовно истребимо од греховног корова. Да постом и молитвом, врелим покајањем са исповешћу пред свештеником и кајући се за лоше мисли, речи и дела душу очистимо. А сузама, као оном водом из реке Јадра што покреће воденично коло и спира онај камен, да се очистимо њима и срца орадостимо. Са ближњима да се измиримо и братски изљубимо, па да видиш онда милине и ето нам

„Гласови
„Glasovi Melpomene“
Мелпомене“
42
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Е Н А Д А Н Д Р И Ћ

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

напретка и сваке среће од Бога.

– Јесте, часни оче. Добро збориш. Све нам је узалуд ако душу своју не очистимо од греха и не заволимо милог нам Бога Христа. Потом би се Веља поклонио пред старим протом, пољубио га у руку и узевши благослов, радостан одлазио својој кући.

Воденичар Веља је био сувоњаваст и потанак, с коврџама испод шајкаче. На образу крај усне имао је један повећи младеж који га је чинио у исто време саговорником, веома озбиљним, али некако драгим. Имао је „добру душу“ рекли би Драгијевчани. Корак му је био хитар, покрети руку брзи и одавали су снагу, ваљда због тешких џакова жита и брашна које је самцит по сав дан подизао и сипао у окна, па одатле у средину млинског камена. Често је био брашњав, а како и не би? На десној руци имао је ожиљак, давно из Првог светског рата, када се борио са Аустругарима и тамо код Мојковца у Црној Гори био повређен. Захваљујући војсци црногорских Срба под вођством војводе Јанка Вукотића успео је да пређе Албанију са још хиљадама српских војника и опет дође својој фамилији жив и здрав у Драгијевицу. Често је знао да каже, када се људи јадају за ситнице да би их утешио да има и тежих ситуација у животу од њихових: „Еј, браћо моја, ко није прешао Албанију пешке, не зна шта су муке тешке“. Био је мало и погрбљен, можда од војничке пушке и ранца који је носио неколико година по бојиштима од Ваљева до Кајмакчалана, и засигурно још од врећа жита у воденици. Црномањаст тен је имао, али су му очи биле некако кристално плаве и ведре, плаве као Егејско море на којем је слободу у ратовима бранио са браћом Грцима.

– Вељо, вечерас раније заврши са радом у воденици, па хајде кући, сутра је Савиндан, да се молимо Богу и Светом Сави – брижно му рече супруга Драгиња.

– Добро, пожурићу – рече смирено Веља који је своју жену веома поштовао.

Није лако бити домаћица, мајка, па још воденичарева жена. Она има велики задатак у кући. Брине се о здрављу и чистоћи деце и свог мужа, још ако има неко од старијих у породици болестан, домаћица је ту прва да му помогне. Она спрема храну за породицу и све душе у домаћинству. Чува дух куће, чува свој образ, она је прави свештеник дома. На њој почива будућност чељади, али и ако мало даље продужимо видике, на њој почива будућност и села и државе. Ако она – домаћица посрне, посрнуће и кућа, и село и држава и нација. Право име за домаћицу јесте – мајка и честита жена свог мужа, а Вељина Драгиња још бејаше и воденичарева жена који је вазда брашњав и доле крај реке у воденици више проводи дане него код

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

43

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

куће. Није реткост ни да често преноћи уморан од посла у воденици. Иза окна има једну собицу која је дрвеним даскама преграђена од радног дела и у њој се налази војнички кревет са металним ногарама и сламeним душеком. На једној од дасака поред врата виси о клину стара икона Господња и Светог Николе, крсне славе Тимотића. Тај део воденице је једини од цигле озидан и на њега се наставља дрвена преграда са унутрашње стране. Са три зида вежу дрвене греде које су стубовима причвршћене за камени темељ. Уза зид је пећ, а поред ње дрвени сандук пун марљиво напакованих дрвених цепаница за ложење и ситно исцепкана потпала. Ту је и сточић, рад доброг сеоског тишљера на којем је бокал за воду и две чаше, а изнад њега окачени о ексере бели пешкир и одећа за преобуку. Крај сточића на дашчаном поду стоји стаклени балон исто са пијаћом водом и флаша ракије. На сточићу је и свећа, повећа воштаница, метална кадионица, кутијица са тамјаном од картона вешто направљена, фењер, шибица и једно Јеванђеље поцепаних корица, а поред, дрвена столица без наслона. На кревету беше бела као воденичарево брашно постељина, видно вежених крајева црвене и плаве боје. То је рад Вељине мајке, а све је ово уредила, колико се може по воденици, Вељина жена Драгиња.

Полазећи у воденицу, Веља пољуби децу и благослови их тако што се прекрсти и рече: „Бог наш Исус Христос и сутрашњи празник Светог Саве да вас чувају.“ Деца га пољубише у десну руку која је била испуцала од напорног рада, као кора хлеба. Окрену се још једном ка икони, поклони се и изађе напоље. За њим иђаше по великом снегу добра жена Драгиња и помазивши га по лицу, прошапута му:

– Видиш како је Сретен порастао, још мало ће на Плавањ у школу, а и Живко и Живка су хвала Богу ојачали. Водила би их сутра у школу на Плавањ да виде како деца рецитују, па да се и они ослободе за догодине да декламују у част празника Светог Саве. – Добро си размислила. Треба да иду. Знаш тамо у ормару у шареној марамици има новца, узми па купи свецу једну велику воштаницу и упали. А вечерас да окадимо кућу и иконе, па да припалим кандило пред иконама. Сутра одох у Осечину. Бићу у цркви на литургији, па да после свратим код Радоја да га обиђем, чуо сам да се разболио и да му понесем мало брашна, мекиња и комовице, можда му треба за облоге.

– Иди, јашта, иди. Севап је обићи болесника, а и своји смо. Да ли ће му Ђурђа доћи из Ваљева? Слаба је ођа по овом снегу, видиш да је мени нападао до колена, још веје, а једва да је свануло. Да није људима за храну па да не идеш у воденицу по овом кијамету, али треба и деци и народу хлеба, иду празници, Богојављење и

44
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Јовањдан, а испразнила се окна од Божића.

– Треба да идем. Милорад ће доћи и Јован да донесу пшеницу и белог кукуруза да им самељем. Да не кажу: „Ево, ми дошли пуних врећа, а нема Веље“. Ти иди, греј се, и кувај деци и старима чај и ти с њима попи, вреди на ову зиму. Ја сам стоку намирио, овце и волове, а ти види шта ћеш са твојом жгадијом, оним пилићима по овој зими. Нека ти деца помогну. Па вечерас заједно да попијемо чај, пожелео сам хајдучку траву, нисмо је џаба брали летос.

– Хоћу. Леп дан да ти буде. Збогом!

– Збогом – рече Веља и оде у воденицу пробијајући се низбрдо кроз сметове, нерашчишћеним путем ка Јадру. Никога није срео, а има близу два километра од његове куће до воденице. Мраз и велики снег људе је натерао у куће, осим што обиђу и нахране стоку, нигде не иду.

... Пред воденицом, ни трага од Милорада и Јована. Веља вешто пређе брвно на Јадру и оде пред воденицу. Прекрсти се и отвори врата, оде до иконе, скиде шајкачу и помоли се Богу изговарајући, „Оче наш“, па потом узе лопату и поче да разгрће снег испред воденице. Неколико леденица скиде са крова које су се приљубиле о диреке са воденичког црепа. А онда спази и једну повелику леденару која виси сама за себе, одвојена од дирека и дасака па не дај Боже да када отопли, напукне и падне на неког, јер при дну је као игла оштра, а има цела два килограма. –Ух, хвала Богу да сам је видео –рече себи у њедра Веља и скиде је.

Утом се зачу промуко глас: „Помаже Бог, Вељо.“ То беше Милорад стигао, носећи тежак џак пун пшенице на својим широким плећима.

– Бог ти помого јуначе, одговори му радосно Веља – добро си преко брвна прешо са тим џаком. Оставивши лопату уз воденицу, притрча да му помогне и џак да спусти на снег, па да га брзо унесу у воденицу да не влажи на снегу.

– Свака ти част, баш си поранио Вељо, па још и пртиш овај снег. А он пада као да падао никад није. Али шта је од Бога, слађе је од меда! – Милорад ће узвикнути.

– Јесте вала, јесте. Бог се брине за снег, а човек за капу – рече Веља, уносећи џак до окна.

– Ове године је жито слабо родило, доста је гладних у Србији. Неку невољу ова глад слути, а ево 1934. година је почела, данас је већ 26. јануар, сутра је Савиндан. Да нам помогне Бог и Свети Сава – забринуто рече Милорад.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 45

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Само он и Веља почеше да мељу жито, кад ево и Јована из Горњег краја села. Упрегао коња у велике дрвене санке и натоварио неколико џакова жита. Па стаде пред реку и сиђе са санки, пређе брвно на реци и уђе у воденицу. Мало се накашља па поздрави Вељу и Милорада: „Помоз’ Бог браћо!“

– Бог ти помого делијо. Нису тебе прозвали случајно у рату „Швајцарац“, тачан си ко њи’ов сат – шаљиво рече Веља домаћину Јовану који беше добро обучен у купоран и панталоне од чоје које беху упасане у кожне чизме.

– Зар се тако спремљен иде у воденицу? – зачуђено га упита и још чудније погледа Милорад који је био у старом капуту са доста закрпа. Шајкача му једино беше нова, али у млину се избрашњавила, док чојане панталоне на три места беху закрпљене, а џизме старе и подеране, па их је онда умотао неким шареним крпама.

– Идем у Осечину, код Винке, треба да обавимо деобу. Од како је Павле умро прође две године, а ми нисмо ништа решили око имовине. Она каже да из поштовања према мени као њезином брату, неће ништа да узима од имања, али ја нећу да се огрешим. Ако тако она хоће, онда да се ја са њом и Владаном договорим па да у мираз Лепосави, њеној ћерки која се удаје, дарујем машину за шивење, пет дуката и најбољу јуницу. Ето то сам се са мојима кући договорио, па зато пођох овако спремљен. А ти Вељо, покушај да што више самељеш, па да вечерас када се вратим из Осечине понесем који самлевен џак брашна.

– Добро брате, ајде да ти помогнемо за џакове, да их пренесемо до воденице. И постарај се мало у селу да овај пут што нам се осуо поправимо, јер не можемо овако преносити стално брашно преко реке овим брвном – каза му Веља.

– Добро брате – рече Јован уздишући, али чврсто носећи џак пун жита. Пренеше џакове и поздравише се са Јованом. – Ајде у здравље и збогом! – рече и Милорад. А Јован пређе брвно, не држећи се за дрвену мотку која је била од краја до краја брвна, да би могли људи да се држе за њу када прелазе и седе на санке, узе дизгине па потера свог „риђана“, како га је звао као једног од омиљених коња, иначе имао их је четири.

У воденици брашно на све стране, бела прашина се подигла као снег споља. Кад се заврши млевење Милорадовог жита, дође време и доручка. Пошто Веља није хтео да једе сам, послужи и побожног Милорада, одборника при цркви Светог великомученика Георгија која се зида на Плавању у селу Осладићу, чијој парохији припада и село Драгијевица пошто немаше свој храм. Милорад је био сиромашан материјално, али веома духовно богат човек. Зато

46
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

је Вељи било посебно драго да га угости. Веља извади погачу из своје плетене торбе, домаћу пршуту, неколико куваних јаја, кришку тврдог сира, чењ белог лука и веће парче сланине. Прекрстише се и очиташе „Оче наш“ и сласно једоше, седећи око мале синије на троножицама. Када завршише доручак, опет се помолише Богу и заблагодарише му на богатим даровима. Милорад извади малу флашицу ракије из свог старог подераног капута па попише по неколико гутљаја љуте шљивове ракије уз крсно знамење.

– Прија на овом мразу ракија, брате Милораде, да нас загреје! – узвикну Веља.

– Јесте брате, пекао сам је пре три године, па је укртила у дудовом бурету. Видиш какву боју има као зејтин је и веома питка.

– Јесте, јесте. Ја данас имам пуно посла, не бих више да је пијем, да ми не узме дан. Хвала ти и збогом пошао. Ујам нећу да ти узмем, то ти је у част сутрашњег празника.

– Хвала ти до неба Вељо, срећан ти сутрашњи Савиндан! –пун радости узвикну Милорад.

– И теби и твојима код куће, па уздрављу да се видимо! – поздрави га Веља.

Оде Милорад радостан, са џаком на леђима пуним брашна. Гази по снегу, са оним умотаним чизмама у крпе, али није му жао да снег који је добро нападао и који не престаје да пада, опет прти, јер код куће чекају га деца и жена, отац и мајка па им ваља брашно за хлеб донети. Он живи у Илићима испод Церове Главице – брда где се налази велики озидан крст крај кога Драгијевчани славе Огњену Марију, сеоску славу и моле се Богу да се једног дана озида мала црква, параклис Светој великомученици Марини. Са тог брда се види и Влашић, Медведник, Повлен, Маљен, Цер, Авала, Оровичке планине, када је ведро чак и Босна.

Веља настави да меље Јованово жито. Дан окраћао. Сунце полако почиње да залази, кад ево и Јована, узе од Веље неколико џакова па их заједно натоварише на санке. Остави му Јован џак брашна. Веља не хтеде, али Јован, богат и милосрдан човек, па још са сестром Винком се договорио о сестричином миразу, весео је и ако је цича зима, сав крепак одвезе се са својим „риђаном“.

– Да самељем још који џак, док сунце није зашло па да идем и ја кући – помисли Веља и тако и уради. Самле још пар џакова, али мораше фењере да упали, јер већ се смрачивати почело.

– Да сачекам и ватра да се погаси, не смем је оставити у пећи,

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

47

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

не дај Боже да не направим каквог зијана. И седе да мало одмори док се ватра не погаси. Потраја то дуже, али погаси се у пећи свака жишка и Веља пође да пређе брвно, кад оно прекривено водом. Јадар надошао. Снег нападао изнад колена. Веља се прекрсти. Без двоумљења врати се у воденицу, потпали пећ, помоли се Богу и леже да спава на кревет, који баш за ове неприлике и служи.

Горе у Тимотићима, под Бојчицом у кући Велимировој, жена му Драгиња, спреми постељину деци за спавање и рече им:

– Отац је сигурно заноћио у воденици, снег је велики па ће ујутру да дође. А ми идемо у цркву чим сване. Сутра је децо Савиндан, школска слава. Учићете о Светом Сави када пођете у школу. И сутра да чујете како деца рецитују песме у част Савиндана, па да и ви догодине научите. А сада лаку ноћ.

– Хоћемо мајко, лаку ноћ! – викнуше у глас Вељина деца и легоше у постељу. Из пећи се чуло пуцкетање дрва која су у јакој ватри горела, а кроз мало стакло на вратанцима ове тучане пећи видела се ватра, која је обасјавала собу, док је напољу вејао снег. Небо је било ведро, са пуно звезда, а пун месец је обасјао поље слично ватри из пећи. Деца су час гледала у светлост ватре из пећи, час су вирила кроз прозор. Све је било бајковито, чаробно. Ова сцена пред њиховим очима разнежила је њихова дечја срца и испунила неком милином. Легли су у своју постељу, али док их сан није потпуно савладао држали су отворене очи и уживали у топлој соби док се напољу пресијавао снег по сметовима од сјаја пуног месеца.

У другој соби Драгиња се молила док је кандило обасјавало лик Светог Николе на икони. Она упали свећу и клече, па изговари кратку, али из чистог срца молитву: „Благослови нам децу, Боже, да буду здрава, то нам је најбитније. Дај нам мира Пресвета Богомајко. Чувај Велимира, доведи га жива и здрава кући и деци, Свети Никола, Крсна славо наша и ти оче Свети Саво, сутрашњи дану.“ Потом угаси свећу и леже забринута у празан кревет.

У воденици беше топло од разгореле ватре у пећи. Споља је слика одавала прелеп изглед, али само за гледање кроз прозор из топле собе: наиме, около беше снег са сметовима великим, река Јадар надошла па хучи, а на оџак од зидане пећи у воденици вије се дим, неколико срна предвођени јеленом са великим роговима прођоше надомак воденице и одоше кроз шуму за Старо село. У близини нигде не беше ниједне куће, нити да ко од људи прође покрај воденице.

Вредни воденичар Веља спаваше дубоким сном. Одједном, пробуди га јака светлост. Он отвори очи и угледа испред себе се-

48
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

дог старца дуге браде, око чије главе сијаше нека необична светлост у облику круга. Старац беше одевен у свештеничке одежде и држаше велики златан крст у десној руци, а у левој златан штап. Воденичар скочи из кревета пун страха.

– Не бој се, Вељо – по имену га позва овај незвани гост и подиже златни крст изнад главе па благослови њиме воденицу на све четри стране.

– Ја сам Светитељ Христа Бога! Пођи са мном да ти покажем где да градите храм Божји у овом селу које Бог изабра.

Са Веље као да неко скиде онај страх што га бејаше обузео од пре свега неколико минута. Осећаше неку топлину у души па се прекрсти три пута и поклони овом необичном свештенику.

– Како оче да пређемо реку Јадар, када је велика вода надошла и прекрила брвно још синоћ?

– Не бој се, хајде за мном – рече му светац.

Да није неко привиђење и ђаволска обмана Веља се увери, јер и када се трипут прекрстио и призвао име Пресвете Тројице, Оца и Сина и Светога Духа, светац је и даље стајао у воденици па још је и крст имао и њиме благосиљао. Огрну се својим купораном Веља, назу чизме и стави шајкачу на главу па изађе из воденице. Снег и даље јако падаше, све се видело као по дану, јер као од фењера сијаше светлост око главе Светитељеве и обасјаваше сву околину. Вода је омањила у речном кориту, и брвном је могло да се пређе. Тако и урадише.

Светац је ишао напред, а воденичар за њим. Стопе Свечеве нису остајале у снегу. Био је обучен у беле одежде са пуно извезених златних крстова по њима, а на средини леђа у плавом кругу била је икона Господа Исуса Христа. „Ова одежда личи, баш на онакву одежду какву је носио Владика на Митровдан у Осечини“ –размишљаше Веља гледајући у Свеца испред себе. Носио је златан штап, са крстом на врху и две змије око крста. И крст који је држао у руци је светлуцао, баш онако као у води када се јутарње сунце огледа па боје светлости пресијавају, можеш у њих да гледаш, а да те не заслепе. „Какав је ово чудни путеводитељ и где ли ме води ноћас?“ – у мислима се питао Веља.

– Видећеш чедо моје, видећеш – прозбори Светац и настави да хода. Већ су били прошли њиве зване „Дуге луке“ и упутили се ка „Саве Антонића лугу“. Веља се зачуди, како му и мисли погађа овај дивни Светац чије лице иако старо, беше веома мило. Плаве очи блистале су испод седих обрва, чело велико и сјајно са залисцима седе косе која је падала до врата, нос је имао мало дужи са

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 49

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

благо подигнутим врхом испод кога су биле танке усне, а око њих седи бркови који су се утапали у белу, до прса дугу браду. Било је лепо гледати га у лице које је зрачило неком веселошћу и нежношћу, а у исто време и строгошћу. На одеждама преко рамена имао је два ланца златна на којима су били крст и икона Пресвете Богородице у мањем кругу. Сијали су му на грудима. До земље је била као снег бела мантија, а кад је ишао нису му на ногама биле обичне ципеле или чизме, већ ушаране као најлепши српски ћилим вунене чарапе. То је Вељу посебно чудило. С једне стране дивио се лепоти ових у разним бојама везених вунених чарапа, као што су некада старе Српкиње везле, а опет му је било чудно како Светац не додирује снег, нити се измокре чарапе када хода.

„Светац не би био Светац да није тако“, помисли воденичар и опет се побожно прекрсти. Како су се приближавали „Савином лугу“, приметио је да ни он није мокар од снега који непрестано пада, нити му је хладно.

Када стигоше у њиву „Савин луг“, како се звала по свом власнику, до које из воденице зване „Оглавачка“ има отприлике око два километра удаљености, Светац стаде на сред њиве. Прекрсти се, благослови луг на све четри стране оним златним крстом који носише у руци, а онда подиже свој златни штап, закрсти са њиме по снегу и рече: „Овде градите храм Божји. Овде се светлост никада неће гасити. Ја сам Свети Сава, Архиепископ српски!“

Док ово изговараше и бележише место за цркву, светлост нека необична засијаше над Лугом. Потом благослови крстом доброг воденичара Вељу који је већ скинуо капу са главе и клечећи гледаше шта се дешава испред њега у овом Лугу. Веља целива крст и руку Свеца, паде пред њим ничице и заплака од радости. Хтеде још нешто да га упита, јер осети да је ово дар од Бога за село Драгијевицу, за целу Србију да је посети са Неба Божјег, највећи син српски Растко Немањић, Свети Сава, који је у Царству Небеском крај Престола Живога Бога, али Светитеља више не беше у Лугу, нити у Вељином видику.

Воденичар је видео само крст у снегу који је Свети Сава закрстио и означио где да се гради храм Божји. Сав Луг је замирисао неким миром који је лепше мирисао од мешене погаче од брашна из Оглађеновачке воденице, и подсећао је на Хиландарски тамјан и свежи босиљак.

Сунце се иза брда помаљало, а нови дан се рађао. Дан Савиндан. Веља, вредни сеоски воденичар, клечао је крај крста у снегу, сам самцит и изговарао молитву тихо, молећи се за све Драгијевчане: „Светитељу, оче Саво, моли Бога за нас.“

50
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Данас, после много година, у Драгијевици у „Савином Лугу“, сазидан је храм Божји на основу ове приче, која је до нас дошла из далеких времена захваљујући Загорки Карајовић, рођеној Андрић. Не знамо да ли је баш храм ту на оном месту где је Свети Сава жезлом својим закрстио, али верујемо у ову воденичареву причу. Неки су људи и ону необичну светлост виђали неколико метара испод новосаграђеног храма.

Када „дође време“, верују мештани Драгијевице, откриће се то место где су Светац и воденичар око крста Христовог били сабрани. Кажу да ће се тада испунити потпуно благослов Светог Саве, то место ће бити достојно обележено и обновиће се Оглађеновачка воденица...

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења

Јелене Ј. Димитријевић
51
++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
К Р И С Т И Н А В Е С К О В И Ћ (Краљево, Србија)

ИЗДРЖАЛА ЈЕ

Тишина… Умрла је тихо, као што се и родила.

Дарослава је рођена у једном малом селу у срцу Шумадије, у трошном кућерку, као пето дете. Мајка јој је умрла на порођају. – Опет девојчица! – урлао је њен отац.

Она је била његова пета кћи. Желео је да је живу закопа заједно са мајком, али му његов отац и мајка нису дозволили. Дарославин отац нарицао је три дана, толико гласно да нико од њега није могао да заспи. Проклињао је злу судбину. Јер кћери су нејаке, оне не могу да му помогну у пољу, не могу да секу дрва, не могу да ураде оне послове за које је потребна мушка снага. А мучило га је и то како да обезбеди мираз за пет кћери. Био је сељак који није имао много, а велику наду полагао је у синове који се нису родили. И након три дана је заспао и није се будио исто толико. А нежељена Дарослава је наставила да живи захваљујући својој баби и деди.

Живела је, али њен живот није био нимало лаган. Од када је могла да ради, радила је. Оцу је заменила сина којег није имао. А као најмлађа, након што су јој се сестре удале, остала је да брине о оцу, о баби и деди. Године су пролазиле, а мукотрпан рад је ломио њено нејако тело, тело девојчице која се полако развијала у жену. И када је њен отац схватио да је постала жена, одлучио је да и њу мора удати. Била је лепа, црне косе која је уоквиравала њено лице правилно извајаних црта и мали нос, а усне меке и пуне, очи црне попут ноћи.

И тако се Дарослава, иако још готово дете са својих четрнаест година, удала за момка кога јој је отац одредио. Данило је био пристојан младић, леп и наочит. Дарослава му се допадала па је умолио своје родитеље да пристану да је узме без мираза. Волео је Дарославу како један мушкарац може да воли. Био је добар па је својом добротом и кротком нарави освојио Дарославино срце. Ипак брачни живот, како је још била дете, за њу је био јако стресан. Плашила се брачних дужности. Али Данило је обећао да је неће дирати све док она то не буде желела. И тако, прошло је пар месеци, иако није била спремна, схватила је да је Данило муш-

„Glasovi
„Гласови
Melpomene“
Мелпомене“
52
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

карац и да неће дуго моћи да је чека. Показала му је да га жели, а он ју је узео страшћу мушкарца, који је чекао своју жену као сува земља воду. Била је уплашенa, а бол је био јак. Вриснула је, док јој је он љубио бујне груди, шапутајући да то тако мора први пут. Иако је био нежан за једног сељака, она је била млада, а њено тело још није било спремно. И тако се са болом упустила у брачни живот.

Прва трудноћа је убрзо стасала, а њено ситно тело је једва носило терет. Понекад јој се чинило да је стомак већи од ње саме. Имала је тек петнаест година и чекала своје прво дете. А онда је дошло и време порођаја. Порађала се три дана у мукама и боловима које, чинило јој се, ни један човек не може да издржи. И трећег дана, у сутон, на свет је донела девојчицу, али малена није дисала. Напустила је свет и пре него што је стигла на њега. Данима је плакала за својом девојчицом, док су јој говорили да ће бити друге деце. Али њено срце је пуцало од бола, јер она је желела њу, своју малу девојчицу. Данима није говорила. Патила је и није желела речима да омета своју тугу. Речи јој нису ни биле потребне, била јој је потребна тишина.

Од тог дана почели су Дарославини проблеми. Данило је био добар према њој. И она је била срећна због тога, јер је знала да многе жене мужеви туку и силују. Она је имала среће са Данилом. Али не и са његовом мајком. Она ју је, како се Дарослави чинило, мрзела. Кињила ју је и опходила се према њој горе него према раги Мари коју су имали. А Данило је био кукавица која је одбијала да се супротстави својој мајци. Када би одбила да је послуша, добијала би батине. За батине никоме није смела да каже, а догађале су се увек када Данило није био код куће. А његова мајка јој је претила да ће ако му каже за батине, она њему рећи како ју је затекла да другим мушкарцем, иако то није истина. И тако, у страху, трпела је сталне батине. Добијала их је и када је носила своје друго дете. Због тога се породила пре времена, али на срећу дечак је преживео. И због тога ју је Данилова мајка кривила, иако кривица није била њена.

Батине су и даље биле присутне иако мање, јер јој је подарила унука којег је жељно чекала, али нису престале. Из дана у дан, њен живот је био пакао, али преживљавала је само због сина. Он јој је давао снагу да издржи. А онда је на свет дошло и њено друго дете, девојчица, њена мезимица. Али батине нису престале.

У патњи и болу дочекала је и рат. Једног јутра, на врата су им покуцали војници. Били су преплашени, али су радили како им кажу. Постројили су их. Данилове родитеље су одмах без речи погубили. Деца су вриштала, док је Дарослава покушала да их умири, али без успеха. Војници су везали Данила и одвели га у камион

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 53

у коме су се већ налазили мушкарци из села. Водили су их у логор. Дарослава је почела да запомаже, а онда ју је један војник одвукао у кућу, док је други наредио возачу камиона да крене... Покушала је да се одбрани, ударала је војника, док је он цепао њену одећу. Плакала је, молила га да престане. Али њене молбе, ни сузе није имао ко да чује и види. Узео ју је грубо, као животињу, а када је завршио, шутнуо ју је, опсовао и пљунуо на њу. Залупио је вратима и нестао.

Брисала је сузе са свог лица док је навлачила своју одећу. Морала ја да се сабере због деце, која су напољу вриштала од страха, поред тела своје бабе и деде. Изашла је из куће и загрлила их чврсто, говорећи им да је прошло. Али није било готово. Сељаци које нису одвели у логор или убили, на рукама су у двориште унели крвавог Данила. Био је без свести. Када је чуо Дарославину вриску, схватио је шта се догађа и искочио из камиона. При паду је ударио грудима о камен и задобио тешку повреду. Замолила је да га уведу у кућу и позову лекара.

За њу су то били тешки дани. Сахранила је Данилове родитеље, а Данило је био тешко рањен и данима без свести. Умирао је. Умирао је данима, а она није могла да му помогне. Седела је крај његове постеље и шапутала му нежне речи и чинило јој се да је он чује. А онда, петог дана, у зору, издахнуо је на њеним рукама. Пољубила га је у чело, обрисала сузе и помирила се са својом јадном судбином. Остала је млада удовица са двоје мале деце. Сав терет сеоског домаћинства је пао на њу. Али морала је да се бори због деце, није смела да посустане. Рат је донео невоље, али и то је морала да преживи. И живела је, онако како је морала, док није осетила да у њој расте нов живот. Била је уплашена, јер није знала да ли је дете Данилово или оног злотвора који ју је силовао. Ипак, иако није знала чије је, нови живот је растао у њој.

Порађала се два дана. Сама и без ичије помоћи, држећи се за стабло крушке, уз крике који су одзвањали у ноћи, родила је сина. Како га је узела у наручје, одмах га је заволела, јер је био њен, без обзира на то ко му је отац. Тешки дани су били пред њом. Са троје нејаке деце имала је пуне руке посла. А имање је тражило своје. Морала је о свему да се брине сама. Ипак била је јака, јача него икад, а снагу су јој давала њена деца. И издржала је, издржала је дуго.

Лежала је на постељи и удисала свој последњи ваздух, док су њена одрасла деца, њени унуци и прауници стајали крај ње. Отворила је још једном своје нежне тамне очи, погледала их са љубављу и задовољно их склопила одлазећи на боље место.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
54
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

ANA GALIĆ

ZAR I TI, SINE HRISTE?

– Isuse, što si mrzovoljan?

– Ko, ja? Ne, ne... Ja ne umijem biti mrzovoljan, šta ti je? Otkuda ti to? Pa zar nisi ništa naučio tokom 2000 godina – ja ne mogu mrziti.

– Znam ja to sve, ali lice ti govori da si bijesan kao ris. Pa ti pričaj šta hoćeš.

– Razmišljam... Možda zato tako izgleda. Upravo se ljudi mole mome ocu da pomogne njihovoj djevojčici, a on ne preduzima ništa. Ne mogu to gledati. Mogao sam gledati da ne preduzima ništa kada sam ja bio na krstu, ali ovo sad... Ne mogu, razboliću se, ne znam šta da radim, rastrže me ova briga.

– Koliko znam, dragi Gospode, ti ne brineš; niti smiješ da brineš. Sve je u rukama tvoga oca. Zato budi miran.

– Pitao sam ja njega šta će biti sa djevojčicom i da li su ljudi griješili toliko da će im je oduzeti. Ali nije mi odgovorio. Kaže da ima još šanse, da se moraju potruditi više i da će onda uspjeti.

– A da li je rekao šta trebaju da rade... Nego, reci mi, kako tu znaš za to uopšte?

– Pa i meni se mole, znaš... Ja sam u stvari čuo njenu molitvu. Njeno ime je Sofija. Ne može više izdržati da gleda mamu i tatu kako se pate i ne razumije što se toliko čeka na ljude da joj pruže pomoć. Želi da se sve završi i da niko više ne pati. Čujem je svaku noć, a i po danu nekoliko puta. I kao rezultat toga sada je stalno vidim. A vidim da joj je sve gore i da se ništa još uvijek ne rješava. I pitam se kako to i zašto to. Ipak sam ja i čovjek, ne zaboravi. To je jače od mene.

– Ama, koliko puta ti moram ponoviti – ne brini ništa..

– A slušaj sad, moj dobri Jovane... Davno smo se ja i ti upoznali i od tada smo nerazdvojni. I učinio si skoro isto kao i ja, ako ne i više za ovaj naš narod. De mi reci, što nismo mogli zaustaviti mrak koji nas je nadvio 26. aprila 1986. godine. Reci mi, molim te – zar nismo mogli?

I dan-danas rađaju se mutirani, da ne kažem, đavoimani ljudi koji na sve i jednog demona više liče nego na ljude. Zar smo to morali „dopustiti“ kako to moj otac kaže? Mogli smo bar zaustaviti taj oblak

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 55 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

da se ne kreće dalje, nego jednom rukom stati na kraj i ne dati kiši da se formira i truje zemlju.

I da niko ništa ne preduzme...

Pa zar je sve zlo završilo sa pobunom jednog jedinog anđela, a sada đavola i odbranom još jednog malog anđela – ma daj, ne budi dijete, ne želim da slušam takve stvari.

Jovan vidje da Isusu nije dobro, a poznajući ćud i narav onog glavnog, ne znade ni sam da li da nastavi da razgovara, jer je bog gori od svakog Big brother-a ili da ipak kaže šta misli i tako urazumi ili bar utješi samog Isusa.

– Vidi se da si čovjek, misliš previše, kažem ti ja. Ali da te ne osuđujem, razumije te. Razumijem te, vjeruj mi. Ali, ništa tu nisam mogao učiniti. Ja sam učinio svoje onda kada je na mene bio red, to je tačno i mogu ti reći da nije bilo lako – biti božji menadžer je težak posao kao što je težak svaki marketinški prljavi potez.

Niti mi je ko povjerovao, niti htio povjerovati, plus su govorili da sam lud ili da mi noge smrde. Nije lako ubjeđivati ljude koji su već sve prošli u životu i sad samo u potpunom mraku čekaju – šta? Ne znaju ni oni sami. Pakao je loš drug, moj brate.

I onda se pojavim ja sa svojim propovjedima o spasenju i pokajanju – misliš da mi je neko povjerovao? E, to kada sam preživio mogu vala sve da dočekam. A nije malo ni to što sam živ vinut na nebo pa ne znam ko me i gdje me ispusti ovdje. To su bila teška vremena.

Ali sa druge strane jesi u pravu. I sada bogami nije lako. Znam to za Sofiju što si rekao. Pratim i ja sve.

– Pokušavam da obratim ljude, jer čujem ovdje gore svašta – te –„To nije moja stvar...“, te – „Ko je meni pomogao?“, pa niz opravdanja da se ne dâ bar marka ili pet maraka za liječenje. A đavo se veseli baš ko sâm đavo – dobro mu pristoji to ime.

– Ne razumijem da možeš sjediti kod kuće gledati u taj novoizmišljeni Fejsbuk na kojem piše da je dijete sinoć nateklo, da su joj pluća pritisnuta i da pod hitno mora pod nož, a ti samo nastaviš da skroluješ niže...Bojim se za ovaj rod. Bojim se da ćemo ja i ti brzo morati dolje. A ja sam spreman. I da ti pravo kažem – dosadilo mi je ovdje više. Želim da popričam, da ukažem, da čovjeka živog privedem bogu. To mi je želja. A odavno je prošlo od kad sam to učinio onako vidljiv – da me neko vidi i pipne čitavog pred sobom.

A ovo što si rekao, a vezano za Černobil... Meni se pomračilo baš kao u „Ilijadi“ kada ti bogovi oduzmu zdrav razum onda kada sam čuo malu Ruth Webber šta mi govori...

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 56

„Glasovi

Prekide ga naglo Isus:

– A, da, sjećam se njenih molitava. Shvatio sam šta se dešava čim mi je rekla da veliki broj ljudi odjedanput nestaje i da se sve u nekom mirisu u vazduhu osjeća... Neki čudan, fini miris, od kojeg uopšte nije osjećala glad...Ne znam... Izvini što sam te prekinuo, nastavi...

– Da, a imala je samo četiri godine. I onda se zapitaš, onako, tipično ljudski – da li vrijedi onda i preživjeti na takav način...

Bogu nije promakao ni ovaj razgovor baš kao ni bilo šta što se dešava pod kapom nebeskom, pa je pozvao Isusa. Na ukor, dabome.

– Isuse...

– Molim, oče, zvao si?

-Šta to ti i Jovan radite? Zar nemaš pametnija posla nego da pričaš svakakve gluposti šta bi bilo kad bi bilo i tome slično? Zar ti nisam hiljadu hiljada puta ponovio da će biti baš onako kako treba da bude.

– Znam, oče, ali to je jače od mene. Ne mogu ti to opisati, ti si samo bog, a ja sam i čovjek. Ja osjećam, ja patim, ja volim...Boli me. Kako ne razumiješ, boli me.

Tu je bog vidio da ne vrijedi da se bori sa onom ljudskom stranom svoga sina. Bolećivost i nenormalna saosjećajnost sa ljudima na donjem svijetu je za njega bila odveć previše mekana da bi uzeo to ozbiljno u razmatranje. U ovom trenutku na nebu traje sabor na kojem se odlučuje da li će se heruvim pod brojem 3497. odrediti za izvršavanje božije zapovijesti vezano za konkretan problem koji se javio kada je Cezar iznio fotografije sa prikazanih 11.000 leševa pobijenih ljudi u Siriji.

– Idi svojoj majci.

– Isus ne razumjede, kao po običaju, što ga otac šalje majci, ali neka, ode joj pomoći u njenim molitvama prije što nastavi da razmišlja šta da čini dalje. Možda je stvarno došlo vrijeme da dođe opet...

Kad u svemu mora otac da ima prste...

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 57
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

SEVDA

„Nosijo te đavo, ženo! Kak’a ti je ovo pogača? „Sva mecava i crna!“ – ljutito je govorio Ragib svojoj ženi Sevdi. A ona bi huda, samo pogela glavu, uzdahnula tužno i ćutke pokupila razbacani hljeb u veliku bijelu bošču i pobjegla na verandu.

Sevda i Ragib, živjeli su Dragašima, selu koje je bilo smješteno na strmijoj strani planine Udrč. Stara bosanska kuća, prizemuša, bila je napravljena od tri reda kamena stanca i četiri reda rumenih ćerpića. Trošni krov od ćeremita se blago puštao na dva uska pendžera. U kući je bio jedan sobičak, tek toliki da se u njega smjesti kauč, stari ormar i čađava furunica.

Ragib je bio sin sepetara Muje Hurića. Dok je Mujo još uvijek bio pri zdravlju i snazi, vodio je sa sobom svoga sina jedinca i učio ga starom zanatu pletanja i pravljenja sepeta. Bio je to težak i iscrpljujući posao koji je donosio u njihovu kuću tek onoliko para, koliko je trebalo za skroman život. Iz sitnog dječarca, Ragib je izrastao u visokog i mršavog momka, koji je zbog svoje grube naravi, zlovolje i oštra jezika dugo momkovao. Babo ga, rahmet mu duši, pred samu smrt oženi udovicom Sevdom iz Šadića, da mu jedinac ne ostane sam poput panja.

Sevda, jedna od pet Nusretovih kćeri, bila je grdne sudbine. Sa četrnaest godina je udadoše je za Asima Kamića, koji se prije nje već tri puta ženio. Niti jedna žena mu djecu ne izrodi, pa se starina ponadao da će mu mlada Sevda toliko željenog nasljednika dati. Nadanje mu bi kratkoga vijeka, jer se on ubrzo razbolje i na postelju pade.

Dugo je huda žena oko njega deverala. Kupala ga, oblačila, hranila i hizmet mu činila. Kad Asim umrje, čim mu fatihu na kaburu izučiše, okupi se sva njegova bliža i daljna svojta. Pošto starac nije imao svoje djece, kako je po običaju bilo, podijeliše sve između sebe, a Sevdi u ruke metnuše debeli konop, a na njegovom kraju, kravu jalovušu, da je na njenu sudbu podsjeća. Vratiše je kući babi, a ni četeresnicu prežalila nije za svojim Asimom.

Babo i mater je dočekaše široka srca, ali ne baš toliko raširenih ruku. Bila je to gladna godina. Suša i čemer se stuštila na Bosnu pa udarila ponajviše na ubogu sirotinju. Nusret se nije puno omišljao kada mu kćer isprosiše za staroga momka Ragiba iz Dragaša. On je primi u

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 58
I Ć
A L M A Z O R N
(Sarajevo, BiH)

svoj kućerak. Smrknut i mrzovaljan kakav je oduvijek i bio, sa praga joj već odredi šta joj je činiti. Zatim uprti sepet na iskrivljena leđa i ode za svojim poslom u selo. Sevda unese maleni zavežljaj u hladni sobičak, zagura ga u stari škripavi ormar pa priveza kravu u štalu. Zavrnu rukave, podveza šamiju, podvrnu dimije i krenu po kući da radi.

Večer je brzo pala, a sa njom je došao i njezin novi muž. Vrijedna ženica je razastrla bijelu bošču na drvenu siniju i po njoj poredala tepsije sa hranom. Sjela u ćošak pored tople furune i razvlačila među prstima vuneno pletivo. Ragib uđe. Nabra obrve na modre oči i poče razgledati oko sebe. Sve je bilo oprano, prebrisano i složeno. Čak se i drveni pod sjajio pod njegovim stopalima. Veranda pometena, a na čivilucima su bile okačene čiste čakšire i bluze. Šarene ponjave i mekana šiljteta šepurili su se oko sinije zovući ga da sjedne i uživa. Mlijeko se još pušilo iz drvenih ćasa. Ragib bijesno frknu kroz nozdrve i ljutito reče:

„Đavo te odnjeo ženo, ‘ko ti kaza da cirkus praviš od kuće?“ –zakorači nogom preko sinije, obori tepsiju na pod i ode do staroga kauča. Ispruži se na njega koliko je dug i širok, zatvori oči i glasno zahrka.

Sevda uzdahnu, pokupi razbacane stvari i skloni ih. Otvori ormar, izvadi svoj zavežljaj, spusti ga na pod i sklupča se pored njega.

„Ustaj ženo! Đavo te odnjeo taku ljenu!“

„Kafu der’ mi pristavi! Nijesam te doveo tuj, da mi smrdiš do po’ne!“ – galamio je Ragib.

„Valja meni gonit’ u drugo selo!“ Ogrnu ljutit crni kožuh oko ramena i krenu ka seoskom vrelu da se umije. Sevda skoči kao da je ljuta guja ujede. Pokupi svoj zavježljaj i ugura ga natrag u ormar. Namjesti šamiju na glavu, popravi dimije, uze ibrik i potrča bosa za Ragibom. Sustiže ga na krivini. On je odmjeri ispod oka i prosikta kroz zube: „Đavo te odnjeo ženska glavo! Ka’ka mi to kroz selo hodiš?“ –bijes mu je frcao iz očiju. „Goni’der kući, jana ne’bila, da te drugi taku ne vide!“ Samo me brukaš i sramotiš!“

Sevda nasu pola ibrika vode i potrča natrag kući. Vrati se i Ragib, i dalje ljut. U avliji, ispod stare šljive, na rasklimanom stolu dočeka ga bakrena tablja sa džezvom tek skuhane kahve i dva fildžana. Na drvenom tanjiru rumenile su se i mirisale tek pečene gurabije. Sevda se sakrila u dno bašče, među pritke buranije. Čučala je i pljevila grah i svako malo pogledavala ka njemu, nadajući se sve da će je zovnuti k sebi.

On priđe stolu, sjede na škripavu štokrlu i srknu iz fildžana. Kvrgavim prstima uze gurabiju i zagrze je. Jeo ih je, sve dok ih nije sve pojeo. Zatim ustade, uprti sepet na leđa i ode u selo.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 59 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Čim bi večer pala i prvi psi zalajali, Ragib bi se vraćao kući, lijegao na stari kauč i odmah zahrkao. Sevda bi sačekala da on prvi zaspe pa bi tek tada otvorila ormar, izvukla svoj zavežljaj, podmetnula ga pod glavu i legla na pod. Jedno jutro Ragib ustade, a Sevda i dalje leži.

„Đavo te odnjeo ženo, ustaj! Čuješ li me ja’na? Ustaj! Znadeš da moram u šumu po drva!“ – galamio je mrzovoljno iz sveg glasa.

Kada vidje da jadnica ne ustaje, on skoči na noge, uhvati je za ramena, podiže je i izgura u avliju. Sevda jedva otvori oči, pogleda ga tužno i uzdahnu, nemoćna da mu išta kaže. Ragib je protrese jako i baci je na zemlju ispred vrata.

„Goni’der do đavola ženo! Šta ćeš mi taka huda u kući!“ – prekorači njeno tijelo i ode bijesan u šumi.

Kasno navečer, kada se vratio, dočeka ga hladna i pusta kuća. Tama je izbijala iz zidova, a furunica je škripala otužno željna vatre. Iz štale se čulo mukanje krave.

„Ženooooo, oj ženoooo, đavo te odnjeo prokletu! Đe’ si nestala? Da nijesi u mišju rupu utekla?“

Po pendžeru su grebale grane starih šljiva koje je lomio vjetar. Pucale su pod njim poput tankih ledenica. Ragib leže na svoj kauč. Umor ga ubrzo savlada te on zatvori oči u utonu u san. Odjednom ga nešto iz njega trže. Iz starog ormara je dopirao tihi i isprekidani ženski plač.

„Aha! Tu li si!“ – ciknu stari sepetar od huje i skoči na noge.

Dohvati fenjer sa zida, upali ga, otvori širom vrata ormara i osvijetli njegovu utrobu. Dvokrila grdosija bila je prazna, a na njenom dnu, ležao je Sevdin zavežljaj.

Prisloni Ragib glavu na stranice ormara, oslušnu ponovo, ne bi li saznao odakle plač dolazi. Rukom pređe preko svake pukotine, ispipa dobro ispucalo drvo i okrunjeni lak. Na kraju, kada se uvjeri da je sasvim sam, vrati se na kauč. Ali ostavi vrata ormara širom otvorena i fenjer upaljen. Nekako zaspa, a pred zoru ga probudi hladnoća.

Pendžeri su otužno škripali na šarkama, a krte grane šljiva probijale su se unutra i čupale mu kožuh sa leđa. Ragib se trže i pogleda ka ormaru. Vrata na njemu, nekim čudom, bila su zatvorena. Ponada se on da mu se Sevda vratila. Sjede i sačeka koji trenutak. Kad vidje da zastor na verandi miruje, on uzdahnu, ustade i ode do štale te pusti kravu u avliju. Pretraži bašču i štalu. Razgrnu sijeno pa i visoku travu uz parmake, tražeći Sevdu. „Đavo te odnjeo ženo, đe’ si nestala?“

Krenu ka selu da je i tamo potraži. Obišao je Ragib svoje selo kao i sva sela u okolici. Mračne šume i šumarke. Pregazio je hladne izvore

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 60
Zbornik

i potoke. Prepješačio brda i vrtače ali Sevde nigdje nije bio. Kao da je u zemlju propala.

Ubrzo je počela da mu se priviđa u svakoj ženi koja bi putem prošla. Čuo je njen glas kako ga zove imenom. Doziva ga i šapuće mu. Šuštala je teškim dimijama po kući. Vješto izmicala njegovom oštrom oku i krila se iza grbavih stabala oraha. Ganjao je duge sjene voćki misleći od njih da je ona. Potrčao bi tada poput dječarca ne bi li je sustigao. Ali nje nije bilo.

Iz noći u noć, sepetar je sjedio na starome kauču i slušao tihe jecaje koji su dolazili duboko iz ormara. Razum mu se mutio, pamet ga je napuštala.

„Ragibeeeeeeeeee! Moj Ragibe? Ustaj! Davno je svanulo!“ –jutrom bi ga budio tihi glas.

Jednog dana mu dođe rođak Omer. Čovjek uđe kroz nakrivljena vrata, a na podu ga dočeka iscrpljeni, jadni starac, koji je u krilu držao izgužvani zavežljaj. Ormar je bio polomljen i razbacan na sve strane, a umjesto njega na čađavom zidu stajala je ogromna rupa. Omer pogleda u Ragibove krvave i izranjavanje šake i upita ga zabrinuto:

„Šta to učinje bolan rođo od sebe?“

„Đe mi je Sevda nestala, Omere?“ – zvjerao je Ragib uplašeno oko sebe i pitao rođaka. „Nejma je niđe! Svuđe sam je tražio! Svuđe! Nejma je, pa nejma! K’o da je sam đavo u zemlju oćer’o!“ – krupne suze slijevale su mu se niz upale obraze. Omer uzdahnu, stavi ruku na njegovo rame. „Otišla je, moj Ragibe, tamo đe si je i posl’o!“ – reče i izađe.

„Ragibe! Moj Ragibe! Hoder vamo!“ – škripalo je u starčevim ušima dok je spuštao glavu na Sevdin zavežljaj i bolno tijelo na prljavi pod. Sklopio je oči i pružio ruke da je uhvati. Čak ni tamo, na drugoj strani, nje nije bilo.

Ženski jecaj izlazio je iz razrovane rupe na zidu. Ispunio je tugom mali sobičak, staru bosansku kuću, avliju, bašču i selo. Uhvatio se u zagrljaj sa oštrim vjetrom, i nestao visoko na nebu. Napokon slobodan.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 61 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

MIRJANA RANKOVIĆ MATOVIĆ

(Čačak, Srbija)

ĐAVOLJA MOLITVA

Mojoj majci za mir i spokoj napaćene duše

Kišom okupana martovska noć zalepila se na prozorska okna i svojom mrklinom uvukla se u svaki kutak sobe. Verica sklupčana u jednom krajičku bračne postelje, laganim pokretom opipava usnulo detence u kolevci. Prsti drhtavo poigravaju na dečjoj glavici. Osmeh joj se nespretno ote kad joj prsti dotakoše svilene loknice čija se boja nije razlikovala od ove mračne noći. Iako joj je bol još razdirao utrobu iz koje je ovo majušno stvorenje izašlo u svet tuge i jada, ona ga je od sebe terala mišlju da je rodila devojčicu vilinske lepote. Strahovala je od urokljivih očiju onih koji će, dolazeći na babine, zabezeknuto posmatrati novorođenče, ne verujući da se takva neviđena lepota može naći u ljudskom rodu.

Trenutna radost koja se razlila umornim i iscrpljenim telom, u trenu se pretoči u neizrecivu patnju, a nemi jauk skliznu niz Veričine misli. U pomračini, gustoj kao testo, pojaviše se slike porođajnog dana. Vidi sebe kako leži u sobičku dozidanom uza štalu. Ispod nje prljave krpe koje je donela svekrva da nešto od novijih stvari ne bi isprljala. Dok joj suze natapaju pomodrelo i bolom iskrivljeno lice, snagu joj daju blage reči maje Stanice, svekrvine svekrve, koja je bila i seoska babica: „Ne plači ćeri moja. Znam da te ova kučka ponižava i gazi kao i mene što je gazila, ali daće Bog i sve će brzo proći... a ona, kučka, ispaštaće pred Svevišnjim za svaku gadost koju je počinila. Hajde kćeri, udahni i pokreni to pilence da ga maja svojim staračkim rukama dočeka i pomiluje!“ Bol duše se pretakao u razdirući fizički bol i Verica ga proprati vriskom.

Nepodmazana vrata zaškripaše. Kroz mali otvor pojavi se glava zmijskog pogleda i prosikta: „Majo, kaž’ de toj bjesulji da ne urla, sjatiće se celo selo. Kad se jala, nije kukala, a sad vrišti ko da je neko dere!“

„Miljka, prokleta da si! Zaboravila si da sam ja i tvoje sinove prihvatala u naručje i da sam slušala kako arlaučeš. Vuci zmijo, tu nosinu napolje i pusti ovo djete neka se na miru porodi“, prvi put u životu maja uputi nekome besnu i ljutitu opomenu. Verica uzdrhtalo pusti još jedan krik, još jedan snažan napon

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 62

„Glasovi

pokrenu joj telo i začu se sitan dečiji plač. „Gotovo, sine! O bože, hiljadu žena porodih, al’ ovo čudo ne videh! Rodila si vilu! Lepotu! Ovo samo Bog može da daruje!“, radosno se raspričala starica, odsecajući pupak i umivajući dete. Umota ga u čaršaf, poljubi ga u dugu crnu loknastu kosicu i pruži majci. Kad ugleda detence, Verici zaiskriše oči radošću koju odmah prekri tuga i strah od onog što je čeka od njenog Milijana koji želi sina.

Pošto dete prepusti majci, maja radosno izlete napolje i viknu:„Rodilo se! Živo i zdravo, ko upis lepo! Mile, uđi da vidiš kako ti je ćerka lepa!“

Umesto radosnih povika začu se škrgut zuba, i muklo režanje: „Bolje da se nije ni rodila! Pišulja!“ Maja ga prekorno pogleda, zavrte glavom i reče: „Nemoj, sinko, tako! Nemoj, od Boga je greota! Nemoj, da te ne stignu te reči. Bojim se da ćeš zbog njih jednog dana kosu s glave rođene čupati!“

Verica ču muževljevo režanje, izvori suza se otvoriše i ona njima okupa svoje prvenče, ali negde u dnu duše gajila je mrvicu nade da će se on predomisliti i doći da vidi kćer. No sve nade su bile uzaludne. Kad se sve stišalo sa bebicom je prešla u svoju spavaću sobu i sklupčala se pored deteta.

Slika, koja joj se prikaza u noćnoj tmini, nestade. Verica se pridiže, uze dete i prisloni ga na dojku. Ono radosno prihvati majčin dar i zacokta. Ovaj trenutak blaženstva majka proprati tužnim osmehom dok joj kroz pukotine svesti prostruja misao da je ovo šesta noć od Vidinog rođenja, a on, prokletnik, nije dete video ni u sobu privirio. Rukica bebina skliznu niz dojku, jer dete nadojeno ophrva san. Verica ga spusti u kolevku i zarida. Neobična svetlost izbi iz zida i u njoj zablista ikona Presvete Majke Božije. Mlada žena je zabezeknuto gledala u taj veličanstveni prizor i molitva poče da klizi niz njene usne. Bila je obradovana ovom nesvakidašnjom pojavom verujući da je to dobar znak. Neprospavane noći, iscrpljenost i izgladnelost je stigoše i ona zaspa dubokim snom. U snu joj se prikaza njena Vida kako leti sa anđelima. Kraj sna nije mogla da vidi, jer je probudi škripa. Vrata se naglo otvoriše i tresnuše o zid. On, njen Milijan, ulete u sobu, ali pogled ne upravi ka kolevci i krevetu, već stade pred ikonu Presvete Bogorodice, prekrsti se i zavapi đavolju molitvu: „Bogorodice djevo, uzmi i jednu i drugu!“

Đavolje reči izgovorene pred ikonom zariše se Verici u dušu koja se rastoči i poče da krvari. Srce se stislo ko da ga neko obmota lancima. Suza više nije bilo. Čulo se samo cvilenje i vrisak deteta. Bezosećajni prokletnik zakorači ka izlazu i ne osvrćući se reče: „Izlazi

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 63
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

napolje i poradi nešto u njivi. Sve nam zaraslo u korov, a ti samo gledaš u to zgepče!“ Vrata se zatvoriše uz tresak koji izazva osipanje maltera iznad dovratka. Vida zaplaka, ali ne plačem novorođenčeta, već grcanjem odrasle osobe. Činilo se da je taj majušni smotuljak shvatio svoju nepoželjnost i zacenjivanjem hteo sebi da prekrati životnu stazu. Majka smota dete i veoma prisebno poče da ga smiruje i vraća u život, moleći Presvetu da ne sluša đavolju molitvu i da joj spasi dete. Vrata se ponovo otvoriše i na njima se ukaza zmijska svekrvina glava koja, kroz stisnute zube, prosikta: „Umiri to derište, ludo, misliće ljudi da ga deremo!“ Kad se dete primiri i zaspa, Verica izađe napolje, uze motiku i uputi se u njivu. Uskopavala je leje za luk, ali misli su joj sve vreme bile pored dečje kolevke. Da je toplije iznela bi kolevku tu na ivicu njive kako bi joj dete bilo na oku, ali prolećni razvigor je bio studen. Kada je zasadila prvu leju, krenu u kuću. Ledena ruka zlokobne slutnje obuze je kad začu da Vida kašlje. Utrča u sobu i podiže dete. Uplaši se bledila koje se spustilo na majušne obraze. Suze joj navreše, ali ona ih vešto skupi u krajičku oka. Pelena u koju je dete bilo umotano beše mokra, a drugu nije imala. Odlučno spusti dete na krevet, priđe šifonjeru, izvuče vezene čaršafe, snažnim pokretom ih iskomada i napravi presvlake za svoju Vidu.

„Šta to radiš, ludijo? Što kuću uništavaš? Koga si pitala da uzmeš te čaršafe?“, zalaja svekrva koja nije smirka mogla imati dok ne vidi šta se to dešava izvan njenog domašaja.

„A, da ih nisi ti slučajno tkala i vezla? Da nisi ti konoplju potapala i težinu trlila? Ono što si ti stvarala, je ne diram. Šta radim sa onim što napraviše moje ruke u kući mojih roditelja, ne tiče te se“, uzvrati Verica, prvi put povisivši glas od kako je došla u ovu kuću. „Gle, pa ti imaš jezik i za svađu. E, čekaj samo dok dođe Milijan, pa mu sve ispričam“, zlurado i cinično se naceri matora kuštra. Verica nije imala želju za daljom raspravkom. Usredsredila se na svoju bebicu, lagano je njihala u naručju, ljubila nežne obraščiće i molila se Svevišnjem da detetu dâ zdravlja. Pravila se da ne čuje kako je svekrva poganim jezikom olajava kod Milijana. Ni njegova grdnja više nije dopirala do njene duše. Samo joj je zla slutnja talasala moždanim vijugama.

Mala povorka usporeno se kreće ka seoskom groblju. Polumetarski kovčežić, mimo svih običaja nosi žena. Majka uzdignute glave, bez suza u oku, svoje prvenče nosi u večnu kuću. Niko se ne protivi, jer se svi plaše onog besa na njenom licu koji se graniči sa ludilom i kipi na sve strane. Milijan pokuša da joj priđe, da pomogne, ali

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 64
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
***

„Glasovi

ga ona prostreli ledenim pogledom. On se povuče nazad i bolno zarida. Muški jauk u svima izazva sažaljenje, ali Verica oseti gađenje. Stomak joj se zgrči, no napreže svu preostalu snagu da se održi na nogama, da se ne ispovraća. Koraci su joj se skraćivali, a noge postajale sve manje i manje. Kad ugleda malenu raku, iz grla se proteže ječanje od koga se svima diže kosa na glavi. Kao da spušta bebu u kolevku, nežnim pokretom, spusti kovčežić na zemlju, kleknu pored njega, zagrli ga i zapeva uspavanku: „Spavaj, spavaj, čedo majkino! Spavaj moja rumena jabuko!“

Kad Verica zastade, sveštenik je pomilova po glavi i reče: „Hajde, kćeri, ustani, moramo opelo otpočeti. Dostojanstveno si svoj bol do sada podnela, budi jaka i dalje zarad mira Vidine dušice!“ Poslušno je ustala, prekrstila se i pogledom dala znak svešteniku da može početi sa obredom. Svima je taj njen postupak delovao hladno i pitali su se kakva je to majka kad ni jednog trena suzu za detetom ne pusti. Samo je sveštenik u njenim očima pročitao jačinu bola u kome se ona davi. Kad priđe bliže kovčegu da krst na dečje grudi spusti, pogled mu se prikova za crne loknice i anđeoski lik, a suze navreše same i ne mogaše ih skriti. Opelo je praćeno jecajima. Po završenom pojanju, glasno reče: „Ovo dete ide među anđele božije!“

Sve je završeno. Zemlja je prekrila majušno telo. Pored humke ostade samo najbliža rodbina. Milijan se baci preko groba, zajauka koliko ga glas nosi i poče da čupa kosu s glave. Sa donje strane, na grob se stropoštala i baba Miljka, pa sriče naricaljku, moli Vidu da joj otvori pendžere da je baka vidi, da je pomiluje i pomazi. Verica stoji mirno, bez suze u oku. Pogled joj putuje po ponorima duše u kojima je zakopala sećanja na prethodne dane. Jedna po jedna slika iskače, začagrlja joj po mozgu, ona se strese od jeze, pa čeka novu. U sećanje prizva i onaj dan kad je skrušeno molila Milijana da Vidu odnesu lekaru, jer je veliki kašalj već zatvorio mala dečja pluća. U ušima joj zazvoniše okrutni glasovi.

„Da si nečemu vredela ti bi rodila zdravo djete, a ne mrcinu. Nego, snašo, mani se lekara, uzmide to budače i okopaj onaj luk!“, reče bezdušna zmija u čovečjem obličju. „Pravo veliš, mama! Em rodila ženskaća, em bolesno! Šta me gledaš ko da me nikad nisi videla. Uzmi budak pa u luk, neka mama pazi dijete“, nadoveza se Milijan.

Ništa im nije uzvratila. Poslušno je krenula da obavi zadati posao. Jedino je svekrvu oslovila sa mama i zamolila je da pridigne Vidu ako se zakašlje. Nakon pola sata kroz dušu joj protutnja neki bol, ona se trgnu, baci budak i pojuri ka kući. Još izdaleka je čula krkljanje deteta. Miljka je mirno sedela ispred vrata sobe i motala pređu. Nije se ni osvrnula na dečiji kašalj. Verica je jurila koliko je noge nose,

155 godina od rođenja Jelene
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 65
Zbornik radova: Povodom
J. Dimitrijević
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

preskočila je ogradu izatrke, ali kad je stigla do kolevke sve je bilo kasno. Dete se smirilo za navek...

Izgubljeni pogled se rastrezni i pade na humku, na ono dvoje što jauču i skiče ko da ih neko kolje. Prezrivost pogleda nije mogla da se skrije. Zmijoglava misao vrtela se u kovitlac po moždanim virovima. Ona kleknu, prekrsti se, pa prvo poljubi krst maja Stanice koja se upokojila nedelju dana pre Vide i prošaputa: „Majo, čuvaj mi moje čedo. Predajem moju vilu tebi, jer ti si joj se jedina iskreno obradovala.“ Onda zagrli Vidin mali krstić kao da grli živo dete i kroz uzdah progovori: „Oprosti, kćeri moja! Majka se isplakala za tvoga kratkog veka. Sad neću da plačem kako bi ti brže i lakše stigla do raja, tamo ti je mesto među anđelima.“ Svaki joj je pokret bio smiren i odmeren, dok joj je u mislima narastala želja koju je odlučila da ostvari makar je života koštalo. Onako na kolenima dobaulja do druge strane groba naspram prostrtog Milijana i pomilova ga po glavi, nateravši ga tako da je pogleda, a onda ga pljunu pravo u čelo. Nastao je tajac. Verica to učini podiže se, pogleda u zabezeknutu svekrvu pa reče: „Šta je veštice?! To te savest muči, pa lažnim suzama tražiš oproštaj od unuke koju nisi ni jednom pomilovala. Priseti se onog dana kako si bezbrižno sedela dok se Vida gušila. Zapamti, suze tu ne pomažu, a ni Bog oproštaj ne daje takvima kao ti. Moja Vida ode danas među anđele, a ti ćeš završiti u najdubljem kazanu pakla!“ Nakon ovih reči, mukla tišina je parala uši svim prisutnim. Verica još jednom poljubi dečiji krst i krenu ka izlazu iz groblja. Njena majka potrča za njom, pa kad je stiže uplašeno prošaputa: „Šta ovo uradi ćerko? Kud ćeš sad? Smeš li kući ići?“

„A što ne bih smela majko? Najgore sam osetila i preživela. Valjda je tako Bog hteo!“ Više nije imala snage ni želje da priča, ali noge su je nosile. Sa groba se čula samo tišina. Ono dvoje što malopre jaukaše, zanemeše, ophrvani strahom koji im se uvuče pod kožu. Valjda je to strah od božije kazne.

„Verice, ćeri moja, ‘oćeš li mi reći šta se zbivalo u ovoj prokletoj kući dok ja bijah u neimarstvu“, oslovi je svekar kad je nađe uplakanu kako sedi pod probeharalom šljivom. Ona se trže, skoči, poljubi svekru ruku i reče: „Neka ti se njih dvoje ispovedaju, tata. Ja sam svoje juče rekla. Ti si nas učio da Bog sve vidi i čuje. Pa čuo je i đavolju molitvu tvoga sina i uzeo mi čedo.“ Sve ovo je izgovorila iznemoglim glasom, a onda se nečujnim korakom uputila ka šupi, uzela budak i kotaricu i krenula put groblja.

Ljubičice rastočile svoj opojni miris po obodima puta. Verica

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 66
Zbornik
***

iskopa plave bokore i njima napuni kotaricu. Iskopa i nekoliko bokora jaglike koja se šepurila svojom nežnom lepotom. Sve ovo očas zasadi na majinoj i Vidinoj humci. Prolećni vesnici zamirisaše još snažnije. Verici to bejaše znak da joj dve čiste duše zahvaljuju što im je grobove okitila. Aprilsko sunce uplelo zrake u tek propupele grane jorgovana čija se krošnja izdizala iznad grobova. Verica ih blago hvata pogledom i miluje rukama prepoznajući u njima malene prstiće svoga čeda. Ni tog dana, a ni bilo kog drugog, tu pored groba nije plakala da ne bi remetila mir čistih duša, ali nikada više nije bilo one razuzdane i raskošne radosti u njenom srcu.

Verici se želja ostvarila, jer je nakon godinu dana rodila kćer. A Milijan... Milijan je ipak život proveo bez sina ... više nikada, ni za svoje, ni za bilo čije dete, nije pitao je li muško ili žensko, već samo je li zdravo i živo, ali nikada nije umeo da bude pravi otac, jer su mu imanje i novac bili važniji od bilo čega. Svoje đavolje molitve i svoga greha setio se gledajući unuku u invalidskim kolicima. Valjda je bilo vreme da se nekom ispovedi.

Na Vidinom i maja-Staničinom grobu i sada posle šezdeset godina, svakog aprila, ljubičice rastaču svoj opojni miris, jaglike se raskokaju svojim žutilom, a jorgovan mrsi svilene sunčeve zrake.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 67 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
***

GOSPOĐICA AGNESA

Evo jedne slike iz sjećanja: Ljeto. Veliki kuhinjski stol u hladu, na stazi popločanoj ciglom. Okolo vrt krcat zvukovima, mirisima, bojama, zanjihanim sjenama...

Pas Džoni spava pred kućicom. Muci, drijema na stepeništu. Za stolom: Baka, čisti svjetlucave mahune. Mon Oncle čita debelu mudru knjigu i puši cigaretu. Djedica je otišao nekud, svaki čas se treba vratiti. Golubovi, na krovu šupe. Sve je plavo. Zrele, krupne šljive padaju na travnjak. Cvrčci...

A ja? Mučim predivni, luksuzni, obiteljski album. Naročito fotografije koje su izvučene zbog nekih još važnijih i složene odzada, na kraju albuma. Snatrim nad starinskom fotkom: Mlada, lijepa djevojka gleda otud u mene. Fotka nije od onih gdje se namješta posebno za fotografiranje. Djevojku je neko iznenadio. Neko drag, vidi se po pogedu. U haljini do gležanja, s čipkanom kragnom koja završava mašnom. U cipelama s kaišićem. Na bujnoj, svijetloj, kratkoj kosi, slamni šešir s trakom. U ruci, vrtne škare ili makaze. U drugoj, krupna, tek ubrana ruža, u prvom planu. Malčice zbunjena, ali nasmješena. Iza, ružin žbun.

– Bako, ko je ovo?

– Donesi da vidim. – kaže pogledavši me zeleno preko naočala.

– Aha... gospođica Agnesa. Sto puta sam ti to rekla. Moja drugarica iz djevojačkih dana, i susjeda.

– Da li se tvoja Agnesa nekad udala? – pita mon Oncle, ne dižući pogled s knjige.

– Ne. Bila je zaručena dugo, sve do kraja. On je želio da se uzmu. Ali Agnesa je htjela najprije ozdraviti. I tako... umrla je u liječilištu, u Švicarskoj. Uz nju je bila Majka. I On, Sebastian. Tamo su je i sahranili. Kako je davno sve to bilo! – uzdahnula je duboko Baka, i očistila krajem pregače naočale.

– A on? Da li se poslije oženio? – pitao je mon Oncle, a Bakin Sinljubimac (koji obično ništa ne pita, jer sve zna).

– Sebastian? Bože, kakav su oni bili lijep par! Ne znam. On je

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 68
L J U B I C A O S T O J I Ć (Sarajevo, BiH)

poslije... otišao zauvijek, mislim, u Ameriku – prebirala je baka po uspomenama, kao po harfi.

Mogla sam dugo snatriti i nad imenima: Agnesa, Sebastian... Mogla sam beskonačno snatriti u ljetno podne. Ali ponovno sam se obrušila na baku.

– A gdje je sad gospođica Agnesa? Bako?

– Pa... mislim da je na nebu, lako joj bilo duši. Takve, Bog prima odmah. Bila je tako dobra, čedna... Za svakog je imala opravdanje, lijepu riječ, smiješak. Draga Agnesa, koliko sam samo suza za njom isplakala... Nikakvog grijeha nije bilo na njenoj duši.

– Misliš? Nema čovjeka bez grijeha. Zato i jesmo ljudi – rekao je mudro Oncle.

– Agnesa, ne! Šta to govoriš?!

– Pa pogledaj bolje tu fotografiju, Majko – rekao je značajno. Gledala sam ga otvorenih usta, ne trepnuvši. Djetlić je kucao po kori starog Oraha. Kuc, kuc...

– Ne razumijem, dragi moj. Budi jasniji.

– Odsjekla je ružu. I time učinila galaktičku katastrofu. Dno ruže je svemir. Ona zrnca polena su svjetovi, na kojima žive bića našim čulima nevidna i umu nepojamna. Ona ih je uništila, prije prirodnog toka. To je grijeh, zar ne?

– Ah! Tvoja umovanja su često neprilična! Strašiš ovo dijete, i govoriš takve bedastoće o divnoj Agnesi. Srami se! – naljutila se Baka. I otišla u ljetnu kuhinju, njezino ljubičasto carstvo iz sjena i konfeta ljetnjeg sunca.

– Pa onda, mi možda isto živimo na nekoj ruži?! – užasnula sam se.

– Da. I neka Agnesa, bez grijeha na duši, može nas svaki čas uništiti. Pametno razmišljaš, malena – pohvalo me je.

– Ali, ruža bude i onda...povene. Brzo. Kako onda ti svjetovi..?

– Dobro pitanje. Vrijeme je na raznim svjetovima, različito. Mušica, naprimjer, za dvadeset i četiri sata proživi svoj puni mušičiji život.

– Možda smo mi na nekoj vrlo zabačenoj ruži, koju niko neće ubrati? – rekla sam molećivo, tako sam željela da potvrdi. Čekala, sa strahopoštovanjem.

– Hm – rekao je mon Oncle i ponovno potonuo u debelu, staru knjigu. Ljetnje podne se dobrano smračilo. Uhvatio me je nekakav strah,

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 69 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

kao nikad dosad. Zadrhtala sam od nemoguće hladnoće. Suze su mi punile oči, mutile vid. Gospođica Agnesa, zašto..? Pa to je strašno!

U taj čas se stvorio moj chagallovski leteći Djed. Skinuo ljetni šešir i obrisao lice snježno bijelim rupcem. Sve kozmičke kataklizme i metafizički strahovi su nestali, kad sam se bacila u njegov veliki, dobri zagrljaj, glasno plačući.

Djed je bio jedini čovjek na ovom Svijetu koji je razumio i bez raspitivanja, zašto plačem. Kad ni ja sama to nisam znala. Izbrisao bi svojim rupcem vodoskoke mojih suza i štitio me toplinom i spokojem, od svega.

Šteta da je tako rano otišao s ovog Svijeta. Tad sam prvi put osjetila samoću. Tu skoro sam pročitala kako je zvijezda iz sazvježđa Orion, Betelgez, sva je prilika, pojela zvijezdu veličine našeg Sunca, što je ubrzalo njezinu rotaciju za 150 puta. Naime, sad se vrti 54. 000 km na čas. Betelgez je čak 1000 puta veća od Sunca. Ali ipak mlada zvijezda, nastala prije 10. 000 000 godina, u odnosu na naše Sunce, staro upravo 4,6 milijardi godina. Ipak će ta proždrljiva mlada zvijezda živjeti kraće i eksplodirati za kojih 10 000 godina. Betelgez je od nas udaljen 640 svjetlosnih godina. Supernova koja će poslije eksplozije nastati, bit će vidljiva i na našem Planetiću. Moguće će neko gledati taj nebeski spektakl, ako nekog bude.

Tad je bljesnula ova davna slika, upravo kao Chagallove sike djetinjstva. U centru je bila gospođica Agnesa sa svojim vrtnim škarama i tek ubranom ružom nečijih galaksija. Nikog, osim mene, sa te slike već dulje nema u zbilji ovog Svijeta. A i meni će uskoro biti vrijeme da im se pridružim. Ili odem u nekom drugom smjeru. Svjetlosnim godinama. Toliko mnogo svjetova obrće vlastita vremena...

Katkad, u gluho doba noći, kad me se dočepa insomnia, a napusti lakokrili San, slušam šum obrtanja Planeta. Dođe mi kao utjeha. Umirujuća glazba koja rastjeruje grizodušja i tjeskobe. Dugo već ne plačem. Iako nema nikog da pita:

– Zašto plačeš?

– Ne znam – i sad bih odgovorila. Ali, također dugo već nema nikoga ko bi to razumio. I obrisao mi vodoskoke suza (sad već Mrtvog mora), bez riječi.

– Gospođice Agnesa, znate li sad, ako živite na nebu, na kakvoj smo mi to ruži ovdje? Da li je u zabačenom kutu vrta? Oprostite što Vas uznemiravam, ali nikad mi niko nije odgovorio na to davno pitanje. I... da li će neko odovud gledati smrt mlade zvijezde Betelgez za kojih 10. 000 godina?

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 70
Zbornik

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Nije odgovorila. Ili ja nisam prepoznala odgovor gospođice Agnese. Nastavila sam živjeti negdje između mušičjeg života i života mlade zvijezde Betelgez. Na ruži.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

71

ЗАР

Кад год Салиха отвори уста да проговори, зар јој упадне у уста.

Зато ћути. И опере судове.

Кад год Салиха изађе на улицу, саплиће се о рубове бурке и не може да препозна своју мајку и сестре јер и оне носе бурке.

Зато не излази. И опере веш.

Кад год Салиха скине бурку осећа се изложено и хладно јој је.

Зато је не скида. И опере судове.

И скине је, уствари, само кад мора – кад је муж посећује ноћу.

Салиха има дванаест година, и кад год отвори уста да проговори, зар јој упадне у уста и умало је угуши.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Зборник радова:
година
рођења
Ј. Димитријевић 72 Ј А Н А П Е Т Р О В И Ћ (Београд, Србија)
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
Поводом 155
од
Јелене

F R A N J O F R A N Č I Č (Padna, Slovenija)

KAO DA SU NOĆI VEČNE

Domska deca su u devet odlazila na spavanje. Dežurna vaspitačica je mrzovoljno prišla krevetu. Koji je za vas razapet bio, odjekivalo je u mislima male Katice. Vaspitačica se nagnula prema njoj i opazila da oko vrata ima posrebren lančić, na kojem je privezak bilo raspelo. Jednim samim pokretom joj je strgnula lančić.

„Rekla sam ti da te gluposti ne stavljaš oko vrata“, raspuhala se ljutito pre nego što je ugasila svetlo.

Koji je za vas razapet bio, opet se javila misao.

Nebo na kvadrate, san bez snova, detinjstvo bez ljubavi. Za božićnu večeru deca su dobila čorbu i naranču. Katica je naranču stiskala u ruci, posmatrala je u mraku i mirisala. „Kad budem velika, imaću beskonačno mnogo naranči“, pomislila je.

U prijemnoj sobi je sve bilo pripremljeno za zabavu. Raskošno servirani stolovi su se povijali od raznih dobrota. Katica je otišla do garderobe. Pomerila je poklopac sa malog otvora i provirila. Da se i ne znam koliko trudila, nije videla ništa drugo osim velikog koša naranči. Otvorila je prozor i daleko bacila svoju naranču.

U mraku su svetlucale dečje oči.

Ko bi razumeo ovaj svet, kao da sunce i mesec ne znaju za srećne zvezde, kao da u vetru plaču grane domske trešnje.

Tamo na dvorištu, u blatnoj lokvi, srebrni zraci su milovali odbačenu naranču. Kao da su noći večne.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 73 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Путописи

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
74
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Putopisi

S A N D E D O D E V S K I

PUTOPIS IZ MAKEDONIJE Jačince,

1986. godine

Kuća je već odavno napuštena, rekoh sebi prije nego što ću ostaviti stvari koje sam nosio sa sobom.

Da, zaista je oronula! Sve je na njoj trošno, dotrajalo... Sve osim uspomena! Radi njih i zbog planinarenja sam tu. Mame me vidici, naročite planine na istoku, ali i ostaje mi se u kući. Hoću istovremeno da vidim mak na njivi i kolski put sa dvije bijele kolske trake između kojih raste zelena trava, zalelujana na vjetru; želim hodati poljem – sve idući po međi – i odmah zadrhtim na pomisao da ću sresti zmiju šarku..

Još se ne raspremam. Stojim na čardaku. Gledam kroz prozor sa izbijeljenim čamovim okvirom ispranim od kiša i snijegova. Unutra, na podu, leži velika gomila žita. Jedra i zdrava pšenična zrna dugo privlače moj pogled. Dok ih gledam, pomišljam: „Znači, vršidba je prošla? Brzo će kraj ljetu“.

Dani koji su preostali do početka jeseni bit će prezasićeni melankolijom. Poznajem taj osjećaj još iz mladalačkih dana. I eto apsurda! A ja poželio da ugledam afion na njivi i zagasito zelenu travu uz kolski put. Poslije vršidbe ne može polje izgledati tako! Ne može na Makavejske praznike mak da cvijeta i bulke u žitu da rastu. Sada na sve strane preovlađuje žuta boja i boja osušene zemlje; sve podsjeća na umor i žeđ i – na skori polazak u školu! Radi toga i bježim u planine. Mislim da ću tamo zateći ako ne pravo, a ono makar zakašnjelo zelenilo; moćne šume, duboke dolove i nagle i neočekivane smjene vidika ...

Do noći mi ostaje još mnogo vremena. Na istoku, po brdima, plamti zaostala svijetlost sa zapada; prelamaju se duge sjenke na oštrim liticama. Dvije najbliže padine već su utonule u sjenovit hlad; do noći mi ostaje dovoljno vremena da nagađam kako se koja zove. Jednoj od njih, bližoj našoj kući, brzo pronalazim ime u sjećanju. Drugoj, udaljenijoj, s mukom tražim naziv i ne pronašavši ga, pomislih kako je nikada i nismo nazivali određenim imenom. Intimno, međutim, posumnjah u takvu mogućnost. Ostadoh za trenutak zatečen i postiđen pred samim sobom. Koliko je još takvih stvari pred kojima ostajem

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 75 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

zatečen zaboravom?!... Sigurno ih ima mnogo. Da li je napornije ostati kod takvog stanja stvari i onda sa pedantnošću čovjeka koji ima zlatne ruke sve to dovesti u red prije nego li se u odlaženju olako podlijegne zaboravu?!

Postoje li i drugi načini ili je sve svedeno na spoznaju da smo i sami dio sveopšteg zaborava – spoznaji, koja ne uliva nimalo nade!?

Vrijeme koje mi preostaje do noći hoću da iskoristim za gledanje i samo gledanje i za nepatvorena uzbuđenja!

Dok još ima sunca, zakrećem glavu u pravcu Ruginca naprežući se da odonud, skupa sa vjetrom, do mene ponovo dopre miris ruginskih krušaka. Bilo bi bolje da ih u međuvremenu uopće nisam vidio – ta malena stabalca zasađena na zadružnoj utrini! Bilo bi sasvim drugačije da se lani, krenuvši isto ovako na planinarenje, ne zaustavismo u Ruginskoj strani. Tamo su te kruške. Omlaćene iza nevremena koje je vladalo prije našeg dolaska, žutjeli su im se plodovi u suhoj travi, a stabla sa kojih ih je vjetar otrgnuo bjehu ubogo mala!

Kasnije sam saznao da su to, u stvari, samo nakalemljene divljakuše. I nakupismo mnogo krušaka prije nego što krenusmo dalje.

I odlazeći, međutim, pred nama se, u daljini, neprestano crnilo nebo. Bješnjela je oluja i padao je grad, ali mi nikako da sustignemo krupne kišne kapi u odlaženju.

Kod radibuške crkve – u gomili svijeta – izdvojismo se i kod ikonostasa, a i u crkvenom dvorištu. Zastadosmo na stražnjoj strani crkve i onda nam se pridruži mladi pop. Brada mu bijaše kratka, a koža na licu zategnuta do pucanja. Dok je s nama razgovarao, u glasu mu se osjećala izvjesna doza strahopoštovanja – da li zbog toga što smo ga pitali o freskama, ili zbog svog sve rijeđeg zanimanja – tek, govorio je o Papradiškom, Evtihiji i o ostalim freskoslikarima, a o psačkoj crkvi sve najljepše!

Tamo je – kaže nam – naslikan na zidu knez Pashač i žena mu! Meni se na to učini da reče „sa porodicom – sa kćerkom Lepom koja sada posjeduje vikendicu na obali Petrošnice i koja po cio dan kupi riječne suvarke, žaleći se kako je odskora sve više bole ruke, puste da su!!!“

Ne! Reče mladi pop. Tamo su samo Pashač i žena mu. Oba lika su naslikana veoma realistično, a rađena su sa svega tri osnovne boje. Još kaza da je crkva zapuštena. Ništa ne reče o djetetu koje je u dnu slike, skrajnuto, sve vrijeme gledalo u svoju majku. ... Samo reče kako se mora vratiti u crkvu pošto ga tamo čekaju poslovi.

Ne prođe mnogo vremena iza tog razgovora i mi se nađosmo

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 76
Zbornik

u podnožju jednog od ridova Kalin Kamen – planine. Kretali smo se tragovima automobilskih guma nekog opštinskog ZIL-a ili Land Rover-a. Paradoksalno je sve to skupa izgledalo, ali je bilo tako i ništa se tu nije moglo!

Dugo smo išli hodajući po travnatom tepihu rida, mijenjali smjer našeg kretanja radi lakšeg uspona i idući prema vrhu Sultan-Tepea, otkrivali sve novije i novije vidike!

Oko nas, daljine i tišina! Nismo se zaustavljali zbog predaha i jela. Ne! Kasnije ćemo jesti kada nam za to ostane mnogo, mnogo vremena na raspolaganju. Tada ćemo peći juneće meso i u plastičnoj kutiji praviti salatu od ljutih, zelenih paprika i paradajza, a na kutijin žuti poklopac mećati bijeli ovčiji sir!

Sve će se to događati u povratku. Tada kada će se kroz pregrijani vazduh i ustrijeptalu jaru nad razgorjelom vatrom zeleniti stabljike mladog planinskog krompira zasađenog u ograđenoj vrtači u debelom sloju zemlje crnice; za to vrijeme, negdje u daljini, smiješit će nam se prelijepa planina Stanče sa bijelim stadom ovaca na svom zaobljenom hrptu, među kojima neće biti više niti jedne ca crnim runom kao nekada davno dok su ih čuvali Vlasi!!!

I taj pogled iznad vatre i umor od dugog hodanja i gledanja u vrh Sultan-Tepea, kao i u nama porodično usađena kratkoća oduševljenja i zatim naglih padova, sve to ni izbliza ne bješe sve – pa čak ni deseti njegov dio!

Vraćali smo se vođeni trasom kaptaže za gradski vodovod i išli uporedo sa hladnom, nevidljivom vodom do u samo podnožje planine i do zelene pijace grada...

U gradu, licem okrenuta ka pijačnim tezgama, dočeka nas žuta fasada kuće s početka vijeka i primi nas koliko da predahnemo.

A nije nam se ulazilo! Ipak, bijasmo čiča-Mitini gosti u akšam –na kahvu!

Rudnik, mrtva rijeka zbog njegove flotacije cinkove rude i tek samo poneko prisjećanje na dane Mitinog inspektorovanja i na život sa ženom Bugarkom; sa njenim koncertima i pjevačkim društvima, pa sve do kantariona i majčine dušice, jer kada razgovor jednom uteče, onda mu se više lako ne nazire kraj!

Za vrijeme prisjećanja, plamteće plavetnilo u čiča-Mitinim očima – toliko mnogo nalik očima našeg oca!

I popismo kafu posluženu na ovalnoj masi od orahovine. Odosmo potom, reklo bi se zadovoljni, što nas planina lijepo primi sa po nekoliko ruginskih krušaka u džepovima, sa sjajem i bijedom koje one u našim

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 77 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

mislima predstavljahu za Rugince i sve Ruginčane!

Osjećasmo im pod jagodicama na prstima glatku koru i udisasmo miris koji je do nas dopirao od kada znamo za sebe i sa svakim vjetrom koji bi se ikada podigao sa obala rijeke i prostrujio kroz procijep dola izmedju crvenih brijegova ...

Takav dah vjetra očekivao sam na čardaku na kome sam dugo, dugo stajao nakon zalaska sunca… obilazio zatim kuću i cijelo njezino dvorište, stajao i ispod debla bagrema samca što je samonikao dostigao visinu krova, pa kada i to minu, skupa sa odbjeglom svjetlošću dana, pokušah se i sam neopaženo udaljiti od kućne strijehe. S nemalom tugom, ostavljajući iza sebe u korov zaraslo gumno, plevnju i pred njom svojom rukom nekada davno zasađeno jasen-drvo – zaputih se ka brijegu i prema rijeci pod njim...

Kada se udaljih dovoljno daleko da bih samo jednim pogledom mogao obuhvatiti kuću i cijelo dvorište, u hodu, krijući od sebe samog, a u znak pozdrava – mahnuh nekoliko puta rukom....

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 78

N

A D E Ž D A P U R I Ć J O V A N O V I Ć

GDE JE MARIJA?

– sličice, crte i reze sa Evbeje –

Na plažu su dolazile dve bakice. Obe su imale plavu kovrdžavu kosu i teško su hodale. Trup im je bio relativno normalan, ali su im noge bile kao stubovi. Teško su se kretale. Kada bi izlazile iz vode, jedna je pomagala drugoj koja bi se totalno ukočila. Jednom je ukočena prala papuče pod tušem, a ja sam čekala da saperem so sa sebe. Prala je prvo noge, pa papuče, pa opet noge. To je trajalo. Ja sam čekala. Njene noge ličile su na neku kamenitu životinju pod vodom. Prsti na piljke. Kada je završila, trebalo je da preskoči blato tj. mokri pesak, lokvicu koja se stvorila pored tuša. Šta će sad! Ova druga je sa druge strane. Pružim joj ruku i prevedem je taj jedan korak. Reče mi nešto na grčkom. Rekoh da ne razumem. – Aaa – reče ona i zastade. Pa kad je razmislila, prozbori na finom engleskom svojim nežnim staračkim glasom: “Thank you very very much”.

Na ostrvu Eviji ili Eubeji/Evbeji videla sam mnogo lepih ljudi. Gazde hotela, dva brata sa svojim porodicama, lepi su, svi u kompletu. Deda im je došao iz Turske, 1922. godine. Prvobitno je bio smešten u Solunu. Ali kada je plovio, video je, kaže, porodični narativ gazde Pezmadžoglua, Eviju i Edipsos, odlučio je da se nastani tu. Otvorio je kafedžinicu i trgovinu mešovitom robom. Kasnije su njegovi sinovi i unuci nadogradili hotel. Termalne vode sa sumporom slivaju se u more. Mesto je puno spa centara u kojima su bazeni sa ovim i onim hidromasažama. U njima je pomešana izvorna topla sa morskom vodom. Meni nije palo na pamet da posećujem hidromasaže. Marija je išla u istraživanje terena. Svaki put bi došla sa nizom utisaka. Samo bi se izgubila. Viđali smo je obično popodne, zajapurenu, sa novim lokalitetima u fotoaparatu koje je obišla. Ceo Edipsos traži Mariju –gazde hotela sa kojima smo se moj muž i ja sprijateljili, članovi naše turističke grupe, konobari. Jedan dan je došla i sa terase rekla: „Bila sam u Paklu“. Direktno pod gejzirom tople vode. Divila se ljudima koji stojički podnose. Da se razumemo – ta voda ima 70+ stepeni. Stoje ljudi, kaže Marija, u onim sumpornim isparenjima, voda ih bičuje. Posle nekoliko dana, kada smo je nudili kafom, rekla je: „Bila sam u Raju“. Tog puta bila je u bazenu sa ovakvim i onakvim efektima. Iz mlake vode i pogodnosti spa centra nije izašla dva sata. To je koštalo. Pa da, rekoh. Pakao je prirodan. Raj je veštački.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 79 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Valjda sa godinama stekneš mogućnost uvida. Ili prosto imaš taj osećaj. Ili ti nekako dođe. Uglavnom, kada je autobus istovario podnadule i neispavane putnike, između ostalih i mene, odmah sam znala da je sve dobro. Rekla sam da je divno, a da nisam praktično videla ni delić grada. Slike na internetu bile su neuverljive. „Ovo je to“, rekla sam, a muž i ostali su bili skeptični: „Videćemo“. Ubrzo se ispostavlja da sam bila u pravu. Prvi dokaz dominacije moje intuicije bile su stolice. Na terasi nije bilo plastičnih stolica. Ni na plaži. Ni po kafeima. Onih plastičnih, kojih se moj muž plaši da ne polomi sedeći. Onih što ti se useku u bubrege. Dovoljno za 120 poena, u startu.

Jedno od sedam edipsoskih čuda je i saobraćaj. Zapanjila sam se kada sam stala da propustim automobil, koji je išao relativno sporo, a koji se zaustavio da pređem ulicu. Zaista svi voze polako i oprezno. Pored luke nalazi se fun-park, u kome se izdaju bicikli, dvosedi i četvorosedi. Bili smo isplanirali da organizujemo trku na tim biciklima, ali nekako izmače nam se vreme. A mogli smo. Vozilo ima nadstrešnicu, pa smo mogli, negde u siesti, da krstarimo po pustom gradu.

Nije bilo glasne muzike iz kafića, nije bilo prodavaca na plaži, masera, ogrlica, figurica, nije bilo nabudženih redova sa suncobranima, nije bilo gužve, ni za vikend, nije bilo glasnih i nevaspitanih kupača. U restoracijama i kafeterijama bilo je u proseku po 5-6 gostiju. Nekoliko zalazaka sunca proveli smo u kafeu skupog hotela na samoj obali. Svaki put konobarica bi nas pitala iz koje smo sobe, da nas upiše na spisak. Uveče bi bakice obukle svoje večernje komplete i namestile frizure i šetale bi, a potom svraćale u poslastičarnice. Stariji parovi na Sulfidima (tako smo nazvali plažu kraj termalnog izvora) pomagali su jedno drugome da obuku čist i suv donji veš, držeći peškire i držeći se jedno za drugo.

Preporučuje se boravak u toploj vodi 15 minuta ujutru i 15 minuta uveče. Potom treba da se izađe iz vode i umota u peškir i tako ostane dok se ne osuši. Ja taj tretman naravno nisam mogla da izdržim, pa sam prilagodila tretman svojim mogućnostima. Stala bih ili sela, na ono mesto gde topla voda ulazi u more i tu bih se brčkala. Neke naše su se valjale u lokvama po ceo dan pa bi im posle pozlilo. Ta voda je opojna i samo činjenica, moje koliko – toliko znanje hemije, da su u pitanju sumporna jedinjenja, terala bi me sa tih tački. Ne možeš da se odvojiš od te vode. Ona nije mlaka na način ugrejane vode, ona je prijatno topla, oštra, zamamna. Ponavljam, kada jednom nađeš tu tačku, ne možeš da se odvojiš. Videla bih da preterujem kada bi mi se sparuškali prsti na rukama i onda bih na silu odlazila odatle. More je čisto prečisto, i u večernjim satima, kristalno jasno se vide ježevi, jata riba, kamenje. Oseća se jak morski miris, onako kako ja pamtim more iz detinjstva. Ne oseća se miris sumpora, ako je neko pomislio.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 80
Zbornik

Na drugom kraju uvale je stena, pored koje se prolazi u drugu uvalu, a pored stene je toplo. Sedela bih tu i vadila kamenčiće: zelene, crvene, plave, crne. Odlazili smo na tu plažu popodne, jer je tada potpuno u senci. Nekad smo išli i do Suline pećine, koja datira još iz Aristotelovih vremena. Sula je tu lečio sifilis, u Sulinoj pećini.

Osim hotela na glavnoj ulici, koji je zarastao u žbunje i rastinje, u mestu se nalazi još mnogo zgrada koje deluju napušteno. Neki delovi grada izgledaju pomodno i novo, neki delovi su kao da si došao u pedesete-šezdesete, kao da si u crno-beloj fotografiji. Desno od mesta našeg kupališta, uzdizala se misteriozna crvena zgrada, iza bele zgrade. Još dalje u brdu bila je jedna izdvojena vila, građena u dorskom stilu. Stalno sam ih gledala iz vode. Jednog dana, Marija je došla sa slikama crvene zgrade. Još jedan napušteni hotel. I kako to onda? Probudiš se, godina je, recimo 1962., otvoriš kapke, a tamo more.

Vraćali smo se sa plaže, kada začuh neko pevanje. Pogledah dole, preko ograde, a tamo tri stare žene sede u udubljenju sa vrelom vodom. Imale su crne jednodelne kupaće kostime i noge su im bile potopljene. I pevaju – pretpostavljam neko folklorno nasleđe. Pored njih je ostali svet koji se namače u lekovitoj vodi i maže lekovito blato. Ima i dece i mladih ljudi. Sve je jednostavno, svi su zajedno. Pesma se čuje još neko vreme, dok se udaljavam, a onda se meša sa blagim večernjim žamorom.

Javljala sam se svima u hotelu, makar klimanjem glave. Bilo je tu naših, bilo je i Grka i još nekih čije etničko poreklo nisam uspela da otkrijem. Dešavalo se da gazde ne mogu da se sporazumeju sa našima, pa smo onda služili i kao prevodioci. Obožavam taj „lingua franca“ kojim se sporazumevaju balkanski narodi. Hotel drže dva brata. Mlađi, Nikos, jednom je tražio pravu reč, hteo da bude precizan, pa je izvadio golemi grčko-engleski rečnik. Pričali smo o krisisu i o stanju u Grčkoj. Bolje, rekosmo, da pređete na nemački. Otada smo umesto „kalimera i kalinihta“ govorili „gut morgen“, „guten abend“ i smejali se, smejali. Žena mu se zove Marija, a i Marija se zove Marija. Svaki dan pitali su nas: „Ver iz Marija?“ I mi smo odgovarali, ako smo znali. Često i nismo znali. Nisam se iznenadila kada je, u šali, počeo da peva: „Maria me ta kitrina, pion agapas kalitera...“ što smo moj muzikalni muž i ja prihvatili. Tako smo pred hotelom pevali, nas troje.

Mina je na letovanje pošla sa bakom, ali ubrzo nakon upoznavanja, pridružila se meni i mom mužu. Mobilni telefon joj je bio pun slika njenog haskija. Pred hotelom bilo je nekoliko pasa sa kojima je ona sve vreme komunicirala. – Kako to pričaš sa psima? – pitali smo je. Govorila je da kad on kaže nešto kao vof, ona njemu odgovori vovau i tako oni pričaju. Budući da ne poznajem nemušti jezik, sve sam joj verovala. Izbegavala je drugu decu iz hotela, a sa nama i sa psima

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 81 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

pričala je kao sa starim znancima, kao sa svojima.

Nekoliko dana posle nas, u hotel preko puta doselio se par sredovečnih ljudi. Tek jedno jutro uključila se u moj jutarnji obzor. Sedela je u majici i šorcu i imala je podignutu kosu. Ličila mi je, tako sa zaliscima, na Queen Mary, čak joj je i kosa u toj boji. Čitala je nešto sa laptopa i tableta i iznosila bokalčić iz koga su virile vrećice sa čajem. Kasnije joj se priključivao muž. Kada bi to talasi šumova koji presecaju ulicu dopustili, čula sam intonaciju njihovog razgovora. Govorili su engleski, ali na način kako parodiraju Engleze. Nemoguće da su Englezi, tako mislim zbog tih velikih zalizaka i profila Mary Queen of Scots.

I tako sam ja onda svako jutro dok pijem jutarnju kafu posmatrala Mary preko puta i gledala šta radi. Kada sam ih videla na plaži, izbliza, čula sam da zaista govore engleski. Jednom je pustila kosu, imala je neki razbarušeni paž, bila je potpuno drugačija i činila mi se mlada, sasvim mlada.

Poslednjih godina na letovanjima je takozvano ’vatanje wi-fija. Ako si uhvatio wi-fi i radi ti neprekidno 20 minuta, imaš dobitnu kombinaciju, kao na primer prijatnu temperaturu vazduha od 29 stepeni i još prijatniju temperaturu vode i još preko blagi povetarac. Najčešće uhvatiš brzo bežičnu mrežu, priključiš se, sve je u stvari free, ali posle par minuta veza počne da štekće. Dok sam objavljivala selfije sa mora trebalo mi je više vremena nego pre deset godina sa dial-up-a. I tada me mrzelo da čekam, a kamoli sad. Mariji sam slala poruke iz hotela preko vibera, da smo tu i tu, da ćemo biti tu i tu, a ona bi nam odgovarala tek kada bi se vratila u hotel: da se vratila u hotel.

Pred putovanje uhvatila me je putna groznica. Nisam iz prve uspela da se spakujem. Do tamo, mislila sam, mnoge su prepreke na putu. Medije smo pomno pratili i svaku vest koja bi se ticala našeg putovanja (Makedonija, prelazi, emigranti, Grčka, kriza, protesti, trg, nestašica...) prihvatali smo kao nevolju koja bi da spreči, oteža, onemogući, učini da presedne naše toliko potrebno letovanje, odnosno odmor.

Tako je kako je, idemo na letovanje, a stanje u svetu je otprilike „Godina 1938.“ A mi na put, na put! Nisam ga uslikala, ni slučajno, ali tog čoveka je vredelo slikati. On je bio jedna od prvih osoba koje sam uočila. On nas je praktično dočekao i ispratio. Sedeo je sam za stolom, uvek, imao je štap, bio je u belom, ili kremkastom odelu, odnosno pantalonama i košulji, belim cipelama. Imao je zalizane preostale vlasi sede kose i tamne brkove, orlovski nos i ozbiljan crn pogled. Kao da je tajni agent, penzionisani pripadnik Službe. Nisam ga nikad čula da je progovorio reč, pušio je cigaretu i imao spore pokrete. Posmatrala sam ga uvek toliko koliko je bilo pristojno, ali nikad nisam imala potrebu da mu se obratim, jer je on sve znao. Bio je gospodin koji sedi, malo

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 82

povijen, koji puši i zna sve. Delovao je kao deo enterijera hotelskog lobija, samodovoljan, a prisutan. Opasan, ali sa njim je bilo bezbedno. Jedino što je nedostajalo tom čoveku bio je držač za novine i ne bih se začudila da je nekad, na primer posle doručka, izvadio ispod stola metalnu konstrukciju i nad njom natkrilio štivo, a diskretnu rupicu, kroz koju će pratiti situaciju, napravio perorezom sa drškom od višnjevog drveta.

Jedne večeri Nikos i Marija odveli su nas do taverne u brdu u kojoj je radio njihov mlađi sin. Na bini je bilo troje mladih ljudi koji su svirali električnu violinu, gitaru i violončelo. Tada sam prvi put u životu čula takvu muziku. Sigurno je u pitanju neko vizantijsko nasleđe, koje inače ne može da se čuje u komercijalnim i svakodnevnim uslovima. Nikos nam je prevodio reči pesama i dosipao vina. Suptilno nas je nudio hranom, stavljajući nam, da makar probamo, svega sa trpeze.

Na agencijskim letovanjima organizuju se jednodnevni izleti i krstarenja, tako da ako platiš dodatno, možeš otići na izolovana usamljena vulkanska, rajska, netaknuta, tek malo taknuta i ostala ostrva. Mene priroda kao takva ne fascinira, to jest nemam potrebu da od boljeg tražim još bolje. Volim gradove, sela, ruševine i ako želim da sam sama na plaži u suton ili oko sedam ujutro, ja sam sama na plaži. Ako želim svet, biću međ’ svetom. Šator i logorska vatra ionako već žive spontano u mojoj glavi, ali bez buba i tame iza fenjera. U tom smislu, izlet u Atinu nije se mogao propustiti. Iz autobusa sam videla da je 36 stepeni na uličnom semaforu, tako da je na Akropolisu bilo bar deset stepeni više. Što je još luđe, duvao je potpuno nesnosan vetar. Naša saputnica u ciklama haljini koja je imala propusnicu za muzeje širom sveta, vodala nas je po klizavom kamenju akropoljskom. Vekovi su to. Tek sam posle, na fotografijama, videla gde smo mi to bili. Borila sam se sa vetrom držeći mobilni (za slikanje), šešir i torbu u rukama. U jednom trenutku shvatila sam da su mi usta puna najfinije bele prašine, koja se nahvatala po stopalama i sandalama. Misliš, lako je biti među bogovima.

Marija je i to poslednje, drugarsko veče provela ne znamo kako, a mi smo sa gazdama otišli u riblji restoran, psarotavernu, udaljen nekoliko minuta od hotela. Osećali smo se povlašćeno, jer su kuvari spremili sveže izvađene rakove i hobotnice. Sa grčkim kapitalima nemam problem, ali minuskula mi jako teško ide, kao da sam nepismena. Ipak, gazdarici se sviđa kako napredujem, u čitanju natpisa koje vidimo, sedeći kraj same obale mora. I ne znam da li me je baš dobro razumela kada sam rekla da je od njihovih velikih slova nastala naša ćirilica. Da smo mi, Sloveni, pisali bog zna kako, neki svedoče: črtami i rezami, sve dok nam nisu došla Solunska braća.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 83 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Kad bi neko negdje napravio anketu ili se u onom poznatom kvizu pojavilo pitanje za milijun na temu koja općina u našoj zemlji ima najviše nacionalnih spomenika „po glavi stanovnika“, malo bi bilo onih koji bi odgovorili točno. Da, radi se o bosanskom gradiću Kreševu: osam spomenika na kojih šest tisuća stanovnika, to nema nigdje!

Kreševo je pomalo zaboravljeno u vremenu i prostoru, što se može tretirati i kao prednost i kao mana. Evo, recimo, ako krenemo od same čaršije, dovoljan je samo jedan pogled na okolna brda kako bi se vidjelo da se samo mjesto već stoljećima nema kuda širiti: opasala ga i zagrlila okolna brda i ako želi postati veće, prvo bi se moralo izvući iz zagrljaja i početi ih rušiti. Ili barem premještati, samo što se takve stvari ne dešavaju u stvarnosti nego u Bibliji ili tako negdje.

Kreševo je, uz Stolac i Jajce, jedna od svega tri gradske jezgre u BiH koje su proglašene nacionalnim spomenikom. Razlog je ponajprije tridesetak starih bosanskih kuća, uglavnom pokrivenih kaplamom (šindrom), čega odavno nema ni u jednom drugom gradu u našoj zemlji. Ipak, njihov broj se stalno smanjuje, jer država, takva kakva je, donese odluku, a kad je treba poduprijeti novčano… E, onda se uglavnom izgubi u labirintima zakonodavnih nedorečenosti. Mnoge od kuća imaju kapije stare i po više od stotinu godina, a neke su i iznutra očuvane onakvima kakve su bile prije mnogo desetljeća.

Nisu, dakako, stare kuće jedino zanimljivo u gradu. U donjem dijelu grada nalazi se Hadžihasanova džamija, koja se prvi put spominje u jednoj vakufnami iz 1709. godine, mada je sadašnje zdanje podignuto nakon posljednjeg rata, a uz zgradu Općine se nalazi binjektaš, odnosno, kad se turcizam prevede, kamen za uzjahivanje. Ustvari se radi o profiliranom vijencu s neke rimske građevine koji je tu donesen i sigurno jest stoljećima služio kako bi se jahač lakše popeo na konja. Binjektaš je više puta pomjeran pa je danas dobar dio u zemlji, odnosno pod pločnikom.

Dvjestotinjak metara dalje nalazi se, moglo bi se tako reći, „ordinacija na otvorenom“, stara više od dva stoljeća. Radi se o manjoj prirodnoj pećini koja oduvijek slovi kao svetište, a narod ga je nazvao jednostavno – Pod špiljom. Tu je, za epidemija kuge u 18. i 19. stoljeću, zajedno sa subratom fra Franjom Gracićem, oboljele liječio Kreševljak

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 84
Ć (Kreševo, BiH)
M I L O J U K I
KREŠEVO

„Glasovi

fra Mato Nikolić, prvi diplomirani liječnik u našoj zemlji, rođen odmah tu, preko Kreševčice, pedesetak metara od svetišta. Fra Mato je, kao i većina fratara onog doba, teologiju studirao u Italiji, a studij medicine i kirurgije, na koji su ga uputila sva tri tadašnja samostana (Fojnica, Sutjeska i Kreševo), završio je u Feldsbergu (Austrija). Nakon što je diplomirao, morao je od pape Pija VII 1807. godine tražiti posebno odobrenje za bavljenje liječenjem. Očito je u svom liječničkom djelovanju imao uspjeha čim je, šest godina kasnije, od franjevačkog starješinstva proglašen za liječnika cijele Redodržave. U istu svrhu ustanovljena je i financijska potpora, pri čemu su svi samostani bili obavezni plaćati po 500 groša godišnje za njegov rad.

Svetište Pod špiljom – ordinacija na otvorenom iz 18. stoljeća

Fra Franjo Gracić je također u Italiji i Ugarskoj slušao predavanja iz medicine, ali se ne zna je li i diplomirao. Kako god, nakon što se vratio u Bosnu postao je jedan od najpoznatijih liječnika onog doba, a u Padovi je 1795. godine tiskao i medicinsko djelo u kojem piše o liječenju groznice, kuge, ujeda zmije, reumatizma, glavobolje, bolesti želuca, zadusi, itd.

Elem, do 1945. godine su se Pod špiljom nalazili brojni zavjetni križevi još iz 18. stoljeća, a onda se nova vlast jedne noći dala u akciju pa su križevi srušeni, a od svetišta je napravljen parking za konje. Obnovljeno je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pa se danas jednom mjesečno tu održava misa. U međuvremenu su u pećini podignuti oltar i spomen-ploča Nikoliću i Graciću, a na stijeni pored nje postavljen Gospin kip. Zanimljivo je da je desetak metara od pećine prije nekog vremena nađena gomila kostiju – bit će da se radi o neuspjelim slučajevima izlječenja.

Još pedesetak metara dalje nalazi se jedna od desetak kreševskih kovačnica. Majstor Mladen Mišanović često prima i skupine turista koji žele vidjeti kako se nekad kovalo. Ima Mišanović u povelikoj radionici i suvremene strojeve, majdane, kako ih Kreševljaci zovu, ali i starinsko postrojenje na kojem razgori kovačku vatru i ručno kuje sve što se ikako može iskovati. Poznate su, recimo, njegove sablje za Morešku na Korčuli, koje je prije desetak godina predstavljao i na sajmovima u inozemstvu, ali skuje i mašu za sač, kramp, čekiće svih vrsta i sve što kome može pasti na um, a ljudima, znamo, na um padne baš svašta. Ispod svetišta Pod špiljom, na rječici Kreševčici, napravljena je prije nekoliko godina jedna kovačnica s mijehom, pored nje i prava vodenica, a sve to da bi turisti mogli vidjeti kako se nekad kovalo, ali mnogi radije dođu kod Mladena.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 85
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Kreševski kovači jedini na svijetu uspijevaju potkovati jaje

Kreševo ima poprilično toga što nema niko drugi u našoj zemlji. Eto, kovačija je, recimo, uz rudarstvo, stoljećima predstavljala osnovu egzistencije većine ovdašnjih ljudi, a koliko daleko se u tom otišlo, najbolje govori podatak da nigdje na svijetu osim u Kreševu ne postoje ljudi koji umiju potkovati jaje. Da, potkovati, bez zezanja, i to ne samo kokošje nego čak i prepeličje, a o nojevom da se i ne govori. Nekad je to predstavljalo svojevrsnu „maturu“: kad mladi šegrt, budući kovač, nauči zanat toliko da zna potkovati jaje, e, tad već postaje majstor. A jaje koje je potkovao isturio bi na prozor, da ga vide djevojke, jer čim zna potkovati jaje, znači da je sposoban raditi i izdržavati obitelj. Danas nema mnogo kovača koji znaju potkovati jaje, svega njih pet-šest, ali se svako ovdje nada da će oni prenijeti znanje na mlađe i da će suvenira svjetske raritetnosti i dalje biti u Kreševu. Danas se jaja potkivaju čak sa tri potkove, a često ih krase i razne aplikacije, od znakova nogometnih klubova pa do državnih grbova. Jedno veliko potkovano „jaje“ postavljeno je lani iznad ulaza u nekadašnju kovačku zadrugu, kasniji „Čelik“, danas privatno poduzeće „Metalos“. Inače su glavni proizvodi kreševskih kovača stoljećima bile konjske ploče i čavli. Ploče su bile „arapskog tipa“, po kvaliteti poznate u cijelom Osmanlijskom carstvu. Usto su se proizvodile brave „dubrovačkog tipa“, sa „šest pera“.

Još nešto je čudno u Kreševu: gradić ima dva spomenika, oba istom čovjeku, fra Grgi Martiću, Hercegovcu koji je ovdje proveo dobar dio života, a tu je, u groblju Ograđe i pokopan. Jedan njegov spomenik krasi gradski trg, a napravio ga je kipar svjetskog glasa, zagrebački akademik Ivan Kožarić. Na trgu se, podalje od Kožarićevog fra Grge, nalazi i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima.

Kad se krene u gornji dio čaršije, Kreševljaci ga zovu Gornje Čelo, tu se, među starim kućama koje spomenuh, nalaze i prostorije Zavičajne udruge „Kreševski citrin“. U izlogu leži more kristala kojim je kreševski kraj nevjerojatno bogat, što potvrđuju geolozi, tvrdeći da na svijetu još samo na nekom području u dalekom Brazilu postoji tako mali prostor sa toliko različitih ruda. Citrin je poznat je kao kristal dobrog raspoloženja, što je, kažu Kreševljaci i odgovor na pitanje zašto su svi i uvijek tako dobro raspoloženi. Ima ga na nekoliko lokaliteta u okolini, a inače ga je nemoguće naći prije Rusije. Kad se zna sve navedeno, nije čudno što se upravo u Kreševu održava i jedini sajam minerala, kristala, fosila, poludragog i dragog kamenja u BiH. Nedavno je priređen 13. godinu zaredom, a tada gradić stiješnjen među brdima postane premal za sve koji požele vidjeti kristale sa svih strana svijeta, od Bosne, preko Azerbajdžana ili Maroka, pa do Južne Afrike i Australije. Sajam se održava početkom listopada, a slično bude i u lipnju, kad

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 86
Zbornik radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

spomenuta udruga organizira dvodnevni geo-kamp. I tijekom cijele godine skupljači kristala, ponajviše oni iz Austrije i Slovenije, pohode kreševski kraj, kopaju i čeprkaju, a čim se već godinama vraćaju, nema sumnje da ovdje dobro popune vlastite zbirke kristala.

Preko puta sjedišta udruge nalazi se komad barita teškog više od tone. Barit je u narodu zvan i težac, upravo zbog velike specifične težine. I te rijetke rude ima mnogo u čitavom kraju, a eksploatira se od 1932. godine, kad je prvi baritni rudnik otvorio Čeh Stjepan Slama.

Još jedan rudar, ali i istraživač svjetskog glasa, ostavio je svoj pečat u Kreševu. Radi se o Dragutinu Lermanu, rodom Požežaninu, sudioniku istraživačke ekspedicije belgijskog kralja Leopolda II., koju je predvodio veliki britanski istraživač Henry Morton Stanley. Lerman će biti jedan od rijetkih preživjelih i postati guvernerom Istočnog Konga. Da su putevi Gospodnji i više nego čudni, kazuje podatak da je posljednje godine života, nakon svih afričkih epizoda, proveo u Kreševu, istražujući rudna bogatstva ovog kraja, a tu ga je, 1918. godine, zatekla smrt pa i on danas počiva u Ograđu, svega dvadesetak metara od fra Grge Martića. Zagrebački Nakladni zavod „Znanje“ izdao je prije četvrt stoljeća njegovu knjigu „Kreševski dnevnici“, a koliko ga i gotovo stotinu godina nakon smrti poštuju ljudi kojima su životna preokupacija kristali, pokazuje i podatak da je prije dvije godine u sklopu Sajma održan i znanstveni skup o Lermanu.

U Oberskoj rupi

Ako još ostanem kod rudarstva, onda ću zaobići drevni franjevački samostan i skrenuti u obližnje selo Vranci. Na sve strane oko sela ima na stotine starih rudarskih kopova, najviše u čitavom kraju, a jedan od njih je i Oberska rupa, pećina koja je davno stavljena pod zaštitu države. I o njoj brine „Kreševski citrin“. Pećina je, ustvari, ujedno i jama pa se u nekim njenim dijelovima mogu vidjeti prekrasni pećinski ukrasi, a u drugim rupe ostale nakon rudarskih zahvata. Stari rudari su tu eksploatirali cinober, rudu iz koje se tali uvijek skupa živa, ali se tu mogu naći i razni vrijedni kristali pa je jama-pećina podjednako dobro posjećena i od speleologa i od skupljača kristala.

U Vrancima se nalazi i jedan od malog broja rimskih mostova u BiH, makar su od Rimljana ostale samo substrukcije mosta, a sam jednolučni most podignut je kasnije, u osmansko doba. Mještani ga svejedno oduvijek zovu Rimski most. I u Vrancima je veći broj starih kuća kaplamuša proglašen nacionalnim spomenikom BiH, a između njih su se udjenule ta’hte, kako mještani zovu „zvonik“, jedini takav u

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 87 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

našoj zemlji, u kojem nema zvona nego se zvuk istovjetan zvonjenju dobiva udaranjem dvama čekićima od punog željeza u dvije metalne ploče, ta’hte.

S jedne strane puta između Vranaka i Kreševa nalazi se svetište Jastrebine: po narodnoj predaji tu su se nekad sukobili neki svatovi, a narod tu hodočasti pa se ispred kapele nalazi veći broj zavjetnih križeva. S druge strane puta se, pak, nalaze ostaci srednjovjekovnog grada Kreševa, koji je narod odavno preimenovao u Grad ili Bedem. 3. rujna 1444. godine kralj Toma je „u slavnom gradu Kreševu“ izdao povelju kojom Dubrovčanima potvrđuje sve dotadašnje povlastice. Nekoliko stotina dugi kameni bedem jedan je od malo ostataka nekad velikog grada, koji je dugo bio i jedno od sjedišta bosanskih kraljeva. Na Gradu je 1996. godine podignuta spomen-kapela posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini, a misa se na tom mjestu tradicionalno služi na dan njene smrti, 25. X. godine 1468. Prema prvom osmanlijskom popisu, Kreševo je, nakon Fojnice, bio drugi trg po veličini u Bosni. U Kreševu je te godine registrirano 299 kuća poreskih obveznika. Po istom popisu u Mostaru ih je, recimo, bilo svega 17! A samostan… Već rekoh, jedan od samo tri koji su uspjeli opstati kroz cijelo vrijeme višestoljetne osmanlijske vladavine ovim prostorima. Iz ovog samostana je, do odlaska hercegovačkih franjevaca na Široki Brijeg, pastorizirana čitava zapadna Hercegovina, zajedno s Mostarom, a sve do 1881. godine i uspostave redovite crkvene hijerarhije i Sarajevo, pa su sarajevski župnici odreda bili pripadnici kreševskog samostana.

Franjevački samostan i crkva

Ispred ulaza u samostan drugi spomenik fra Grgi, bista, rad još jednog svjetskog velikana, Ivana Meštrovića. U samostanu je i fra Grgina spomen-soba: tu su sve njegove stvari, od knjiga i spisa, preko čuvene sablje koju mu je darovao ban Josip Jelačić, pa do lovačkih trofeja, odlikovanja, kućnog pribora, oružja… Spomen-soba je dio samostanskog muzeja, jednog od značajnijih u našoj zemlji, a muzejske zbirke pune su eksponata ne samo iz Kreševa nego i iz svih krajeva koji su spadali u samostansko područje. Muzej će uskoro preseliti u novu zgradu, podignutu odmah uza samostan, a onda će odahnuti i tisuće knjiga iz samostanske knjižnice, jedne od najbogatijih u BiH, pošto će dosadašnja uska i tijesna knjižnica biti proširena na sadašnji muzejski prostor. Među knjigama je i jedna inkunabula, Strabonova Geographia iz 1480. godine, bezbroj rukopisnih knjiga, ali i raritet svjetskog glasa, Agricolina De re metallica (O kovinama), jedan od svega dva u svijetu sačuvana primjerka iz 1657. godine, tiskana u Italiji, ustvari stručna

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 88
Zbornik

knjiga od 477 stranica u 12 dijelova, u kojoj se govori o eksploataciji i preradi ruda. Drugi primjerak knjige čuva se u muzeju švicarskog grada Basela.

U crkvi se, a na njima leže oltar i krstionica, nalaze i kopije romaničkih kapitela, nađene u zidovima prigodom rušenja stare crkve. Originali potječu s rimskog lokaliteta Zid, u Polju, kilometar od grada, a danas se nalaze u sarajevskom Zemaljskom muzeju. S istog lokaliteta potječe i jedan rimski epigrafski spomenik na kojem se spominje nepoznati rimski municipij.

U spomen-sobi fra Grge Martića

Posebnu atrakciju u samostanskoj crkvi, ukrašenom dijelima velikana kakvi su Ivo Dulčić, Đuro Seder i Đuro Pulitika te mnogi drugi, kao i brojnim stoljećima starim slikama venecijanskih majstora, predstavlja kripta s tijelima dvojice Kreševljaka bosanskih biskupa: fra Mate Delivića (1666 – 1740) i fra Marijana Bogdanovića (1720 –1771). Kad je, naime, 1923. godine započelo rušenje crkve izgrađene 1854. godine, ispod ploča u podu su nađene grobnice s kostima. Pred Gospinim oltarom, u lijevoj lađi, nađena su dva neraspadnuta tijela. Narod je, čuvši za to, odmah razglasio kako se radi o „svetim tjelesima“ i počeo dolaziti i moliti. Fratri su tijela sklonili i sami se valjda čudeći što nisu istrunula kao i tisuće drugih sahranjenih ispod crkvenog poda, ali su dvojica spomenutih, ko u inat, ostali čitavi, kao što su i danas, pa nije rijedak slučaj da posjetitelji odskoče kad se vrata kripte otvore i ukažu se ostaci tijela Delivića i Bogdanovića. Kripta je podignuta 2002. godine i otad mnogi vjernici traže zagovor upravo na tom mjestu, a patolozi su uzalud nosili uzorke tkiva na istraživanje: u njima nisu pronađena nikakva kemijska sredstva kakva se koriste za balzamiranje – prosto rečeno, desilo se neko čudo koje, eto, možemo vidjeti vlastitim očima.

Trknuh Vranke, a moram i u Deževice. Selo se prvi put spominje još 1403. godine, prije Kreševa, a također je bilo jedno od sjedišta bosanskih kraljeva. Već tada, početkom 15. stoljeća, spominje se knez Deževica, potom dubrovačka kolonija, carina i sud te franjevački samostan ili rezidencija u tom selu. Otkud kralj i u Kreševu, a kamoli u Deževicama? Eh, pa gdje ima ruda, tu ima i novca, a gdje ima novca, tu se začas stvori i vlast. Sve isto kao i danas.

Deževice su bile jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih rudnika srebra, a tu se, u jami danas zvanoj Tugina stijena, kopala i olovna ruda, tada prijeko potrebna za, što bi danas rekli, obrambene vojne

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 89 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

aktivnosti. U blizini, na lokalitetu Brdo, nalazi se i najveća nekropola sa stećcima na kreševskom području, uz one u Komarima te u Crnićima također proglašena nacionalnim spomenikom BiH.

Danas Deževice broje manje od stotinu stanovnika, uglavnom starijih, što ne znači da je selo prazno. Naprotiv, mladim nedjeljama, ali i ostalim danima u godini, masa katoličkih vjernika hodočasti u malu pećinu stotinjak metara od posljednjih kuća. U pećini je, po predaji, u 15. stoljeću živio jedan svetac, sveti Jakov Markijski, a pošto je dno pećine prekriveno vodom, uobičajeni naziv svetišta je Vrelo svetog Jakova.

Hodočasnici u pećini na Vrelu svetog Jakova

Jakov Markijski je rođen 1393. godine u talijanskom gradu Monteprandoneu, gdje fratri i danas imaju svoj samostan, a u samostanskoj crkvi se čuva Svečevo tijelo. U Peruggi je studirao pravo i potom postao državni činovnik, ali je, osjetivši redovnički poziv, postao franjevac. Cijenile su ga i rimski pape, a vrhovni poglavar franjevačkog reda za njega je napisao da je „ne samo u cijelom redu, nego u cijelom svijetu najslavniji propovjednik“. Godine 1432. imenovan je vizitatorom bosanskih franjevaca te zadužen za provođenje vjerskih reforma u Bosni. Svađao se s bosanskim kraljevima, pokušavajući i njih i njihove podanike utjerati u suru.

Duga priča, uglavnom su Deževice, sa oko 30.000 hodočasnika godišnje, drugo katoličko hodočastilište u BiH po broju posjetitelja, daleko iza neprikosnovenog Međugorja, ali ispred svih drugih. U znak zahvale za milost primljenu po zagovoru svetog Jakova, neke su obitelji podigle spomen-križeve, a prošle godine je, uz župnu crkvu Gospe Snježne, završena i izgradnja hodočasničkog doma svetog Jakova. Mnogi se umivaju u vodi iz pećine, a u bocama je nose svojim kućama, smatrajući je svetom. U špilju dolaze i pripadnici drugih vjerskih zajednica, a voda se naročito korisnom smatra kod bolesti groznice, pa je jedan od naziva svetišta i Grozničavca.

To nije sve zanimljivo što se ima vidjeti na kreševskom području: planina Lopata sa planinarskim domom i skijalištem, zavjetni grob na Jelačkama, automotodrom na Gajicama, po općeprihvaćenom mišljenju najbolji u našoj zemlji, ergela obitelji Stanić, brojne lovačke i planinarske kuće, brdo Inač, gdje je zaglavio Džemal Bijedić, planina Bitovnja sa svojim stadima, vrelom Trojanac i beskrajnim zelenilom, sveprisutni zvuk tamburice…

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 90

S R Đ A N M A R K O V I Ć

(Beograd, Srbija)

LAMA BURLAT

Dok sam se šetao niz obalu Mekonga i sa zanimanjem posmatrao decu koja se kupaju u reci i u nju skaču sa povećeg tropskog drveta, pomislio sam da put u životu jedinke treba na sve načine ostaviti da bude jednostavan. Ako je verovati istočnjacima da svako ljudsko biće ima u sebi božanskog, onda i takvog možemo zamisliti u poziciji putnika u kolima koje nazivamo život. Tim kolima upravlja um putnika, kao uzde mu služi razum, konji su osećaji koje um putnika obuzdava, a ceo svet je cesta po kojoj se putnik vozi. Mnogo puta cesta prolazi džunglom i kroz nju se treba probiti da bi se došlo do čistine. Neki od nas ulažu napore i svojim delima dolaze do spoznaje o oslobođenju. Neki su pasivni i imaju ulogu svedoka:

,,U radosti i u bolu, u dobitku i gubitku, U pobedi i porazu jednak budi, ravnodušan“.

Ovi stihovi iz „Bhagavad Gite“, koje sam memorisao nekada davno, uz smeh dece koja su se kupala u reci, propraćena horom tropskih ptica, ulepšali su mi dan do svoga maksimuma. Utrošio sam cela dva dana u šetnji po Luangprabangu, obilazeći njegove predivne hramove. Ponekad bih seo na neku klupu pored Mekonga, pokušavajući da bar malo odgonetnem misteriju oko ovog drevnog grada u džunglama Laosa zbog koga su Kinezi, Vijetnamci, Amerikanci i Francuzi, bili spremni da žrtvuju hiljade vojnika i stotine miliona dolara kako bi ga kontrolisali. Sada na početku druge decenije trećega milenijuma izgledalo je da su se stare rane zacelile, jer je Luangprabang bio ispunjen turistima iz svih zemalja koje su se nekada tukle oko njega. Umesto marinaca i partizana sada su turisti bili ti koji prave buku i okolo mašu skupocenim kamerama. Rešio sam da se u samo predvečerje pridružim grupi lama koje su se molile ispred poveće statue Lorda Bude u hramu tik uz reku Mekong. Posle molitve svi smo zapali u meditativno stanje s usporenim disanjem i meni je sve to jako prijalo. Meditacija je trajala oko trideset minuta. Prvi put od kada sam napustio Njujork i krenuo na ovaj put mogao sam da se skoncentrišem na jednu tačku. Kada sam otvorio oči imao sam utisak da je kip Lorda Bude oživeo i da se zagledao u mene. Čak je i smešak na Budinom licu imao posebno značenje. Na izlasku iz hrama prišao mi je jedan od mladih lama. Predstavio se kao Burlat

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 91 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

i upitao me odakle sam. Njegov engleski je bio sasvim dobar. Seo sam na improvizovanu klupu da razmenim nekoliko reči sa lamom koji je bio obrijan i prekriven togom. Učinilo mi se da se iza laminog naizgled naivnog osmeha krije vrlo oštrouman tinejdžer koji kao da je mogao da čita moje misli. Možda sam razloge za takvu vrstu fenomena tražio u svom omekšalom egu posle meditacije ili zbog uticaja vlage koja je obavijala Luangprabang. Ipak, izgledalo je da Burlatove prodorne oči ne pokušavaju da otkriju razloge zašto sam odudarao od ostalih turista, već kao da su mi one svojim sjajem pojačavale veru u sebe samoga. Bio sam lami zahvalan zbog toga i kada sam konačno hteo da kažem nešto o suštini moga putovanja, ovaj me je prekinuo i osmehom mi dao do znanja da je apsolutno svestan šta me muči . Rekao je da niko ne može pobeći od zakona Darme. Objasnio mi je da njegovo „ja“ ne predstavlja ništa više nego – vrt šupljih tikava, ili uzvišicu gde se spaljuju leševi, ili čigru koju bičuju želje, ili prepunjenu posudu, ili kožnu kesu za pirinač, ili je njegovo „ja“ papirni zmaj što lebdi na vetru. Lama Burlat je govorio sa smeškom i ja sam ga pažljivo slušao. Osećao sam se kao mehur na površini vode i Burlat mi je rekao da će mehur prsnuti i da ću prepoznati stazu kojom budem hodao i biti u stanju da zbunim demona smutnje. Na kraju staze je i kraj patnje. Odrecitovao je sutru iz drevnih tekstova „Damapade“:

„Osvojio sam i znam sve, sam sam se prosvetlio i nemam učitelja. Na celom svetu, prepunom božanstava, niko nije poput mene. Ja sam onaj koji zaista vredi, ja sam vrhovni učitelj.

Ja sam jedini potpuno prosvetljeni. ja sam smiren.

Sada sam u Nirvani.“

Rekao je da ova pesma pobede izražava najviši trenutak iskustva prosvetljenja koje je imao Buda. Uspeo je da razbije na komadiće egocentrične želje i ta svesnost pobede se javlja iz najdubljeg izvora bića. Taj osećaj osvajanja nije ishod borbe moći koje pripadaju niskom nivou postojanja. U Budinom umu nije bilo taštine koja je često u umovima vlastodržaca političke i vojne moći. On je izvan sfere relativne svesti koja je bojište za sile istog poretka. Jedna sila može privremeno da proglasi svoju pobedu nad drugom, ali ovakva vrsta pobede će sigurno nedugo potom biti zamenjena drugom. To je u prirodi ljudske relativne

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Ј. Димитријевић 92
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене

svesti. Prosvetljenje je iskustvo koje čovek može da ima jedino kad se otkrije više carstvo sjedinjenja. Burlat je ustao i pogledao u grupu mladih Lama, svojih drugova, koji su ga čekali. Okrenuo se još jednom ka meni i rekao mu da je Mr. Daoši sjajan um kome se svi dive, ali da je i on podložan zakonu Darme, jer od smrti ne može niko da utekne. Burlat je imao divan osmeh koji se nije skidao sa njegovog lica dok mi je objašnjavao problem svog porekla. Rekao je da kada je prvi put u nekoj knjizi video razapetog Hrista bio užasnut i svojski uplašen. Za njega je to bio stravičan prizor koji je povezao sa sadističkim nagonom mozga koji je bio obuzet fizičkim svetom. U Burlatovoj veri nije postojalo biće koje se može razapeti. U budizmu nema bića pa nema ni potrebe za sadizmom. Prema budizmu svet je mreža karmičkih odnosa i ne postoji nikakva pokretačka sila iza mreže zbog čijeg bi se voljnog upravljanja ona držala. Potrebno je samo odagnati oblak neznanja. Hrišćanstvo naglašava telesnost našeg postojanja. Odatle i dolazi do razapinjanja, jedenja tela i pijenja krvi. Burlat je još dodao da preterana aktivnost dovodi do borbenosti i isključivosti što ponekad rađa autokratizam i opresiju. Nemo sam gledao kako se Burlat pridružuje grupi lama i kako svi zajedno mekim i harmoničnim koracima odlaze prema svojim konačištima.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 93 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Љ И Љ А Н А С Т Ј Е Љ А (Београд, Србија)

МАГИЧНИ ТЕАТАР САЛВАДОРА ДАЛИЈА

Пут, беспрекорно раван, води нас према каталонском граду Фигересу. Зеленило и дивни предели кроз које пролазимо употпуњују наш ужитак. У аутобусу се чује тихи жагор, влада пријатна атмосфера и приметно је добро расположење туриста. Приближавамо се граду у коме је рођен и живео познати шпански сликар Салвадор Дали. Одавно сам имала жељу да обиђем надалеко познати музеј – магични театар Салвадора Далија. Жеља ће ми се убрзо испунити, јер лагано улазимо у Фигерес.

Скоро на самом уласку у Далијев родни град, примећујемо грађевину која подсећа на дворац са кулом. Ова занимљива грађевина са фасадом боје теракоте, умногоме се разликује од осталих. На зидовима су у једнаким размацима залепљени хлепчићи окер боје, а на врху куле укруг су поређана огромна бела јаја. Задивљени, гледамо нешто невероватно, а опет очекивано. Ово је први наговештај да смо стигли на право место. Препознајемо Далијеву посебност и непоновљивост. Видимо јаје као један у низу мотива његових уметничких дела, као симбол љубави и наде.

Улазим у предворје музеја, у коме је некада било позориште, које је током Шпанског грађанског рата потпуно срушено. Корачам по каменим плочама и лагано урањам у далијевски свет раскошне фантазије. Помало збуњена, покушавам једним погледом да сагледам све детаље, које је вођен својом маштом и својим рукама, направио Дали.

Централно место предворја заузима црни аутомобил из доба Ал Капонеа, а у њему реплика возача за воланом, а на задњем седишту реплике Далија и Гале, његове музе и жене његовог живота. Све је тако верно урађено да се чини да ће сваког тренутка из кола изаћи Дали и поздравити све посетиоце музеја. Са замагљених прозора аутомобила сливају се капи кише. Призор који фасцинира. Недалеко од уметничке инсталације познате као „Кишни такси“, у том истом простору, налази се огромна сирена која својим снажним рукама вуче једрењак постављен високо на стубу. Посматрајући тај призор, имала сам утисак да једрењак слободно лебди у простору. У удубљенима зидова који окружују предворје налазе се у камену уклесане скултуре жена које као каријатиде придржавају стубове. Како је код Далија све симболика, отуда он жени при-

„Гласови
„Glasovi Melpomene“
Мелпомене“
94
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

писује надреалну снагу и моћ. Дали је имао превелика и нереална очекивања од жена. Обожавао је своју мајку, а како је сâм говорио, од ње је очекивао да његове душевне пороке учини невидљивим. Смрт мајке је доживео као најтежи ударац у животу.

Улазим у Далијев надреално замишљени лавиринт. Простор испред мене је аутентичан, део старог позоришта са огромном бином која је оивичена тешким црвеним завесама. Централни део бине краси насликана Гала, лепа и заносна каква је била и какву ју је Дали видео својим заљубљеним очима. Преда мном је најпознатије Далијево дело холограмске уметности „Нага Гала гледа на море“. Генијалност Далија се види на сваком кораку, на путу кроз овај простор маште и симболике. Када се кроз окулар постављен испред слике са одређене удаљености посматра слика наге Гале, уместо Гале, заправо се види портрет Абрахама Линколна. Још једна магија од које застаје дах. Уз коментар и дивљење, многи поново посматрају слику, као да не верују својим очима.

Без речи ходам кроз просторије музеја, са усхићењем посматрајући најпознатија дела Салвадора Далија: „Насмејана Венера“, „Девојка из Фигереса“, „Први дан пролећа“, „Пикасов портрет у 21. веку“, док ми је над главом измаштани мистериозни далијевски свет, осликани сводови по којима „корачају“ људи огромних стопала живописних боја, анђели чувари, раскошни свирачи, али и трубачи који кроз густе беле облаке најављују смрт. Све опсесије и страхови којима је Дали у својој генијалности био опхрван, лебде кроз простор којим се крећем као кроз мистичну тескобу светлости.

Из његове теорије да се време мери часовницима меканим и растегљивим као тесто, да је време релативно, а не фиксно, настала је слика „Топљени сатови“ још једно од Далијевих ремек-дела. Загледан у комад сира, а под утицајем јаке мигрене, он је видео сатове који су се просто топили и кривили пред његовим очима. Далију је појам несвесног открио психоаналитичар Сигмунд Фројд кога је лично познавао. Дали дугује Фројду то што су му се врата његовог надреалистичког стваралаштва широм отворила, спознавши тако своје страхове, слутње, опсесије и унутрашњи свет. Док стојим испред ових чудесних слика, Дали ме полако уводи у свој свет надреалног, а да се мени чини да су те оптичке илузије потпуно стварне и могуће. Генијалном уму се верује.

Излазим из музеја у двориште које красе крошње дрвећа. У реалност ме враћа пријатна свежина. Испред мене су столови и столице, пре би се рекло француског бистроа, а не шпанске таверне, но то није битно, прија мали одмор да саберем утиске и дођем до даха. Седим у хладу крошње дрвета и ћутим. Магија престаје. Имам осећај да се театарски сан управо завршио.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 95

Eseji i zapisi

Есеји
„Glasovi Melpomene“
„Гласови
Мелпомене“
96
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј.
Димитријевић
и записи

ANKA

TOPIĆ – PRVA ŽENA KOJA JE

U BOSNI

I HERCEGOVINI OBJAVILA ZBIRKU POEZIJE 1908. GODINE

Prva knjiga poezije žene kao autora u Bosni i Hercegovini izišla je 1908. godine. Bila je to stihozbirka „IZGUBLJENE ZVIJEZDE“ koju je objavila Anka Topić u Sarajevu u vlastitoj nakladi. Sama knjiga nema nekog osobitog značaja u književnom životu u Bosni i Hercegovini, ali ima svoj kulturološki značaj. Ako se uzme da je od 1908. do 2008. najmanje jednu knjigu poezije objavilo 300 pjesnikinja, a da je u prvih pedeset godina od 1908. do 1958. knjige objavilo 5 pjesnikinja onda to zavrijeđuje truda u rasvijetljenju, zavrijeđuje spomena pa i slavlja. U to doba, a pogotovu prije 1908., knjige su manje objavljivane, a časopisi su za život poezije imali više značaja. Tako da od Umihane Čuvidine i Stake Skenderove (prva žena iz sarajevskih-srpskih krugova u javnom životu, a koja je 1858. otvorila prvu žensku školu u Sarajevu – umrla 1891.) do Anke Topić imamo desetak spisateljica pjesnikinja koje se pojavljuju u časopisima.

Od Anke Topić do Vere Obrenović-Delibašić i Ljerke Premužić (1927.) koje su objavile knjige, imamo još desetak žena koje objavljuju po listovima i časopisima. Treba istaknuti da prije Prvog svjetskog rata u Sarajevu imamo i najsvjetlije primjere uspješnih žena. Milena Preindlsberger Mrazović postala je ne samo prvim ženskim glavnim urednikom i izdavačem uopće, već je i prvi novinar profesionalac u Bosni i

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 97 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ A N T O Z I
D U M (Vitez, BiH)
R

Hercegovini. Kada je „Bosnische Post“ 1894. slavio desetogodišnjicu svog postojanja, cjelokupna svjetska štampa podvukla je tu činjenicu da se baš u Bosni i Hercegovini javlja žena kao zastupnik najslobodnije profesije, u okruženju u kojemu žena nije mogla igrati ni najmanju ulogu u javnosti (no Milena nije bila žena rodom iz BiH). Među spisateljicama bijaše najviše učiteljica. To su i priznate spisateljice Jagoda Truhelka, Jelena Belović-Bernadžikovska, Nafija Sarajlić, Hasnija Berberović, Laura Papo-Bohoreta, (ona se odjevala po zadnjoj Pariškoj modi) Šefika Nesterin Bjelevac, Marija Trbojević i druge.

Od 1927. do 1958. moglo bi biti još desetak pjesnikinja koje su objavljivale po časopisima (kao primjerice Džemila Zekić). I to je manje više sve za pola stoljeća ženske autorske poezije u Bosni i Hercegovini.

Ako se pojava Anke Topić, odnosno žene sa izdatom knjigom, ovaj put govorimo samo o poeziji, stavi u ovakav kontekst, onda doista treba baciti pogled i vidjeti koja je to pionirka ženskog pisma ili ženskog rukom pisanog stihotvorstva, uspjela ukoričiti svoje pjesmotvore.

Anka Topić je rođena 4. 6. 1881. godine u Žepču. Djetinjstvo i mladost provodi u Sarajevu gdje je i svršila Učiteljsku školu. Službovala je u više mjesta po Bosni i Hercegovini (Kreševo, Šćit, Sarajevo, Humac i Stolac) kao učiteljica i prosvjetiteljka. Isticala se kao borac za emancipaciju žena. Umirovljena je oko 1920. godine, a u Vitez je doselila poslije umirovljenja. Ne zna se točno kada, ali smatra se da bi to moglo biti prije 1936. godine. Mnogi stariji mještani sjećaju je se po velikim elegantnim šeširima i njenoj spremnosti da hrabro intervenira za ljude ovoga kraja koji su nepravedno uhapšeni i proganjani za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Posljednje godine života provela je potpuno slijepa u svojoj kući, (danas je možete pronaći iza restorana „BOR“ u Vitezu – kod “šumarije”) Umrla je 15. 5. 1956. godine i pokopana na mjesnom groblju Kruščica.

Topićeva je objavila svoju prvu pjesmu („Majci“) u časopisu „Pobratim“. Objavljivala je u slijedećim listovima i časopisima: „Večernja pošta“, „Behar“, „Serafinski perivoj“, „Bosansko-hercegovački glasnik“, „Dubrovnik“, „Hrvatski dnevnik“, „Glasnik Sv. Ante Padovanskog“ i „Napretkovom kalendaru“. Koliko smo uspjeli pronaći, objavila je i dvije priče od kojih se posebnom ljepotom i snagom naslova ističe priča „DEMONSKI RAJ“ u listu „Behar“ (br. 12 i 13, 1909.)

Treba istaknuti da je Anka Topić bila članica predratnog „Napretka“, (čak je napisala jednu pjesmu u čast izgradnje napretkove zgrade u Sarajevu). HKD „Napredak“ podružnica „Vitez“ u suradnji s podružnicom u Žepču, utemeljila je nagradu „Anka Topić“ za prvu knjigu poezije žena u Bosni i Hercegovini koju su dobile:

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 98

1. Branka Natalija PALAC za stihozbirku „KARIJATIDA“, 1998.

2. Marina TRUMIĆ za stihozbirku „IZMEĐU VARŠAVE I SARAJEVA“, 1999.

3. Vesna VUJIĆ, za stihozbirku „BIJELA JUTRA“, 2006.

4. Suzana LOVRIĆ, za stihozbirku „PISMA IZ UZALUDNOSTI“, 2008.

5. Melida TRAVANČIĆ, za stihozbirku „RITUAL“, 2008.

6. Jasmina HANJALIĆ, za stihozbirku „SVE U JEDNOM JEDNO U SVEMU“, 2011.

7. Maja STANOJEVIĆ, za stihozbirku „ANATEMA HLJEBA NASUŠNOG“, 2011.

8. Šima MAJIĆ, za stihozbirku „POTKOŽNI SJEVER“, 2014.

Ankin poetski izraz nije moderan. To je rodoljubiva lirika s povijesnim i aktualnim reminiscencijama, osjećajnost projicirana na podlogu nacionalnog shvaćanja i političkih ideala tog prošlog vremena. O njezinu životu vrlo malo se zna, ali bolji poznavatelji posvjedočit će da je imala ljubavnu vezu sa nekim begom, iz ugledne sarajevske porodice, koji bijaše oficir u austrougarskoj vojsci. S njime je dobila dijete koje je rano umrlo i u jednoj pjesmi ona spominje svoje čedo.

TEBI PJEVAM …

Tebi pjevam, rujna zoro, Tebi pjevam; vedri dane, Tebi pjevam, krasni cvijete Jasminove, bijele grane.

Tebi pjevam, sunce jarko, Sa istočnog neba plava, Koje ’no se u dubini Sinjeg mora ogledava.

Tebi pjevam, blijedi druže, Koji sjajem mrzlim griješ; Tebi zvijezdo, koja treperiš

I budućnost cijelu kriješ. –

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 99
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
„Glasovi

Tebi pjevam bistra roso, Koja pojiš travu, cvijeće, Tebi pjevam, nado nada, Tebi srećo, nad sve sreće.

Tebi pjevam, idejale, Tebi pjevam, čedo drago, Jerbo ti si sunce moje, Ti rečeno cijelo blago!

No, kako god njezinu poeziju proglasili zastarjelom, arhaičnom, ne naročito snažnom i duhu doba doraslom, u ovoj prvoj zbirci pronašli smo jednu pjesmu koja bi se mogla nominirati za himnu prognanika cijeloga svijeta. Pjesma je i u stilskom pogledu nadmašila sve ostale i uhvatila duh moderne (treba znati da je tih godina u Sarajevu živio i radio Silvije Strahimir Kranjčević koji je umro 1908. baš te godine kada je knjiga izišla), a to je pjesma „Prognanik“. Ova pjesma zapravo zavrijeđuje biti u svakoj svjetskoj antologiji koja pokušava obuhavatiti pjesmotvorstvo 20. stoljeća. Naravno, to se nekako nije dogodilo, jer ova autorica spada u one koje su objavile samo jednu – tu prvu knjigu, te nestale sa književne scene, a za ulazak u antologije potrebno je dugotrajno i plodotvorno objavljivanje.

No, već smo dali prevesti ovu pjesmu i u ovom radu želimo je pokazati u svoj njezinoj raskoši na tri jezika, jer pjesma koja završava stihovima „…ON, PROGNANIK – PROGNANOGA…“ nosi jednu univerzalnu poruku, koja je i dan danas aktualna – nažalost.

PROGNANIK

On je! – On je! jao on je! Jadna majko, što ga progna? Što učini tebi dijete, Da raskinu spone svete, Spone sreće, spone raja, Što mu ne daš zagrljaja? –

On je! – On je! jao on je! Koji ‘no se patnjom pati i na pragu tuđem moli: Ovdje kruha, tamo soli, A tuđin ga mračno gleda,

100

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi

Te nit kore njemu neda.

On je! – On je! jao on je! Koji tuđu zemlju ruje, Kojeg tuđe sunce grije, A ogrijan ipak nije, Jer ga zima goni, tjera U ledište s nime smjera – – –

On je! – On je! jao on je!

Koji suza more proli U tuđini, uz tuđega, Prezirući svagdje njega, Njega sina, – tvoga sina, Ta ti si mu – otadžbina!

On je! – On je! jao on je! Kojemu se srce sledi, i uzdah se zadnji vinu U beskrajnu gor visinu: Otadžbino, majko moja, Nevin mrijem, bez pokoja.

On je! – On je! jao on je! Koji leži osamljeno

Pod kamenom tuđe ruke, Pod crnilom strašne muke; U tuđini, sred tuđega On prognanik – prognanoga –

Anka Topić: „ESULE“

E’ lui! – E’ lui! Ahimè è lui! Povera madre, perché l’hai abbandonato?

Quel’è la sua colpa,

Per perdere i santi legami, Unione della gioia celestiale, Perché non gli offri un abbraccio? –

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 101
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
„Гласови Мелпомене“
Melpomene“

E’ lui! – E ‘ lui! Ahimè è lui!

Che spasima nella sofferenza e chiede l’elemosina dagli altri Qui il pane, lì il sale

L’estraneo lo guarda cupamente, Nemmeno la crosta gli cede.

E’ lui! – E ‘ lui! Ahimè è lui!

Che zappa la terra degli altri, Scaldato dal sole che non è suo Riscaldato non sarà mai, Perché l’inverno lo persegue, lo costringe Nel ghiacciaio senza meta? – – –

E’ lui! – E ‘ lui! Ahimè è lui!

Che il mare di lacrime ha lasciato

In una terra non sua, senza parenti, Disprezzato ovunque,

Che è figlio – tuo figlio, Perché tu sei – la sua patria!

E’ lui! – E ‘ lui! Ahimè è lui!

Il suo cuore diventato gelido, l’ultimo sospiro svanito Nell’infinita altezza del monte: Patria mia, madre mia, Senza colpa devo morire, senza pace.

E’ lui! – E ‘ lui! Ahimè è lui!

Che giace in solitudine

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Јелене Ј. Димитријевић 102
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од
рођења

Sotto la pietra degli altri, Sotto l’agonia del dolore atroce; In una terra non sua, senza parenti Egli esule – l’esiliato –

Dal libro „LA STELLA PERDUTA“, Sarajevo, 1908 (traduzione: Bogdana Trivak)

Anka Topić: „The Expellee“

He is! – He is! Ow, he is! Oh mother, dear, why did you expell him? What did the child do to you, To break off the holy ties, Ties of happiness, ties of Heaven, Why don’t you embrace your child?

He is! – He is! Ow, he is! The one who suffers And begs at the foreign treshholds: For bread there and salt here, While the foreigner looks at him gloomly And does not give even crust.

He is! – He is! Ow, he is!

The one digs other’s land, The one warmed by foreign Sun, But does not get warm, Because the winter is pushing, forcing Him to ice only —

He is! – He is! Ow, he is!

The one who shed the sea of tears

In the foreign land, for somebody else, They despise him everywhere, Him, son, – your son, Are you not his – fatherland!

He is! – He is! Ow, he is! The one whose heart freezes, And the last sigh goes up

To the endless height above: Fatherland, my mother,

година
103
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155
од рођења Јелене Ј. Димитријевић
„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

I die innocent, without peace.

He is! – He is! Ow, he is! The one who lies lonely

Under the stone of foreign hand, Under blackness of horrid sickness; In the foreign land, in the middle of foreign He, the expelled one – of the expelled one –

From the book „IZGUBLJENA ZVIJEZDA“ (“The Lost Star”), Sarajevo, 1908.

(translated by Nihad Mešić River)

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
104
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

J E L E N A M A R I Ć

(Užice, Srbija)

VEČITA BORBA

Inkluzija – život bez predrasuda

Kao dvanestogodišnjakinja, saznala sam istinu. Bio je to težak udarac za mene. Hiljadu pitanja, mnoštvo prolivenih suza i dva izbora: da odustanem ili da se borim. Izabrala sam borbu. Rekla sam sebi: „Moraš pronaći način kroz koji ćeš iskazati svoja osećanja i sposobnosti.“ Posedujem sve što jedan čovek treba da ima: život, zdravlje i znanje. Kada je došlo vreme da se zatvori jedno poglavlje mog života, nisam tugovala... Naprotiv, bila sam srećna. Ponela sam sa sobom sve za šta sam smatrala da će mi biti potrebno u daljim životnim iskušenjima.

Pronalaženje načina proizilazi iz jasnog stava. Želim. Hoću. Mogu. Bez okolišanja. Ako nešto ne znam, pitaću. Nije me sramota. A nisam mnogo ni znala niti razumela materiju... Period adaptacije pamtim kao prelomni. Prelomni trenutak je početak bavljenja glumom. Kada se osvrnem na ceo taj proces, shvatam koliko mi je umetnost pomogla da prihvatim kako sebe, tako i druge oko sebe. Da umesto gorčine koju osetim u momentu nerazumevanja, tuđih srahova i mnogih izazova života ostanem prisebna i strpljiva. Pustila sam ih da govore, a ja sam čekala svojih pet minuta. Ne zameram nikome, ali ne volim kada se o nekome ili nečemu sudi pre vremena. Naravno, za neke ljude uvek ću biti „lice sa dijagnozom“, a za one druge jadnica ili heroina. Ne! Ja sam čovek! Nemam nikakve posebne potrebe, niti smetnje u razvoju. Ja naprosto volim život sa svim njegovim osobenostima. Sećam se, bio je čas informatike. Svako od nas je imao zadatak da napravi prezentaciju na temu koju je prethodno sam odabrao. Ja sam se odlučila za „inkluzivno obrazovanje“. Kao neko ko je krenuo sedam godina pre donošenja zakona želela sam da im, što je bolje moguće, dočaram te godine. Naslovila sam je „Inkluzija – životni put svakog čoveka“. Uistinu, ona nije ništa drugo nego život. Tokom predavanja kroz svoje životne situacije pričala sam kako sam se izborila sa iskušenjima i kako je veoma važno imati čvrstu osnovu. A čvrstu osnovu čovek gradi postepeno. Znam... Ništa od ovoga ne bi bilo da nisam imala dovoljno vere, u sebe i u bolje sutra. Trenutak koji već godinama pominjem kao najlepši kompliment jeste onaj kada mi je profesor vratio slajd na kome se nalazila slika motivacionog govornika Nika Vujičića i rekao: „Želim ti da dosegneš visine ovog čoveka.“ Mogu reći da je ova rečenica

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 105
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
„Glasovi

na neki način obeležje mojih srednjoškolskih dana. Bila je to za mene velika životna lekcija.

Znate... Najbitnije je neprestano raditi na sebi. Truditi se. Danas kada sretnem nekog od svojih profesora najlepše mi je to što me uvek podrže i raduju se svakom mom uspehu. Tu su i da posavetuju kada je to potrebno. Svi mi bijemo neke svoje bitke, samo je od izuzetnog značaja kada shvatimo da smo bitku izgubili jedino onda kada iz nje nismo ništa naučili. Mnogi ljudi misle da učenje prestaje onog trenutka kada im bude uručena diploma. Međutim, čovek se uči dok je živ.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова:
155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 106
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
Поводом

S N E Ž A N A M A R K O – M U S I N O V

(Beograd, Srbija)

NJENO VELIČANSTVO KNJIŽEVNICA, ŽENA S VIŠE LICA

Ako ti je slovo polazna tačka, reč oruđe, rečenica karika u nisci vešto ručno rađene ogrlice, onda ti je književno delo, bilo to pesma, poema, esej, kratka priča ili možda roman napisan rukom žene, jer i dalje se one, evidentno je, više kite, značajna osnova za detaljnije proučavanje autora, u ovom slučaju autorke ili više njih.

Svako nasumično ili namerno izdvajanje pojedinki može biti mač sa dve oštrice, jer je uvek izraz trenutnog stanja svesti i do dotičnog momenta dostupnih saznanja. A i ljubavi se menjaju, blede, nestaju, vaskrsavaju, jačaju, nikada do kraja definisane i opipljive.

Ono što zub istorije ne pomete, znak je da je književnosti vredno dete. Tako dan-danas mnoga lica veštih bivalih književnica, na književnoj sceni Srbije aktuelna opstaju.

Kulturološki, teme na rasporedu na utanjenoj publicističkoj pozornici sadašnjice se nužno u različitim vremenima menjaju sem dve koje su neprikosnovene u svesti žena i nezamislivo je da one, u svako zatečeno vreme, ne pišu o njima neizostavno. To su ljubav i tik uz nju rodoljublje. Osnova im je ista, svežina stalna, samo se način izražavanja i krajnji ciljevi malo razlikuju.

Vremena za pisanu reč, čini se, sve je manje, zato su neophodni odabiri onih štiva koja su za određene čitaoce najblagotvorniji. Svako sebe najbolje poznaje pa i afinitete kojima raspolaže. Nekada može podleći marketingškim trikovima okoline ili preporuci najbližih osoba kojima veruje i zaći u književne vode koje manje, ili možda naprotiv više, prijaju od uobičajenih. To je slučaj sa čitaocima, mada neretko može da zadesi i one sa druge strane žice. Eksperimentisanje, radoznalost, zasićenje, razonoda mogu da dovedu do novih žanrova u kojima se znalci pera obru i snalaze u granicama svojih moći. Potapšu li talenat, ne odustaje se ni za pedalj.

Velika je pomoć tehnike. Ranije je: „Iso pis’o, bris’o i uzdis’o“, a sada se jednim potezom brišu slova, reči, rečenice, poglavlja, strane pa i celokupna dela. Da nije toga, verujem da bi mnogi, koji nisu poradili na strpljenju, odustali. Ovako, ponuda je da biraš. Ako ne potrefiš iz prve, a čitaš online, začas se prešaltuješ. Taman posla da ti nešto ne-

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 107 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

primereno tvom ukusu oduzima dragoceno vreme koje ne možeš ničim nadoknaditi. Naučio si da je vreme novac, mada te džep nije nešto služio. Nisi jedini.

Padne li odabir na zgusnuta slova ženskom rukom pisana, nije važno kog si pola. U najvećem broju slučajeva nećeš ni osetiti, ako nasumice biraš i ne znaš unapred, kog je pola tvoj romanopisac. Rečenice su podjednako kratke i podjednako duge, misli i smirene i haotične baš kao kod muškaraca. O stilu da i ne govorim. Pa ni s temama nije problem. Mogu one o svemu. Ne sumnjaj. Dovoljno su se izjednačile da su ravnopravne u svakojakim veštinama, a tek kad dođeš do zaključka, razlike nema. Uranilovka! Dobro ili loše što je tako, na tebi je da prosudiš. Poverljivi podaci na raspolaganju su svim očima bez razlike. A kako koje oči vide, pitanje je. Pritom, ne mislim samo na dioptriju. Svako raspreda kako zna i misli da je stopostotno u pravu. Naknadna pitanja i odgovori mogu da doprinesu raspetljavanju pojedinih zabluda, ali dockan. Jednom otišlo u etar, sekirao se ti naknadno ili ne, s pogreškom ili savršeno upakovano, takvo je, kakvo je.

Dok te grlo služi možeš da se braniš, ako ti je volja, ako ne, prepustiš se stihiji i dalje gradiš svoje stavove pod istim imenom, dok ti ne dosadi. I stav i ime. Kad ti dojadi da pišeš u ženskom rodu, a ti prelaziš na muški i obrnuto, ako te je majka priroda obdarila drugom kombinacijom hromozoma. Niko nema prava da ti zameri. Demokratija. Nema šta. Što si juče pljuvao, danas hvališ. Nije zgoreg. Čuveno u narodu: „Ko zna zašto je to dobro?“ Mnogi bi kliknuli: „Živeli kameleoni!“

108

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

J O Š K O S I N D I K (Zagreb, Hrvatska)

REALNO PRIHVATLJIVO KAO UTOPIJA

Na svijetu ima recimo pozitivnih i ne posve banalnih ljudi, koji, međutim, nimalo nisu nalik meni. Pa niti oni osobito privlače moju pozornost, niti sam njima ja naročito zanimljiv. Postoji jedan svijet, više ili manje čaroban (to pouzdano ne mogu znati, jer još uvijek živim na Zemlji). A možda postoji i ljubav, čarobna i obostrana (makar kao iskreni trenutak, znate već), kao filmsko sjedinjenje dvaju bića, uz nerazmišljanje o racionalnom. Premda takvu ljubav nisam još upoznao, čvrsto vjerujem u njeno postojanje. Jasno, uz razumnu sumnju da će se meni nešto slično ikad dogoditi.

Slična je situacija i sa prijateljstvom. Ljudi se kroz vrijeme mijenjaju, bez obzira na pravac tih promjena, u smislu pozitivnosti ili negativnosti. Pa zato imamo razloga za opravdano vjerovanje da ćemo se nekad uz vrlo bliske prijatelje (s kojima smo dijelili dobro i zlo i uz koje smo disali jednolikim ritmom), osjećati kao stranci i jedan drugome na teret. I ostajemo tako stari i sami i bez izlaza, ali posve realistično možemo uživati u šetnjama uz more, uz sunce na zalazu i u zalazu života susresti ljude koji nas istinski razumiju. Ali ne želimo im biti na teret i uživamo samo u tom sjetnom, a divnom trenutku.

Ljudi su, procjenjujem, pretežito apsolutno sebična bića. Ali uvijek će možda biti i istinskih dobročinitelja, koji će pomagati drugom iz čistog čovjekoljublja, a bez predviđajućih primisli da će jednom biti promovirani, ili zavrijediti nečije materijalno nasljeđe.

Ako želimo stvarno spokojno živjeti i odolijevati mnogim izazovima, korisno je da budemo besprijekorno realni. I da prkosimo oprečnim vjetrovima i razvijamo posve nepredvidljiva jedra.

Ali kad stvarno želimo osjećati sreću, moramo pustiti emocijama da si daju maha. Ako ne daje dovoljno razloga za sentimentalnost ono što realno imamo, sanjamo barem ono što nemamo i što bismo željeli ili mogli imati.

Premda je nerijetko bolje da ne uništavamo tu divnu i u dosadnim detaljima neizrečenu iluziju.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 109 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

T A T J A N A S T A N I Š I Ć (Knjaževac, Srbija)

Žene u patrijarhalnom društvu

Trag koji ostavljamo za sobom vreme ne briše se tako lako. Ozbiljne, odlučne, hrabre, jake, melanholične... sve smo to mi žene, majke... Sve smo posebne i jedinstvene, a sve tako iste u ulogama koje nam je nametnulo društvo ili smo mi same izabrale. Većina nas je sama izabrala ulogu domaćice koja život provodi pod strogim patrijarhalnim normama koje joj je nametnula porodica, suprug ili sama njena želja da bude uzorna supruga i domaćica. Od žena se očekuje da budu brižne, da vode brigu o ukućanima, o muškarcu koji je glava kuće i da uvek idu iza njega. Ponašaju se kao da su izgubile moć govora, nemaju pravo glasa, ne iznose svoje želje, snove, ne pokazuju osećanja....

Jednom zasnovano ropstvo žene, vekovima održavano i primenjivano, njena ekonomska zavisnost i potčinjenost uslovljavaju duhovnu i vremensku podređenost. Svoj život su podredile muškarcima od kojih zavise u bilo kom pogledu....novac je kod muževa. Osuđene su na život među četiri zida, provodeći ga na kolenima, poput najvećih sluškinja. Izgubile su pravo na školovanje, obrazovanje, zaposlenje... bez novca i bez slobode izbora. Mnoge od njih su i danas Hasanaginice koje ne pokazuju svoja osećanja partnerima, jer je to „grešno“.

A postoji li i kakav je taj život bez osećanja? Postoje i one druge poput Antigone koje slušaju svoje srce i znaju da se samo srcem pravilno vidi. Nisu se ove žene kroz istoriju borile za cveće i jeftine poklone, već za ravnopravnost među polovima i za slobodu izbora. Sramotno je reći: ,,Hvala, ali ja ovaj praznik, Dan žena ne slavim!“ Šta ne slavite? Ne želite da budete ravnopravne među vašim muškarcima, ne volite slobodu koju imate... Nasuprot vas, volim da posebno istaknem ovaj praznik, da ga slavim kao slobodu izbora, da biram partnera, da odlučujem o svom školovanju, životu. Tražeći ravnopravnost, tražim poštovanje za sebe u svakom pogledu, u kući, na poslu, u školi, u javnom prevozu.

Drage žene, nije ovo bila borba za jedan karanfil sa posvetom koji ćete dobiti od svojih muškaraca koji su vas tokom cele godine maltretirali, nazivajući vas pogrdnim imenima. I umesto da taj isti cvet zgazite i pokažete tom i takvom muškarcu koliko vredi u vašim očima, vi ćete se time ponositi. Zaboravićete one modrice koje ste pravdale padom niz stepenice. Zaboravićete sve uvrede, jer ste dobile cvet od čoveka

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
110

„Glasovi

koji vam ga je kupio zato što to tako treba, verovatno od radnice u cvećari tražeći objašnjenje za razliku između kaktusa i karanfila, jer jadnik samo jednom godišnje ulazi u cvećaru. Pravdate njihove uvrede, opraštate im, jer vučete korene patrijarhalnog vaspitanja. Nosite steznike normi, običaja, te okovratnike koji vas guše... Posebne, a tako slične kad izgovaramo. „Ja sam ipak samo žena.“

Ponosna sam što sam žena jer samo žene tako uspevaju da usklade nespojive ciljeve – dobar provod, ulogu majke, domaćice, kućne pomoćnice... Jedino žene poseduju odlučnost da zarađuju svoj hleb i ne stide se toga da se bave bilo kojim poslom. Ponosna sam što se aktivno uključujem u sve sfere života. Želim da pišem, da stvaram. Žena sam koja živi kroz citate, koja ono što misli to i kaže, ma koliko me to skupo koštalo. Hoću da rastem i razvijam se, da svakodnevno učim... Gradim duh i ambijent u zajednici gde ću se osećati punopravnim članom. Želim pravo glasa, hoću da učestvujem u donošenju bitnih odluka za našu državu. Želim da se usvoji zakon o rodnoj ravnopravnosti i to ne samo na papiru već i u svakodnevnom životu. Tu sam da iskažem svoj stav. Neka i muškarac vlada svetom, ali žene vladaju muškarcima... Hoću da živim onako kako ja želim, a ne kako je trebalo po nekim patrijarhalnim normama i pravilima. Čovek sam od krvi i mesa sa željama, stavovima, potrebama. Ne dam da me oblikuju po sopstvenim pravilima. Nisam žena patrijarhata.

Svaka žena može biti vođa, ali i pokorni slušalac. U stanju je da uveća ono što joj se pokloni. Možete imati kuću, ali vaša kuća će jedino sa ženom postati dom... Možete imati i skup auto, ali taj auto i kuća vam ni na koji način neće doneti sreću. Žena je ta koja može da vas greje, uteši, posavetuje i pruži vam pažnju. Jeste muškarac glava, ali žena je zasigurno vrat, nema pomeranja glave, nema napretka dok žena ne pomeri vrat... Jedino ona može da uvećava zagrljajem. Jedino je ona sposobna da dvema rukama vodi čopor dece, da ih vaspitava i da ima osmeh koji će krasiti njeno lice. Može biti umiljata, nežna, majka, fina žena, a može i šakom lupiti o sto. Sve to i mnogo više krasi današnju ženu u odnosu na žene koje su bile pajaci, marionete ili lutke u patrijarhalnom društvu.

Žena zna šta i koliko može i nikada neće zastati na putu ostvarenja svojih ciljeva. Uvek hrabro korača napred, ne dozvoljava drugima da je povuku na dno. Žena kad nešto hoće, ona to i može. Možda će samo menjati načine, ali će sigurno doći do cilja. Jedino ona ima snage da preplače celu noć, a da se ujutru našminka, dotera i snagom najveće dive zakorači u svet. Ponosno će izaći i bez make up-a, jer je sigurna u sebe. Nije stvar ni u uskoj crnoj haljini, ni u parfemu koji ostavlja... Ona ima taj urođeni šarm kojim pleni. Za osmeh uvek ima snage, da zagrli, uteši... Ima svoje oči koje gledaju napred, glavu drži visoko. Jaka je čak

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

111
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

i kad je život baca na kolena. Može da taktizira, manipuliše, ali nikada nikog neće oštetiti time.

Ona ume da bude i najbolji prijatelj, da sasluša, uteši, bude rame za plakanje. Ume da kaže istinu, a da ne bude surova. U ženi uvek imate i kritičara, ali i snažni vetar u leđa. Svaku ženu krasi vedrina, osmeh, spontanost i svaka je lepa na sebi svojstven način. Ona je tu da vas usreći, ona zrači – da je pogledom pratite dok hoda ulicom, ona privlači – da upadnete u zamku njene ljubavi. Slaba je samo u jednom slučaju – kada voli... Ona je kreator svog života... odlučuje koga će da pusti u svoj život, vodi život najbolje što zna i uživa u trenutku. Jedino ona vam neće dozvoliti da pređete granicu koju je ona zacrtala, ma koliko nisko ili visoko bila postavljena.

Žene su te koje pričaju umilno, koje su razmažene, katkad i zaplaču... i imaju trenutke neobjašnjivog besa. Bilo da se u nama krije Pepeljuga, Crvenkapa, Alisa, ratnica, fatalna ili vamp... sve smo ipak samo žene i ponosimo se time...

Vi ostale koje ste još uvek poslušne marionete svojih gospodara, probudite se, skinite povez s očiju... Zavolite sebe i pokažite svetu da ste odlučne, jake, hrabre... Niko vas neće voleti i poštovati, ako same sebe ne volite...

112

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

(Крушевац, Србија)

ЖЕНСКО ПИТАЊЕ ЗАПИСАНО ДЕЛОМ И ДЕЛАЊЕМ

ЈЕЛЕНЕ ЈОВ. ДИМИТРИЈЕВИЋ

У тексту „Треба хтети, треба смети“ објављеном у „Гласнику подмлатка Црвеног крста“ за 1928/29. годину, време и место доласка на свет Јелене, по мајци од Милојковића из Алексинца, а по оцу Петровић из Крушевца, а касније удате Димитријевић и по том презимену уписаној у историју књижевности, описани су на следећи начин: „...Кад је Србија била мала, незнатна; зависна кнежевина, од неколико стотина хиљада становника, са престоницом, као једна паланка, а паланкама као прљава села, без школа, универзитета, жељезница, у незнатној таквој паланци родила се девојчица Јелена... У то тешко и мрачно доба, кад је цео народ свој спас гледао само у рату, кад се роди мушкарац у кући говорило се: родило се дете; кад пак девојчица: нашло се женско. И срећног оца коме се родио син поздрављају сви: нека је са срећом, пријатељу, хвала богу, још један војник, још једна пушка! А онај који добије кћер крије очи, ником не казује; али га ипак теше: шта ћеш, брате, божја воља! Па кад се нашло женско, нека је живо, биће матери одмена, а оцу радна снага! А мати, сирота мати, на коју је љут цео свет, мисли: мученице моја мала, шта ће с тобом бити?“1

¹ Петровић, М. , Треба хтети, треба смети, Гласник подмлатка Црвеног крста VIII, бр. 6, Београд, 1928/29, стр. 10-11.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

113

Г о р д а н а В л а х о в и ћ

„Glasovi

„Гласови Мелпомене“

У тој и таквој незнатној паланци, у којој је 27. марта 1862. године прогледала Јелена, именом Крушевац, живела је девет година, до смрти ондашњег трговца Николе, свога оца. По очевој смрти мати је одводи код своје фамилије у Алексинац. Радознала, упорна, паметна, жељна сазнања, уз помоћ брата, мајке и ујака, после основне школе, приватно је учила гимназију, јер женској деци у то доба гимназија није била доступна, а о студирању на Великој школи у Београду у време одрастања Јелениног није било ни речи. Постојала је у Србији парадоксална ситуација. Зна се да су тек 1887. године на Велику школу уписане две редовне студенткиње, а дотле су могле бити уписане само као ванредне. Парадокс је био да су се девојке тешко уписивале у гимназију, а на Великој школи упис је био могућ само са гимназијом. (Женска деца ишла су и у Вишу женску, а касније и у Женску учитељску школу.) Тек после 1903. потврђено је право и женске деце на школовање у школама свих нивоа (укључујући и Универзитет у Београду, у који је 1905. прерасла Велика школа).2

Оно уобичајено „биће матери одмена“ Јелена не прихвата на начин записан женском детету, упркос стању у просвети. Она користи богату библиотеку своје породице, стиче знања из многих области, учи језике. У деветнаестој години (1881) удаје се за потпоручника Јована Димитријевића који је био велики љубитељ добре књиге. Живе у Нишу, са краћим прекидима, од 1881. до 1898. године, а затим у Београду. Потпуно нетипичних интересовања, разбија предрасуде о жени кућаници и послушници тога доба. Учи, па онда и проговори турски, француски, грчки, енглески и немачки језик. Путује, јер је „путник по судбини и по нагону“,3 како је приметила Исидора Секулић, пишући о једном Јеленином путопису. Учествује у раду женских друштава: чланица Управе нишког пододбора Женског друштва, чланица књижевног одбора београдског листа „Домаћица“, чланица Кола српских сестара, посебно активна у време балканских ратова (као болничарка), покретачица календара „Вардар“.

Неке аутобиографске податке Јелене Ј. Димитријевић сазнаје читалац из путописа „Седам мора и три океана“. Она се присећа очеве славе Светог Јована, иконе у ући; упоређује реку Јордан са рекама њене младости: „...на Расину, што тече поред Крушевца, где сам се родила и провела детињство; и на Морави² Божиновић, Неда: Женско питање у Србији у XIX и XX веку, „Жене у црном“; „Деведесетчетврта“, Београд, 1996.

³ Секулић, Исидора: Јелена Ј. Димитријевић: Нови свет или годину дана у Америци, (ур.) Богдан Поповић, Српски књижевни гласник, бр. 8, Београд, 16. децембар 1934.

114

Melpomene“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

цу поред Алексинца, у ком сам живела од своје девете године, и где сам девовала – кратко своје девовање. Јордан ме подсети на Моравицу тамо где она протиче кроз вртове мојих ујака Мише и Марка. И над Јорданом су се наднеле врбе, пале по води, исто као у ујка-Мишиној Реци, како смо тај део реке звале моја сестра, старија од мене, и ја. Купале смо се нас две ту с ујка Мишиним кћерима, вршњакињама моје сестре, и са сином нашег ујка-Марка, млађег од мене. Ох, наш мали брат Света, лудо је волео да се купа... не слутећи да ће му вода (не Моравица него Јонско море) – бити гроб...“ (Светислав М. Кнез-Милојковић, инж. пуковник, утопио се 1917. у бродолому италијанског брода Citta di Bari – Град Бари.)

Јелена Ј. Димитријевић прве песме, писане под утицајем усмене књижевности и класичног десетерца, објављује 1892. године у „Отаџбини“ („Сарајске песме“). Лета 1894. године издаје самосталну збирку „Јеленине песме“ о којој Павле Поповић у „Српском прегледу“ (1895) између осталог пише: „Она је изабрала да пева турски живот, или тачније рећи, љубав према Туркињама... Она је дакле створила нов начин, нов, оригиналан рад поезије... Ове је песме писала једна жена; тај случај је редак у нашем књижевном животу, жена не игра велику улогу...“4 Мотивима својих песама отворила је широки простор за своја прозна дела: казивање о источњачком животу, харемске приче, описе турских обичаја, навика, изглед домова, а посебно положај исламских жена у патријархалној средини (кроз путописе, епистоларну прозу, приповетке, роман). Иако Јован Скерлић у својој „Историји нове српске књижевности“ једном реченицом помиње њену улогу: „показала је у своме писању извесне књижевне особине“, 5 а Јован Деретић у „Историји српске књижевности“ помиње у једном пасусусу, о књигама Јелене Ј. Димитријевић, за њеног живота исписано је око стотину јединица по разним часописима. Сарађивала је у двадесетак листова и часописа, до своје смрти 10. 4. 1945. године.

Г-ђа Димитријевић, особена по својим схватањима, по начину живота, по нивоу образовања, по интересовањима, издиже се из околности у којима је рођена, а наметнута ограничења традиционалне поделе родних улога не само да не прихвата, већ их савладава вољом и упорношћу, свесна својих вредности и жеља. Теме својих епистоларних исповести, прича, делова путописа те и једног броја песама фокусира на жену, на њен положај у породици и у

⁴ Поповић, Павле: Песме Јелене Јов. Димитријевић, Српски преглед I, бр. 7, 1895. стр. 220.

⁵ Скерлић, Јован: Писци и књиге (V); „Две женске књиге“, Просвета, Београд, 1964.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 115

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

сталежу коме припада. Списатељка путује, залази у домове оријенталских породица, бива примана са поверењем (знање турског језика јој помаже), уочава, памти и бележи. Настају дела: „Писма из Ниша о харемима“ (1897), „Ђул Марикина прикажња“ (1901), „Фати-Султан, Сафи-Ханум, Мејрем-Ханум“ (1907), „Нове“(1912), „Американка“ (1918), „Писма из Солуна“ (1918), „Писма из Индије“ (1928), „Писма из Мисира“ (1929), Нови свет или у Америци годину дана“ (1934), „Седам мора и три океана, Путем око света“ (1940). Осим „Писама из Индије“ и делимично последње наведеног путописа, готово сва дела тематиком су везана за положај жене у породици, пре свега жене Оријента, који је имао знатни утицај, веома дуго и на живот нашег живља у југоисточној Србији. Ауторка је одана старовременском начину живота у Нишу, у коме проводи скоро седамнаест година, коме пише оду у причи „Ђул Марикина прикажња“, али је то не спречава да уочи апсолутизам мушкарца у кући, турске адете у нишким породичним слављима (припрема девојке за свадбу, девојачке песме прошаране сузама, јер отац квари свадбу и девојачку срећу). Мушко је страх и трепет у кући. Не сме домаћица да му се обрати. Често се и шамар заради (само код Срба) ако се јело по укусу не приправи (Таскино искуство): „Леле к’д ми запоја уво! Ја мислешем дор сам жива све ће си поје тол’ко!“

Јелена Ј. Димитријевић са кратког излета у србијанске куће враћа се у амбијент турске породичне приче, коју је пре Ђул Марике започела „Писмима о харемима из Ниша“, мотивима живота једног западњацима непознатог света. У причама обрађује мотиве отмица, освете, удадбе без сагласности девојке. Емоције су наглашене, страсти бурне; љубави на први поглед нагло прекинуте. Детаље ентеријера, посебно харема чине душеци, јоргани, свила, кадифа, кутије од срме, чибуци, ћилибар, сребрни ибрици, лепршаве мараме, позлаћене арабеске на таванима итд. Атмосфера је пуна разних миомириса: мошуса, шебоја, лаванде, зумбула; песма севдаха, уздаха чежње и ишчекивања. Ауторка залази у детаљисање описа, посебно описа припрема за свадбе (обичаји, начин облачења, понашања младе, младожење, удатих жена, дружбеница, кинђурење жена). Уз то иду описи башта, и нешто провокативније – разузданост удатих жена у харемима. Жене о којима Јелена Ј. Димитријевић пише углавном припадају имућном друштвеном слоју. Али оне су у „кафезима“ (решетке на прозорима), често дању показују лице веселости, а ноћу пуштају души на вољу и лију горке сузе. (Фати-Султан, Мејрем-Ханум). Буде по који пут и назнаке сиромаштва, као у приповеци, Сафи-Ханум, у којој се великодушна Сафи (чиста) Ханум сажали на сироту удовицу коју газда хоће да избаци из куће са ситном децом. Сафи јој даје свој венчани дар

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
116

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

„маџар алтан“ испод грла (мађарски златни новац од пет дуката, или три гроша) са образложењем да је гест даривања за здравље њеног сина у колевци.

Најпотпуније виђење турске жене и идеју о правима исте Јелена Ј. Димитријевић дала је у роману „Нове“, чија радња се догађа у солунским харемима, за време борбе Старотурака, заступника турске традиције и Младотурака, гласника европске цивилизације. Жена је у процепу: отшкринута су јој врата ка сазнању (гувернанта Францускиња), а по понашању и обичајима дубоко је у турској традицији (уз оца, мајку и дадиљу Туркињу). Породично традиционално васпитање буде сувише јако да би било лако превазиђено, тако да главна јунакиња Емир-Фатма не може наћи спокој у Паризу, јер је отргнута из корена. Жудња за европским начином живота, за ослобађањем од куће као хапсане, за усмеравањем сопственог живота, а не предавањем КИСМЕТУ – судбини, за образовањем, све је то присутно код „нових“, заговорница ослобађања од традиције под утицајем Запада. У средини у којој постоји подела чак и на одаје мушке и женске, тешко је „тици“ да полети из „кафеза“. Мушке су одаје – конак. У конаку су отац, слуге, кочијаш, роб дилавер. Женске одаје – харем (девојка, баба, мајка, слушкиња, робиња – девојчина другарица). Врата између одаја закључана. А „Бог је створио небо за свакога, само не за турске жене.“

Гласница новог доба, препородитељка, ТЕТКА АРИФ бори се за ослобођење харема, за преваспитање мушког и женског света: „Истина, ја то нећу моћи сама; али са мном саосећају небројено нових у Серезу, у Солуну, у Скопљу, пропагатори светлости (јер ми смо у тами), новога здравог живота (јер нам је живот трулеж)...“

Г-ђа Димитријевић идеју о еманципацији разрађује и корак даље. У роману постоји и група побуњеница, радикалнија од Ариф-хануме. Оне нису за реформу харема, већ за њихово уништење. „Ми налазимо да је неприродно ово кријење жена од људи. Жене, несвесне свог положаја у друштву, мисле да су цвет створен да га човек мирише док је свеж, а да га баци кад се спаруши. Али почиње долазити до свести.“

Жена је тешко прихватана у јавним делатностима. Пример: скуп тзв. књижевника, на који еманципована и за чудо, од мужа подржавана Ариф одлази; присутни су бахати, прости, неваспитани према њој, жени, јер се усудила да открије лице.

Из исповести преварених жена чују се приче о отпусном писму (разводу), о ортаку (другој жени), о разлозима отуђења, ро-

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

117

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

доскрвним везама. У роману се понавља харемска свадбена атмосфера, описана у „Писмима из Ниша“. Еротски набој присутан је у игри робиње у харему пред помамним бејовицама, кад се губи обличје жене, а остаје гола страст, харемско весеље, кад турске жене заборављају да су госпође и постају ускиптели врисак потиснуте жудње и помаме.

У роману нове не тријумфују. Ариф-ханум остаје само на лепоречју. А јунакиња Емир-Фатма, после много искушења, бекством у Европу, без очевог благослова, не налази мир већ оцу шаље писмо у коме му замера на начину васпитања. Кроз то писмо своје јунакиње Јелена Ј. Димитријевић износи идеју да треба радити на просвећивању људи, на ширем друштвеном плану; није довољно удовољавати појединачном хиру богаташких очева ради задовољења личне сујете (учење језика и свирање на клавиру).

Своје идеје о правима жена Димитријевићева казује комбиновањем приче у трећем лицу и епистоларном формом (писмима).

Каткад превлада патетика и сентимент, али има и реторичности, кад говори о једнакости жена и мушкараца.

И у „Писмима из Солуна“ (1918), која су упућена г-ђи Лујзи Ст. Јакшић, учитељици више женске школе у Београду, од 2. августа 1908. (прво) до 11. септембра 1908. (десето), наша ауторка исказује љубав према истоку, путује са мужем, одлази у кућне посете код Туркиња и Гркиња, уочава споро ослобађање од старих писаних и неписаних адета (седења заједно са мушкарцима у купеу, откривања лица и сл.) иако су нове успостављене промене усвојене тих дана у Турској. Без обзира на низ озбиљних примедби упућених од стране приказивача писама (нпр. у „Књижевном југу“, Загреб, 1918, аутор Б. Машић),6 чињеница је да у свим писмима књижевница заговара здушно ослобађање жена од друштвених и породичних стега.

Димитријевићева у путопису „Седам мора и три океана“ неколико пута истиче незавидан положај жене у Египту. На путу ка Тутанкамоновој гробници сретала је сељаке: „Мушкарци су, лепо обучени јахали на магарцима или камилама, а поред њих су ишле пешке њихове жене, босе, вукући на себи и са собом некакве тешке црне шалове и штофове – што представљају одело... Са њихових ногу и руку чуо се звекет гривни. На рамену по некој од њих јаше дете, каткад прилично велико, држећи јој се за главу. Понекад је на глави бошча или велики земљани суд за воду. И бошча је црна, суд је црн, и рухо је црно, и душа им је црна. О, не душа, но живот...“ Пуна саосећања и протеста за невољни по⁶ Машић Б. , Јелена Димитријевић: Писма из Солуна, Књижевни југ I, II, Загреб, 1918.

118

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

ложај жене у свакодневном животу, Јелена Ј. Димитријевић има знаке дивљења према успешним женама из египатске историје, на које се обрушила мушка завист. При посети је погребном храму Деир-ел-Бахри, који је подигла и украсила краљица Хатшепсут, сестра, жена и сурегенткиња Тутмозиса Другог. Кад ју је краљ муж отерао с престола, наредио је да се у њеном храму униште све скулптуре са њеним фигурама и сви записи са њеним именом. За владавине Рамзеса Другог обновљен је храм осим места где је била слика краљице Хатшепсут. То место остало је изгребано. Списатељица узима као разлоге или мржњу према краљици или завист према жени која би их могла врлинама и талентом надвладати.

И у том традиционалном, исламском, неуком свету знала је да пронађе особу којој је положај жена био тема и брига. Посећује дом мадам Шарауи Паша, која је основала часопис „Египћанка“, који је излазио на француском језику. Проналазе заједничке теме: описмењавање и просвећивање египатских жена, добијање права гласа итд. (ћаскају о томе уз чај, али и сто година после њих, камилар седи на камили, а бедуинка држи узде и иде напред). Јелена Ј. Димитријевић у Каиру 1926. године пише и песму „Две свинге“ у којој својој истомишљеници посвећује и ове стихове:

А сада у хучноме граду усамљена је, Сама је, и тајанствена

Као мемфиска Свинга у пустињи на теску. Две свинге, Две загонетке:

Од алабастера бесмртна Свинга и од костију и крви смртна жена.

(Хада Ханум Шарауи-паша, сазнајемо још из белешке Јелене Ј. Димитријевић, била је и председница друштва „Феминисти“, те поборница за уништење харема у Египту).7

Свој идеал жене, по активности и прогресивности списатељка је обрадила у новели „Американка“ те и у путописној прози „Нови свет, или годину дана у Америци“. У Сједињеним Државама два пута је боравила, те из њих и у виду писама, прича, репортажа, често духовито, полуподсмешљиво, али не и увредљиво, бележи разговоре с људима и опажања о животу. Атмосфера и амбијент разликују се од доживљеног из текстова о Оријенту, али су и даље значајна женска окупљања, њихово образовање у пансионима, љубавни дозиви и промене мушких актера женске пажње, гласноговорнице за женска права не презају од феминистичких ставова. Оне су по ауторици, гласнице будућности.

7 „Мисао“ , год. XVI, св. 341-344, март-април, 1937.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

119

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Јелена Ј. Димитријевић саосећа, указује, протествује; она зна да се нашали и да укори. Уме чак и да се оштро побуни (као у песми „Жена“ из 1913). Њена кореспонденција са женама из свих делова света заслужује посебну пажњу и потврђује њену мисију исказану у књигама о којима је било речи. Та мисија је заштита женских права. Али је и чињеница да женска друштва чија је г-ђа Димитријевић била чланица крајем 19. и почетком 20. века придају примарни значај хуманитарном и социјалном раду. У првом је плану тзв. „умерени, еволутивни феминизам“,8 а не остваривање грађанских и политичких права жена. Но, Јелена Ј. Димитријевић је својим неконвенционалним начином живота, својом радозналошћу, смислом да уочи проблем, да уочено уобличи у исповест којом опомиње и протествује, скоро ушла у сферу јавног живота резервисаног само за мушкарце. Те се враћамо на почетне речи овога текста: „Треба хтети, треба смети.“ И хтела је и смела, докле су јој моћи досегле.

⁸ Божиновић, Неда: Женско питање у Србији у XIX и XX веку, „Жене у црном“; „Деведесетчетврта“, Београд, 1996.

120
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

M I L O Š T O D O R O V I Ć

(Smederevo, Srbijа)

Egiptomanija9

– pregled, uzroci i posledice –

U Evropi i Americi već dugo vlada opčinjenost istokom. Danas je moderno biti „istočnjak“ u zapadnom svetu. Mnogi mladi su danas budisti ili vegetarijanci koji meditiraju i piju zeleni čaj. Drugi čitaju japanske mange,10 a neki skoro fanatično uživaju u brojnim turskim serijama. Bliski ili Daleki istok, nebitno koji – ali istok je u modi.

Možda ovo i nije najbolji izraz. Istok ne da je u modi, bolje je reći da smo očarani – skoro opsednuti njim. Istok nas privlači više od dva veka i to od kada se prvi put pojavljuje ideja ex oriente lux11 u zapadnom svetu. Negde, od početka 19. veka smo postali opčinjeni istokom. Bilo da se radi, o tada u Evropi novoj filozofiji – budizmu, koju predstavlja Artur Šopenhauer ili putopisima brojnih avanturista sa Bliskog istoka ili naučnim otkrićima iz Egipta. Sve orijentalno je bilo hit. Evropski trgovci, umetnici i naučnici su bili svuda – od Egipta do Japana. Izučavali su nove kulture i nabavljali novu traženu robu. Tako su stvorili i nove nauke, poput asirologije12 i mnogo poznatije egiptologije.13

Dela poput „Voyage dans la Basse et la Haute Egypt“14 (1802) Vivanta Denona i „Description de l’Egypte“15 (više tomova objavljenih između 1809. i 1829.) koje je pisalo 150 naučnika i umetnika koji su učestvovali u Napoleonovoj ekspediciji na Egipat (1798 – 1801) približila su Evropi ovu egzotičnu državu. U Evropi nakon toga nastaje egiptomanija koja će vladati više od jednog veka. Proglasili smo Egi-

⁹ Egiptomanija je naziv za obnovljeni interes Evropljana za drevni Egipat tokom 19. veka. (Vasiljević, 2016: 20) Ovaj rad će se baviti ovim periodom, ali i uticaju koji je Egipat imao i tokom 20. veka u Evropi, Americi i Srbiji. Prim. aut.

¹⁰ Japanski strip. Prim. aut.

¹¹ Lat. Sa istoka dolazi svetlo. Prim. aut.

¹² Naziv za arheološku, istorijsku i lingvističku studiju Mesopotamije.

Prim. aut.

¹³ Morate primetiti koliko je ovo zapravo čudno, jer ne postoje francusologija, srbologija,... Samo istočnjačke zemlje su dobile svoje posebne nauke o izučavanju prošlosti. Prim. aut.

¹⁴ Fr. „Putovanje u Gornji i Donji Egipat“. Prim. aut.

¹⁵ Fr. „Opis Egipta“. Prim. aut.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 121
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
„Glasovi

pat kolevkom civilizacije i odjednom se pojavljuju egipatski simboli u slobodnom zidarstvu – poput anka i piramide (Troizi, 1998: 27, 252 ) počinju naučne i pljačkaške ekspedicije i nastaje novi stil umetnosti – orijentalizam. Zgrade se grade u istočnjačkom duhu, a i nameštaj počinje da dobija egipatske motive. Širom sveta se grade stambeni i poslovni objekti, mostovi, nadgrobni spomenici i mnogi drugi objekti sa egipatskim motivima. Čak i jedan od naših najpoznatijih slikara ima egipatske motive u svojim delima – Paja Jovanović. Najpoznatiji primer je „Tahir-paša i Piperi“ koja se čuva u Brajtonskom muzeju i umetničkoj galeriji. (Vasiljević, 2014: 206)

Egipat počinje da postaje moda u životu, umetnosti, ali i u nauci. Na koga pomislite kada se kaže – dešifrovanje starog pisma? Većini na pamet pada Žan Fransoa Šampolion. Malo ko će se setiti Majkla Ventrisa koji je dešifrovao linear B pismo, ili Georga Fridriha Grotefenda koji je dešifrovao klinasto pismo. Šampolion je jedan od najpoznatijih lingvista na svetu. Kada Vas pitam koja je najbitnija grobnica koju su arheolozi pronašli, šta biste rekli? Opet će većina reći – Hauard Karterovo otkriće Tutankamonove grobnice.

Možemo nastaviti ovu igru „šta Vam pada na pamet kada kažem“ da dočaramo koliko je zapravo Egipat ušao u svakodnevnicu. Recimo, šta Vam pada na pamet kada kažem spomenik u Vašingtonu? Većina dobija sliku velikog belog obeliska. Šta Vam pada na pamet kada kažem dekoracija Luvra? Većini – staklena piramida koja se nalazi ispred ulaza.16 Evropa i Amerika su i dan-danas „pune Egipta“. Ne mislim na brojne muzeje poput Britanskog muzeja ili Luvra koji su puni artefakata donetih u 19. veku prilikom ekspedicija, već na građevine koje su se zidale i koje se i dalje zidaju. Podizanje građevinam koje imaju egipatske motive nije prestalo i uveliko traje. Danas je jedan od najpoznatijih hotela i kazina u Las Vegasu – Luksor hotel koji je otvoren 1993. godine. Ne samo da je hotel nazvan po Luksoru (drevnoj Tebi), već je izgrađen u obliku piramide sa sfingom ispred samog objekta. Pritom nije skromnih dimenzija. Izgradnja je koštala više od 300 miliona dolara, jer hotel ima 2.526 soba. Nije jedini primer ovakve arhitekture. Amerika je puna zgrada koje su podignute u 20. veku, više od veka nakon Napoleonove ekspedicije, a koje manje ili više očigledno podsećaju na egipatsku arhitekturu.

Egipatska mumija je jedna od mitoloških stvorenja koja se najčešće pojavljuje u hororu. Filmovi „Piramida“ (2014), „Mumija“ (1999), ¹⁶ Ovo je malo i ironično računajući da piramide nisu karakteristične za Egipat. One se javljaju od Centralne Amerike, preko Španije, pa sve do Kambodže. Ali nama su zbog piramida u Gizi one postale sinonim za Egipat. Ovo može ići u prilog argumentu naše opsesije Egiptom, jer kada kažemo piramida, zaboravimo na sve piramide u svetu i zamišljamo Egipat. Prim. aut.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
122
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

„Povratak mumije“ (2001) i „Kralj škorpija“ (2002) nisu novina u filmskoj umetnosti. Prvi film o mumiji je snimljen još 1899. godine. Trajao je svega 2 minuta. Radi se o filmu „Pljačka Kleopatrine grobnice“, a režirao ga je Žorž Melijes koga mnogi smatraju ocem narativnog filma. Ali ovaj film je nažalost izgubljen. Prvi film nakon njega u kojem se mumija javlja kao horor motiv je – „Mumija“ (1932), koji je doživeo rimejk 1999. godine. U književnosti se prvi put pojavljuju još 1821. godine, kada Džejn Veb objavljuje – „Mumija! ili priča o dvadeset drugom veku“. Priča „Mumijino stopalo“ (1840) Teofila Gotjea je bila veliki uspeh i poslužila je kao libreto baleta „Faraonova kći“. Par decenija nakon njih, 1865. godine, Edgar Alan Po objavljuje priču – „Nekoliko reči sa mumijom“. Poznati horor pisac Brem Stoker je objavio roman „Dragulje sedam zvezda“ 1903. godine. U njemu arheolog Treloni pokušava da u Kornvolu, Velikoj Britaniji, vrati mumiju egipatske kraljice Tere iz mrtvih. (Vasiljević, 2016: 123 – 127) Od tada pa do danas – mumija kao motiv – se pojavljuje u mnogo knjiga i filmova.

Ali nemojte misliti da smo se mi odupreli duhu Istoka. Srbija je pet vekova bila pod Osmanlijama. Uticaj Istoka se u Srbiji oseća upravo zbog ovog perioda, samo što nismo svesni koliki je to uticaj (ili ga namerno negiramo?).17 Egipat je takođe bio pod Osmanlijama, tako da smo bili ista država duže vreme, čak i za vreme Napoleonove ekspedicije. Zbog ovoga nismo bili toliko i na taj način opsednuti Egiptom i Istokom, poput ostalih država Evrope tokom 19. veka. Ipak smo se borili protiv istočnjačkog uticaja Osmanlija! Ali vremenom smo i mi popustili i dobili dozu egiptomanije, iako sa malim zakašnjenjem.

Kod nas su egipatski uticaji najuočljiviji u grobnicama. Jedan od naših najpoznatijih dramskih pisaca – Branislav Nušić – je sahranjen u grobnici u obliku piramide na Novom groblju u Beogradu. Osim ove grobnice, dobri primeri na istom groblju su i porodična grobnica Ristića (Vasiljević, 2013: 834) i porodična grobnica Vukojičića.

Ovi primeri egipatskog uticaja su u Beogradu sa razlogom. Beograd je krajem 19. i početkom 20. veka, bio jedini veći grad u Srbiji. Postoji i par primera van glavnog grada – poput obeliska na zgradi Narodnog muzeja Toplice i sfinge ispred Karlovačke bogoslovije. Naravno, staroegipatski predmeti u muzejima u Srbiji su još jedan odraz skoka popularnosti Egipta, jer su oni doneseni u Srbiju kao suveniri imućnih građana: Paje Jovanovića, Pavla Riđičkog, Janoša Fernbaha, Vilmoša

¹⁷ Skoro svi stanovnici Srbije i Balkanskog poluostrva nakon buđenja piju tursku kafu. Omiljena peciva koja jedemo za doručak su turski specijaliteti đevrek i burek. Čak i jelo koje smatramo nacionalnim specijalitetom je zapravo Osmanlijsko, sarma. Tu su naravno i turcizmi, reči koje su ušle u srpski jezik, ali su zapravo turskog porekla. Uticaj Osmanlija na moderan život u Srbiji i na Balkanu se oseća svakodnevno. Prim. aut.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 123

Vetlija, Maksa Adlera i Leonarda Bema. (Vasiljević, 2016: 206)

Muzeji u Beogradu i Srbiji su iznenađujuće bogati i nalazima iz Egipta koje su donirali mnogi imućni građani. Ukupno ima 144 poznata artefakta iz Egipta. (Anđelković, Teeter, 2006: 255) Najpoznatija je svakako takozvana „Beogradska mumija“ koja se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. (Anđelković, 1997: 91 – 104) Mumiju je kupio u Luksoru i doneo u Srbiju Pavle Riđički, prilikom svog putovanja po Bliskom istoku 1888. godine. (Anđelković, 1995: 335) Ovo nije jedini primerak egipatskog kulturnog nasleđa u Beogradu. U Narodnom muzeju se nalaze i egipatske figure od bronze i krečnjaka, amuleti, sarkofazi i skarabeji. (Anđelković, 2002: 2015 – 220) U Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu se nalaze i ušabti figurina koja je iz Egipta. (Stefanović, Anđelković: 2002: 225 – 229) Van Beograda ima još više nalaza iz Egipta. Gradski muzej Vršca ima više od 90 artefakata iz drevnog Egipta. Tu je i bogata egipatska zbirka Gradskog muzeja u Somboru koja ima više od 20 artefakata. (Anđelković, 2007: 229 – 239; Vasiljević, 2008: 385 – 391) Naučno interesovanje Srbije za Egipat se ogleda u tome što danas, uprkos našim skromnim uslovima na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, imamo tri egiptologa koji predaju obavezne i izborne kurseve studentima istorije i arheologije. (Matić, 2011/2013: 40)

Videli smo da se uticaj Egipta oseća i u našoj umetnosti. Pomenuli smo Paju Jovanovića na početku ovog eseja. Rad jednog od najboljih srpskih i jugoslovenskih strip crtača – Đorđa Lobačeva je Egipat ubacio i u popularnu kulturu kod nas. Lobačeva stripografija uključuje i strip „Princeza Ru“ u kom se radnja dešava u drevnom Egiptu. (Vasiljević, 2012: 765) Osim njega, brojni su i putopisci – poput poznatog Jovana Dučića („Pismo iz Egipta“), ili manje poznatih Jelene J. Dimitrijević („Pisma iz Misira“) i Desanke Dese Dugalić („Zabeleške s puta kroz Palestinu, Siriju i Egipat u leto 1931.“), koji su pisali o Egiptu i Srbiji predstavljali ovu mističnu zemlju. (Naumov, 2011/2013: 49)

Dakle, vidimo da je Egipat imao uticaj na skoro sve grane života u 19. i 20. veku. Uočena je i egiptomanija i njeni efekti i odrazi, ali ono što je možda najbitnije je pitanje: zašto? Zašto je nastala egiptomanija? Šta je izazvalo ovu opsesiju modernog Zapada drevnim Istokom?

Ovo je složeno pitanje na koje ne možemo dati jedan odgovor. Antičku Grčku i Rim smo proglasili kolevkama evropske civilizacije i veličali smo njihovu umetnost što je prouzrokovalo neoklasicizam. Istina je da smo drevni Egipat proglasili kolevkom civilizacije,18 ali to nije

¹⁸ U arheologiji je početkom 20. veka vladala takozvana kulturno –istorijska paradigma. Jedan od zastupnika ove paradigme je Grafton Eliot Smit koji je tvrdio da je sveukupni kulturni razvoj čovečanstva proistekao iz

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
124

„Glasovi

jedini uzrok. Naime, Egipat je prozvan kolevkom civilizacije zato što je bio stariji od Grčke i Rima, ali nikako nije najstariji. Tu su mnoge druge kulture koje su starije od egipatske. Mesopotamija se takođe uzima za kolevku civilizacije, ali je ona ipak mnogo manje popularna od Egipta.

Bitan faktor u popularnosti Egipta mogao bi da bude njegova lokacija. Egipat se nalazi u Severnoj Africi, u Sahari. Sahara Egipat čini egzotičnim pa i mističnim, jer se zbog surovih klimatskih uslova nije ni istraživala ni naseljavala. Čak se i danas većina naselja nalazi u dolini Nila. Pustinja u Egiptu je divlja i neistražena, što je sigurno privuklo mnoge istraživače samo po sebi, a što i danas takođe privlači. Još jedna pogodnost položaja Egipta je njegov izlazak na Mediteransko more. Ovo ga je činilo lako dostupnim za Evropljane tokom 19. veka kada su brodovi bili glavno prevozno sredstvo za daleka putovanja.

Neotkrivena, daleka, drevna zemlja puna raznovrsnih i prelepih pejzaža je prikladan opis Egipta koji bi dali Evropljani tokom 19. veka. Važan pridev u ovom opisu je drevna. Kulturno bogatstvo Egipta je verovatno igralo presudnu ulogu u razvoju njegove popularnosti.

Svi znamo za piramide u Gizi. Najpoznatija je Keopsova piramida, poznatija kao Velika piramida, koja je najveća i najstarija. Piramida u osnovi ima 230,4 metara i bila je visoka 146,5 metara kada je podignuta. Ukupna zapremina piramide je 2.583.283 m3. Prizor ove monumentalne građevine nikog ne ostavlja ravnodušnim. Piramida je sve tadašnje posetioce iz Evrope ostavljala bez daha, jer bi se oni tada mučili da izgrade ovako nešto.19 Čak bi i mi danas sa savremenim alatom imali problema da napravimo ovoliku građevinu od kamena, a drevni Egipćani su je podigli u 26. veku pre nove ere. Kada se nađete ispred piramide, morate biti više nego svesni da gledate u delo koje su stvorile ljudske ruke pre više od 4.500 hiljade godina. (Ontiveros, 2013)

Jedno od prvih pisama koje je čovek otkrio su egipatski hijeroglifi. (Wengrow, 2011: 99) Stari Egipćani su imali razvijenu medicinu. Egipta i da se odatle širio po celom svetu. Vremenom se dokazalo da Smitova hiperdifuzionistička teorija o prenošenju kulturnog znanja nije tačna i da kulturno-istorijska arheologija ima mnogo nedostataka. Zato je ona danas prevaziđena i arheolozi više ne smatraju Egipat, Grčku, Rim ili bilo koju drugu kulturu kolevkom civilizacije. (Palavestra, 2011: 119).

19 Kako Desa Dugalić beleži u svojoj knjizi „Zabeleške s puta kroz Palestinu, Siriju i Egipat u leto 1931.“ o noćnoj poseti Gizi: „Iznad nas su se dizale, beskonačno visoke, kao neke noćne utvare, tri prve ogromne piramide. Izgledalo je kao da su se ogrnule maestetičkim plaštom večnosti, te su, kao sa kraljevskog prestola, gledale gosparski i nemarno na ovaj život koji šest hiljada godina svakodnevno vri oko njihovog podnožja. Kakvih li se sve čuda nisu one nagledale!“

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова:

година
125
Поводом 155
од рођења Јелене Ј. Димитријевић
„Гласови
Melpomene“
Мелпомене“

Nisu koristili samo lekove, već su imali i hirurgiju. Najstariji metalni hirurški instrumenti su pronađeni u Egiptu. Za razliku od mnogih drugih kultura, drevni Egipćani su znali koju funkciju ima većina organa u telu. Imali su i razvijenu protetiku. Osim toga su poznati i po razvijenoj stomatologiji. Započeli su mnoge nauke poput astronomije i matematike pre Grka. Koristili su kalendare i satove za merenje vremena. (Clagett, 1995: 1)

Kada se pogleda nasleđe drevnog Egipta stiče se osećaj kao da smo zaboravili nešto. Kao da mi danas ponovo otkrivamo ono što su drevni Egipćani znali hiljadama godina pre nas. Dok su se u Evropi podizali megaliti poput Stounhendža, u Egiptu su se gradile piramide od nekoliko stotina metara. Ovo je mnogima poslužilo kao osnova za postavljanje brojnih pseudonaučnih teza o drevnom Egiptu. Jedna od ideja pseudoarheološke teorije je hipoteza o drevnim astronautima. Ona iznosi da su piramide podigli vanzemaljci kako bi iz njih napajali svoje svemirske brodove. Postoji i na stotine drugih ideja poput jedne koja iznosi da su drevni Egipćani potomci stanovnika Atlantide. Ovo su naravno nonsensi, ali one pokazuju da se ljudi i danas interesuju za Egipat i da prema njegovom nasleđu – kulturno-istorijskom, arheološkom, arhitektonskom, umetničkom... i dalje imamo strahopoštovanje. Videli smo uzroke i razloge, ali i odraz i implikacije egiptomanije, a sada moramo imati na umu i budućnost.

Ipak, polako nas prolazi „egipatska groznica“, ali njene implikacije i proizvodi njenog uticaja su svuda vidljivi. Svi ugledni univerziteti na svetu imaju katedru za egiptologiju. Građevine inspirisane egipatskom arhitekturom se već dvesta godina zidaju u Americi i Evropi. Što se budućnosti interesovanja za Egipat tiče, teško je to prokomentarisati. Možda nam sledi ponovo rođenje egiptomanije – neoegiptomanija. Možda će se samo nastaviti istorijsko i arheološko istraživanje drevnog Egipta, uz snimanje edukativnih emisija Diskaveri kanala i Nacionalne geografije o drevnom Egiptu. U svakom slučaju, ne možemo pobeći od egiptomanije – njene suštine i ishoda, jer je ona ipak u značajnoj meri uticala na nauku, umetnost, popularnu kulturu i svakodnevni život. Ovaj period 19. i dela 20. veka je ostavio trajni trag na istoriju umetnosti i istoriju nauke.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
126

LITERATURA

Анђелковић Бранислав, 1995. Павле Риђички – донатор Београдске мумије: реконструкција пута на Блиски исток 1888. Годишњек за друштвену историју, II/3: 329 – 343.

Анђелковић Бранислав, 1997. Београдска мумија. Зборник Филозофског факултета, XIX: 91 – 116.

Анђелковић Бранислав, 2002. Староегипатска збирка Народног музеја у Београду. Гласник српског археолошког друштва, 18: 211 – 224.

Anđelković Branislav, Teeter Emily, 2006. Corpus of Egyptian Antiquities in Serbia: Additions and Corrections. Glasnik srpskog arheološkog društva, 22: 253 – 264.

Анђелковић Бранислав, 2007. Староегипатска збирка Градског музеја у Сомбору. Гласник српског археолошког друштва, 23: 227 – 244.

Clagett Marshall, 1995. Ancient Egyptian Science; Volume II, Calendars, Clocks and Astronomy. Philadelphia: American Philosophical Society.

Matić Uroš, 2011/2013. Slike faraonske prošlosti: O razvoju i stanju egiptologije u Srbiji. U: Egipat u sećanju Srbije (ur. Epštajn Emilija), str. 29 – 42.

Naumov Milica, 2011/2013. Potraga za istokom: Egipat u putopisima srpskih žena u prvoj polovini XX veka. U: Egipat u sećanju Srbije (ur. Epštajn Emilija), str. 47 – 60.

Васиљевић Вера, 2008. Још једном о староегипатској збирци Градског музеја у Сомбору. Гласник српског археолошког друштва, 24: 385 – 391.

Vasiljević Vera, 2012. Princess Ru and Papyrus: Stereotypes on ancient Egypt in graphic novels. Etnoantropološki problemi, 3: 763 – 788.

Vasiljević Vera, 2013. Stari Egipat u našem kulturnom nasledstvu?. Etnoantropološki problemi, 3: 825 – 844.

Васиљевић Вера, 2014. Ентеријер каирске куће на сликама Паје Јовановића. Зборник Народног музеја, XXI/2: 205 – 220.

Васиљевић Вера 2016. Сенка Египра. Нови Сад: Досије издаваштво.

Ontiveros Alexander, 2013. The Great Pyramid: Research Paper.

Палавестра Александар, 2011. Културни контексти археологије. Београд: Филозофски факултет.

Стефановић Данијела; Анђелковић Бранислав, 2002. Ушабти фигурина из Јеврејског историјског музеја у Београду. Гласник српског археолошког друштва, 18: 225 – 231.

година
127
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155
од рођења Јелене Ј. Димитријевић
„Гласови
„Glasovi Melpomene“ Мелпомене“

Troizi Luiđi, 1998, Rečnik masona: ezoterizma, hermetizma, religija, mitova, simbola. Beograd: Filip Višnjić.

Wengrow David, 2011. The Invention of Writing in Egypt. In: Before the Pyramids: The Origin of Egyptian Civilization. (ed. Teeter Emily), pp. 99 – 104.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
128
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења
Јелене Ј. Димитријевић

J A S M I N A H A NJ A L I Ć (Sarajevo,

DŽEMBUNI ME ODVEO DŽEMILI ZEKIĆ

– Prilog biografiji –

Džem – bu – ni

Jedna starija gospođa, koja živi u Švedskoj, prije sedam godina upita me da li znam nešto o pjesnikinji Džemili, koja je, prema njenom sjećanju, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pisala za književni časopis „Dječiji Novi behar“. Potpisivala se pseudonimom Džembuni, pisala mi ta gospođa. Zainteresovalo me i to malo što sam saznala. Počela sam istraživati. U Bošnjačkom institutu u Sarajevu su mi pripremili sve brojeve „Novog behara“ i „Dječijeg Novog behara“ objavljene od 1932. –1939. godine. Listajući i iščitavajući originalne stranice osjetih ogromno zadovoljstvo što je u ono doba bilo tako kvalitetnih književnih časopisa. Naiđoh na pjesme potpisane sa Džem – bu – ni! Brzo otkrih da se iza tog pseudonima krije autor Nikola Buconjić, pjesnik, etnolog, historičar. No, isto tako brzo otkrih da je za „Dječiji Novi behar“ pisala i pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić! Upornošću bosanskog goniča dođoh u kontakt s njenim rođacima koji žive u Sarajevu. U naselju Mihrivode u staroj sarajevskoj jezgri, gdje se rodila i umrla Džemila Zekić, pronađoh dvije rodice, kćerke Džemilinih tetaka. Od njih sam dobila dragocjene upute u daljoj potrazi. Istraživala sam u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i Historijskom arhivu Sarajevo, tek malo niže od kuće u kojoj je živjela Džemila i uspjela skupiti građu koja bi mogla biti solidan prilog biografiji i bibliografiji ove, čudnim kolopletom okolnosti, skrajnute sarajevske pjesnikinje.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 129 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
BiH)

Džemila Hanumica Zekić

Prema izvatku iz kućne liste od 11. 6. 1926. godine, popisani su članovi porodice Avde Zekića, nastanjeni u Mahali Abdula Halife, ulici Mihrivoda 27 (kasnije Ticina ulica 6, odnosno 8). Džemilin otac, Avdo Zekić je rođen 1890. godine, a majka Ajiša 1897. Njihova kćer Džemila je rođena 30. 3. 1917. Na izvatku su upisani još sinovi Reuf (1920) i Ragib (1923). Džemila je, dakle, bila najstarije dijete u porodici. Otac Avdo, sin Huseina Zekića, poznatog bunardžije čije se ime spominje u nekim publikacijama o istoriji Sarajeva, bio je pismen čovjek, iako ne formalno obrazovan, a radio u štampariji. U matičnim knjigama iz Ženske realne gimnazije pod zanimanjem Džemilina oca piše “litograf”. Kako je bilo puno nepismenog stanovništva, Avdo je pomagao poznanicima, prijateljima i susjedima pri rješavanju birokratskih pitanja.Rodom iz okoline Stoca, bio srednje visine, žilav čovjek, smiren, kulturan i veoma pobožan. Brinuo se predano za djecu, posebno nakon prerane ženine smrti. Kasnije se nije ženio. Njegova supruga Ajiša jedna je od četiri kćeri Mustafe i Munire Mutapčić, rođene Murić. Džemilina majka bila je izrazito lijepa i stasita žena plavih očiju. Nije radila kao učiteljica, kako se pričalo, nego je bila domaćica. Sa trinaest godina se udala za Avdu. Nažalost, pošto joj je zdravlja bilo krhko, umrla je prerano, negdje oko 1938/9. godine i ostavila iza sebe porodicu sa troje djece. Izgleda da je imala neka obilna ginekološka krvarenja, po usmenom kazivanju rodica. Kao po nekom pravilu, kćer Džemila trebala je preuzeti brigu i pomagati mlađoj braći, ali to se nije dogodilo. Džemilina mlađa braća, Reuf i Ragib, završili su gimnazije. Imali su stipendije.

Reuf Zekić je upisao i završio Višu željezničku školu u Beogradu, unatoč protivljenju i žaljenju gimnazijskih profesora, koji su smatrali da je veoma perspektivan i da je mogao postići puno više. Poginuo je krajem Drugog svjetskog rata u vrijeme oslobađanja Konjica od njemačke okupacije. Pronađen je mrtav, najvjerovatnije ubijen, u željezničkoj uniformi i pokraden. Kolalo je više verzija o tom događaju, no pravi krivac nije pronađen. Iza njega je ostao sin, a docnije unuk, koji živi u Zenici.

Mlađi brat Ragib je rodjen 1923. Prošavši turbulenciju Drugog svjetskog rata, završio je Veterinarski fakultet u Zagrebu i kasnije doktorirao u Sarajevu na području mikrobiologije. Umro je 1997. u Hrvatskoj, gdje je i živio. Iza njega je ostao sin Jasenko, iz Pule, gdje radi kao prosvjetni radnik.

Nakon smrti Džemiline majke djecu su uglavnom pomagale Ajišine sestre Fatima, Muniba i Rasema, kao i ostala rodbina u mahali. Donosili im hranu, odjeću i koliko su mogli davali podršku Avdi Zekiću.

130

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Džemila Zekić se odmalena izdvajala među djecom u mahali. Bila je veoma pričljiva djevojčica. Njena tetka Fatima govorila je za nju da je otvorena, bistra, lijepa i prijatna djevojka, a zatim i žena. Često je posjećivala tetku na Bistriku. Kad je poodrasla, uživala je u diskusijama o bilo kojoj temi, a pogotovo o politici, globalnim pitanjima i to sa tetkinim mužem Muharemom.

Nakon osnovne škole pohađala je Žensku realnu gimnaziju u Sarajevu. Upisana je školske 1929/ 30. godine, a napustila je školovanje 1934. godine pohađajući V – b razred. Te godine imala je 127 opravdanih izostanaka.

U gimnazijskoj matičnoj knjizi školske 1930/ 31. godine Džemila je upisana u drugi razred gimnazije pod rednim brojem 17. Rođena u Sarajevu, piše u knjizi, banovina Drinska, jugoslovenske narodnosti i muslimanske vjeroispovjesti, živi kod roditelja u ul. Ticina 27. Dalje u matičnoj knjizi piše da najbolju ocjenu ima iz vjeronauka – odlična, a najlošije joj ide matematika. Upućena je na popravni ispit iz matematike, koji je položila sa dobrim uspjehom. Za učenje je razrednik upisao da je “marljiva”, a za ponašanje da je “odlično”.

Darovita i marljiva Džemila polaže popravni ispit iz matematike i njemačkog jezika, piše u matičnoj knjizi za njen treći razred, a za prilike pod kojim se školuje napisano je – “dosta slabe”. Te godine je imala 268 opravdanih izostanaka.

U nastavku školovanja, tokom četvrtog razreda gimnazije (što odgovara današnjem osmom razredu osnovne škole), učenje se popravlja, ali je oslobođena od gimnastike cijele školske godine. U decembru mjesecu te iste godine kažnjena je ukorom razrednog starješine. I dalje najbolju ocjenu ima iz vjeronauka.

Njeno školovanje se završava 28. juna 1934. godine. “Ponavlja razred” piše u matičnoj knjizi, a za ponašanje je dobila pismenu ocjenu – “mirna i pristojna”. Slabe ocjene ima iz francuskog i latinskog jezika, istorije, matematike i crtanja.

Naredne godine se nije upisala. Tada je već u svojoj osamnaestoj godini života. Prema usmenim podacima njenog nećaka Jasenka Zekića, samovoljno je napustila školovanje.

Sagledavanjem ovih dokumentovanih podataka, uz činjenicu da je Džemila počela objavljivati pjesme u drugoj polovici 1934. godine, dakle nakon što je prestala sa školovanjem, neka pisanja da je “izbačena iz škole zbog političkog angažovanja” su neodrživa.

Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je duboko religiozna.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 131

Zbog lijepog izgleda i pismenosti mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu. Srednje visine. Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak ten. Njenom ljepotom vjerovatno je bio očaran i književnik Nikola Buconjić, jer u njegovoj priči „Mala Nura, sreća Hasanova“, objavljenoj u „Dječijem Novom beharu“ br. 15 – 19, od 1. aprila 1939. godine, na str. 46 – 48, usred priče je baš njena fotografija. I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao.

Timur Numić, jedan od njenih skrbnika, sačuvao je audiosnimak snimljen tokom posjete Džemili, kad su je on i književnik Abdulah Sidran nagovarali da pređe u kućicu koju joj je opština Stari grad sagradila. Postojala je velika opasnost od rušenja stare. Iako u dubokoj starosti, čuje se na snimci kako ona živahno govori o sebi, školovanju, sjeća se nekih detalja iz mladosti i kasnijeg života, govori o drugima, recituje i pjeva sevdalinku.

No, kako kažu svjedoci, oduvijek je bila hirovita, svadljiva, tvrdoglava, sve je moralo biti po njezinom. Ni sa kim nije dugo izdržala u komunikaciji. Uglavnom bi dane provodila u bašti, s knjigama u rukama, papirima i olovkom. Voljela je čitati, pisati i pjevati pod drvetom. Tome bi prethodila prepirka s ocem i ostalim ukućanima oko sudjelovanja u kućnim poslovima koje je izbjegavala. Pa i kad je ostala bez majke.

Inače, prizemna kuća Avde Zekića, u kojoj je rođena Džemila, imala je malu verandu, natkriveni papučluk, četiri ili pet stepenika i malu ogradicu, sjeća se Džemilina rodica Šefika. Ulazilo se kroz dupla vrata u hajat (hodnik), desno je gledao veliki halvat (soba), lijevo manji. Bašta je bila prelijepa.

Džemila Hanumica Zekić udala se s početka Drugog svjetskog rata za Adema Čolana iz Breze, stasitog sprovodnika vozova svijetle puti. Kao momak, znao je doći u mahalu i pozvati Džemilu da prošetaju, pri tom je dotaći za struk. Vještom oku njenih rodica to nije promicalo. Mada su neki mislili da njegovo ruralno porijeklo ne ide uz Džemilu, bio je omiljen u porodici.

Nakon vjenčanja stanovali su blizu sarajevske pivare u jevrejskom stanu u prizemlju zgrade. Adem je često putovao pa je jednom Džemila zamolila svoju teku Rasemu da njena kćer Šefika dođe kod nje u goste.

„Strah me“, rekla je tada Džemila svojoj četrnaest godina mlađoj rodici Šefiki. Zaista, iza zgrade je jurio i šumio potok. „Fiko, šta ono šumi?“, upitala je tada djevojčicu. Stan je bio namješten, dominirale su sjajne komode od punog drveta, ali sve je djelovalo neuredno. Domaćica je odavala utisak da živi samo u svome svijetu knjiga i da nije primjećivala stvari oko sebe.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
132

„Glasovi

Kako svjedoči šira porodica, tokom Drugog svjetskog rata kratko je živjela u ulici Ferhadija, u stanu koji su ona i njen muž dobili od vlasti.

Najzad, pred kraj rata, 1944. Džemila je rodila sina Ragiba. Zvali su ga „Ekica“. Prije nego je prohodalo, dijete je umrlo. Kasnije nije imala djece.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Sarajevu Džemilin muž Adem je bio pripadnik režimske vojske. Zbog toga je po završetku rata bio uhapšen od nove vlasti. Neko vrijeme proveo je u zatvoru, ali se nije dokazalo da je počinio zločin, te je pušten. I Džemila je provela tri mjeseca u sarajevskom zatvoru. Nakon izlaska razvela se od Adema koji se kasnije ponovo oženio. Ona se više nije udavala.

U velikim zbjegovima prema Bleiburgu našla se i Džemila. Nije poznato da li je išla sama ili s mužem. Navodno je bilo strah od nove vlasti i u panici je krenula. Vratila se ubrzo, izgladnjela, puna ušiju, a taj njezin “pohod”otac, Avdo Zekić, smatrao je bespotrebnom avanturom. Kasnije joj je nalazio razne poslove, kao npr. posao u javnom kupatilu na mjestu prodaje karata. Nije dugo izdržala, usred posla se jednog dana vratila kući rekavši kako je njoj tamo dosadno te ne misli dalje raditi. Slično je bilo i s poslom u knjižnici. Rodica Šefika se čak sjeća da je kratko radila u tadašnjoj radio-stanici.

Bliska rodica Fahra evocirajući uspomene dodaje da je razvedena Džemila bila u ljubavnoj vezi. Opisuje njenog kavaljera kao “pravog gospodina”. Nosio je bradu, malo zaraslu i prosijedu. Za mene će ostati tajna ko je bio taj gospodin, mada mašta ne miruje!

Mnogi ljudi koji su je u njenim poznijim godinama obilazili odmah bi uočavali njen nemar prema pokućstvu, naspram velike posvećenosti i brzi o mačkama. Rođak Mahmut Numić svjedoči da je o mačkama pričala kao o ljudima, svaka je imala svoje ime. Pamte u porodici kako je jednom rekla ocu : „Babo, tetka ubi Esmu (mačku)“!

Živjela je s ocem u rodnoj kući sve do njegove smrti 1980. godine. Nakon toga živi sama do kraja života. Srećom, imala je očevu penziju i njome hranila sebe i mačke sve do 21. oktobra 2004. kada je umrla u osamdeset osmoj godini. Ukopana je u groblju “Grlića brdo”.

O Džemili, sve u svemu

Ova skromna i manje poznata sarajevska pjesnikinja zanimljiva je ličnost. Obilježili su je ljubav prema knjizi, prema Bogu, poeziji i nebriga za sebe i bližnje. Ali imala je neskromne snove. Imala je pjesme i nadahnuća.

Nećak Jasenko Zekić potrudio se sjetiti nekih detalja iz očevih pri-

Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 133
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

povijedanja o neobičnoj sestri Džemili. Daje podatak da je sarađivala sa književnikom Ivom Balentovićem iz Umaga te da je u tamošnjim časopisima objavljeno nešto od njenog stvaralaštva. Postoji trag i o prepisci s Milom Budakom, književnikom i u svoje doba ministrom u vladi NDH. U Hrvatskom arhivu postoji podatak o zaprimljenoj pošti od Džemile Zekić 9. septembra 1941. godine, u poglavlju “Korespondencija Mile Budaka, doglavnika i ministra pravosuđa i bogoštovlja”. Usmeni izvori navode da je tokom Drugog svjetskog rata napisala pjesmu zbog koje je od vlasti dobila pohvalu i značku.

Džemila je, najvjerovatnije, pisala do kraja života, ali nakon Drugog svjetskog rata nije poznato da je objavljivala u BiH. O tome je svjedočila gđa Hamka, povjerioc iz MZ Medrese, koja ju je obilazila. Takođe, u pomenutoj audiosnimci, sama Džemila priča da je napisala zbirku pjesama posvećenu predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Dakle, novijeg je datuma. Ali, niko nije vidio taj rukopis. No, u nekoliko navrata je socijalnim radnicama opštine Stari grad, Namki i Tiđi, recitovala stihove. Kažu i da je gledala u fildžan. Navika sarajevske mahale!

Mladalački dani, sami po sebi, njen urođeni nemir i nepostojanost, nisu joj dozvolili da završi školovanje. Objavila je četrdesetak pjesama i više kratkih proznih tekstova u periodu od 1934. pa negdje do početka Drugog svjetskog rata. Sve se to može naći u uglednim književnim časopisima kao što su:„ Novi behar“, „Dječiji Novi behar“, „Kalendar Narodne uzdanice“, „Islamska riječ“, „Gajret“. Nema podataka da je ikad objavila samostalnu knjigu.

Iako iza sebe nije ostavila obimno književno djelo, značajno je njeno stvaranja u vremenu kad je ženska pismenost dosta rijetka. Džemila Hanumica Zekić potekla je iz gradske mahale, iz porodice u kojoj su sve troje djece školovana. Pratila je savremene društvene promjene, čitala, pisala, darivala svoje pjesme rame uz rame s najvećim književnim imanima svog doba. No, burno vrijeme rata i životne okolnosti nakon njega, zaustavili su njen književni pohod. Zato, ne zaboravimo ovu ubogu i neobičnu sarajevsku pjesnikinju, mirisni cvijetak koji je kratko mirisao.

SMRT BIJEDNOG RADNIKA

Gospoda se u jelu, piću, svirci slade. U velikoj i krasnoj zgradi Dok napolju uz plač i jauk bolan Radnik jadan mre od zime i gladi.

Vjetar nosi pahuljice bijele, A radnik zgrčenih ruku

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова:
година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 134
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
Поводом 155

„Glasovi Melpomene“

Potiče vatru koja se gasi I trpi bol i muku.

Siromah ima petoro djece, Ženu, družicu vjernu, Koja ga tješi kad je u tuzi I posprema kolibicu smjernu.

Ponoć je. Mir vlada svud, A radnik smznutog tijela U smrtnom hropcu se trza...

Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.

Vatra se ugasila, a starac jedan Hladan, ukočen, sklopljenih očiju Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju...

Osvanulo je jutro tmurno, sumorno, Stazama sniježnim prolaze ljudi. Zastade jedan spazivši mrtvaca.

I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!“

Reče čovjek taj je svu noć pio, pjev’o, i svir’o, Dok je čedni radnik bez obuće, ruha, Umro od zime, bola i gladi Boreći se za komad kruha.

Džemila Hanumica Zekić

( „NARODNA UZDANICA“, Kalendar za prestupnu 1936. godinu, Sarajevo 1935.)

Zbornik radova: Povodom

godina od
Jelene
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 135
155
rođenja
J. Dimitrijević
„Гласови Мелпомене“

IZVORI

1. Usmena kazivanja šire porodice: Šefika Numić, Fahra Brkić, Mahmut Numića.

2. Pismena korespodencija sa nećakom Jasenkom Zekićem, Pula.

3. Pismena korespodencija sa rođakom Ejubom Durićem, Kanada.

4. Razgovori sa komšijama iz ulice Ticina, Sarajevo.

5. Audiosnimak prilikom posjete pjesnika Abdulaha Sidrana .

6. Članak u časopisu „AVAZ“, oktobar 2004.

7. HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV, OSOBNI ARHIVSKI FOND

BUDAK MILE 1920 – 1945: 15.

8. Historijski arhiv Sarajevo, Matične knjige Ženske relane gimnazije 1929 – 1934.

9. Mirko Marjanović: LEKSIKON HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA BOSNE I HERCEGOVINE OD NAJSTARIJIH VREMENA DO DANAS, HKD NAPREDAK, Sarajevo 2001.

10. „Mala Nura, sreća Hasanova“, Dječiji Novi behar, 1. april 1939. br, 15 – 19, str. 46.

11. Dječiji Novi behar, 1. oktobar 1934, br. 5 – 7.

12. Dječiji novi behar, 15. novembra 1934, br. 9 – 10.

13. Dječiji novi behar, 1. januar 1935. god. broj 13.

14. Dječiji novi behar, 15. februara 1935. broj 16.

15. Dječiji novi behar 15. juni 1935. br. 24.

16. Dječiji novi behar, 15. septembra br. 5 – 6.

17. Dječiji Novi behar, 15. februar 1936. broj 14 – 16.

18. Dječiji novi behar, 1. avgust 1936. broj 1 – 3.

19. Dječiji Novi behar, 1. septembar 1936. br. 4 – 5.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
136

20. Dječiji novi behar, 1. septembar 1936. br. 4 – 5.

21. Dječiji novi behar, 1. novembar 1936. br. 6 – 9).

22. Dječiji novi behar, 1. decembar 1936. br. 10 – 11.

23. Dječiji Novi behar, 1. april 1937. br. 17 – 19.

24. NARODNA UZDANICA: Kalendar za prestupnu 1936. godinu, Sarajevo 1935. god.

25. Novi behar, br. 17 – 18, 15. mart 1935. god.

26. Novi Behar, Sarajevo, 1. augusta 1935. god. IX, broj 1 – 3.

27. Novi behar, br. 9 – 13, 1. januar 1936.

28. Novi behar, br. 17, 1. mart 1936.

29. Novi behar, god. X broj 6 – 9, str. 91, 1. novembar 1936.

30. Novi behar, br. 23 – 24, 15. juna 1937.

31. Novi behar, br. 13 – 16, 15. februara 1938.

32. Novi behar, br. 17 – 19; 1. april 1938.

33. Novi behar, br. 1 – 6 od 15. sept. 1939.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 137 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

Autori / Аутори:

Ненад Андрић je рођен 1976. године у Ваљеву, а одрастао у селу Драгијевици. По одслужењу редовног војног рока у Нишу, наставио је школовање у Београду где је на Теолошком институту при Богословском факултету у Београду оспособљен за наставника верске наставе. Завршио је петогодишњу Богословију Светог Саве у Београду. Рукоположен је у чин ђакона 18. фебруара 2001. године у манастиру Соко Град од стране Епископа шабачко – ваљевског г. Лаврентија, а 18. марта исте године у чин јереја у манастиру Светог Владике Николаја у Лелићу. Постављен је за пароха у Бањи Врујци где са народом гради храм Свете великомученице Марине, звоник, параклис светог Јована Богослова и црквени конак и оснива дечији хор „Свети владика Николај“. Године 2007. бива премештен у град Ваљево. Данас је сабрат храма Покрова Пресвете Богородице у Ваљеву где је био старешина храма и секретар црквене општине, такође је повереник древног манастира Ћелије-Свети Ава Јустин где служи молитве крај моштију светог Јустина и светог Нектарија. Иницијатор је и учесник градње цркве Светог Саве у родном селу Драгијевици и светог Нектарија у Ваљеву. Вршио је мисију СПЦ на острву Малти од 2012. до 2013. године. На Малти је основао дечији хор „Свети Сава“. Носилац је „Спартакове дипломе“ за остварене успехе у такмичењима из области атлетике које му је доделило Министарство спорта Југославије. Члан је Православног спортског друштва „Света Србија“ и Удружења књижевника Србије. Вишегодишњи је духовни вођа ходочашћа на Егину и у православне манастире Грчке. Објавио је књиге: „Живот чуда, акатист и молитве Св. Нектарије Егински“, (Задужбина „Свети отац Јустин Ћелијски“, 2012) „Путопис – У сретање светом Нектарију Егинском Чудотворцу“, (ауторско издање, Ваљево, 2015), „Исцелитељ“, (ауторско издање, 2016, Ваљево). Ожењен је Катарином Нинковић са којом има сина Немању.

Emir Bajrović je rođen 1988. godine u Novom Pazaru. Detinjstvo je proveo na Pešterskoj visoravni gde je završio osnovnu školu u Delimeđu, a potom i gimnaziju u Novom Pazaru. Živi u Danskoj gde pohađa školu za pedagoškog asistenta. Svoje književne radove je objavljivao na mnogim portalima, u časopisima i zajedničkim zbornicima. Na Prvom festivalu zavičajne poezije u organizaciji „SSUSO“ Subotica, njegova pesma „Ponekad“ je pohvaljena i uručena mu je „Plava Povelja“, a pesma je kasnije štampana u zborniku. Njegove

„Glasovi
„Гласови Мелпомене“
Melpomene“
138
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

pesme, uvrštene su još i u zbornike: „Garavi Sokak“ (2016), „Najveće ljubavi 21. veka“, „Poslednji cvetovi zla“, „Sećanja na 1999. godinu“, „Zbornik poezije za decu (KRB)“, „Zbornik radova KR Balkan“. Neke od njegovih pesama objavljene su i u časopisu „Avlija“. Uglavnom piše kratke priče i poeziju, a od skora i bajke za decu.

Кристина Весковић је рођена 1985. године у Краљеву. Апсолвент је на Правном факултету у Крагујевцу. На конкурсу издавачке куће ,,Лагуна“ и списатељице Исидоре Бјелицe за најбољу причу о прељуби освојила је прво место. Две њене љубавне приче „Мирис ружа“ и „Град забрањене љубави“ објављене су у часопису „Лиса“. Неколико њених песама објављено је у часопису „Поета“. Са песмом „Вино спије“ учествовала је на конкурсу „Дани песме и вина“ издавачке куће Aрте која је објављена у зборнику „Регент у вину пева“, као једна од песама са конкурса које су уврштене у зборник. Песма „Ходајућа сенка без срца“ објављена је у „Зборнику савремене љубавне поезије“ издавача Креативне радионице Балкан и ИП „Јован“ из Београда. Прича „Љубав на планини“ објављена је у „Зборнику савремене љубавне приче“ издавача Креативне радионице Балкан. Песме „Заспала је и није се пробудила“, „Жена“ „И веровала је у љубав“, „И то је била жена“, „И како љубав да заборави“, објављене су у зборнику поезије „У име твоје љубави“. Прича „То никад неће сазнати“ објављена је у зборнику „Највеће љубави 21. века“ Књижевног клуба ,,Златно Перо“, Књажевац. У зборнику „Зимске бајке и новогодишња чаролија“, објављена јој је прича „Руска зима“ (зборник приредила Сања Радовановић, издавач Књижевни клуб Књажевац ), у зборнику „Кутија љубави“ (приредила Хелена Химел), објављена јој је прича „Њена туга“.

Гордана Влаховић је рођена 1946. године у Руђинцима код Врњачке Бање. Основну школу је завршила у Врњцима, а средњу економску у Трстенику. У Крушевцу завршава Вишу педагошку школу, група за српски језик и књижевност. Удаје се, a студије наставља у Скопљу. Дипломирала је на групи за Југословенску књижевност. Породичним и радним обавезама везана је за Крушевац. Дугогодишњи је професор српског језика и књижевности, реторике и беседништва у Економско-трговинској школи у Крушевцу. Функцију директора ове школе вршила је у периоду од 1987. до 1993. године. Написала и објавила књиге: збирку прича „На ивици сна“ (Багдала, Крушевац, 2002), приручник „Пронађи праву реч“ (коаутор, 2003), збирку прича „На лицима очи“ (Багдала, Крушевац, 2004), збирку прича „Истина, кад вам кажем“ (Едука, Београд, 2006), записе „О чему год, о животу је“ (Едука, Београд, 2009), „Читанка за VII разред основне школе“ (коаутор, 2010), књигу огледа, приказа, есеја „Са Саром, уз књигу“ (Едука,

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

139

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Београд, 2011), збирку прича „А возови су пролазили давно...“ (Свет књиге, Београд, 2012), књигу есеја и приказа „А књига о(п) стаје“ (Едука, Београд, 2014), роман „Разодевање“ (КОВ, Вршац, 2016). Своје радове објављује у књижевној периодици: „Багдала“, „Књижевне новине“, „Кораци“, „Траг“, „Стиг“, „Књижевник“ Бања Лука, „Бдење“, „Ковине“, „Луча“, „Исток“) Преведене су јој приче и есеји на македонски и словачки језик. Многи њени текстови штампани су у зборницима, а текстови о њој објављени су у књигама књижевних критичара: Миће Цвијетића, Жарка Ђуровића, Драшка Ређепа... Члан је Књижевног клуба „БАГДАЛА“ и члан редакције часописа „Багдала“. Члан је Удружења књижевника Србије. Додељена јој је Светосавска повеља града Крушевца за активности у развоју културе, уметности и просвете, као трајни облик признања те плакета „Симо Матавуљ“ (УКС) за прозни рад. Ana Galić je rođena 1983. godine. Diplomirala je na Odseku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci gde je stekla zvanje diplomiranog profesora filozofije i sociologije. Trenutno je student magistarskih studija. U školskoj 2006. / 07. godini, na osnovu uspeha i preporuka profesora, ostvarila je pravo na stipendiju Ministarstva prosvete i kulture Republike Srpske. U školskoj 2007./08. godini sa izuzetnim uspehom u toku studija ostvarila je pravo na stipendiju iz Fondacije Predsjednika Republike Srpske „Dr Milan Jelić“. Godine 2007. uzela je učešće u veb- časopisu za kulturnu akupunkturu „Tačka“, sa radom na temu „Svijet kao igra“. Godine 2016. postaje autor „P.U.L.S.E“ magazina, saradnik časopisa „KULT“. Brojne literarne radove je objavila u različitim književnim zbornicima i stručnim filozofskim časopisima.

Majo Danilović je rođen 1955. godine u Ljupljanici (BiH). Diplomirani je politikolog i grafički dizajner. Samostalni je umetnik. Član је Udruženja književnika Srbije, Hrvatskog književnog društva Rijekа, autor magazina „Diogen pro kultura“ (Sarajevo), glavni i odgovorni urednik „Književnog Salona Poezija Stenka“ (Beograd). Prvi je pesnik iz Srbije i sa Balkana član Svetske akademije za poeziju, osnovane pod patronatom Uneska, koja okuplja 62 renomirana pesnika iz celog sveta, (među kojima nobelovce – Sojinka, Hini, Volkot..., Verona Italija). Objavio je sedam samostalnih i dve zajedničke knjige poezije i priređivač je dva almanaha. Njegovi radovi, publikovani su u antologijama, zbornicima, almanasima, časopisima u više zemalja. Pesme su mu prevođene na strane jezike. Dobitnik je više od 50 nagrada, među kojima i: Nagrada „Moma Dimić“, Nagrada „Dušan Matić“, „Zlatni pesnički prsten“ (Palić)...

Igor Divković je rođen 1957. godine u Tuzli gde je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Visoko obrazovanje, stekao je na Fi-

140
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

lozofskom fakultetu u Zagrebu. Do danas je objavio deset autorskih, pesničko – lirskih zbirki: „Žvaka“ (1989), „U magli aerodrom“ (1990), „Alan I“ (1992), „Letjeti“ (1999), „Tinja“ (2003), „Životom vode“ (2007), „Faraon Salinesa“ (2008), „Đe.si.ba.bih“ (2010), „Relativno apsolutno“ (2012), „Latino bizantino“ (2015). Dobitnik većeg broja, domaćih i stranih, pesničkih diploma, priznanja, zahvalnica... Dobitnik je godišnje nagrade „Fra. Martin Nedić“ (Tolisa, 2013) za postignute, izuzetno uspešne, umetničke dosege zbirkom savremene hrvatske lirike „Relativno apsolutno“. Dobitnik je godišnje nagrade izdavača Bosanska riječ iz Tuzle, u kategoriji „autor“ (2015) na 27. Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu, za ostvarene izuzetne umetničke dosege u zbirci savremene hrvatske lirike „Latino bizantino“. Njegova najnovija knjiga pod naslovom „Vedrana se oblači“ (Bosanska riječ, Tuzla, 2017), promovisana je 22. aprila 2017. godine na 29. Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu). Zastupljen je u više domaćih i stranih zbornika savremene autorske lirike.

Sande Dodevski je rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo. Nakon završetka Vojnopomorske škole vanredno je studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru, na Odseku za jugoslovensku književnost – filozofiju… Objavio je zbirku kratkih priča „Kamen iz reke“. Dobitnik je „Andrićeve nagrade“ za kratku priču, nagrade časopisa „Život“, lista „Pobjeda“ i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu… Objavljivao je aktivno u „Stvaranju“, „Mostovima“, „Doclei“ i „CKL-u“… Bavi se bibliotečkom delatnošću i prevodilačkim radom (sa makedonskog na sve „novonastale“ jezike i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja. Trenutno živi u Đenoviću.

Danja (Gašpar) Đokić je rođena 1960. godine u Pločama, Hrvatska. Do sada je objavila devet knjiga poezije: „Mirisni tragovi u meni“, „Dah proljeća u sazreloj jeseni“, „Ravnoteža svemira u kojoj smo se sreli“, „Mjesec u suzi“, „Sunce, pod bosim nogama“, „Žmireći put, zvijezda“, „Uspavanka za dvije tišine“, „Motiv za etidu“, „Svedan za sve moje“. Prva zbirka poezije „Mirisni tragovi u meni“, 2012. godine je doživela reizdanje, a takođe i zbirka „Svedan za sve moje“ koja je svoje drugo izdanje doživela 2015. godine. Pesme su joj prevedene na engleski, francuski, slovenački, makedonski, mađarski, nemački i arapski jezik. Zastupljena je u raznim antologijama, u elektronskim i štampanim časopisima. Živi i stvara u Sarajevu.

Anto Zirdum je rođen 1956. godine u Poljarima (Derventa). Osnovnu i srednju školu je završio u Zenici, Pedagoški fakultet u Rijeci, a radnu karijeru je započeo u Varešu. Zaposlen je u Travniku, a živi u Vitezu. Objavio je 19 knjiga. Između ostalih i: „Jahači svjetlosti“ (1996), „Brončani mač“ (1996), „Medico Laureato“ (1997),

Поводом
година од
141
„Гласови
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова:
155
рођења Јелене Ј. Димитријевић
„Glasovi Melpomene“
Мелпомене“

„Bijeli put crna zima“ (1998), „Čuvari dostojanstva“ (1999), „Bistuanska kronika“ (2000), „Ne može se iz svoje kože“ (2001), „Obeskrovljeni otok“ (2002), „Saga o dva mača“ (2003), „Robinja i martolozi“ (2005), „Začudnost u cik zore“ (2007), „Radman’s Syndrome“ (2007), „Izgubljene zvijezde“ (2008), „Elkastrandin kompleks“ (2008), „Carski rez“ (Zaklada fra Grgo Martić, Kreševo, 2009), „Biskup Andrija i njegova družica“ (VAT/HKD Napredak, Vitez, 2011), „Prve druge i ostale pjesme (VAT, Vitez, 2011), „Rođeni na dan mrtvih“ (Dobra Knjiga, Sarajevo, 2012), „Slavin poj – antologija priča iz slavenske mitologije“ (VAT/HKD Napredak, Vitez, 2013), „Učiteljica modnog krojenja u Sarajevu 1914.“ (Dobra knjiga, Sarajevo, 2014), „Samo se prosvijetljeni vide u tmici“ (VAT, Vitez, 2015). Dela su mu prevedena na: nemački, engleski, italijanski, makedonski, poljski, mađarski i slovenački. Njegove pesme, priče i eseji zastupljeni su u 40 regionalnih zbornika, te u antologijama: „Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XV. stoljeća do danas – Antologija poezije i proze“, („Hrvatska misao“, 25-26, priredio dr. Miloš Okuka, MH Sarajevo, 2002/2003), „Antologija hrvatske ZF priče“,(priredio Žarko Milenić, Rijeka, 2005), „Jezik i hrid“ (priredio Zdravko Kordić, Mostar, 2005), „Pogled u budućnost – Antologija BH ZF priče“ (Zenica, 2007), „Regia Fantastica“ (Beograd, 2015). Glumom se bavi od 1974. godine, dramatizacijom i režijom od 1978. godine, a prvi dramski tekst – monodramu „Inkognito“ napisao je 1987. godine. Izvedene su mu drame: „Inkognito“ (monodrama, 1987), „Rat Batona“ (Bellum Batonianum, 2009), „Prvi kirurg“ (2010).

Alma Zornić je rođena 1975. godine u Zvorniku. Do sada su joj objavljeni, pohvaljeni i nagrađivani sledeći radovi: priča „Stari mlin“ (časopis „Sarajevske sveske“ br. 49/50, Sarajevo, BiH), priča „Aferim“ (konkurs za zbirku priča „Djed Bajro“, BiH), priča „Sarajevske vrane“ (međunarodni konkurs „Grad ukletih“, Afirmator, Srbija), priča „Ašik“ (konkurs ljubavnih priča „Mrguda“, Kočani, Srbija), priče „Različak“ i „Balkonska ljubav“ („Otvorena knjiga ljubavi“, zbornik savremene ljubavne priče – elektronska knjiga, Srbija), pjesma „Mušmula“ (konkurs za „Zlatno pero“, Srbija) Priča „Iblis Azazilaj“ (konkurs magazina „Argus“, Multiverzum, Srbija, januarsko izdanje), pesma „Sanjam“ (konkurs magazina „Zvezdani kolodvor“: „Poslednji cvetovi zla“ (Antologija posvećena Bodleru, Srbija), priča „Duša sa usana“ (zbirka „Paralelni svetovi“, Srbija), pesma „Šeftelija“ (konkurs „Musa Ćazim Ćatić“, BiH), priče „Avetinja“ i „Dubok je predubok tvoj san, al’ još dublja je java“ (konkurs „Argus Books & Magazines“ br. 17, sa temom „Vašarske, festivalske i karnevalske fantastične priče“, Srbija, priča „Pepeljavi“ (zbornik priča, „Najkraće priče 2016“ izdavačke kuće Alma, Srbija), priča „Konjo“ (zbirka „Let tuđim krilima“, najljepše priče za djecu i omladinu sa konkursa „Planjaxovo pero 2016“, BiH) ), priča „Blago“ („Knez

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
Zbornik
radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник
142

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Vladimir“, zbirka kratkih priča sa konkursa „Refesticon“, Crna Gora), priča „Prokletstvo Oštrinja“ (zbornik krimi priča „Zatvorena knjiga kriminala“, Srbija).

Stojan Janković je rođen 1992. godine u Trebinju. Završio je gimnaziju „Jovan Dučić“ u Trebinju kao đak generacije 2007./11. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu, Univerziteta u Beogradu. Trenutno je na master programu Poslovno upravljanje, na matičnom fakultetu. Nagrađena mu je pesma povodom literarnog konkursa „Kosovo je duša Srbije“ i objavljena u istoimenoj zbirci, u organizaciji Ministarstva prosvete Republike Srbije 2009. godine. Osvojio je drugo mesto na literarnom takmičenju u okviru manifestacije „Ozrensko dragovanje“ 2010. godine u organizaciji Ministarstva prosvjete i kulture i Republičkog pedagoškog zavoda Republike Srpske. Dobitnik je Povelje za osvojeno treće mesto na književnim susretima „Prljača 2010“, u organizaciji Srpskog književnog kluba „Vihor“ (Derventa, Republika Srpska). Osvojio je treću nagradu na Osmom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Magda Simin“ (u kategoriji poezija i kratke priče do 30 godina, organizatora „Scene svih kreativnih“ iz Novog Sada), zatim treću nagradu na Šestom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Trifun Dimić“ (u kategoriji poezija do 30 godina), treću nagradu na Osmom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Duško Trifunović“( u kategoriji poezija do 30 godina), treću nagradu na šestom međunarodnom festivalu poezije i kratke priče „Stanislav Preprek“ (u kategoriji poezija i kratke priče do 30 godina). Objavljen mu je esej na temu romana Hermana Hesea „Stepski vuk“ u drugom broju književnog časopisa „Književne vertikale“, u izdanju Društva književnika Beograda. Objavljena mu je i refleksivna pesma „Bijeg“ u vezanim brojevima 4-5, u izdanju Društva književnika Beograda. Dobitnik je Diplome za ljubavnu pesmu koja se našla u najužem izboru na XIII javnom konkursu „Ljubavne pesme nad pesmama“ u organizaciji „Kluba umjetničkih duša“ iz Mrkonjić Grada. Objavio je dve autorske knjige: zbirku pesama „Drvored snova“ (2011) i zbirku lirske proze „Slapovi riječi“ (2012). Radovi su mu objavljeni u brojnim domaćim, elektronskim i štampanim časopisima i novinama. Član je Udruženja književnika Republike Srpske (od 2013.) i Udruženja književnika Srbije (od 2014).

Branka Vojinović Jegdić je rođena 1962. godine u Pljevljima, živi u Podgorici. Piše poeziju, prozu, poeziju za decu, haiku, satiru, prikaze knjiga, a sakuplja i narodne umotvorine. Zastupljena je u mnogim časopisima, zbornicima, almanasima, panoramama, veb-sajtovima, a sa haiku poezijom i u antologijama, kako kod nas, tako i u svetu. Dela su joj prevedena na mnoge jezike. Dobitnica je brojnih nagrada. Priredila je knjigu „Pisma balkanskih žena“ (2014). Priredila je Antologiju haiku poezije u Crnoj Gori „Gorski biseri“ koja treba uskoro da se štampa. U pripremi su joj treća knjige poezije, kao i haiku pesama. Član

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 143

je više književnih klubova. Član Haiku udruženja Srbije i Crne Gore u Beogradu i “United Haiku and Tanka Society” stacioniranom u SAD. Član je Udruženja književnika Crne Gore.

Petar Jovanović je rođen 1950. godine u Leskovcu. Po zanimanju je psiholog i pedagog. Učesnik je nekoliko naučnih skupova. Školovao se u Jagodini i Sarajevu. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu i pohađao postdiplomske studije na Medicinskom fakultetu u Sarajevu do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Objavljivao je aforizme, karikature, pesme, priče i stručne radove u više od šezdeset listova i časopisa. Od 1985. do 1992. godine bio je stalni saradnik Radio Sarajeva, Beograda, Zagreba, Titograda (sadašnja Podgorica) i Novog Sada u emisijama: „Cik- cak“, „Đerdan“,„Veselo veče“, „Karavan“, „Tup-tup“, Omladinski radio, Dečji radio... Tokom 1977. godine bio je član redakcije lista „Pančevačko okruženje“. Bio je kolumnista u sledećim listovima: „Libertate“, „Bucuria copiilor“, „Una“, „Pančevac“, „Start 013“, „Pančevačke novine“, „Zadrugar“, „Pančevačko okruženje“ i „Male novine“. Zastupljen je u „Leksikonu pisaca prosvetnih radnika“, (Beograd, 2001, 2003), Zborniku nagrađenih radova književnog konkursa Biblioteke „Branko Radičević“ (Žitište, 2003), Zborniku „Vršačka poetska susretanja“, Vršac (2010, 2012, 2014, 2015.), Katalogu karikatura 23. Međunarodnog festivala humora i satire „Zlatna kaciga“ (Kruševac, 2015) i Katalogu karikatura 24. Međunarodnog festivala humora i satire „Zlatna kaciga” (Kruševac, 2016). Dobitnik je III nagrade za najbolju priču u regionu za 2016. godinu na 6. Međunarodnom konkursu časopisa „Avlija“, Rožaje, Crna Gora. Objavio je knjige: „Kako vaspitavati dijete“ (Sarajevo, 1989), „Da direktore“ (aforizmi, Sarajevo, 1990), „Malo caka naših đaka“ (Sarajevo, 1991), „Kako učiti“ (Sarajevo, 1992), „Roditelji i dete“ (Pančevo, 1995, 1996, 1997, 1998), „Da pukneš od smeha“ (aforizmi, Novi Sad, 2002) i „Saveti psihologa“ (Beograd, 2006). Dela su mu prevođena na rumunski jezik . Živi u Beogradu.

Nadežda Purić Jovanović je rođena 1974. godine u Beogradu gde živi i radi kao profesor srpskog jezika. Odbranila je magistarski rad „Slika žene u srpskoj autobiografskoj prozi 18. i 19. veka“ 2007. godine. Objavila je zbirku poezije „Vode“ (2006, Matica srpska), pesme u časopisu „Tisa“ (2012) i književnu kritiku i eseje u časopisima „Književni magazin“, „Srpski književni list“, „Polja“. Objavila je zbirku pesama „Haljine iz muzeja“ (Presing, 2017). Mentor je svojim učenicima nagrađenim na domaćim i međunarodnim festivalima literarnog stvaralaštva za decu.

Milo Jukić je rođen 1966. godine u Kreševu. Bavi se književnošću, etnologijom, istorijom i publicistikom. Autor je i mnogih predgovora, recenzija, prikaza i leksikografskih odrednica, kao i većeg broja publikacija (monografija, letopisa, vodiča, brošura). Dobitnik je knji-

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 144
Zbornik radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

ževne stipendije “Writers in residence” za 2010. godinu, nagrade Fondacije za izdavaštvo FBiH za roman „Samo jednom se gubi“ (2012) te za knjigu pesama „Od koložega do snežnika“ (2015), „Nagrade kreativnih događaja“ UVKF (Ustanova Velenjska knjižna fundacija, Velenje, Slovenija) za 2013. godinu te nagrade Udruženja izdavača i knjižara BiH na 26. Sajmu knjiga Sarajevo kao najbolji književni urednik u BiH za 2013. godinu. Uvršten je u antologiju “Sublimisme balkanique”/poètes de Bosnie – Herzégovine/ (M.E.O., Bruxelles, 2014.). Član je Društva pisaca BiH i PEN centra BiH. Dugo godina bavio se novinarstvom (radio i TV prilozi za „Glas Amerike“, novinski prilozi i fotografije u brojnim dnevnim i nedeljnim novinama u BiH i Hrvatskoj). Već osam godina, od utemeljenja, uređuje „Ljetopis Lepeničke doline“. Sekretar je Književne zaklade/fondacije „Fra Grgo Martić“ i glavni urednik svih njenih izdanja. Živi u Kreševu.

Milanka Kuzmić je rođena 1977. godine u Doboju. Živi u selu Velika Bukovica. Pesme piše od svoje dvanaeste godine. Do sada je svoje pesme objavljivala samo na stranicama književnog kluba „Jovan Dučić“ iz Doboja. Po zanimanju je profesor razredne nastave (trenutno bez zaposlenja). Pesme su joj objavljene u zborniku „Eho dobre reči“, zborniku „Priče i pjesme 2017“ u organizaciji Asoglasa i u zborniku „Ramski sutoni“, u organizaciji Narodne biblioteke „Vuk Karadžić“.

Amina Kuč je rođena 1990. godine u Rožajama. Učenica je trećeg razreda Gimnazije „30. septembar“. Bavi se pisanjem od svoje desete godine. Objavila je zbirku pesama „Duša od stakla“. Amina je aktivna i u vannastavnim aktivnostima. Član je recitatorske i literarne sekcije kao i Kluba filantropa. Dobitnica je prve nagrade na poetskom konkursu srednjoškolskog uzrasta „Pjesma posvećena dijaspori“, koju joj je dodelio „Centar za međunarodnu saradnju i dijasporu“ u Rožajama (2015), prve nagrade na Konkursu za najbolji literarni rad na „Gimfestu“ (2015), prve nagrade na manifestaciji „Seošnici“ (2015). Takođe je svojim literarnim stvaralaštvom učestvovala na Sedmom međunarodnom literarnom konkursu „Joan Flora“ u Novom Sadu, gde je osvojila treću nagradu u rangu srednjoškolaca za prozni tekst. Dobitnica je prve nagrade na književnoj manifestaciji „Pjesnička riječ na izvoru Pive“ (2015), zatim druge nagrade na Nacionalnom takmičenju „Mladi eko – reporteri 2016“, zatim prve nagrada za poetski rad na manifestaciji „Dani Vita Nikolića“ (2016) i prva nagrade na konkursu „Radule Željko Damjanović“ u Plužinama (2016). Njena poezija je zastupljena u knjigama: „Stihom govorim 5“, „KOD“ Časopis za kulturu, književnost i nauku (Podgorica, 2016). „TU SU“ – Izbor iz mlađeg pjesništva Crne Gore (Podgorica, 2016).

Јелена Марић је рођена 1996. године у Ужицу где je завршила Основну школу „Слободан Секулић“ и средњу Економску

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 145

„Glasovi

„Гласови Мелпомене“

школу Ужице да би потом стекла звање пословног администратора. Године 2011. почиње да се бави глумом и остварује своју прву улогу у представи „Ожиљци“ (улога Јеке). Након средње школе уписује Високу пословно-техничку школу струковних студија у Ужицу, студијски програм Менаџмент. Године 2015. почиње да се бави беседништвом. Исте године учествује на такмичењу у беседништву „Беседа у Зоранову част“ установљеном у част првог демократског премијера Зорана Ђинђића. Са беседом „Невидљиви корак“ осваја прво место и пласира се у полуфинале. Исте године, маја месеца, одржава се Прво такмичење у беседништву у част поетесе Десанке Максимовић на ком наступа са беседом под називом „Игра живота“ и осваја прво место у категорији средњошколаца и тиме постаје апсолутни победник такмичења. Наредне године на поменутој манифестацији додељена јој је захвалница за допринос промоцији беседништва. Новембра месеца 2016. године уручена јој је Трећа награда „Лепојка Чаревић-Митановски“ коју додељује организација „Из круга“ за заштиту и подршку женама са инвалидитетом. Награда јој је додељена за литерарни рад „Инклузија – живот без предрасуда: други део“ („Вечита борба“). Марта месеца 2017. године, на дванаестом такмичењу у беседништву „Беседе у Зоранову част“ у финалу које је одржано у Југословенском драмском позоришту освојила друго место са беседом „Чувајмо наше бисере“. Исте године, маја месеца, наступа на такмичењу у беседништву у част Десанке Максимовић, овога пута у категорији академаца са беседом „Лични печат“ са којом осваја друго место. Активно се бави писањем. Своје радове је објављивала у више зборника.

Srđan Marković je rođen 1961. godine u Beogradu gde je završio osnovnu školu, gimnaziju i dve godine Pravnog fakulteta. Od 1987. godine boravi u Njujorku. U Americi, 1990. godine završava undergraduate program za filmsku produkciju na Njujorškom univerzitetu. U periodu od 1992. do 1995. postaje suvlasnik studija za nezavisnu filmsku produkciju u kompaniji „CG FILMS NY“. U periodu od 1995. do 2001. postaje distributer ploča i CD-ova za Srbiju iz Njujorka i Londona. U periodu od 2001. do 2002. radi kao programski direktor za EXIT festivalа u Novom Sadu. Tokom 2003. i 2004. godine radi kao glavni direktor programa za ECHO festival u Beogradu i Sarajevu. U periodu od 2004. do 2007. postaje suvlasnik u prodavnici ploča i CD-ova „ST. MARX MUSIC“ iz Njujorka. Od 2007. godine, vlasnik je beogradske izdavačke kuće i knjižare „UTOPIA“. Od 2016. godine, član je NGO Centra za kulturu „KARAVANSARAJ“. Bavi se proučavanjem istočnjačkih kultura i duhovnosti. Na proteklom 61. Sajmu knjiga, govorio je na promociji knjige „Rustem i Suhrab“, remek-dela persijskog književnika Firdusija, a na poziv Kulturnog centra I. R. Irana. Piše autorske teksto-

Melpomene“
146
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

ve i putopise. Objavio je knjige: „Hodočasnici na putu za nigde“, „Kad je cvetala vutra“, „Svileni put, svileni dodir“ i „Odmor u Kambodži“.

Mirjana Ranković Matović je rođena 1957. godine u Čačku. Osnovnu školu je završila u Mojsinju i Mrčajevcima, a gimnaziju u Čačku. Diplomu profesora jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika stekla je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radi kao nastavnik Osnovne škole „Sveti Sava“ u Čačku. Životne okolnosti nisu joj dozvolile da se bavi književnim radom, ali je 2007. godine objavila monografiju svoje škole (150 godina osnovne škole u Mojsinju), a 2016. Monografiju škole u kojoj radi. Sa učešćem na literarnim konkursima prvi put je krenula krajem 2012. godine, poslavši pripovetku „Bekstvo“ na konkurs „Milutin Uskoković“ (Užice). Pripovetka je nagrađena objavljivanjem u književnom časopisu „Međaj“. Za kratku priču „Ogrlica“ dobila je treću nagradu na konkursu „Moravske tajne 2013“, Ćuprija, a na istom konkursu naredne godine dobila drugu nagradu za priču „Iskušenje“. Priča o starim bogovima „Morina mora da mori“ objavljena u zbirci „Nevidbog“, Bjelo Polje 2013. godine. Za dve godine učešća na konkursima objavljene su joj pesme i priče u pedesetak zbornika. Haiku pesme objavljene u časopisima: „DIOGEN“ (Hrvatska), „ASAHI“ (Japan), u zborniku „24. HAIKU FESTIVAL“, (Odžaci, 2013 i 2014.) i u rumunskim i italijanskim zbornicima (2013 i 2014). Za senryu je dobila drugu nagradu na jesenjem Diogenovom konkursu (2013), i drugu i treću nagradu na prolećnom Diogenovom konkursu 2014. Waka pesme objavljene su joj u američkom časopisu „ATLAS POETICA“ (SAD), u zborniku „Žubori sa Moravice“ i u zborniku „Iris“ – Ivanić Grad. Godine 2015. i 2016. nije učestvovala na konkursima zbog pripreme monografije o svom selu.

Elfrida Matuč Mahulja je hrvatska je pesnikinja rođena 1967. godine u Rijeci. Živi i radi na ostrvu Krku. Piše i objavljuje poeziju, kolumne, kraća prozna dela i osvrte. Povremeno sarađuje s nekoliko internetskih kulturnih portala, te štampanih časopisa. Članica je saradnica DHK – Ogranka u Rijeci. Uvrštena je u Antologiju pesnika otoka Krka, dr. Katice Ivanišević. S udruženjem „Krčka beseda“ aktivno radi na promicanju pesništva i poetskog izraza na ostrvu Krku. Dela su joj prevođena i objavljivana u Rumuniji i Poljskoj. Zastupljena je u većem broju domaćih i stranih književnih časopisa i izdanja. Autorka je više zbirki poezije što u štampanom, što u elektronskom izdanju te proznog dela „Smrt je baby blue – Živ sam itekako“. Koautorka je romana „Pisanje po vodi“ s Beograđaninom Dušanom Gojkovom.

Enesa Mahmić je rođena 1989. godine u BiH. Dobitnica je više regionalnih nagrada: „Aladin Lukač 2016“ za najbolju objavljenu knjigu mladih autora u regionu, „Risto Ratković 2016“ za najbolji rukopis mladih autora u regionu, druga nagrada „Festivala poezije mladih Vr-

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 147

bas 2015“ , te zlatna plaketa „Sosed tvojega brega 2016“. Poezija joj je prevođena na slovenački, italijanski i španski jezik. Objavila je knjige: „Faustova kći“ (2015), „Mape Alme Karlin“ (2016), „Na mjestu koje izaziva uzdah“ (2016) i „Dolores“ (2017).

Sonja Milovanović je rođena. Nastavnica je srpskog jezika i književnosti u OŠ „Mile Dubljević“ Lajkovac. Poeziju piše оd srednjoškolskih dana. Pesme je objavljivala u đačkim i studentskim časopisima i zajedničkim zbirkama pesama „Stihom govorim 1, 2, 3, 4. и 5. и 5+“. Živi i radi u Lajkovcu.

Snežana Marko-Musinov je rođena 1958. godine u Padini, opština Kovačica, od majke Emilije, nastavnice i oca Adama, agronoma. Slovačke je narodnosti. Nesvršeni je filolog. Živi u Zemunu gde radi kao administrativni radnik. Ostvarila se u pesničkom, proznom, satiričnom i kritičarskom radu. Kao autor je zastupljena d 2013. godine kada se pisanim radovima javno oglasila u brojnim časopisima i u preko osamdeset zbornika i antologija: kratkim pričama, pesmama za decu i odrasle, aforizmima, esejima i kritičkim osvrtima. Poeziju povremeno piše i na engleskom jeziku. Prevođena je na arapski i slovački jezik. Višestruko je pohvaljivana i nenovčano nagrađivana u Beogradu, Rožajama, Mrkonjić gradu, Titelu, Sokobanji, Knjaževcu, Kruševcu, Leću – Italija (za foto poeziju), Gornjem Milanovcu i Mladenovcu. Član je beogradskih književnih klubova „Zvezdani kolodvor“, „Kreativna Radionica Balkan“ i „Gilgameš“. Za sada nema autorsku knjigu.

Mehmedin Nezirović je rođen 1992. godine u Skoplju. Poreklom je iz Tutina. U Sarajevu je završio osnovnu i srednju školu. Student je Fakulteta zdravstvenih studija. Do sada se bavio pisanjem kolumni za razne internet portale („Bošnjaci“, „Novi.ba“, „Studiraj EU“, „Sigma.ba“, „Studomat.ba“, „Momo&Uzeir“...) te pisanjem i radom na svojoj prvoj knjizi (romanu) pod naslovom „Pišem i pričam“ koju je objavio 2014. godine. Njegova knjiga, promovisana je u Tutinu, Sarajevu... Iz Nacionalne biblioteke Harvard su poručili njegovu knjigu, te je osim ove biblioteke, knjigu dobila i biblioteka u Mičigenu, kao i Kongresna biblioteka, a u svakoj biblioteci, knjiga je prevedena na engleski jezik. Njegovi radovi zastupljeni su u knjizi „Mostovi svjetlosti“ na „7. KNS Međunarodnim književnim susretima“, zatim je zastupljen u zbirci radova pod nazivom „Buđenja“ najboljih mladih autora BiH, zatim u zbirci radova članova Udruženja bosanskih umjetnika pod nazivom „Miris izgorjelog papira“, u knjizi „Otisak“ zbirci radova štampanoj u aprilu 2017. godine. U mesecu maju 2017. bio je drugi najčitaniji autor, a jedan je od onih koji su izabrani za zajedničku zbirku „Glasovi Melpomene“. Njegovu knjigu „Pišem i pričam“ objavili su svi mediji u BiH. Član je upravnog odbora Udruženja bosanskih umjetnika u čijem je udruženju nastupao više puta, čitajući radove na raznim književnim

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
155
Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 148
Zbornik radova: Povodom
godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević

„Glasovi Melpomene“

manifestacijama kao što su: „Baščaršijske noći“, „Novogradski dani“, „X književni susreti u Doboj-Istoku Kasim Deraković“.... Član je asocijacije studenata na Fakultetu zdravstvenih studija, gde obavlja funkciju člana nastavno-istraživačkog veća i član je nadzornog odbora. Osvajač je nagrade „Džek popularnosti 2016“ za književno stvaralaštvo na istoimenoj manifestaciji. Mehmedin Nezirović, kao mladi autor, beleži veliki uspon u književnom svetu, te iako student, uspeva da stigne na mnoge manifestacije i da bude deo njih. Živi i stvara u Sarajevu. Ljubica Ostojić je rođena 1945. godine u Beogradu, a od kraja iste godine sa porodicom živi u Sarajevu, gde je završila osnovno i srednje obrazovanje i stekla univerzitetske diplome. Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji (Likovni odsek) i na Filozofskom fakultetu (Komparativna književnost – teatrologija), u Sarajevu. Nastavlja da živi i radi u Sarajevu do današnjeg dana. Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih i profesionalni pisac sa statusom slobodnog umetnika, kao dugogodišnji pozorišni kritičar u revijama „Odjek“ i „Književna revija“ i listovima „Oslobođenje“ i „Večernje novine“, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio – Sarajevu, dramaturg – saradnik u Mostarskom Teatru Mladih /MTM/. Od 1994. – do 2016. godine radila je kao predavač Praktične dramaturgije na Akademiji scenskih umetnosti /ASU/ Sarajevo, u zvanju redovni profesor. Piše takođe radio – drame, TV – drame i scenarija, kritiku i esejistiku iz oblasti pozorišne umetnosti, književnosti i likovnih umetnosti. Dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u savremenom pozorištu. Napisala je i objavila 15 knjiga poezije i proze, 7 dramskih tekstova, 12 knjiga poezije i proze za decu. Njena poezija, kritika i radio drame prevođene su na engleski, albanski, nemački, mađarski, makedonski, turski, slovenački, poljski, češki, slovački, grčki, francuski... Član je Društva pisaca BiH od 1974. i P.E.N. Centra BiH od 2007. godine. Dobitnik je više književnih i teatroloških nagrada i priznanja. Izdvaja Međunarodnu nagradu za doprinos razvoju dramskog odgoja „Grozdanin kikot“ (2000).

Dragica Ohaši je rođena 1967. godine. Piše haiku, tekstove i slogane, crta manga stripove i ilustruje knjige. Učestovala je u projektu „Books for Tomorrow“ (2011, Japan, JBBY: Japanese Board on Books for Young People) Asahi Haikust Network (Issue March – April 2011). Kratke priče je objavljivala u zbornicima izdavačka kuća „Alma“. Učestvovala je u projektu „Ašita no Hon“ (2011. godine, Japan). Njenu haiku poeziju je objavio „Asahi Haikust“, (april 2011, Japan). Haiku poezija joj je uvrštena u TV emisiju „Haiku majstori“ (2017, Japan). Haiku je u kolekciji haiku muzeja u Japanu. Haiku poezija joj je objavljena u zbornicima „Apokalipsa“ (2017, Slovenija), „Priroda u oku“ (2017, Crna Gora), „Sharpening green pencil“ (2017, Rumunija). Dobila je pohvalnicu za tanka poeziju na konkursu „Svetske Unije pesnika“ (2016,

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 149

„Гласови Мелпомене“

Italija). Radovi su joj objavljeni i na veb-portalu ISTOČNI BISER.

Miloš Pasuljević je rođen u Kragujevcu 1986. godine, gde trenutno i živi. Diplomirani je menadžer. Trenutno se bavi sportskim novinarstvom. Piše pesme od svoje 14. godine. Njegovi radovi objavljivani su u zbornicima „Rukopisi 32“ i zborniku radova 25. Međunarodnog susreta pesnika „Garavi sokak“. Osvojio je i drugu nagradu na Trećem međunarodnom festivalu poezije i proze za mlade „Janoš Siveri“.

Dobroslav Petričević je rođen u 1956. godine u Sarajevu. Do sada je objavio devet knjiga „Tajna nit“ (Beograd, edicija „Sveti Sava“), „Bogati prosjaci“ (Beograd, edicija „Sveti Sava“), „Dozivanje tišine“ (Herceg Novi, edicija „P. P. Njegoš“), „Dodir vjetra“ (Šabac, edicija „Beli anđeo“). Zadnjih pet knjiga objavio je u Brodu: „Imao je dobre namjere“ (aforizmi i kratke priče), „Riznica poroka“ (drama), „Aboridžini i pasije igralište“ (besjede, priče, govori), „U sjeni Golog otoka“ (istorijski roman; Goli otok iz ugla druge generacije golootočana), „Tugu sam rastužio“ (zbirka poezije). Objavio je audio izdanje (CD, DVD i internet prezentacija na stranici www.dobroslavpetricevic.com), zbirke odabranih ljubavnih pjesama „Ljubav iznad zivota“ (recitacija Duško Mazalica, muzika Miroslav Janjanin). Trenutno je u štampi nova pozorišna predstava „Đavo u Noći vještica“. Dobitnik je nagrade grada „Zlatna značka“ za književno stvaralaštvo. Dobitnik „Zlatne plakete“ Prosvete za kulturno stvaralaštvo, zatim nagrade „Pjesma ljubavi“ – za ljubavnu poeziju, nagrade za šaljivu poeziju – Derventa i više drugih nagrada na mnogim festivalima poezije (Barajevo, rodoljubiva i ljubavna poezija, Mrkonjić Grad, emotivna poezija). Uvršten je u više zbornika, zbirki stihova. Prema njegovoj knjizi „Riznica poroka“ izvedena je pozorišna predstava pozorišta „Ogledalo“ iz Beograda u saradnji sa Narodnim pozorištem (režija: Ljubivoje Tadić, glavne uloge: Ruzica Sokić, Tanasije Uzunović, Suzana Petričević, Igor Ilić, Milena Đorđević, Lepomir Ivković, Radovan Smiljanić, muzika: Boki Kostić). Uvršten je u prvi leksikon „Najznačajnije ličnosti Republike Srpske”. Živi, radi i stvara u Brodu.

Јана Петровић је рођена 1998. године у Београду, где је завршила Филолошку гимназију као ученик генерације. Студира на Групи за српску књижевност и језик са компаратистиком на Филолошком факултету Универзитета у Београду. До сада је освојила бројне литерарне награде. Између осталих и прву награду за литерарни рад на Палилулској олимпијади културе (2009), прво место на републичкој смотри радова из области књижевног стваралаштва у организацији Регионалног центра за таленте Београд II и Министарства просвете, науке и технолошког развоја Републике Србије (2015), прво место на 43. Лимским вечерима поезије (2015), треће место за поезију на конкурсу „Борислав Пекић“ који рас-

150

„Glasovi
„Гласови
Melpomene“
Мелпомене“
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

писује Трећа београдска гимназија (2016). Њена поезија и проза представљене су у Српској књижевној задрузи. Њени књижевни радови објављени су у зборницима и часописима: кратка прича на енглеском језику објављена je у зборнику радова са конкурса „My English Book“, под покровитељством издавачке куће „English Book“ (2013), рад у зборнику „Приче бола и поноса“ у издању „Доситеја“ из Горњег Милановца и удружења „Културно наслеђе града Смедерева“. Њена поезија и проза до сада су објављене у зборницима „Шумадијске метафоре“ (2016), песма у оквиру „РЕЗ-а“, Регионалног зборника социјалне и ангажоване поезије (2016).

Поводом победе на 43. Лимским вечерима поезије објављена јој збирка песама „Ок(н)о“ у издању Дома културе „Пиво Караматијевић“ из Прибоја. Од 2015. године, укључена је у пројекат „Млади долазе“ под покровитељством Удружења књижевика Србије.

Zvezdana Milosavljević Pržić je rođena 1962. godine u Ćupriji. Poeziju piše od rane mladosti. Svoju poeziju objavila je u mnogim zbornicima, kako za decu, tako i za odrasle. Za neke od njenih pesama komponovana je i muzika. Član je „Kreativne radionice Balkan“.

Весна Радовић је рођена 1966. године у Херцег Новом. Фармацеут је, специјалиста фармацеутске медицине, доктор медицинских наука и научни сарадник. Објавила је збирке поезије: „Чувари душе“, „Гора изнад мора“, „Несаница“, „Искласале речи“, „Име на води“, „Трагови белог медведа“, „На чају код Љиље Брик“ и избор песама „Чувари душе“. У издању ИП „Просвета“ а. д. Београд, објавила је роман „Фирентински шал“ (2016. године, друго издање 2017. године). Добитница је: Mеђународне награде за уметност и културу (Таранто, Италија за 2000. годину), Златне значке Културно-просветне заједнице Србије за 2007. годину, Друге награде на конкурсу за поезију „Вукови ластари“ из Лознице за 2016. годину, Треће награде на конкурсу за поезију Књижевног клуба „Иво Андрић“ из Земуна за 2016. годину, Похвале на конкурсу часописа „Авлија“ за најбољу кратку причу и песму у региону за 2016. годину, Друге награде на „IX Међународном конкурсу „Љубав и вино – вечита инспирација“, Удружења песника Србије – Поезија СРБ из Крушевца за 2017. годину, На XVI Позивно-јавном конкурсу „Носталгија љубави“, номинована је у категорији „Најемотивнија љубавна пјесма“, у Мркоњић Граду за 2017. годину, Прве награде на књижевном конкурсу на тему „Љубав је створила свијет“ Удружења књижевника и умјетника „Зенит“ из Подгорице за 2017. годину, Песничког признања и награде „Златно перо“ 2017. за постигнуто прво такмичарско место на VII годишњем Међународном конкурсу Савеза српске дијаспоре Словеније, Друге награде на конкурсу за родољубиву поезију Библиотеке „Србољуб Митић“ Мало Црниће и УКС Браничевско-стишке књижевне заједнице и

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 151

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

Удружења потомака ратника 1912-1920 града Пожаревца за 2017. годину, Треће награде на песничком конкурсу „Бешеновска приношења“ (манастира Бешеново, Фрушка гора, за 2017. годину), Похвале за родољубиву поезију на Фестивалу поезије из Барајева, „Оловко не ћути“ за 2017. годину. Једно време, водила је књижевну заједницу у Кући Ива Андрића у Херцег Новом. Члан је Удружења књижевника Србије и Удружења књижевника Црне Горе. Песме су јој превођене на италијански језик. Објављује поезију у више часописа. Заступљена је у зборницима и домаћим антологијама. Живи и ради у Београду.

Ђорђе Радојичић је рођен 1984. године у Лозници. Детињство и дечаштво је провео у Малом Зворнику. Са 18 године се преселио у Нови Сад, где и данас живи. Сада, у својим тридесетим, започиње нове литерарне почетке.

Славиша Савић je рођен 1993. године у Илиџи. Четири разреда основне школе завршио у Теслићу. Остатак основне и средњу школу завршио у Дервенти. Завршио је гимназију – општи смер. Тренутно је студент треће године Филозофског факултета Пале, Универзитета Источно Сарајево. Студира на групи за Руски и српски језик и књижевности. Пише поезију и прозу. Издао је две књиге: збирку песама под називом: „Природа, човјек и ја“ и збирку песама и кратких прозних умотворина под називом „Пламен, талас и бусен љубави“. Пре две године је завршио писање романа под називом: „Свјетлост мрака“, рукопис се налази код издавача. Тренутно ради на трећој збирци песама и на другом роману. Поред тога, пише мисаоне умотворине, кратке и дуже приче, претежно фантастичног карактера.

Joško Sindik je rođen 1965. godine u Dubrovniku. Godine 1988. diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i postao profesor psihologije. Godine 2001. je magistrirao na naučnom polju edukacije i vaspitanja, grana kineziologije, a na istom naučnom polju je i doktorirao 2009. godine. Dugi niz godina je radio kao stručni psiholog u dečjem vrtiću „Trnoružica“ u Zagrebu, a nakon toga je, između ostalog bio i stručni savetnik i naučni saradnik Instituta za antropologiju u Zagrebu. Zbog svoga stručnog i naučnog rada dobio je brojna priznanja i nagrade. Bio je docent na naučnom području humanističkih nauka – polje etnologija i antropologija (Sveučilište u Dubrovniku; Sveučilište u Zagrebu – Filozofski fakultet). Objavio je više od 350 naučnih i stručnih radova. Uz različite sportove bavio se i književnošću. Pisao je kratke priče, pesme, eseje i drame objavljujući ih u časopisima, zbornicima i antologijama. Dobitnik je i nekoliko nagrada. Objavio je šest samostalnih knjiga priča, aforizama, drama i pеsama: „Proza“ (1986), „Nad provalijom“ (1991), „Preokret“ (1993), „Kru-

152
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi

hovanje i kamenovanje“ (1994), „Još jedan put“ (2008), „Lik iz drugog filma“ (2009) i „Put ratnika i druge pripovijesti“ (2017). Joško Sindik je preminuo u maju 2017. godine, nakon duge i teške bolesti.

Tatjana Stanišić je rođena 1977. godine u Knjaževcu. Srednju ekonomsku školu završila je u Zaječaru, a usled nedostatka finansijskih sredstava biva primorana da radi, zaposlivši se van svoje struke. Nakon deset godina je upisala i završila Višu ekonomsku školu u Leskovcu. Trenutno je nezaposlena. Uglavnom čita knjige popularne psihologije. Vođena principima poznatih autora, kreće na put samospoznaje i trudi se da ovo postane što bolje mesto za život. Voli da čita i u knjigama često nalazi beg od stvarnosti...

Љиљана Стјеља је рођена 1949. године у Београду. Дипломирани је дефектолог. Свој радни век провела је у Клиничком центру Србије где је радила као дефектолог. Бави се писањем и израдом колажа. Урадила је преко сто колажа, од којих су неки, изложени у јавним просторима, док се неки налазе у приватним колекцијама. Доминантни мотиви њених слика су: цвеће, старине музика, плес, мода и етно мотиви. До сада је излагала у Галерији „Црњански“ у Београду, у оквиру колективне изложбе „LV Мајски ликовни сусрети 2010“ (са колажом „Црвене далије“) те изложбе „LIX Мајски ликовни сусрети 2014“ (са колажом „Пут око света“) и „LXX Мајски ликовни сусрети 2015“ (са колажом „Плес нота“). Урадила је илустрације за збирку прича „Како сам постао птица“, док се неколико њених колажа налази на насловним корицама књига: драма Вилијама де Мила „Обмањивачи“ (колаж „Чарлстон“, 2016), збирка поезије на португалском језику „Poemas: coleção de poemas e haikas“ (колаж „Списатељица“, 2016), поема Јелене Ј. Димитријевић „Une Vision/Привиђење“ (колаж „Чудесна Индијка Леди Дораб“, 2016). Поводом десетогодишњице свог уметничког рада, 2016. године је објавила каталог колажа „Л’арт”. Добитник је „Драганове награде“ за најбољу женску путописну причу за 2016. годину (рад „Мој град загледан у реку”). Конкурс је организовала хуманитарна организација „Снага пријатељства – Amity“. Путописна прича „Мој град загледан у реку“ објављен је у зборнику „Сувенири из душе“ (2016). Сарадник је магазина „Алиа Мунди“.

Ljiljana Stojadinović Srpkinja je rođena 1964. godine u Omoljici. Do sada je objavila osam knjiga: „Genetsko nasleđe“ (2001), „Čuvari duše“ (2002), „Kad zvona zazvone” (povodom 200 godina Prvog srpskog ustanka, 2004), „Usput rođeni“ (2006), „Kad me Anđeli nagovaraju“ (2008), „Ustaj Lazare“ (2009), „Nepoznata Ksenija“ (u sećanje na akademsku slikarku Kseniju Ilijević, 2009), „Zasanjane misli“ (2011). Živi i stvara u Pančevu.

Miloš Todorović je rođen 1997. godine. Student je Filozofskog

година
153
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155
од рођења Јелене Ј. Димитријевић
„Гласови
Melpomene“
Мелпомене“

Fakulteta Univerziteta u Beogradu. Pisanjem je počeo da se bavi tokom pohađanja Gimnazije u Smederevu. Piše eseje i naučno-popularne tekstove.

Ljiljana Fijat je rođena 1959. godine u Zrenjaninu. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Subotici (odeljenju u Novom Sadu), Univerziteta u Novom Sadu. Magistrirala je 1997. godine i doktorirala 2010. godine na Ekonomskom fakultetu, Univerziteta u Beogradu. U literarnoj javnosti pojavljuje se od 2011. godine, učešćem na konkursima. Pesme su joj zastupljene u književnim časopisima: „Luča“ iz Subotice, „Svitak“ iz Požege i u brojnim zbornicima. Nagrađivana je i pohvaljivana. Objavila je zbirke poezije „Sofija od Meseca“ (2011) i „Osećanje Principa” (2016). U Republici Bugarskoj objavljena joj je dvojezična knjiga pesama „Nebeske ptice“ 2016. godine, u izboru bugarske pesnikinje Altenke Sapundžieve. Član je Saveza književnika u otadžbini i rasejanju (SKOR) i Društva književnika Vojvodine (DKV). Živi i zaposlena je u Novom Sadu.

Franjo Frančič je rođen 1958. godine u Ljubljani. Pesnik, prozaista, pisac za decu i dramski pisac, prevodilac sa srpskog na slovenački jezik. Deo svoje mladosti proveo je u popravnom zavodu gde se izučio za galvanizera. Kasnije je studirao na Višoj školi za socijalne radnike u Ljubljani i uspešno je završio. Od početka osamdesetih godina živi kao slobodni pisac u Istri. Autor je više od 50 knjiga – romana, zbirki kratkih priča, pesničkih zbirki, dramskih tekstova i radio-drama, kao i knjiga za decu i omladinu. Piše i satiru, scenarije, radiofonske igre. Debitovao je 1984. godine knjigom priča „Egotrip“, a 1986. je objavio svoj prvi roman „Domovina, bleda mati“. Potom slede dela: „Ne“ (kratke priče, 1986), „Jeb“ (roman, 1988) „Milostni strel – Orgija“ (kratka proza, 1989), „Klovnova obzorja“ (pesme, 1990), „Sovraštvo“ (roman, 1993) „Začasno osvobojeno ozemlje“ (pesme, 1992), „Bele smrti“ (kratka proza, 1994), „Male vojne“ (kratka proza, 1994), „Poševni stolp v Pisi“ (kratka proza, 1995), „Škorpionova balada“(roman, 1995), „Otroštvo“ (kratka proza, 1996), „Dobro jutro Charles Bukowski!“ (zbirka erotskih priča), „Janočka“ (pesme, 2000), „Hvalnica sončnicam“ (knjiga za decu, 2002), „Ljubezni in sovraštva“ (2002), „Za vse boš plačal“ (humoreske, 2006), „Barufa in kažin“ (humoreske, 2005), „Trkaj, trkaj na nebeška vrata“ (izabrana proza, 2006), „Za vse boš plačal“, „Ne spominjam se“ (kratka proza, 2006), „Ledeni ogenj resničnosti“ (roman, 2006), „Kam se skrijejo metulji pred dežje“ (2009), „Hipo“ (2010), „Neko naplamsko jutro, ko kri zalije sanje, pesmi“ (2009), „Domovina, bleda mati“ ( BKG, 2009, 3D+, 2010, Intelekta, Valjevo, 2012) „Gde se skrivaju leptiri od kiše“ (2011), „Razvrat samoće“ (2010) „Voleo bih da zaustavim vreme“. Prevođen je na mnoge jezike, posebno na nemački, uz 37 prevoda na deset stranih jezika. Dobio je nagradu za poeziju časopisa „Mladika“ 1989. godine, a 1986. godine nagradu „Zlata ptica“ za roman „Domovina, bleda

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
154
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

„Glasovi Melpomene“

„Гласови Мелпомене“

mati“, kao i nagradu grada Pirana za ukupno stvaralaštvo, više nagrada u Austriji, “Schwanenstadt” (2009, 2011, 2012), Radio Trieste – a, te više od 30 nagrada na konkursima u Italiji, Austriji, Srbiji...

Jasmina Hanjalić je rođena 1963. godine u Peći. Radi kao doktor medicine. Piše i objavljuje poeziju, kratke priče, prikaze i recenzije u književnim časopisima iz regiona. Objavila je knjige: „Sve u jednom jedno u svemu“, poezija, (VAT, 2011), zbirke kratkih priča „Skamenjeni“ (Zalihica, 2013), „Priče u bijelom“ (Dobra knjiga, 2014) i zbirku poezije „Otpusti noja i druge ptice“ (Planjax, 2017). Zastupljena je u preko trideset zbornika i antologija poezije i proze, a učesnica je više međunarodnih književnih skupova. Urednica je književnog bloga „Književni kutak“ (https://jasminahanjalic.wordpress.com/). Dobitnica je više književnih nagrada: nagrade Fondacije za izdavaštvo 2013. za rukopis „Priče u bijelom“, nagradе „Anka Topić“ 2014. za prvu objavljenu knjigu poezije, „Nagradе za kreativnost“ fondacije „Naji Naaman Libanon“ („Creativity prize“ Fondation Naji Naaman Libanon, 2014), Treće nagrade na poetskom takmičenju „BNVD“ povodom 20 godina od genocida u Srebrenici (2015), Nagrade za najbolju pjesmu o Ukrinskom cvijetu, (Festival Prljača u Derventi, 2016), nagrade za najbolju pesmu „Grah za Iliju Ladina“ (za 2015.), Godišnje književne nagrade HKD Zadar „Goran Bujić“ – književnik-novinar (prvo mesto, za 2016.) Živi i stvara u Sarajevu.

Dalibor Čerškov je rođen 1982. godine u Nišu. Završio je studije građevinarstva na Građevinsko-arhitektonskom fakultetu u Nišu. Fotografijom se bavi od 2007. godine. Kao fotograf amater objavljivao je fotografije u raznim magazinima: „Refoto“, „Nylon Korea“, „Vogue Italia“... Izlagao је često na grupnim foto-izložbama, a 2014. godine је imao samostalnu izložbu fotografija pod nazivom „Foto dnevnik 018“, u Galeriji Niškog kulturnog centra. Radi kao freelancer. Piše pesme i kratke priče. Objavljeni su mu radovi u magazinima i zbornicima: „Književne Vertikale“, „Balkanski književni glasnik“, „Argus Book“ magazinu i časopisu „Svitak“, knjigama u izdanju književnog kluba „Zlatno pero“ iz Knjaževca, zbirci „Garavi sokak“ književnog kluba „Miroslav Mika Antić“ iz Inđije, kao i na internet portalima. Pohađao je 2014. godine školu kreativnog pisanja „Kafkin klub“ u Nišu. Inspiraciju za poeziju i prozu nalazi u fotografiji, filmu, muzici, proleću, erotici,… dugim vožnjama kolima sa njom, ka divljoj prirodi u leto… Autor je bloga (http://woarw.blogspot.com/) o pisanju, gde objavljuje svoje eseje o fotografiji te svoje pesme i priče.

Снежана Шолкотовић је рођена 1962. године у Кладову. Писањем се бави из хобија. Пише песме и приче за децу и одрасле. Објавила је седам књига: „Песма је мој живот“, „Од срца срцу“, „У знаку љубави“, „Сурове судбине“, „Извор живота“, „Кад проговори

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 155

душа“, „Шапат ветра“ и „Дечја заврзлама“. Песме су јој заступљене у многобројним зборницима и часописима. Живи и ствара у Корбову.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић
156

S A D R

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 157 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Ž
J / САДРЖАЈ: Poezija / Поезија Emir Bajrović: Izbjeglica ............................................................. 8 Branka Vojinović Jegdić: Virdžina .............................................. 9 Majo Danilović: Tvoja pesma ..................................................... 11 Igor Divković: Parfumeria Šeherezada ...................................... 12 Danja (Gašpar) Đokić: Objava u ime budućnosti ....................... 13 Stojan Janković: Kad kažem Srbija ............................................ 14 Petar Jovanović: Oltar srca tvoga .............................................. 15 Milanka Kuzmić: Majčina suza .................................................. 16 Amina Kuč: Pjesma ženi ............................................................. 17 Elfrida Matuč Mahulja: Sloboda ................................................ 18 Enesa Mahmić: Sin pustinje ....................................................... 19 Sonja Milovanović: Čoveče, stvoren si ....................................... 20 Mehmedin Nezirović: Smrtna agonija ...................................... 21 Dragica Ohashi: Omaž Jeleni J. Dimitrijević ............................. 22 Miloš Pasuljević: Žena ................................................................ 23 Dobrosav Petričević: Tamom trepere dugine boje .................... 24 Zvezdana Milosavljević Pržić: Kroz prozor sećanja .................. 26 Весна Радовић: Последњи воз за Казањ ................................ 27 Ђорђе Радојичић: Женско ....................................................... 30 Славиша Савић: Шта је идеал? ............................................. 32 Ljiljana Stojadinović Srpkinja: Crno u crnilu ............................ 35 Ljiljana Fijat: Zamah lakog vetra .............................................. 36 Dalibor Čerškov: Sve ima smisla noću ....................................... 37 Снежана Шолкотовић: Набери ми стручак босиља ........... 39
A
„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 158 Proza / Проза Ненад Андрић: Светац и воденичар ....................................... 41 Кристина Весковић: Издржала је ............................................ 51 Ana Galić: Zar i ti, sine Hriste? ................................................... 54 Alma Zornić: Sevda ...................................................................... 57 Mirjana Ranković Matović: Đavolja molitva .............................. 61 Ljubica Ostojić: Gospođica Agnesa ............................................. 67 Јана Петровић: Зар .................................................................... 71 Franjo Frančič: Kao da su noći večne .......................................... 72 Putopisi / Путописи Sande Dodevski: Putopis iz Makedonije ..................................... 74 Nadežda Purić Jovanović: Gde je Marija? ................................... 78 Milo Jukić: Kreševo ..................................................................... 83 Srđan Marković: Lama Burlat .................................................... 90 Љиљана Стјеља: Магични театар.......................................... 93 Eseji i zapisi / Есеји и записи Anto Zirdum: Anka Topić prva žena u Bosni .............................. 96 Jelena Marić: Večita borba ........................................................ 105 Snežana Marko-Musinov: Njeno veličanstvo ............................ 107 Joško Sindik: Realno prihvatljivo kao utopija .......................... 109 Tatjana Stanišić: Žene u patrijarhalnom društvu .................... 110 Гордана Влаховић: Женско питање записано ................... 113 Miloš Todorović: Egiptomanija ................................................ 121 Jasmina Hanjalić: Džembuni me odveo Džemili ...................... 129 Autori / Аутори ...................................................................... 138 Sadržaj / Садржај .................................................................. 156

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“

CIP - Каталогизација у публикацијиНародна библиотека Србије, Београд

821.163.4/.42-1(082.2)

821.163.4/.42-3(082.2)

821.163.4/.42-4(082.2)

«GLASOVI Melpomene» : zbornik književnih radova povodom jubileja - 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević (1862-1945) / [glavni urednik Ana Stjelja] = «Гласови Мелпомене» : зборник књижевних радова поводом јубилеја - 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић (1862-1945) / [главни уредник Ана Стјеља].

- Beograd : A. Stjelja = Београд : А. Стјеља, 2017 (Beograd : Digital Art). - 162 str. : ilustr. ; 24 cm

Tekst na srp., hrv. i boš. jeziku. - Tiraž 200. - Str. 3-4: Reč urednika / Ana Stjelja. - Autori: str. 142-159. - Bibliografija uz pojedine radove.

ISBN 978-86-918903-8-4

1. Up. stv. nasl.

COBISS.SR-ID 249692684

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 159

ZAHVALNICA

Veliku zahvalnost dugujem gospodinu Nebojši Jovanoviću bez čije podrške zbornik književnih radova„Glasovi Melpomene“ ne bi ugledao svetlost dana.

„Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
160
Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић

ЗАХВАЛНИЦА

Велику захвалност дугујем господину Небојши Јовановићу без чије подршке зборник књижевних радова „Гласови Мелпомене“ не би угледао светлост дана.

Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 161 „Glasovi Melpomene“ „Гласови Мелпомене“
Melpomene“ „Гласови Мелпомене“ Zbornik radova: Povodom 155 godina od rođenja Jelene J. Dimitrijević Зборник радова: Поводом 155 година од рођења Јелене Ј. Димитријевић 162
„Glasovi
magazin
Alia Mundi
za kulturnu raznolikost
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.