Suza Dolinska - Broj 34 by Suza Dolinska - Digitalna Arhiva

GODIŠNJAK ŽUPE UZNESENJA BL. DJEVICE MARIJE DOLINA GODIŠTE XX

SIJEČANJ/PROSINAC 2016.

BROJ 34

KAZALO KATOLIČKI KALENDAR ZA 2017. GODINU ......................................................................................... 3 RIJEČ UREDNIKA, Milorad Oršulić – Mican ......................................................................................... 28 IZ STAROG KRAJA, Vlč. Marko Stojčić . ................................................................................................. 30 S NASLOVNICE: MLADA MISA FR. IVANA MARIJE TOMIĆ OP .................................................. 33 SUSRET PREZIMENA VONIĆ.................................................................................................................. 48 PROSLAVA SV. MARKA I PROLJETNO UREÐENJE GROBLJA . .................................................. 53 NAKON 25 GODINA U NOVOM SELU .................................................................................................. 60 PROSLAVA VELIKE GOSPE U DOLINI I SV. ROKA U BOS. GRADIŠCI....................................... 65 PROSLAVA SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA U ŽUPI DOLINA ..................................................... 72 OBILJEŽENA 12. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. K. VIŠATICKI ............................. 78 DRUGI O NAMA: Mato Višić i tisak o nama ........................................................................................... 81 HODOČAŠĆE: “MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU” I VUOVAR 2016 ................................ 98 GDJE SU, KAKO ŽIVE I ŠTO RADE: Vedran Čegrlj iz Bosanske Gradiške ..................................... 116 SUSRET ČITAČA BIBLIJE U OKUČANIMA I DOKUMENTARNI FILM . ................................... 123 SCENSKI PRIKAZ "MUKA I SMRT ISUSA KRISTA" i DOKUMENTARNI FILM . ...................... 130 DVADESET SUZINIH GODINA, promocija dok. filma o Suzi dolinskoj .......................................... 135 BOG KAO LJUBAV /Fr. Ivan Marija Tomić - 800 obljetnica spašavanja duša/ . .................................. 145 GOSPINA SVETIŠTA GOSPA OD OTOKA - SOLIN ........................................................................... 154 POGLEDI U KRAJEVE SRCA MOLITVA U STRAHU - Rajko Bundalo ....................................... 159 PUT K BLAŽENSTVU: - Dom hrvatskih hodačasnika “bl. Ivan Merz” u Rimu . ................................ 161 - Sestra Jula Ivanišević ..................................................................................... 164 U SPOMEN: POPIS ŽRTAVA DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA ŽUPE DOLINA IZ NOVOGA SELA, PROŠEVICE, BARDAČE I KLADARA ............................................................ 165 SJEĆANJA NA MOJE ŽUPNIKOVANJE U BOS. GRADIŠKI: msgr. B. Župančić .......................... 176 SJEĆANJA NA KRIŽNI PUT, Tomo Bešker- Likvidacija domobrana iz BiH u G. Podgradcima ...... 202 DOLINSKO NARODNO BLAGO Svatovski običaji - Redoslijed ručka ............................................. 207 NARODNO RIBARSTVO U BiH /Dolina na Savi/................................................................................. 210 PLODOVI UMA I SRCA - TOMA, TOMA, TOMA ............................................................................ 215 ............... . . . . . . . . .............. - TUGA DOLINSKA . ................................................................................... 216 PREDSTAVLJAMO: “MUŠKA NAR. NOŠNJA ZAPADNE SLAVONIJE” - Vesna Klikić – Kolić .217 SJETIMO SE NAŠIH STARIH Iz obiteljskog albuma obitelji . ............................................................. 222 IZ RJEČNIKA UČE STIPE . ...................................................................................................................... 223 ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI Bijeli luk - češnjak .................................................................... 224 ZABAVNA STRANICA . ........................................................................................................................... 226 ROÐENI VJENČANI UMRLI .................................................................................................................. 227 NOVE KNJIGE ........................................................................................................................................... 241 MLADOMISNIKOVE RIJEČI ZAHVALE ............................................................................................ 244 NAŠI DAROVATELJI . ............................................................................................................................... 246

“Suza Dolinska” - Godišnjak župe uznesenja Bl. Dj. Marije - Dolina bosanska kraj Bosanske Gradiške u izgnanstvu. Uređuje: Uredničko vijeće: vlč. Milivoj Knežević, p. Damir Šokić OP, vlč. Marko Stojčić, fr. Ivan Marija Tomić, Milorad Oršulić-Mican, Zvonko Oršulić-Feni, Stipo Oršulić, i Mato Knežević-Maća,

Glavni i odgovorni urednik: Milorad Oršulić-MICAN. Webmaster: Kristijan Vonić - Kika; e-mail: kvonic@inet.hr - Izlazi o Božiću. Umnoženo kao rukopis u 650 primjeraka. Priloge slati na adresu: Milorad Mican Oršulić, 35 430 OKUČANI, Ulica Bljesak 15, Tel.: (035) 371-332 WEB stranica: www.Suza-Dolinska.com; e-mail: suza@suza-dolinska.com

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SIJEČANJ 2017. Sv. misa u Dolini u 13 sati

NOVA GODINA, Marija Bogorodica

2 Bazilije V., Grgur Nazijanski

3 Ime Isusovo, Genoveva, Cvijeta

4 Anđela F.; Borislav, Emanuel

5 Emilijana, Radoslav, Miljenko

6 BOGOJAVLJENJE - Sv. Tri kralja, Gašpar

7 Rajmund Pen., Rajko, Lucijan, Zorislav

8 KRŠTENJE GOSPODINOVO, Gospa od brze pomoći

9 Julijan, Živko, Hadrijan

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Agaton, Dobroslav, Grgur X.,

11 Honorat, Neven, Bernard, Teoozije

12 Ernest, Tatjana, Bernard

Hilarije, Veronika, Radovan

Feliks, Srećko, Malahija

2. NED. KROZ GOD., Pavao Pus., Anastazija, Stošija,

Marcel, Oton, Mislav

Antun opat., Lavoslav, Lucije

18 Priska, Biserka, Margarita Ugarska

19 Mario, Kanut, Ljiljana, Marta

21 Agneza, Janja, Neža

3. NED. KROZ GODINU, Vinko đakon i muč.,

Emerencijana, Ema, Vjera

Franjo Saleški, Bogoslav

Obraćenje Pavla apostol, Ananija, Henrik

26 Timotej i Tit, Bogoljub, Tješimir

28 Toma Akvinski, Tomislav, Tomo, Leonid

29 4. NED. KROZ GOD., Valerije, Konstancije, Tvrtko

31 Ivan don Bosco, Marcela, Klaudije

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Fabijan i Sebastijan, Tijana Sv. misa u Dolini u 13 sati

Angela Merici, Anđelka, Pribislav Sv. misa u Dolini u 13 sati

Martina, Gordana, Darinka, Hijacinta

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA SIJEČANJ Sv. Antun: Staro Petrovo Selo Sv. Fabijan i Sebastijan: Poljane Sv. Vinko: Starci, Vladisovo 5

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

VELJAČA 2017. S

1 Brigita, Miroslav, Sever

3 Blaž, Vlaho, Tripun, Oskar

4 Maria de Mattias, Andrija Corsini, Veronika Jeruz.

6 Pavao Miki i dr., Doroteja, Dora

7 Pio IX. papa, Rikard, Držislav

8 Jeronim Emilijani, Jerko, Jozefina

9 Skolastika, Apolonija, Sunčana, Zora

PRIKAZANJE GOSPOD. SVIJEĆNICA /bl. svijeća/, Marijan

5. NED. KROZ GODINU, Agata, Dobrila, Jagoda, Silvan

Sv. misa u Dolini u 13 sati

ALOJZIJE STEPINAC, Vjekoslav,Vilim

11 GOSPA LURDSKA, Mirjana

12 6. NED. KROZ GOD., Eulalija, Zvonimir, Damjan

God. smrti vlč. Marka Šalića

13 Katarina Ricci, Kristina

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Valentin, Zdravko, Valentina

Klaudije Colomb, Tin, Vitomir, Vito

Julijana, Onezim, Miljenko, Danijel

7 utemeljitelja, Darko, Benedikt, Flavije

18 Šimun, Bernardica, Gizela

19 7. NED. KROZ GODINU, Konrad, Ratko, Blago

20 Eleuterije, Leon, Lav, Lea, Slobodan

Petar Damijani, Damir, Eleonora

Katedra sv. Petra, Tvrtko

Polikarp, Grozdan, Romana

Montan, Goran, Modest, Sergije, Lucie

Viktorin, Hrvoje, Berislav, Cezarije, Donat

8. NED. KROZ GODINU, Aleksandar, Sandra, Branimir,

Donat Zadarski, Gabrijel od Žalosne Gospe

Roman, Teofil, Bogoljub,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

God. smrti vlč. Tvrtka Tadića

Sv. misa u Dolini u 13 sati

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA VELJAČA Sv. Blaž: Tisovac, Ljupina, Baćin Dol

Gospa Lurdska: Gornji Crnogovci Sv. Valentin: Adžamovci

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

OŽUJAK 2017. S

1 PEPELNICA, POST I NEMRS Albin, David,

2 Čedomil, Iskra, Ines, Lucije

3 Marin, Marinko, Kunigunda, Ticijan, Kamilo

5 1. KORIZMENA NEDJELJA – ČISTA, Vedran,

7 Perpetua i Felicita, Eugen, Terza

8 Ivan od Boga, Blaženka, Boško,

9 Franciska Rimska, Franjka

Kazimir, Eugen, Natko Sv. misa u Dolini u 13 sati

Fridolin, Viktorin, Zvjezdana

Emil, 40 mučenika, Kajo, Makarije,

KVATRE KVATRE

11 Firmin, Tvrtko, Kandid, Blanka,

12 2. KORIZMENA NEDJ.– PAČISTA, Maksimilijan,

13 Rozalija, Patricija, Sabina

Matilda, Miljana, Borka, Paulina, Eva

Longin, Zaharija, Vjekoslava, Veljko

Smiljan, Hrvoje, Julijan

Patrik, Domagoj, Konrad, Domagoj, Hrvatin

18 Ćiril Jeruzalemski, Cvjetan, Eduard

19 3. KORIZ. NEDJ. – BEZIMENA, JOSIP zaruč. BDM,

20 Klaudije, Vladislav

21 Kristijan, Serapion, Vlasta

Oktavijan, Lea, Leonarda

Oton, Pelagije, Dražen

Latin, Javorka, Katarina Švededska

NAVJEŠTENEJE GOSPODNJE – BLAGOVIJEST,

4. KORIZ. NEDJELJA - SREDOPOSNA, Montan i Maksima,

27 Lidija, Rupert, Lada, Ernest

29 Jona, Bertold,Vilim, Eustazije

30 Kvirin, Viktor, Vlatko

31 Benjamin, Amos, Natalija, Ljubomir

KVATRE Sv. misa u Dolini u 13 sati

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Priska, Sonja, Polion

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA OŽUJAK Sv. Josip: Vrbje, Nova Topola

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

TRAVANJ 2017. S

1 Hugo, Teodora, Anastazije, Božica

2 5. KORIZMENA NED.- GLUHA, Franjo Paolski

3 Siksto, Rikard, Eduardo

4 Izidor, Strahimir, Žiga

5 Vinko Ferrerski, Mira

6 Vilim, Celestin, Irenej

7 Ivan de la Salle, Herman, Teodor

8 Dionizije, Alemka, Timotej, Klement

9 NEDJ. MUKE G. – CVJETNICA, Marija Kleofina,

10 Ezekijel, Apolonije

11 Stanislav, Stana, Radmila

12 Viktor, Damjan, Davorka, Julije

13 VELIKI ČETVRTAK, Martin I., Ida, Ludvina

VELIKI PETAK - post i nemrs, Valerijan, Maksim

VELIKA SUBOTA, Krescencije, Anastazija, Bosiljka

USKRS – VAZAM, Josip Benedikt Labre, Bernardica

USKRSNI PONEDJELJAK, Šimun

18 Apolonije, Euzebije, Anastazije, Amadej, Roman

19 Konrad, Ema, Marta, Leon, Marta

20 Leon, Berta, Janja Agneza, Marcijan

21 Anzelmo, Silvio, Goran

Soter i Kajo, Teodor

2. USKRSNA - NEDJ. BOŽANSKOG MILOSRÐA Juraj

Fidelis, Vjera, Vjeran

Marko evanđelist, Maroje, Ermin

26 Kleto i Marcelin

28 Petar Chanel, Euzebije

29 Katarina Sijenska, Kata

30 3. USKRSNA NEDJELJA, Pio V. papa, J.Cottolengo

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Bl. Ozana Kotorska, Euzebije, Jakov Zadranin

Sv. misa u D. Dolini u 13 h na groblju “Gradina” i blagos. polja

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA TRAVANJ Sv. Juraj: Vrbova Sv. Marko: Dolina, Vrbovljani - Čovac

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SVIBANJ 2017. P

1 Josip radnik, Jeremija

2 Atanazije, Eugen, Boris

3 Filip i Jakov ap., Mladen

5 Peregrin, Maksim

6 Dominik Savio, Dinko, Nedjeljko

7 4. USKRSNA NEDJ., DOBROG PASTIRA) Dujam,

8 BDM Posrednica,

9 Pahomije, Mirna, Izaija

Florijan, Cvjetko, Cvijeta

Ivan Merz, Gospa Trsatska,

Franjo Hieronim, Zvjezdana

12 LEOPOLD MANDIĆ, Pankracije

13 GOSPA FATIMSKA, Servacije, Ema

5. USKRSNA NEDJELJA, (Majčin dan) Matija ap.,

Izidor, Solinski mučenici,

Ivan Nepomuk, Nenad

Paskal, Paško, Bruno

Ivan I. papa, Venancije, Feliks S., Srećko

19 Celestin, Rajko, Ivan, Teofil

20 Bernardin Sijenski, Lidija, Zlata

6. USKRSNA NEDJELJA, BDM Kraljica Apost., Kristofor

Helena, Renata, Jagoda, Milan

Deziderije, Željko, Nadan

Marija Pomoćnica, Suzana

UZAŠAŠĆE GOSP. – SPASOVO Marija Majka Crkve

26 Filip Neri, Priska, Zdenko

28 7. USKRSNA NEDJELJA, German, Vilim, Velimir

29 Euzebije, Ervin, Maksim

30 Ivana Arška, Ferdinand, Bazilije, Hubert

31 Pohod BDM, M.B. Kamenitih vrata

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Augustin Canterburyjski, Julije Sv. misa u Dolini u 13 sati

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA SVIBANJ Sv. Filip i Jakov: Donji Varoš Spasovo: St. Kapela, Sičice, Kovačevac Duhovi: Siče, Pavlovci, G. Bogićevci Presveto Trojstvo: Gornji Lipovac, Laze (nedjelja) 13

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

LIPANJ 2017. Justin, Mladen, Teofil

2 Marcelin i Petar, Eugen

3 Karlo Lwanga i drugovi

4 DUHOVI – PEDESETNICA, Kvirin Sisački, Predrag

5 DUHOVNI PONEDJELJAK,Marija Majka Crkve

6 Norbert, Neda, Berto, Klaudije, Paulina

7 Kolman, Robert,

8 Medardo, Žarko, Fortunat, Vilim

9 Efrem, Rikard,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

KVATRE KVATRE

10 Margarita, Greta, Biserka

KVATRE

11 PRESVETO TROJSTVO, Barnaba ap., Borna,

12 Bosiljko, Ninko

13 ANTUN PADOVANSKI, Tonči, Antonija

Rufin, Elizej , Marcijan, Valerije

TIJELOVO, VID, Amos, Vito

Franjo Regis, Gvido, Zlatko

God. nasilnog odvođenja vlč. Ratka Grgić

Adolf, Laura, Bratoljub

God. smrti vlč. Stjepana Guberac

18 11. NEDJELJA KROZ GOD., Marko i Marcelijan,

19 Rajka, Bogdan, (Dan očeva)

20 Naum Ohridski, Silverije, Margareta

21 Alojzije Gonzaga

Ivan Fisher, Toma More

PRESVETO SRCE ISUSOVO, Sidonija, Zdenka,

ROÐENJE IVANA KRSTITELJA, BEZGR. SRCE MARIJNO

12. NEDJELJA KROZ GODINU, Vilim, Adalbert

Ivan i Pavao, Vigilije, Zoran

27 Ćiril Aleksandrijski, Robert

28 Irenej, Fortunat, Smiljan

29 PETAR I PAVAO apostoli, Paulina, Krešimir

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Sv. misa u Dolini u 9 sati

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Rimski prvomučenici, Kajo, Emilijana SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA LIPANJ Sv. Antun: Staro Petrovo Selo, Batrina, Bodegraj Srce Isusovo: Visoka Greda, Benkovac Sv. Vid: Gorice, D. Lipovac, Oštri Vrh, Naselje Mala u N. Gradiški, Okučani Rođenje Sv. Ivana Krstitelja: Slav. Kobaš, Draglić, Pož. Brestovac, Lađevac Sv. Petar i Pavao: Cernik, Kula 15

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SRPANJ 2017. S

1 Aron, Šimun, Predrag, Estera

2 13. NEDJELJA KROZ GODINE, Oton, Martinijan,

3 Toma apostol, Tomo, Tomislav

4 Elizabeta Portugalska, Laura, Jelica, Neven

5 Ćiril i Metodije, Slaven

Marija Goretti, Agata, Suzana, Dominika, Bogumila

Klaudije, Vilibald, Vilko, Benedikt XI.

8 Akvila i Priscila, Hadrijan, Eugen

11 Benedikt op. (zaštitnik Europe), Benko, Dobroslav

12 Mohor, Ivan G., Mislav

13 MAJKA BOŽJA BISTRIČKA, Henrik, Hinko

Kamilo de Lellis, Gašpar, Marcelin

Bonaventura, Dobriša, Vlado

Zaštitnik Banjalučke biskupije

15. NEDJELJA KROZ GODINU, Gospa Karmelska,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Aleksije, Branko, Marcelina

18 Fridrik, Bruno, Arnulf, Natko, Simforoza

19 Aurelija, Zora,

20 ILIJA PROROK, Margareta, Apolinar

21 Lovro Brindizijski, Daniel pr., Dane

MARIJA MAGDALENA, Manda, Lenka

16. NEDJELJA KROZ GODINU, Brigita Švedska,

Kristina, Mirjana, Kunigunda

Jakov st. ap., Kristofor

26 JOAKIM I ANA, roditelji BDM, Ana, Anica

28 Nazarije i Celzo, Viktor

29 Marta, Lazar, Urban II., Flora, Blaženka, Mira

30 17. NEDJELJA KROZ GODINU, Rufin,

31 Ignacije Loyolski, Vatroslav

14. NEDJELJA KROZ GODINU, MARIJA PROPETOG PETKOVIĆ,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Amalija, Ljubica, Veronika, Feliks

Sv. misa u Novom Selu u 13 h u povodu blagdana sv. Ane

1 Klement Ohridski i dr., Gorazd, Celestin I.

Sv. misa u Dolini u 13 sati

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA SRPANJ Sv. Ilija: Gornji Varoš, Blažević Dol, Orubica, Brod. Stupnik, Trnakovac Sv. Marija Magdalena: Štivica, Baćin Dol Sv.Ana: Savski Bok, Šumetlica, Novo Selo 17

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

KOLOVOZ 2017. U

1 Alfons Liguori, Vjera, Nada, Justin

2 GOSPA OD ANÐELA, Euzebije

4 Ivan Marija Vianney, Justin, Rajner

6 18. NEDJELJA KROZ GOD. Preobraženje Gosp.

7 Siksto II. papa, Kajetan, Donat

8 Dominik, Nedjeljko, Neda, Dinko

9 Edita Stein, Tvrtko

AUGUSTIN KAŽOTIĆ, Stjepan - đakon Gospa Snježna, GOSPA VHK ZAVJETA, DAN DOM. ZAHV.

Lovro đakon, Lovorka, Kludije, Zvjezdan, Krunoslav

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Zaštitnik Požeške biskupije

11 Klara, Jasna, Suzana

12 Ivana Franciska, Anicet, Hilarija, Veselka

13 19. NEDJELJA KROZ GODINU, Patricija, Kasijan

Maksimilijan Kolbe, Koviljka,

UZNESENJE BDM - VELIKA GOSPA, Marija

Sv. misa u Dolini u 13 sati

ROK, Stjepan Ugarski kralj,

Sv. misa u Bos. Gradišci u 10,30

Miron, Natalija

18 Jelena Križarica, Helena, Leonardo

19 Ivan Eudes, Ljudevit, Tekla, Donat

20 20. NEDJELJA KROZ GODINU, Maria De Mattias,

21 GOSPA VOĆINSKA, Pio X. papa,

BDM Kraljica, Vladislava, Regina

Ruža Limska, Filip, Zdenko

Bartolomej apostol, MIROSLAV BULEŠIĆ, Jerko

Ljudevit kralj, Patricije

26 Rufin, Zefirin, Jadranko

28 Augustin, Tin, Gustav, Pelagije

30 Feliks i Adaukt, Raadoslav, Hrvatski mučenici

31 GOSPA OD SUZA, Josip iz Arimateje, Nikodem,

21. NEDJELJA KROZ GODINU, Monika, Honorat,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

MUČENIŠTVO IVANA KRSTITELJA, Ivanka, Sabina

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA KOLOVOZ Preobraženje: Novi Varoš; Velika Gospa: Okučani, Bos. Dolina, Adžamovci, Sl. Kobaš kod Gospe Kloštarske; Sv. Rok: Bos. Gradiška, Brđani, Uskoci, Seoce, Opatovac; Mučen. Sv. Ivana Krstitelja: Dragalić; Zadnji dan kolovoza Gospa od suza: Pleternica 19

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

RUJAN 2017. P

1 Jošua, Egidije, Konstancije

2 Kalista, Maksima, Divna, Veljka

4 Mojsije, Ruža Viterpska, Dunja, Ida

5 Majka Terezija iz Kalkute, Urban, Lovro J.

6 Zakarija, Boris, Davor

7 MARKO KRIŽEVČANIN, Regina, Dragica

8 MALA GOSPA, Rođenje BDM, Alen, Serafin

9 Petar Klaver, Strahimir, Miroslav

22. NEDJELJA KROZ GODINU, Grgur Veliki, Grga, Gordana

Sv. misa u Dolini u 13 sati

23. NEDJELJA KROZ GODINU, Nikola Tolentinski, Sv. misa u Dolini u 13 sati

11 Proto i Hijacint, Cvjetko, Miljenko

12 PRESLAVNO IME MARIJINO, Gvido, Dubravko

13 Ivan Zlatousti, Zlatko, Ljubo

Uzvišenje sv. Križa, Višeslav, Slavko

BDM Gospa Žalosna, Dolores, Valerija

Kornelije i Ciprijan, Eufemija

24. NEDJELJA KROZ GOD., Rane sv. Franje, Robert Sv. misa u Dolini u 13 sati

Josip Kupertinski, Sonja, Irena

19 Januarije, Suzana, Emilija

20 Andrija Kim, Svjetlana, Pavo

21 Matej apostol i evanđelist, Matko, Matea

Toma Vilan., Ivan Mendez

KVATRE

Zaharija I Elizabeta Otac Pio,Lino,Tekla

KVATRE

25. NEDJELJA KROZ GOD., Gospa od Otkupljenja

Aurelija, Zlata, Rikarda

26 Kuzma i Damjan, Damir, Kresencija

28 Vjenceslav, Većeslav, Veco

29 MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL ARKANÐELI

30 Jeronim, Jerko, Jere, Grgur

KVATRE

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Vinko Paulski, Gaj

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA RUJAN Mala Gospa: Davor, D. Crnogovci, Bili Brig, Kutjevo, Cage; Sv. Matej: Giletinci, Mačkovac, Bodovaljci Ime Marijino: Nova Kapela, Bijela Stijena Sv. Ivan Evanđelista: Banićevac Sv. Mihael: St. Gradiška, Ratkovica 21

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

LISTOPAD 2017. N

1 26. NEDJELJA KROZ GOD., Terezija od Dj. Isusa,

2 Anđeli čuvari, Anđelko, Anđelka,

3 Kandida, Maksimilijan, Gerhard, Svjetlana

4 Franjo Asiški, Kajo, Zlata, Franka

5 Faustina K., Flavijan, Mauro, Miodrag

6 Bruno, Fides, Verica, Vjera

7 BDM od Krunice (RUŽARIJA), Rozario, Ružica

8 27. NEDJELJA KROZ GOD., Demetrije i dr., Hugo,

9 Dionizije A., Abraham-patrijarh,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Franjo Borgia, Daniel i dr., Samuel

11 Ivan XXIII. Papa, Milan, Filip

12 Serafin, Maksimilijan, Velibor

13 Eduard, Edo, Hugolin, Tofil

Kalist papa, Ljeposlav

28. NEDJELJA KROZ GODINU, Terezija Avilska,

Hedviga, Marija Margareta

Ignacije Antiohijski, Vatroslav

18 LUKA EVANÐELIST, Flavijan

19 Pavao od Križa, Ivan Brebeuf

20 Irena, Miroslava, Kornelija

21 Uršula, Zvjezdan, Hilarija, Vendelin

29. NEDJELJA KROZ GODINU, IVAN PAVAO II.,

God. smrti, E. Tvrtkovića dol. žup.

Ivan Kapistran, Borislav, Severin

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Antun Marija Claret, Proklo Carigradski, Jaroslav

Katarina Kotromanić, Krizant i Darija

26 Dimitrije Srijemski, Lucijan, Marcijan

28 Šimun i Juda Tadej, Siniša, Tadija

29 30. NEDJELJA KROZ GOD., Narcis, Donat, Darko,

30 Marcel, Marojko, German

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Namet, Sabina, Gordana

Sv. misa u D. Dolini u 13 sati na “Gradini” i molitva opijela

Alfons Rodriguez, Wolfgang, Vuk, Kristofor SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA LISTOPAD BDM od Krunice: Nova Gradiška - župa “JUG”, Milanlug Terezija Avilska: Zaštitnica Požege Sv Luka: Cernička Šagovina, Godinjak, Dolina, Srednji Lipovac, Novska 23

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

STUDENI 2017. S

1 SVI SVETI, Sveto, Dobroslav

2 DUŠNI DAN, Duško, Viktorin

3 Martin iz Porresa, Hubert, Silvija

4 Karlo Boromejski, Dragutin, Drago

5 31. NEDJ. KROZ GOD., Emerik, Zakarija, Elizabeta,

7 Baldo, Lazar Stilita, Engelbert, Anđelko

8 Gracija Kotorski, Klaudije

9 Ivan Lateranski, Posveta Lateranske bazilike, Vitomir

Sv. misa u Čatrnji u 13h

Sv. misa u Dolini u 13 sati

Leonard pustinjak, Vedran, Kristina

Leon Veliki, Lavoslav

11 Martin Tourski biskup, Davorin

12 32. NEDJELJA KROZ GOD. Jozafat, Emilijan, Milan

13 Stanislav Kostka, Ivan Trogirski

NIKOLA TAVELIĆ, Nikolina, Nikoleta, Zdenko

Albert Veliki, Leopold, Berto

Margareta Škotska, Gertruda, Gera

Elizabeta Ugarska, Igor, Alfej i Zakej

18 Posveta bazilike Sv. Petra i Pavla

God. muč. smrti msgr. Kazimira Višaticki

19 33. NEDJELJA KROZ GOD., Elizabeta, Jakov pus.

Sv. misa u Dolini u 13 sati

20 Feliks Valois, Edmund, Srećko

21 Prikazanje BDM, Gospa od Zdravlja

Cecilija, Cilika, Slavujka, Dobrila, Julijan

Klement, Milivoj, Blagoje, Lukrecija

Andrija Dung – Lac I dr., Krizogon, Krševan

Katarina Aleksandrijska, Kata, Erazmo

26 KRIST KRALJ, Konrad, Leonard, Dubravko, Delfina

27 BDM od čud. Medaljice Maksim, Severin,

28 JAKOV MARKIJSKI, Sosten, Držislav

29 Saturnin, Iluminata, Vlasta, Svjetlana

30 Andrija apostol, Andro, Andrea , Hrvoje

Sv. misa u Dolini u 13 sati

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA STUDENI Sv. Leopold: Komarnica Krist Kralj: Rešetari Sv. Andrija: Sičice, Drežnik

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PROSINAC 2017. P

1 Elegije, Natalija, Božena

2 Bibijana, Živka, Blanka

3 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Franjo Ksaverski, Klaudije

4 Barbara, Ivan Damaščanski, Barica, Kristijan

5 Saba, Krispina, Slavka

6 Nikola biskup, Niko, Nikša

7 Ambrozije, Agaton,

8 BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BD MARIJE

9 Valerija, Zdravka

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Gospa Loretska,

Sv. misa u Dolini u 13 sati

11 Damaz, Damir, Sabin

Gospa Gauadalupska, Ivana F. Chantal

Lucija, Jasna, Svjetlana

Ivan od Križa, Špiro

DRINSKE MUČENICE, Irenej, Kristina, KVATRE

Adela, Albina, Zorka

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Lazar, Florijan, Izak,

18 Gracijan, Malahija prorok, Bosiljko, Dražen

19 Urban, Anastazije, Tea, Vladimir

20 Amon, Eugen i Makarije, Dominik

21 Petar Kanizije, Snježana

Honorat, Časlav, Zenon

Ivan Kentijski, Viktorija

Polnoćka u Bos. Gradišci

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA, BADNJAK, Adam i Eva

Sv. misa u Dolini u 13 sati

ROÐENJE ISUSOVO - BOŽIĆ, Božidar

26 Stjepan Prvomučenik, Krunoslav

28 Nevina dječica, Mladen, Nevenka

29 Toma Becket, David kralj, Davor

30 Feliks, Sabin, Liberije, Trpimir

KVATRE

KVATRE Sv. misa u Dolini u 13 sati

Ivan ap i ev., Janko, Fabiola Sv. misa u Dolini u 13 sati

SVETA OBITELJ, Silvestar papa, Stara godina zahvala

U 17 sati sv. misa zahvalnica u Bos. Gradišci

SVAKE NEDJELJE U 10,30 SATI SV. MISA U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BILJEŠKE

BLAGDANI U ŽUPAMA PROSINAC Sv. Nikola Biskup: Gunjavci, Pleternica Bezgrješno začeće BDM: Nova Gradiška - župa Centar, Bukovica

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

RIJEČ UREDNIKA

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

U 2016. godini, naša publikacija “Suza dolinska” je proslavila svoj 20-ti rođendan što su zabilježili brojni mediji. Za tu prigodu je snimljen dokumentarni film: DVADESET SUZINIH GODINA. Snimljen je i dokumentarni film o u povodu 25. obljetnice prvoga uprizorenja MUKE I SMRTI ISUSA KRISTA u rodnoj Dolini, te o danonoćnom čitanju Biblije u Okučanima pod nazivom "Od Postanka do Otkrivenja u Okučanima." Iznad svega će ostati u sjećanju MLADA MISA fr. Ivana Marije Tomić OP, rodom iz župe Doline. Tom prigodom je tiskana vanredni / prigodni 33. broj “Suze dolinske”. I protekla, 2016. godina, za nas u Hrvatskoj kao i u BiH prošla u znaku izbora: u Hrvatskoj su 11. rujna održani Parlamentarni izbori na kojima je pobijedio HDZ, a u BiH 2. listopada lokalni, na čijem je glasačkom listiću za općinu Bosanska Gradiška bilo ime našeg Dolinca Luke Čegrlja ispred HDZ-a BiH. I ovu godinu je obilježila teška bolest bosanskogradiškog župnika i upravitelja župe Dolina vlč. Pere Čolića kojeg je u svećeničkim poslovima zamjenjivao vlč. Boris Ljevak, župni vikar. Kako se zdravstveno stanje vlč. Pere nije popravilo, a vlč. Boris premješten na drugu dužnost, banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica je za župnika župe sv. Roka u Bos. Gradišci i za upravitelja župe Dolina imenovao mladog svećenika vlč. Marka Stojčić. Brojni Dolinci su hodočastili u Marijanska i druga svetišta kao što su Majki Božjoj Bistričkoj u povodu 12. hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije, Gospi od Suza u Pleternicu, Gospi Voćinskoj u Voćin, Gospi Kloštarskoj kod Sl. Kobaša, na Gospino polje u Bili Brig, Staru Gradišku i Jasenovac u povodu Žalosnog četvrtka i Žalosnog petka, sudjelovali na 2. zavjetnom hodočašću Marijanskom zavjetu za Domovinu te u Vukovar

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

u povodu tužne 25. obljetnice pada Grada heroja i ratnih strahota koje su se tih dana događala. Nakon dvadeset i pet godina, prvi puta je u kapelici sv. Ane u Novom Selu služena sv. Misa, a redovite radne akcije na uređenju groblja i crkvenog dvorišta u Dolini nisu izostale. O svemu tome u ovom broju “Suze” imaju prilozi. Msgr. dr. Anto Orlovac je za ovaj broj “Suze” pripremio POPIS ŽRTAVA II. SV. RATA I PORAĆA U ŽUPI DOLINA IZ NOVOG SELA, PROŠEVICE, BARDAČE I KLADARA i predložio nam da počnemo s objavljivanjem SJEĆANJA NA MOJE ŽUPNIKOVANJE U BOSANSKOJ GRADIŠCI pok. msgr. Branimira Župančića. Taj njegov prijedlog smo s radošću prihvatili, pa će publikacija “Suza dolinska” prva imati čast objaviti do sada nepoznate istine s prostora Bosanske Gradiške i okolice prije II. svjetskog rata, za vrijeme njega i u poraću. I ove godine su obavljeni nešto skromniji radovi u crkve u Gornjoj Dolini, ali je za očekivati kako će se iduće godine to nadoknaditi zahvaljujući angažiranosti novoimenovanog župnika vlč. Marka. Na prijedlog vlč. Marka iduće godine će se sv. mise u Dolini, kako svake nedjelje, tako i o uobičajenim blagdanima slaviti u 13 sati, Vrlo je važno napomenuti kako je Nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu ISSN ured za Hrvatsku (Internacional Standard Serial Number Croatia – međunarodni standardni broj serijske publikacije) odredila identifikacijski broj. Tako je naša “Suza dolinska” uvrštena u MEÐUNARODNI UPISNIK sa slijedećim osnovnim identifikacijskim podacima: ISSN 24596485, ključni naslov Suza dolinska. Na kraju Vam preporučujemo da posjetite našu Web stranici: www. Suza-Dolinska.com, za koju se staramo da bude što bogatija i ažurnija. Mir i svako dobro, sretan i veseo Božić, a Božji blagoslov neka Vas prati tijekom cijele 2017. godine.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

IZ STAROG KRAJA

Suza radosnica u Dolini žalosti Ususret Božiću Draga braćo i sestre

Prošlo je nekoliko dana u vremenu Došašća kada se intenzivnije pripremamo za radosni događaj Rođenja našega Gospodina – Svetkovinu Božića. Ovom prilikom, kao novi upravitelj župe sv. Roka, Bosanska Gradiška i župe Uznesenja BDM, Dolina, (imenovan na sv. Roka tj. 16. kolovoza 2016. godine), ne mogu još uvijek govoriti o kronikama župa ali želim Vam uputiti nekoliko riječi o uvijek aktualnoj temi našega osobnog životnog puta – Puta spasenja u ovoj Dolini žalosti današnjega svijeta. „Blago žalosnima oni će se utješiti“ kaže Isus u jednom od osam Blaženstava koje nam je ostavio kao nadu za sve poteškoće u našemu životu i na našem životnom putu. Ako krenemo iz sadašnjega gledanja, iz iskustva osobnog životu, možemo jednostavno ustvrditi da se kao vjernici uistinu nalazimo u Dolini žalosti, u ovom svijetu koji nas nimalo ne štedi svojih opasnosti i nametanja. Ipak! Iz vlastitog iskustva kao svećenik i vjernik uvjerenja sam (kao i toliki drugi) da nam naš Spasitelj Isus Krist nije dao priliku života kao ljudima koji bi trebali biti žalosni, pogubljeni i tužni nego upravo suprotno - svakoj našoj poteškoći i žalosti On želi dati ispunjenje radosti, smisao i sreću. Razmislimo zajedno o tome! Suze žalosti Često ih vidimo i ako uistinu shvatimo da su suze u žalosti korisne ne treba o njima puno govoriti jer one same za sebe govore. Ali čini se da naša današnja jadikovka ne proizlazi najčešće iz stvarne potrebe nego iz stvorene lažne potrebe, kako nam je društvo nameće i u našoj podsvijesti nam želi pomiješati stvarnu žalost i onu prividnu. Lažna potreba za imanjem nečega što nam je nedostižno i manipuliranje našim životom i mislima stvara u nama jednu odbojnost prema stvarnom životu i radu. Toliko toga imamo da bi bili radosni i sretni svaki dan ali to ne želimo vidjeti nego najčešće težimo za onim što nam je nedostižno a upravo da iluzija nas čini nesretnima, žalosnima. Društvo nam želi stvoriti lažnu po30

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

trebu kako bi se naše sadašnje stanje učinilo nesretnim. Poznata je ona stara narodna: Od malih stvari je sačinjen život! Te male stvari započinju svaki dan uvijek iznova i ako ih prepoznamo čine naš život smislenim i sretnim. Žalosno je da svagdanjom brigom za sebe i druge oko sebe postajemo umorni i zatvaramo se i sužavamo svoj ogled pa se nerijetko može čuti kako je upravo: meni najteže, najmanja plaća, najgora kuća, najbezveznije auto, najgora rodbina i susjedi... to nešto govori o nama samima ali i potreba za činjenicom da je potrebno o sebi razmišljati, krenuti od sebe: Kakva sam ja to osoba? Dobro je u vrijeme došašća prisjetiti se Pavlova poziva svim ljudima a posebno kršćanima: „Prigrlite jedni druge ko što je Krist prigrlio vas na slavu Božju“ (Rim 15, 7). Trebamo dakle trajno donositi plodove svoga obraćenja ali isto tako kroz to prihvaćati ljude oko sebe, ne samo one drage i simpatične, nego i one od kojih bismo najradije pobjegli daleko. Mijenjati zategnute odnose u obitelji, na radnom mjestu, u susjedstvu, uklanjati gorčinu i žalost u odnosu prema drugima, početi razgovarati s onima kojima smo već dugo u šutnji, reći lijepu riječ o onima koje smo do sada samo ocrnjivali, to znači donositi plodove obraćenja i izbjegavati suze žalosti. Svoje radosti i iskrivljeno shvaćanje sebe i drugih te svijeta oko sebe jednostavno, uz malo nastojanja pretvoriti u radosno življenje i susret. Suze radosti Ponekada nam se čini da nam odgovara da nas drugi primijete u našim problemima u teškoćama života, kako bismo mogli opravdati svoju lijenost da ne činimo ništa ili gotovo ništa u nastojanju oko radosti i sreće, pa nam je jednostavnije reći kako društvo nije uređeno, kako je jednostavno to Božja volja. To je pogrešno! Ipak, Bog kroz cijelu ljudsku povijest želi da svaki pojedinac na ovome svijetu bude sretan i da svakodnevno doživljava suze radosnice. Jedini problem jest čini se čovjek sâm sebi jer komplicira većinu toga jednostavnoga života. Plodove radosti i posebno obraćenja nemoguće je donijeti bez napora i žrtve. Jesmo li postali umorni žrtvovati se, pa bježimo od svake žrtve? Čini se da umjesto žrtvovanja za kršćanske vrijednosti i za druge, ideal je lagan i ugodan život. Nije riječ samo o određenom stupnju blagostanja, na što svatko ima pravo i za što se svatko trudi. Problem je uvijek novo nezadovoljstvo onim što imamo i izmišljamo bezrazložno nepotrebno. Nije smisao samo u zabavi i uživanju nego u konkretnom djelu žrtve za sebe i drugoga. Zato se ponekad zaboravlja čovjekova duša koju oplemenjuje upravo što je nesebično i iz ljubavi za druge zaliveno žrtvom.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Radosna vijest koju nam je preko svojih apostola ostavio Krist Spasitelj upravo nam treba biti poticaj da u našem životu ne smije uvijek biti drugi i drugačiji kriv za naše suze žalosnice nego je potrebno uhvatiti se u koštac sa problemima koje treba što prije rješavati ne nagomilavajući ih jedne na druge nego strpljivo se boriti s njima. To je ostvarivo upravo po radosti koji nam Sin Božji Isus Krist želi dati i pomoći nam da svoje probleme rješavamo na svoju radost i drugih oko nas. Kako u našim obiteljima svako novorođeno dijete donosi radost i mir, tako neka i rođenje Kristovo u nama probudi želju za osobnim nastojanjem oko svojih žalosnih suza i probudi ponovo u nama želju za istinskom radošću i ljubavi. Nijedan život nije jednostavan i bez problema ali ako živimo iz uvjerenja da Bog vodi naš život, da nam on želi pomoći nositi životni križ i ako u tom sami surađujemo s Bogom onda će se sve ovozemaljske nedaće pretvoriti u radost a mi ćemo svaki dan uvijek iznova kroz naša iskušenja biti čvršći ljudi na putu svojega spasenja. Upućeni jedni na druge, posebno se osvrnimo na stvarne svoje potrebe i potrebe naših bližnjih. Odbacimo svoje nedostižne želje i ostanimo čvrsto stajati na zemlji upirući svoje svakodnevne molite i poglede na Mlado Sunce s visine koje će nas obasjati novim životom. Slaveći svetu Euharistiju i razmatrajući Sveto pismo koje nam donosi smisao života te moleći u obitelji imamo svakodnevnu priliku crpsti snagu sa Izvora spasenja. Stoga nemojmo propuštati priliku u ovom našem kratkom i prolaznom životu biti bliže Izvoru živomu – Isusu Kristu našem Tješitelju i Spasitelju. Molimo jedni za druge i kroz ovo vrijeme iščekivanja budimo blizu onima koji su u potrebi jer upravo će kroz takve Krist pokucati na naša vrata! O nama samima, o meni i o tebi dragi brate i sestro ovisi hoće li još jedan Božić u našem životu biti i u životima najbližih Suza žalosti ili suza Radosti. Želim Vam obilje Božjeg blagoslova u Vašim nastojanjima oko osobnog spasenja i neka vaš život bude odraz vjere u Isusa Krista koji donosi radost i mir u život. Novorođeni Sin Boži i ovog Božića želi nas susresti spremne i radosne. Ne propustimo ovaj jedinstveni dar Neba! SRETAN, UISTINU BIO SRETAN BOŽIĆ I SVETO ISUSOVO POROĐENJE! Neka bude uistinu s Božjim blagoslovom svima nama i na spasenje, od srca želi vlč. Marko Stojčić, upravitelj župa Bos. Gradiška i Dolina!

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

S NASLOVNICE

FR. IVAN MARIJA TOMIĆ OP SLAVIO MLADU MISU U GORNJIM BOGIĆEVCIMA Pod geslom: „Gospodine, ti moju svjetiljku užižeš, Bože, tminu moju obasjavaš...“ (Ps 18,29) fr. Ivan Marija Tomić OP, iz Reda braće propovjednika – dominikanaca, služio je MLADU MISU u nedjelju 11. rujna, ispred crkve Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima. Pred crkvu je mladomisnik došao u procesiji od kuće, nakon što je od majke primio roditeljski blagoslov (jer mu je otac umro prije nego što je stupio u dominikanski samostan), gdje se, nakon prognanstva iz rodne župe Dolina (kod Bosanske Gradiške), s roditeljima doselio. Fr. Ivanova majka Marina izrekla je sljedeći blagoslov „Dragi moj Ivane! Teško mi je danas stajati ovdje bez fizičke prisutnosti tate, ali sam sretna i ponosna što sam dočekala ovaj dan. Još mi uvijek odjekuju u ušima riječi koje si mi samo mjesec dana poslije tatine smrti rekao: Mama, ove godine nema tate za Božić, a do godine nema ni mene. U prvi mah sam ostala šokirana, a kada si mi rekao da odlaziš u samostan, opet nisam, zbog pomiješanih emocija znala kako reagirati. Na moj upit zašto nisi rekao tati za svoju odluku, ti si mi odgovorio: „Mama, vidio sam da tata odlazi pa ga nisam htio time opterećivati, ali on to sada zna pa odobrava i blagoslivlja moj poziv.“ Tako te, dragi moj sine, i ja blagoslivljam i želim ti da budeš pravi Isusov sljedbenik u Redu braće propovjednika sv. Dominika. Neka te Duh Sveti prosvjetljuje, a Majka Božja na tom putu čuva, uz obilje zdravlja i Božjeg blagoslova – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Na ovu svečanost, nakon 16 godina ponovno se odazvao velik broj vjernika iz župa Gornji Bogićevci, Okučani, Nova i Stara Gradiška, braća svećenici i časne sestre, te rodbina i prijatelji fr. Ivana. Druga je to Mlada misa u Gornjim Bogićevcima nakon Domovinskog rata, a zanimljivo je kako su oba mladomisnika podrijetlom iz bosanske Doline, iz prognanih obitelji koje su novi dom našli u Gornjim Bogićevcima. Pater Damir Šokić OP, koji je na ovoj Mladoj misi propovijedao, Mladu misu je služio prije 16 godina – 30. srpnja 2000. godine, a trenutno službu obnaša kao starješina dominikanskog samostana i župnik u Bolu na Braču. Evanđelje na Mladoj Misi je čitao vlč. Milivoj Knežević, rodom također iz Doline, a sada župnik u župi Orubica. Tako su se sva tri svećenika podrijetlom iz Doline po prvi puta našli oko oltara.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Na početku mladomisničkog slavlja, župnik župe Duha Svetoga - fra Ivo Brezović obratio se ovim riječima nazočnima: “Ovih mjeseci se u našoj župi osjećala neobična radost u zraku koja je dolazila iz naše svijesti zbog današnje proslave Mlade mise fr. Ivana Marije Tomića. Iz ove župe je u dvije Jubilarne godine - 2000. i 2016. Godini - Bog pozvao dvojicu mladića u svoju pastvu. Jednom je danas slavlje kao svadba zaručenosti za Kristovu Crkvu, a drugi je evo od prije 16 godina misnik, p. Damir Šokić koji će i propovijedat na slavlju mladomisniku fr. Ivanu. Još nešto je tu simptomatično, a to je da oba ova redovnika dominikanca dolaze iz župe Dolina, preko Save, iz Bosne i Hercegovine. Tako ova župa, Gornji Bogićevci, sada ima četiri živa svećenika koji su svuda po lijepoj našoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Crkva je ponosna zbog ovog događaja i poziva nas da i dalje molimo za duhovna zvanja kako bi već 2025. godine imali novog CRKVA ISPRED KOJE JE SLUŽENA MLADA MISA mladomisnika iz ove župe. Draga braćo i sestre, pozdravljam sve ovdje nazočne, provincijala Hrvatske dominikanske provincije - oca Antu Gavrića, priora Dominikanskog samostana Kraljice sv. krunice u Zagrebu - o. Slavka Sliškovića, sve svećenike dominikance i druge svećenike, posebno vlč. Milivoja Kneževića, župnika u Orubici, koji je također sin bosanske Doline, te vlč. Željka Volarića, dekana novogradiškog dekanata i druge. Pozdravljam časne sestre dominikanke, bogoslove dominikance, te simpatizere ovog velikog i svetog reda. Pozdravljam sve osobne goste i prijatelje mladomisnika fr. Ivana kao i zbor pjevača župe Kraljice sv. krunice iz Zagreba. 34

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Hvala Vam za fr. Ivana, hvala vam za vaše molitve prije nego je zaređen za svećenika, hvala vam za molitve koje ćete izmoliti za njegovu podršku i snagu koja će mu biti potrebita za opstanak na ovom svetom putu. Posebno svoje pozdrave upućujem fr. Ivanu Mariji Tomiću, koji se hrabro odazvao u veliki Božji vinograd. Vjerujem da će ga Božja Mudrost upućivati u sve dublje pore njegovog svećeničkog poziva. Mnoga su srca kucala iz fr. Ivanove obitelji za ovaj dan, ali ga dva srca nisu dočekala: fr. Ivanov tata Luka i baka Marija Kičić. Oni su sada s Bogom komu je fr. Ivan cijeli svoj život posvetio. No, sve je to podnijelo srce majke Marine. Marina, Bog je uslišao tvoju brižnu i punu ljubavi molitvu. Danas ponosna stojiš uz svoga sina svećenika. I jedino ti osjećaš sve što i on osjeća, kao što je Marija jedina osjećala pod križem dok je stajala što i njen sin Isus na križu. I ovo slavlje je obilježeno najprvo Kristovim križem, i to ne samo danas nego i prije, a bit će i u budućnosti natapano svim Isusovim i Marijinim zajedništvom. Marina, hvala ti što si Crkvi Kristovoj podarila svoga sina i što više ne pripada tebi nego Kristu. Neka i dalje tvoje srce bude brižno i molitve puno za fr. Ivana. Pozdravljam brata Emanuela i djeda Peru, ujaka Josipa i ujnu Zvjezdanu te njihove sinove Juricu i Petra, kao i drugu mnogobrojnu rodbinu među njima tetka Zlatka i tetku Anđelku koji su fr. Ivana “nagovarali” da uzme časniji poziv nego što je pravnički. Pozdravljam vjerni puk koji se okupio slaviti ovu Mladu misu s mladomisnikom, naše župljane, hodočasnike i vas, braćo i sestre, koji uvijek pratite svojim dolaskom i molitvom ovakva slavlja. Pozdravljam načelnika općine Gornji Bogićevci - Pavu Klarića i vijećnike općinskog vijeća. Pozdravljam načelnika općine Dragalić - Zvonka Karlika, načelnika općine Okučani - Acu Vidakovića, župana Brodsko-posavske županije - dr. Danijela Marušića i sve druge koji obnašaju društvenu i političku dužnost. Pozdravljam direktora i novinara radio “Bljeska” - Matu Višića, koji je omogućio da se ovaj veličanstveni događaj proširi izravno do vas dragi slušatelji putem ovoga radija. Vi se s nama radujte i mi vas preporučujemo u svoje molitve”. Nakon što je vlč. Milivoj pročitao Evanđelje, p. Damir je nadahnuto propovijedao. U svojoj homiliji je između ostalog kazao: “ ... Dragi Ivane, evo započinješ svoje svećeničko poslanje u redu propovjednika i tvoje poslanje je navješćivati Božju ljubav, Božju blizinu i Božje milosrđe i danas u 21. stoljeću. Često puta pomislimo kako je u neka druga vremena bilo lakše živjeti. Nekako bolje, romantičnije. Jest, zato što to nisu naša vremena! Ni jedno vrijeme nije bilo lako. Rađalo se, radilo se, stvaralo se, ali ni u jedno vrijeme nije se lakše i nije se bolje, nego u ovo naše živjelo. Nikada, nikada 35

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

u povijesti čovječanstva, od kada je čovijek došao na ovu zemlju. Nije! Je li ikada bilo nesretnijih, nezadovoljnijih, depresivnijih i mrzovoljnijih nego u naše vrijeme? U čemu je problem? Nešto ne valja. Putujemo brže nego ikada, komuniciramo brže nego ikada. Uživamo blagodati tehnologije i medicine više nego ikada. Više nego ikada pijemo depresive, činimo samoubojstva, grizemo se, glođemo sve oko sebe. Očito negdje nešto ne valja, neke daske nisu dobro posložene. Ova današnja nedjelja nas želi na to podsjetiti. Izbacili smo Boga iz svoga života. Stavili smo svu tehnologiju i novac umjesto Boga. Napravili smo zlatno tele od svih tih stvari namjesto Boga. Stavili smo ga po strani, čak ga izgurali iz svoga života i čudimo se kako nam u životu nešto ne funkcionira, ne ide. Od kad je čovjeka na ovom svijetu pa do sudnjega dana čovjek je čovjek. Nije evoluirao, nije se promjenio, nije uznapredovao. Uznapredovale su tehnologije i civilizacije. Vidjeli smo kroz povijest kako su one dolazile i prolazile. Proći će i ova naša, doći će nešto treće, ali čovjek ostaje čovjek. Čovjek je stvoren na sliku Božju. Stvoren je za vječnost. Njegov život bude i prođe. Ništa ne nosimo sa sobom. Ništa, osim ljubavi, koje nema, koje smo željni i koju tražimo. . . Dragi Ivane, uzet ću si za pravo i otići malo dalje, odnosno, malo bliže. Početkom stoljeća, rodile su se dvije sestre koje su nas i rodbinski povezale. Moja baka i tvoja prabaka. Dvije sestre koje su imale svoju obitelj i podigle svoju djecu, No, 26. siječnja 1943. godine ostale su udovice, mlade udovice sa brojnom djecom koje nisu izgubile samo muževe, nego uže članove obitelji, rodbinu, i koje su bez igdje išta ostale. Podizale su djecu u teškim i nesigurnim vremenima, često puta gladna zbog neimaštine. Niti jedna nije bila na antidepresivima, ni jedna nije skočila u Savu i utopila se od muke i nevolje, niti jedna se nije objesila. Doživjele su duboku starost, umrle i otišle u vječnost, dostojanstveno kako to samo bake iz našega kraja čine. Stare, izboranih lica, svijetlih očiju, dostojanstvene, uvijek u crnim maramama, zbog nikada prežaljenih svojih očeva, muževa i djece, s krunicom u ruci moleći uvijek, za sebe, za svoje, za snagu. To je svetost života. Te žene su podigle svoju djecu i zahvaljujući njihovom trudu, zahvaljujući njihovoj upornosti, njihovoj vjeri i njihovom pouzdanju, uz Božju providnost i Božju ljubav, ti, Ivane, i ja danas stojimo ovdje. Mi smo potomci tih dviju sestara - tih dviju hrabrih i svetih žena. Obadvojica smo ostavili svoje očeve ovdje, na groblju, iza crkve Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima. Život je donio, tako, te situacije, no to nije razlog za očajavanje, nego za zahvaljivanje, za slavlje, za gledanje, u takvim teškim situacijama, Boga u svome životu, Božjeg milosrđa, Božje ljubavi darovane i tebi, i meni i svima pozvanima, kao čisti dar Milosrđa, ne da bismo ga zadržali za sebe, nego da bismo ga dijelili i svjedočili onima kojima budemo poslani. Želim ti tu snagu gledanja Boga u svome životu. Često Ga puta ne vidimo, često Ga puta ne čujemo od buke svijeta i ritma i stresa života u ko36

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

jem živimo. Ali On je tu i kad Ga ne vidimo i kad Ga ne osjećamo. No oni trenutci kada Ga nađemo i osjetimo, trenutci su svjedočanstva da je Bog s tobom da bi mogao dostojno, dostojanstveno i u potpunosti vršiti svoje poslanje, ne samo ti kao svećenik nego i oni koji su u braku. Često se čuje kako je teško biti svećenik jer se odrekao svega, nema obitelji, roditelja... Ništa nije veća žrva biti brižan otac i vjeran muž, vjerna i brižna majka i supruga. Koja je to žrtva danas? Koliki se rastaju? Koliki nemaju hrabrosti ući u takvu situaciju braka i odgovornosti. Isto je, jer ljubav traži žrtvu. Ako čovjek s ljubavlju ulazi u svoje poslanje, može činiti čudesna djela, može trpjeti cijeli život kraj sebe jednoga muža, može trpjeti jednu ženu. Iz ljubavi se mogu odgajati djeca, iz ljubavi se može propovijedati, iz ljubavi se autentično može živjeti svoj poziv. Iz ljubavi se može mnogo toga. To nas ohrabruje i to želim tebi, tako da u potpunosti do kraja izvršiš prema Bogu i prema ljudima ono što si primio, da budeš svjedok milosrđa Božjega”. Na kraju MLADE MISE, prije nego što je podijelio nazočnima svoj mladomisnički blagoslov, fr. Ivan se zahvalio svima koji su ga pratili na njegovom putu do svećeništva, posebno obitelji, odgojiteljima i dobročiniteljima te se i dalje preporučio u njihove molitve, a posebno se zahvalio dragom Bogu na iskazanoj milosti. Slavlje je nastavljeno ručkom u Hrvatskom seljačkom domu u Gornjim Bogićevcima gdje je župan Brodsko-posavske županije dr. Danijel Marušić

RODITELJSKA KUĆA ODAKLE JE KRENULAS PROCESIJA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

čestitao mladomisniku i članovima njegove obitelji te mu u znak zahvalnosti darovao umjetničku sliku na kojoj je prikazana crkva u bosanskoj Dolini. Domaćin, župnik župe Duha Svetoga, fra Ivo Brezović je zahvalio mladomisniku i svima koji su doprinijeli da se mladomisničko slavlje obavi na najbolji mogući način, posebice Općinama Gornji Bogićevci, Dragalić i Okučani, komunalnom pogonu Općine Gornji Bogićevci, Komunalnom poduzeću “Sloboština” Okučani i njihovim djelatnicima, direktoru radija “Bljesak”, koji je izravno prenosio mladomisničko slavlje, te Miloradu Oršuliću -Micanu, uredniku i izdavaču publikacije (godišnjaka) „Suze dolinske„ koji je za ovu prigodu dao tiskati izvanredan / prigodni broj “Suze” posvećenu mladomisniku . Pri tom je fra Ivo rekao: “Svi vi nazočni današnjem mladomisničkom slavlju, kao dragu uspomenu na našeg mladomisnika fr. Ivana Mariju Tomića, možete po popularnoj cijeni od 20 kn nabaviti knjižicu “Suza dolinska”, posvećenu njemu, sa svim biografskim podacima od rođenja do svećeničkog ređenja. U njoj je i popis svih osoba i institucija koje su na bilo koji način pomogle pri organiziranju proslave današnje Mlade Mise. Isto tako se na štandu mogu kupiti i ostali brojevi “SUZE”, monografija DOLINA BOSANSKA U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI i druge knjige vezane za mladomisnički rodni kraj”. Podsjetimo se kako je fr. Ivan Marija Tomić OP, rođen 24. listopada 1984. godine u župi Dolina, općina Bosanska Gradiška, od oca Luke i majke Marine. Opću gimnaziju je završio u Novoj Gradiški, te diplomirao na Pravnom Fakultetu u Zagrebu. Redu propovjednika pristupio je 2010. godine, a nakon završene godine novicijata u Dubrovniku položio je svoje prve zavjete. Svečane zavjete položio je u Zagrebu 17. kolovoza 2014. godine. Red đakonata je primio 24. siječnja 2016. u crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu, po rukama Banjolučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice. Na blagdan sv. oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika - 8. kolovoza 2016. godine, u župnoj crkvi Kraljice sv. krunice u Zagrebu, fr. Ivana Mariju Tomića za svećenika je zaredio msgr. Mijo Gorski – pomoćni zagrebački biskup. Fr. Ivan se bavi i pjesničkim stvaralaštvom. Početkom ove godine mu je predstavljena prva zbirka pjesama „U sjeni križa“.

Tekst i fotografije: Mican

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

FOTO PRILOG

MLADOMISNIK PRIMA MAJČIN BLAGOSLOV

PROCESIJA JE IŠLA ULICOM ORAŠJE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

OSIM KRIŽA U PROCESIJI SU SE NOSILA DRŽAVNA I VATIKANSKA ZASTAVA

MLADOJ MISI SU NAZOČILE I BROJNE ČASNE SESTRE, BOGOSLOVI ...

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

VJERNICI NA PLATOU ISPRED CRKVE

UZVANICI NA MLADOJ MISI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MLADOMISINIK FR. IVAN S ŽUPNIKOM FRA IVOM, PROPOVJEDNIKOM P. DAMIROM, PROVINCIJALOM O. ANTOM, PRIOROM P. SLAVKOM I VLČ. MILIVOJEM

MLADOMISNIK FR. IVAN MARIJA TOMIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SVE NAZOČNE JE POZDRAVIO DOMAĆI ŽUPNIK FRA IVO BREZOVIĆ

NA MLADOJ MISI JE PROPOVJEDAO P. DAMIR ŠOKIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MLADI IZ GORNJIH BOGIĆEVACA SU ČITALI MOLITVU VJERNIKA

NAJSVEČANIJI DIO, SVAKE, A NAROČITO MLADE MISE JE PRETVORBA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MLADOMISNIČKI BLAGOSLOV

JOŠ JEDNA SLIKA ZA USPOMENU

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MLADU MISU JE PRENOSIO RADIO BLJESAK Okučani

ŽUPAN DR. DANIJEL MARUŠIĆ JE MLADOMISNIKU DAROVAO SLIKU NA KOJOJ JE PRIKAZANA CRKVA U DOLINI BOSANSKOJ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PRIJE OKRIJEPE TIJELA MOLITVA

POGLED NA DVORANU I GOSTE U NJOJ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SUSRET PREZIMENA VONIĆ U nedjelju 3. srpnja, u Novoj Gradišci se dogodio neobičan susret – SUSRET VONIĆA. Susrele su se osobe koje se poznaju i koje se nisu poznavale a prezivaju se VONIĆ. Osim iz Nove Gradiške i okolni sela došli su Vonići iz Zagreba, Lipina, Koške, Slav. Mačkovca... Inicijator ovoga susreta je vlč. Matija Vonić rođen u Slav. Mačkovcu, a sada je župnik u župi sv. Roka Draškovec u Međimurju. Susret je počeo misnim slavljem u crkvi Kraljice svete Krunice u Novoj Gradišci koju je služio vlč. Matija i nadahnuto propovijedao, a pjesnom ju je uveličao crkveni zbor te župe. Drugi dio susreta je održan u vjeronaučnoj dvorani župnog ureda Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije također u Novoj Gradišci, kojem je osim Vonića nazočio župnik vlč. Perica Matanović kao i drugi građani koji se ne prezivaju Vonić. Tu je, uz video projekciju, predstavljena, luksuzno opremljena knjiga autora vlč. Matije Vonića pod nazivom „MOJE PREZIME JE VONIĆ“. Autor je između ostalog rekao: „Od kad znam za sebe pitao sam se o porijeklu našeg prezimena. Prva saznanja sam dobio od svojih roditelja i rodbine koji su mi govorili da je to povezano s vojskom. Nisam znao kakve to ima veze s vojskom, ali polako shvaćam da je ipak u korijenu riječ vojnik. Odlučio sam napisati ovu knjigu potaknut mišlju da se na ovaj način odužim svome rodu. Nisam slutio da će me ovo istraživanje odvesti tako daleko u prošlost. Korijeni i početak prezimena doista sežu u Hercegovinu. Prezime je povezano s bunjevačkim plemenom VOJNIĆ“. Zatim je nazočne proveo slikom i riječju kroz vremenski sat daleko u prošlost od kada se zna za postojanje tog prezimena. Završio je riječima, kako je ovo istraživanje porijekla prezimena Vonić tek početak dubljeg istraživanja ovoga roda, a knjigu je izišla iz tiska prije nekoliko dana u povodu 30-te obljetnice svoga misništva. Vlč. Matija je do sada izdao nekoliko knjiga, a prva je „Povijest župe Mačkovac“, „Draškovec i sv. Rok“, „Sv. Rok – strip“ i „Dišeća starina“. O knjizi su govorili članovi organizacionog odbora ovog susreta Antun Vonić iz Zagreba i Milorad Oršulić – Mican iz Okučana. Na kraju, spomenimo kako su Vonići nazočni u većini hrvatskih županija, u ukupno 41 općini i 61 naselju, podjednako u gradskim i seoskim područjima. Danas ih najviše živi u Novoj Gradiški (80), Zagrebu (50), Vrbju kod Nove Gradiške (25), Valpovu (25) i u Koški kod Našica (20). Glavni mi48

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

gracijski pravci Vonića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz sela kod Bosanske Gradiške u Novu Gradišku, Zagreb, Slav. Kobaš, Okučane i u Cernik. Prema podacima iz knjige „Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti“ autora Milorada Oršulić – Micana u župi Dolina 1990. godine je bilo 37 obitelji s prezimenom VONIĆ i to u Novom Selu 10, Gornjoj Dolini 20 i Donjoj Dolini 7 obitelji.

FOTO PRILOG

SV. MISU JE SLUŽIO VLČ. MATIJA VONIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NAKON PREDSTAVLJANJA KNJIGE BILA JE ZGODA POSTAVITI BROJNA PITANJA AUTORU HVALE VRIJEDNE KNJIGE

NAZOČNI SU PAŽLJIVO PRATILI PREDAVANJE O PREZIMENU VONIĆ

VJERNICI U CRKVI KRALJICE SV. KRUNICE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MISNOM SLAVLJU SU OSIM VONIĆA NAZOČILI I DRUGI VJERNICI

VLČ. MATIJA I ANTUN VONIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

KNJIGA KOJA JE PREDSTAVLJENA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PROSLAVA SV. MARKA NA GROBLJU “GRADINA” I PROLJETNO UREĐENJE GROBLJA

Na blagdan sv. Jurja ekipa sastavljena od dragovoljaca iz Nove Gradiške, Šumetlice, Ratkovice kod Pleternice, Gorica, Okučana i Caga je otišla na groblje u Donju Dolinu kako bi ga uredila, a to znači pokosila travu po groblju, ispred groblja i i posjekli čemprese koje je zimus polomio snijeg i vjetar kao i drugo osušeno drveće u groblju. Tu ekipu su sačinjavali: Pavle Budić, Marko Vonić, Anto M. Vonić, Mato Knežević – Maća, Matej Oršulić, Milan – Mišo Barišić, Slavko – Slave Stipančević, Pavle Oršulić, Luka Vujić i Milorad Oršulić – Mican iz Okučana. Broj sudionika na ovoj radnoj akciji bi bio i veće da te subote nije u Novoj Gradišci bila sahrana Vlade Jurišić. Bosanskogradiški kapelan vlč. Boris Ljevak je znao da će se u župi Dolina održati radna akcija, ali zbog ranije preuzetih obveza nije mogao njoj nazočiti nego je putom telefona iskazao riječi zahvale i podrške. Po završetku poslova na groblju otišlo se pokositi travu oko crkve u Gornjoj Dolini. Novčanu potporu za održavanje groblja od zadnjeg košenja do sada su dali: Zlatko i Janja 50 eu, Anđelko i Zlata Vidić te Stipo i Nada Budić iz Nove Gradiške po 100 kn, Andrija Vonić i Vinko Vidić iz Šumetlice po 20 eu, Petar – Pero Jurišić iz Okučana 50 eu kao Vinko i Milka Vonić iz Zagreba 100 kn Najljepša im hvala i neka njihova dobrota i briga za groblje drugima budu poticaj. Tako je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gornjoj Dolini pripremljena za služenje sv. mise, sutra u nedjelju u 9 sati, a groblje za misno slavlje i blagoslov polja u nedjelju 1. svibnja s početkom u 13 sati. Vlč. Boris je u nedjelju 1. svibnja na Groblju Gradina u Donjoj Dolini, u povodu blagdana sv. Marka služio sv. Misu i obavio tradicionalni blagoslov polja.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

FOTO PRILOG

POGLED NA ČEMPRESE NA ZAPADNOJ STRANI GROBLJA KOJE JE SNIJEG I VJETAR POLOMIO

MATEJ ORŠULIĆ JE MOTORNOM PILOM PREREZIVAO POLOMLJENE ČEMPRESE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

A POTOM SU ODVUČENI NA HRPU GDJE ĆE SE ZAPALITI

POSAO ČIŠĆENJA I UREĐENJA GROBLJA SU OBAVLJALI pAVLE ...

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

... I MIŠO

SVETU MISU NA DOLJANSKOM GROBLJU JE SLUŽIO VLČ. BORIS LJEVAK - ŽUPNI VIKAR

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U NEÅ TO IZMJENJENOM SASTAVU DRAGOVOLJCI U DONJOJ DOLINI 13. 8. 2016. GOD.

NEGDJE JE TRAVA BILA VRLO VISOKA I SUHA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

A VEĆINOM MLADA I ZELENA

DRGOVOLJAČKA EKIPA KOJA JE POKOSILA TRAVU NA GROBLJU I OKO KAPELICE SV. ANE U NOVOM SELU 2. 7. 2016.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

JEDNI SU KOSILI U DVORIŠTU CRKVE

DRUGI U DVORIŠTU ŽUPNOG UREDA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NAKON 25 GODINA U NOVOM SELU PROSLAVLJEN BLAGDAN SV. ANE

U povodu blagdana svete Ane u istoimenoj kapelici u Novom Selu, župa Dolina kod Bosanske Gradiške je služena sv. Misa. Misno slavlje je predmoliti vlč. Boris Ljevak - vikar župe sv. Rok u Bosanskoj Gradišci i upravitelj župe Dolina a posluživao ga je đakon fr. Ivan Marija Tomić OP – dominikanac, ovogodišnji mladomisnik rodom iz Donje Doline. U kapelici i ispred nje se okupilo četrdesetak vjernika koji su došli iz različitih krajeva Hrvatske, Bosanske Gradiške i oni koji su ostali živjeti u našoj Dolina i suznih očiju sudjelovali u misnom slavlju. Radostan je to događa, jer nakon 25 godina ovo je prvi puta da se je služila sv. Misa na ovom mjestu. Svi su se sjetili pokojnog msgr. Kazimira Višaticki koji je zadnju Misu služio one ratne 1991. godine. Razlog ranijeg obilježavanja blgdana sv. Ane je zbog toga što će vlč. Boris ići na Svjetski susret mladih u Kraków (Poljska), koji će se održati od 26. do 31. srpnja pod geslom: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“ (Mt 5, 7). Nakon misnog slavlja svi nazočni su se sastali u prostorijama Osnovne škole gdje su se okrijepili hladnim pićem, bosanskim ćevapima, kolačima i kavom. Domjenku su nazočili i predstavnici Novog Sela Dragoljub Kerezović – domar škole i Branko Puljić – predsjednik Mjesne zajednice Novo Selo koji su svesrdno pomagali u obilježavanju ovog blagdana . Razgovaralo se o mogućoj obnovi kapelice sv. Ane. Naime, vlč. Ljevak je pripremio projektnu dokumentaciju i taj projekt kandidirao. Prema zadnjoj informaciji isti je prošao i za očekivati je da bi u dogledno vrijeme obnova trebala početi. Zahvaljujući gospodi Branku i Dragoljubu asfaltiran je veći dio Novog Sela, obnovljena Osnovna škola i uličnom rasvjetom osvjetljeno središte sela. Obnovom kapelice sv. Ane ovaj dio Novog Sela će dobiti ljepši izgled. Na kraju ovog druženja, svi nazočni su pozvani na fr. Ivanovu Mladu misu koja će se održati u Gornjim Bogićevcima u nedjelju 11. rujna 2016. godine.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

FOTO PRILOG

PREDHODNIH DANA JE VALJALO POPRAVITI CRIJEP NA KAPELICI Å TO SU OBAVILI DRAGOLJUB I MICAN

POGLED NA KAPELICU ISPRED KOJE NIJE BILO ODAVNO OVOLIKO VJERNIKA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

VLČ. BORISU JE POSLUŽIVAO ĐAKON FR. IVAN MARIJA TOMIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U RAZGOVORU VEZANIM ZA OBNOVU KAPELICE SUDJELOVALI SU I SADAŠNJI MJEŠTANI NOVOG SELA DRAGOLJUB I BRANKO.

DRUŽENJE JE UPRILIČENO U PROSOTORIJAMA OSNOVNE ŠKOLE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PROSLAVA VELIKE GOSPE U DOLINI I SV. ROKA U BOS. GRADIŠCI

Vjernici župe Dolina kod Bos. Gradiške su tradicionalno proslavili blagdan VELIKE GOSPE - patron svoje župe. Sv. Misu s nekoliko stotina vjernika, koji su došli iz Hrvatske iz različitih krajeva Europe ali i Australije, je slavio vlč. Dražen Mirčić banjolučki svećenik, jer aktualni bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina vlč. Pero Čolić je još uvijek teško bolestan. Misno slavlje su pjesmom uveličali orguljaš Riki i č. sestra Vijaneja Čolić. Prije sv. Mise nazočnim vjernicima je pružena prilika za ispovijed. Svoje Dolince i Novoselce župna crkva je dočekala uređenija nego ikada do sada. Nakon što je postavljena hrastova ograda i nove keramičke pločice na koru, sjedeži presvučeni crvenim plišem, ispod kora su poredane slike

MISNO SLAVLJE JE PREDVODIO VLČ. DRAŽEN MIRČIĆ BANJOLUČKI SVEĆENIK

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

križnoga puta, kao što su bile prije rata, a u sredini jubilarni amblem “IUBILAEUM A. D. 2000” za što je posebno zaslužan p. Damir Šokić OP. Naime, p. Damir je iz hrpe stakla, papira i drveta, nakon rata, izvadio ono na temelju čega se je mogla izvršiti rekonstrukcija slika i okvirna za njih. Zdravko Vidić je iz Italije dovezao dva kamena stalka za cvijeće, a sliku u tehnici ulje na platnu: svoje viđenje Gospe je darovala Blažena Matijašević r. Marković iz Nove Gradiške. Priprava za proslavu Velike Gospe je počela još u petak u novogradiškoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije sv. misom zahvalnicom koju je predvodio vlč. Milivoj Knešević župnik župe sv. Ilije u Orubici u koncelebraciji s vlč. Rokom Ivanovićem vikarom ove novogradiške župe, a potom premijernim predstavljanjem dokumentarnog filma “DVADESET SUZINIH GODINA” autora Milorada Oršulić - Micana u povodu dvadesePRIPJEVNI PSALAM JE SLAVUJSKIM GLASOM te obljetnice izlaženja iz tiska PJEVALA KĆERKA ORGULJAŠA RIKIJA publikacije/ godišnjaka “Suza Dolinska”. Uoči Velike Gospe u svetištu Majke Božje Kloštarske kod Slavonskog Kobaša misno slavlje je predvodio požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, gdje je nazočio lijep broj vjernika porijeklom iz župe Dolina. Nakon sv. Mise ispred crkve Uznesenja blažene Djevice Marije u Gornjoj Dolini, uz osvježavajuće napitke se je ostalo u razgovoru, a neki vjernici su upisali svoje milodare za uređenje crkve (Ljubica Marković r. Budić 30 eu), održavanje groblja u Donjoj Dolini i za “Suzu dolinsku”.

oOo– Mnogi Dolinci i Novoselci su prije sv. Mise i poslije nje, pohodili vječno počivalište svojih najmilijih – groblje na “Gradini” u Donjoj Dolini.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Na njemu je dragovoljačka ekipa 2. srpnja ove godine pokosila travu u sastavu: Slavko – Slave Stipančević, Mišo Barišić, Pavle Oršulić i Anto Vonić iz Nove Gradiške, Ilija Jurišić iz Dubovca, Adam Jurišić iz Smrtića, Mato Knežević – Maća iz Gorica i Milorad Oršulić – Mican iz Okučana. Potom su neki članovi ekipe otišli u Novo Selo pokositi travu oko kapelice u povodu proslave sv. Ane 17. srpnja ove godine. Pred Veliku Gospu, točnije 13. kolovoza se je također provela radna akcija na groblju a u njoj su sudjelovali: Slavko – Slave Stipančević, Karlo Kalizan, Mišo Barišić, Pavle Oršulić i Anto Vonić iz Nove Gradiške, Marko Vonić iz Šumetlice, Mato Knežević – Maća iz Gorica i Milorad Oršulić – Mican iz Okučana, dok je Pavle Budić iz Šumetlice dao svoj doprinos na drugi način. Ova ekipa je imala namjeru i urediti prostor oko crkve, ali nije trebala, jer su to prije nekoliko dana uradili drugi dragovoljci. Slavko – Slave Vidić iz Gornje Doline je finacirao košenje trave izvan ograde crkve za parkiranje

MICAN...

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

automobila, a Aco Ljuina sin Jadranke r. Vonić iz Bos. Gradiške je pokosio dvorište oko nove i stare crkve te župnog ureda. On je darovao i oveći betonski stalak za cvijeće koji se nalazi ispred dolinske crkve. Svoje dragovoljne priloge za održavanje groblja su dali: Danica (Stipe) Vidić iz Slatine 200 kn, Ivo (Florijana) Oršulić iz Nove Gorice (Sl) 20 eu, Franjo i Danica Kovačević iz Nove Gradiške 20 eu, Anđelko i Anđelka Budić Austrija 20 eu, Ilija i Manda Vidić iz Bankovaca kod Požege 100 kn, Zdenko Stipančević – Braco iz Stare Gradiške 100 kn, Janja (Filipa) Ćorković 200 kn iz Krivaja kod Požege, Ljuban i Kaja Matković iz Kovačevca 100 kn, Thomac (Miroslava) Ćorković iz Vrbja 100 kn, Mirko i Ankica Kalizan iz Novske 200 kn i Ljubica Marković r. Budić 20 eu te Marina Tomić iz Gornjih Bogićevaca 100 kn. Svima, od srca velika hvala!

-oOo–

BLAGDAN SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI je također svečano proslavljen misnim slavljem koje je predvodio, u prepunoj crkvi, msgr. Drago Balvanović, sin ove župe – misionar u Peruu kojom je ujedno obilježio i svoj 80-ti rođendan. I bosanskogradiška crkva se je na svoj patron, blagdan sv. Roka ponovila. Iz Austrije sa restauracije su dovezeni oltari, glavni s kipom sv. Roka i dva pokrajinska, koji sada svojim sjajem dominiraju u crkvi. Ovo Rokovo će istoimena župa pamtiti i po to što je toga dana vjernicima predstavljen njen novi župnik vlč. Marko Stojčić, jer je vlč. Pero Čolić zbog bolesti umirovljen. Vjernicima župe Bosanska Gradiška čestitamo Rokovo, monsinjoru Dragi u ime svih Do-

SV. MISU U BOS. GRADIŠCI JE PREDMOLIO MSGR. DRAGO BALVANOVIĆ, SIN OVE ŽUPE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

linaca, Novselaca i uredništva “Suze” želimo sretan rođendan sa željom da mu Dobri Bog podari još dosta radosnih rođendana, a vlč. Marku uspješan rad u novom Božjem vinogradu. Milorad Oršulić - Mican

POSAVSKA HRVATSKA O VELIKOJ GOSPI U DOLINI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

FOTO PRILOG

MNOGI SU SE HTJELI SLIKATI SA SLIKOM I AUTORICOM BLAŽENOM MATIJAŠEVIĆ

DOLINSKA CRKVA JE DOČEKALA SVOJE DOLINCE S OGRADOM NA KORU ...

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

DOLINCI U SVOJOJ CRKVI

NAKON SV. MISE IPRED CRKVE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PROSLAVA SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA U ŽUPI DOLINA Kaže jedna stara narodna izreka: “Kada sunce sija i na groblju je veselije”. Ona se je potvrdila u subotu i nedjelju pred blagdane Svi Sveti i Dušni dan u župi Dolina kod Bosanske Gradiške. Tih dana u Donjoj Dolini, na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini živjelo se za mrtve. U subotu je dragovoljačka ekipa sastavljena od Slavka – Slave Stipančević i Miše Barišića iz Nove Gradiške, Josipa Barišića iz Trnave, Ilije Jurišića iz Dubovca, Adama Jurišića i Željka Vidić iz Smrtića te Mate Kneževića Maće iz Gorica i Milorada Oršulića Micana iz Okučana kosila travu trimerima i kosama na groblju kao i ispred groblja i na drugi način uređivala groblje, kao što je uklanjanje izgorjelih lampiona, dotrajalih plastičnih i inih cvjetnih aranžmana, skupljanju i paljenju suhe trave ... Posebno je uređen prostor oko grobljanske kapelice i sama kapelica u kojoj će se, tradicionalno, zadnje nedjelje u listopadu služiti sv. Misa. Ova radna akcija će ostati u dragom sjećanju svima koji su u njoj sudjelovali, jer će se “akcijašima” pridružiti i novoimenovani župnik župe sv. Roka u Bos. Gradišci i upravitelj župe Dolina vlč. Marko Stojčić i Vedran Čegrlj iz Bos. Gradiške. U tijeku dana su na groblje dolazili brojni Dolinci, Novoselci i Mačkovljani koji su stizali, iz različitih krajeva Hrvatske i europskih zemalja, urediti grobove svojih milih i dragih. Po završetku planiranih poslova na groblju, članovi ekipe su otišli i u Gornju Dolinu gdje su pokosili travu oko župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u kojoj se, iako ima samo nekoliko vjernika u toj župi sv. Misa služi svake nedjelje u 9,00 sati. Sutradan, od ranih prijepodnevnih sati doljansko groblje “Gradina”su preplavili brojni vjernici kako bi prije sv. Mise, koju je služio vlč. Marko Stojčić s početkom u 13,00 sati, položili cvijeće i zapalili svijeće na grobovima onih osoba koje su, u danima prognanstva, ali i sada kada žive daleko od njihovog vječnog počivališta, nose u srcu. Oko oltara, ispred kapelice okupilo se preko 150 vjernika. Molilo se za one koji su svoj vječni počinak našli na ovom starodrevnom groblji te za sve vjernike ove župe čiji su grobovi diljem Hrvatske i drugih zemalja, a takvih je na žalost preko tri stotine /Podaci iz godišnjaka “Suza dolinska”/. 72

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U župnim obavijestima predvoditelj misnog slavlja vlč. Marko je nazočne upoznao kako će se narodnih dana služiti svete Mise na katoličkim grobljima u Brestovčini/Bos. Gradiška, Čatrnji, a na groblju Bukvik i Batar će se moliti opijela, ako netko od rodbine pokojnika dođe. Naime, ta dva sela, kao i još neka katolička (na području općine Bosanska Gradiška) su sedamdesetih godina zbrisana s “lica zemlje”. O tome se može više saznati u nedavno objavljenoj knjizi “Bukvik i Bater – sela kojih više nema” autora Miroslava Sušila. Župnik se je zahvalio svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da se groblje uredi za ove svete dane i dao k znanju kako će se iduće godine nastaviti poslovi na uređenju župne crkve, ali i adaptaciji kapelice sv. Ane u Novom Selu. Po završetku sv. Mise, župnik je molio opijela i molitvu odrješenja nad grobovima koja je rodbina za to izrazila želju. S dolaskom na groblje i sudjelovanje na sv. Misi, nije završio posjet rodnom kraju, nego su mnogi otišli do svojih kuća iz kojih su protjerani, od kojih su mnoge u ruševnom stanju, a u nekima žive neki drugi, nepoznati ljudi.

-oO o-

Svakako je važno napomenuti, kako i ovoga puta nije novčana potpora za održavanje groblja u Donjoj Dolini izostala. Svoj dragovoljni prilog su dali: Josip - Joško Terzić, Koper 20 eu, Branko Krpan, Dvor 50 kn, Jozo i Borica Petriković, Nova Gradiška 100 kn, Stipo Matijašević, Kutina 100 kn, Ljubiša Petrović, Njemačka 50 eu, Anto Šokić, Rijeka 100 kn, Fabijan Matijašević, Rijeka 100 kn, Danica Jurišić, Nova Gradiška 100 kn, Matija Barišić, Šumetlica 20 eu, Budimir Dakić, Kovačevac 200 kn, Jasmin Tutić, Izola 50 eu, Ivo Kovačević, Zagreb 200 kn, Josip Ćorković, Bos. Gradiška 50 km, Rudi Dakić, Zagreb 200 eu, Mirko Oršulić, Kovačevac 100 kn, Pavle Ćorković, Okučani 150 kn, Goran Oršulić 20 eu, Adam Ćorković, Ljupina 200 kn, Ferdo (Vinka) Oršulić, Italija 20 eu, Anto Oršulić, Zenica 200 kn, Anđelka Matijašević, Gornji Bogićevci 100 kn, Marina Tomić, Gornji Bogićevci 50 kn, Nikola-Mika Kovačević 100 kn, Franjo i Ðurđica Jurišić, Borovnica 50 eu, Jelena (Stipe) Ćorkovića 50 eu te Mato i Terezija Oršulić, Australija 200 kn. Od srca im svima velika hvala.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

FOTO PRILOG

SV. MISU NA GROBLJU GRADINA JE SLUŽIO VEL. MARKO STOJČIĆ

VJERNICI ISPRED GROBLJANSKE KAPELICE

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

OKO OLTARA SE OKUPILO PREKO 150 VIJERNIKA KOJI SU SUDJELOVALI U SLAVLJU SV. MISE

NAKON MISNOG SLAVLJA Å½UPNIK JE MOLIO OPIJELA NAD GROBOVIMA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

DOK SU JEDNI KOSILI TRIMERIMA ...

DRUGI SU KOSOM, KAO ŠTO JE TO RADIO ŽUPNIK ...

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

A TREĆI SU TU TRAVU SKUPLJALI I STAVLJALI NA VATRU

DRAGOVOLJAČKA EKIPA SA ŽUPNIKOM VLČ. MARKOM STOJČIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MISA NA DVANAESTU OBLJETNICU MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠATICKOG

Bosanska Gradiška, (IKA/TABB) - U večernjim satima u četvrtak 17. studenoga u župnoj crkvi župe sv. Roka u Bosanskoj Gradiški obilježena je misom zadušnicom 12. obljetnica mučeničke smrti mons. Kazimira Višatickog. Misno slavlje predstavio je novi bosanskogradiški župnik Marko Stojčić uz koncelebraciju 15 svećenika među kojima su bili Adolf i Karlo Višaticki, braća pokojnog mons. Kazimira. Župnik je na početku misnog slavlja izrazio dobrodošlicu svim gostima, prijateljima i hodočasnicima iz župa Banjolučke i mnogih drugih biskupija. Istaknuo je kako je „teško govoriti o mučeništvu iz našega ljudskog kuta, iz perspektive nas živih ljudi, ali kada se osvrnemo na uzor svake žrtve i mučeništva, našega Spasitelja Gospodina Isusa Krista, onda sav naš ljudski život, žrtva pa i mučeništvo ima sav smisao i ljepotu”.

VLČ. MARKO STOJČIĆ S BRAĆOM SVEĆENICIMA MSGR. KARLOM I PREČ. ALFREDOM VIŠATICKI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U homiliji župnik je naglasio da „ono što čini nekoga mučenikom nije činjenica smrti, da je ubijen, nego uzrok zbog kojega je podnio mučeništvo”. „Spremnost mučenika na mučeništvo proizlazi iz svakodnevnog povjerenja da Bog vodi njegov život, a svatko od nas kroz ustrajnost i povjerenje služenja Bogu i ljudima također crpi snagu za svjedočenje, pa i pod cijenu smrti”, istaknuo je župnik Stojčić. Također je istaknuo kako „Bog ne spašava samo kroz mučeništvo nego i kroz svakodnevnu žrtvu i predanje”. Upravo žrtva i predanje pokojnog mons. Kazimira dok je bio župnik u Drvaru, podsjetili su vlč. Stojčića na vrijeme kada ga je kao dječak promatrao dok je kao izbjeglica boravio u tom gradiću. Homiliju završio je pozivom na molitvu za spasenje po mučeničkoj smrti pokojnog mons. Kazimira, te zaključio da je naša „pobjeda u oprostu i molitvi za naše progonitelje”. Nakon misnog slavlja nazočni svećenici izmolili su opijelo – molitvu za pokojne, te je vlč. Stojčić zahvalio svima što su došli u velikom broju na ovu obljetnicu. Za nazočne je nakon mise bio pripremljen i prigodni domjenak. Mons. Kazimir Višaticki rođen je 4. ožujka 1939. u Čatrnji, župa Bosanska Gradiška, u veoma brojnoj poljskoj obitelji pok. Ivana Višatickog i Barbare rođ. Ostrowska. Obitelj Višaticki imala je ukupno 11 djece: devetorica sinova i dvije kćeri – od kojih su čak četvorica sinova postali svećenici. Kazimir je najstariji od njih, a slijedili su ga Adolf, sada župnik u župi Lištani kraj Livna, Franjo koji djeluje kao svećenik u Kanadi, te kao najmlađi mons. Karlo sada duhovnik bogoslova u sjemeništu u Ðakovu. Osnovnu četverogodišnju školu završio je u rodnoj Bosanskoj Gradiški. Šest razreda gimnazije (koja je onda trajala osam godina) završio je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1949. do 1955., a onda je prešao u sjemenište u Ðakovo gdje je od 1955. do 1957. završio 7. i 8. razred gimnazije, te je tu i maturirao 1957. U sjemeništu u Ðakovu je također studirao filozofiju i teologiju na Visokoj teološkoj školi, počevši od 1957. do ljeta 1964. godine. Za svećenika je zaređen na 29. lipnja 1963. Svoj životni svećenički program izrekao je uzevši za mladomisničko geslo riječi apostola Pavla: „Znam kome sam povjerovao” (2 Tim 1,12). Završivši studij, najprije je imenovan kapelanom u Staroj Rijeci, 21. listopada 1964., gdje je ostao do kraja 1965. godine. Zatim je 29. prosinca 1965. preuzeo upravu župe Stara Rijeka. Premješten je potom za župnika u Prnjavor 21. ožujka 1967., gdje je ostao gotovo dva desetljeća, djelujući veoma redovno i plodno sve do 1986. godine. Sljedeća njegova župnička služba bila je u Dolini na Savi, na koju je imenovan 11. srpnja 1986. Tamo je sagradio novu župnu crkvu u modernom stilu i dovršio župnu kuću. Tu je djelovao devet godina u vrijeme rata kada mu je župa prognana i raseljena, a on ostao gotovo sam, dok i on nije bio protjeran u Hrvatsku nakon akcije Oluja u kolovozu 1995. godine. 79

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Pomagao je i brinuo se kraće vrijeme za hrvatske prognanike i izbjeglice po različitim mjestima u Hrvatskoj, a onda je 12. listopada 1995. imenovan dušobrižnikom, odnosno župnikom obnovljene župe u Bosanskom Petrovcu sa sjedištem u Drvaru, gdje je u veoma teškim okolnostima djelovao sve do 28. veljače 1999. Neko vrijeme tu je živjelo i do 12.000 katolika, prognanih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, osobito iz Srednje Bosne. Nakon toga biskup ga je u ožujku 1999. premjestio za župnika u Budžaku. Krajem te godine, točnije 12. prosinca 1999. imenovan je na svoju posljednju župničku službu – na župu sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, a opsluživao je sve do svoje tragične smrti i ostatke ostataka vjernika u župama Nova Topola i Dolina. Za brojne svećeničke zasluge Sveti Otac, Ivan Pavao II., ga je odlikovao naslovom prelata Njegove Svetosti 15. srpnja 1997. godine. Ubijen je 17. studenoga 2004. u župnom stanu u Bosanskoj Gradiški.

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM 80

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

DRUGI O NAMA

RAZGOVOR S MATOM VIŠIĆEM Budite svoji, volite rodni kraj ali i mjesto gdje ste našli novi dom pa gdje god bili. U ovom broju “Suze dolinske” je naš sugovornik direktor radio “Bljesak” Okučani, MATO VIŠIĆ. Njegovo ime i njegov glas je poznat Dolincima i Novoselcima koji žive na području od Okučana do Nove Gradiške, pa i dalje, jer nema događaja koji se dogodio, s onu stranu Save, u župi Dolina i Bosanskoj Gradišci, ali i na ovom prostorima gdje žive Dolinci, a da radio kojem je gosp. Višić direktor, urednik,novinar i realizator nije objavio. Sjetimo se samo reportaža o godišnjicama smrti dolinskog župnika msgr. Kazimira Višatickog kada je odlazio na te obljetnice u Bos. Gradišku, dok su bili aktualni susreti Dolinaca a pratio je dolinskog hodočasnika od Okučana do Sarajeva, Međugorja, Dubrovnika, Udbine, Bleiburga... Moglo bi se toga mnog nabrajati, ali ćemo još spomenuti kako su sve tonske podloge za dokumentarne filmove, vezane za Dolinu, koje je režirao urednik “Suze dolinske” Mican, snimljene u studiju Radija “Bljesak” a riječ je o: “Znam kome sam povjerovao” – dok. film u povodu 10-te obljetnice mučeničke smrti msr. Kazimira Višatickog, “Od Postanka do Otkrivenja u Okučanima” – dok. film o petogodišnjem danonoćnom čitanju Biblije u Okučanima, “Od Doline preko Nove Gradiške do Okučana” – dok. film u povodu 25-te obljetnice scenskog uprizorenja Muke i smrti Isusa Krista i “Dvadeset suzinih godina” – dokumentarni film u povodu 20-te obljetnice izlaženja iz tiska publikacije “Suza dolinska”. Osim što se gosp. Mato u potpunosti angažirao da tonovi budu profesionalno snimljeni on i njegova kolegica Leonora Gubić Dokuzović su tim filmovima darovali svoje glasove.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SUZA DOLINSKA: Predstavite se čitateljima „Suze dolinske“, tko je zapravo Mato Višić? MATO VIŠIĆ: Čovjek koji voli radio i Slavoniju. S obitelji sam davne 1966. godine iz Roškog polja u Hercegovini doselio u Novu Gradišku koja mi je prirasla srcu i volim je kao i rodni kraj. Ovdje sam odrastao , upoznao puno divnih ljudi i prijatelja, osnovao svoju obitelj i radim posao koji se ne može raditi bez posebne ljubavi. Kažu da su novinari i urednici malo „udareni u glavu“ jer se radi o izrazito stresnom i odgovornom poslu. S obitelji živim u Cerniku ali jednako su moji i Gornji Bogićevci i Dragalić i Okučani i Stara Gradiška, Vrbje i okolne općine. Način na koji obavljaš posao te definira, pruža ti razne mogućnosti, susrećeš i nepoznate i poznate osobe, upoznaješ druge sredine i način života ali on od tebe traži i veliku odgovornost, predanost i dostupnost. Sjetim se samo početaka kada smo u redakciji imali samo jedan telefon i pisaće strojeve, a danas smo bombardirani vijestima, maksimalno povezani društvenim mrežama i komunikacija je toliko velika da nemaš vremena za ono temeljno – obitelj. Trpim danas posljedice takvog života kao mnogi ali i dalje je radio jedna od mojih životnih ljubavi i tako će biti dok živim. SUZA DOLINSKA: Adaptirali ste prvu hrvatsku radio drama o PTSPu “IZMEĐU 2 NEBA” Renata Orlića, koja je snimljena i miksana u studiju radija “Bljesak” čiji ste Vi producent, a osim toga Vi tumačite uloge: doktora, boysa, barbu.... Recite nam nešto o tome. MATO VIŠIĆ: Moj prijatelj Boris Živković me upozorio na taj tekst nakon što smo po tko zna koji put u eteru slušali njegovu ratnu poeziju i razgovarali što bi mogli napraviti kako bi tematika iz Domovinskog rata imala veću zastupljenost u elektroničkim medijima. Kako je taj tekst mislim 98. godine dobio nagradu Marin Držić kao najbolji prozni tekst, rodila se ideja o prvoj Hrvatskoj radio drami o PTSP-u. Upoznao sam autora Orlića i sklopili smo Ugovor o otkupu autorskih prava te smo krenuli u posao. Prvotna ideja je bila angažirati „naturščike„ sa Ivanovca iz Zajednice „Susret„ gdje se među ostalim liječilo i nekoliko branitelja od PTSPa. Nakon dogovora i odabira glumaca, kad su se detaljnije upoznali s tekstom, a s obzirom da je u njemu bilo i „psovki“ koje su u suprotnosti s kodeksom zajednice i terapijskom, odustali su, pa smo se snašli kako smo mogli. Boris se i sam tada liječio od PTSP-a pa je bio idealan za glavnu ulogu. Kolegica Jelica tada Zorkić, sada Saček je glumila med. 82

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

sestru, a s obzirom da imam taj Božji dar imitiranja dalmatinaca, purgera i sl. ostalo je bilo logično. Uputili smo puno zamolbi za pomoć pri realizaciji, međutim malo je toga došlo. Samo smo od ministarstva kulture dobili 5.000,00 kn. Iz Ministarstva branitelja su nas izvijestili kako nemaju sredstva za to, te da nije istina da je do tada od posljedica Domovinskog rata više od 1500 branitelja izvršilo suicid. Nakon snimanja u našem studiju i promocije na radiju, održano je i nekoliko promocija na terenu, a meni je jedna od najupečatljivijih bila u Novskoj u organizaciji Udruge udovica poginulih branitelja tog grada . SUZA DOLINSKA: Sjećate li se kada ste se prvi puta susreli s Dolinom, onom bosanskom? MATO VIŠIĆ: Već sam rekao kako sam zavolio Slavoniju i rijeku Savu – ribič sam i tko još od ribiča nije čuo za Dolinu pa i onu preko Save Bosansku, a tijekom rata sam susreo puno ljudi koji su rodom iz tog kraja. Međutim , detaljnije i najviše sam o Bosanskoj Dolini saznao od urednika „Suze“ i začudila me ta tvoja samozatajnost oko činjenice da si bio zazidan tri mjeseca zbog Hrvatstva i da ti je glava bila ucijenjena te da si preplivao Savu kako bi došao do naših branitelja. SUZA DOLINSKA: Radio “Bljesak” već 21 godinu aktivno djeluje. Nemjerljive su njegove zasluge glede izvješćivanja o završnim operacijama Hrvatske vojske u VRO “Oluja”, o mirnoj reintegraciji hrvatskog podunavlja... Molimo Vas da o svemu tome nešto više kažete. MATO VIŠIĆ: Radio je počeo s radom još dok su branitelji čistili teren nakon VRO „Bljesak“ 4. svibnja 1995. godine. Ideju je pokrenula nekolicina dobrih ljudi, Marijan Štefanac, Milan Gašparović, Drago Barnaš, Zlatko Bunjevac i ekipa HRT-a, odnosno kolege s Radio Sljemena i Hrvatskog radija Osijek koji su 90 dana s domaćom ekipom uhodavali program. Jasno bez pomoći odašiljača i veza koji su tada bili u sastavu HRT-a ne bi to bilo moguće. Tada sam bio pripadnik 80. samostalne gardijske bojne i kolega Barnaš me pozvao da se pridružim ekipi. Mislili smo da će nas HRT uzeti pod svoje, ali kako je ubrzo uslijedila VRO Oluja, fokusirali su se na Knin i sad je on u sastavu HRT-a. Našu 121. novogradišku brigadu i oslobađanje Dvora na Uni i Kostajnice i Hrvatske Dubice MATO VIŠIĆ, SUDIONIK DANONOĆNOG ČITApratio je kolega Barnaš tako da NJA BIBLIJE U OKUČANKOJ CRKVI smo imali ekskluzivne i najsvje83

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

žije informacije sa terena. U to smo vrijeme održavali i radio most sa HR Melbourneom u Australiji i izvješćivali naše Hrvate tamo o situaciji u RH. Uz Novsku, Kutinu, Sisak, Zagreb i središte naših Okučana te okolne ustanove i radio su bile cilj odmazde za Oluju, pa su ih srbočetnici gađali kazetnim bombama. Za vrijeme obnove i mirne reintegracije Radio Bljesak i brojni zaposlenici koji su kroz njega prošli odradili su za sve građane vrlo važan i dobar posao. SUZA DOLINSKA: Što mislite o publikaciji “Suza dolinska” koja je ove godine proslavila svoj 20-ti rođendan? MATO VIŠIĆ: Godišnjak je odličan, zapravo putokaz svima onima koji su morali napustiti rodni kraj, kako učvrstiti veze s njim i povezati sve raseljene ljude te potaknuti povratak i obnovu. Od početka izlaženja Suze, već je stasala nova generacija ljudi koji se jedva sjećaju rodnog kraja i događanja neposredno prije rata a još teže one starije povijesti. Suza je almanah trajne vrijednosti i siguran sam da svi oni koji su je dobili u ruke dijele moje mišljenje.

DODJELA PRIZNANJA OD PREDSJEDNIKA Hrvatske udruge radija i novinara gospodina marijana beljana

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka Dolincima i čitateljima “Suze dolinske”. MATO VIŠIĆ: Budite svoji, volite rodni kraj ali i mjesto gdje ste našli novi dom pa gdje god bili. Nemojte zaboraviti što se događalo 90-tih godina u Hrvatskoj i BiH.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MATO VIŠIĆ U IMPROVIZIRANOM STUDIJU ZA VIJEME IZRAVNIH PRIJENOSA

Božić je pred nama – dolazak Spasitelja koji nosi mir. Taj mir želim svima kao i obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, ljubavi, sreće i sretnu, uspješnu i veselu Novu Godinu.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

HODOČAŠĆE

II. ZAVJETNO HODOČAŠĆE “MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU” Bratovština Marijanski zavjet za Domovinu, koju su osnovali mladi i hrvatski branitelji, pokrenula je 2015. godine zavjetno hodočašće „Marijanski zavjet za Domovinu“, koje prolazi svim većim marijanskim svetištima, od istoka do juga Hrvatske. Inicijatori osnivanja ovog zavjetnog hodočašća su p. Ivan – Ike Mandurić, isusovac, nama poznat po događaju na Markovom trgu kada je stao između branitelja i policije na ulazu u crkvu sv. Marka, Anđelko Ðerek i drugi domoljubi. Ove 2016. godine je održano II. Zavjetno hodočašće, koje je krenulo 12. lipnja ispred osječke katedrale, a završilo 25. kolovoza u dubrovačkoj katedrali. Trajalo je 75 dana, a dugo je 1750 km. Svoj doprinos ovom Zavjetnom hodočašću je dalo preko 600 hodočasnika a kroz svih 75 dana, više od 70 župnika, biskupa, kapelana, franjevaca, časnih sestara su otvarala svoja vrata, ugostili i dali sve što su je hodočasnicima potrebito. Organizatori hodočašća riječi zahvale upućuju hrvatskoj policiji koja je sve dane kroz Hrvatsku pratila i onima koji su ih pratili molitvo. “Zadnjeg dana hoda hodočasnicima su se pridružile majke Vukovara, odnosno žene iz Udruge “Sunčica” iz Vukovara, predvođene poznatim hrvatskim hodočasnikom Brankom Čule, dubrovački branitelji, brojni Dubrovčani pa je tako broj hodočasnika narastao na 75. Hodalo se linijom obrane. Ovim hodočašćem je povezan krajnji istok i krajnji jug naše nam ispaćene države, dva grada stradalnika i dva grada pobratima. Javljali su nam se ljudi s riječima potpore i zahvale iz Hrvatske, Australije i cijelog svijeta. To su krasni ljudi i to jest Hrvatska. Želimo tu Hrvatsku probuditi. Želimo tu Hrvatsku prikazati dragome Bogu i Majci Božjoj, želimo ponovno obnoviti zavjet s Majkom Božjom kroz tu Hrvatsku. Hrvatska je jednostavno prekrasna,” rekao je Krešimir Čeko potpredsjednik bratovštine Marijanskoga zavjeta za Domovinu i jedan od pokretača ovog hodočašća. 87

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PLAKAT MAR. ZAVJETA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Ivan Marinković SJ je to lijepo opisao riječima: “Biti dio Marijanskog zavjeta za Domovinu znači biti hodočasnik u onom pravom, izvornom smislu riječi. Vrlo brzo shvatiš da ništa nemaš, ali i da ti ništa neće nedostajati. Ne u zemlji ljudi velikih ruku i otvorenih srca, koji su stali pred nas točno s onim evanđeoskim povjerenjem, kao da im je rečeno ili da su sami shvatili: „Gospodinu treba.“ Dok se dojmovi pokušavaju posložiti, dok se nalaze načini da održimo novonastala prijateljstva i kontakte, dok toliki trenuci svakodnevice bude neke lijepe asocijacije koje mogu razumjeti samo oni koji su bili dio nekog od 75 dana hoda, pravi je trenutak da se kaže jedno obično HVALA. Jer koliko god naš jezik bio bogat i lijep i zvučan, u ovom trenutku nema bolje riječi od jednostavnog HVALA. Zahvaljujemo crkvenoj hijerarhiji koja je prepoznala naše hodočašće. Svim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su nas susreli i prihvatili. Koji su molili s nama, otvarali nam crkve, slavili euharistije, organizirali nam prihvat u svojim župama, davali nam hranu kad smo bili gladni, vodu kada smo bili žedni, krov nad glavom kada smo bili umorni. Otvorili su nam bezbrojne župne i samostanske dvorane, pa smo spavali među notama crkvenih zborova, između klupa učiona za vjeronauk, u prostorijama Caritasa… A u manjim župama, koje nemaju sve to, bilo je i spavanja u kancelarijama, među crkvenom administracijom, pa čak i u kapelama i sakristijama… Ljubav je zaista beskrajno domišljata. Ali znamo da su Crkva zapravo ljudi. Zahvaljujemo i s radošću se sjećamo svih župljana svih župa koje smo dotakli. Uglavnom su baš oni bili ti koji su nas prvi vidjeli i shvatili što nam treba. Dijelili su s nama hlad svojih dvorišta, svoje kupaone, svoje perilice za rublje i šifre za wi-fi. Mnogo ih se odreklo osobnog komfora na jednu noć da bi hodočasnici imali svoj krevet, mekani jastuk. Kuhali su nam, pekli kolače, nudili domaće specijalitete… Dočekivali nas na cesti s rashlađenom vodom ili svježim voćem, vozili nas svojim automobilima na noćenje, spašavali nas uputama kada nismo bili sigurni koji je pravi put… Zahvalni smo i na mnogo mjesta dobrim ljudima iz lokalne samouprave koji su shvatili da, iako smo hodočasnici, to nije samo crkvena priča. Bili su s nama i načelnici i gradonačelnici i članovi mjesnih odbora i predstavnici turističkih zajednica. Brinuli su se za nas članovi vatrogasnih društava, nogometnih klubova, braniteljskih udruga, lovačkih društava, skauta, iznajmljivači, vlasnici trgovina, kafića, restorana i benzinskih postaja… Nije sve u profitu, nešto je i u dobrom djelu milosrđa, a ovoga ljeta je beskrajan niz velikodušnih ljudi učinio baš to. Nećemo zaboraviti nikoga od vas. Zahvaljujemo policiji koja nas je pratila i strpljivo osiguravala našu kolonu. Lijepo je bilo znati da ste s nama. Zahvalni smo svima koji su vršili logističku potporu. Najavljivali nas, zvali telefonom, slali mailove, upozoravali ljude pred nama da se događa 89

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

nešto veliko i lijepo. Zahvaljujemo svim profesionalnim i amaterskim automehaničarima koji su popravljali naš kombi, kao i baš svakom vozaču koji je prevezao naše stvari, iako mu to možda nije bilo u planu kada je došao hodati… Zahvaljujemo medijima koji su bili uz nas pokušavajući prenijeti iskustvo Marijanskog zavjeta i tako motivirajući neke nove hodočasnike da krenu uz nas… Zahvalni smo i onima koji nam nisu stigli ponuditi ništa materijalno i opipljivo, ali su nam dali nešto mnogo više: podršku u našem hodu. Hvala svakom vozaču koji je potrubio na cesti, svakom stanovniku Hrvatske koji nam je mahao iz svojeg dvorišta ili sa svog radnog mjesta, ljudima koji su izašli na balkone i prozore, koji su ustali na terasama kafića, svakome koji nam se poželio pridružiti. Vidimo se dogodine. Posebno je lijepo bilo vidjeti one koji su hodali s nama kroz svoje mjesto. Nadamo se da će ubuduće takvih biti još i više. Jer se uključiti na hodočašće može na zaista bezbroj načina, ali hod je ona baza svega. Svatko tko je napravio makar i jedan malen korak na ovom Zavjetu godine Gospodnje 2016. – vi sve znate. Upisali smo vas sve u hodočasničku knjigu. Vaša imena stvorila su ovu predivnu priču. Vaš interes, vaša hrabrost, vaša ljubav. Vi ste ljudi „ZA“. Marijanski zavjet ZA Domovinu. Ovdje ne dolazi nitko tko nije spreman na promjene i na djelovanje. Jer biti protiv nečega i žaliti se stalno na nešto – to je lako. A postati pozitivna promjena koju želiš vidjeti u svijetu – to je Marijanski zavjet za Domovinu. Vratili smo se osnovama kršćanstva – žrtva i molitva. Žrtva u hodu, u naporu, u prihvaćanju drugoga kojeg nisi izabrao, nego ti se sam našao na putu, žrtva u izlaženju iz vlastite komocije, nemogućnosti stvaranja sebičnih planova… Ponovno učimo sve ono što smo u svakodnevici skloni zaboraviti. I molitva, uvijek molitva. Snaga sklopljenih ruku i tiho pouzdanje: „Budi volja Tvoja…“ Zahvaljujemo svakom hodočasniku koji je molio i hodao s nama. Da vas nije bilo, ničega ne bi bilo. I nižu se tako bogate ravnice, zeleni brežuljci, kamen, stijena i more, a hodočasnik hoda. Ne zadržava se nigdje dugo, ali sve što je prošao zadrži uz sebe, da zavoli i obnovi. HVALA svakome tko se uključio na način koji mu je bio moguć. Domišljatost ljubavi nema granica. I ljubav nikad ne prestaje. Marijanski zavjet za Domovinu tek počinje”. “Svih ovih dana hodočasnici su izmolili na stotine Gospinih i drugih krunica, litanija i brojnih drugih molitvi i zaziva, pjevali marijanske i domoljubne pjesme. Hodilo se po vrelom suncu, vjetru i kiši, po asfaltnim i makadamskim putovima, na nogama prepunih krvavih žuljeva, ispucalih i žednih usana ... Bio je i to jedan vid žrtve za Boga, Gospu i Domovinu do kojih se drugačije i ne može doći nego molitvom, znojem i krvlju”, kazao je na kraju jedan od hodočasnika 1. i 2. zavjetnog hodočašća “Marijanskog zavjeta za Domovinu” Milorad Oršulić – Mican koji je 2015. 90

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

godine hodočastio od Djedine Rijeke preko Pleternice u Požegu, a ove 2016. godine prvu dionicu puta je prešao od Donjih Andrijevaca preko Slavonskog Broda do Pleternice 18. i 19 lipnja, a drugu dionice od Međugorja do Dubrovnika od 20. do 25. kolovoza.

FOTO PRILOG

NAKON SV. MISE U DONJIM ANDRIJEVCIMA SLIKA SA (SADA) POK. ŽUPNIKOM VLČ. NIKICOM MIHALJEVIĆ

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U SLAV. BRODU S MINISTROM BRANITELJA, GENERALOM TOMOM MEDVED I ŽUPNIKOM ŽUPE GOSPE BRZE POMOĆI PREČ. IVANOM LENIĆ

ČLANAK IZ POSAVSKE HRVATSKE O MARIJANSKOM ZAVJETU ZA DOMOVINU

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U MEĐUGORJU

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM

NA PUTU U DUBROVNIK

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

KOME BI Å UMILO MORE MOJE SINJE, DA HRVATSKE NIJE

SLIKA ZA USPOMENU

PREKO MOSTA NA RIJECI OMBLI

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SUSRET S VUKOVARSKIM MAJKAMA U ROŽATU

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM

ENO GA! DUBROVNIK!

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NA SRĐU

PREKO STRADUNA

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

HODOČAŠĆE OD OKUČANA DO VUKOVARA U POVODU 25. OBLJETNICE TRAGEDIJE GRADA HEROJA

„Ima jedan grad oduvijek mi drag Ima jedan hrast Slavonski Ima jedan grad svakom srcu drag Ima jedan div Hrvatski. Vukovar, Vukovar Stoji dok protiču vode Dunavske Vukovar, Vukovar Gori na braniku svoje Hrvatske“. Dana 18. studenog 1991. godine, padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada, raketiranje i granatiranje grada od strane tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 miliona granata. Tijekom ta tri mjeseca poginulo je više od 3.000 civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tokom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, Aleksincu i Nišu). “Posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Šljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenog 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga mučili te tijekom poslijepodneva i noći ubili”. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba. Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći. Unatoč činjenici da su za pojedine zločine u okolici Vukovara provedene istrage, da su podignute optužnice, da su neki optuženici proglašeni krivima i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, mnoga ubojstva hrvatskih i drugih civila i hrvatskih branitelja, koja su se dogodila tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, i dalje su neistražena i neprocesuira. 98

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

-oOoSvake godine tog se dana građani Republike Hrvatske, Hrvati iz Bosne i Hercegovine i drugih europskih zemalja, prisjećaju svih strahota i stradalih u Vukovaru i okolnim mjestima. Tom tužnom događaju, svoj skromni doprinos su dali pješaci hodočasnici iz Okučana, Pakraca, Nove Gradiške i drugih mjesta iz Hrvatske i BiH. Pod pokroviteljstvom općine Okučani, Župnog ureda sv. Vida i UHDVDR pododbor Okučani, a pod medijskim pokroviteljstvom radio „Bljesak“ Okučani i portala „novagra. hr.“, Milorad Oršulić – Micana i prof. Branko Šimonji te Marijan Peternel iz Pakaca, a uz automobilsku pratnji Marijana Jandrića – Jure iz Rešetara, u nedjelju, 13. studenog, nakon pučke sv. Mise, ispred okučanske crkve sv. Vida Mučenika, uputili su se na put dug 158 km u grad na Dunavu – Vukovar. Prva dionica puta, tog dana, je bila do Nove Gradiške. Sutradan, u 8,00 sati, ispred spomenika hrvatskim braniteljima u Novoj Gradišci, nakon paljenja svijeća i molitve, trojica hodočasnika pridružit će se koloni od devet branitelja i domoljuba UDVDR Nova Gradiška, od kojih je jedan rodom također kao i Mican iz Novog Sela Igor Gogić. Sve ih je pozdravio i ispratio Jozo Bungić - predsjednik UDVDR Brodsko-posavske županije. Hodočasnici su se na svom putu, nakratko zaustavili ispred kuće, u Godinjaku, gdje je bila rodna kuća bl. sestre Jule Ivanišević – Drinske mučenice i zamolili od nje duhovnu i tjelesnu pomoći za predstojeći put. Današnja dionica puta bi trebala za nas trojicu pješaka i Juru vozača završiti u Novoj Kapeli odnosno u Batrini, ali kako smo bili čili, put smo produžili do Malina. Kada smo prešli rijeku Orljavu, odvezli smo se preko Bečca i Brodskog Ciglenika u Ratkovicu kod obitelji Oršulić. Tu smo se rastali sa novogradiščanima, koji imaju drugačiji program za naredne dane. Oršulići su nam pružili sve što je putnicima - hodočasnicima nužno i između ostalog upisati u naš hodočasnički dnevnik: „Vrata ove kuće su već godinama otvorena za mnoge hodočasnike, naročito one koji idu u Pleternicu „Gospi od Suza“, a s radošću smo primili i ovu četvorku koja se je uputila u Vukovar. Neka ih Bog i njihovi anđeli čuvari prate i čuvaju na njihovom putu, te neka taj hod bude blagoslovljen i plodonosan za cijelu našu Domovinu Hrvatsku, ali i Bosna i Hercegovina, odakle je ova obitelj u tijeku rata došla. Obitelj Ljiljana i Nevenke Oršulić“. Treći hodočasnički dan je planiran do Podvinja iznad Slavonskog Broda. No, kako je vrijeme bilo idealno, a noge nisu malaksale, put je produžen do Vranovaca.

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Vratili smo se autom u Podvinje na konak kod obitelji Darija i Ivane Vonić. Ova mlada obitelj nam je pružila više od očekivnoga, a njihovi dojmovi su sastavni dio ovih „putositnica“. Slijedeći dan će nam ostati u sjećanja naročito po posjetu SPOMEN GALERIJI IVANA MEŠTROVIĆA u Vrpolju, a u večernjim satima i sv. Misi u crkvi sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je na sv. Roka, dakle 16. kolovoza 1883. godine, samo jedan dan nakon rođenja kršten: „On što je kamen oživjeti znao“ veliki hrvatski kipar, već spomenuti Ivan Meštrović. Ravnateljicu Spomen galerije Ivan Meštrović gđa. Suzana Bilić-Vardić nas je srdačno dočekala. Sjećamo se je dok je još bila zamjenica župana Brodsko-posavske županije. Danas i sutra ćemo biti gosti u Vrpolju kod gospođe Ane Šimundić. Naime, sva mjesta za prenoćišta u Vinkovcima i oko njih su već mjesecima rezervirano. Pojedini hodočasnici nose sa sobom vreće za spavanje i spavaju u nedovršenim i napuštenim kućama bez prozora i vrata kako bi bili što bliže ovom Gradu heroju. Zbog toga ćemo mi i nakon završetka petog hodočasničkog dana u Nuštru, vratiti se na spavanje u Vrpolje kod ljubazne domaćice Ane. Ovu njenu ljubav i gostoprimstvo nikada nećemo zaboraviti, ali ni njoj ne bijaše svejedno, oko srca i u duši što je slovima i zapisano. Sve je, hvala Bogu, teklo kako je i planirano, bez većih žuljeva i upala nožnih mišića, pa smo u Vukovar, pred bivšu ratnu bolnicu stigli u 9,00 sati. Uz put smo dobili brojne SMS poruke potpore, susreli drage ljude koji su nam nudili i davali različite oblike pomoći pa i novčanu. Malo je automobila i drugih motornih vozila prošlo pored nas a da nas trubljenjem nisu pozdravili. Naročito je dojmljiv prolazak motorista pored nas na ulazu u Vinkovce, njih preko 220, među kojima i Ilija Tolić iz Okučana. Ovih dana su svi putovi vodili u Vukovar. I nas je doveo, a najbliži put do bivše ratne bolnice će nam pokazati gospođa Anđa Šeremet koja će se nama pridružiti i upoznati nas sa svih strahotama koje je ona osobno i njena obitelj pretrpjela nakon pada Vukovara. "Mi koji smo vidjeli rat nikada ga nećemo prestati gledati, ponovila nam je rečenicu koju je negdje pročitala a stalno je prati kroz život. U dvorištu Opće županijske bolnice je počeo u 10 sati prigodan program pod nazivom “VUKOVAR – MJESTO POSEBNOG PIJETETA” u kojem su nastupili klapa HRM “Sv. Juraj”, glumac Darko Milas i branitelj Vukovara Branko Čulić – Vukovarac. Križni put – kolona sjećanja, u kojoj je bilo prema procjenama 120.000 osoba, je krenula u 10,30 sati koju su predvodili hrvatski branitelji Vukovara i članovi obitelji poginulih, ubijenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja Vukovara. U rukama su bile krunice i barjaci, na usnama molitva, u srcu ponos, a u očima suze. Molilo se za sve poginule branitelje, civile i one nestale, 100

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ali i za današnje, teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj i za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Oko 12,15 sati kolona je došla na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru gdje su sudionici križnog puta, koji su sa sobom imali ruže, položili ih na grobnice poginulih i ubijenih branitelja i civila i tako tim polaganjem odali pojedinačno počast. Nakon toga je uslijedila molitva za žrtve iz Domovinskog rata Grada Vukovara koju je predvodio uzoriti kardinal mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački. Prije početka misnog slavlja, u 12,40 sati je odana počast Vukovaru polaganjem vijenaca. Prvo je to učinila Predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarović, zatim predsjednik Hrvatskog Sabora, Vlade RH, hrvatski branitelji Vukovara i predstavnici grada Vukovara. Sv. Misu je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji je bio i apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico, te 23 hrvatska biskupa i nadbiskupa, kao i izaslanik beogradskog nadbiskupa o. Leopold Rochmes, te generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, izaslanik provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Dragutin Bedeničić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, vukovarski franjevci predvođeni dekanom Vukovarskoga dekanata fra Ivicom Jagodićem, te drugi brojni svećenici. Misi je u mnoštvu hodočasnika među kojima su bili članovi obitelji poginulih i stradalih u ratu protiv Hrvatske i hrvatski branitelji, nazočio i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora potpredsjednik Sabora Gordan Jandroković i ostali zastupnici, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, kao i predstavnici gradova i županije iz cijele Hrvatske. U pozdravnoj riječi đakovačko-osječki nadbiskup Ðuro Hranić rekao je kako „na današnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, dok se posebno spominjemo vukovarskih branitelja i svih žrtava ugrađenih u događaje u kojima se rađala sloboda naše domovine Hrvatske, svoje misli, osjećaje i nade sada želimo stopiti u snagu najveće kršćanske molitve: u slavlje euharistije. Svoj pogled pružamo prema Kristu, čija je žrtva potpuno bila ispunjena božanskom ljubavlju. Kardinal je ukazao i na simboliku Vučedolske, Vukovarske golubice ili kako neku tumače jarebice koja kad osjeti opasnost za svoje mlade počinje privlačiti pozornost na sebe. „Kao majka zna da su njena djeca lak plijen grabežljivcima. Zato se počinje pretvarati da šepa, kako bi neprijatelj mislio da je može lako uloviti. Jarebica odvlači neprijatelja od malenih i, kada se čini da je tako blizu da je ugrabi, ona poleti i spasi svoje leglo. Nije li to predivna slika Vukovarske žrtve?” Nezaštićena mlada hrvatska država, nedovoljno jaka za nalet grabežljivaca koji su je htjeli uništiti; udarana 101

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

po svojim krilima, na istoku, sjeveru, zapadu i jugu, te preslaba za izravno suočenje, imala je svoju majku-zaštitnicu u Vukovaru. Izgledala je kao lak plijen; šepala je, bila na izdisaju, a ipak je dugo privlačila snagu neprijatelja, nadmoćnog agresora, i omogućila mladima da ojačaju. A zatim – istinski ranjena, izmučena do iznemoglosti – uspjela se vinuti u let. I premda vučena i vrebana po kućama, tražena po blatnim poljima, odvođena do strahotnih jama; premda ubijana na cestama, u vrtovima, u podrumima, u bolnicama, nikada nije uhvaćena. Ostala je živjeti u svojoj domovini: od Dubrovnika, Splita i Šibenika, od Zadra, Škabrnje i Knina, do Gospića, Slunja i Karlovca, Petrinje i Voćina, do Vukovarske bolnice, ‘Veleprometa’ i Ovčare. Ovdje na ovom Memorijalnom groblju ostavila je svoje tragove u bjelini križeva. Ranjena se sklonila u raspuknuti križ koji u svome središtu čuva poruku mira i vječnosti, Vukovarske golubice, poručio je kardinal. Homiliju je zaključio riječima: „Na ovim vukovarskim spomen-mjestima vidljivo je koliko nam je potreban Božji blagoslov. I sam, braćo i sestre, ovdje među vama, osjećam potrebu primiti blagoslov istinskih svjedoka snage, koja je Božji dar: blagoslov majki i očeva koji su ovih dvadeset i pet godina živjeli okrutnost rastanka i suočenost s patnjom svoje djece; blagoslov mladića i djevojaka koji su nam darovali svoju mladost i snove. Osjećam potrebu primiti blagoslov zaručnikâ i supružnikâ koji su očitovali ljubav u progonstvu, u razdvojenosti obitelji, u čuvanju ognjišta. Osjećam potrebu primiti blagoslov djece koja su rasla poučavana da se mržnjom ne odgovara na mržnju, ni da se nasiljem suzbija nasilje; niti da se istina smije prešutjeti. Konačno, ovdje smo, jer nam svima treba blagoslov naših pokojnih. Na ovome polju vukovarskih križeva osjećam potrebu zahvaliti za sve nesebične ljude, koji su sačuvali vidljivom sliku Boga u čovjeku i ublažavali rane milosrđem. Blagoslovite mene i sve nas, svi vi, hrvatske žene i muževi, hrvatski branitelji, koji ste domovini darovali sve, ne tražeći ni zahvalnice ni odličja; štoviše: za uzvrat ste dobili nerijetko tek porugu i prozivanja, bešćutnost i prijezir. Blagoslovite našu domovinu svojom hrabrošću i ustrajnošću, mirom koji provire iz Božjega Duha. On je snaga slabima i okrjepa umornima”. Upravo, kada smo se spremali za povratak svojim Okučanima, krenula je “Svjetlosna rijeka sjećanja” u kojoj su upaljene svjetiljke puštene Dunavom u spomen na ubijene i nestale branitelje Vukovara. Tih 158 kilometara hoda, koji smo prošli za 5 dana, je najmanje što su Okučanci i Pakračani, također stradalnici Domovinskog rata mogli dati kao doprinos obilježavanju ove tužne obljetnice. Dok je kilometar sat automobila odbrojavao kilometre, u mislima sam prebirao uspomene koje su se svih ovih dana dogodile, a osim već spomenutih bili su nezaboravni susreti sa hodočasnicima II. Marijanskog zavjeta za domovinu Martinom Čelanom iz Splita, Mirkom Balovom iz Šibenika, Marinkom Jurišićem – Špirom iz Travnika s kojim sam prošle godine ho102

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

dočastio do Bleiburga, vlč. Tomislavom Vučurom župnikom u Međuriću, generalom Dariom Kordićem ... i naročito, prijateljem iz gimnazijalskih – sjemeništarskih dana u Splitu Brankom Šunjić. Iz krvi i bola niknulo je cvijeće I nikad Hrvatska zaboravit neće V u k o v a r” Hvala, pokoj vječni i vječna slava svim braniteljima Grada heroja!

Priredio: Mican

FOTO PRILOG

TROJICA HODOČANIKA -PJEŠAKA OD OKUČANA DO VUKOVARA

103

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

HODOČASNIKE SU NAKON SVETE MISE ISPRED OKUČANSKE CRKVE ISPRATILI ŽUPNIK FRA MARIO RADMAN, NAČELNIK ACA VIDAKOVIĆ I PRIJATELJI

MILORAD ORŠULIĆ - MICAN, MARIJAN PETERNEL, PROF. BRANKO ŠIMONJI I MARIJAN JANDRIĆ – JURA

104

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MICAN I IGOR, DVOJICA NOVOSELACA PRIJE POLASKA IZ NOVE GRADIŠKE U VUKOVAR

HODOČASNICI ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVANIŠEVIĆ - DRINSKE MUČENICE U GODINJAKU

105

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

S OBITELJI ORŠULIĆ LJILJANOM I NEVENKOM

U PODVINJU S NAŠIM DOMAĆINOM DARIOM VONIĆ

106

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NEKOLIKO REČENICA OBITELJI VONIĆ U HODOČANIČKOM DNEVNIKU

107

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

U VRPOLJU ISPRED SPOMEN GALERIJE IVANA MEŠTROVIĆA

I U GALERIJI S RAVNATELJICOM SUZANOM BILIĆ – VARDIĆ

108

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

TROJKA MARINKO JURIŠIĆ - ŠPIRO, MARIJAN PETERNEL I MICAN, TROJKA KOJA JE PROŠLE GODINE HODOČASTILA NA BLEIBURG

U OBITELJSKOM DOMU GOSPOĐE ANE ŠIMUNDIĆ U VRPOLJU

109

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

GOSPOĐA ANA, UMIROVLJENA UČITELJICA JE SVOJ DOJAM O HODOČANICIMA NAPISALA U HODOČASNIČKI DNEVNIK

110

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

O RATNIM STRAHOTAMA U VUKOVARA PRIČALA NAM JE GOSPOĐA ANĐA ŠEREMET – VUKOVARKA

U KOLONI SJEĆANJA SU BILI JOZO BUNGIĆ I MATO KNEŽEVIĆ – MAĆA

111

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NENADANI SUSRET DVOJICE PRIJATELJA MICANA I BRANKA ŠUNJIĆ, PRIJATELJA IZ GIMNAZIJSKIH - SJEMENIŠTARSKIH DANA U SPLITU

SLIKA ZA USPOMENU S GENERALOM DARIOM KORDIĆEM, VLČ. TOMISLAVOM VUČUROM, ŠPIROM ...

112

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

VUKOVARSKI VODOTORAN - SIMBOL HRVATSKOG ZAJEDNIÅ TVA

113

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NA GROBU BLAGE ZADRE I NJEGOVOG SINA ROBERTA

NAKON PALJENJA SVIJEÄ&#x2020;E ISPRED SPOMENIKA NA VUKOVARSKOM GROBLJU

114

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ISPRED 928 KRIŽEVA

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM

TJEDNIK POSAVSKA HRVATSKA JE NAJAVIO HODOČAŠĆE IZ OKUČANA I PALJENJE SVIJEĆA U VUKOVARSKOJ ULICI

115

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

GDJE SU, KAKO ŽIVE I ŠTO RADE

ONI SU OSTALI ŽIVJETI U RODNOM KRAJU

SUZA DOLINSKA je 2004. godine razgovarala sa svojim Dolincima u Gornjoj Dolini i Donjoj Dolini, koji su se nakon rata vratili na svoja ognjišta i onima koji su ostali tamo živjeti bez obzira na sve strahote koje su trpjeli. Za rubriku GDJE SU, KAKO ŽIVE I ŠTO RADE, 2010. godine smo razgovarali s Stipom i Nadom Vonić u Bosanskoj Gradišci, a evo za ovaj broj SUZE smo za sugovornika odabrali mladoga Dolinca dip. pravnika uposlenom u Osnovnom sudu u (Bosanskoj) Gradišci Vedrana Čegrlja. Razgovarat ćemo o sadašnjem položaju Hrvata u Bos. Gradišci, vjerskom životu katolika u župi sv. Roka i okolnim župama, o povezanosti obitelji Čegrlj s rodnim krajem – Donjom Dolinom, ali i o ratnim danima kada je njegov otac Luka bio zatočenik logora Stara Gradiška.

OBITELJ ČEGRLJ MAJKA MILIJANA, VEDRAN, NADA, ANA-MARIJA I OTAC LUKA

116

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SUZA DOLINSKA: Reci nam. Vedrane nešto o svojem obiteljskom stablu – korijenima. Zanimljivo je da sada mladi sve više “čeprkaju” po svojim rodoslovljima, da li si ti jedan od njih? VEDRAN ČEGRLJ: Moja obitelj potiče iz Doline Bosanske, točnije Donje Doline kod Gradiške. Koliko mi je poznato u nazad nekoliko stoljeća moji preci su živjeli na ovom području. Svakako da jesam jedan od onih koji su zainteresirani za svoj rodoslov i porijeklo. Mogu reći da sam u cilju istraživanja proveo sate proučavajući stare dokumente i knjige kao i ispitujući starije stanovnike ovog područja. Činjenica da je selo odakle moji potiču gotovo potpuno prazno, dalo mi je još jedan dodatni motiv da ostavim bar pisani trag o ljudima koji su tu ponikli a sad njihovi potomci žive razasuti po svijetu. Kako nisam imao priliku upoznati niti jednog djeda, jer su umrli davNA GROBLJU GRADINA SA ŽUPNIKOM VLČ. MARKOM I MAJKOM MILIJANOM no prije nego sam se ja rodio, to možda kompenziram istraživanjem, te sam sebi pričam djedove priče iz davnina. SUZA DOLINSKA: Kada je tvoja obitelj odselila iz Donje Doline u Bosansku Gradišku? VEDRAN ČEGRLJ: Moji roditelji, otac Luka i majka Milijana oboje porijeklom iz Doline su 1980. godine odlučili kupiti zemljište u Brestovčini te tu izgraditi vlastiti dom u sklopu sa zanatskom radionicomjer je otac po zanimanju autolimar-lakirer. Tu sam se rodio, prvo ja, kao najstarije dijete, Vedran 1984. potom Nada 1987. i Ana-Marija 1999. Unatoč preseljenju ostali su vezani za Dolinu te su svake nedjelje i dalje 117

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

išli na svetu misu u Dolinu iako im je župna crkva u Gradišci bila daleko bliža. SUZA DOLINSKA: Bio si mlad kada je bjesnio rat prvo u Hrvatskoj, a onda u BiH. Što ti je ostalo u sjećanju i što si čuo u krugu svoje obitelji o strahotama koje je tvoj otac proživio u logoru Stara Gradiška? VEDRAN ČEGRLJ: Bio sam veoma mlad kad je rat započeo, sa nepunih 7 godina ali većine stvari se živo sjećam. To si bili teški trenutci za moju obitelj i mene. Otac mi je odveden u logor Stara Gradiška bez i bez ikakve optužbe i dokaza, tamo je proveo 90 dana. Jedina mu je krivica bila što se nije htio odreći svoje vjere i nacije i ratovati na strani agresora.

NA OBALI RIJEKE SAVE U DONJOJ DOLINI: VEDRAN, VLČ. MARKO I MICAN

O boravku moga oca u starogradiškom i okučanskom zatvoru – logoru preuzet ću nekoliko rečenica iz knjige gosp. Vlade Radošića PAKAO SRPSKOG LOGORA STARA GRADIŠKA 1991. (1. dio). ČEGRLJ LUKA rođen od oca Ante i majke Marice, civil, rođen 19. ožujka 1958. godine u Donjoj Dolini. Uhićen dana 06. listopada 1991. god. u obiteljskoj kući u Brestovčini od strane pripadnika „SUP-a Okučani“. Doveden u logor „Stara Gradiška“ pod nadzorom pripadnika „SM Stara Gradiška“, smješten u samicu br. 12, gdje je boravio do 07. 118

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

prosinca 1991. god., kada je s još 22 logoraša odveden u zatvor „Okučani“, u zgradu „SM Okučani“, pod nadzorom paravojnih pripadnika „SM Okučani“. U zatvoru „Okučani“ boravio je do 24. prosinca 1991. god. kada je s još 11 preživjelih zatvorenika ponovno doveden u logor „Stara Gradiška“, na IV.- odjel pod nadzorom pripadnika Vojne policije banjalučkog korpusa JNA, gdje je boravio do 15. siječnja 1992. godine, kada je posredovanjem predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa pušten na slobodu. Za vrijeme boravka u zatvoru i logoru svakodnevno je tjelesno, psihički i na druge načine zlostavljan, a zbog čega mu je ukazivana liječnička pomoć. Na žalost, mnogi se iz tih logora nisu nikada vratili kućama kao što su Mirko Tomljenović i Darko Sanjicki iz Bos. Gradiške.

SUZA DOLINSKA: Diplomirao si pravo u Banja Luci. I tada kao student bio si neodvojivo povezan s Katoličkom crkvom, i danas kada radiš u Javnoj ustanovi – Sudu, živiš svoju vjeru, čitaš u crkvi misna čitanja i pomažeš s ocem Lukom župniku. Što i tko te je učvrstio u vjeri? VEDRAN ČEGRLJ: Svakako da je vjera nešto što je meni veoma važno. Smatram da vjeru treba živjeti i u tom duhu obavljati svoje svakodnevne dužnosti i obveze. Postoji veliki broj ljudi koji su mi bili pot119

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

pora i pomoć u ključnim trenutcima. Pored mojih roditelja koji su mi potpora u životu a i prvi mi usadili vjeru tu bih istakao Vlč Ladislava Ošapa, mog prvog župnika kod kojeg sam napravio prve vjeronaučne korake. Zatim bih tu istakao msgr. Kazimira Višatickoga, velikoga borca za pravdu i vjeru koji nas je na tragu svetosti i napustio mučeničkom smrću. Odrastajući uz njega sam prvi put spoznao šta znači živjeti svoju

SVOJ DOPRINOS VEDRAN DAJE I NA UREĐENJU GROBLJA U DONJOJ DOLINI

vjeru budući da je on to svojim primjerom svima pokazivao što to zapravo znači. A kao osobu koja je imala najveći utjecaj na moj, kako duhovni, tako i intelektualni rast bi istakao msgr dr Karla Višatickog, koji je očinski vodio brigu ne samo o meni već o mnogim naraštajima učenika i studenata. Kao student sam stanovao u župnom dvoru u Budžaku gdje je on bio župnik te sam uz njega proveo veliki dio svog života te slobodno mogu reći da sam najvažnije životne odluke donio uz njegove savjete i preporuke. SUZA DOLINSKA: Reci nam nešto više o povezanosti s rodnom Dolinom. Tamo ste zasadili plantažu jabuka, imate farmu ovaca..., što još namjeravate? 120

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

VEDRAN ČEGRLJ: Točno, kako ste i rekli, u Dolini imamo farmu ovaca ,zasade jabuke, šljiva, zasad oraha, a namjera nam je to i povećavati kako prilike budu omogućavale. Moja namjera je, u dogledno vrijeme podići i jedan zasad lješnjaka, kako prilike budu dopuštale. SUZA DOLINSKA: Bili ste angažirani na proteklim izborima u BiH. Da li si zadovoljan s rezultatima izbora na razini BiH i u Bosanskoj Gradišci kao predstavnik hrvatskog korpusa? VEDRAN ČEGRLJ: Na žalost, rezultati izbora nisu nam išli u korist iz više razloga. Prije svega relativno ja mali broj Hrvata u ovim krajevima, a druga stvar je što nismo na vrijeme uspjeli proširiti kampanju i na naše ljude koji dana žive van granica BiH a koji su imali 1990. godine prebivalište na teritoriji općine Bosanska Gradiška. Važno je napomenuti za u buduće da si ljudi iz te kategorije imaju pravo glasa, kako parlamentarnim izborima na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na lokalnom na entitetskom nivou, a da bi ostvarili to pravo, potrebno je se registrirati na vrijeme. To na žalost nismo uspjeli obaviti blagovremeno pa ćemo svoju priliku tražiti na narednim izborima za dvije godine. SUZA DOLINSKA: Što mislite o našeoj “Suzi dolinskoj”? VEDRAN ČEGRLJ: Suza Dolinska je svakako jedno od najvažnijih glasila nas Dolinaca, samo zbog nje postoji i čuje se glas Dolinaca koji

VEDRAN ČITA PRIGODOM PROSLAVE SV. ANE U NOVOM SELU 2016. GODINE

121

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

svjedoči čak onda i kad je u Dolini malo njenih stoljetnih rezidenata. Bit će mi drago ako budem mogao dati svoj doprinos da još dugo svjedoči o postojanju jednog malog sela velikog srca. Prije svega bih želio zahvaliti tebi Micane na svesrdnom naporu, radu i vremenu koji ulažeš kako bi naše glasilo postojalo. SUZA DOLINSKA: Vaša poruka Dolincima. VEDRAN ČEGRLJ: Ono što mene najviše boli kad prođem Dolinom je činjenica da su ljudi za nekakvih par tisuća eura spremni odreći se svoje djedovine, svoje zemlje i svojih korijena. Volio bih kad bi bili razboriti pa odlučili to ipak sačuvati za neka bolja vremena, uspomene ipak nemaju cijenu. Volio bih kad bi svojoj djeci prenijeli bar dio onih priča o porijeklu njihovih roditelja te ih time ponukali da se vrate korijenima i malo se okrenuli njegovanju tradicije da nam Dolina ne ostane samo legenda nego i dalje živi. Na kraju, svojim Dolincima, Novoselcima, Mačkovljanima, Bosanskogradiščanima i svim čitateljima “Suze dolinske” želim čestit Božić te sretnu i blagoslovljenu Novu 2017. godinu. Razgovarao Mican

Nada, vedran, MILIJANA I ZET MANUEL

122

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SUSRET ČITAČA BIBLIJE – SVETOG PISMA IZ HRVATSKE I PROMOCIJA DOKUMENTARNOG FILMA “OD POSTANKA DO OTKRIVENJA U OKUČANIMA” Uoči početka Korizme i u sklopu priprema za VI. Biblijsko bdijenje u župi sv. Vida u Okučanima 6. je veljače upriličen susret predstavnika župa u kojima su do sada održavana biblijska bdijenja – danonoćno čitanje Svetog Pisma. Organizirali su su ga župnik fra Mario Radman i čitači misnih čitanja u okučanskoj župi, koji su i pokrenuli ovaj duhovni projekt, a inicirao ga je Milorad Oršulić - Mican, jedan od vrlo aktivnih vjernika u ovoj župnoj zajednici. Susret je počeo sv. Misom u župnoj crkvi sv. Vida koju je predvodio o. Ante Bobaš – dominikanac, župnik Kraljice sv. Krunice u Zagrebu u koncelebraciji s okučanskim župnikom fra Mariom Radmanom. Potom je u kripti upriličeno prikazivanje dokumentarnog filma pod naslovom „Od postanka do otkrivenja u Okučanima“, koji govori o petogodišnjem iskustvu čitanja Biblije u ovoj župi čiji je redatelj Milorad Oršulić - Mican. Želja je organizatora susreta bila podijeliti svjedočanstva i iskustva s dosadašnjih Biblijskih bdijenja, bolje upoznavanje s ovim događajem i pozitivnim promjenama koje su proizašle po moći Riječi Božje. Sudionici ovog Susreta, čije je održavanje podržala i općina Okučani, bili su župljani Okučana, predstavnici FRAME Okučani, načelnik Aca Vidaković, njegov zamjenik dr. Mario Bokulić, predstavnici župe Navještenja Blažene Djevice Marije iz Velike Gorice koje je predvodio Marijan Bušić, pokretač inicijator i pokretač čitanja Biblije u Hrvatskoj, otac Ante Bobaš, dominikanac u župi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu i brat fra Mirka Bobaša, jednog od nekadašnjih okučanskih župnih vikara te nekoliko župljana spomenute župe, potom predstavnici Biblijske grupe novogradiške župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije na čelu s prof. Nadom Peleh Serenčeš te Alojz Jakirčević predstavnik župe Marije Kraljice i sv. Jurja iz Davora, koji je u vrijeme egzodusa Hrvata iz BIH 1995. bio načelnik općine Davor, koja je zajedno sa župom i svim mještanima, nesebično pružila ruku spasa prognanima iz BIH, ponajviše iz Banjalučke biskupije. Svakako valja napomenuti kako je u povodu Susreta vezanoga za Biblijsko bdijenje u kripti okučanske crkve postavljena i izložba Biblija na 35 jezika, vlasništvo Milorada Oršulića Micana. Među njima je i Biblija na arapskom jeziku, armenskom, također i na Brajevom pismu, a najstarija je 123

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

na njemačkom jeziku u prijevodu Martina Luthera, no godina izdavanja nije otisnuta, a prema Oršulićevim riječima, ne znaju se ni razlozi zašto to nije učinjeno. Vrlo je zanimljiv i primjerak škotske Biblije na engleskom jeziku iz 1908. godine, kao i na jezicima Afrike, a posebno mjesto na izložbi je zauzela “mikro” Biblija (veličine 3 X 2 cm) te Zlatna Biblija, vlasništvo župe Okučani za čiju nabavku je veliki trud uložio dr. Mario Bokulić, zamjenik načelnika općine, uz novčanu potporu župnog ureda sv. Vid, časnih sestra Klanjateljica Krvi Kristove iz Okučana, općine Okučani i vjernika ove župe. Šesto Biblijsko bdijenje pod geslom: „ Riječi tvoje Gospodine, duh su i život; ti imaš riječi života vječnoga!“ počet će u Okučanima 10. veljače, na blagdan Pepelnice ili Čiste srijede i trajati pet noći i četiri dana.

FOTO PRILOG

O NASTANKU FILMA JE GOVORIO I NJEGOV AUTOR MILORAD ORŠULIĆ MICAN

FRA MARIO RADMAN, OKUČANSKI ŽUPNIK JE POZDRAVIO NAZOČNE

124

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ALOJZ JAKIRČEVIĆ, BIVŠI NAČELNIK OPĆINE DAVOR I VELIKI PRIJATELJ OKUČANA

125

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MARIJAN BUŠIĆ POKRETAČ ČITANJA BIBLIJE U HRVATSKOJ

126

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NAZOČNI U KRIPTI ŽUPNE CRKVE SV. VIDA U OKUČANIMA SU POZORNO SLUŠALI SVJEDOČENJE O MOĆI RIJEČI BOŽJE

ZA TU PRIGODU JE UPRILIČENA IZLOŽBA BIBLIJA NA 35 SVJETSKIH JEZIKA IZ KNJIŽNICE OBITELJI ORŠULIĆ

127

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

VJERA MRVELJ JE SVJEDOČILA O MOĆI BOŽJE RIJEČI

128

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PROF. NADA PELEH SERENČEŠ JE DOVELA ČLANOVE BIBLIJSKE ZAJEDNICE IZ NOVE GRADIŠKE I PRENIJELA POZDRAVE NOVOGRADIŠKOG ŽUPNILA VLČ. PERICE MATANOVIĆA

U KRIPTI ŽUPNE CRKVE, MOLITVA PRIJE PROJEKCIJE FILMA KOJU JE PREDVODIO O. ANTO BOBAŠ

129

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PREMIJERNO PRIKAZAN DOKUMENTARNI FILM O UPRIZORENJU “MUKE I SMRTI ISUSA KRISTA” “OD DOLINE PREKO NOVE GRADIŠKE DO OKUČANA”

U okučanskom Domu culture, na Cvijetnicu, umjesto tradicionalnog uprizorenja “Muke i smrti Isusa Krista”, premijerno je prikazan dokumentarni film o “Muki”- “OD DOLINE PREKO NOVE GRADIŠKE DO OKUČANA”, redatelja Milorada Oršulića - Micana. Film je nastao u povodu 25-te obljetnice uprizorenja Muke i smrt Isusa Krista u izvođenju Dramske družbe „Sv. Vid Mučenik“, /prije toga kao dramska sekcija KUD-a “Tkanica” iz Okučana/ koja djeluje pri okučanskom župnom uredu koji je zajedno s Općinom Okučani organizirao premijerno prikazivanje filma. Redatelj filma Milorad Oršulić - Mican je slikopisom prikazao dvadesetpetogodišnji rad ove amaterske Dramske družbe koja je do sada „Muku“

NAZOČNE JE POZDRAVIO OPĆINSKI NAČELNIK ACA VIDAKOVIĆ

130

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

uprizorila sedamdesetak puta u Hrvatskoj od Vukovara, preko Zagreba do Knina te u Bosni i Hercegovini. Na premijernom prikazivanju filma bili su svi sudionici scenskog prikaza koji su u njemu sudjelovali kao glumci ili su na razne načine pomogle i omogućile da se na scenu postavi ovaj igrokaz.

FILM SU POZORNO PRATILE I ČASNE SESTRE KLANJATELICE KRVI KRISTOVE IZ OKUČANA

Nazočni su bili župnik župe sv. Vida fra Marijan Radman, općinski načelnik Aca Vidaković i zamjenik načelnika dr. Mario Bokulić, predsjednik Općinskog vijeća Ivica Pivac, časne sestre Klanjateljice krvi Kristove, štiće-

U GLEDATELJSTVU SU BILI ZAMJENIK NAČELNIKA DR. MARIO BOKULIĆ, PREDSJEDNIK OPĆINSKOG VIJEĆA IVICA PIVAC, NOVINAR FRANJO SAMARDŽIĆ . . .

131

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

nici Humanitarne zajednice “Susret” s Ivanovca kod Okučana, Zrinka Grgić knjižničarka Narodne knjižnice čitaonice a ujedno i predsjednica KUD-a “Tkanica” Okučani, obitelji umrlih članova Dramske družbe i brojni mještani. Načelnik općine je između ostalog kazao: “Danas slavimo 25. rođendan Dramske družbe. Ova dramska skupina, glumci amateri radili su na dramskom prikazu s kojim se možemo pohvaliti, ne samo u Okučanima, nego i diljem Hrvatske, gdje su promicali Općinu Okučani. Želim se zahvaliti Miloradu Oršuliću Micanu, koji je uložio puno truda da bi ova dramska skupina opstala. Pozdravljam sve njene sadašnje članove, ali i one koji nisu sa nama i koji više ne glume. Hvala vam puno. Nadam se da će ovaj film ostati trajna vrijednost za sutra i generacije koje dolaze”.

AUTOR DOKUMENTARNOG FILMA MILORAD ORŠULIĆ – MICAN

Okupljenima se obratio i autor filma Milorad Oršulić Mican: “Dragi uzvanici, poštovani sudionici scensko uprizorenja Muke i smrti Isusa Krista, svi vi, od najmlađih do najstarijih, svi koji ste na bilo koji način doprinijeli da se ovaj igrokaz postavi na scenu i održi svih 25 godina s kraćim ili malo većim opravdanim razmacima. Da biste lakše mogli pratiti projekciju dokumentarnoj filma OD DOLINE PREKO NOVE GRADIŠKE DO OKUČANA koji govori o našem 25-godišnjem radu, spomenut ću samo poglavlja koja obrađuje ovaj film, a koja je montažer i naš ton-majstor Dejan Ivakić lijepo posložio u jednu cjelinu. Tonska podloga je snimljena u studiju Hrvatskog radija “Bljesak” zahvaljujući direktoru Mati Višiću i njegovoj radnoj kolegici Leonori Gubić – Dokuzovaić, koji su filmu podarili svoje glasove. 132

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Početak čini UVOD koji govori o Korizmi, kao vremenu priprave za proslavu najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa te o PASIONSKOJ BAŠTINI kod nas Hrvata, a misli se na skup tradicijskih pobožnosti i običaja koji se vežu uz Isusovo trpljenje to jest Muku i Smrt na križu. Kratko će se spomenuti GDJE I KAKO JE DOŠLO DO UPRIZORENJA MUKE, a potom PRIPREME U DOLINI kada je na današnji dan, na Cvjetnicu prije 25 godina prvi puta izvedena Muka i smrt Isusa Krista. DOŠAO JE RAT I IZGNANSTVO koji je sa sobom donio brojne nevolje, prvo u Hrvatskoj, a potom i u BIH, a nakon njega, PONOVO ORGANIZIRANJE U NOVOJ GRADIŠCI gdje se je “sjatila” glavnina sudionika scenskog prikaza iz prve postave. Uslijedila je nova IZRADA KOSTIMA, a potom NASTUPI U 1996. GODINI. Osmo poglavlje govori O “GLUMCIMA”, a slijedeće o PUTOVANJIMA, PLAKATAMA I GLEDATELJSTVU koje nas je tijekom svih ovih godina gledalo.

O FILMU JE GOVORIO MATO VIŠIĆ DIREKTOR RADIO BLJESAK

133

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Dramska družba je dobila općinsko PRIZNANJE i neki njeni članovi pa se i o tome u nekoliko rečenica govori u filmu. Nabrojana su sva MJESTA GDJE SE “MUKA” UPRIZORILA, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Dirljive su izjave osoba koje su nas gledale a to obrađuje dio koji smo nazvali TKO JE I ŠTO REKAO O UPRIZORENJU “MUKE”. Članovi dramske družbe su se odazivali na svaki poziv okučanskih župnika pa tako kada su oni tražili, sudjeluju u PROSLAVA VELIKOG TJEDNA U OKUČANIMA, kako CVJETNICE, tako VELIKOG ČETVRTKA i VELIKOG PETKA. O nama je mnogo toga napisano i rečeno. Nešto je i sačuvano pa se i to spominje u poglavlju DRUGI O NAMA. Na žalost, ni jedan prilog iz emisija “Mir i dobro” HRTe nije sačuvan pa tako imamo samo prilog TV KISELJAK. Da nije bilo Velikog petka, ne bi bilo ni Uskrsa pa će tako film završiti scenom USKRSNUĆE. Pokušali smo mogao toga reći i sve to dokumentirati, pa se zbog toga ovaj film s punim pravom može doista nazvati DOKUMENTARNI FILM. Film traje tek onoliko, koliko traje jedna epizoda neke dramske serije, oko 50 minuta. Hvala na pozornosti i ugodno gledanje”.

POSAVSKA HRVATSKA 1. 4. 2016.

134

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PREMIJERNO PRIKAZAN DOKUMENTARNI FILM “DVADESET SUZINIH GODINA”

Dokumentarnim filmom “Dvadeset suzinih godina” predstavljena tiskovina “Suza dolinska”. Uoči blagdana Velike Gospe, koju štuju kao svoju zaštitnicu i Dolinci u bosanskogradiškoj Posavini, u vjeronaučnoj je dvorani “Blaženi kardinal Alojzije Stepinac” novogradiške župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 12. kolovoza 2016. godine predstavljena tiskovina župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina kod Bosanske Gradiške. Po prvi puta je, upravo dokumentarnim filmom “20 Suzinih godina”, autora Milorada Oršulića-Micana, ujedno i urednika, predstavljena “Suza dolinska” koja u izgnanstvu izlazi od lipnja 1996. godine, prvo u Ratkovici kod Pleternice, a potom u Okučanima. Prvih 17 brojeva publikacija je izlazila kao glasilo tri puta godišnje, o Božiću, Uskrsu i Velikoj Gospi, a od 2001. izlazi kao godišnjak. Do sada su tiskana 32. broja, a u rujnu će svjetlo dana ugledati i 33.

SVEČANOST PROMOCIJE SUZE DOLINSKE JE POČELA SV. MISOM ZAHVALNICOM koju je služio vlč. milivoj knežević u koncelebraciji s rokom ivankovićem, župnim vikarom

135

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MILORAD ORŠULIĆ MICAN JE GOVORIO O SUZI I O DOKUMENTARNOM FILMU

izvanredni / prigodni broj u povodu Mlade mise našeg mladomisnika fr. Ivana Marije Tomića. Namjera je ove tiskovine povezati diljem Hrvatske i Europe raseljene Dolince i Novoselce da se ne zaborave ratne strahote i “Golgota” koju su župljani ove župe pretrpjeli uslijed nametnutog im rata u bosanskogradiškoj Posavini i sjeverozapadnoj BIH” istaknuo je Milorad Oršulić. Zahvalio je svima koji su sudjelovali u pokretanju, ali i trajanju “Suze dolinske”. Zahvalio je i vlč. Perici Matanoviću koji je ustupio dvoranu za predstavljanje tiskovine, kao i načelniku općine Aci Vidakoviću koji od početka daje potporu ovom projektu. Dokumentarni film bio je svojevrsno listanje sadržaja dosadašnjih brojeva ove vrijedne tiskovine i njezinih stalnih rubrika, podsjećanje na ljude koji su ju čitali, u njoj gostovali, ali i o njoj pisali i promovirali ju. Tonska podloga za film snimljena je u Hrvatskom radiju “Bljesak” zahvaljujući direktoru Mati Višiću, koji je, kao i novinarka Leonora GubićDokuzović interpretirao tekstove. Montažu potpisuje Dejan Ivakić. Film počinje pjesmom “Dolina bosanska” koju je davne 1994. godine napisao

136

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

pater Damir Šokić, a završava pjesmom “Teci, suzo dolinska” novogradiške pjesnikinje Evice Kraljić. Stihove interpretira Zrinko Kapetanić.

VJERNICI ZA VRIJEME SV. MISE . . .

Video snimatelji su Foto studio “Z” Nova Gradiška i Milorad Oršulić Mican, korištene fotografije Zvonimira Oršulića - Fennya, Milorada Oršulića Micana i Valentine Oršulić. Snimanje filma omogućili su godišnjak “Suza dolinska”, općina Okučani i hrvatski radio “Bljesak”. “Ljubav je motivirala pokretanje ovog glasila, ljubav prema rodnoj grudi, zavičaju, ljubav prema svemu što je dolinsko. Valjalo je na jednom

. . . i na promociji u vjeronaučnoj dvorani

137

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

mjestu prikupiti dolinsku povijest, običaje, kulturni, vjerski i svaki drugi oblik života. Riječi je bilo i o rubrikama “Suze dolinske”, o njenim pokretačima: fr. Damiru Šokić, tada student Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Miloradu Oršulić - Mican, prečasnom Kazimiru Višaticki, bivšem dolinskom župniku tada upravitelj župe u Drvaru, koji je bio i član Uredničkog vijeća sve do mučeničke smrti u noći sa 17/18. studenoga 2004. godine; potom vlč. Milivoju Knežević tada župniku u Starom Petrovom Selu (sada župnik u Orubici); Kristini Oršulić, tada učenic srednje Ekonomske škole, Anti Vonić iz Nove Gradiške, Zvonku Oršulić - Fenyu iz Ljupine fotografu, Mirku Ćorković iz Zagreba, Stipi Oršulić iz Supetra; Zdenki Vonić iz Slavonskog Kobaša, Mati Knežević - Maći iz Gorica. Poslije će svoj veliki doprinos dati fr. Ivan Marija Tomić, student Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu te župnici u Bosanskoj Gradiški: vlč. Josip Jerković i vlč. Pero Čolić koji su ujedno bili i upravitelji župe Dolina te vlč. Boris Ljevak, župni vikar. Od 2004. godine “Suza dolinska” se nalazi i na internetskoj stranici za što je posebno zaslužan pok. msgr. Mijo Dukić, tada slavonskokobaškii župnik. Stranicu održava i ažurira Kristijan Vonić - Kika, dipl. ing. elektrotehnike, koji živi i radi u Kutini. (www.Suza-Dolinska.com)

SVI BROJEVI GODIŠNJAKA SUZE DOLINSKE

138

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Svemu doprinosi Alojzije Cindrić - ByLojzo iz Rešetara, koji sve ove godine priprema “Suzu” za tisak, kao i obitelj Dujmović, Tomislav i Anita iz Malina, vlasnici tiskare “Magnus”. Riječi potpore “Suzi dolinskoj”, pohvale Miloradu Oršuliću - Micanu i svima koji pomažu da ona izlazi, uputio je župan Brodsko-posavski dr. Danijel Marušić, istaknuvši važnost očuvanja uspomena na korijene i kraj iz kojega potiču Dolinci te, među ostalim naglasio, kako će, zapravo, Dolina ostati živa kroz Dolince ma gdje oni bili. Stalne rubrike “Suze dolinske” su: Riječ urednika – kojom se najavljuju teme broja; slijedi rubrika “Iz starog kraja”- uređuje ju aktualni upravitelj župe Dolina, odnosno župnik župe sv.Roka u Bosanskoj Gradiški.

IVANKA HERCEG, SADA NOVINARKA I RADIO BLJESKA JE USPJEŠNO VODILA PROGRAM PROMOCIJE

O NASTANKU SUZE DOLINSKE JE GOVORIO VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ

Nezaobilazna je rubrika “Drugi o nama”. Prvi sugovornik bio je rođeni Dolinac, vlč. Milivoj Knežević, potom Franjo Samardžić, tada novinar Večernjeg lista, vlasnik portala “novagra”, potom fra Božidar Blažević, tada okučanski župni, dr. Stjepan Kozjan prvi predsjednik OO HDZ-a Bosanska Gradiška, prof. Anto Ćosić – banjolučki književnik i političar, Barbara Višaticki, majka četvorice svećenika, Rajko Bundalo dramski umjetnik, pisac duhovnih knjiga i propovjednik, Ljupko Kovačević iz Nove Gradiške, teta Reza Vlaović iz Vrbja, vlč. Tvrtko Tadić, fra Ilija Matanović, bivši dolinski župnici, vlč. Tomislav Vučur, bivši župnik župe Mačkovac, Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić, msgr. Franjo Komaricabanjalučki biskup, msgr. dr. Antun Škvorčević, požeški biskup, 139

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

fra Josip Zvonimir Bošnjaković, tada župnik župe Gornji Bogićevci, časna sestra Lucija Grgić, koja je bila na službi u Bosanskoj Gradiški ratnih godina, vlč. Vladislav Žarko Ošap, bivši bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina, vlč. Stjepan Bakarić, svjedok teškog vremena župe Mačkovac, Ivica Kovačević i sada vijećnik ŽPV župe Bosanska Gradiška, Pavle Kijevčuk povratnik u Bosansku Gradišku, Alojzije Cindrić iz Rešetara, Zdravko Vampovac iz Vodica, Vjeko Hudolin, umirovljeni novinar HRT-a i nedavno preminuli snimatelj HRT-a Vlado Vincetić, msgr. Karlo Višaticki, prof. na Teološkom fakultetu u Đakovu i župnik župe Budžak u Banja Luci, msgr. dr. Anto Orlovac, vikar banjalučke biskupije, Sadeta Sokol, nekadašnja dolinska učiteljica i pjesnikinja, Višnja Mikić, novinarka i Drago Balvanović, misionar u Peruu. Slijedi rubrika “Pisali su nam”, uvijek otvorena za svakog čitatelja. U rubrici “Gdje su, kako žive, što rade” razgovara se s Dolincima diljem Hrvatske i svijeta. “Tragom iseljene Doline” rubrika je u kojoj su se obrađivale sudbine Dolinaca koji su zbog političkih i gospodarskih razloga morali napustiti Dolinu 50. i 60.-tih godina prošlog stoljeća. “U spomen”- rubrika je u kojoj su za svako selo objavljeni popisi žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz župe Dolina, Mačkovca, Kozinaca, te osim već spomenutih Dolinskih mučenika u tijeku rata u BIH od 1992. do 1995. zabilježena su imena ubijenih civila s područja Bosanske Gradiške i njezine okolice, prema dostupnim podacima. U rubrici “Sačuvajmo od zaborava” objavljeni su popisi pučanstva sela župe Dolina: Novo Selo, Gornja i Donja Dolina iz 1929. i 1948., a riječ je o prijepisima iz knjiga Popis pučanstva koje su se uspjele sačuvati i prenijeti u Hrvatsku. O rubrici “Dolinsko narodno blago” brine pater Damir Šokić; Plodovi uma i srca rubrika je koja donosi prozne i poetske uratke Dolinaca, ali i drugih čitatelja. Od 2.000 godine “Suza” u svakom broju predstavlja po jedno Gospino svetište u Hrvatskoj. U rubrici “Predstavljamo vam”, predstavljaju se i preporučuju knjige koje su vezane za župu Dolina. Slijedi rubrika “Bog kao ljubav”. U svakom broju o duhovnim temama piše vlč. Milivoj Knežević, a poslije i fr. Ivan Marija Tomić. U “Suzi” su obrađeni i “Rodbinski nazivi”, a tu je i rubrika “Sjetimo se naših starih - Iz obiteljskih albuma”. Vrlo je prihvaćena i rubrika “Za one koji sebi žele pomoći” u kojoj redovito preporučuju jednu ljekovitu biljku iz Božje ljekrane. Tu su i rubrike “Rođeni i vjenčani”, Različite obavijesti, Rodoslovlja.

140

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NAZOČNIMA SE OBRATIO ŽUPAN BRODSKO-POSAVSKE ŽUPANIJE DR. DANIJEL MARUŠIĆ

O “Suzi dolinskoj” govorilo se i na HRT-u, Federalnoj TV u BIH i pisalo u mnogim hrvatskim svjetovnim, ali i katoličkim novinama i tjednicima, kao i portalima i lokalnim medijima. “Suza dolinska” bavi se i izdavačkom djelatnošću. U povodu 80. obljetnice ustanovljenja župe Dolina i mlade mise p. Damira Šokića, dominikanca rodom iz Doline, “Suza” je 2000 godine izdaje knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”, autora Milorada Oršulića Micana, a javnosti ju je predstavio banjolučki biskup Franjo Komarica. U povodu 10. obljetnice mučeničke smrti bosanskogradiškog župnika i dekana msgr. Kazimira Višatickog snimljen je 2004. godine dokumentarni film “Znam kome sam povjerovao”, a 2016. godine dokumentarne filmove “Od postanka do otkrivenja u Okučanima”- o danonoćnom čitanju Biblije u Okučanima te “Od Doline preko Nove Gradiške do Okučana”, o 25. godišnjem scenskom uprizorenju “Muka i smrt Isusa Krista”. I njih potpisuje Milorad Oršulić-Mican. Svečanosti obilježavanja dvadesete obljetnice izlaženja iz tiska “Suze dolinske” zbog bolesti nije nazočio msgr. dr. Anto Orlovac – vikar Banjolučke biskupije, pa je je sv. Misu zahvalnicu u novogradiškoj župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, s kojom je i svečanost započela, je predvodio vlč. Milivoj Knežević u koncelebraciji s vlč. Rokom Ivanoviće župnim vikarom ove župe. U svojoj homiliji vlč. Milivoj je između ostalog kazao: “Dragi prijatelji i čitatelji “Suze dolinske”! Večeras smo se sabrali u ovoj crkvi kako bismo se zahvalili dragom Bogu za sve darove o poticaje u pokretanju i izdavanju „Suze dolinske“. 141

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Zahvalni smo njezinom uredniku i pokretaču dragom Miloradu Oršuliću Micanu. On je bio i ostao ens movens ovog godišnjaka. Svi mi ostali smo samo asistirali više ili manje, ali gro tereta i brige oko izlaženja „Suze dolinske“ Mican je nosio na svojim leđima. Hvala Bogu što nam ga je dao, a onda i Duhu Svetomu koji ga je nadahnjivao i poticao da sabire građu za svaki broj „Suze dolinske“, da traži i nalazi suradnike, da pronalazi i novac za redovito tiskanje. Nije sustao, nije se predavao, i uz mnoge poteškoće „Suza“ je za Božić stizala u naše ruke. Hvala i novinarima koji su pisali o „Suzi“ kako bi se glas o njoj proširio i izvan granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prije 20 godina kada se kenulo s izdavanjem, tko bi mogao i sanjati da će se kroz taj časopis toliko toga napisati, otkriti mnogo toga novoga čitateljima. Mmnoga ranjena dolinska srca su se otvorila. Toliko toga smo saznali o sebi, našoj bližoj i dalekoj prošlosti. Budući naraštaji raseljene dolinske djece će moći slušati ili čitati o župi Dolina sastavljenoj od Gornje i Donje Doline, Novog Sela, Proševice, Bosanske Orubice, Doljana, o „Gradini“ i groblju na njoj u kojem počivaju kosti tolikih naših očeva i pređa, o dolinskim ujacima vlč.Tvrtku, ubijenim njezinimm župnicima: vlč. Ratku, vlč. Marku. mons. Kaziiru, o dr. Boži Laštri, msgr. Branimiru Župančiću, ratnim i poslijeratnim župnicima. U „Suzi“ se spominej Sava, Matura, Timenac, Osorna, Brzaja, Poljanska, Carevine, Poloj, Gornje polje, Klen, tolike vodene jame pune ribe ... Tu se spominje osnovna četverorazredna osnovna škola i njezini učitelji, dućan, društveni dom, crkva stara i nova, koja i sada stoji i prkosi mržnji i svjedok je vjere „malih ljudi“ Doline, ali i žilave vjere i pouzdanja u Boga. Gospa je bila naša Majka. Crkva je posvećena njoj - Velikoj. Ovo prisjećanje na dvadesetu obljetnicu izlaženja „Suze dolinske“ je upriličeno uoči Velike Gospe, na čijem slavlju u Dolini će mnogi od Vas nazočiti. Gospa nas okuplja i naše suze, skrivene i otvorene, unosi u Žrtvu svoga Sina Krista Gospodina. Ona prati svoju dolinsku djecu raspršenu po Domovini Hrvatskoj i po svijetu. Dolina dijeli sudbinu mnogih Hrvata i katolika Bosne i Hercegovine. Nosimo u sebi riječi našega Gospodina: „Blago progonjenima zbog Imena moga!“ Svi smo mi putnici prema konačnoj Vječnoj Domovini. Tri istine o svojoj katolićkoj vjeri nosimo čvrsto ugrađene u svojim srcima, a to su: Prva je: Isus je Bog koji u krilu Bl. Djevice Marije postaje Čovjekom. On je Bogočovjek! Ljubeći Njega istovremeno ljubimo i Boga i čovjeka. Druga Istina je: Isus je Jaganjac Božji. Svojom smrću na križu nas je oslobodio i oslobađa od grijeha – vječne smrti i od „Oca laži i ubojice čovjeka od početka“. I treća Istina je: Isus je uskrsnuo i tako nam otvara vrata u život vječni! Nitko osim Isusa to nije niti može učiniti. 142

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

On je Bog i razlika od sih drugih vođa i osoba je neizmjerna. Svi su drugi ljudi i toliko mogu i znaju, koliko ljudi mogu i znaju!!! Sve dolazi i prolazi. Ostaje Bog i oni koji su s njim povezani vjerom, nadom i ljubavlju! Ostanimo na putu Isusovom, na putu Bl. Djevice Marije i tolikih svetih mučenika. Jer oni koji se udaljuju od Isusa Krista postaju sve manje živi. Oni umiru ... Mnogi danas traže svoju sreću u smeću tvrdi o. Ivo Pavić. Naši vlastodržci traže savjete i utjehu kod vračara i astrologa. Zato im građani kopaju po kontejnerima, a mladež odlazi nepovratno u druge zemlje! Iz vjere vjernika Doline rodila su se i neka svećenička zvanja: prvo ja – Milivoj potom o. Damir Šokić i o. Ivan Marija Tomić te jedna časna sestra, na žalost pokojna Marijana – Jelena Jurišić. Svako duhovno zvanje je ponos i radost jedne župe. Oni su ono najbolje što jedna župa daje Crkvi i narodu. Svim našim dolinskim pokojnicima i mučenicima dragi Bog bio i ostao konačna nagrada, a sve žive i rasute Dolince pratio zagovor nebeske Majke i blagoslov jednoga Troosobnog Boga – Oca i Sina i Duha Svetoga. Neka nad svima Vama i vašima počiva Desnica Oca Nebeskoga i zaštita Njegovih anđela! Amen. Svečanost obilježavanja dvadesete obljetnice „Suze dolinske“ završila je druženjem u restoranu „Panorama“ u (na) Visokoj Gredi. Ivanka Herceg

ONI SU DOŠLI NA PROMOCIJU DOKUMENTARNOG FILMA O SUZI DOLINSKOJ

143

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

TJEDNICI GLAS KONCILA I POSAVSKA HRVATSKA O PREMIJERI FILMA

144

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

BOG KAO LJUBAV

800 GODINA SPAŠAVANJA DUŠA Nema razdoblja u povijesti kad nije bilo društvenih previranja, i nema vremena u povijesti Crkve kad se nije uzdigao netko tko bi ju želio uništiti ili izmijeniti na način da ona više ne bude ono što jest – čuvarica i navjestiteljica Istine i Onoga koji jest Istina – Isusa Krista. Ti pak koji se na nju dižu da je unište, većinom su bili izvana, ali mnogo više je bilo onih koji su je iznutra željeli nakaradno izmijeniti. U svakom slučaju, i jedni i drugi su sa sobom donosili propast mnogim dušama koje bi zaveli na krivi put. No, Bog koji sve vodi i sve drži, i koji nikad ne će dopustiti da njegovu Crkvu nadvladaju vrata paklena, uvijek je podizao ljude koji bi u datom trenutku bili njegov prst u povijesti svijeta i Crkve – prst koji bi stavio ‘točku na kraj’ svim vanjskim rušiteljima i nutarnjim ‘nakrivo nasađenim’ reformatorima. Jer Crkvi nikad nisu bili potrebni reformatori, već svetci, a svetci su onda na najbolji mogući način znali donijeti onaj, za svako doba potrebni, novi način približavanja Crkve čovjeku, kao i pomoći u trajnoj obnovi svega u Kristu. Tako, prije nešto više od 800 godina, Bog podiže jednog čovjeka – jednog svetca, da se suprotstavi zlu koje je prijetilo ljudskim dušama, te tako pomogne Crkvi da se obnovi odbacujući teret svjetovnosti koji su neki u njoj prihvatili. Taj svetac je bio Dominik de Guzman. Društvo toga doba (kraj 12. i početak 13. stoljeća) pritiskali su glad i neimaština, Crkvu pak posvjetovnjačenje i bogaćenje mnogih pastira, a s istoka je pritom dolazio val novih učenja koja su bila suprotna kršćanstvu, a nalazila su plodno tlo među kojekakvim samoproglašenim vođama koji su otpali od istinske vjere – katoličke. 145

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Dominik de Guzman rođen je oko 1170. godine u gradu Calaruegi, u španjolskoj pokrajini Kastilji, u plemićkoj obitelji. Bilo je to doba španjolske borbe protiv Arapa koji su zaposjeli više od trećine poluotoka. Prije nego što je začela sv. Dominika, njegova majka - Ivanica od Aze, koja je zbog svog svetog života kasnije proglašena blaženom, usnila je neobičan proročki san. Sanjala je da u svom krilu nosi psa koji u zubima nosi plamteću baklju; izlazeći iz njezine utrobe, činilo se da će zapaliti cijeli svijet. Time je Gospodin majci otkrio kako će na svijet donijeti onoga koji će ognjem i svjetlom Kristove istine raspršiti tamu ondašnjeg zla. Stoga, već u dobi od pet godina Dominik je povjeren na brigu svojem ujaku koji je bio svećenik i to na odgoj i pripremu za svećeništvo. Već u mladenačkoj dobi, dok je bio na studiju filozofije i teologije, otkrila se njegova ljubav prema siromasima, kad je – vidjevši glad i siromaštvo koji su vladali – prodao svoje doista vrijedne knjige napisane na pergameni od životinjske kože, te namještaj. Rekao je da ne može učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Zbog svoje dobrote i velikodušnosti kao i svih drugih vrlina, ubrzo nakon 146

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

svećeničkog ređenja, Dominik postaje kanonik u gradu Osmi pod pastirskom vlašću biskupa Diega. Putujući s biskupom Diegom, u diplomatskoj misiji, 1203. godine, prolazio je južnom Francuskom i tamo se osvjedočio o zlu i raširenosti krivovjerja koje je zahvatilo kršćanski svijet toga područja. Riječ je o katarskom krivovjerju koje je cijeli materijalni svijet smatralo djelom zloga boga, dok bi dobri bog bio onaj koji je stvorio samo duhovnu stvarnost. Na taj način su oni odbacivali sve materijalno, odbacivali su rad i sve ono što dovodi do proizvodnje nečega novoga, a ono do čega je takav krivovjerni nauk na kraju dovodio bilo je nijekanje Euharistije, pretvorbe i stvarne nazočnosti Kristove u prilikama kruha i vina. Također, uz to što su vjerovali u dva boga, oni nisu vjerovali u druge temeljne kršćanske istine, nisu prihvaćali božansku narav Kristovu, nisu priznavali sakramente kao niti Djevicu Mariju Majkom Božjom. Vidjevši da narod hrli za takvim krivovjernim učiteljima, Dominik se daje u propovjedničku misiju u svrhu suzbijanja krivovjernog nauka. Budući da su krivovjerje do tad nastojali svojim propovijedanjem suzbijati biskupi, koji najčešće nisu bili uzor moralnog života, a pred siromašnim vjernicima su se pojavljivali ogrnuti u zlato i bogatu odjeću, Dominik prihvaća siromaštvo kao način svojeg nasljedovanja Krista, a ujedno sredstvo da se približi onima koji su doista živjeli siromašno. Tako je svojim djelima svjedočio za svoje riječi u kojima je iznosio istiniti nauk. Dominik je svesrdno radio na obraćenjima krivovjernika, pa je tako obratio i skupinu katarskih sljedbenica. One su, pak, poslije obraćenja željele živjeti Bogu posvećenim životom tako da 1207. Dominik za njih osniva samostan, koji će tako postati prvi dominikanski samostan uopće. Naime, Dominik je znao da je svaki rad i nastojanje oko širenja vjere uzaludno i bezuspješno ukoliko ga ne prati molitva. Tako je glavna zadaća novosnovanog samostana sestara bila da molitvom prate braću, koja su se počela okupljati oko Dominika, u njihovu poslanju. Ono što je Dominik spoznao kao volju Božju jest osnovati Red učenih propovjednika koji bi bili upućeni u nauk Crkve, Sveto pismo, teologiju i filozofiju kako bi mogli braniti i navještati istine katoličke vjere i tako spašavati ljudske duše od propasti. Novina je bila i u tome što je propovijedanje do tad bilo pridržano samo biskupima, a sad se javlja, po prvi put, redovnička zajednica s konkretnim poslanjem propovijedanja. Dominik je u novonastali Red ugradio tradicionalna načela: apostolski život, redovničku stegu, zajedničku liturgijsku molitvu s pjevanjem, te već spomenuto pripovijedanje siromaštvom. Godine 1216. Dominik odlazi u Rim gdje papa Honorije III., dana 22. prosinca iste godine, potvrđuje utemeljenje novoga Reda.

147

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Odmah nakon što je papa potvrdio osnutak Reda propovjednika (na latinskom: Ordo praedicatorum – OP), koji će kasnije po svom osnivaču dobiti naziv – dominikanci, sveti Dominik na Veliku Gospu 1217. godine šalje malobrojnu braću, dvojicu po dvojicu, po cijeloj Europi da propovijedaju evanđelje te tako u svetoj vjeri utvrđuju vjernike, kao i vraćaju na pravi put one koji su od vjere otpali. Oni su širom Europe, a kasnije i svijeta, osnivali samostane te sudjelovali i u misijskom djelovanju širenja evanđelja u krajevima koji su bili poganski. U hrvatska povijesna područja dominikanci dolaze već za života svetog Dominika, a prvi samostan je osnovan 1225. godine u Dubrovniku. Od hrvatskih krajeva, osobito je poznato djelovanje dominikanca u Bosni gdje su došli u namjeri da suzbiju krivovjerne sljedbe te utvrde katoličku vjeru. Prvi biskupi u Bosni bili su upravo iz dominikanskog reda. Kasnije će se, odlukom pape, dominikanci povući iz Bosne tako da su u njoj ostali samo kasnije pristigli franjevci. Nakon predanog cjeloživotnog djelovanja na njivi Gospodnjoj, jer je Gospodin preko njega učinio doista silna djela, te brojna čudesa, u Bologni je 6. kolovoza 1221. sveti Dominik preminuo. Njegov život, koji je bio posvećen služenju Gospodinu i spašavanju ljudskih duša, najbolje se ocrtava i u njegovoj želji da poslije smrti bude pokopan „pod nogama braće“ bez ikakvih počasti.

148

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Papa Grgur IX. ga je pak 1234. godine proglasio svetim. Iza svetog Dominika je ostao njegov Red koji je kroz stoljeća djelovao u duhu svoga utemeljitelja – odnosno u Duhu Božjem koji je htio Red koji će istinom evanđelja spašavati duše. Red je, kroz osam stoljeća svojega postojanja, za Crkvu iznjedrio preko dvije stotine svetaca i blaženika, preko stotinu biskupa, desetke kardinala, ali u svakom slučaju na desetke tisuća redovnika i redovnica koji su svojim životima svjedočili Onoga koji je Put, Istina i Život, te doista bili oganj koji je donosio svjetlost istine u tamu zablude i zla. To su činili raznim načinima i to na brojnim područjima ljudskog djelovanja, proširivši svoje propovijedanje i izvan prvotnog užeg smisla. Među dominikanskim svetcima i blaženicima posebno se pak ističu: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Petar Mučenik, sv. Katarina Sijenska, sv. Vinko Fererski, sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, kao i prvi hrvatski blaženici – blaženi Augustin Kažotić, te blažena Ozana Kotorska. Kao poseban duhovni dar, ostavština dominikanskog Reda je to što se može nazvati Redom svete krunice budući da su dominikanci pronijeli ovu molitvu i pobožnost cijelim svijetom. Dominikanski red – Red propovjednika, nastavlja i dalje svoje djelovanje u spašavanju ljudskih duša, a ovaj kratak osvrt, u povodu Jubileja 800. godina postojanja Reda, završavamo molitvom svetom Dominiku koju je napisao njegov nasljednik na čelu Reda, blaženi Jordan Saski.

149

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MOLITVA SVETOM DOMINIKU

Presveti Božji svećeniče, blagotvorni ispovjedniče, izvrsni propovjedniče, preblaženi oče Dominiče, mužu od Boga izabrani, i iznad svih u svoje doba Bogu ugodni i ljubljeni zbog života, slavnog poučavanjem i čudesima! Radujemo se što te imamo pred Gospodinom Bogom našim kao osobitog odvjetnika. Tebe, koga među ostalim svecima i izabranicima Božjim žarkom pobožnošću častim, iz dubine srca zazivam u ovoj bijednoj dolini.

I. Pomozi, molim te, preljubezni oče, pomozi, preblagi oče, mojoj grešnoj duši, koja je bez kreposti i milosti, opterećena mnoštvom nevoljâ te manâ i grijehâ. Pomozi nevoljnoj i nesretnoj duši, o blažena i blagoslovljena dušo muža Božjega, kojega je tolikim blagoslovom obdarila milost Božja da te ne samo uzvisi u blaženi pokoj, u mirno boravište, u nebesku slavu, nego i da tvoj hvalevrijedni život i druge bezbrojne duše u isto blaženstvo privuče, nježna opomena potakne, ljupka nauka pouči, a gorljivo propovijedanje izazove. 150

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Pomozi, dakle, blaženi Dominiče, i prikloni dobrohotno uho svoje na glas moje pobožne prošnje. Tebi se utječe siromašna i uboga duša moja i pred tobom se prostire. Koliko ponizno može, pokušava se, slabašna, tebi predstaviti, koliko je, iznemogla, još u snazi, nastoji tebi vapiti, da se svojim moćnim zaslugama i pobožnim prošnjama udostojiš oživiti je i ozdraviti i darom svoga blagoslova obilno ispuniti. Znam, naime, znam dobro i siguran sam da možeš, i uzdam se zbog tvoje velike ljubavi da hoćeš. Nadam se zaista, zbog prisnog tvoga druženja s preljubljenim i među tisućama izabranim Isusom Kristom, da ti neće ništa zanijekati, nego ćeš kod toga Gospodina i svoga prijatelja postići što god budeš htio. Što će svome ljubljenome moći zanijekati Ljubljeni!

II. Ti si u cvijetu mladosti posvetio svoje djevičanstvo krasnom Zaručniku djevica. Ti si svoju dušu, umivenu u svetom vrelu i obogaćenu Duhom Svetim, kao zaručnicu predao prečistom Ljubitelju djevica. Ti si svoje tijelo poklonio Bogu kao žrtvu živu, svetu i Bogu ugodnu. Ti si, poučen božanskom naukom, cijelog sebe predao Bogu. Ti si, već prije uvježban u redovničkom življenju, dao poleta svome srcu. 151

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Ti si, rastući iz kreposti u krepost, iz dobra uvijek napredovao k boljem. Ti si naposljetku, zaputivši se putem savršenstva i ostavivši sve, gol slijedeći golog Krista, radije izabrao da se obogatiš na nebesima. Ti si, odlučno se odričući samog sebe i hrabro noseći svoj križ, nastojao slijediti stope našega Spasitelja i istinitog vođe. Ti si, ražaren revnošću za Boga i nebeskom vatrom zbog svoje goleme ljubavi, i silnim žarom duha, i zavjetom trajnog siromaštva, sebe samoga potpuno posvetio apostolskoj ustanovi i evanđeoskom propovijedanju, i za to si djelo, po višnjoj odluci Providnosti, osnovao Red braće propovjednika. Ti si po krugu zemaljskom svojim slavnim zaslugama i primjerima prosvijetlio svetu Crkvu. Ti si, oslobodivši se spona tjelesnih, uzašao, uznesen, u nebeske dvore. Ti si, sad već urešen najizvrsnijom odjećom, pristupio Gospodinu kao naš odvjetnik.Tebe, dakle, molim, pomozi meni i našim dragima, i cjelokupnom svećenstvu i narodu te Bogu posvećenom ženskom svijetu, jer si s tolikom revnošću želio spasenje ljudskoga roda.

III. Ti, koji si, poslije blažene Kraljice djevica, moja slatka nada i utjeha, ti, koji si moje osobito utočište, pohiti mi milostivo u pomoć. Tebi, tebi se jedinom utječem, 152

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

samo tebi se usuđujem pristupiti, pred tvojim se nogama prostirem. Tebe kao zaštitnika ponizno zazivam, tebi vapijem i tebi se pobožno preporučujem. Ti se milostivo udostoj primiti me i čuvati, štititi i pomagati, da, uz posredovanje tvoje blagonaklonosti, zaslužim ponovno primiti žuđenu Božju milost, naći njegovo milosrđe te isprositi lijekove za spasenje u sadašnjem i budućem životu. Da, da, najbolji učitelju, molim da tako bude, slavni vođo, blagotvorni oče, blaženi Dominiče. Tako mi, molim, u svemu pomozi. I budi nam pravi Dominik, Gospodinov čovjek, neumoran čuvar Gospodnjega stada. Čuvaj nas uvijek i upravljaj, i nas sebi povjerene popravljaj, i nas popravljene preporučuj. S radošću nas nakon ovog progona predstavi blagoslovljenom Gospodinu i tvom Ljubljenome, svevišnjemu Sinu Božjemu, Isusu Kristu, Spasitelju našemu, kojemu nek je čast, hvala i slava, skupa sa slavnom Djevicom Marijom i čitavim zborom nebesnika u vjekovječne vijeke vjekova. Amen.

153

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

GOSPINA SVETIŠTA

GOSPE OD OTOKA

Crkva Blažene Djevice Marije u Solinu

Solin je prvotno postojao pod imenom Salona i bio je kolonija osnovana u 3. st. pr. Krista, a zatim i rimska. O salonitanskoj prošlosti postoji uistinu mnogo podataka i mogle bi se ispisati stranice, no da se shvati veličina Salone, dovoljno je reći nekoliko činjenica. Salona je imala 60 000 stanovnika i bila je četvrti po veličini grad u Rimskome Carstvu. Bila je središte provinicije Ilirik, a kasnije i nadbiskupsko središte ovih krajeva. Prvi solinski biskup, bio je sv. Dujam. Salona je pala pod navalom Slavena i Avara u 7. stoljeću, no još nije precizirana godina njenog pada zbog različitih dokaza. Još i dan danas traju iskapanja nekad veličanstvenog grada, koji je bio značajan i u starohrvatskoj i starokršćanskoj povijesti. On se navodi kao mjesto prvih pokrštavanja Hrvata te se rijeka Jadro koja protječe Solinom navodi kao ,,hrvatski Jordan”, u bazilici Sv. Petra i Mojsija je okrunjen hrvatski kralj

CRKVA GOSPE OD OTOKA

154

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Zvonimir, a kraljica Jelena Slavna je podigla dvije crkve, od kojih jedna još uvijek postoji iako je nekoliko puta uništena, ali svaki put obnovljena, te je najstarije marijansko svetište u Hrvata.

medaljon-kraljica-jelena-gospa-otoka-30 mm

Današnja župna crkva blažene Djevice Marije na otoku izgrađena na temeljima starohrvatske crkve. Crkva Blažene Djevice Marije u Solinu ili kako ju je narod zvao Gospa u Bristima, na mjestu današnje župne crkva Gospe od Otoka, je jedna od dvije (druga je Crkva sv. Stjepana od Otoka) starohrvatske crkve koje je dala podići hrvatska kraljica Jelena Slavna u Solinu 976. godine. Temelji crkve su obilježeni sa sjeverne strane današnje crkve U 10. stoljeću hrvatska kraljica Jelena podiže prvu Gospinu crkvu uz rijeku Jadro. Nakon rušenja od strane Turaka u 16. st. Solinjani podižu novu crkvu u čast Majke Božje. Crkva je 1875. izgorjela u požaru, da bi na istim temeljima 1878. godine bila podignuta ova današnja. U crkvi se nalazi replika najstarijeg Gospina lika u hrvatskoj umjetnosti nazvan “Lik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta” (original iz 11. st. čuva se u muzeju u Splitu). Prve naseobine Hrvata po dolasku u 7. st. bile su upravo u Solinu, uz rijeku Jadro gdje su se naši pređi pokrštavali. Solin je hrvatski kraljevski grad, tu su koračali, vladali i krunili se hrvatski kraljevi i knezovi. Solin je naša nacionalna i vjerska kolijevka.

Povijest Neki znanstvenici vjeruju kako je Gospin otok u Solinu, opkoljen rukavcima rijeke Jadro, bio prvo naselje Hrvata u ovom kraju. Pri iskapanju ispod 155

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

oltara župne crkve pronađen je i dosta širok rimski zid što govori u prilog da je to mjesto i prije bilo naseljeno. Na Gospinom otoku je hrvatska kraljica Jelena Slavna u 10. stljeću dala podići dvije crkve, Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana. Njih spominje više srednjovjekovnih dokumenata, između ostalog i splitski kroničar, Toma Arhiđakon. One spadaju u red tzv. dvojnih crkava (basilica geminatae) koje su u hrvatskim krajevima obično gradili benediktinci. Veća je uvijek bila posvećena Gospi, a manja nekom svecu. pa je vjerojatno prije Zvonimira crkva Gospe od Otoka bila i krunidbena bazilika. Kako su se prema srednjovjekovnim običajima kraljevi pokapali u onoj crkvi u kojoj se krune, crkva Gospe od Otoka je vjerojatno bila krunidbenom crkvom, dok kralj Zvonimir nije, nedaleko od nje, izgradio Krunidbenu crkvu sv. Petra i Mojsija (Šuplja crkva). Prema narodnoj predaji u Solinu je bilo sahranjeno sedam hrvatskih kraljeva. Svojevrsna potvrda ove teze je bilo otkriće starih temelja pri radovima za izgradnju temelja zvonika današnje župne crkve Gospe od Otoka 1898. god. Kad se počelo s radovima za izgradnju temelja zvonika današnje župne crkve, 1898. godine, naišlo se na neke stare temelje. Don Frane Bulić je nastavio iskapati i otkrio temelje čitave crkve, a u njezinu je predvorju pronašao nadgrobni natpis kraljice Jelene razbijen u stotinjak komada. Uklesani natpis s te ploče na latinskom navodi kako je ona bila žena kralja Mihajla Krešimira II., a mati kralja Držislava, podigla ovu crkvu 976.

Hrvatsko društvo BIHAĆ je podiglo spomen ploču

gospin otok

156

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Natpis na sarkofagu kraljice Jelene 976

godine Ostatak Jelenina sarkofaga pronašao je u narteksu ove trobrodne bazilike. Bio je to, dakle, prvi nam poznati mauzolej hrvatskih kraljeva. Očevidac don Lovre Katić taj događaj ovako opisuje: “Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno očekivala nekakva čudesa i upravo smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dne 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan tumačio nam da je to ime hrvatske kraljice. Zvona su veselo zabrujala slaveći po našem dalmatinskom običaju i najavljujući da se nešto osobito dogodilo. Nigda nisu tako zaslavila osim kad su pozdravila Jelenu, dok je dolazila na posvećenje svojih zadužbina.” Od devedeset komadića don Frane Bulić je rekonstruirao tekst, koji uz Šišićeve inačice na hrvatskom jeziku ovako glasi: U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA. ONA JE BILA ŽENA KRALJA MIHAJLA, A MAJKA KRALJA STJEPANA, I VLADALA JE KRALJEVSTVOM. PREMINULA JE U MIRU 8. LISTOPADA. OVDJE JE BILA SAHRANJENA 976. GODINE OD UTJELOVLJENA GOSPODNJEG 4. INDIKCIJE, 5. MJESEČEVOG CIKLA, 17. EPAKTE, 5. SUNČEVA CIKLA, 5. DANA KOJI PADA SA 6. ZA ŽIVOTA MAJKOM KRALJEVSTVA POSTADE I MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO POGLEDAJ ČOVJEČE PA RECI: BOŽE, SMILUJ JOJ SE DUŠI. 157

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Dana 4. listopada 1998. prasvetište je pohodio sveti papa Ivan Pavao II.

PROSLAVA MALE GOSPE U SOLINU

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM 158

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

POGLEDI U KRAJEVE SRCA

MOLITVA U STRAHU

SLUŠATELJICA: Reci mi kako da se u ovim danima ratnih iskušenja čovjek oslobodi panike i straha. Zabrinjava me to što u tjeskobi i nevolji mogu od srca zazivati Božju pomoć i tako moliti da svaka riječ u srcu odzvanja. No, kad nisam u tjeskobi, imam dojam da mi molitva nije tako dobra. Zašto do toga dolazi? RAJKO BUNDALO: Tko ustrajno i žarko moli za ispunjenje Božje volje u svome životu, a ne za svoje požude, taj doživljava bliskost Božju i njegova molitva postaje kako kažu „duboka“. Takvome Bog ispunjava sve želje srca i proviđa sve što je potrebno za miran ovozemaljski život. Malo je takvih. A i oni koji jesu, nisu odmah u početku tako molili. Grešnik počinje moliti tek kada ga nevolja sa svih strana okruže. Nadahnjuje ga panična želja za vlastitim spasom. U takvu se molitvu predaje svim srcem a doživljava je „dubokom“ zato što je, radi svoje rasplinute i rastresene svakodnevice, konačno doživjeti cjelovitost svoga srca i svoje volje, sreo se sa samim sobom i to ga je zadivilo. To mu se učinilo „dubokim“. No, to još nisu dubine Božje, premda mu Gospodin, i na najmanji pokušaj iskrena obraćenja, očituje znake svoga milosrđa. Zbog svoje dobrote uvijek je umoljiv. Ali, prođe opasnost, duša se po grešnoj navadi tjelesnim požudama opet rasplinjuje u svijet. Moli iz svijeta i za svijet. Moli iz tijela i za tijelo, a ne moli za kraljevstvo Božje i pravednost njegovu da bi se Bog približio dostojnoj ozbiljnosti koja Ga uvijek privlači. Moli u plićaku i plićak osjeća. I dobro je da je tako; da mu plićak ne da mira. Možja mudrost ga tako privlači, da tražeći svoje najbolje molitveno iskustvo i čeznući za dubinama otajstva Čovjeka, nađe Boga i njegovoj se volji podvrgne. Panika je dah pakla, dah propasti što se obara na sve ono što je nevjerno Bogu, što u grijehu uživa. Tko je stekao Božje prijateljstvo, on se nema čega bojati. Da se sav svijet ruši okolo njega, on ostaje u sigurnosti. Ne oslanja se ta sigurnost što izvana opaža, nego na iskustvo Božje ljubavi i savjesti što se često u ispovjedaonici pere, krijepi i liječi od otrovnog grijeha. Još pouzdanije, oslanja se na sveta obećanja vjere 159

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

što nam ih je Gospodinin za sva vremena dao. Bog je stvorio čovjeka iz ljubavi. Iz ljubavi je sišao među grešnike da ih pozove na obraćenje i da ih spasi. Tko u ljubav Božju ne sumnja toge ne zaprepašćuje čas pravednoga gnjeva kad se Božja sila obara na kraljevstvo grijeha i tako Zemlju čisti od izopačenog naraštaja. Zaista, sve se to mora dogoditi kako bi njegovi sveci mogli ući u zasluženi vječni mir. „Steci sebi Boga zarana prijateljem, pa se u onaj čas ne boj“ – reče mi Gospodin kad sam jednom molio da mi objasni pitanje i opomene što ih svijetu najavljuje. Što se straha tiče, ponovimo i zapamtimo što sv. Ivan kaže: „U ljubavi nema straha, naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah predstavlja kaznu. A tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ (1 Iv 4,18) Strah je nedostatak ljubavi. To znači da strah dolazi od zloga duha jer zao duh nema ljubavi. Kad ražalostimo Duha Svetoga i kad nas On napusti, odmah pristupi zao duh i sasipa nam u srce svoju pustoš: strah, tjeskobu, sumnju u Božju ljubav, zle slutnje, propast ... Duha Ljubavi žalostimo nevjerom. Strah je djelotvorni izraz nevjere. Najlakše ga i najbrže svladavamo vjerom u Boga; u Njegovu trajnu prisutnost, svemogućnost i dobrotu. Ništa nam se bez znanja Očeva ne može dogoditi: ni jedna vlas s glave propasti (Lk 21,18), kaže Isus. Ako vjerujemo ovoj riječi, onda strah nema mjesta u našim srcima, ma kakva nam opasnost izvana prišla. Bog je savršena i svemoguća zaštita od svake opasnosti. On je ljubljeni Stvoritelj i obnovitelj naš koji nam neprestance ljubav svoju očituje i dopušta nam da Ga nazivamo svojim Ocem.

/Nastaviti će se/

160

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PUT K BLAŽENSTVU

Kratka povijest Doma U Rimu je još od polovine 15. stoljeća pa kroz 450 godina postojao gostinjac za hrvatske hodočasnike koji je prestao djelovati 1900. g. Nastavljajući tu dugu stoljetnu tradiciju zbrinjavanja hrvatskih hodočasnika 1985. g. hrvatski isusovac o. dr. Božidar Nagy, koji je tada vršio službu urednika Hrvatskog programa Radio Vatikana, pokreće inicijativu da se ponovno otvori gostinjac-dom za hrvatske hodočasnike koji su zahvaljujući suvremenim prijevoznim sredstvima u sve većem broju hodočastili u Vječni Grad na sveta mjesta kršćanske vjere. S ovom idejom odmah je bio upoznat Papa Ivan Pavao II. koji ju je na sam Božić 1985. g. usmeno odobrio ovim riječima: “To je dobra ideja, to je dobra inicijativa!” Nekoliko dana poslije Sveti Otac je poslao i pismeno svoj blagoslov i ohrabrenje za ostvarenje ove inicijative, a priložio je i svoj novčani dar koji je bio prvi materijalni prilog za budući hrvatski Dom u iznosu od tadašnjih deset milijuna lira. Početkom sljedeće godine, 7. siječnja 1986. na poziv o. Božidara Nagya okupilo se desetak hrvatskih svećenika, redovnika i laika koji su tada živjeli u Rimu te su utemeljili Inicijativni odbor koji je vodio sve potrebne radove i akcije za osnivanje novoga hodočasničkog Doma. Za predsjednika odbora bio je izabran o. Zvonimir Zlodi, franjevac konventualac, hrvatski ispovjednik u Bazilici sv. Petra. Odbor se odmah obratio hrvatskim iseljenicima po svijetu preko hrvatskih katoličkih misija za financijsku pomoć u ostvarenju ove ideje. Inicijativu su hrvatskim vjernicima preporučili i hrvatski biskupi sa jesenskog zasjedanja Biskupske konferencije 1987. g. Najveći podržavatelj za ostvarenje ove ideje među hrvatskim biskupima bio je splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić kojemu je u Domu postavljena i bista. Zahvaljujući velikodušnosti hrvatskih iseljenika na blagdan Gospe Karmelske, koja je prva zaštitnica Doma, 16. srpnja 1987. g. kupljena je odgovarajuća zgrada (bivša škola talijanskih časnih sestara) u rimskoj 161

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

četvrti Alessandrino, uz Via Casilina, koja se odmah počela postupno prilagođavati za prihvat hodočasnika. Nakon pet godina, 10. V. 1991. Dom je potpuno isplaćen i od tada nosi naziv po hrvatskom Blaženiku Ivanu Merzu koji je, nakon što mu je Inicijativni odbor učinio zavjet, svojim nebeskim zagovorom pomogao da se ova ideja mogla ostvariti.

Temeljna svrha Doma jest da se kroz pružanje smještaja hrvatskim vjernicima hodočasnicima omogući da što bolje postignu cilj svoga hodočašćenja: učvršćenje vjere i duhovnu obnovu na izvorima kršćanstva kroz susrete s Kristovim namjesnikom - Papom i sa svetim mjestima Vječnoga Grada Rima. Osim te prvotne namjene Dom pruža također i druge usluge prema svojim mogućnostima. U prvom redu ovdje nalaze prihvat hrvatski bolesnici koji dolaze u Rim tražiti liječničku pomoć kod rimskih specijalista. Kroz više od deset godina, sve do novoga preuređenja, Dom je ustupao prostor i za Hrvatsku dopunsku školu za djecu hrvatskih obitelji koje žive u Rimu. U Domu je potom sjedište Postulature za kanonizaciju bl. Ivana Merza i za beatifikaciju službenice Božje Marice Stanković, te administrativno sjedište rimskog Hrvatskog povijesnog instituta. Prema mogućnostima Dom je pružao i nastavlja pružati usluge i pojedinim hrvatskim studentima laicima koji studiraju na rimskim sveučilištima. Dom raspolaže sa stotinu ležajeva i lijepim dvorištem i vrtom. Dom je također ispunjen brojnim umjetninama koje su darovali hrvatski umjetnici iz domovine i svijeta i koje svjedoče o kulturnom bogatstvu hrvatskog naroda. Tako je Dom, osim što je funkcionalan ujedno i lijep te je postao kulturni centar i svojevrsna kulturno-vjerska hrvatska ambasada među brojnim sličnim ustanovama drugih naroda u Rimu. U međuvremenu je bilo potrebno Dom temeljito obnoviti i urediti ga prema svim suvremenim standardima propisanima za takve ustanove. Tako se 2006. godine krenulo u definitivnu obnovu i završno uređenje Doma koje ja zahtijevalo i još uvijek zahtijeva velika materijalna sredstva. Zahvaljujući susretljivosti Privredne Banke Zagreb kod koje je podignut kredit, polovina Doma je uređena. Ostaje za uređenje druga polovina Doma i naravno otplaćivanje kredita. Odbor i uprava Doma nada se i sada pomoći i velikodušnosti hrvatskih darovatelja za njegovo konačno uređenje, jer se radi o nacionalnom, vjerskom i kulturnom pothvatu za dobro cijeloga hrvatskog naroda.

162

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

16. srpnja 2007. g. Dom je proslavio dvadeset godina svoga postojanja i djelovanja. Svečanost proslave uzveličala je svojom nazočnošću tadašnja potpredsjednica, a današnja predsjednica Hrvatske vlade gospođa Jadranka Kosor koja je otvorila obnovljeni dio Doma, a banjalučki biskup Franjo Komarica svečano ga je blagoslovio. Kroz dvadeset godina postojanja kroz Dom je prošlo više od 40.000 hrvatskih hodočasnika što je jasan pokazatelj koliko je ovaj Dom ne samo koristan, nego i potreban hrvatskom narodu.

DOM HRVATSKIH HODOČASNIKA Domus croata: Via del Grano 35, 00172 ROMA, Italija Tel. 0039.06.230.2660 Mob. 0039.348.333.1380 Fax. 0039.06.230.0836 e-mail: domuscroatia@gmail.com

163

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NA „BETANIJI“

„Betanija“, tako se zvo samostan sestara Kćeri Božje ljubav u Slatini kod Sarajeva sa zemljljišnim posjedom. Tamošnja je zajednica uvijek brojila desetak sestara. Osnovana je 1882. godine. Zadaća je „Betanije“ bila hraniti brojnu zajednicu i konvikt u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu. Zato je imala veliki zemljišni posjed s gospodarskim zgradama, životinjskim blagom, vrtom, voćnjacima i pašnjacima. Krupna i sitna stoka, perad, sve to na prekrasnom i preglednom posjedu. Eto, „Betanija“ je izvor kruha, ruha, izvor života, nada brojnih đačkih i sirotinjskih usta, i brojnih i gostoljubivih dočekivanja i ispraćaja. Tako je bilo i u ono vrijeme. Svi su zavodi u blizini imali ekonomiju na kojima su radile žuljevite ruke sestara. Sestre su kopale i kosile, krčile, orale i sadile, brale, žele i plijevile. Bio je to težak i mukotrpan ručni posao. Osobito za ženske ruke. Osim toga, rad sestara na ekonomijma bijaše „prosvjeta“ u stvarnom i prenesenom značenju. Direktno su uzdržavanjem škola opismenjavale narod, a indirektno su utjecale na kulturu ratarstva naroda Bosne. Zbog toga su bile i pohvaljene i nagrađene. Čim je sestra Jula došla u Zagreb, odmah je postavljena za predstojnicu ove zajednice. Jesu li poglavari na trenutak zaboravili da s. Jula više nije sposobna za teške poslove. I poglavarima se to katkad događa. Tu na „Betaniji“ s. Jula će ostati pune dvije godine. Tiho, zdušno i nesebično.

S.M. Slavica Buljan, FDC U idućem broju: „Mukocvijet“

164

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Anto Orlovac

POPIS ŽRTAVA DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA ŽUPE DOLINA IZ NOVOGA SELA, PROŠEVICE, BARDAČE I KLADARA Donosimo treći i završni dio popisa žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća iz župe Dolina, i to za sela: Novo Selo, Proševica, Bardača i Kladari. Prva dva priloga vidjeti u Suza Dolinska, god. XIX, br. 31, 2014., str. 134-145 (za Donju Dolinu) i Suza Dolinska, god. XX, br. 32, 2015., str. 176-188 (za Gornju Dolinu). Sve tamo navedene uvodne napomene vrijede i za ovaj popis, pa ih ovdje ne ponavljamo. U ovom popisu obuhvaćene su katoličke žrtve za koje do danas znamo iz preostalih sela: Novo Selo i Proševica. Dodajemo i po dvije žrtve za koje znamo iz sela Bardača i Kladari, te popis od sedam žrtava, uglavnom male djece, iz župe Sasina kod Sanskoga Mosta, koje su pomrle od gladi, hladnoće i ratnih nedaća kao prognanici i izbjeglice na području dolinske župe, u Lamincima, gdje su bili privremeno smješteni. U ovom su prilogu, dakle, podatci o ukupno 91 žrtvi rata i poraća: iz Novoga Sela 71, iz Proševice 9, iz Bardače i Kladara po 2, te izbjeglice iz Sasine 7. Važna napomena: Novo je Selo bilo u sastavu sela Gornja Dolina sve do 1920. godine, pa su mnogi Novoselci u župnim maticama upisani da su rođeni u Gornjoj Dolini. Do te godine donji se dio toga sela zvao Kolibišta, a gornji Verguzovci (Vrguzovci). – Za ovu informaciju zahvaljujem Miloradu Oršuliću Micanu, kao i za veliku pomoć u izradi ovih popisa i provjeri podataka. U svezi s prognanicima i izbjeglicama iz Sasine kod Sanskoga Mosta potrebno je kratko tumačenje. Svih sedam ovdje navedenih žrtava (od kojih su čak petero mala djeca!) koje su pomrle u izbjeglištvu u Lamincima, tu su bili privremeno smještene nakon što su prognane iz svoje rodne župe. Partizani su, naime, 13. prosinca 1942. zauzeli Sasinu, spalili školu i župnu kuću, kuće vjernika opljačkali i dobrim dijelom spalili, a stanovništvo protjerali. Mnogi su se smjestili u Ivanjskoj, Banjoj Luci, Prijedoru i drugim mjestima, a neki su stigli čak do Laminaca. Glad, hladnoća i bolesti odnijele su u samo mjesec dana (od 29. prosinca 1942. do 30. siječnja 1943.) živote petero sitne djece, te dvije odrasle osobe. Ne165

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ka ovdje za povijest budu upisana i njihova imena. Ne znamo koliko su dugo ti prognanici ostali u Lamincima, ali u Sasinu je bio moguć povratak tek u proljeće 1943., doduše na spaljena i uništena imanja i kuće, pa su se vjerojatno i Sasinjani smješteni u Lamincima vratili. Potrebno je upozoriti na to da neka prezimena u ovome popisu dolaze u dvije verzije, kao: Oršulić i Oršolić, Vonić i Vonjić, i to ponekad za iste osobe, tako da na pr. u Maticama krštenih stoji jedna verzija, u Maticama umrlih druga. Nastojali smo, gdje god je bilo moguće, upotpuniti podatke iz svih raspoloživih matica župe Dolina, a također i župe Bosanska Gradiška, posebno za starije razdoblje, prije nego što je osnovana župa u Dolini (3. svibnja 1920.). Evo samo jedne ilustracije kako je izrada ovakvog popisa danas teška i koliko je ponekad teško utvrditi pravi identitet pojedine osobe, i zbog vremenskog odmaka i zbog nedostatka arhivske građe, pa je valjalo podatke skupljati prema sjećanju preživjelih, ali i zbog sličnih imena i prezimena i drugih okolnosti, pokazuje i slučaj Lajka Vonića iz Novoga Sela. Njegovo ime u maticama dolazi u tri verzije: kao Lajko, Vladko i Vlatko, a prezime u dvije: Vonić i Vonjić. K tomu, on je bio muž Ruže rođ. Stojić, koja je najprije bila udana za Rajka Vonića, pa obudovila i zatim se preudala za Lajka (a Lajko i Rajko zvuče tako slično); osim toga Rajko i Lajko su bliski i po godinama rođenja: Rajko rođen 1906., a Lajko 1910. Zato su pogrješke vrlo lako moguće i valja biti jako oprezan. I ovdje napominjemo da ovo nije konačan popis žrtava i da je potrebno i dalje upotpunjavati podatke i(li) također ispravljati ono što ovdje eventualno nije točno. Za sve to molimo i suradnju vas, čitatelja Suze Dolinske. Zahvalni smo vam za svaki podatak koji nam dostavite.

Kratice

MU = Matice umrlih (uvijek se odnosi na župu Dolina, ako izričito nije navedena neka druga) r. = rođen rkt. = rimokatoličke vjere

Evo sada popisa žrtava, abecednim redom, po selima.

166

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Novo Selo

1. BUDIĆ, VLADIMIR „Vlatko“, „Lajko“, sin Pave i Janje r. Ćorković, r. 8. 9. 1913. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Mande r. Kovačević, otac troje djece, ubijen u Lamincima Sređanima kod Markova mlina 2. DAKIĆ, FRANJO, sin Ðure i Janje r. Vidić, r. 20. 10. 1914. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Dragice „Draginje“ r. Knežević, otac dvaju sinova, nije se vratio iz rata 3. DAKIĆ, LUKA, sin Stipe i Mare r. Matković, r. 2. 9. 1920. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Pavice r. Jurišić, „sam se ubio iz puške, izgleda nehotice“ (MU, br. 54, 1945), 7. 2. 1945. u Novom Selu 4. DAKIĆ, LJUPKO, sin Franje i Jule r. Lagundžija, r. 22. 2. 1921. u Novom Selu, rkt., Hrvat, vojnik, „nestao 45.“ (Stanje duša), nije se vratio iz rata 5. JURIĆ, IVO, sin Mije i Kaje r. Čegrlj, r. 15. 3. 1922. u Novom Selu, rkt., Hrvat, ubijen blizu Našica 1943. 6. JURIĆ, MATO, sin Filipa i Ane r. Matković, r. 15. 10. 1925. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 7. JURIĆ, VESELKO, sin Filipa i Ane r. Matković, r. 28. 12. 1919. u Novom Selu, rkt., Hrvat, „poginuo u borbi kod Banjaluke“ (Stanje duša) 6. 10. 1942. i pokopan dva dana kasnije na domobranskom groblju u Banjoj Luci 8. KNEŽEVIĆ, DRAGAN, sin Mate i Tere r. Matković, r. 11. 12. 1912. u Novom Selu, rkt., Hrvat, udovac iza Kate r. Knežević s kojom je imao jednu kćer, muž Jule r. Kovačević, „poginuo u borbi u Svodnoj (Prijedor)“ (MU) protiv partizana, 22. 6. 1942., pokopan u Svodni sutradan 9. KNEŽEVIĆ, LATKO, sin Nikole i Ane r. Lagundžija, r. 3. 8. 1907. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ane r. Budić, otac troje djece, „poginuo“ (MU, br. 57, 1945), tj. ubijen od partizana, bivših četnika 7. 2. 1945. u Novom Selu 10. KNEŽEVIĆ, LUKA, sin Ive, r. 15. 10. 1900. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ljube r. Matijašević, otac sedmero djece, „poginuo“ (MU, br. 47, 1945) tj. ubijen od partizana ,bivših četnika 7. 2. 1945. u Novom Selu 11. KNEŽEVIĆ, MARA r. KOVAČEVIĆ, kći Ante i Kate r. Jurišić, r. 16. 3. 1899. u Gor. Dolini, rkt., Hrvatica, žena Vinka Kneževića, majka četvero djece, poginula od avionske bombe u Bos. Gradiški 1945.

167

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

12. KNEŽEVIĆ, PEJO, sin Nikole, r. 1897. (ili 1907.?;vjerojatnija prva godina!), muž Kaje r. Vonjić, ubijen u Šošinu potoku kod Gor. Podgradaca na Kozari 13. KNEŽEVIĆ, STIPO, sin Mije i Mare r. Barišić, r. 6. 5. 1913. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Kaje r. Matijašević, otac četvero djece, „nestao 45.“ (Stanje duša) 14. KNEŽEVIĆ, VINKO, sin Ante, r. 5. 11. 1899. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Mare r. Kovačević, otac četvero djece,“poginuo“ (MU, br. 49, 1945), okrutno ubijen od partizana, bivših četnika (izvadili mu srce) u Novom Selu 7. 2. 1945., pokopan na groblju Gradina od seljana 15. KOVAČEVIĆ, ILIJA, sin Mate, r. 1892., rkt., Hrvat, muž Janje r. Vonjić, otac dvoje djece, prije nego je ubijen jezivo zlostavljan za vrijeme rata: potkovan kao konj i počupani mu brkovi (imao velike brkove) u Novom Selu, otjeran u pravcu Gor. Podgradaca te je tu i ubijen 16. KOVAČEVIĆ, KARLO, sin Lovre i Mare r. Kurtović, r. 11. 8. 1910. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Kate r. Terzić, otac četvero djece, obolio od tifusa, zaklali ga partizani (u MU, župe Dolina, br. 67, 1945. kao uzrok smrti stoji: „Tifus, povrh toga zaklan od neprij./ateljske/ vojske“) nepoznatog dana u svibnju 1945. u Donjem Varošu kod Stare Gradiške, pokopan u Novoj Gradiški 17. KOVAČEVIĆ, LOVRO, sin Pavla, r. 7. 4. 1887., rkt., Hrvat, muž Mare r. Kurtović, civil, „ubijen u Donjem Varošu u tijeku II. svjetskog rata“ (Suza Dolinska, br. 26, 2009/, str. 174) skupa sa sinom Karlom, a to onda znači u svibnju 1945. 18. KOVAČEVIĆ, MARKO, sin Lovre i Mare r. Kurtović, r. 29. 5. 1922. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Anke r. Knežević, otac jednog djeteta, ustaški rojnik, nije se vratio iz rata 19. KOVAČEVIĆ, MARKO, sin Mate, r. 1918., rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 20. KOVAČEVIĆ, MIRKO, sin Peje i Janje r. Knežević, r. 20. 8. 1914., rkt., Hrvat, muž Kate r. Tutić, otac troje djece, nije se vratio iz rata 1945. 21. KOVAČEVIĆ, PEJO, sin Mate i Jele r. Kovačević, r. 30. 1. 1924. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 22. KOVAČEVIĆ, VLATKO, „Lajko“, sin Mate, r. 1908., rkt., Hrvat, neoženjen, bio u njemačkoj vojsci, nije se vratio iz rata 23. KOVAČEVIĆ, ŽELJKO, sin Ilije i Janje r. Vonić, r. 28. 10. 1924. u Novom Selu, rkt., Hrvat, strijeljan u Samoboru sredinom lipnja 1945.

168

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

24. LAGUNDŽIJA, MATO, sin Mate (ili Mije?), r. 1918. (ili 1919.?) u Novom Selu (Gornjoj Dolini), rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 25. LAGUNDŽIJA, MIJO, sin Mate i Mande r. Vonić, r. 24. 11. 1902. u Gor. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Knežević, otac četiriju kćeri, po svršetku rata 1945. saslušavala ga OZNA u Bos. Gradiški i pušten, ali su ga ubili „Golića kopači“ između Kozinaca i Grede koncem svibnja 1945. i tu je pokopan 26. MATKOVIĆ, ADAM, sin Mate i Kate r. Kovačević, r. 22. 3. 1888., rkt., Hrvat, muž Mare r. Kovačević, otac četvero djece, civil, po svršetku rata 1945. saslušavala ga OZNA u Bos. Gradiški i pušten, ali su ga ubili „Golića kopači“ krajem svibnja 1945. u Kozincima i tu je pokopan 27. MATKOVIĆ, ANTO, sin Stipe i Kate r. Vonić, r. 25. 7. 1927. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 28. MATKOVIĆ, DAMJAN, S., ubijen 29. MATKOVIĆ, FILIP, „Pilip“, sin Mate i Kate r. Kovačević, r. 6. 7. 1901. u Gor. Dolini, civil, rkt., Hrvat, muž Kate r. Kovačević (nije pogrješka: i majka i supruga mu se djevojački zovu Kata Kovačević!), otac četvero djece, po svršetku rata 1945. saslušavala ga OZNA u Bos. Gradiški i pušten, ali su ga ubili „Golića kopači“ u Kozincima 1945. i tu je pokopan 30. MATKOVIĆ, LUKA, sin Ive i Ruže r. Knežević, r. 17. 2. 1912. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Jage r. Kovačević, otac troje djece, „poginuo“ (MU, br. 50, 1945) tj. ubijen od partizana, bivših četnika 7. 2. 1945. u Novom Selu, pokpan od seljana na Gradini tek 11. 2. 31. MATKOVIĆ, LJUBO „Ljupko“, sin Mate i Jule r. Knežević, r. 10. 5. 1923. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 32. MATKOVIĆ, VLADIMIR „Vlatko“, sin Mate i Jule r. Knežević, r. 16. 9. 1924. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 33. MUSIĆ, ANTO, sin Marijana i Jele r. Valentić, r. 17. 1. 1922. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata 34. MUSIĆ, BRANKO, sin Luke i Ane r. Terzić, r. 28. 7. 1921., rkt., Hrvat, muž Mare r. Kovljanin, otac jedne kćeri, otišao u hrvatsku (ili njemačku?) vojsku na Srijemsku bojišnicu, po svršetku rata 1945. vratio se u Bos. Gradišku, gdje ga je OZNA saslušavala i držala u jednom podrumuzatvoru. Tu mu je dolazila u posjet supruga Mara i sestre. Jednoga dana, kada su ponovo došli k njemu, nisu ga više našli i od tada mu se gubi svaki trag.

169

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

35. MUSIĆ, LUKA, sin Ive, r. 9. 10. 1893. u Novom Selu, rkt., Hrvat, udovac iza Ane r. Terzić, otac petero djece, „poginuo“ (MU, br. 46, 1945), tj. ubijen od partizana, bivših četnika u Novom Selu 7. 2. 1945. 36. MUSIĆ, MARIJAN, sin Ive, r. 16. 8. 1890. u Novom Selu, rkt., Hrvat, udovac iza Otilije r. Vonjić, muž Jele r. Valentić, otac četvero djece, „poginuo od ruke sinovca“ (MU, br. 34, 1944) 19. 10. 1944. (ne zna se je li posrijedi namjera ili nesretan slučaj) 37. MUSIĆ, MARTIN, sin Jakova i Janje r. Oršolić, r. 15. 6. 1914. u Gor. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Matković, otac 1 djeteta, ustaša, nije se vratio iz rata 1945. 38. MUSIĆ, VINKO, sin Marijana i Jele r. Valentić, r. 13. 1. 1927. u Novom Selu, rkt., Hrvat, strijeljan na Križnom putu u Samoboru sredinom lipnja 1945. 39. ORŠOLIĆ (Oršulić), DAMJAN, sin Vinka i Ruže r. Kovačević, r. 1. 4. 1928. u Novom Selu, rkt., Hrvat, nije imao ni 17 godina, „poginuo“ (MU, br. 45, 1945), tj. zaklali ga partizani, bivši četnici na pragu rodne kuće u Novom Selu 7. 2. 1945., pokopan na Gradini sutradan 40. ORŠOLIĆ (Oršulić), FERDINAD „Ferdo“, sin Mije i Jele r. Knežević, r. 4. 5. 1916. u Novom Selu (Gor. Dolini), rkt., Hrvat, muž Ane r. Brkić, vojnik, topnik, otac 1 sina, „nestao kod Staljingrada“ (MU, br. 51, 1943) 1. I. 1943., u opasci stoji: „Po obaviesti Kot. Oblasti od 22. VIII. 1944., br. 10.795“; usp. Stanje duša 41. ORŠULIĆ, IVO, sin Mije i Jele r. Knežević, r. 18. 8. 1913. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Terezije r. Matković, otac četvero djece, nije se vratio iz rata 1945. 42. ORŠULIĆ, IVO, Verin (nije poznato je li mu Vera majka ili supruga), r. 1908., rkt., Hrvat, ubijen u Novom Selu 43. ORŠOLIĆ (Oršulić), JOZO, sin Mate i Ane r. Vonić, r. 17. 1. 1905. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Mande r. Konjetić, otac dvoje djece, „poginuo“ (MU, br. 44, 1945), tj. ubijen od partizana, bivših četnika kod kuće u Novom Selu 7. 2. 1945. 44. ORŠULIĆ, LJUBOJA, sin Stipe i Delfe r. Knežević, r. 3. 4. 1907. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Jelene r. Dakić, otac troje djece, nije se vratio iz rata 45. ORŠULIĆ, MARIJAN, sin Stipe i Delfe r. Knežević, r. 1905., rkt., Hrvat, muž Tere, otac dvojice sinova, nije se vratio iz rata 46. ORŠULIĆ, MARKO, sin Mate i Ane r. Vonić, r. 1905. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ane r. Knežević, otac jednog sina, „ranjen od četnika u

170

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Novom Selu, umro u bolnici u Zagrebu“ (Stanje duša) 18. 4. 1945. kada je kao vojnik bio kod kuće na dopustu 47. ORŠULIĆ, MATO, sin Veselka i Anđe r. Knežević, r. 18. 5. 1925. u Novom Selu, rkt., Hrvat, ubijen u logoru Stara Gradiška u rujnu 1944. (po drugoj verziji: ubijen 1945. na Križnom putu kod Krapine, a ima i verzija da je stradao 1943.) 48. ORŠULIĆ, MIRKO, sin Stipe i Jele r. Kalizan, r. 16. 3. 1923. u Novom Selu, muž Mare r. Jakarić, otac dvoje djece, ubijen kod Krapine na Križnom putu 49. ORŠULIĆ, PAV(A)O, „Pavle“ sin Mije i Kate r. Jurić, r. 15. 9. 1905., rkt., Hrvat, otac sedmero djece, izdao selo, (danas ne znamo u čemu se sastojala njegova izdaja sela, niti zašto je to učinio, ali je činjenica da je te noći bio velik pokolj u selu, gdje su ubijeni mnogi nedužni ljudi) vozio mrtvace, „u pripitom stanju zapjevao u sprovodu poginulih suseljana i zato je poginuo od noža, izboden, zaklan“ (MU, br. 53, 1945) 7. 2. 1945. u Donjoj Dolini 50. ORŠOLIĆ, VINKO, sin Mije, r. 4. 2. 1903. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ane r. Matković, otac petero djece, „poginuo od bombe nehotice i na mjestu ostao mrtav“ (MU, br. 40, 1943) 11. 6. 1943. u Gor. Dolini 51. ŠOKIĆ, MILIVOJE, zvani Mile, sin Luke i Tere r. Matković, r. 1. 3. 1921. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Marije r. Ćorković, nije se vratio iz rata 52. VIDIĆ, LUKA, sin Ive, r. 16. 1. 1893. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Pave r. Tutić, otac petero djece, „poginuo“ (MU, br. 39, 1945) tj. ubijen od partizana, bivših četnika u Novom Selu 7. 2. 1945., pokopan na Gradini 53. VIDIĆ, MARIJAN, sin Mate i Franke r. Jurić, r. 1913. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Pave (Paule) r. Vonjić, otac troje djece, domobran, „pao u borbi kod Ključa“ 24. 7., a pokopan u Ključu sutradan, 25. 7., a u opasci stoji: „Po obviesti Kot. oblasti od 22. VIII. 1944. br. 795“ (MU, br. 44, 1943) i uz napomenu: „upisan već u maticu umrlih, I, br. 48, str. 91“; a u tom drugom upisu stoji: „poginuo u Ribniku kod Ključa“ (MU, br. 48, 1943) 26. 7. 1943. u borbi s partizanima, pokopan u Banjoj Luci dva dana poslije; što se tiče datuma smrti dajem prednost službenoj obavijesti Kotarske oblasti, a također i da je pokopan u Ključu koji je puno bliži Ribniku, jer tko bi ga u to ratno vrijeme vozio čak do Banje Luke 54. VIDIĆ, MARKO, sin Mije r. 1900. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Jule r. Kovačević, ubijen od četnika 7. 2. 1945. 55. VIDIĆ, MARTIN, sin Mate i Franjke r. Jurić, r. 28. 10. 1923. u Novom Selu, rkt., Hrvat, strijeljan u Samoboru sredinom lipnja 1945.

171

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

56. VIDIĆ, MATO, sin Ive, zvani „Mezerčev“, r. 1887. u Novom Selu, rkt., Hrvat, udovac iza Franjke r. Jurić, muž Pave r. Vonić, otac dvoje djece, „ poginuo“ (MU, br. 41, 1945) 7. 2. 1945. 57. VIDIĆ, MATO, sin Mije i Mare r. Budić, r. 1900. u Novom Selu, rkt., Hrvat, udovac iza Janje r. Matković, muž Jule r. Kovačević, „poginuo“ (MU, br. 40, 1945), tj. ubijen od partizana, bivših četnika, 7. 2. 1945. u Novom Selu, pokopan na Gradini 58. VIDIĆ, MIJO „Matešin“, sin Mate i Janje r. Matković, r. 17. 2. 1925. u Novom Selu, rkt., Hrvat, vojnik, „poginuo u borbi“ (MU, br. 27, 1944) kod Našica 19. 7. 1944.; u Opasci MU stoji: „prema obaviesti njegova zapovjedničtva od 22. 7. 1944.“ 59. VONJIĆ, ADAM, sin Luke, r. 28. 9. 1921. u Novom Selu, rkt., Hrvat, poginuo u borbi s partizanima 4. 3. 1943. između Vrbaške i Jablanice u župi Bos. Gradiška 60. VONJIĆ, ANTO, sin Ilije i Pave r. Oršolić, r. 1895. u Novom Selu, rkt., Hrvat, udovac iza Ane r. Dakić, muž Mare r. Konjetić, otac petero djece, „poginuo“ (MU, br. 48, 1945), tj. ubijen od partizana, bivših četnika, 7. 2. 1945. u Novom Selu, pokopan od seljana na Gradini sutradan 61. VON(J)IĆ, FILIP, sin Nikole i Jele r. Dakić, r. 6. 6. 1904. u Gor. Dolini, živio u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Anđe r. Knežević, otac dvojice sinova, civil, po svršetku rata 1945. saslušavala ga OZNA u Bos. Gradiški i pušten, ali su ga ubili „Golića kopači“ između Kozinaca i Grede krajem svibnja 1945. i tu je pokopan 62. VONJIĆ, ILIJA, sin Marka i Malče r. Matijašević, r. 11. 5. 1906. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Mare r. Kovačević, otac petero djece, „ne zna se za nj“ (Stanje duša), na Križnom putu navodno nagazio na minu i poginuo 63. VONJIĆ IVAN, sin Ante i Mare r. Knežević, r. 4. 8. 1944. u Novom Selu, rkt., Hrvat, dijete, „umro u zbjegu u Bos. Gradiški“ (MU, br. 82, 1945) 24. 4. 1945, pokopan na Gradini u Dolini sutradan 64. VON(J)IĆ, IVO, sin Ilije i Pave r. Oršulić, r. 9. 10. 1906. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ane r. Lagundžić (Lagundžija), otac petero djece, nije se vratio iz rata 65. VONJIĆ, JELA rođ. KNEŽEVIĆ, kći Mije i Mare r. Barišić, r. 13. 7. 1904. u Gor. Dolini, živjela u Novom Selu, rkt., Hrvatica, žena Ðure, „ubio je sin iz puške nehotice“ (MU, br. 21, 1944) 16. 5. 1944. 66. VONIĆ, LAJKO, sin Stipe i Kate r. Matijašević, r. 1910. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ruže ud. Vonić rođ. Stojić, otac šestorice sinova, „nehotice ubio se vojničkom puškom i kroz kratko vrijeme izdahnuo“ (MU, br. 29, 1942) baš na Božić 25. 12. 1942., pokopan sutradan na groblju Gradina 172

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

67. VON(J)IĆ, LJUBO(JA), sin Nikole i Jele r. Dakić, r. 7. 6. 1900., rkt., Hrvat, muž Ane r. Valentić, otac šestero djece, civil, po svršetku rata 1945. saslušavala ga OZNA u Bos. Gradiški i pušten, ali su ga ubili „Golića kopači“ između Kozinaca i Grede koncem svibnja 1945. i tu je pokopan 68. VONJIĆ, MARIJAN, sin Ive i Zorke r. Jurišić, r. 24. 10. 1909. u Gor. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Knežević, otac dviju kćeri, nije se vratio iz rata 1945. 69. VON(J)IĆ, MATO, sin Ilije i Pave r. Oršolić, r. 23. 6. 1904. u Novom Selu, rkt., Hrvat, muž Ljube r. Jakelić, otac petero djece, „poginuo“ (MU, br. 42, 1945), tj. ubijen od partizana, bivših četnika, 7. 2. 1945. u Novom Selu 70. VONJIĆ, MIRKO, nije se vratio iz rata 71. VONJIĆ, PAVLE, sin Mije (možda: i Jele r. Vonić?), r. 1913., stradao u D. Dolini

Proševica

1. GUBIĆ, MATO, sin Ilije, r. 1926. u Proševici, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata

2. JURIĆ, ILIJA, sin Ante i Jele r. Vidić, r. 16. 7. 1911. u Proševici, rkt.,

Hrvat, muž Nevenke r. Jurišić, otac dvoje djece, okrutno zlostavljan i ubijen, nabijen na kolac i ispečen te prislonjen na pravoslavnu crkvu u Razboju 27. 12. 1942.

3. JURIĆ, VINKO, sin Ante i Jele r. Vidić, r. 16. 7. 1917. u Proševici, nije se vratio iz rata

4. KONJETIĆ, ILIJA, sin Ante i Mande r. Matković, iz Proševice, r. 1914.,

rkt., Hrvat, neoženjen, vojnik, topnik „nestao kod Staljingrada“ (MU, br. 52, 1944) 20. 1. 1943., a u Opasci stoji: „Po obaviesti Kot. oblasti od 22. VIII. 1944. br. 10.795“

5. KONJETIĆ MIRKO, sin Ante i Mande r. Matković, r. 1909. u Proševici, muž Ane r. Vidić, rkt., Hrvat, pripadnik njemačkih snaga, „Gefreiter“, „nestao kod Staljingrada“ (MU, br. 42, 1943) 20. 1. 1943., ispisan po obavijesti Kotarske oblasti br. 10.795 od 22. 8. 1944.

6. KRPAN, PAVA, kći Tome i Jelke r. Stipančević, r. 2. 4. 1907. u Proševici, rkt., Hrvatica, djevojka, živjela u konkubinatu s Mijom Terzićem iz Donje Doline i stekla dijete Jelku koja je 1938. godine i rođena i umrla. „Otišla u 173

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Župu preko Vrbasa u službu!“ (Stanje duša), „ubili je partizani (komunisti) u Nožičkom“ (MU, br. 19, 1942) 20. 3. 1942., pokopali je pravoslavni seljaci u Nožičkom

7. ORŠULIĆ, NIKOLA, „Niko“, sin Ive, nije se vratio iz rata 8. STOJIĆ, ANTO, sin Ive i Mare r. Stipančević, r. 1898., u Proševici, rkt.,

Hrvat, kao udovac oženio Anu r. Von(j)ić, otac triju kćeri, „poginuo pogođen tanetom neprijatelja“ (MU, br. 79, 1945) od partizana nedaleko od kuće kod rječice Mature 23. 4. 1945., pokopan na Gradini 25. 4. od rodbine

9. STOJIĆ, MARIJAN, sin Ive i Mare r. Stipančević, r. 1907. u Proševici, rkt.,

Hrvat, muž Milke r. Jurišić, otac osmero maloljetne djece, „poginuo na položaju“ (MU, br. 65, 1945) na Kozari, 17. 3. 1945., pokopan na Gradini sutradan

Bardača

1. FOIT, JUSTINA r. KOMOŠ, r. 26. 9. 1905. u Miljevcima kod Mahovljana,

živjela u Bardači, župa Dolina, rkt., Poljakinja, žena Josipa, „zajedno sa svojim mužem uhvaćena od četnika i ubijena u Kukoljima“ (MU župe Nova Topola) 29. 3. 1945., pokopana na groblju u Trošeljima tek 24. 4. 1945. (međutim, muža nema upisana u MU, a u Opasci stoji: „Podatke najavio otac +Justine Blaž Kumoš 30. 4. 1945.“, MU Nova Topola), dakle mjesec dana nakon ubojstva, a tjedan dana nakon sprovoda.

2. SENDULKA, IVAN, sin Vilima, upravitelja ribnjaka, i Marije r. Jedlowski,

r. 26. 12. 1919. u Bardači, rkt., muž Franciske, njemački vojnik (SS-vodnik) „poginuo kod Šekovice“ (MU, br. 54, 1944) 29. 4. 1944., u Opasci MU stoji: „Po obaviesti Kot. Oblasti od 25. XI. 1944. br. 14.308“

Kladari

1. TERZIĆ, IVO, sin Ðure i Ane r. Gogić, r. 10. 3. 1891. u Donjoj Dolini, živio u Kladarima, muž Ruže r. Vujić, rkt., Hrvat, cestar, civil, „ubili ga četnici u noći u kući“ (MU) 20. 8. 1943., pokopan na pravoslavnom groblju u Junuzovcima. 174

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

2. TERZIĆ, RUŽA r. VUJIĆ, r. 1897., u D. Dolini, živjela u Kladarima, žena Ive, rkt., Hrvatica, „ubili ju četnici u noći u kući“ (MU, br. 54, 1943) skupa s mužem 20. 8. 1943., pokopana u pravoslavnom groblju u Junuzovcima. U opasci MU stoji za oboje: “Prije 10 godina odselili iz Donje Doline i stalno se nastanili u pravoslavnom selu Kladarima (Razboj). Ubijeni su samo zato što su bili katolici i Hrvati. I to su žrtve između tisuća drugih nevinih žrtava, koje su umorili neprijatelji N. D. Hrvatske.” (O njihovoj nasilnoj smrti i pokopu obavijestio je župu krštenja Dolinu Rimokat. župni ured iz Windthorsta / Nova Topola/ dopisom br. 444/43 od 28. 8. 1943.)

Prognanici i izbjeglice iz župe Sasina, umrli u Lamincima 1. BARAĆ, BOŽO, dijete, sin Nike i Kate, r. 1941. u Sasini, rkt, Hrvat,

dijete, „izbjeglica iz Sasine – Sanski Most koji je bio privremeno nastanjen u Lamincima“ (MU župe Dolina, br. 2, 1943), umrlo 13. 1.1943., uzrok „prehlada“, pokopan istoga dana u Lamincima

2. ILIČIĆ, ANA, dijete, kći Jure i Janje r. Tutić, rkt., Hrvatica, r. 1941. u

Sasini, „izbjeglica – umrla u Lamincima“ (MU župe Dolina, br. 8, 1943), umrla 25. 1. 1943. od prehlade, pokopana dva dana kasnije na Gradini

3. ILIČIĆ, MILKA, dijete, kći Jure i Kate r. Matić, r. 1. 7. 1940. u Škrljevitoj,

župa Sasina, rkt., Hrvatica, izbjeglica, umrla 16. 1. 1943. u Lamincima „bila se pojavila bolest od gladi i prehlade“ (opaska u MU župe Dolina, br. 3, 1943), pokopana na Gradini istoga dana

4. KAURIN, IVO, sin Marijana, r. u Škrljevitoj, župa Sasina, 53 god., rkt.,

Hrvat, težak, muž Ruže r. Mišić (Pranjić), umro 29. 12. 1942. kao izbjeglica u Lamincima od zaduhe, pokopan istoga dana u Brestovični (MU župe Dolina, br. 4, 1943)

5. NIKIĆ, ANA, dijete, kći Mate i Kate r. Jurić, rkt., Hrvatica, r. 1939. u

Škrljevitoj, župa Sasina, „umrlo u Lamincima kao bjegunac“ (MU Dolina, br. 5, 1943) 20. 1. 1943., pokopana istoga dana na Gradini

6. NIKIĆ, MARA, kći Josipa i Luje r. Tutić, rkt., Hrvatica, r. 1941. u Škrljevitoj,

župa Sasina, dijete, „izbjeglica – umrla u Lamincima“ (MU župe Dolina, br. 7, 1943) od prehlade 24. 1. 1943., pokopana sutradan na Gradini

7. TUTIĆ, CVIJETA r. JOŽIĆ (ili Jažić?), težakinja, rkt., Hrvatica, žena

Ante Tutića (Jurina), rođ. u Sasini, imala 40 godina, „izbjeglica – umrla u Lamincima“ (MU župe Dolina, br. 9, 1943) 30. 1. 1943. od zime, pokopana sutradan u Brestovični (Brestovčini)

175

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Mons. Branimir Župančić

SJEĆANJA NA MOJE ŽUPNIKOVANJE U BOSANSKOJ GRADIŠKI Uvodne napomene priređivača Ugledni pokojni banjolučki svećenik mons. Branimir Župančić (1912.-1990.) opisao je pred kraj svoga života svoja sjećanja na vrijeme dok je bio župnik u Bos. Gradiški (1939.-1945.), te na svoje uhićenje od strane komunističkih vlasti, nepravednu osudu i svoje dugogodišnje tamnovanje u zeničkoj kaznionici. Naslovio je te svoje zapise: „ŽUPNIK U BOSANSKOJ GRADIŠKI od 31. VIII. 1939. - 8. V. 1945.“ Tipkao ih je pisaćim strojem na listovima formata polovice A 4. Spis se nalazi u njegovoj ostavštini u pismohrani Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci. Međutim, već sam naslov nije posve odgovarajući, jer opisuje ne samo svoje župnikovanje u Bos. Gradiški, nego i svoje zatvorske godine, što je doduše povezano, jer je uhićen i isljeđivan upravo u Bos. Gradiški, a suđen u Banjoj Luci i zatvoren, a da od strane biskupije nije opozvan s te službe. Razumije se da je biskupija nakon njegove osude morala u Bos. Gradišku poslati drugog svećenika, a po izlasku iz zatvora i oporavka dobio je novu službu, poslan je za župnika u Mrkonjić-Grad. Mislim da su ova njegova sjećanja vrlo zanimljiva i da će ih čitatelji Suze Dolinske rado pročitati. Priređujući ova njegova sjećanja učinilo mi se zgodnim podijeliti ih logički i kronološki, kako su i pisana, u dva dijela, pa sam stavio novi glavni naslov, a njegov naslov ostavio kao naslov prvoga dijela, a sâm sam dodao naslov za drugi, i to ovako:

176

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SJEĆANJA NA MOJE ŽUPNIKOVANJE U BOSANSKOJ GRADIŠKI 1. dio – ŽUPNIK U BOSANSKOJ GRADIŠKI (1939.-1945.) 2. dio – ROBIJAŠ KOMUNISTIČKOG REŽIMA (1945.-1957.) U ovom broju Suze Dolinske iz tehničkih razloga donosimo njegova sjećanja na godine 1939.-1942., a drugi dio je predviđen za dogodine. Kako su nastali ovi zapisi? Na nagovor nekih svećenika mons. Župančić je pred kraj svoga života odlučio zabilježiti svoja sjećanja vrijeme župnikovanja u Bos. Gradiški, koje se uglavnom poklopilo s tragičnim vremenima rata i poraća, kada je, uz druge, i župa Bosanska Gradiška pretrpjela teška stradanja i gubitke. I on osobno pretrpio je teška stradanja i to samo zato što je bio katolički svećenik i Hrvat, koji je savjesno vršio svoje dužnosti, unatoč tomu što je učinio sve što je mogao ne samo za svoje župljane, nego se svesrdno zauzimao i za progonjene Židove i za pravoslavne Srbe koji su u vrijeme rata bili na udaru tadašnjih vlasti. Treba napomenuti da je dobar dio podataka za ono što se zbivalo u Bos. Gradiški Župančić uzeo iz Knjiga župnih oglasa te župe, koje je dok je bio župnik sam pisao, ponekad uzimajući doslovno neki dio teksta, a ponekad bitni sadržaj prepričava. Kako sam bilježi, te je podatke prikupio kada je 1988. godine zamjenjivao odsutnoga župnika u Bos. Gradiški. Onaj dio koji se odnosi na njegovo tamnovanje u Zenici, pisao je uglavnom po sjećanju, jer nije imao pisanih tekstova o tome. Zato prvi dio ima zapravo dokumentarnu vrijednost. Ima i poneka informacija koja pripada u neko drugo vrijeme, ali su one uglavnom usputne i povezane s glavnim tekstom. Kao priređivač poduzeo sam samo uobičajene uredničke zahvate: lektorirao tekst, ispravio očite pogrješke, ponegdje kratko dopunio ono što logički tu pripada, budući da je to autor kratio i zbog tipkanja, jer je tada već bio teško bolestan, pa mu je i tipkanje bilo zamorno. Na više mjesta sam dopunio podnaslove, ponekad da budu „efektniji“, a tekst pregledniji, ali trudio sam se posve vjerno sačuvati ono što je autor napisao. Zato u sam tekst nisam zadirao. U /kosim zagradama/ dodao sam poneko sitno tumačenje gdje sam mislio da je potrebno.

Tko je bio mons. Branimir Župančić? Evo i osnovnih podataka o autoru mons. Branimiru Župančiću. Rođen je 12. siječnja 1912. u Srebrenici u župi Zvornik u istočnoj Bosni, gdje mu je otac bio na službi. Roditelji su mu Milan i Hedviga rođ. Hromatko. Sa samo godinu dana ostao je bez oca, te je majka s djecom odselila u Banju Luku, gdje je Branimir odrastao i završio osnovnu školu (1918.-1922.). Poželio je postati svećenikom, pa je u Travniku završio 177

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

sjemenišnu gimnaziju (1922.-1930.), a filozofski i bogoslovni studij u Sarajevu (1930.-1935.). Bio je izvrstan đak i student. Uz ostalo bio je i glazbeno veoma nadaren. Za svećenika Banjolučke biskupije zaredio ga je 6. travnja 1935. vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Šarić. Mladu je misu proslavio 22. travnja te godine u župnoj crkvi u Banjoj Luci. Bio je vrlo sposoban, marljiv i savjestan, te je obavljao cijeli niz svećeničkih dužnosti. Započeo je kao kapelan i vjeroučitelj u Banjoj Luci (1935.-1936.). Zatim ga biskup Jozo Garić šalje na specijalni studij u Rim (1936.-1939.), u kojem vremenu je i diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a u Rimu postigao licencijat iz crkvenoga prava. No, iz političkih razloga morao je prekinuti studij i vratiti se kući, jer je bio prognan iz Italije. Nekoliko mjeseci 1939. godine privremeno upravlja župom Banja Luka, a 1. rujna te godine imenovan je župnikom i vjeroučiteljem, te ispovjednikom časnih sestara Klanjateljica Predragocjene krvi Isusove u Bosanskoj Gradiški. Godine 1942., u vrijeme rata, ponovno je nekoliko mjeseci nastavio studij u Rimu, a u župi ga je zamjenjivao vlč. Anto Dujlović, župnik iz Gumjere kod Prnjavora, koji se, zbog ratnih nedaća, neko vrijeme nije mogao vratiti u svoju župu. Iako je već bio napisao svoju doktorsku disertaciju, Župančić je nije stigao braniti prije ljeta, nego se morao vratiti se u Bos. Gradišku. Poslije mu više nije bilo moguće dovršiti započeto. U vrijeme rata zauzimao se za sve koji su trpjeli, pa se zamjerio i ustaškim vlastima, a komunističkima nakon rata je kao svećenik i tako bio trn u oku. Sam bilježi da je svojim zauzimanjem spasio oko 300 Srba, ali to nije omelo komunističke vlasti da ga uhite i osude na dugogodišnju robiju. Uhićen je odmah po ulasku partizana u Bos. Gradišku, 8. svibnja 1945., te je pod različitim lažnim optužbama osuđen na jedinstvenu kaznu od 18 godina zatvora, koja mu je kasnije smanjena za pet godina. Imao je svoj ljudski i svećenički ponos i nikada nije htio pisati molbu za pomilovanje, kako su mu preporučivali, jer bi to uključivalo priznanje da je kriv, što on nije bio niti se takvim osjećao, te je u zeničkom zatvoru u najtežim uvjetima, u zloglasnom paviljonu tzv. Staklari proveo sve do 28. studenoga 1957., dakle, više od 12 i pol godina. Nakon izlaska iz zatvora i oporavka imenovan je 1958. župnikom u Mrkonjić-Gradu, gdje je ostao devet godina, a 1967. premješten je za župnika u Banju Luku, gdje je ostao do 1987., kada je zbog dobne granice od 75 godina života umirovljen. Uz župničke službe bio je i dekan Jajačkog, pa Banjolučkog dekanata, Oficijal crkvenoga suda u Banjoj Luci, biskupijski savjetnik, a gotovo 19 godina i generalni vikar (zamjenik biskupa). Doživio je i proslavio svoju Zlatnu misu 1985., a preminuo je u Svećeničkom domu u Banjoj Luci 10. veljače 1990., te je pokopan u svećeničku grobnicu na groblju Svetoga Marka u Banjoj Luci. A sada njemu prepuštamo riječ. 178

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

I. dio – ŽUPNIK U BOSANSKOJ GRADIŠKI od 31. VIII. 1939. - 8. V. 1945. Uvodna napomena

Ovo sam počeo pisati 5. prosinca 1989., nešto po sjećanju, a većinom po točnim datumima koje sam povadio iz Knjige oglasa župe Bos. Gradiška i drugih, dok sam 1988. zamjenjivao župnika vlč. Vinka Puljića u Bos. Gradiški. /Kada je te podatke, zamjenjujući župnika, ispisivao, nije ni slutio da će za dvije godine, u kasnu jesen 1990. Vinko postati vrhbosanskim nadbiskupom, a šest godina kasnije čak kardinalom Svete Rimske Crkve. Župančić je preminuo oko devet mjeseci prije Puljićeva imenovanja nadbiskupom, a bio bi sigurno jako ponosan da je to doživio, jer mu je Puljić bio župni vikar u Banjoj Luci dvije godine, 1970.-1972., a Župančić ga je jako volio. – op. A. O./

DOGAĐAJI 1939. GODINE Župnik u Banjoj Luci Nakon povratka sa studija u Rimu u siječnju 1939. vršio sam službu pomoćnika banjolučkog župnika mons. Antuna Josipa Milorada, a kapelan je bio Alfred Pichler, kasniji banjolučki biskup. Kada je župnik 19. travnja 1939. umro, postavljen sam za privremenog župnika u Banjoj Luci, dok je Pichler ostao kapelanom. Župnik je dugo bolovao te je trebalo srediti knjige i račune. Koncem kolovoza 1939. dobio sam dekret za upravitelja župe u Bos. Gradiški.

Župnik u Bosanskoj Gradiški U Bosansku Gradišku stigao sam 31. kolovoza 1939. i to na jedan tužan događaj. U Dragaliću, preko Save u Hrvatskoj, slavio se 29. VIII. Glavosjek sv. Ivana Krstitelja. Tamo su dolazili mnogi iz Mačkovca i drugih sela župe Bos. Gradiška. Tako je jedna grupa djevojaka prelazila čamcem Savu, a budući da su stajale i čamac bio prepun, izvrnuo se, i tri su se djevojke utopile. U Bos. Gradiški bilo je H. P. D. „Posavac“, mješoviti zbor, a predsjednik je bio dr Ivan Šurkić, odvjetnik. Imali su zakazan koncert u Cerniku prigodom otvorenja Hrvatskog doma, a bio ih je napustio dirigent. Zamolili su biskupa da pošalje za župnika nekoga koji se razumije u glazbu. 179

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Ja sam u Travniku svirao prvu violinu, ali nisam nikad dirigirao. Trebalo je pripraviti zbor na tu svečanost u Cerniku negdje koncem studenog 1939. Na svečanost su došli i drugi zborovi: „Graničar“ iz Nove Gradiške s dirigentom prof. glazbe Grafom, iz Novske, Jasenovca i mjesni zbor. Na programu sam imao i kompoziciju „Hrvatskoj“ od Novaka. Budući da su svi zborovi znali tu kompoziciju, odlučili su da ja otvorim koncert, a svi će sudjelovati (nekih 150 pjevača). Zamolio sam prof. Grafa da on dirigira, ali su svi bili za to da ja dirigiram, valjda zato što smo mi došli iz Bosne. Bio je prisutan i Mačekov zamjenik Krnjević. Održali smo još dosta koncerata, među ostalim zajedno sa srpskim pjevačkim društvom „Branko“ s dirigentom katolikom Zamolom na otvorenom kraj hotela „Dubrovnik“, i to za siromašnu djecu. Imali smo prostorije u Hrvatskom domu kraj crkve, a na meni je sve bilo: i predstave pripraviti te razne priredbe i koncerte. Napominjem da mi je jednu kompoziciju skladao Albe Vidaković /1914.-1964., svećenik i hrvatski skladatelj – op. prir./ na riječi pjesme „Kod ćuprije“ od Alekse Kokića /1913,-1840, svećenik i hrv. pjesnik – op. prir./. Kopiju sam poklonio Boži Milanoviću /1890.-1980., istaknuti hrvatski svećenik iz Istre – op. prir./ i nalazi se u Vidakovićevoj ostavštini. Posvećena je „Posavcu“ i meni, ali je nismo nikad izveli, jer je bilo već ratno vrijeme. Napominjem da su u „Posavcu“ pjevali i neki muslimani i pravoslavni, jer nisam gledao što je tko, nego kakav glas ima. Neko vrijeme pjevala je i operna pjevačica, sopran iz Splita, Vera Košić, jer joj je muž bio na službi u Bosanskoj Gradiški.

DOGAĐAJI 1940. GODINE Prijam dvojice kandidata u sjemenište Godine 1940. Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci poslao sam dvije molbe svojih župljana za prijem u sjemenište u Travnik. Jedna pod br. 244/40 od 20.VII. za Ivana Benkovića, koju je Biskupski ordinarijat odbio na godinu dana. Druga je molba za Josipa Marenića iz Vrbaške, pod br. 245/40 od istoga dana. Pod br. 334/40 od 9.VIII. imenovani je primljen uz plaćanje 200 dinara mjesečno. Budući da je otac imao više djece i bio siromašnijeg stanja, ja sam za njega plaćao. Bio je dobar đak i svršio je četiri razreda gimnazije u Travniku, ali je za vrijeme rata sjemenište rastureno, a ja zatvoren te sam izgubio vezu s njim. Slučajno smo se, nakon svega, sastali u Vrbaškoj na sprovodu njegova oca, kad sam zamjenjivao župnika. Svršio je pedagošku akademiju i fakultet i sada je u Sarajevu profesor. 180

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Posjet zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca župi Bosanska Gradiška dana 7. rujna 1940. Župni ured u Bos. Gradiški primio je dopis Rkt. župnog ureda u Staroj Gradiški od 9. VIII. 1940., primljen pod br. 278/40, u kojem poziva vjernike župe Bos. Gradiška na sudjelovanje prigodom dolaska nadbiskupa Stepinca na krizmu 6. rujna 1940., te na dan krizme u St. Gradiški 7. IX. 1940. Na temelju te obavijesti otišao sam u Zagreb do Nadbiskupa i zamolio ga da, prigodom krizme u St. Gradiški posjeti i Bos. Gradišku, gdje će mu se prirediti svečani doček i akademija. Nadbiskup je rado pristao i ugovorili smo da to bude 7. rujna po podne, nakon krizme. Dopisom br.299/40 od 30.VIII. 1940. obavijestio sam Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci o dolasku preuzv. g. Nadbiskupa Stepinca u Bos. Gradišku dne 7.rujna 1940 u 17 sati. Obavijestio sam i državne vlasti. Dopisom br. 306/40 od 2. rujna 1940. Sreskom Načelstvu u Bos. Gradiški obavijestio sam o dolasku preuzv. g. Nadbiskupa dr A. Stepinca u Bos. Gradišku na 7. IX. 1940. u 17 sati i zamolio da se obavijeste druga nadleštva radi prisustvovanja dočeku i akademiji. Isto tako dopisom br. 307/40 od 2. IX. 1940 obavijestio sam Općinsku upravu u Bos. Gradiški o dolasku Hrvatskog Metropolita i zagrebačkog nadbiskupa dr Stepinca u Bos. Gradišku 7. IX. i pozvao na doček i akademiju. Nadbiskup je došao u St. Gradišku 6. IX 1940. i odsjeo u župnom stanu. Navečer oko 20 sati Hrv. pjevačko društvo „Posavac“ iz Bos. Gradiške, kojemu sam bio dirigent, te vjernici iz Bos. Gradiške, okupili smo se pred crkvom i s bakljama pošli nasipom do župnog stana u St. Gradiški. Tamo smo na nasipu otpjevali nekoliko pjesama, a brico Mujkić, musliman, odsvirao na violini „Ave Maria“. Nadbiskup nam je s prozora zahvalio i sve nas pozdravio. Krizma je obavljena u župnoj crkvi u St. Gradiški 7. IX 1940. u 9,30 sati. Na XVI. nedjelju po Duhovima, 1. IX. 1940. obavijestio sam vjernike u crkvi ovim oglasom: „Dne 7. IX. 1940. krizma je u St. Gradiški, a obavit će je preuzv. g. dr Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. Dolazak je predviđen 6. IX. u 16,30. Navečer oko 20 sati priređujemo bakljadu iz BoS. Gradiške s pjevačima H. P. D. ‘Posavac’ i drugima do župnog stana u St. Gradiški. Na 7. IX. 1940. u 17 sati dolazi hrvatski metropolit dr A. Stepinac prvi puta k nama, stoga je dužnost svih župljana da ga u što većem broju i što ljepše dočekamo. Recite i drugima koji nisu danas došli na sv. misu. Ostavite to popodne svoje poslove i dođite. Kod spomenika kralja Tomislava bit će podignut slavoluk. Preuzvišenog će pozdraviti župnik, zatim 181

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

jedna djevojčica. Nakon toga kratka molitva u crkvi i blagoslov Nadbiskupa. Iza toga je u našem Hrv. domu svečana akademija. Hrv. P. D. ‘Posavac’ otpjevat će nekoliko prigodnih pjesama, a liječnik dr Križaj održat će predavanje o Hrvatima ovoga kraja. U nedjelju je krizma u Slav. Mačkovcu pa, tkogod može, neka ide tamo na misu i svečanost krizme.“ Na doček Nadbiskupa stigli su iz Banje Luke konzultor fra Miron Kozinović i biskupov tajnik fra Kruno Brkić. Program se odvijao po zakazanom rasporedu. Među ostalim pjesmama bila je i pjesma Novaka: Hrvatskoj. Nadbiskupa je pratio kanonik Pavić, odličan bas, i on je pjevao sa „Posavcem“. Akademija je vrlo uspjela. Bili su predstavnici vlasti i profesori gimnazije. Poslije mi je direktor gimnazije Atanacković, Srbin iz Niša, čestitao na uspjeloj akademiji. Nakon akademije bila je večera u župnom stanu u Bos. Gradiški za uzvanike. Nadbiskup je ostao na odmoru nekoliko dana i tom zgodom priređen je njemu u čast ribolov na Savi. Dok su zabavljali Nadbiskupa, podmetnuli su mu na udicu smuđa i zavikali da poteže. Uslikao sam ga kako drži ribu u ruci, ali s nevjericom, da je baš on ulovio. U sljedeću nedjelju bila je krizma u župi Slavonski Mačkovac. Uoči krizme Nadbiskup je pošao u Mačkovac Savom u motornom čamcu. Čamac se polako kretao, jer je Nadbiskupa pratila „flotila“ od preko 100 ribarskih čamaca. Bila je to nezaboravna i impozantna slika.

Vjeronauk Bio sam dosta opterećen držanjem vjeronauka, jer su škole udaljene. Držao sam na gimnaziji u Bos. Gradiški uz honorar (do IV. razreda gimn.), u Gornjim Podgradcima (24 km), u Cerovljanima (11 km), Vrbaškoj (7 km), u Orahovoj (25 km). Imao sam pravo da mi općine podmire podvoz, ali većinom nisu. Tražio sam preko općinskih uprava. Banska uprava u Banjoj Luci tražila je preko Sreskog načelstva br.11-9556/40 da se izvijesti, kako je regulirano pitanje podvoza za vjeronauk. Od Općinske uprave u Gornjim Podgradcima, br. 355/40 od 30. X. tražio sam godišnje 600 din., jer sam dvaput tjedno vršio nastavu. Od Općinske uprave u Cerovljanima (br.356/4o od 30. X.) tražio sam za nastavu u Koloni Dubravama godišnje 800 din. za podvoz, a vršio sam nastavu dvaput mjesečno. Od Općinske uprave u Bistrici br. 357/40 za nastavu u Vrbaškoj jednom tjedno, tražio sam godišnje 1000 din. za podvoz. Od Općinske uprave Orahova br.358/40 za nastavu jedanput mjesečno tražio sam godišnje 1000 din. za podvoz. Odgovarali su da se ne može usvojiti zbog siromaštva općine. Još sam držao /vjeronauk – op. prir./ na stručnoj školi u Bos. Gradiški. 182

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Za vrijeme rata predavao sam na gimnaziji matematiku, fiziku, nauk o državi i talijanski /jezik – op. prir./, dok nisu došli profesori za te struke. U Gornje Podgradce vozio sam se motornom drezinom zajedno s liječnikom dr Perom Martinovićem i blagajnikom socijalnog i još nekima. Po nas bi došao fijaker, pokupio nas i odvezao do tzv. „Legštata“ na Obradovcu, kamo je dolazio mali vlak Našičke pilane s materijalom. Bilo je tu skladište, odakle se tovarilo na šlepere. Drezina je bila otvorena, sprijeda i otraga mjesta, a u sredini vozač. Dobili smo vreće „fusake“ iznutra obložene krznom, koje bi svezali oko vrata, a na glavi smo imali kožnu kapu i naočale. Najgore je bilo sjediti sprijeda. Dovezli bi me do škole na ulazu u Gor. Podgradce i tu bi čitav dan držao nastavu. Bilo je preko 50 djece, a u Gor. Podgradcima oko 70 obitelji katolika, većinom majstora u pilani „Našičke“, a drugi su svi bili pravoslavci. Na telefonskoj centrali bio je neki Sulejman, koji je mene telefonski obavještavao za bolesnike /opremanje bolesnika sv. sakramentima – op. prir./ ili kad sam trebao doći tamo. Budući da nisam imao telefona, nazivao je moga susjeda Luku Bralića, pravoslavca, koji je imao blizu mosta trgovinu, pa bi došao po mene njegov šegrt ili bi prenio poruku. Direktor „Našičke“ bio je Mađar-Židov Szöke (za vrijeme rata odveden),a zamjenik Vilim Stančić (zvao se inače Scheinberger, pa je promijenio prezime). Bio je isto tako Židov, a žena mu Njemica Gertruda, protestantkinja. Njega sam uspio spasiti te se je preselio u Bos. Gradišku. Poznavali smo se više službeno. U Gor. Podgradcima „Našička“ mi je dala sobu na raspolaganje i ručak u činovničkoj menzi. Tamo sam i ispovijedao u adventu i korizmi te osta/ja/o par dana radi blagoslova kuća. Na groblju nije bilo kapelice, a bilo je zajedničko s protestantima. Kad bi zapao snijeg, bilo se teško vratiti, pa sam nekako stigao u Bos. Gradišku vlakom uz velike neprilike. Nekad bi pravoslavci podmetnuli kamen na tračnice, kad bi naišla drezina, pa se kojiput i izvrnula. Sa svim službenicima i mještanima dobro sam se pazio. U „Našičkoj“ na višem položaju bio je /neki/ Prager, rimokatolik, a žena mu pravoslavka Kica Čabrinović, rođena sestra atentatora na Ferdinanda iz Sarajeva. Imao je auto pa bi mi koji put učinio uslugu i povezao me u Gradišku. Za vrijeme rata bio je odveden u logor St. Gradiška, a ona se je preselila u grad. Imao sam vezu s njime preko apotekarice kod apoteke Radišića i slao mu vezom lijekove i drugo. Doznao sam da je umro u logoru od tifusa. Kica je dolazila k meni za pomoć i potporu, jer su je svi izbjegavali osim mene. Pomogao sam joj koliko sam mogao i, kad je muž umro, otišao sam u Zagreb i isposlovao dokumente da legalno ode u Beograd, što je učinila i javila mi se sa velikom zahvalom. Kad je čula da mi se sudi u /Bos./ Gradiški, došla je iz Beograda, ali joj nisu dali da svjedoči za mene i morala se vratiti. Tek nakon godinu dana instaliran sam za župnika 183

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Prije mene bio je župnik u Bos. Gradiški mons. dr. Nikola Bilogrivić. Kao monsignor pripadao je Papinoj pratnji, pa je trebalo, prema tadašnjim crkvenim propisima, da Papa potvrdi mene kao župnika. U tu svrhu dobio sam obavijest koju sam pročitao u crkvi 29. IX. 1940.: „Po nalogu Biskupske kancelarije oglašujem slijedeće: Preuzv. gosp. biskup Jozo Garić primio je pismo Sv. oca pape iz Rima kojim me po can. /kanonu Crkvenog zakonika – op. prir./ 1435, 1 Sv. otac papa postavlja za župnika u Bos.Gradiški“. Protumačio sam što to znači. U vezi instalacije /uvođenja u župničku službu – op. prir./ doći će uime biskupa mons. Ivica Vlašić da me uvede u posjed župe ili ustoliči. Obavit će se u nedjelju pod pučkom misom.“ Sljedeće nedjelje došao je mons. Vlašić, sjedio je pred oltarom, pročitao dekret i tako me ustoličio. Još sam objavio sljedeće: „Ovog tjedna drži se u Zagrebu liturgijski kongres na koji šalje preuzv. gosp. biskup mene kao delegata. Neću biti u Bos. Gradiški od utorka do subote.“ To je objavljeno 20. X. 1940.

DOGAĐAJI 1941. GODINE Početkom Te godine umrla su tri naša svećenika: 18. I. 1941. umro je u Miljevcu župnik Petar Schumann. Na tu župu došao je kasnije don Ljubomir Nikolić, vojni svećenik, mislim pukovnik na radu u ministarstvu u Beogradu, inače iz Dalmacije. Kad je zbog partizana morao napustiti župu, ja sam ga primio u Bosanskoj Gradiški u župnu kuću. Dana 24. I. 1941. umro je u Banjoj Luci kateheta mons. Pavo Pajić. Dana 16. III. 1941. umro je u Novom Martincu župnik Dragutin Muljević.

Rat i propast stare Jugoslavije Dana 27. ožujka 1941. čuli smo za demonstracije u Beogradu i bili smo zabrinuti kako će se stvari razvijati. Dana 6. IV. 1941. /bila je/ Cvjetnica. Nakon mise u 8 sati doznao sam da su njemački avioni toga jutra u 7 sati strahovito bombardirali Beograd. Time je počeo rat s Njemačkom. Na pučkoj misi bilo je malo vjernika, jer su policajci vraćali svijet kućama zbog rata. Otišao sam do Sreskog načelnika i zamolio ga da svi poradimo na tome da se sačuva red i da ne bude izgreda. Na Veliki petak nije bilo obreda u crkvi, jer je prijetilo bombardiranje Bos. Gradiške. Taj dan u 10 sati aktiviran je eksploziv ugrađen u most, a aktivirao ga je jedan vodnik. Budući da je 184

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

most bio blizu crkve, bojao sam se da će i crkvu oštetiti, pa sam nekoliko minuta prije došao do vodnika, koji je bio s aparatom na početku mosta i pokušao nešto učiniti, međutim moja intervencija bila je uzalud. Tako je velik i nov most preko Save razoren, a vodnik je teško ranjen u ruku. Nijemci su iz aviona bacili 6-8 bombi na Bos. Gradišku. Vojska je htjela braniti grad. Postavili su topove nedaleko od Bos. Gradiške, a vojnici su se poredali uz kej nad Savom. Zbog toga su građani evakuirali grad i sklonili se po obližnjim selima: Kozinci, Brestovična i Mačkovac. Doznao sam da četnici prijete da će ubiti mene i časne sestre. I mi smo se sklonili u Kozince. S nama je bio i direktor gimnazije Atanacković iz Niša. Seljaci su svu noć stražarili s nekoliko pušaka. Na Veliku subotu ujutro pobjegli smo preko Mačkovca i Save u Slavonski Mačkovac i smjestili se u školi, a ja kod župnika Matijaševića, kojemu su mnogi iz Bos. Gradiške dolazili radi liječenja. Mještani su nas primili vrlo susretljivo. Tamo sam imao procesiju i misu na Uskrs, a mještani su nam donijeli uskrsna jaja i hrane. Dana 10. IV. 1941. na Veliki četvrtak na večer u pet sati proklamirao je general Slavko Kvaternik u ime Poglavnika dr Ante Pavelića Nezavisnu Državu Hrvatsku. Na Uskrs su izvješene bijele zastave u Bos. Gradiški, jer su počele dolaziti njemačke trupe. K meni je u Slav. Mačkovac došao jedan siromah musliman, mislim da se zvao Sulejman, i obavijestio me da su četnici provalili u župni stan i odnijeli nešto brašna i drugo, ali da se /ja/ mogu vratiti, jer su Nijemci preuzeli grad. Drugi dan Uskrsa vratili smo se i držao sam pučku misu i „Tebe Boga hvalimo“. Dana 16. IV. 1941. htio sam posjetiti župnika u Staroj Gradiški vlč. Ivana Ferdu Maretića, a kada sam čamcem prešao preko Save na drugu stranu, naišao je iz Zagreba student Zvonko Sukić s dekretom da preuzme kotar od Nijemaca. Netko mu je rekao da su četnici ubili njegovu majku i neke od rodbine, i bio je sav bijesan. Ja sam ga umirio da nitko nije životom stradao i zamolio da se nikome ne osvećuje. Budući da nije znao njemački, zamolio je mene da mu budem tumač kod Nijemaca kod preuzimanja vlasti. Taj dan su Hrvati preuzeli upravu kotara Bos. Gradiška. Pokazao je Nijemcima dekret iz Zagreba, a ja sam preveo, te je tako preuzeo vlast, a postavio je za kotarskog predstojnika svoga ujaka Marka Mostarčića, činovnika kotara, koji je čitavo vrijeme rata bio na toj dužnosti. To je sve što sam ja učinio, a meni su u optužnicu stavili da sam sudjelovao kod preuzimanja vlasti i za to /sam od njih – op. prir./ dobio deset godina zatvora. Nijemci su imali ljetno vrijeme /uveli ljetno računanje vremena – op. prir./ te smo i mi morali pomaknuti mise u 9 i 11 sati. Dana 24. V. 1941. br. 206/41 poslao sam Biskupskom ordinarijatu molbu za mješoviti brak Milana Suvajca, pravoslavca i Rozalije Remeš, 185

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

rimokatolkinje iz Subotice, koji su kanili sklopiti mješoviti brak. Bio sam u nedoumici i pitao “Quid ad casum”? /kako postupiti? – op. prir./. Pet dana kasnije 29. V. br.161/41 dobio sam odgovor da biskup ne daje dozvolu za mješoviti brak nego traži Milanov prijelaz na rimokatoličku vjeru. To me vrlo začudilo i za to ovdje iznosim. Br. 203/41 od 17. V. - II449: Ustaški stožer za bivšu Vrbasku banovinu u Banjoj Luci poslao je dopis koji sam primio 26. V. 1941. u kojemu se navodi da se „pripadnici srpsko-pravoslavne vjere imaju nazivati grkoistočnjacima“. Dana 29. VII. br. 524/41 dobio sam dopis Bisk. ordinarijata br. 1404 od 19.VII. u kojem navodi „Upute Ministarstva Bogoštovlja glede prijelaza grkoistočnih“. Drugi dopis primljen 29.VII. br. 545/41 preko Bisk. ordinarijata donosi pod br. 1445 „Naredbe Ministarstva unutarnjih poslova o kletvi, pijančevanju i kartanju“ /s nalogom – op. prir./ da se kroz tri nedjelje čita i tumači vjernicima. Dana 3. VIII. 1941. oglasio sam u crkvi: „Pronose se kojekakvi lažni glasovi po selima glede četnika i tako stvara panika u narodu. Mnogi se upisuju u ustaše i kao takvi nedolično se ponašaju, otimaju i kradu.“

Dva propala pokušaja da Bosanska Gradiška dobije gradsko groblje Grad Bosanska Gradiška nije imalo posebnog groblja, nego su se / pokojnici/ pokapali u Brestovični, koje služi i za okolna sela, a udaljeno je od grada dva kilometra. Kada nastanu poplave nije /bilo/ moguće doći do groblja, pa smo bili prisiljeni pokapati na groblju u Staroj Gradiški, koje ima malo viši teren, a išli smo nasipom. Stoga smo odlučili kupiti zemljište za gradsko groblje. Predloženo je bilo zemljište uz cestu iznad pravoslavnog groblja. To bi najbolje odgovaralo. Međutim, to je spadalo na Ured za kolonizaciju, u kojemu je bio glavni šef Rudi Čajavec. Ured se nalazio u kući kraj /potoka/ Crkvene i natkrivene čaršije u Banjoj Luci. Otišao sam u Banju Luku u taj ured i razgovarao s Čajavcem. Izložio sam potrebu za grobljem i naznačio teren. Odmah je pristao i najavio dolazak s geometrom. Kada su stigli k meni, otišli smo na lice mjesta i pitao sam, je li taj teren za prodaju. Odgovorio je da i to zemljište spada pod njegov ured. Geometar je počeo razmjeravati. U to je iz susjedstva došla jedna žena - pravoslavka i obratila se meni: „Gospodine, ostavi i meni nešto!“ Upitao sam je čije je to zemljište, a ona mi je odgovorila, da je iseljenih Srba i njezinih rođaka. Odmah sam rekao Čajavecu da ja odustajem od kupnje, jer ne želim da mi netko proklinje mrtve koji bi tu bili sahranje186

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ni. Odgovorio mi je da sam lud, jer je to legalna prodaja. Ostao sam pri svome, i mi smo se neobavljena posla vratili u grad na kavu. Drugi prikladan teren bio je preko puta pravoslavnog groblja s druge strane ceste. Teren je pripadao nekoj njemačkoj obitelji koja se odselila, a postavili su Rudija Tomana iz Bos. Gradiške da upravlja zemljom. Zamolio sam ga da upita hoće li prodati zemljište za groblje, ali obitelj nije pristala, i tako je gradsko groblje ostalo neostvareno. Dogodilo se to 1941., ali se ne sjećam više datuma.

Nedirnut doručak Ujesen 1941. g. došao sam poslom u Zagreb. Bilo je to nekako nakon partizanske diverzije u glavnoj pošti. Kada sam htio posjetiti jednog prijatelja, rekoše mi da je u vezi s tom diverzijom osumnjičen i uhićen. Zvao se Vlado Singer. On mi je ono pisao sa Lipara u Rim za primanje „Katoličkog tjednika“. Doznao sam da se nalazi u zatvoru na Savskoj cesti, te sam odlučio posjetiti ga. Prijatelji su me odgovarali od toga, jer je opasno, ali htio sam bar pokušati, pa što bude. Nisam ni tražio dozvole za posjet, jer ju ne bih ni dobio, nego sam pošao u mantiji te sam se nadao da će me upravnik zatvora pustiti, premda nisam znao ni kako se on zove. Došao sam pred stražarnicu i zamolio da razgovaram s upravnikom. Stražar je telefonirao ili javio upravniku da je došao jedan svećenik. Nakon par minuta došao je stražar po mene. Kad smo išli preko dvorišta, upravo su izlazili zatvorenici u šetnju. Začuđeno su me gledali i netko naglas dobaci: „Evo i popa zatvorilo!“. Stražar me je odveo, mislim, na prvi kat u upravnikovu kancelariju. Kad me je upravnik ugledao, nije mi dao ni da mu objasnim razlog svoga dolaska, nego oštro reče: „Požurite, već Vas dugo čeka!“. Gledao sam u čudu u upravnika. Kako je doznao zašto sam došao? Možda je netko od mojih poznatih telefonirao i zauzeo se kod njega da mi dopusti vidjeti Vladu, moga prijatelja? Pokušao sam stvar objasniti, ali on mi ne dade nego pokaza rukom: „Idite ovuda pa desno zadnja vrata. Rekao sam Vam da Vas već dugo čeka!“. Pošao sam kako mi je rekao, otvorio vrata i ušao u jednu veću sobu s krevetima. Osjetio sam po mirisu da sam u bolničkoj sobi. Na jednom krevetu ugledah blijeda, mršava čovjeka. Zvao me je: „Ovdje sam velečasni! Hvala Vam što ste došli. Od jutros Vas čekam! Donijeli su mi doručak, ali ga nisam ni dirnuo. Evo ga kraj mene. Davno se ohladio.“ Vidim, posrijedi je zabuna, ali predosjećam u čemu je stvar. Bolesnik mi je potpuno nepoznat.

187

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

„Prijatelju, sigurno ste zvali svećenika da se ispovjedite i primite druge sakramente?“, rekoh mu. „Da, zamolio sam ih da mi pozovu svećenika. Neću dugo. Želim urediti svoje račune s Bogom. Bolujem od tuberkuloze.“ – odgovori mi on. Prije same ispovjedi sjeo sam kraj njega da mu se najprije ispričam što je tako dugo čekao. Rekao sam mu da nisam odavle, da nisam ni znao za bolesnika te nisam ni ponio svetu Pričest ni bolesničko ulje. Rekao sam mu i da sam došao posjetiti prijatelja koji je ovdje zatvoren, koji je Židov. Osjetih i tugu i radost u njegovim očima. Rekao mi je i svoje ime. Više se ne sjećam, zaboravio sam. Radio je kao novinar u dnevniku „Novosti“. Osumnjičen je kao komunist i uhićen. Znam da mi je spominjao Zelengaj. Je li tamo ležao u bolnici, te su ga prebacili u zatvor, više se ne sjećam. Zamolio je upravnika zatvora da mu pozove svećenika. Upravnik je ujutro telefonirao. Uto sam stigao ja i on je mislio da idem bolesniku, te me nije ništa ni pitao. Bilo je već oko 10-11 sati, a bolesnik nije još ništa ni okusio, pa ni vode /zbog tadašnjih liturgijskih propisa morao je biti natašte, kako bi mogao primiti sv. Pričest – op. prir./. Skrušeno se ispovjedio. Želio je i sv. Pričest i bolesničko pomazanje. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da odmah netko donese. Zahvalno mi je stisnuo ruku. Rastali smo se kao prijatelji. S vrata sam mu zadnji put mahnuo rukom i pošao opet upravniku zatvora. „Što sada hoćete? Jeste li obavili svoje?“ „Nisam, upravniče!“ „Pa, bili ste kod njega.“ „Bih li mogao telefonirati salezijancima?“ Rekoh mu i zašto. Gledao me je u čudu, ali, dopustio je. Telefonski sam zamolio da odmah dođe svećenik i ponese sv. Pričest i sv. ulje. Nisam spustio slušalicu dok mi nisu zajamčili da odmah dolazi. Tada sam rekao upravniku razloga moga dolaska. „Nemoguće!“, reče. „Imate li dozvolu?“ „Nemam, niti znam od koga je treba tražiti. Mislio sam da mi Vi to možete dati.“ „Stavljate u nepriliku i mene i sebe!“ „Molim Vas, samo minutu. Nitko me neće vidjeti ni znati.“ Gledao me je i razmišljao što će. „Dobro. Ali, samo minutu i ne govorite nikome.“ „Hvala Vam!“, rekoh. Na to me ostavi, a ja za njim. „Čekajte tu!“

188

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Gledao sam kako otključava jednu sobu-ćeliju i ulazi u nju. Malo zatim je izišao i prošao kraj mene, a da me nije ni pogledao niti išta rekao. Pođoh za njim u kancelariju. „Molim Vas, upravniče!“ „Pa, vidjeli ste...“ Tada sam razumio. Ostavio je vrata nezaključana, ali moga prijatelja je upozorio na moj dolazak. Ako uđem i netko to primijeti, ispast će kao da sam zabunom ušao u tu ćeliju, umjesto u bolesničku sobu. Ušao sam i pozdravio se s prijateljem. Ostao sam samo jednu minutu i oprostio se s Vladom, mojim prijateljem. Zahvalio sam upravniku i bez pratnje pošao do izlaza. Ispratili su me začuđeni pogledi zatvorenika koji su bili u šetnji u dvorištu. Mislio sam na sudbinu prijatelja, kojemu ne mogu pomoći. Završio je svoj život u logoru. Uz njega mi je neprestano dolazila pred oči slika nedirnuta doručka i zahvalni stisak ruke umirućeg novinara.

Rušenje pravoslavne crkve /u Bos. Gradiški/ U Staroj Gradiški postojala je kaznionica kamo smo dolazili župnik iz Stare Gradiške i ja ispovijedati zatvorenike. Kaznionica je rasformirana 1941., zatvorenici premješteni u druge kaznionice, a u njoj je osnovan ustaški logor. Trebao im je duhovnik logora, pa su došli k meni i predložili da preuzmem tu dužnost. Upitao sam ih bih li bio i duhovnik zatvorenika, ali su mi odgovorili da bi samo bio za ustaše. Nisam pristao, nego sam im rekao: „Ako ne mogu biti i za zatvorenike da im na neki način mogu pomoći, onda ne želim preuzeti tu dužnost.“ Obavljao ju je neko vrijeme župnik iz Stare Gradiške Ivan Ferdo Maretić, a poslije fra Zvonko Lipovac. Ljeti 1941. odlučile su ustaše iz logora srušiti pravoslavnu crkvu u Bos. Gradiški i materijal upotrijebiti za bunkere. Tražili su poduzetnika u Bos. Gradiški koji bi preuzeo rušenje. Kad sam to doznao, javno sam to u crkvi osudio i apelirao na sve da ne preuzmu to nečasno djelo, jer će ih stići prokletstvo Božje. Nitko se iz Bos. Gradiške nije htio prihvatiti rušenja. Na to su doveli jednog poduzetnika iz Sređana kod Pakraca / autor je napisao: iz Lipika, ali sam provjerom saznao i za ime poduzetnika i njegovo porijeklo – op. prir./ s njegovom ekipom. Kad su stigli u Bos. Gradišku, potražio sam /toga/ poduzetnika i zamolio da to ne čini, jer je to crkva Božja. Odgovorio mi je, da je to njegov posao, njegova služba. Otišao sam razočaran, ali nisam mogao ništa, a mogli su mi se i ustaše zbog toga osvetiti. Počelo je rušenje s vrha tornja. Jedna cigla pala je na glavu poduzetnika i ostao je na mjestu mrtav. Prigodom zamjene župnika u Bos. 189

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Gradiški 1988., spomenuo sam to u crkvi i odmah mi se javio vjernik Ljupko Kovačević koji je tada bio pristav u sudu i kao takav sudjelovao kod uviđaja smrti poduzetnika. Rekao mi je da je sve to istina, te da sam još mnogo drugih prosvjeda rekao s propovjedaonice. Imenovani je i danas živ i spomenuo je to prigodom proslave 150. obljetnice župe i obnove župne crkve.

Neke obavijesti glede grkoistočnih i Židova Dana 10. VIII. 1941. objavio sam u crkvi: „Grkoistočnjaci koji su predali molbu /za prelazak u Katoličku crkvu – op. prir./ na Kotarsko predstojništvo neka se jave meni zbog evidencije i vjeronauka“. Dotični su to čuli i došlo ih je stotinjak iz raznih sela i iz grada. Stajali su u dvorištu kraj crkve. Ja sam ih svjetovao da ostanu što i jesu, jer su natjerani na prijelaz, a neka se slobodno meni obrate za pomoć, kad im bude nešto trebalo. Primio sam /samo/ one koji su mene natjerali da ih primim, radi službe, itd. Nekoliko dana nakon toga došla je jedna žena s kolima drva i rekla mi je da je to milošta za mene, jer sam je „tako lijepo primio i sosvetovao“. Djeci je rekla da me poštuju. Bila je i ostala pravoslavka. Rekao sam joj da sam tako učinio po dužnosti i da se to ne plaća. Uto je došla moja kućna pomoćnica Francika i rekla mi da uzmem drva, jer bi se žena inače uvrijedila, budući da je to milošta. A što je bilo? Imala je nešto šume koju je koristio njen susjed musliman, jer ona tada nije imala nikakvog prava. Ona je to došla reći meni. Otišao sam na sud i prijavio toga čovjeka i tako joj spasio šumu. Došla mi je i učenica gimnazije (VII. razred) iz grada Ines Todić, a pohađala je gimnaziju u Novoj Gradiški. Njoj je trebala ocjena iz vjeronauka. Njeni roditelji nisu prešli, a nju sam poučavao iz vjeronauka i dao potvrdu. Poslije sam pitao katehetu u Novoj Gradiški za nju, pa mi je rekao da mu je to najbolja učenica. Ona je i sada liječnica u Bos. Gradiški. U gradu je bilo kojih desetak obitelji Židova. Njih su Nijemci maltretirali, a ja sam se zauzimao koliko sam mogao. Tjerali bi ih da istovaraju materijal i rade druge poslove. U gradu se nastanio i poddirektor „Našičke“ iz Gor. Podgradaca, također pokršteni Židov, koji je kršten u Zavidovićima, gdje je prije služio, a žena mu je bila protestantkinja, Njemica. Zvao se Vilim Stančić, a prije promjene prezimena Scheinberger. Poznavao sam ga iz Gor. Podgradaca, i, kad se preselio u grad, posjetio sam ga, pa bi zajedno prošetali gradom na čuđenje njegovih znanaca, jer su ga svi drugi tada izbjegavali. Rekao mi je da mu je moja šetnja s njime gradom velika moralna potpora i utjeha. Poklonio mi je ručnu blagajnu koji i danas imam. Poslije je otišao u Sarajevo i stanovao u ulici Jugoslavenske armije br. 34/V. Kad sam izišao iz zatvora posjetio sam 190

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ga i bio njegov gost i kod njega sam odsjeo nekoliko dana. Gospođa / njegova supruga – op. prir./ mi je kasnije javila da je umro. Bio je tu i odvjetnik dr Pavle Dobrović (prije Guttman), također Židov, čija je žena Lepa bila učiteljica pravoslavne vjere. Njih sam spasio i, kad je bilo najteže, spavao je kod mene. Kad su me ustaše odvele u logor, pobjegao je u Banju Luku i spasio se. Poslije je bio u Sarajevu sudac i ne znam dalje o njemu. Njegov sin Vlado Dobrović je arhitekt u Sarajevu.

Židovska obitelj Wachsler /Ovo/ Pišem po sjećanju, a mislim da je to bilo 1942. godine. Netko mi je javio da će ustaše zatvoriti ili otpremiti u logor židovsku obitelj Wachsler iz Nove Gradiške. Supruga je bila liječnica, a muž je držao gvožđaru /dućan željezne robe, op. prir./ u Novoj Gradiški. Zamoljen sam da dođem i pokušam nešto učiniti. Uzeo sam taksi moga susjeda Mateka Kocipera koji je imao kuću tik do Hrvatskog doma i bio jedini taksist u gradu. Usput sam ponio demižon od 20 litara da kupim misnog vina od apotekara Dieneša, koji mi je i prije jamčio da je vino čisto, bez dodatka. Imao je dobar vinograd. Put je bio makadamski, neravan. Stigli smo u Novu Gradišku te sam potražio obitelj Wachsler i predložio da dođu u Bos. Gradišku. Budući da je to bilo u nadleštvu ustaša, otišao sam do ustaškog stožernika. Kad sam ušao u kancelariju, opazio sam ploču s puno ključeva, po koje su dolazili ustaše. Bili su to ključevi rekviriranih kuća i trgovina Židova i Srba. Pitao sam stožernika jesam li došao na pravo mjesto, a on mene za razlog dolaska. Kad sam mu rekao razlog, potvrdio je da predstoji uhićenje i oduzimanje imovine. Razložio sam kako je u Bos. Gradiški potreban liječnik i da bi nam puno koristilo kad bi dao propusnicu obitelji Wachsler da dođu u Bos. Gradišku /u/mjesto u logor. Nakon dugog uvjeravanja pristao je. Sav sretan javio sam to gospođi Wachsler i otišao Dienešu po vino. Platio sam litru po četiri kune. Na to smo se Matek Kociper i ja vraćali radosni, što put nije bio uzaludan. Nekako pred Bos. Gradišku osjetio sam miris vina i rekao Mateku da pogleda što je s demižonom koji je bio otraga. Kad je pogledao, imao je što i vidjeti: demižon se razbio i vino iscurilo. Neka je sva šteta u tome, glavno je da smo spasili živote. Nekoliko dana nakon toga preselili su /se/ Wechsleri u Bos. Gradišku i mi smo im našli stan te je gospođa radila kao liječnica i puno nam pomogla. Kad sam vidio da je stanje za njih opet postalo opasno, savjetovao sam im da se sklone u Mostar pod talijansku okupaciju, jer će tamo biti sigurniji. Tako je i bilo, ostali su i preživjeli rat. Mislim da su se kasnije odselili u Izrael.

191

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Još neke obavijesti iz 1941. godine U Bos. Gradiški postojala je udruga „Hrvatski Radiša“ koja se brinula za šegrte i kalfe glede službe. U nedjelju 12. X. 1941. slavio se „Radišin dan“. Članovi „Hrvatskog Radiše“ prisustvovali su sv. misi u 9 sati, a nakon mise prodavali su odbornici i Radišini pitomci otkupne značke i skupljali priloge u korist „Hrvatskog Radiše“. Napominjem to zato što takvo društvo više ne postoji. Iste nedjelje, 12. listopada, oglasio sam i Misijsku nedjelju uz trodnevnicu za misije i preporučio upis u Društvo za širenja vjere.

Zapaljena pilana u Gornjim Podgradcima Dana 23. listopada 1941. provalili su partizani iz Kozare u Gornje Podgradce, pobili oružnike i zapalili pilanu. Plamen se vidio iz Bos. Gradiške. A 26. listopada bio je pogreb sedmorice poginulih u Gor. Podgradcima. Sahranjeni su na groblju u Staroj Gradiški, jer je /na našoj strani – op. prir./ bila poplava, pa se nije moglo na naše groblje. Činovnika „Našičke“ Ivicu Pavera odveli su u šumu, zvjerski mučili i ubili. Tako smo naknadno doznali, a i on je poslije pokopan na groblju u Staroj Gradiški. Naš župljanin Velimir Banović poginuo je u vlaku kod Maglaja.

Daljnje župne obavijesti Proslava sv. Nikole. Uoči Nikoljdana u hotelu „Croatia“ (bivši „Dubrovnik“), škola časnih sestara dala je priredbu za djecu. Prihod je išao u korist škole, a gospođe su kupile po gradu priloge. Dana 7. XII. oglasio sam adventsku ispovijed i zamolio: „Na ispovijed dođite zajedno u grupama. Učinit ćete veliko djelo ljubavi prema bližnjemu, ako siromašnima koji nemaju što obući, posudite odjeću ili obuću da i oni mogu doći na sakramente. Ali na ispovijed možete doći u kakvom bilo odijelu, jer Bog gleda na srce i dobru volju, pa nemojte radi lošeg odijela propustiti božićnu ispovijed. Dođite u što većem broju u petak 19. XII. na božićnu ispovijed, jer će ispovijedati nekoliko svećenika prije podne i popodne.“ Bilo je ružno vrijeme, kiša i snijeg, pa je opet došlo do podne 160 sa sela i popodne iz grada 150 vjernika. Ispovijedali su župnik iz Doline fra Ognjen Idžotić, iz Stare Gradiške Ivan Ferdo Maretić i ja. Na Božić 1941. nije bilo ponoćke, jer su, navodim /iz Knjige župnih oglasa – op. prir./, „komunisti-četnici zauzeli neka sela kao Turjak, Podgradce, Grbavce, pa sve do Dubrave Kolone i Bukvika“. 192

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

DOGAĐAJI 1942. GODINE Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci poslao je dopis pod br. 125/42 od 24. 1., primljen 3. II. br. 53/42, u kojemu traži podatke o prijelazu grkoistočnih na rimokatoličku vjeru i to: Koliko ih je prijavilo prijelaz? Odgovor: 587. Koliko je prešlo? Odgovor: 56 grkoistočnih, te 4 Židova i jedan musliman. Ubijeno je desetak vjernika kod napada na Gornje Podgradce.

Moja violina Židovu iz logora Imao sam violinu, staru, proizvod Amatija koju mi je poklonila strina iz Zagreba Milada Župančić nakon smrti moga strica Jurice Župančića koji je svirao violinu u zagrebačkom kvartetu. U Bos. Gradiški bio /živio/ je veterinar Andrašić, a njegova supruga bila je pravoslavka. Znali smo se ponekad sastati kod mene ili kod njega i po dva sata svirati violinu u duetu. Supruga bi donijela kavu, koja bi se ohladila, jer nismo prekidali / sviranje/. Bilo je to poznato u gradu. Nekako u to vrijeme, ne sjećam se datuma, ustaše u logoru osnovali su orkestar, ali su im trebali instrumenti. Došli su Bos. Gradišku i tražili po kućama. Tako je i k meni došao jedan ustaša s logorašem Levijem iz Novoga Sada, koji je dobro svirao violinu. Imao sam dvije violine: jednu više školsku i onu uspomenu od strica. Ugledali su ih u kancelariji i ustaša mi je rekao da posudim uz revers. Dao sam onu školsku. Levi me zamolio da vidi i drugu violinu. Rekao sam da mi je to uspomena od strica i ne želim je dati. Htio je samo vidjeti kakav ima zvuk. Pokazao sam i kad je odsvirao nešto, sav zanesen je rekao: „Pa znate li Vi što imate? To je violina Amatija s prekrasnim zvukom. Ta vrijedi danas čitavo blago! Rekao sam da mi je sve to poznato. Uporno me molio da mu „posudim“ upravo tu violinu. Sjećam se da sam mu rekao: „Pa zar je Vama do sviranja u logoru?“ „To mi je sva utjeha!”- odgovorio je. Nešto sam razmišljao: ljudi ginu, rat je, pa što ako i ta skupa violina propadne, samo da tom Židovu donekle olakša život u logoru. I dao sam mu. Ustaša je napisao potvrdu – revers da se „posuđuje“, ali ja sam rekao neka potpiše Levi, jer je njemu dajem. Htio sam da osjeti kako ga poštujem kao čovjeka, makar je bez ikakvih prava i zatvorenik. Ta je violina nestala u logoru, kako sam i mislio /predviđao/.

193

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Neuspjela korizmena ispovijed u Okučanima Župnik iz Bogićevaca pozvao je mene i župnika iz Stare Gradiške da dođemo pomoći ispovijedati u Okučane. Uzeli smo zaprežna kola i odvezli se. Ispovijedalo se u domu i u školi. Bila je masa svijeta, što me vrlo začudilo, jer Bogićevci nisu tako velika župa. Počeo sam ispovijedati i primijetio odmah da ljudi nisu poučeni. Pitao sam jednoga tko ih je pripravljao. Odgovorio mi je da su ih ustaše natjerale na rimokatoličku vjeru ali da su oni pravoslavci. Odmah sam se digao i rekao župniku da ja tu ne želim sudjelovati kod prisilno prevedenih. Rekao sam to i župniku iz St. Gradiške Ferdi Maretiću i mi smo se odmah vratili kući. Poslije sam taj događaj spomenuo nadbiskupu Stepincu, ali ne znam rezultat.

Korizmena ispovijed u Bosanskoj Gradiški U petak 27. ožujka1942. ispovijedali su kod mene u župi: župnik iz Stare Gradiške Ferdo Maretić, župnik iz Novog Martinca Alfred Pichler i župnik iz Gumjere Anto Dujlović. Ujutro je bilo 275 pričesti, a građana 28, te na Cvjetnicu 90. /Prema rasporedu, ujutro su se ispovijedali oni sa sela oko Bos. Gradiške, a oni iz grada, „građani“, popodne – op. prir.) Na Cvjetnicu sam objavio: „U prošli petak bio je lijep odaziv vjernika na uskrsnu ispovijed. Oni koji se nisu mogli ispovjediti zbog (ratnih) neprilika, neka to učine barem nakon Uskrsa. Ako netko ne izvrši svoju dužnost radi nehaja, ako ga na to ne može potaknuti ni pregorka smrt Božanskoga Spasitelja niti grozote rata i druge neprilike koje nas biju i dnevno upozoravaju da se pomirimo s Bogom, onda takvi nisu dostojni da sudjeluju kod crkvenih funkcija kao kumovi. Neka se ne vrijeđaju, ako im se uskrati kumovanje ili blagoslov kuće. Mnogi su se ružno ponijeli prigodom sv. pričesti. Došli su nepripravni na pričest i s pričesne ograde odmah izišli iz crkve. Nisu koristile moje opomene da se dostojno zahvale na pričesti. Ja im s ovoga mjesta otvoreno velim: Jadni Božanski Spasitelju, u čija si srca došao. Kako su neki ljudi škrti u vremenu, surovi u vladanju i nezahvalni prema Tebi, koji si toliku muku i smrt podnio za naše spasenje!“

Moj studij u Rimu Dopuštenjem preuzv. gosp. biskupa Garića otputovao sam toga dana /27. 3. 1942. – op. prir./ u Rim završiti svoje studije crkvenog prava na Lateranskom sveučilištu, koje sam nasilno morao prekinuti u siječnju 1939. Zamjenjivao me župnik iz Gumjere Anto Dujlović. Moram se ovdje

194

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

najprije osvrnuti na moj prvi odlazak u Rim iz Banja Luke, jer sam za to dobio deset godina zatvora po optužnici. Bio sam kapelan u Banjoj Luci 1935/36. godine, kad me je 1936. pozvao biskup i rekao da me šalje u Rim na studije, da ću stanovati u Zavodu sv. Jeronima, ali da od njega ne tražim ni dinara. Upravo sam bio kupio u trgovini Divjak krasan bicikl pa mi ga bilo žao, ali nisam imao novaca, pa sam ga prodao vlč. Peri Pajiću, župniku u Vrbanjcima. Još sam posudio nešto novaca od svog dobrog prijatelja vlč. Jure Zirduma, župnika u Vidovicama. Nisam se upisao na Gregorijanu kod Isusovaca, jer su mi u Rimu rekli da je zapravo svestranije sveučilište Utriusque iuris /obaju prava: crkvenog i civilnog – op. MSGR. BRANIMIR ŽUPANČIĆ KAO STUDENT U RIMU prir./ na Lateranu, gdje su razni profesori, pa sam tako i učinio.

Put u Rim 1938. godine Ovdje se moram osvrnuti na svoje prvo putovanje u Rim na studij koncem 1938. godine. Kada sam početkom prosinca 1938. trebao putovati u Rim, usput sam htio posjetiti i Sienu da je razgledam, a čuo sam da je u tamošnjem franjevačkom samostanu na studiju naš hrvatski bogoslov fra Dionizije Juričev. Doznali su za to franjevci s Kaptola iz Zagreba. Oni su me zamolili da odem s jednim čovjekom do Mile Budaka i da će mi dati jedno pismo za Pavelića. Odsjeo sam kod njih u samostanu. Tu su me lijepo dočekali i ja sam molio Juričeva da me odvede do Pavelića, koji je tamo bio u internaciji. Juričev je rekao da se nalazi interniran u jednoj vili, nekoliko kilometara od Siene, ali da nitko ne može doći do njega. Kraj vile osvijetljene reflektorima, gdje je stanovao Pavelić sa obitelji, bila je župna crkva; tamo je Pavelić dolazio svake večeri na blagoslov. On će pokušati preko župnika uglaviti sastanak. Otišli smo zajedno do župnika prije blagoslova i pitali ga. On se nećkao, ali kad sam mu rekao da se radi o crkvenim stvarima, a ne o politici, pristao je. Rekao je da se kontrolira pristup k njemu, jer je pokušan atentat /na njega – op. prir./, ali da on svaku večer dolazi u crkvu, a mi neka čekamo u sakristiji, pa će ga pitati možemo li ga vidjeti. Tako je i bilo. Nakon blagoslova doveli su Pavelića u sakristiju i tu smo razgovarali neko vrijeme. Pitao me za crkvene prilike u Jugoslaviji, jer sam bio upravo došao. Rekao sam što sam znao o crkvenim prilikama i predao mu pismo. Rekao nam je da se za njih stanje pogoršalo u Italiji, jer je 195

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

sklopljen ugovor Ciano-Stojadinović, te da su pod većom kontrolom. To je bilo sve što sam imao s njim. Vratili smo se u samostan. U vlaku iz Siene u Rim u kupeu je bio jedan stariji gospodin i neprestano me fiksirao, jer sam bio u mantiji. Meni se učinilo da je špijun. Pitao me je odakle sam, a ja sam mu rekao da sam iz Bostona u Americi. On mi je uzvratio: „I ja sam bio svećenik i kao vojnik oženih se.“ Žena mu je umrla i jadno živi. Misli, Amerikanac ima dolara pa me je molio da skupim pomoć za njega od svojih kolega i dao mi adresu. I stvarno, skupili smo preko tisuću dolara i poslali mu.

Moj izgon iz Italije Budući da sam bio jedini iz Bosne u Rimu, zamolio me tajnik nadbiskupa Šarića iz Sarajeva, da uređujem račune za njihovu nadbiskupiju kod Svete Stolice. Ujedno me zamolio urednik „Katoličkog tjednika“ vlč. Franjo Kralik, da primam pretplatu onih iz Italije koji su primali taj list. Svim pretplatnicima poslao je moju adresu u tu svrhu. Nisam znao, da među pretplatnicima ima i ustaša s Lipara, gdje su bili skupljeni od talijanskih vlasti. Tako sam dobio pismo od jednoga /od njih – op. prir./ gdje moli da javim upravi, kako ne mogu plaćati, jer nemaju novaca, a žele i dalje primati list. Poslije mi je pisao još koji put, pitao za prilike u Jugoslaviji i tražio da im pošaljem molitvenika. To je bila sva moja veza s njima. Možda sam o susretu s Pavelićem pisao onome na Lipare. Radio sam doktorsku tezu i skupljao materijal u Orijentalnoj biblioteci blizu crkve Santa Maria Maggiore. Jedne večeri u siječnju 1939. vraćam se iz biblioteke, kad me pred sv. Jeronimom /Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima – op. prir./ dočeka talijanski agent i odvede na kvesturu. Nisam znao da je čistačica naše zgrade koja je stanovala u prizemlju i preko koje je dolazila naša pošta, ujedno i talijanska špijunka. Tako je valjda odgovor, što mi je poslan iz Lipara, predala talijanskoj kvesturi i oni su me odveli na saslušanje. Rekli su mi da je zbog već spomenutog ugovora zabranjen svaki kontakt s ustašama. Obrazložio sam im stvar, ali badava; rekli su mi da u roku od 48 sati moram napustiti Italiju i da će po mene doći agent. Bio sam žrtva ugovora Ciano-Stojadinović. Moji su se u „Jeronimu“ zabrinuli, jer nisu znali gdje sam tako dugo. Došao sam negdje kasno i sve ispričao rektoru dr Mađercu /dr. Juraj Magjerec, 1882.-1957., u to vrijeme rektor Hrv. zavoda sv. Jeronima u Rimu – op. prir./. Sutradan smo obojica otišli do jugoslavenskog poslanstva i to agentu zaduženu za to, Vladeti Miličeviću, i ja sam mu sve iznio kako je bilo te zamolio njegovu intervenciju kod talijanskih vlasti. Sve je bilo uzalud i ja sam se morao spakirati i napustiti studije. Po mene je došao talijanski agent koji će me pratiti do granice. Kolege su me ispratili na željezničku postaju Termini. Zanimljivo je da me je u vlak 196

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

odveo kroz diplomatski prolaz. Došli smo do granice Postumia gdje me je napustio agent i prešao sam jedini u kupe u „ničiju zemlju“ do naše Postojne. Došli su službenici i, sigurno već obaviješteni, skinuli me s vlaka i odveli u jednu sobu na željezničkoj stanici. Odmah su napravili premetačinu mene i mojih stvari. Našli su samo jednu sliku mladića u križarskoj uniformi koju mi je dotični poklonio, kad sam neko vrijeme bio duhovnik križara u Banjoj Luci. Bilo je rano ujutro, a u blizini se nalazila filijalna crkva. Zamolio sam svoje čuvare da me puste u crkvu radi mise, što su dopustili. Probudio sam sakristana, koji se malo nećkao, ali sam mu pokazao celebret /potvrdu da je svećenik i da smije slaviti sv. misu – op. prir./ iz Rima i rekao da ću mu platiti misno vino itd., pa je pristao. Nisam znao što me čeka, pa mi je misa bila utjeha. Sljedećim vlakom nastavio sam put uz pratnju agenta. U Zidanom Mostu čekali smo nešto duže na drugi vlak te sam iskoristio zgodu da pošaljem telegram nadbiskupu Stepincu. Došli smo u Zagreb i agent mi reče da uzmem taksi. Odgovorio sam da mi se ne žuri u policiju, a on neka uzme, ako hoće. Došli smo u policiju u Petrinjskoj ulici i odmah me odveo do upravnika Vragovića. Upozorio sam upravnika da je dužan obavijestiti moje crkvene poglavare, a on mi je odgovorio: „Ne brinite, već je nadbiskup Stepinac pitao za Vas.“ Primio je telegram. Zatvorili su me u jednu veću ćeliju s pričnama i dali samo jednu deku. Bila je zima. Vodili su me na saslušanje i dugo ispitivali. Posjetili su me u policiji: dr Šeper, tajnik nadbiskupa Stepinca, moj župnik iz Banje Luke, koji me je utješio i rekao: „I ja sam, Tvoj župnik, bio zatvaran od policije“. „Hrvatska žena“ mi je donijela velik paket s voćem i čokoladom. Rekli su mi, ako dođe do suda da će me braniti advokat Toma Jančiković. Jednog dana ubačen mi je u ćeliju jedan Židov. Donio je tri deke i ja sam ga zamolio da meni jednu dade, jer sam se pokrivao kaputom. On je mislio da sam komunist i rekao mi da naša stvar dobro stoji. Onda sam ga zamolio da me neko vrijeme pusti na miru, uzeo sam brevijar i molio. Na to sam ga upitao što misli tko sam ja. Promijenio je mišljenje i rekao da mu se čini da sam neki svet čovjek. Nakon kojih dvadesetak dana pustili su me kući, jer nisu imali dokaza za sud. Uzeli su mi pasoš i rekli da će poslati u Banju Luku. U Banjoj Luci sam odsjeo kod svoga kuma urara Hinka Hrubyja, ali da ne bi imali neprilike zbog mene, preselio sam se kateheti dr Pavi Pajiću, a pomagao sam župniku u kancelariji i drugo. Tražio sam od policije da mi vrate pasoš, ali su odbili. Pisao sam u Sarajevo na „Katolički tjednik“ vlč. Franji Kraliku da mi izda potvrdu da je poslao moju adresu pretplatnicima u Italiji i tako su do adrese došli i ustaše, ali se valjda bojao i nije mi poslao.

197

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Put u Rim 18. travnja 1942. Sada se vraćam na svoj put u Rim 1942. u travnju, kako sam već zapisao. U Zagrebu sam ušao u vagon za Rim i smjestio se u kupeu, kad dođe moj suputnik Mo Lovro Matačić /čuveni hrvatski glazbenik, dirigent, 1899.-1985. – op. prir./ u uniformi domobranskog pukovnika, koji je također putovao u Rim održati koncert s rimskom filharmonijom. Tako smo se upoznali i zajedno putovali. U Rijeci sam dao stvari nosaču, a mi smo otišli u obližnju kavanu na kavu. Kad smo se vratili nigdje onog nosača, tražili ga, ali smo morali u vlak, jer je već kretao. Prošao sam sve vagone i našao svoje stvari. U Rimu, kamo sam stigao oko 20. travnja,već je bila oskudica hrane. Jeli smo kruh pomiješan s krumpirima. Donio sam čitavu šunku i tako ih obradovao. Nastavio sam studij. U Rimu sam položio ispite zadnje godine i prezentirao doktorsku tezu od oko 200 stranica, pisano latinski. Moderator mi je bio Čeh profesor Jaroš. Bio je zadovoljan tezom, ali mi je rekao, budući da je to bilo već polovicom srpnja 1942., da ću je braniti najesen, jer su sada ljetni dani i univerza ne radi do jeseni. Vratio sam se u Bos. Gradišku. Nažalost, nisam kasnije imao prilike vratiti se /u Rim – op. prir./ i dovršiti doktorat zbog ratnih prilika.

Zagrebačka Opera i nadbiskup Stepinac u Rimu Pred l. svibnja 1942. došao je nadbiskup Stepinac u Rim i odsjeo u „Sv. Jeronimu“. Zagrebačka Hrvatska opera davala je u rimskoj Operi operu „Ero s onoga svijeta“. Mene je zapalo da im pokažem znamenitosti Rima, a bio sam s njima i u audijenciji kod pape Pija XII., na kojoj je sudjelovao i nadbiskup Stepinac. Naime, 1. svibnja 1942. predveo je nadbiskup Stepinac članove opere u audijenciju kod pape Pija XII. Bili smo poredani u četiri duga reda u velikoj dvorani: u prvom redu bili su poredani prvaci opere: Gostič, Križaj, Nada Tončić, Marijana Radev, itd., zatim solisti, drugi glazbenici i na koncu ja, a do mene balerine. Papa Pio XII. u pratnji nadbiskupa Stepinca, prilazio je svakom pojedinačno, pozdravio se i nešto rekao. Kad je došao do mene, Nadbiskup me predstavio kao župnika iz Bos. Gradiške, a ja sam ga zamolio da blagoslovi moju župu, što je rado učinio. Mene je upitala jedna mala balerina, Splićanka, može li nešto reći Papi. Odgovorio sam da može, ako zna talijanski. Nadbiskup je predstavio mene Papi, a ja sam ga zamolio za blagoslov za moju župu, što je rado učinio. Mala Splićanka je zamolila Papu na talijanskom jeziku: „Sveti Oče, blagoslovi hrvatsku Dalmaciju“. „Bravo piccola, vrlo rado!“, odgovorio je papa. Donio sam dosta krunica na blagoslov papi, 198

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

pa su me zamolili i članovi opere da im ih prodam. Razumije se, da sam im dao badava nakon blagoslova. Jedan mi reče da je šef rasvjete u kazalištu i, kad /mi/ zatreba karta za kazalište, da se obratim na njega. Nakon audijencije papinski fotograf Felici slikao nas je sve zajedno. Dok su se namještali za slikanje, uspio sam na brzinu snimiti dva snimka /članova – op. prir./ opere s Nadbiskupom. Na prvoj slici do Nadbiskupa desno stoji Maestro Jakov Gotovac, koji je komponirao operu „Ero“, lijevo je Miloš Žanko, direktor zagrebačkog kazališta, a do njega prvakinja Nada Tončić i Marijana Radev. /Župančić je uz tekst priložio i te fotografije maloga formata – op. prir./ U znak zahvale za pokazivanje Rima članovima opere, poklonio mi je Žanko nekoliko većih fotosa s vrlo uspjelog prikazivanja „Ere“ u rimskom kazalištu. Tenor Gostič (Ero) zaboravio je nešto u sobi gdje se spremao za nastup, a bila je to soba glasovitog talijanskog tenora Giglia, pa sam ga odveo tamo i od osoblja čuo samo pohvale o prikazanoj operi. /Ovaj osvrt na svoj susret s nadbiskupom Stepincem i zagrebačkom Operom Župančić je bio napisao nešto prije ostalog teksta, jer je ispod ovog dijela teksta navedeno da je to napisano u Banjoj Luci, 26. siječnja 1989., pa ih je ovdje uklopio u svoje memoare skupa s nekoliko fotografija s oba ta susreta. Neke od tih fotografija snimio je sam Župančić koji je bio pasionirani fotograf. Župančić se na gostovanje Hrvatske opere u Rimu vraća još jednom, vidi dolje, ali ostavljam oba opisa – op. prir/.

Opet u Bosanskoj Gradiški Vratio sam se iz Rima u srpnju 1942. i 12. VII. objavio: „Naša je biskupija dosad izgubila četiri svećenika koje su ubili komunisti. Preporučujem našu biskupiju u molitve sv. Boni /sv. Bonaventura je zaštitnik banjolučke katedrale i cijele biskupije – op. prir./ da je Božanski Spasitelj poštedi drugih žrtava.“ U međuvremenu, kako sam već napomenuo, zamjenjivao me župnik iz Gumjere vlč. Anto Dujlović, koji se morao skloniti sa svoje župe zbog četnika. Kakav je bio zelotan /revan – op. prir./, navest ću neke njegove obavijesti iz knjige oglasa župe Bos. Gradiška: „Iz Rima je stiglo pismo od župnika da je bio kod sv. Oca Pape Pija XII. i da je molio i dobio blagoslov za svoju župu. Dakle, sv. Otac vam svima šalje svoj blagoslov.“ To je objavio 10. V. 1942. Dalje je objavio svoje opomene: 7. VI. 1942.: „Govori se da sam neki tiranin i krvnik, jer tražim /da žene nose – op. prir./ duge rukave u ove teške dane. Molim i opet tražim u crkvi pristojnu nošnju i rukave do lakata, kako sam odmah rekao, a ne skroz duge, kako ih (zli) jezici pričaju. Molim da neke osobe u crkvi ne prkose. Ljutite se što vas često opominjem. Ljutili se vi ne znam kako, to moram, jer vi to 199

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

sami tražite svojim vladanjem. Na svoje oči sam vidio da se u crkvu ulazi i u crkvi vlada gore nego u birtiji, ne svi, ali ima ih dosta. Neki se češljaju pod misom, a druge se pudraju i šminkaju. To sam vidio, pa zar bih na to morao šutjeti ili bih vas trebao pohvaliti i reći da još i ‘tualetu’ oblačite u crkvi. Molim neka se to više ne dogodi. Zasad blago, a drugi puta već kako tko zasluži.“

Dana 2. VIII. oglasio sam u crkvi: „U petak je pobožnost prvog petka. Dođite na ispovijed i prikažite za potrebe naše župe, posebno za one naše župljane koji su iz Gaštice i Orahove, a nalaze se u logorima u Jablancu, Mlaki i Jasenovcu, da se što prije vrate kućama“. Dana 20. IX.: „Dekretom biskupovim imenovan sam braniteljem ženidbenih veza kod crkvenog suda u Banjoj Luci“.

Sprovod u logoru – susret sa zapovjednikom Filipovićem-Majstorovićem Ne sjećam se datuma, znam samo da je bila jesen i da je upravnik logora u Staroj Gradiški bio Tomislav Majstorović, odnosno Filipović, pa se može provjeriti. Došle su ustaše iz logora po mene da obavim jedan sprovod. Nije bilo duhovnika, a župnik iz Stare Gradiške bio je bolestan. Bilo mi je sumnjivo, jer sam prije toga javio nadbiskupu Stepincu što se događa u logoru, pa sam mislio da me hoće na taj način odvesti u logor. Pitao 200

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

sam mogu li uzeti odavle sve potrebno za sprovod i oni su to potvrdili. Odvezli su me u logor i rekli da čekam pred upravom. Sve sam gledao hoću li vidjeti bar koji vijenac za sprovod i to bi me razuvjerilo. Ugledao sam i čekao na njihovo naređenje. U to je naišao Miroslav Filipović kojeg sam poznavao, a jednom sam, vraćajući se iz Travnika, prenoćio kod njegovih roditelja /u Jajcu – op. prir./, jer nije bilo autobusa. Kad sam ga ugledao, rekao sam: „Što ste mene zvali kad si Ti ovdje?“ On mi je odgovorio: „Ne spominji me, ja sam ovdje zapovjednik logora i zovem se Majstorović, a ne vršim više svećeničku službu. Umro je jedan naš poručnik – Hercegovac od sušice. Dođi nakon sprovoda k meni, pa ćemo razgovarati.“ Odveo me u svoju sobu i dugo smo razgovarali. Rekao mi je da se sklonio u logor zbog Nijemaca i da su ga franjevci izbacili iz Reda. Dao mi je nešto misnih intencija, koje su, valjda, ostale neodslužene, i molio me da ih ja odslužim. Bila je to kao neka ispovijed, ali bez formalne ispovijedi. Pitao sam ga što je zapravo bilo u Drakuliću i je li i on sudjelovao u klanju. On se zaklinjao da nije, ali da je kao ustaški duhovnik bio prisutan. Nakon toga da je suspendiran i maknut iz Reda i došao u Jasenovac u logor pod imenom Majstorović. Tu su jednog dana logoraši provalili, počeli ubijati ustaše i bježati. U tom metežu da je i on nožem klao logoraše i da mu je to prvo klanje. Htio je na meni pokazati zorno i ja sam premro od straha. Rekao je kako je imao „posilnog“ jednog Židova u kojega je imao povjerenje, a on da mu je krao oružje i davao logorašima. Netko ga je tužio i nakon provjere su ga objesili. Molio sam ga da ljudski postupa s logorašima. Vratili su me u Bos. Gradišku, a moji su se već zabrinuli, što se dogodilo sa mnom. Čitavo došašće proveo je kod mene fra Ognjen Idžotić, župnik iz Doline, jer su tamo i u Mačkovcu pljačkali četnici. Kod mene se već nalazio umirovljeni svećenik don Ljubo Nikolić. /Don Ljubomir Nikolić, 1888.-1955., iz Sumartina na otoku Braču, bio je najprije svećenik Porečko-pulske biskupije prije nego je 1925. trajno primljen u Banjolučku biskupiju. Bio je vojni svećenik za vrijeme stare Jugoslavije 1926.-1941., a u vrijeme rata 1941.-1942. bio je godinu i pol župnik u uništenoj župi Miljevcu kod Laktaša. Umro je 1. svibnja 1955. u Bos. Gradiški i pokopan na groblju u Brestovični. – op. prir./. Ponoćke nije bilo nego misa na Badnjak popodne.

Priredio: Anto Orlovac

201

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

STRAŠNA ISTINA O BLEIBURŠKIM MARŠEVIMA SMRTI! SJEĆANJA NA KRIŽNI PUT Tomo Bešker Cijelu noć i pola dana slušao sam rafale i ljudske krikove Godinu dana bio je u sastavu domobranske vojske, a potom je postao vojnik Wehrmachta te je završetak rata dočekao u odori njemačkih oružanih snaga. O svom zarobljavanju i bijegu javno je progovorio 1990. Tomo Bešker iz Zagreba vjerojatno je jedini neposredni svjedok masakra nad hrvatskim ljudima počinjeni nakon završetka rata na Kozari, planini koja je našoj javnosti predstavljena kao važno partizansko uporište, na kojoj je 1700 partizana izgubilo život i na kojoj se „živo manifestiralo bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana“ (usp. Enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“). Da je na toj „legendarnoj partizanskoj“ planini nakon rata pobijeno više tisuća Hrvata, nigdje nema ni spomena. Za taj zločin znaju ljudi u okolici Bosanske Gradiške, ali su im usta začepljena. O tom masakru i svom križnom putu progovorio je čovjek koji se čudom spasio te koji je osjećao silnu potrebu da istinu o stradavanju nedužnih hrvatskih ljudi priopći javnosti kao još jednu stravičnu opomenu da se takvo zlo više nikada ne ponovi. O Božiću 1942. vratio sam se iz Sarajeva, gdje sam bio na zanatu, u rodno selo Rumboke kod Prozora. Nekoliko dana nakon Nove godine došli su u selo četnici (koji su poslije postali partizanski prvoborci) te odveli devet ljudi. Poslije smo od nadšumara Lukijana, koji je bio pravoslavac, saznali da su ih odveli u selo Vukovsko na Kupresu i postrijeljali. S njima su ustrijelili i šuičkog župnika. Tu četničku grupu vodili su Vojčina i Slavčina, kako su ih zvali. U nedjelju, pošto se to saznalo, franjevac nam je u crkvi na Šćipu rekao da nam se ne piše dobro i da se spašava tko može. Svatko neka sam odluči kamo će. Na to smo se nas devedeset dvojica prijavila u hrvatsku domobransku vojsku. 202

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Godinu dana bio sam u domobranima, a onda sam prešao u njemačku vojsku te sam bio u Slavoniji. Samo u Okučanima bio sam jedanaest i pol mjeseci, upoznao sam tamošnje ljude i oni mene. Zadnji dan rata, 8. svibnja 1945., dočekao sam u Sv. Nedelji kod Samobora, kamo smo dospjeli povlačeći se prema zapadu. Od Samobora krenuli smo na Zidani Most, a već na putu sustigli su nas neki visoki njemački i partizanski oficiri noseći bijelu zastavu i rekli nam da je rat gotov i da bacimo oružje. Bacili smo oružje i s bezbrojnim civilima krenuli za Celje. Sa mnom je bio kolega Ivica Karaula iz Livna, koji je želio da idemo prema Tirolu. Razišli smo se. Bio sam sa 14 njemačkih oficira. Otišli smo do Kranja, do predgrađa Ljubljane, pa smo se opet vratili u Celje. Pratile su nas slovenske partizanske brigade koje su bile iznimno korektne prema nama. U Celju su nas primile srpske brigade i uz puno stroži režim povele na istok. Bilo nas je toliko puno da je kolona bila duga oko tri kilometra. Negdje blizu Zagreba zaustavili smo se u jednom velikom dvorištu s kućom katnicom. Dok smo bili na katu, jedan partizančić od kojih 13 ili 14 godina došao je jednom od nas skinuti cipele, a taj mu ih nije htio dati, već ga je ošamario. Mali je otišao plačući, a onda su nas sve postrojili da dječak prepozna onoga koji ga je udario. Taj se domobran bio maskirao obukavši neko kuharsko odijelo na svoje, ali dječak ga je ipak prepoznao. Izveli su ga iz stroja i pred nama strijeljali. U Zagrebu su nas ukrcali u otvorene vagone i odvezli u Križevce. Iz Križevaca smo pješice išli u Bjelovar, gdje smo ostali jedan dan, u koji su „očistili“ Nijemce. Otišli smo onda u Pitomaču, gdje je narod donio jela i pića te smo se napokon najeli. Nastavljajući put, došli smo u Podravsku Slatinu, gdje su nas tukli kolcima, a zatim smo stigli u Voćin, gdje je bio ratni aerodrom. U Voćinu su mi skinuli cipele i dalje sam za Slavonsku Požegu išao bos. U Požegu smo stigli krajem svibnja. Smjestili su nas na obalu Orljave, a civili su počeli dizati ogradu oko nas. Tu smo se prepo-

203

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

znavali i okupljali po regionalnoj pripadnosti. Osam dana nismo dobili ništa za jelo, a nismo dobili ni vode. Pokraj ulaznih vrata prolazio je potok, a mi nismo smjeli do njega. Rukama smo kopali zemlju i iskopali gotovo dva metra duboke rupe, ali vode nismo našli. Za tih osam dana ljudi su doslovce pojeli svu travu koja je tamo rasla. Nakon osam dana, počeli su nam davati hranu – golu juhu, tako da bih bio presretan kad bih dobio tri graha i komadić kukuruznog kruha veličine kutije šibica. Dok smo bili u tom logoru, koji je bio podijeljen u tri žice, s vremena na vrijeme pozivali bi pojedince, a onda bi se pokraj oficirske barake čuo samo pucanj. Tako je bio pozvan i Ivo Drlja iz Prozora, koji se također nikada više nije vratio. Sedamnaestog dana počelo je pregrupiranje. Tako su u jednu žicu bili okupljeni svi oni koji su u vojsku stupili 1941.-1945. godine. To pregrupiranje trajalo je dva-tri sata jer nas je bilo mnogo, možda čak 20.000. Zatim su nama, starim borcima, dodani svi koji su rodom iz sljedećih kotareva: Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Duvno, Bugojno, Jajce, Travnik i Ključ, dakle iz kotareva s hrvatskim stanovništvom. Iz moga, prozorskog kotara bilo nas je točno 51. Kada smo se postrojili po kotarevima, došao je oficir u engleskom odijelu i izdvojio dvojicu najmanjih koji su bili, kako sam poslije saznao, regrutirani u vojsku. Zatim nas je taj oficir pitao poznajemo li ga. Nismo ga poznavali, a on nam je rekao da je Avdo Filipović iz Gornjeg Vakufa te da su mu 1942. ustaše ubile brata. Pitao nas je hoće li se tko javiti u partizansku vojsku, a mi smo šutjeli. Opsovao nas je i rekao da bismo se svi odazvali da nas je pozvao Gegan (razočarani partizan koji se, vidjevši što se radi s Hrvatima, na kraju rata borio protiv partizana). Osamnaestog dana pošli smo u nepreglednoj koloni prema Novoj Gradiški. Pred Gradiškom utjerali su nas u dvorište cerničkoga franjevačkog samostana, iz kojeg su nam franjevci bacali pune korpe kruha. Oficir niska rasta u tom je dvorištu bez ikakva razloga pucao u šestoricu i pobio ih. Onda je drugi oficir rekao: „Vas ima 2648 i sada ćete doći u Novu Gradišku i svaki će dobiti pločicu dvopeka. Uzme li netko dvije, doživjet će što su doživjeli ovi ovdje.“ U Novoj Gradiški smo prenoćili, a stražari su puštali neke civile sa nam uzimaju što smo imali. Došao je tako i Srbin iz Okučana po imenu Branko. Prepoznali smo se, ali on nije htio kontaktirati sa mnom, već je uzeo jedno ogrtač i otišao. Ujutro smo nastavili put u Staru Gradišku, gdje su nas smjestili u veliko dvorište kamo su mještani dovezli puna kola hrane. Počeli su pozivati po dvojicu u zatvorski dio logora. Prolazilo se oko 70 metara dugačkim hodnikom gdje su stajali vojnici i iz sve snage udarali prolaznike. Ivi Iviću, jednome iz naše skupine, otkinuli su uho. Ja sam došao na red među zadnjima, kada je zatvorsko dvorište već bilo puno prebijenih i napola mrtvih. Natrpali su nas u jednu sobu, toliko da 204

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

nitko nije mogao sjesti. Na hodniku je bilo krvi kao da je tu bilo zaklano nekoliko volova. Na kraju hodnika, u sanitarnom čvoru, bilo je sve zakrčeno, čuli su se jauci i vidjela gmizanja polumrtvih ljudi. Nakon neprospavane noći poveli su nas prema Savi na skeli. Po 500 stalo nas je na skelu, a neki su skakali u Savu. Kada su cijelu skupinu prebacili na bosansku obalu Save, poveli su nas prema Kozari. Kada smo došli do nekih kuća, zaustaviše kolonu, a iz kuće izađe šest mladih žena i pozdravi se s komandantom. Pita on njih hoće li svaka po jednoga, a one kažu da hoće. On pokaže nasumce rukom na šestoricu, oni izađu iz kolone. Komandant izvadi pištolj i ponudi ga tim mladim ženama. One su se nećkale, a on ih upita hoće li da on sredi tu šestoricu. Zatim je ispalio metak u čelo svakome od te šestorice. Nastavili smo put prema Kozari, u selu Gornji Podgradci upravo se s crkvenog tornja oglasilo podnevno zvono. U tom selu rasporedili su nas po nekakvim zgradama. Mi smo dospjeli u neki dom ili staru školu. Zatim su nas u skupinama od 100 osoba počeli odvoditi u jednu baraku udaljenu oko 200 metara od sela. Kada sam ja došao na red, već se spustila noć pa su nas počeli odvoditi u skupinama od 50 ljudi. Te skupine bile su okružene partizanima koji su imali podignute noževe na uperenim puškama. Kada smo došli u tu baraku, zapovjedili su nam da se skinemo u gaće ili, oni koji nemaju gaće, u hlače te da odložimo sve što imamo. Shvatili smo što nas čeka, pa smo se u suzama izljubili i jedni od drugih oprostili. Iz te sobe po dvojica smo odlazili u susjednu sobu, gdje su stajala dvojica pokraj metar visoke hrpe žica. Zapovjedili su nam da stavimo ruke na leđa, a onda su nam ih vezali. Potom su nas po dvojicu vezali iznad lakta, lijevu uz desnu ruku, u grupu po desetoricu. Za mene je bio vezan Ilija Petrović, sin Mate Petrovića, iz mog sela. Preda mnom je bio svezan Marko Lovrić, a iza mene Ivan Fofić. Kada je naša grupa izašla iz te barake, opazio sam na bunaru punu kantu vode. Rekao sam oficiru: „Daj mi vode da se napijem!“ „Ma što će ti“, kaže, „voda, sada ćeš se napiti gore na potoku.“ Odgovorio sam mu: „Nije meni žao što ja ginem, nego što ja ginem žedan.“ On je na to samo slegnuo ramenima. Zamislivši se zatim, bilo mi je sasvim jasno da je sve gotovo. Pitao sam se: Bože, što sam ja to za vrijeme rata i u životu radio? Kome sam ja što napravio nažao? Isuse moj, kome sam ja kakvo zlo napravio? Zavjetovao sam se tada svetom Anti da ako preživim, nikada nikoga neću varati, nikada neću nikome činiti ništa što ne bih želio da meni čine, niti ću se zaklinjati niti ću psovati. Nikada me nitko nije čuo da sam opsovao, niti će me ćuti i da živim i tisuću godina. Kada sam se tako zavjetovao, najednom sam bio miran kao sa se to ne događa meni. /nastavit će se u slijedećem broju/

205

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

206

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

DOLINSKO NARODNO BLAGO

SVADBENI OBIČAJI (Nastavak iz prošlog broja)

REDOSLIJED RUČKA

Ručak se sastoji od kelja koji se kuha u kazanu sa junećim mesom. Za tu se priliku zakolje veće june (oko 300 kg). Juneće meso se ne peče nego samo kuha. Pečenica se peče vrlo malo, jedna ili ni jedna. Sarma – i to u vrlo maloj količini. Kruhovi – (kukuruz i pogače) te pite u kvas sa sirom i rogačima. Meso u zdjelama, kuvani kupus, sarma, kruh, pite. To sve stoji na stolu i poslužuje se kome što paše. Od pića se pila domaća rakija, prepržena na šećeru ili zaslađena medom. Kavu je pila samo uža i starija rodbina. Pred kumom stoji glava od pečenice, kugluf i grumenovi šećera. što kum nosi kući kad ide iz svatova. Sutradan ujutro kad kum dođe mlada ga čeka na kapiji i polijeva na ruke da se umije. Običaj je bio da mlada ode i susjedima politi na ruke da se umiju. To je više iz šale, ali se tim daje do znanja da ih ona poštuje. Naravno, to je sve popraćeno pjesmom, igrom i veseljem. Pred odlazak na vjenčanje, mlada pleše oproštajni ples pojedinačno sa svakim, pošto se poljubi u obraz sa njom i tako dok se mlada ne pozdravi sa svima, ocem, majkom braćom i sestrama te sa ostalima. Kad je ples završen otac u ime njene obitelji daje blagoslov što obično bude popraćeno suzama. Dva djevera drže mladu ispod dvije ruke i dovode je u kola u kojima će se voziti do crkve. Mladić se vozi u drugim kolima i sve vrijeme je odvojen od svoje zaručnice dok ne uđe u crkvu. Tek ulaskom u crkvu staju jedno pored drugoga a nakon završenog vjenčanja mladenci zajedno izlaze iz crkve držeći se ispod ruke, tj. 207

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

mladić ima savijenu desnu ruku u laktu, dok ga mlada svojom lijevom rukom drži u pregibu lakta. I opet u pratnji djeverova. Dolaskom mladićevoj kući sa vjenčanja ne prestaje čuvanje mlade. Ispred kuće između ostalih u prvom redu, svatove dočekuju svekar i svekrva. Mlada se sa njima pozdravlja tako što će se sa svekrvom poljubiti u lice a svekra u desnu ruku. Potom će mlada poljubiti kućni prag, što znači da će ona poštivati sve u toj kući. Neko od uže rodbine od mlade i između ostalih što su je dopratili do novog doma, donijet će darove da se zakiti sva ostala mladićeva rodbina i prijatelji koji su ostali kod kuće, tj. koji nisu išli po mladu nego su ostali dočekati svatove kod kuće. Počinje se opet sa čašćenjem, blagoslovima, igrom i pjesmom u čast mladenaca. Mladoženjini roditelji će ispratiti svakog gosta do kapije, pošto se ovaj već pozdravio s mladencima.

SVATOVI FILIPA KNEŽEVIĆA I ANKE PETROVIĆ, DONJA DOLINA 1928. GODINE

U jutro će mlada prva poraniti, naložiti vatru i početi buditi ostale članove obitelji ako koji spavaju. Mlada snaša od sada više neće ići bez marame, sada će ona na glavi nositi šamiju. To je marama koja se ne veže ispod brade nego na potiljku, a ispod marame imat će zataknute cvjetove iznad ušiju koje je dobila od svekrve na zarukama. Mlada će šamiju nositi godinudvije ako se u međuvremenu ne nađe beba, kad počinje maramu vezati kao i sve ostale udane žene. Na par dana pred svatove mladićevoj kući mlada donosi svoj miraz. Pod mirazom se podrazumijeva sve ono što mlada nosi sa sobom a potrebno je za daljnji život. U prvom redu to je namještaj koji se sastoji iz slijedećih 208

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

dijelova: visoki ormar sa 2 krila, niski ormar sa 3 ili 4 ladice, krevet sa visokim nožicama, manji stolić (iste visine kao i obični stol). Zatim posteljina: slamarice, kanjurače (pokrivač otkan od kudelje), bjelina – jastučnice (po broju jastuka), stolnjaci te ponjava zastirača; osobna odjeća i obuća; motika, vile, sepet. Ti predmeti potrebni za domaćinstvo što nije obavezno, to nosi kako je tko u mogućnosti, recimo: neka posuda, ogledalo, pegla i sl. Ono što je obavezno to je namještaj, posteljina i osobna odjeća i obuća kao i poljoprivredne alatke. Tako da se za potrebe mlade snaje ne treba ništa kupovati barem godinu dana. Od prilike ovako izgleda ženidba odnosno udaja. Međutim ako roditelji ne dozvoljavaju da se njihova kći uda za određenog mladića on će nju “ukrasti” tako da neće biti neke velike ceremonije, a dogodi se i to da kći ne dobije miraz samo zato što se udala za onog koji nije bio po volji njenih roditelja. Prvi dan poslije svatova mladićevoj kući dolaze roditelji od djevojke koja će ih prva dočekati i pozdraviti. Ovaj pohod roditelja zove se “Povođani” ili “Mirovina”. Tom prilikom prijatelji će porazgovarati o mladom bračnom paru te im dati neke savjete i pouke. Ako se ženidba obavila “krađom” tada će mladićevi roditelji i netko od uže rodbine otići do djevojčinih roditelja sa rakijom. Doček je katkada neugodan, jer djevojčini roditelji neće uopće razgovarati zato što je to tako ispalo, jer su svojoj kćeri branili tu vezu a ona se ipak udala bez njihova znanja. Nakon ubjeđivanja s druge strane da se tu ništa ne može promijeniti i da se s tim mora pomiriti, curski otac, majka i obitelj prihvaćaju rakiju. Kad se otac napije rakije od momkove strane, to je znak da on odobrava u ime obitelji to što se dogodilo, majka će iz drvene škrinje u kojoj se čuva curska sprema izvaditi svatovske peškire i pokititi goste. Oni će tu popiti kavu i rakiju te ih pozvati da dođu da vide svoju kći gdje se udala te da se zakaže dan vjenčanja. Ovakav način ženidbe stvara probleme kod samog vjenčanja zato što svećenik mora tražiti odobrenje iz biskupije za njihovo vjenčanje. Molba će biti usvojena uz eventualne uvjete pokore.

p. Damir Šokić, OP

209

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NARODNO RIBARSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI Priopćio Vejsil Ćurčić Objavljeno u Glasniku zemaljskog muzeja BiH Sarajevo 1910. godine (Nastavak iz prošlog broja)

RIBARSKI ALATI Korabovi, lađe i čunovi

Bez korabova, lađa i čunova ne bi bilo moguće ni zamisliti stanovanje u onom kraju. Suvišno bi bilo da naglašujem, od koje su važnosti gornje sprave za jedan ribarski narod, koji se još do pred nedavno isključivo ribarenjem prehranjivao i namirivao sve ostale potrebe. Njima se narod za poplava čuva i spašava, u obično vrijeme služi se njima kao prometnim sredstvom. Na pazarne dane za vrijeme poplava voze ljudi svoju ribu i drugo sve do Bos. Gradiške; a na blagdane sjednu momci, žene i djevojke u svom lijepom, navezenom i šarenom odijelu u lađe, pa se voze k misi. Nakon mise uhvati se mladež u kolo, a stariji ljudi zavuku se u mejhanu, da se okrijepe i ponapiju rakije (šljivovice, a kad nema ove, bome i špire). Kad već sunce ponagne, digne se sva družina, pa posjedne u svoje čamce, te pjevajući i svirajući vraća se svojim domovima, da opet nastave započetu igru i veselje. Za poplava provode tamošnji stanovnici u opće čitav život na vodi: bez čamaca se ne žene i ne umiru, uvijek ga trebaju u svako doba i uz svaku zgodu. Slika 4. prikazuje nam npr. tri dolinske žene, gdje se u lađi vraćaju od «mlade», koja ih je darivala šarenim peškirima (maramama) i vlastitom ih rukom o ramena bašlijom pripela, i upravo su na putu, da se pred svojom kućom iskrcaju. Od kakve li je vrijednosti čamac istom za ribarstvo! Već najstarije ribare primorala je nužda, da izmisle kakovu spravu, kako bi i po dubini ganjali svoj plijen, te tako nalazimo čamac već u rano prahistorijsko doba po čitavom svijetu, pa i u ovom kraju. Možemo međutim naslućivati, da su se prije ovih čamaca od jednog stabla, upotrebljavala još mnogo primitivnija sredstva, jednostavni kerepi, sastavljeni od 3-6 odebljih stabala i svezani jedan do drugog usukanim šibama ili divljom lozom. Ali do 210

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

danas se nije nijedan ovakav komad našao u našim iskopinama. Ribari na Bosni u sarajevskom kotaru služe se još i danas ovakovim «kerepima», kad bacaju sačmu (Wurfnetz).Ovi se kerepi tjeraju pomoću dugačkih «srgova» (Stostangen). I Dolinci znadu za kerepe, samo se ovdje mjesto jednostavnih stabala spoje čamci (korabovi ili lađe), a narod tome veli «skerepiti privoz». Nijesan mogao doznati, da li su i u Dolini upotrebljavali u novije doba slične kerepe, kao i na Bosni. Mislim naime, da se ovako primitivni kerepi samo ondje upotrebljavaju, gdje je nestalo velikih šuma, u kojima bi mogli naći takovih stabala, od kojih bi mogli iskopati čamce. Do pred neko doba imali su Dolinci pred nosom čitave prašume, pa se u tom kraju vještina paravljenja čamca (Einbaume) uveliko bila razvila i sve do danas u potpunom cvatu održala. S tih razloga nema u tome kraju kerepa od trske i šaša, kao na primjer u Ugarskoj, gdje se u nekojim krajevima sastave kerepi od snopića trske i šaša, koja u više tavana u nakrst povežu. U Dolini si jedino djeca i čobani naprave ovakove male hasure, na koje se izvale kada se kupaju, da leže na vodi. Nadalje metnu djeca, kad uče plivati pod svako pazuho po jedan snopić trske, a ti su snopići povezani međusobno vrpcom, ispletenom od trske. Ti snopići nadomještaju mjehure i ne daju im potonuti. Kerepi se lako izvrnu, osobito ako su uski, pa su za to već od najstarijih vremena mnogo radije upotrebljavali lake i spretnije čamce, izdubljene od jednoga stabla. Ovi su bili za jednu ili više osoba, upravo kao stvoreni za ribarstvo, od njih su se razvila sva novija prometna sredstva na vodi. 211

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Već u mlađe kameno doba nalazimo čamce u švicarskim sojenicama, gdje su ih upotrebljavali ne samo kao prometna sredstva, već i u ribarstvu. Najstariji bosanski čamci potječu, u koliko se ustvrditi moglo, iz brončanog doba, a našli smo ih u sojenicama u Ripču kraj Bihaća. Odavde nam je dodouše poznat samo jedan sasvim malen model, ali ipak je i taj dovoljan, da konstruiramo oblik drevnog čamca, koji je sojeničarima služio za ribolov i 212

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

za prijevoz iz sela, koje je stajalo usred vode. Sudeći po ovom modelu bili su ovi čamci, zašiljeni na obje strane, ali ne do kraja izdubljeni, već su bila na oba kraja ostavljena kao neka vrsta sjedala. Vidjet ćemo kasnije, da se oblik ovih čamaca ne razlikuju od kasnijih mlađih formi, na primjer iz prahistorijske sojenice u Donjoj Dolini ili od onih malih čamaca tzv. čunovi, koji se još danas u Dolini veoma mnogo drže. I u ripačkom kraju upotrebljuju se još i danas čamci, slični ripačkom modelu.

Mnogo smo bolje upućeni u različite oblike čamaca iz željeznog doba u Bosni. Godine 1902. Otkrit je prigodom istraživanja prahistorijskih sojenica u koritu Save u Donjoj Dolini, kotar Bos. Gradiška jedan čamac iskopan iz jednog hrastovog debla i to pod kućom. Ležao je među direcima kuće, privučen uz obalu i okrenut upoprijeko spram toka vode. Ključ čamca bio je žalibože tako već oštećen, da nije bilo moguće uspostaviti prvobitni njegov oblik. Nu srećom je samo taj neznatni mali di oštećen. Njegov se oblik skoro sasvim sačuvao, makar je na njemu ležao toliki teret i makar je ležao 9 metara ispod današnjeg nivoa. Sada je dugačak 4,70 m, širina mu je na dumenu 70 cm, mu nije ista: u sredini 19 cm, prema vrhu 21,5 cm. Stražnji dio čamca završava 70 cm dugačkom masivnom daskom, sjedalom, na kojem sjedi veslač. I izradba je veoma pomno izvedena. Površina je s obje strane lijepo izglađena, tako da nema nikakvih tragova udaraca sjekire, dlijeta ili kakovih nepravilnih prodrtina iveraka. Kanati su veoma tanki, po stranama 2 cm, na dnu 3,5 cm, samo je stražnji dio deblji, ali uz to spretno izgrađen. Dok je čamac još vlažen bio, opažale su se na stražnjem dijelu, jedno 70 cm pred sjedalom neke izgoretine koje nastaju, kad komadići žeravice pdne na drvo. Ove paljevine zauzimaju u čamcu prostor od 40 cm, na kojem je stajalo ribarsko ognjište, gdje su se veslači zimi, kad bi im se ruke od veslanja ukočile, na vatri grijali. Ta ognjišta neće se valjda bitno razlikovati od današnjeg ognjišta, dagara, načinjenih jednostavno od obične ilovače. Godine 1904. otkrio sam mnogo bolje sačuvani i mnogo veći čamac, napravljen također od jednog jedinog hrastovog stabla (slika br. 5). Ovaj je čamac bio dva put toliki. Slika broj 6 prikazuje nam, kakvim je poteškoćama bilo skopčano dizanje toga dragocjenoga predmeta; prije svega njegova ogromna veličina, kolosalna težina, a uz to je drvo bilo neobično trulo i vo213

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

dom prožeto, nadalje silna zemlja, koju je trebalo skinuti s čamca (stražnji dio „krma“ ležao je 12 metara pod zemljom a 4,5 m ispod vode u savskom koritu u nagnutom kutu od 25 stupnjeva). Kada smo čamac dovoljno očistili i preparirali, trebalo ga je tako opremeiti, da zdrav i čitav do Sarajeva stigne. Najprije smo ga u malim razmacima opasali tankim željeznim obručima koji su sasvim prilegli iz vana i iznutra, da mu se kanati ne iskrive. Iz jakih masivnih direka napravili smo skele, u koje smo cijeli čamac na jakim i gustim kolanima objesili, tako da je visio u zraku, te mu udarci za vrijeme vožnje nisu mogli nauditi. Kad je sve to gotovo bilo, trebalo je 60 ljudi, da dignu ovaj kolosalni teret. Radi njegove veličine i težine i u pomanjkanju bar iole dobrih cesta, nije se moglo ni pomišljati na transport kolima; zato smo skerepili 3 velika koraba, natovarili na te kerepe čamac i Savom ga spustili do Siekovca (Kod Bos. Broda) a odavle željeznicom u Sarajevo. Čamac je nađen pod pednjom strane kuće br. XI. Ležao je baš tako, kao kao da je bio na obali pod kuću izvučen, a donji kraj mu je malo voda zanijela, kao što i danas biva kad ribari izvuku na pola iz vode svoje čamce. Čamac je vrlo vitka oblika, 12,38 m dugačak; širina mu je sprijeda 85 cm, straga 95 cm. Suzuje se dakle prema kljunu, a Truhelka nadovezuje , da to nije učinjeno namjerice, da bi mu se brzina time povećala, već je to posljedica prirodnog oblika debla, od kojeg je čamac istesan i koje je deblje kod žila, a gore tanje. Međutim se svi današnji korabi, pa bilo ma koje mu drago veličine, spram kljuna namjerice sužavaju, i to samo za to, da se lakše i brže vozi. Čamac se doduše spram kljuna sužava, ali nije zašiljen, već ravno odrezan. Ni u tome se dakle taj prahistorijski čamac ne razlikuje od modernih koraba i lađa, koji su svi sprijeda ravno odrezani. I stržnji se dio malko, od 95 na 91 cm sužava, kao i kod današnjih čamaca i ima straga, kao i prvo opisani čamac, četverokutnu dasku. Ovako izgrađivana sjedala posebno su karakteristika kod većih čamaca naših predhistorijskih sojeničara. Takove produljene četverokutnu dasku viđamo i danas u Bosni na Jezeru Plive kod Jajca a zovu ih dumen. Moderni dolinski čamci završavaju uskom daskom, koja se u našem čamcu raširuje u 91 cm dugačku i 80 cm široka ploča sapetu sa oglavcima (popriječne pregače), koje su po svoj prilici zato smještene, da dotična ploča ne pukne, ili da se ne iskrivi. Između obje prečage iskopani su okomito dvije četverokutne jame, koje su po svoj prilici u savezu za kormilom; jer su i današnjim korabima kormila smještena sasvim primitivno: u sredine daske na dumenu, nataknuto je kormilo na jednom kočiću.

Nastavak u idućem broju

214

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PLODOVI UMA I SRCA

TOMA, TOMA, TOMA...

Nećeš vjerovati,

Sve ti opraštam,

nećeš se radovati,

sve brišem...

uskrsloj radosti,

Novi list otvaram.

mojoj pobijedi...

Novu stranicu pišem.

Zagledan u sebe,

Ljubim te.

sklupčan i zatvoren,

Želim te.

pogledaj u mene,

Čekam te.

pogledaj u mene...

Žudim te.

Sve će minuti...

O, kako volim te.

Sve će uminuti.

O, kako ljubim te...

Tuga i nemanje,

Toma moj. Toma moj. Toma moj.

bol i čekanje...

Ja sam.

Nada će planuti,

Gospodin.

radost se roditi,

Uskrsli Bog sam tvoj.

tuga će nestati...

Vjeruj mi, Toma moj...

Ti ćeš me voljeti.

Ljubi me, Toma moj...

Žarko me voljeti.

Podaj mi duboki nemir svoj.

Povjeruj.

Podaj mi život svoj.

Ustani.

Toma moj...

Glavu podigni. Tu sam. Uz tebe sam. Čekam na pozdrav tvoj,

Zrinka Krmpotić,

voljeni, mili moj, Toma moj...

Gornji Bogićevci

215

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

TUGA DOLINSKA U Dolini uhvati se vika bježte braćo evo poreznika. Pokupiše i konje i krave pa odoše do bajera Save. Oko stoke nabacaše granja da poreznik ne vidi sa strana. -OJedno jutro oko četir sata Dolinci dobiše pozive na vrata. U pozivu krupna slova stoje povedite svi ćukende svoje. Povedite da ih pelcujete kako ne bi ugrizlo vam dijete Svako vodi ćukendu na štriku i tisućak u svom novčaniku. Koji nema tisućak da plati mora svoga ćuku otrovati. Rudolf Jurić – Ča Ruda 216

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

PREDSTAVLJAMO VAM

MUŠKA NARODNA NOŠNJA ZAPADNE SLAVONIJE

„Muške narodne nošnje zapadne Slavonije“, naslov je monografije autorice prof. Vesne Kolić-Klikić, muzejske savjetnice u Gradskom muzeju Nova Gradiška predstavljene 27. studenoga 2015. godine u prepunoj Gradskoj vijećnici grada Nova Gradiška. Posebno mjesto autoričina interesa za etnološke teme zapadne Slavonije zauzelo je tradicijsko odijevanje, koje je kao zaseban projekt počela sustavno istraživati 2001. Prvi je dio projekta bio vezan uz istraživanje ženskog odijevanja, a rezultati su tiskani 2007. u monografiji „Ženske narodne nošnje zapadne Slavonije-Požega, Pakrac, Novska i Nova Gradiška“. Drugi je dio projekta vezan uz istraživanja o tradicijskom odijevanju muškaraca, a počeo je 2008. i tiskan u spomenutoj predstavljenoj monografiji. Obje čine zaokruženu cjelinu tradicijskog odijevanja na prostoru zapadne Slavonije i temelj su za daljnja istraživanja pojedinih lokalnih sredina. Na istraživanom su se prostoru smjestila 392 sela, provedena su na 92 lokaliteta i prikupljeno je ukupno 159 iskaza. Monografija je bogato popraćena slikovnim prilozima, iskazima, povijesnim prilozima i literaturom. O monografiji i njezinu značenju uz pozdravne riječi okupljenima, govorila je ravnateljica Gradskog muzeja Nova Gradiška Marija Mihaljević i tom prigodom, među ostalim istaknula: „Ova knjiga nema samo izvornu, istraživačku vrijednost, nego i emotivnu karakteristiku jer nosi stotine nekih drugih obitelji i života, koji su ovim prostorima i krajevima prošli. Dakle riječ je o ljudima koji su bili prije nas, a nešto što je bilo njihovo, ostavljeno nam je u nasljeđe i mi to putem i ovakvih djela kao što je ova monografija prenosimo drugima. To i je na neki način poslanje Muzeja. Radi se o znanstvenom djelu koje je temelj za svako buduće istraživanje. Ovo je odlična osnova na temelju koje mi dalje trebamo nastaviti“. Također je naglasila kako se Gradski muzej NG i svi djelatnici ponose ovim istraživačkim projektom, a na ovakvom radu, prema riječima dr. Mihaljević, svakom svom kolegi trebaju biti zahvalni i u drugim Muzejima. Pozdravne je riječi te čestitke autorici uputila magistra Ljiljana Lukačević, zamjenica novogradiškog gradonačelnika prisjećajući se vremena kada je i sama bila u folkloru u rodnom Godinjaku. „Već tada je Vesna pokazivala izuzetnu radoznalost za tradiciju, nošnje i sve ono što čuvaju 217

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

AUTORICA KNJIGE PROF. VESNA KLIKIĆ KOLIĆ

ormari i škrinje mnogih baka. Zahvaljujući roditeljima koji su se bavili folklorom imala sam čast upoznati Vesnu još u ranom djetinjstvu, pa mi je tim više čast što danas kao zamjenica gradonačelnika mogu reći, Vesna hvala za sve ove godine požrtvovnog rada. Od ‘83. godine sve svoje znanje i iskustvo je uložila u djelatnost nekada Zavičajnog, danas Gradskog muzeja NG. Bila sam počašćena dan prije imati u rukama monografiju, listati 444 stranice i doista je Vesna učinila veliko djelo. Ostavila nam je, ne samo slike, izričaj o muškim narodnim nošnjama našeg kraja, nego nam je zapravo, između redova i u redovima, opisala kako su živjeli ljudi koji su nosili ove nošnje, kakve su bile gospodarske, društvene prilike i uopće povijesni kontekst toga doba o kojemu piše. Zato Vesna još jedanput Hvala u ime svih nas, želim ti još puno entuzijazma, rada i knjiga koje će grad Nova Gradiška podržati i naravno puno zdravlja i svako dobro u životu u ime svih nas“, rekla je, magistra Lukačević. O istraživačkom radu na požeškom području govorila je etnologinja Gradskog muzeja Požege i suradnica na ovom projektu Dubravka Matoković te, među ostalim podsjetila na riječi etnologa Žarka Španičeka, prilikom predstavljanja monografije „Ženske narodne nošnje zapadne Slavonije“ kada je istaknuo kako bi izvrsna dopuna bilo djelo o muškim 218

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

narodnim nošnjama, jer tu tematiku još nitko nije obradio, a upravo nošnje predstavljaju jednu od najvažnijih značajki Slavonije. „Srećom po nas kolegica Vesna je prihvatila ovaj izazov, svjesna koliki joj posao predstoji ponovno i osam godina poslije dobili smo prvi sustavno obrađeni prikaz muških narodnih nošnji zapadne Slavonije“, naglasila je Matoković. Doprinos istraživanju za ovu monografiju na pakračkom kraju dala je i ravnateljica tamošnjeg muzeja Jelena Hihlik, a prilikom predstavljanja monografije, među ostalim je rekla: „Jedan mali doprinos smo dali ja i prof. Gojko Bosanac. S Vesnom smo obišli neke pakračke terene, pomogli s nekim fotografijama i materijalima. Ova monografija zajedno s prethodnom autoričinom monografijom predstavlja kapitalno djelo koje nošnju cijele zapadne Slavonije predstavlja na jedan pravi i temeljit način. Ona je u ovoj knjizi na pravi način i istražena, dokumentirana i prezentirana, a time i revalorizirana. Mislim da ćemo se svi složit s činjenicom da je nošnja zapadne Slavonije bila prilično podcijenjena u odnosu na nošnju istočne Slavonije koja je bila više istraživana, u središtu i stručne i šire javnosti, a nošnja zapadne Slavonije bila je pomalo u „zapćeku“. Na sreću imamo NASLOVNICA PREDSTAVLJENE KNJIGE Vesnu Kolić-Klikić, koja je uspjela napraviti ovakvo djelo i s obje monografije ovoj nošnji vratila i pokazala njezinu pravu vrijednost“, istaknula je, među ostalim Hihlik. U analizi ove teme i pojašanjavanju tradicijskog načina odijevanja bilo je moguće, prema autoričinim riječima, obuhvatiti tek razdoblje unazad 100 godina, jer se u okviru tog vremenskog razdoblja kreće sjećanje najstarije generacije stanovnika. „Obje monografije su dokument vremena i cilj im je očuvanje pokretne kulturne baštine. Imamo danas pojavu osnivanja Društava čiji članovi se odijevaju zapravo kako nije primjereno njihovom kraju, a obje monografije ukazuju i pokazuju u tekstualnom i fotografskom dijelu što i kako se treba u tradiciji pojedinog prostora odijevati. Ono što je u muškim narodnim nošnjama jako važno istaknuti su na prostoru paurije raznovrsna tkanja kojih ima znatno više nego u ovom 219

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

GĐA VESNA U OKRUŽENJU MUŠKIH NARODNIH NOŠNJI

dijelu „Vojne krajine“, odnosno posavačkom dijelu i koja su značajna i što su zadržana gotovo do danas. Čak ima i pojedinaca koji pokušavaju nanovo tkati, pa imaju dobre uzorke i dobre podloge. Za prostor „Vojne krajine“ ili popularno, graničarske nošnje, zanimljiv je i važan jedan spoj tradicije i vojnog karaktera. Bili su propisi u to vrijeme koji su određivali da , vojnici Vojne krajine koji su bili seljaci, moraju služiti u narodnom odijelu. Kasnije su se propisi mijenjali, pa je došlo do toga da moraju kupiti određena sukna određene boje. Ono što želim istaknuti mladim generacijama je da je u tradiciji ovih prostora bio običaj nošenja naušnice u lijevom uhu bilo da je ona u obliku karike ili u obliku male kuglice. Nosila se za zdravlje, za oči ili kao statusni simbol, koji govori koliko je taj momak, koji nosi naušnicu imućan i da je, dakako, u kući jedinac“, naglasila je, među ostalim, predstavljajući monografiju autorica, prof. Vesna Kolić-Klikić. Izdavač monografije je Gradski muzej Nova Gradiška, suizdavač tiskara Arca Nova Gradiška, tiskana je potporom Ministarstva kulture RH, Brodsko-posavske županije i gradova Nova Gradiška i Novska. Recenzenti su dr. znanosti Mandica Svirac, doktor znanosti Žarko Španiček. Monografija sadrži i prijevod sažetaka na njemački i engleski, a učinile su to prof. Davorka Lokner iz Pakraca i magistra znanosti Sandra De 220

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Villa iz Nove Gradiške. Grafičku obradu potpisuje Mario Mrnjec, lekturu i korekturu prof. Natalija Golovrški, a naklada je 1000 primjeraka. Uz već spomenute, ovom događaju su bili nazočni i gradonačelnik Novske Vlado Klasan, načelnica općine Jasenovac Marija Mačković, zamjenica načelnika Pakraca Ana-Marija Blažević, župnik Voćina vlč. Mladen Štivin, muzealci Požege, Pakraca, Slatine, mnogobrojni kazivači i članovi KUD-ova. Predstavljanje monografije upotpunjeno je revijom 56 muških nošnji

NOVOSELSKU NARODNU NOŠNJU ZA TU JE PRIGODU OBUKAO MATEJ ORŠULIĆ

u kojoj su pokazane vrijednosti i bogatstvo tradicijskih, potom nošnji koje su vezane na karakter Vojne krajine i u trećem dijelu obnovljenih nošnji. Ovaj vrijedan događaj oplemenjen je i izvornim pjesmama u izvedbi Muške pjevačke skupine KUD-a „Seljačka sloga“ iz Prekopakre, KUD-a iz Košutarice, zvukom samice, gajdi i tamburice. Na jedinstven je način i zaključen, pjesmom „Oj Savice“ i sudionika i gostiju uz tamburašku pratnju članova KUD-a iz Davora. Za Dolince je svakako zanimljivo to kako je u predstavljenoj knjizi obrađena muška narodna nošnja iz Novog Sela vlasništvo Milorada Oršulić – Micana naslijeđe pok. Dida Marka, a koju je za ovu prigodu obukao Markov praunuk Matej (Ljiljana) Oršulić. Franjo Samardžić

221

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SJETIMO SE NAŠIH STARIH

IZ OBITELJSKIH ALBUMA “EVO OVO SU NAŠI DRAGI KOJI SU ŽIVJELI U NEKOM VREMENU, NA NAŠIM PROSTORIMA. TO SU LJUDI KOJI SU SVOJIM POSTOJANJEM I SVOJIM RADOM STVORILI DOLINU KAKVE SE SJEĆAMO. ONI SU DALI NAS I NITKO NE MOŽE REĆI DA NISU POSTOJALI!” Dragi Dolinci, poštovani čitatelji! Ovoga puta, u ovoj rubrici donosimo samo sliku učenika Osnovne škole u Donjoj Dolini s učiteljem Stipom Oršulić. Slika je iz 1967. godine a na noj su učenici III. razreda. Onaj čitatelj, koji prepozna najviše učenika na toj slici dobit će jednu od knjiga čije naslovnice objavljujemo na kraju ovoga broja Suze. Cilj nam je da čitatelji što više surađuju s članovima uredništva, a osim križaljke, za koju nitko ne šalje odgovore, ovo je jedan vid komunikacije. Uredni štvo

222

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

IZ RJEČNIKA UČE STIPE RIJEČI SU KAO I LJUDI: “ŽIVE, OSTARE I UMRU“

prof. dr. Anto Ćosić

-ĆĆaba, Kaba = sveti kamen u Meki (sv. mjesto u Arabiji) ćaćina, ćaća = očeve, otac ćelam = govor ćerpić (tur. kirpić – sirova, nepečena glina) = opeka, sušena i nepečena, građevinski materijal dobre toplotne vrijednosti ćefanak = krilo starinskog dućana ćehaja = zastupnik vezira ili paše ćilibar (per.) = jantar ćestaluk = slaba trgovina ćuko = česti naziv za psa ćosav (tur. kose) = čovjek kome ne rastu brada i brkovi ćopr-sokak (per. ar.) = slijepa ulica, bezizlazni položaj ćula (per. ćulumak) = štap ili toljaga s jednim zadebljanim krajem; nosili je često pastiri i svinjari ćorda (mađ. Cshorda) = krdo, stado, najčešće krava u slavonskim selima ćordaš = pastir ćurak = kaput s krznom ćuprija = mostić preko kanala ćulak (vjerojatno od perz. ćulah) = kapa od valjane vune ili poveći duguljasti kamen okomito usađen na vrh zida, gomile, jerojatno kao neki ukrasni znak

223

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI

BIJELI LUK (ČEŠNJAK) Bijeli luk (češnjak) ima snažno dezinfekcijsko, antibakterijsko i fungicidno djelovanje koje se lako može usporediti s najboljim antibioticima, no kada ga pojedete na prazan želudac, učinak je mnogo jači. Stručnjaci su potvrdili da konzumiranje bijelog luka na prazan želudac povećava njegovu efikasnost u smislu prirodnog antibiotika jer su bakterije otkrivene i ne mogu se obraniti od “strašnog bijelog luka”.

Bijeli luk sadrži oko 400 aktivnih sastojaka, bogat je vitaminima i mineralima kao što su adenozin, alicin, aminokiseline, biljna vlakna, biljne masti, vitamin A, vitamin B1 i B2, vitamin C, željezo, enzimi, eterična ulja, jod, kalij, kalcij, selen, sumpor i fosfor. Redovnom upotrebom bijeli luk potiče prokrvljenost i olakšava protok krvi, snižava povišeni krvni pritisak i masnoće u krvi, kao i bolesti srca. Osim toga, odličan je antioksidans. Antibakterijska i antivirusna svojstva bijelog luka itekako su poznata. Češnjak i njegovi sastojci podvrgnuti su brojnim istraživanjima koja su masovno dokazala njihovo djelovanje na infekcije uzrokovane bakterijama i virusima. Istraživanja potvrđuju i da bijeli luk ima značajna antikancerogena svojstva. Redovno konzumiranje većih količina češnjaka smanjuje rizik od pojave mnogih vrsta raka, posebno raka rektuma i bubrega. Ovo je tek nekoliko konkretnih slučajeva u kojima vam bijeli luk može biti od velike pomoći. 1. Imate li na tijelu bradavicu ili sličnu izraslinu, stavite na to mjesto prerezani komadić bijelog luka i zatvorite to mjesto flasterom. Ostavite preko noći i ponavljajte nekoliko dana dok bradavica ne otpadne. 2. Boli li vas uho, prokuhajte dva češnja bijelog luka pa nekoliko kapi nakapajte u uho. 3. Kod reumatskih bolova natrljajte prerezani režanj bijelog luka na bolno mjesto, bol bi trebala popustiti. 4. Patite li od nesanice, navečer jedite salatu s bijelim lukom. 5. Bole li vas mišići, jedite bijeli luk, opušta mišiće. Bijeli luk je višegodišnja biljka, koja naraste 30 do 90 cm. Pljosnati, plavo-sivi listovi su do 15 mm široki. Lukovica je ovijena bijelom ili crvenkastom ovojnicom i sastoji se od glavnog i 5 do 20 uredanih česna, iz 224

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

čije sredine raste stabljika. Na njenom vrhu rastu trozubi cvjetovi, bijele ili roza boje. Cvjetovi se razlikuju na neplodne i plodne, u kojima u obliku cilindra bude do 20 lukovica. Razmnožava se vegetativno. U jesen ili proljeće posađena česna će u kasno ljeto procvjetati. Posađene dobivene lukovice čine generativno razmnožavanje. Veće lukovice se mogu dobiti od dvogodišnjih biljaka. Zbog karakterističnog mirisa, bijeli luk ostaje po strani mnogih štetočina. Zato ga se često sadi u blizini biljaka koje treba zaštititi npr. jagode, maline, mrkve, cikla ili paradajz. Bijeli luk se upotrebljava kuhan i, u hladnim jelima i salatama, sirov. Pečen dobiva gorak okus. Jak miris bijelog luka, nakon konzumiranja, kroz pluća, u izdahu, je neprijatan, naročito za osobe koje ga izbjegavaju. Postoji i kineski bijeli luk (Allium sativum var. pekinense), koji je nešto blažeg okusa i mirisa. Raste u jednoj lukovici tj. čini ga jedno česne. Djeluje antibakterijski, antimikrobski i sprječava formiranje trombova, odnosno arteriosklerotičnih promjena. Liječi prehladu, neke vrste raka i stimulira obnavljanje oštećenog DNA (Deoksiribonukleinska kiselina).

POTRAŽITE NAS NA WWW.SUZA-DOLINSKA.COM 225

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ZABAVNA STRANICA SUZA DOLINSKA

SAMOGL. GRAD PREVAGLAGRAD KOD RANT SNIK GRČKE ZADRA

MALEZIJA

A, P

ŽLJEBA

HOMEPTICE U ROV LETU EP

LAKA BEZ L

AĆ

NAŠ MLADOMIS.

SUZA DOLINSKA

KONJI (Turski)

KONTRA BRZOM AUSTRIJA

11.9. 2016.

KATARAKTA

SKLAD

JEDNA ŽITARICA

... SOFIJA

SUZA AMPER DOLINAVARKA SKA

NRMAN (Turski)

SUHE ŠLJIVE I ...

DRVNA INDUSTRIJA

ALEKSANDAR

M ĆORKOVIĆ RAČUN

DJELO TACITA

NAŠA RIJEKA PRITISAK

ITALIJA

BANKA NIKOLA TAVELIĆ

SPORT-

NAŠ SKE OTOK NOVINE

NAVRATILOVA ISLAND

ITALIJA

PAČINO TJERATI KOKOŠI

ŠTOS

1. SLOVO

KAO

RADIJUS

KONJSKA S. VOLT

NAŠ GRAD (nafta)

ROB LOWE UPIŠI I

NAJTANJE SLOVO

OFIRATI

RJEŠENJE KRIŽALJKE IZ PROŠLOG BROJA TVRTKO TADIĆ, MIR, KOLAR, R, NABORI, MANA, NATO, EROS, T, S,, NA, A, UMA, IRAN, URAN, JAL, NOS, ALMA, AA, ERKER, L, EMA, RIAD, LIVNO, DOLINA, M Grupa žena je bila na seminaru o harmoniji u braku.

3) Ne razumijem. Kako to misliš?

Prvo im je postavljeno pitanje: "Koja voli svog muža?" i većina je digla ruku.

5) ?!?

Zatim je uslijedilo pitanje: "Kada ste zadnji put rekle mužu da ga volite?". Neke su rekle danas, neke večeras, a neke nisu odgovorile.

7) Da li sanjam???

Onda su dobile zadatak da svaka svome mužu utipka u telefon poruku: "Dragi, volim te!". Poslije toga je trebalo da međusobno razmijene telefone i da se odgovori javno pročitaju. Ovo su bili TOP 10:

4) Šta si sad uradila? Ovog ti puta neću oprostiti. 6) Ne odugovlači! Reci odmah koliko ti treba! 8) Ne budeš li mi rekla kome si ovo htjela poslati, još danas ću te zaklati ko vrapca. 9) Molio sam te da više ne piješ.

1) Da nije majka moje djece možda bolesna?

I na kraju - muž, autor pobjedničke poruke:

2) Šta je sad? Opet si slupala auto?

10) Tko je je to?

226

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ROÐENI VJENČANI UMRLI Novorođenče je član obitelji koji ljubav čini jačom, dane kraćima, noći dužima, novčanik tanjim, dom sretnijim, odjeću otrcanijom, prošlost zaboravljenom i budućnost vrijednom življenja.

GABRIJELA JANIĆ kći Dinka i Marije r. Ćorković rođena 8. ožujka 2016. godine u Novoj Gradiški. RAFAEL KNEŽEVIĆ sin Slavena /NovoSelo/ i Ivane r. Oršulić /Novo Selo/ rođen 20. ožujka 2016. godine u Münchenu. ANÐELA KNEŽEVIĆ kći Ivana i Mateje rođena 18. svibnja 2016. godine u Novoj Gradišci. LEONA ŠTAVLIĆ kći Željka i Kristine rođ. Oršulić (Novo Selo) rođena 31. kolovoza 2016. godine u Šibeniku. ANABELLE JUG kći Tadeja i Maje rođ. Oršulić, rođena 30. studenog 2015. godine u Šempetru pri Novoj Gorici /Slovenija.

ANABELLE JUG

LEONA ŠTAVLIĆ

227

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

“. . . Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!”

V J E N Č A N I

DINKO /Željka/ JANIĆ (Nova Gradiška) i MARIJA /Tomasa/ ĆORKOVIĆ /Donja Dolina/ vjenčani 11. travnja 20015. god. u Novoj Gradišci. ALEN /Ive/ ĆORKOVIĆ (Donja Dolina) i IVANA /Mije/ RADOŠEVIĆ (Boča - Brčko) vjenčani 30. travnja 2016. godine u Wienu. DARIO /Zdenke/ VONIĆ (Novo Selo) i IVANA ČABRAJA (Slav. Brod) vjenčani 28. svibnja 2016. godine u Podvinju (kod Slavonskog Broda). SLAVEN /Nedjeljka/ MATKOVIĆ /Novo Selo/ i VALENTINA /Predraga - Josipa/ ĆORKOVIĆ /Donja Dolina/ vjenčani 13. kolovoza 2016. godine u Novoj Gradišci. ZVONIMIR /Tomislava/ KRALJ /Nova Gradiška/ i DIJANA /Tomislava/ VONIĆ /Novo Selo/, vjenčani 10. rujna 2016. godine u Novoj Gradišci. GORAN /Dražena/ ŠUGH /Nova Gradiška/ i TATJANA /Ante/ VONIĆ /Novo Selo/, vjenčani 15. listopada 2016. godine u Zagrebu. MANUEL /Kurt/ DAMPHOFER /Graz - Austrija/ i NADA /Luke/ ČEGRLJ (DonjaDolina), vjenčani 20. kolovoza 2016. godine u župi sv. Roka - Bosanska Gradiška. GORAN (Dragomira) STOJAKOVIĆ (DonjaDolina) i VEDRANA BODO (Jajce), vjenčani 5. studenog 2016. u župi sv. Roka - Bosanska Gradiška.

228

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

DARIO /Zdenke/ VONIĆ (Novo Selo) i IVANA ČABRAJA (Slav. Brod)

229

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

SLAVEN /Nedjeljka/ MATKOVIĆ /Novo Selo/ i VALENTINA /Predraga - Josipa/ ĆORKOVIĆ /Donja Dolina/

230

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MANUEL /Kurt/ DAMPHOFER /Graz - Austrija/ i NADA /Luke/ Ä&#x152;EGRLJ (Donja Dolina)

231

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34 OBITELJIMA PREMINULIH ISKRENA SUĆUT

“JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT: TKO U MENE VJERUJE, AKO I UMRE ŽIVJET ĆE” (Iv 11,25)

Uredništvo

PETAR STRILIĆ rođen 1948. godine u Čatrnji. Umro 29. studenog 2015. godine. Sahranjen u Starom Petrovom Selu. KAJA /Marijana/ ŠOKIĆ r. Petrović rođ. 1928. god. u Donjoj Dolini. Umrla 9. siječnja 2016. godine u Adžamovcima gdje je i sahranjena. NADA /Ante/ KNEŽEVIĆ r. Vonić rođ. 1930. god. u Novom Selu. Umrla 12. siječnja 2016. godine u Novom Selu. Sahranjena na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini. JELA /Luke/ TERZIĆ r Knežević, rođ. 1935. god. u Donjoj Dolini. Umrla 19. siječnja 2016. godine u Donjoj Dolini. Sahranjena na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini ŠTEFICA /Andrije/ VONIĆ r. Knežević rođ. 1943. god. u Gornjoj Dolini. Umrla 14. ožujka 2016. godine u Šumetlici. Sahranjena na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini. JELKA /Ferde/ TUTIĆ rođ. Vonić rođena 1925. u Gornjoj Dolini. Umrla 28. veljače 2016. godine u Bankovcima (kod Požege) gdje je i sahranjena. JELENA /Vladimira/ MARINOVIĆ – LELA r. Knežević, rođ. 1932. god. u Donjoj Dolini. Umrla 9. travnja 2016. godine u Novoj Gradišci. Sahranjena u Novoj Gradišci. VLADIMIR – VLADO /Marka/ JURIŠIĆ, rođen 1933. godine u Gornjoj Dolini. Umro 22. travnja 2016. godine u Smrtiću. Sahranjen u Novoj Gradišci. LUKA /Vinka/ KNEŽEVIĆ rođ. 1935. godine u Donjoj Dolini. Umro 30. travnja 2016. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci.

232

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ZVONKO /Stipe/ ŠOKIĆ rođ. 1951. god. u Donjoj Dolini. Umro 6. svibnja 2016. godine u Smrtiću. Sahranjen u Gornjim Bogićevcima. STIPO /Fabijana/ TUTIĆ rođ. 1944. u Donjoj Dolini. Umro 11. svibnja 2016. god. Umro u Novoj Gradišci. Sahranjena u Novoj Gradišci KATA /Ilije/ ORŠULIĆ r. Šokić, rođ. 1932. godine u Donjoj Dolini. Umrla 30. svibnja 2016. godine u Adžamovcima gdje je i sahranjena. KAJA /Milorada/ ĆORKOVIĆ r. Vidić rođ. 1932. godine u Novom Selu. Umrla 4. srpnja 2016. god. u Ljupini. Sahranjena u Novoj Gradišci. RUDOLF – RUDA /Ive/ JURIĆ, rođen 1940. godine u Gornjoj Dolini. Umro 10. srpnja 2016. godine u Smrtiću. Sahranjen u Novoj Gradišci. DRAGUTIN - DRAGAN /Ljuboje/ ORŠULIĆ rođ. 1938. godine u Novom Selu. Umro 30. srpnja 2016. godine u Ljupini. Sahranjen u Novoj Gradišci. ANTO /Ilije/ STIPANČEVIĆ rođ. 1933. godine u Gornjoj Dolini. Umro 1. kolovoza 2016. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci. MANDA /Ive/ KNEŽEVIĆ r. Matković, rođ. 1935. godine u Novom Selu. Umrla 7. kolovoza 2016. godine u Novoj Gradišci, Sahranjena u Novoj Gradišci. JAKOV /Ferde/ ORŠULIĆ rođ. 1938. godine u Novom Selu. Umro 28. kolovoza 2016. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci. MIROSLAV – MIRO /Luke/ JURIŠIĆ rođ. 1960. god. u Gornjoj Dolini. Umro 29. rujna 2016. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen u Gornjim Bogićevcima. JELENA /Vlatka/ VONIĆ r. Jurišić, rođena 1929. godine u Gornjoj Dolini. Umrla 24. listopada 2016. godine u Novoj Gradišci. Sahranjena u Novoj Gradišci.

233

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

MARINA – CICA KRAGULJ rođ. Stipančević je nakon kratke bolesti preminula 2. prosinca 2015. godine u 49. godini života Sahrana drage nam pokojnice je obavljena 12. prosinca 2015. godine u Novoj Gradišci. POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sinovi DRAŽEN i DARIO, majka DELFINA, otac IVO, brat IVO, sestre SNJEŽANA, VESNA i VIOLETA, suprug DUŠKO i ostala tugujuća rodbina i priajtelji.

PETAR /Stjepana/ STRILIĆ je nakon dulje bolesti preminuo 29. studenog 2015. godine u 67. godini života Sahrana dragog nam pokojnika je obavljena 2. prosinca 2015. godine u Starom Petrovom Selu. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: supruga TOMISLAVA, sinovi KARLO i MARIO, kćeri KATICA i DRAGICA, snahe ANA i GORDANA, zetovi SLAÐAN i MARIJAN, sestre OLGA i TONKA i brat PAVLE, unučad i ostala tugujuća rodbina.

234

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

JELENA /Vladimira/ MARINOVIĆ – LELA r. Knežević je nakon kratke bolesti preminula 9. travnja 2016. godine u 84. godini života Sahrana drage nam pokojnice je obavljena 11. travnja 2016. godine u Novoj Gradišci. POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: kćerke LJUBICA, ZDENKA, DOBRILA, DANICA i ANKICA, zetovi, sestre, unučad, praunučad i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

LUKA /Vinka/ KNEŽEVIĆ je nakon kraće bolesti preminuo 30. travnja 2016. god. 81. godini života. Sahrana dragog nam pokojnika je obavljena 2. svibnja 2016. Godine u Novoj Gradišci. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OLALOŠĆENI: supruga MARA, sinovi JOSIP i STJEPAN, snahe ŠTEFICA i KATARINA, sestra ANKA, braća MILIVOJ i STJEPAN, unučad STJEPAN, DIJANA i SANDRA s obiteljima, praunučad i ostala tugujuća rodbina i prijatelji

235

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

RUDOLF – RUDA /Ive/ JURIĆ je iznenada blago u Gospodinu preminuo 10. srpnja 2016. godine godine u 76. godini života. Ispraćaj dragog nam pokojnika je obavljen 12. srpnja 2016. godine na groblju u Novoj Gradišci. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sestre JANJA i DRAGICA, zet STANKO, nećaci GORAN i DARKO i ostala tugujuća rodbina i prijatelji. “Oj tamburo, žice ti ne sviru, Svirac spava u vječnome miru..”

DRAGUTIN - DRAGAN /Ljuboje/ ORŠULIĆ je nakon duge i teške bolesti je preminuo 30. srpnja 2016. godine u 78. godini života. Ispraćaj dragog nam pokojnika je obavljen 1. kolovoza 2016. godine u Novoj Gradišci. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OLALOŠĆENI: Kćerke NENA i MIRA, zet JOZO, unuk DANIJEL, unuke ANA, VALENTINA i MATEA, brat ADAM i sestra DRAGICA s obiteljima i ostala tugujuća rodbina i prijatelji

236

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ZVONKO /Stipe/ ŠOKIĆ je nakon duge i teške bolesti preminuo 06. svibnja 2016. godine je umro u 65. godini života. Ispraćaj dragog nam pokojnika je obavljen na groblju u Gornjim Bogićevcima. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: braća MILOVAN i ÐURO, sestre ANKA i MILIJANA s obiteljima, supruga NEDJELJKA i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

KATA /Ilije/ ORŠULIĆ r. Šokić je nakon kratke bolesti preminula 30. svibnja 2016. godine u 84. godini života Sahrana drage nam pokojnice je obavljena 31. svibnja 2016. godine u Adžamovcima. POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sin NENAD, kćerke MILKA i VELINKA, zetovi RADOVAN i ZORAN, snaha KATARINA, unučad, praunučad i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

237

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

ANTO /Ilije/ STIPANČEVIĆ je blago u Gospodinu preminuo 1. kolovoza 2016. godine u 83. godini života. Ispraćaj dragog nam pokojnika je obavljen 3. kolovoza 2016. godine na groblju u Novoj Gradišci. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: kćerka DANICA, zet FRANJO, unučad VLADIMIR i ANDY, sestra MILKA, braća IVO, MIRKO, MIJO, SLAVKO i FILIP s obiteljima te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

MANDA /Ive/ KNEŽEVIĆ r. Matković je nakon kratke bolesti preminula 7. kolovoza 2016. godine u 81. godini života Sahrana drage nam pokojnice je obavljena 9. kolovoza 2016. godine u Novoj Gradišci. POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: kćerka MILKA, sin LJUBOSLAV, sestra JANJA, brat ZVONIMIR, snaha VESNA, zet JOSIP, unučad IVANA, IVAN, SLAVEN, DARIO, TANJA, DIANA i DANIJEL, praunučad PATRIK, LORENA, LANA, RAFAEL, ANÐELA i TATJANA i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

238

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

JAKOV /Ferde/ ORŠULIĆ je nakon kraće bolesti blago u Gospodinu preminuo 28. kolovoza 2016. godine u 78. godini života. Ispraćaj dragog nam pokojnika je obavljen 30. kolovoza 2016. godine na groblju u Novoj Gradišci. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: supruga JANJA, kćerke ANKA – LJILJA i ZRINKA, sinovi FERDO i MARINKO, snahe BILJANA i LUCA, zet JOSIP, unučad VELIMIR, ORNELA, NATALI i DARIO i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

MIROSLAV – MIRO /Luke/ JURIŠIĆ je iznenada blago u Gospodinu preminuo 29. rujna 2016. godine u 56. godini života. Ispraćaj dragog nam pokojnika je obavljen 4. listopada 2016. godine na groblju u Gornjim Bogićevcima. POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: brat ILIJA, sestra MARIJA, TONKA, IVANKA, KATA, LJILJANA i NEVENKA s obiteljima te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

239

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

OBAVIJEST Ovaj broj, kao i prethodne brojeve „Suza dolinska“ možete nabaviti na dolje navedenim adresama: Pavle i Ivanka Vonić, Nova Gradiška, Zagrebačka ulici br 15, Ljuboslav Knežević, Nova Gradiška, ulica kralja Zvonimira 324, Anto i Dubravka Vonić, Nova Gradiška, Bartola Kašića 12 Zvonko Oršulić, Ljupina 361A kod Nove Gradiške Jozo Kalizan, Novska, Zagrebačka br. 102, Kristijan Vonić, Kutina, Andrije Hebranga 22 Janja Ćorković, Zagreb, Čulinec 90, Mato Knežević - Maća, Gorice 61, Dragalić Marina i Dragan Vidić, Šumetlica br. 6, Ljiljan i Nevenka Oršulić, Ratkovica 25 kod Pleternice, Nada Budić, Ciglenik br. 51 kod Požege, Zdenko i Zdenka Vonić, Slav. Kobaš, Savska obala 10, Župni ured Orubica kod vlč. Milivoja Knežević, Župni ured u Bosanskoj Gradišci kod vlč. Marka Stojčića, Milan – Mile Kalizana u Stockerau, Austrija. U uredništvu „Suze dolinske“, Okučani, ulica Bljesak 15.

O B A V I J E S T S KOJOM SE OBAVJEŠTAVAJU SVI ONI KOJI ŽELE DATI SVOJ DRAGOVOLJNI NOVČANI PRILOG ZA UREÐENJE CRKVE, KAPALICA U DONJOJ DOLINI I NOVOM SELU I ODRŽAVANJE GROBLJA „GRADINA“ U DONOJ DOLINITO MOGU UČINITI KOD PAVLA MUSIĆA U NOVOJ GRADIŠKI, PAVLA BUDIĆA U ŠUMETLICI, MILORADA ORŠULIĆ – MICANA U OKUČANIMA I U ŽUPNOM UREDU BOS. GRADIŠKA KOD VLČ. MARKA STOJČIĆA. ZA SVAKI, I NAJMANJI PRILOG, ČLANOVI ODBORA SE UNAPRIJED ZAHVALJUJU.

240

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NOVE KNJIGE

Iz tiska je nedavno izišlo nekoliko knjiga u kojima se spominju naša mjesta. Dvije knjige su autorice Pave Čustić r. Vonić rođene u Novom Selu. Jedna je autobiografskog karaktera napisana na bosansko/engleskom jeziku: MOJ AMERIČKI SAN / MY AMERICAN DREAM, a druga SPECIJALITETI NA MOJOJ TRPEZI / SPECIALITIES ON MY TABLE.

241

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Treća i četvrta knjiga su autora Zdravka Vampovca, čitateljima “Suze dolinske” poznatim piscem. ARMENIJA, NAŠ DALEKI BLIZANAC “Ovo je jedna od malobrojnih i dosad nedvojbeno najpodrobnija kulturno-povijesna analiza o prastarim vremenima rane Armenije i starih srednjovjekovnih Hrvata. Autor je ove poredbene veze pobliže razradio ne samo po dostupnoj literaturi, nego nadasve na temelju vlastitih terenskih uvida na jugu Kavkaza i osobito u samoj Armeniji ...” (Iz recenzije dr. Andrije – Željka Lovrića i dr. Ivana Biondića) ARMENSKE PRIČE je prvijenac na hrvatskom kulturnom prostoru koji predstavlja maleni dio bogatog armenskog opusa ove književne vrste. Armenski narod je kršćanski narod stoga u njemu ima priča kršćanskog karaktera ili su pak nastale prema motivima iz kršćanskog nauka i života.

242

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Peta knjiga nosi naziv BATAR i BUKVIK SELA KOJIH VIŠE NEMA, autora Miroslava Sušila. Predgovor za ovu knjigu je napisao Zdravko Vampovac i između ostalog rekao: Napori gospodina Miroslava Sušila da prikupi obilje podataka o dva raseljena sela iz Lijevča polja – Batra i Bukvika, općina Bosanska Gradiška, BiH, složi ih na jedno mjesto, ukoriči i sam sve isfinancira, tada nastane djelo koje se nalazi u Vašim rukama knjiga, vrijedna divljenja i svekolikog poštovanja. U njoj će mnogi bivši stanovnici ovih dvaju sela ili njihovi nasljednici pronaći obilje podataka o svojim precima koji su u svojem zavičaju smjeli odživjeti jedva stotinu godina, uzmemo li podatak da su prva doseljavanja počela 1878. godine, odmah poslije zauzimanja Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, a procvat i njihov nestanak zaokružimo s istekom sedamdesetih godina prošloga, 20. stoljeća.

O ovim knjigama će u idućim brojevima SUZE DOLINSKE biti više riječi. Sve knjige mogu se nabaviti i u Uredništvu „Suze dolinske“. 243

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Dirnut Vašom dobrotom u vrijeme priprema i slavlja moje MLADE MISE u Gornjim Bogićevcima 11. rujna 2016. godine iskrena srca se

ZAHVALJUJEM ONIMA KOJI NISU OBUHVAĆENIU 33., IZVANREDNOM / PRIGODNOM BROJU „SUZE DOLINSKE“ Hrvatskoj dominikanskoj provinciji Bogoslovima Hrvatske dominikanske provincije Dominikanskom samostanu Kraljice sv. Krunice Zagreb Crkvenom zboru Kraljice sv. Krunice Zagreb Fr. Dominiku Štefuliću, ceremonijaru Mlade mise Časnoj sestri Nikolini Mišković Obitelji p. Mirka Vlk iz Oriovca Restoranu „SLOŽNA BRAĆA“ Novi Varoš vl. Šimuna Džolana Članovima Molitvene zajednice Predragocjenjene Krvi Kristove, Okučani Peji Tomić, Okučani Mesnica "Jagodanović" - Bartolovci, prodavnica Okučani TUO „HUBERT“ Nova Gradiška vl. Branko Bešlić Ljuboslavu Kneževiću, Nova Gradiška Željku Terzić, Ljupina Dragi Jurić, Ljupina Gehatu Jurišić, Bodovaljci Anti Dautović – Bruno, Dragalić Cvjećarna "Mimoza" - Nova Gradiška Anki Oršulić – Ljilja, Nova Gradiška Nada Valentić, Nova Gradiška Obitelji Milana - Miše Barišić, Nova Gradiška Ivani Marinović, Nova Gradiška Blaženki Špehar, Nova Gradiška Antoniji Matijašević, Nova Gradiška Smiljani Plavac, Nova Gradiška Zdenki Petrak, Nova Gradiška Katici Matković, Nova Gradiška Marini Gubić, Nova Gradiška Violeti Pavković, Nova Gradiška Vesni Jelinčić, Nova Gradiška Marijani i Josipu Špehar, Nova Gradiška Članovima molitvene zajednice Duha Svetoga, Gornji Bogićevci 244

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Čitačima župe Duha Svetoga, Gornji Bogićevci Ivanu Siladi, Gonji Bogićevci Antunu Zdunić, Gornji Bogićevci Cetering-u Tomici i prijateljima iz Gornjih Bogićevaca Mihajlu Petranović, Gornji Bogićevci Agi Gavrić, Gornji Bogićevci Maksimu Bjelobrk, Gornji Bogićevci Filipu i Josipu Benedeković, Gornji Bogićevci Jeleni Žilić, Gornji Bogićevci Jeleni Lovrić, Gornji Bogićevci Ana Mariji Marić, Gornji Bogićevci Mateji i Andreji Lužar, Gornji Bogićevci Gini Peterle, Kosovac Mihaeli Lopar, Kosovac Jaroslavu Dockalo, Kosovac Sabini Kičić, Smrtić Mari Tomić, Smrtić Goranu i Dubravki Blažeković, Orubica Ivani Gregurić, Orubica Ljubi i Slavku Gubić, Savski Bok Karolini Gubić, Savski Bok Jozani Gubić, Savski Bok Ðurđici Jažo, Rešetari Obitelj Orešić - Kolar, Zagreb Emiliji Šefer Moravček ili Horavček, Dragalić Anki Kalić, Sl. Dolina Jozi Matijašević, Trnava Mandi Jakić, Trnava Štefici Šebalj, Visoka Greda Zdenki Došlić, Banićevac Ostalim anonimnim darovatelji iz Kanade i drugih mjesta Možda je imena nezahvalno nabrajati, jer je to uvijek prilika da se nekoga nehotice izostavi s popisa. Ipak osjećam veliku potrebu reći imenom i prezimenom HVALA svim onim dobrim ljudima udrugama i organizacijama koje su velikodušno, strpljivo i povrh svega s puno ljubavi svojim radom i doprinosom sudjelovali u vrlo opsežnim poslovima povodom slavlja moje Mlade mise. Zato ovom zgodom, uz svoje riječi zahvale želimo obilje Božjeg i moga, mladomisničkog blagoslova. Vaš uvijek zahvalni Mladomisnik fr. Ivan Marija Tomić OP

245

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

NAŠI DAROVATELJI Vlč. Milivoj Knežević, Orubica ......................................................... 1000 kn Obitelj Bokulić /Ankica, Marija i Josip/ Zagreb ............................... 1000 kn Petar – Pero Jurišić, Okučani ............................................................. 400 kn Općina Okučani . ................................................................................. 500 kn Mato i Terezija Oršulić, Australija ..................................................... 200 kn Miroslav Sušilo, Kutina ....................................................................... 200 kn Anto Oršulić, Zenica . ......................................................................... 200 kn Pavle i Slavica Ćorković, Okučani . ................................................... 200 kn Pavle i Danica Knežević, Trnava ....................................................... 200 kn Ljuban i Kaja Matković, Kovačevac . ................................................ 200 kn Marijan i Pavka Boršić, Nova Gorica ................................................. 200 kn Josip i Višnja Matošević, Zagreb ....................................................... 100 kn Mato Knežević – Maća, Gorice .......................................................... 100 kn Josip i Zvjezdana Kičić, Smrtić ......................................................... 100 kn Anka - Ljilja Oršulić, Nova Gradiška ............................................... 100 kn Nikola – Mika Kovačevi Franjić, Koper .......................................... 100 kn Hodočasnice Župe “Kraljice sv. krunice” Nova Gradiška/Ljupina . .................................................................... 150 kn Franjo i Ðurđica Jurišić, Borovnica /Sl/ . ...........................................

30 eu

Milan i Julkica Vidić ..........................................................................

20 eu

Nikola i Kata Knežević, Italija ...........................................................

20 eu

Slavko Dakić .......................................................................................

20 eu

Miroslava i Marija Ćorković Vrbje .................................................... 200 kn Ivo i Gordana Oršulić, Nova Gorica . ................................................

20 eu

Dževad i Mihaela Begić, Njemačka ...................................................

20 eu

Denis i Ivana Vonić. Trnava . ..............................................................

20 eu

Filip Budić, Staro Petrovo Selo ..........................................................

20 eu

Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac . ................................................

20 eu

Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac ................................................

20 eu

Milan i Julkica Vidić ...........................................................................

20 eu

Vinko Kalizan, Ljubljana ....................................................................

20 eu

Rudi i Jasminka Dakić, Zagreb .........................................................

40 eu

246

SUZA DOLINSKA, XX (2016.) 34

Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška .......................................... 150 kn Nikola Skokić, Jasenovac . .................................................................. 150 kn Mile i Dragica Vonić, Njemačka ........................................................ 100 kn Mile i Jozo Kalizan, Novska ............................................................... 100 kn Radovan i Ljubica Matijašević, Nova Gradiška ................................ 100 kn Ivo i Silvana Ćorković, Novska . ......................................................... 100 kn Boris Knežević i Nataša Štajduhar, Trnava ....................................... 100 kn Slađan i Kaja Matijašević, Dragalić ................................................... 100 kn Tomislava Strilić, Staro Petrovo Selo ................................................. 100 kn Jelena Marinović, Nova Gradiška ...................................................... 100 kn Natalija Vonić, Novska . ...................................................................... 100 kn SVIM DAROVATELJIMA I PODUPIRATELJIMA ISKRENO SE ZAHVALJUJEMO I ŽELIMO IM ČESTIT BOŽIĆ I OBILJE BOŽJEG BLAGOSLOVA U NOVOJ 2017. GODINI.

Uredničko vijeće

247

SUZA DOLINSKA, XIX (2014.) 31

NASLOVNA STRANICA: MLADOMISNIK FR. IVAN MARIJA TOMIĆ OP I P. DAMIR ŠOKIĆ

ZADNJA STRANICA: HODOČASNICI II. MARIJANSKOG ZAVJETA ZA DOMOVINU NA SVOJOJ ZAVRŠNICI U DUBROVAČKOJ KATEDRALI TISAK: “MAGNUS” - Malino, tel. (035) 436-84 i 436-536 Unos teksta: Kristina Hudolin-Ćorković, Ružica Renić i Valentina Oršulić Računalna obrada: By Loyzo