obnavljana je više puta. Bijele je boje, a krov je od narančastog crijepa. Pri samom ulasku u utvrdu prošli smo kroz velika vrata. Zatim smo počeli razgledavati unutrašnjost utvrde. Na katu i u potkrovlju utvrde prošetali smo galerijom. Vidjeli smo mnogo slika iz Lackovićeve kolekcije koju je on sam poklonio Starom Gradu. U potkrovlju smo poslušali povijest grada Đurđevca. Sam grad Đurđevac se spominje u ispravi kralja Bele VI. još od 1267.godine, a utvrda je sagrađena otprilike u 15.stoljeću. Doznali smo nešto više u Legendi o picokima, kako su hrabri Đurđevčani obranili svoj grad od Turaka uz pomoć
lukavštine – ispaljivanja živog pijetla na turski tabor. Na povratku kući posjetili smo Đurđevačke pijeske. Posjetili smo zapravo samo dio područja pod tim nazivom. Sami pijesci nose naziv „Hrvatska Sahara“ i „krvavi peski“. Očekivala sam da ću vidjeti mnogo više pijeska i pješčanih dina nego što ih je tamo zapravo bilo. Ali zato, bilo je mnogo rijetkih biljaka kojih nema u našem zavičaju. Pijesci su mi se jako svidjeli. Neki su se malo opustili pa su se doslovno valjali po pijesku. Bila je to pješčana radost. Trebali smo posjetiti i pješčane dine, ali na žalost više nismo stigli. Bilo je to moje zanimljivo školsko putovanje. Marinela Drveni, 8. a
„Bili smo jednom najbolji...“ „... O nama su priče pričali...“ Slušajući kako naši prijatelji iz razreda pjevaju tu pjesmu, ne možemo vjerovati da smo još samo desetak dana 8. a. Vraćajući se mislima unatrag, prisjećamo se kako smo bili 5. a. Čini nam se kako to i nije bilo tako davno, prije „samo“ četiri godine. Tada nismo ni slutile da ćemo se toliko zbližiti, razumjeti i zavoljeti, te sve ovo vrijeme školovanja živjeti kao jedna velika obitelj. Barem tako sad mislimo. Dobili smo i razrednicu koja nas je sve to vrijeme podržavala, razumjela i usmjeravala nas prema pravom putu. Iz 6. razreda rado se prisjećamo prvih ljubavi i početaka čvrstih prijateljstava. U 7. razredu jedva smo dočekali maturalac. Bili smo u sjevernoj Dalmaciji i vidjeli mnoge znamenitosti i prirodne ljepote, ali kao i sve četrnaestogodišnjake, više su nas zanimale neke druge stvari poput novih prijateljstava, simpatija, ljubavi i... brčkanja u modrom i bistrom moru. Dogodile su se i neke simpatije čije se iskre i danas osjete u zraku.
Zato nam teško pada kada se sjetimo da ćemo se morati rastati. Emocije sve više prevladavaju. Samo kad se sjetimo da odlazimo, suze nam naviru na oči. Iako smo tužni, skrivamo osjećaje brinući još uvijek o krajnjem uspjehu, jer i sami smo svjesni da boljim ocjenama krojimo sebi budućnost. Postajemo svjesni da je kraj i sada shvaćamo koliko nam je ova naša škola značila. Mi odlazimo iz škole, ali ona zauvijek ostaje u našim srcima. Katarina, Tea i Iva, 8. a
8. RAZREDI Igra bez granica Oduvijek sam volio graditi kule od pijeska. To me činilo sretnim. Biti u pješčaniku i satima se igrati u pijesku za mene je ostvareni san. Tako se i najljepše osobine iz mojeg djetinjstva vežu uz bezbrižne trenutke igre i opuštanja. Imao sam pet godina kad su moji roditelji kupili kuću i počeli je uređivati. Svakoga bih dana odlazio s njima na gradilište i trudio se pomoći u radovima. Volio sam biti ondje, ponjaviše zbog pješčanika. Sate i sate sam provodio ondje gradeći svoje kule od pijeska. U njih sam pakirao svu svoju djetinju radost i razigranost. Bio sam sretan jer sam bližnje uveseljavao svojim dječjim građevinama. Iz godine u godinu sve me više zanimalo stvaranje novih životnih kula. Siguran sam da je to upravo zbog uspomena iz djetinjstva, zbog onih koje su me s godinama izgradile. Danas izrađujem makete i zaista se u tome pronalazim. Nekad sam u svoje kule pakirao bezbrižnost i sreću, a danas mi to pomaže u opuštanju i zaboravljanju problema. Vjerujem da ću uvijek graditi kule, baš onakve kakve sam gradio u djetinjstvu. One mi pomažu da zaboravim probleme, usrećim druge i budem sretan, a to je najvažnije. Filip Pavliša, 8. b Rad je osvojio 3. mjesto na natječaju “Igra se nastavlja i nakon 100 godina rođenja Grigora Viteza”.
Učenici 8.a razreda na terenskoj nastavi u Vukovaru na Ovčari.
17