Suza Dolinska - Broj 35

GODIŠNJAK ŽUPE UZNESENJA BL. DJEVICE MARIJE DOLINA GODIŠTE XXI SIJEČANJ/PROSINAC 2017, 2018, 2019. BROJ 35

KAZALO KALENDAR DOGA\ANJA U ŽUPAMA DOLINA I B. GRADIŠKA U 2020. GOD......3 RIJEČ UREDNIKA, Milorad Oršulić – Mican. .......................................................................6 IZ STAROG KRAJA, p. Tomislav Topić …..............................................................................9 UZ STOTI RO\ENDAN ŽUPE DOLINA /Msgr. Anto Orlovac/ ......................................11 S NASLOVNICE: UMRO JE VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ NAŠE GORE LIST . ...........26 PREGLED DOGA\ANJA u župama Dolina i B. Gradiška u 2017., 2018. i 2019. .............33 60 GODINA MISNIŠTVA MSGR. DRAGE BALVANOVIĆA .........................................54 OBILJEŽENA 15. OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. K. VIŠATICKI .........58 RUGI O NAMA: p. Tomislav Topić .......................................................................................64 HODOČAŠĆA: - LOURDES, SANTIAGO DE COPOSTELA I FATIMA 2017. ............69

- MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU 2018. . ...............................95 GDJE SU, KAKO ŽIVE, ŠTO RADE /Prenosimo iz drugih medija/ ................................140 BOG KAO LJUBAV, p . Ivan Marija Tomić ........................................................................143 MARIJANSKA SVETIŠTA: ZGB KATEDRALA CRKVA UZNESENJA MARIJNA .151 POGLEDI U KRAJEVE SRCA: MOLITVA U STRAHU - Rajko Bundalo .................154 PUT K BLAŽENSTVU: - Sestra Jula Ivanišević i Pleterničke mučenice. .........................156 U SPOMEN: - Sjećanja na moje župnikovanje u B. Gradiški - msgr. B. Župančić - 2 dio .160 - Tomo Bešker- Likvidacija domobrana iz BiH u G. Podgradcima DOLINSKO NARODNO BLAGO: p. Damir Šokić ...........................................................200 NARODNO RIBARSTVO U BiH – U DOLINI NA SAVI /Vejsil Ćurčić/ . ...................205 PLODOVI UMA I SRCA: - Ča Rudini bećarci - Rudolf Jurić ...........................................208 PREDSTAVLJAMO VAM: „GUBICI BANJOLUČKE BISKUPIJE

U RATU 1992.-1995.“ msgr. dr. Anto Orlovac. .......................................................209 PISALI SU NAM /Msgr. dr. Antun Škvorčević/. ..................................................................211 ODRŽANA OBNOVITELJSKA SKUPŠTINA HPD „POSAVAC“ BOS. GRADIŠKA .212 SJETIMO SE NAŠIH STARIH: Iz obiteljskog albuma obitelji ..........................................215 IZ RJEČNIKA UČE STIPE ...................................................................................................216 ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI : Mrkva ...................................................................218 ZABAVNA STRANICA .........................................................................................................221 RO\ENI, VJENČANI, UMRLI ............................................................................................222 NAŠI POKOJNICI: - Vlč. Pero Čolić, - Fra Ilija Matanović, - Slavko - Slave Stipančević 2. 38 OBAVIJESTI ............................................................................................................................250 NOVE KNJIGE .......................................................................................................................253 NAŠI DAROVATELJI ..........................................................................................................255

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

KALENDAR DOGAĐANJA U ŽUPAMA DOLINA I BOSANSKA GRADIŠKA U TIJEKU 2020. GODINE

“Suza Dolinska” - Godišnjak župe uznesenja Bl. Dj. Marije - Dolina

bosanska kraj Bosanske Gradiške u izgnanstvu.

Uređuje: Uredničko vijeće: p. Damir Šokić OP, p. Tomislav Topić, p. Ivan Marija Tomić, Milorad Oršulić-Mican, Zvonko Oršulić-Feni, Stipo Oršulić i Mato Knežević-Maća, Glavni i odgovorni urednik: Milorad Oršulić-MICAN. Webmaster: Kristijan Vonić - Kika; e-mail: kvonic@inet.hr - Izlazi o Božiću.

Tiskano u 300 primjeraka.

Priloge slati na adresu: Milorad Mican Oršulić, 35 430 OKUČANI, Ulica Bljesak 15, Tel.: (035) 371-332, 098 982 6737 WEB stranica: www.Suza-Dolinska.com; e-mail: suza@suza-dolinska.com

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Ovoga puta, zbog nedostatka prostora nismo u mogućnosti donijeti Katolički kalendar za 2020. godinu, ali umjesto njega donosimo Kalendar događanja tj. raspored svetih misa u tijeku 2020. godine u župama Dolina i Bosanska Gradiška.

• Svake nedjelje sv. Mise se služe u župnoj crkvi Dolina u 9,00 sati, izuzev zadnjih nedjelja u travnju i listopadu.

• Svake nedjelje sv. Mise u župnoj crkvi Bosanska Gradiška u 10,30 sati • 26. travnja sv. Misa na groblju „Gradina u Donjoj Dolini u 13,00 sati u povodu sv. Marka i blagoslov polja • 31. svibnja /blagdan Duhova/ sv. Misa u povodu Duhova u kapelici u Mačkovcu u 13,00 sati - Patron (zaštitnik mjesta) • 7. lipnja blagdan Presvetog Trojstva, sv. Misa u 10,30 sati i blagoslov polja u Brestovčini • 21. svibnja blagdan Spasovo, sv. Misa u 11,00 sati i blagoslov polja u Čatrnji • 25. srpnja /subota/ sv. Misa u kapelici u Novom Selu u povodu sv. Ane u 11,00 sati - Patron (zaštitnik mjesta) • 26. srpnja /blagdan sv. Ane/ sv. Misa u 10,30 sati na groblju u Brestovčini - Patron (zaštitnik mjesta) • 16. srpnja blagdan Gospe Karmelske, sv. u 13,00 sati sv.

Misa u Cerovljanima - Patron (zaštitnik mjesta) • 15. kolovoza /blagdan Velike Gospe/ sv. Misa u Dolini u 11,00 sati i proslava 100-e obljetnice postojanja župe Dolina - Patron (zaštitnik župe) • 16. kolovoza /blagdan sv. Roka/ sv. Misa u Bosanskoj Gradišci u 10,30 sati - Patron (zaštitnik župe) • 29. kolovoza /blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja/ sv.

Misa na groblju „Gradina" u Donjoj Dolini u 11,00 sati u povodu sv. Ive - Patron (zaštitnik mjesta)

4

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

• 8. rujna, blagdan Male Gospe, sv. Misa u 11,00 sati u Čatrnji - Patron (zaštitnik mjesta) • 3. listopada /subota/ sv. Misa u 11,00 sati na groblju Batar/ Bukvik u povodu sv. Male Terezije od Djeteta Isusa - Patron (zaštitnik mjesta) • 31. listopada sv. Misa na groblju "Gradina" u Donjoj Dolini u 13,00 sati u povodu Svih Svetih i Dušnog dana i blagoslov grobova • 1. studenog /blagdan Svih Svetih/ sv. Misa na groblju u Brestovčini u 10,30 sati i blagoslov grobova • 2. studenog /spomendan Dušnog dana/ sv. Misa u 11,00 sati na groblju u Čatrnji i blagoslov grobova • 17. studenog, obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki, sv. Misa u Bosankoj Gradišci u 17,00 sati • 25. prosinca Božić u Dolini, sv. Misa u 9,00 sati • 25. prosinca Božić u Bosanskoj Gradišci, sv. Misa u 10,30 sati • 31. prosinca u Bos. Gradišci sv. Misa zahvalnica u 17,00 sati

5

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

RIJEČ UREDNIKA

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

Evo nas, konačno, nakon tri godine, okupljeni o Božiću sa „Suzom dolinskom“ u rukama. Sve ono što se tijekom proteklih 2017., 2018. i 2019. godina događalo na prostorima župa Dolina i Bosanske Gradiške moglo se je pročitati na internetskim stranicama „Suza-dolinska.com“, a sada ćete sve to i još mnogo dodatnog „materijala“ moći imati na jednom mjestu u „papirnatom obliku“.

U svojim Božićnim porukama u proteklim godinama, kroz rubriku „Riječ urednika“ putom interneta sam u ime Uredničkog vijeća poručivao: „Kao što ste mogli i zamijetiti naš Godišnjak “Suza dolinska” nije izišao iz tiska (štampe) o Božiću, a na žalost neće ni o Uskrsu.

Razlog tome su veliki troškovi tiskanja (štampanja) što prihodi od Vaših dragovoljnih priloga ne mogu pokriti, naročito kada je umro naš veliki darovatelj vlč. Milivoj Knežević, koji je sve novčane poteškoće sanirao.

Ipak, sve što se u međuvremenu događalo i što će se događati objavljivat će se na ovoj internetskoj stranici i čuvati kako bi se moglo tiskati (štampati) kada se za to ukaže prigoda.

Koristim, zbog toga, zgodu kako bih pozvao sve ljubitelje župe Doline, da novčano pomognu kako bi se ove poteškoće prebrodile i „Suza“ nastavila sa izlaženjem iz tiska (štampe) i tako se nastavilo sa čuvanjem običaja i svega onoga što nas veže za rodni kraj, sve što nam je drago i milo, kako bismo sve to našim naraštajima ostalo u amanet (zalog). Do sada je mnogo toga objavljeno, širem krugu čitatelja predstavljeno, a ono što je najvažnije svi dosadašnji brojevi Suze, dakle svih 34, koji su izišli iz tiska (štampe) tijekom prethodnih 20 godina, (a snimljen je i dokumentarni film pod radnim imenom „DVADESET SUZINIH GODINA“,, a može se pogledati na našoj internetskoj stranici), nalaze se i čuvaju u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici 6

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Zagreb i na taj način je naša Suza dolinska uvrštena u ME\UNARODNI UPISNIK“.

Slijedeća poruka je bila: „Nekako imam dojam da se sve više udaljujemo jedni od drugih, odnosno od rodnoga kraja. Doduše, prošlo je više od četvrt stoljeća kako ne božićujemo u našim dolinskim i novoselskim domovima, ali nas ne privlači ni dolinska crkva ni doljansko groblje. Istina je da je sve manje među živima one generacije Dolinaca i Novoselaca koji su baš rođeni tamo, ali to nije razlog da se ne bi trebali u rodnom kraju i rodnom kraju naših roditelja, djedova i pradjedova, okupiti i drugim prilikama a ne samo na Veliku Gospu.

Pred nama je, do godine, - STOTA obljetnica postojanja župe Dolina.

Bilo bi lijepo kada biste se obratili župniku u Bosanskoj Gradišci, i svećenicima rodom iz našeg kraja p. Damiru Šokiću, p. Ivanu Marija Tomiću, ili nekome iz uredničkog vijeća „Suze dolinske“ i ponudili svoju pomoć u bilo kakvom obliku.

O nekim događanjima u rodnom kraju mogli ste pročitati na našim stranicama „Suze“, a sada ću samo spomenuti kako je odmah iza blagdana sv.

Roka (2018. godine) za župnika Bosanske Gradiške i upravitelja župe Dolina imenovan p. Tomislav Topić, redovnik reda trapist koji je na službi bio u samostanu „Marija Zvijezda“ u rodnoj Banja Luci. On bi želio upoznati svakog Dolinca pa kada ste u prolazu kroz taj grad svratite kod njega“.

Ovoga puta, zbog nedostatka prostora nismo u mogućnosti donijeti Katolički kalendar za 2020. godinu, ali umjesto njega nalazi se Kalendar događanja tj. raspored svetih misa u tijeku iduće godine u župama Dolina i Bosanska Gradiška.

Ovaj broj „Suze dolinske“ je posvećen vlč. Milivoju Kneževiću, jednom od svećenika rođenom u našoj župi. Prerano nas je napustio i otišao u zagrljaj Vječnoj Ljubavi.

Na žalost u 2017. godini su umrli dolinski župnici vlč. Pero Čolić i fra Ilija Matanović.

Msgr. dr. Anto Orlovac, svećenik i povjesničar Banjolučke biskupije se je potrudio i prikupio povijesne činjenice i sve to sabrao u prilog UZ STOTI RO\ENDAN ŽUPE DOLINA koji u cijelosti donosimo.

Ovaj broj „Suze“ se ipak nije mogao tiskati bez priloga o Micanovu hodočašću od Okučana, preko Lurda i Santiaga de Compostela do Fatime koje je trajalo 90 dana za vrijeme kojeg je prešao oko 3.000 km, a potom još dodatnih 889km od Osijeka do Rijeke/Trsata iza stijega/barjaka Marijanski zavjet za domovinu.

7

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Donosimo i drugi dio memoara msgr. Branimira Župančića bosanskogradiškog župnika za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega te sjećanje Tome Beškera o uspješnom bijegu iz jame smrti – Šošinog potoka kod Gornjih Podgradaca.

Imamo i zapis popraćen sa slikama sa Dijamantne Mise msgr. Drage Balvanovića, svećenika i misionara u Peruu koji je rođen u Bosanskoj Gradišci, a njegovi roditelji imaju dosta veze sa našom Dolinom.

Obilježili smo i tužnu, petnaestu obljetnicu, mučeničke smrti dolinskog župnika msgr. Kazimira, a tim povodom je u pomoćnoj sakristiji župne crkve sv. Roka u Bosanskoj Gradišci otvorena Spomen soba, koja će trajno biti otvorena za vjernike koji se žele u njoj pomoliti za bosankogradiškog mučenika i obnoviti uspomenu na njega. Svetu Misu je predslavio i Spomen sobu blagoslovio kardinal Vinko Puljić.

Koristim zgodu da se ime Uredničkog vijeća iskreno zahvalim anonimnom darovatelju koji je omogućio da novi 35. broj „Suze“ iziđe iz tiska, i svima onima koji su svoje novčane priloge davali kroz protekle godine. Sva njihova imena su objavljena na kraju ovog Godišnjaka.

Mir i svako dobro, čestit i veseo Božić a blagoslovljenu Novu 2020. godinu, želi Vam

8

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

IZ STAROG KRAJA Dragi Dolinci, prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske, Na samom početku Vas pozdravljam kao župnik župe sv. Roka u Bosanskoj Gradišci i upravitelj župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina.

Na toj dužnosti sam od blagdana sv. Roka, točnije od 26. kolovoza 2018. godine, kada sam uveden u ove službe, ali dovoljno vremena da sam upoznao sve vjernike obadviju župa.

Isto tako je bilo dovoljno vremena da sa župljanima pokrenemo neke akcije kao što su uvođenje obveze plaćanja održavanja – čišćenja grobalja, najmanje po 20 KM (odnosno 100 KN) godišnje u Brestovčini i Čatrnji, a u Dolini uz groblje i održavanje župnog dvorišta tj. prostora oko i ispred crkve. Svi oni koji su izmirili svoju obvezu za 2019. godinu su dobili obiteljsku knjižicu i uplatnicu. Takvih je, za Dolinu pedesetak. Zahvaljujem se i potičem da nastave i iduće godine, a one koji nisu uplatili i nisu dobili obiteljske knjižice da to mogu uplatiti u Župnom uredu Bos. Gradiška i kod Micana.

Pokrenuto je obilježavanje patrona – crkvenih godova i u mjestima – filijalama gdje to nije do sada činjeno. Osim sv. Ane u Brestovčini i Novom Selu, Velike Gospe u Dolini, sv. Roka u Bos Gradišci i Male Gospe u Čatrnji, svetim Misama su, prvi puta nakon rata u BiH, obilježeni: Duhovi u Mačkovcu pored devastirane kapelice, (9. lipnja 2019., gdje je nazočilo sv. Misi 7 vjernika, sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa na groblju Batar/Bukvik (koja se slavi 1. listopada, a mi smo je proslavili 5. listopada. Toga dana se je okupilo oko 40 vjernika. Ovdje je vrijedno napomenuti kako je proljetos pokrenuta inicijativa od gosp. Miroslava Sušila iz Kutine da se očisti groblje za ta dva sela, na kojem je prvi puta, nakon 29 godina, 25. svibnja služena sv. Misa. Osim čišćenje groblja zahvaljujući gradonačelniku Zoranu Adžiću saniran je pristupni put do groblja.

U Orahovi, selu koje također pripada župi Bosanska Gradiška, po prvi puta nakon rata je na Svi Svete moljeno opijelo na groblju koje je posvećeno Preslavnom Imenu Marijnom. Skupilo se devetoro vjernika, jedan domaći i osmero koji su došli iz Hrvatske.

Sin ove župe msgr. Drago Balvanović, dugogodišnji misionar u Peruu, proslavio je svoj Dijamantski jubilej, tj. šezdeset godina svećeništva 9

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

31. kolovoza u svojoj rodnoj župi. U ime svih vjernika upućujem mu čestitke.

Radosno mogu spomenuti da je, nakon 74 godine obnovljen rad Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“. Društvo je registrirano 7. studenog ove godine i zaželimo mu dug i uspješan rad.

Ove godine smo obilježili tužno petnaestu obljetnicu mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog, dugogodišnjeg dolinskog župnika i tom prigodom otvorili Spomen sobu njemu u čast. Sv. Misu je služio i blagoslovio Spomen sobe uzoriti kardinal Vinko Puljić.

Uspostavljena patronažna služba za starije i bolesne osobe gdje se skrbi pedesetak štićenika na području župe Bos. Gradiška i Dolina. To je donacija koju je msgr. dr. Karlo Višaticki ishodio od Caritasa Essen iz Njemačke. U patronaži imamo doktoricu opće prakse i medicinsku sestru kao i određen broj volontera.

Obnašam i dužnost vjeroučitelja u tri bosanskogradiškeškole u kojima ima samo 15 vjeroučenika - katolika.

U razdoblju od kada sam ja župnik u Bos. Gradišci je bilo 1 krštenje, 1 vjenčanje, a u Dolini ni jedno od toga, ali na žalost umrlih je puno. Tako je za župu Bos. Gradiška upisano u Matice umrlih 21 osoba, a u Dolini 3.

Nalazimo se na kraju Crkvene godine i uskoro ćemo proslaviti Božić i Novu Godinu, pa Vam želim blagoslovljen Božić i božićne blagdane, kao i sretnu i uspješnu 2020. godinu.

U nadi da ćemo se iduće godine susresti u Dolini u većem broju, naročito o proslavi stote obljetnice župe, srdačno Vas pozdravljam.

Vaš župnik, p. Tomislav Topić

10

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Msgr. dr. Anto Orlovac

UZ STOTI RO\ENDAN ŽUPE DOLINA Uvod Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini napunja u svibnju ove godine stotu obljetnicu svoga postojanja. Svega je ona proživjela u stotinu godina svoga postojanja: i radosti i napredovanja, rasta i gradnji, ali i teških stradanja zbog ratova, poplava, bolesti i drugih životnih nedaća, no najteži je udarac doživjela prije četvrt stoljeća, kada je, u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku uslijedio velik izgon vjernika te je ona posve opustjela, tako da danas faktički više i ne postoji. No, vjera koju su Dolinci upijali s majčinim mlijekom u svojim obiteljima i u poukama svojih vrijednih 14 župnika, koji se u tih stotinu godina izredaše kao njihovi duhovni vođe, nije uništena; i danas je ona dio njihova identiteta u susjednoj Slavoniji, diljem Hrvatske i svijeta kamo ih je nemila sudbina raspršila. Kamo god pošli, u srcu im je njihova Dolina i njezina zaštitnica Gospa na nebo uznesena.

Osnovana je župa Dolina 3. svibnja 1920. odlukom biskupa banjolučkog fra Joze Garića diobom od župe Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, a prvim je župnikom imenovan vlč. Ivan Martinović. Zanimljivo je da biskup nije uopće izdao dekreta o osnutku župe, nego je dopisom br. 558/20 od 3. svibnja 1920. imenovao prvog dolinskog župnika, ali ni toga dekreta (duplikata) nema u arhivu, nego je u protokolu samo zapisano: „V./elečasni/ g. Ivan Martinović premješten iz Grahova na novu župu Dolinu“ i poslano imenovanom u Bos. Grahovo. Istoga dana biskup je u vrlo kratkom dopisu javio župniku u Bosanskoj Gradiški da je osnovana nova župa u Dolini. Evo toga kratkog dopisa: „Biskupski je Ordinarijat odvojio Dolinu i naimenovao već župnika za nju, koji će uskoro stići tamo. Stoga se vlč. naslov poziva, da odmah sazove viđenije ljude iz Doline i da im naredi, neka odmah iznajme jednu kuću za stan novom župniku i neka ju urede, da može župnik čim dodje unići“. U biskupijskom protokolu ubilježeno je da je toga dana pod br. 559/1920 „Ž. uredu javljeno, da je Dolina odijeljena i proglašena župom. Župnik neka se pobrine za stan novom župniku“.1 Neobično je što tu nema ni spomena crkve niti njezina naslovnika, niti popisa sela koja sačinjavaju novu župu odnosno župnih granica, niti gdje će joj točno biti sjedište, niti kada nova župa počinje djelovati, što bi sve u takvoj jednoj odluci (dekretu) trebalo stajati.

1 Duplikat dopisa Biskupskog ordinarijata Banja Luka župnom uredu u Bos. Gradiški, u Biskupijskom arhivu (u daljnjem tekstu: BABL).

11

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

No, kasniji slijed događaja to će pokazati. Sjedište nove župe uspostavljeno je u Gornjoj Dolini. Isprva je bila pod zaštitom Sv. Ilije proroka, zaštitnika Bosne. Novoj su župi pripala sela: Gornja Dolina, Donja Dolina, Novo Selo, Proševica, Orubica i Bardača. Župa ima svoje vlastite župne matice od svibnja 1920. godine.

PRVI PISANI TRAGOVI NOVOSNOVANE ŽUPE DOLINA

Dotadašnja župa Bosanska Gradiška bila je vrlo prostrana: od Vrbasa na istoku do Orahove na zapadu, te od rijeke Save na sjeveru do Laminaca na jugu. Godine 1910. imala je ona 2 009 katolika u 14 naselja. Od toga je u naseljima koja su desetljeće kasnije pripala novoj župi Dolina živjelo ukupno 895 katolika: u Donjoj Dolini 365, u Gornjoj 466, u Lamincima Donjim 25 i u Orubici 39. Još 67 katolika živjelo je preko Vrbasa u Bosanskom Svinjaru (danas Srbac), ali se za njih od 1887. godine skrbio župnik iz Svinjara (danas Davor) u Slavoniji.

Dolina u starini U starini nalazila se na području današnje župe Dolina župa Orubica.

Dolina se spominje prvi put u pisanim dokumentima 1675. godine. Dolinu spominje i apostolski vikar, biskup fra Mato Delivić 1737. godine.

Prve pisane tragove o stanovnicima Doline nalazimo u crkvenim župnim maticama. Područje današnje župe Dolina pripadalo je do osnutka župe u (Bosanskoj) Gradiški ili Berbiru 1838. vrlo prostranoj župi Ivanjska. Najstarije sačuvane matice krštenih i umrlih te župe u kojima nalazimo prezimena 12

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

dolinskih stanovnika potječu iz 1762. godine. Od te do 1768. godine, kada je nastalo izvješće biskupa fra Marijana Bogdanovića, u tim maticama susrećemo u Dolini ova prezimena (abecednim, a ne kronološkim redom; imena ovdje ne ispisujemo): 1762. godine: Blažinović, Bošnjak, Ćukić, Klarić, Lukinić, Mandić, Štivičević, Švaić, Terzić, a te godine susrećemo i nekog Štivčevića iz Orubice, sada u Livču; 1763.: Marčinković, Marić-Svitlanović, Musić, Svitlanović, Zečević; 1764.: Botovanja, Klarić, Koić, Mandić, Štivičić (iz Dugoga Polja), Švaić, Vonjić; 1765.: Blažinović, Klarić, Knežević, Sabolović, Svitlanović, Švaić, Zub; 1766.: Klarić (iz Doline, umro u Dubočcu), Šokić; 1767.: Blažević, Klarić, Knežević, Lukić, Mandić, Marčinković, Skokić (vjerojatno treba: Šokić), Svitlanović, Štivčević, Švaić, Vonić.2

FAKSIMIL PRVOG PEČATA ŽUPE DOLINA KADA JE BILA POSVEĆENA SV. ANTI PADOVANSKOM I FAKSIMIL POTPISA PRVOG DOLINSKOG ŽUPNIKA VLČ. IVANA MARTINOVIĆA

Prvi biskup koji je osobno pohodio Dolinu (i tom prilikom odsjeo u siromašnoj kući Marka Sabulovića) bio je bosanski apostolski vikar fra Marijan Bogdanović 1768. godine. On je sastavio pisano izvješće o tamošnjim vjernicima te napravio popis kućedomaćina odnosno obitelji i dostavio ih u Rim. U selu Doline, kako on piše ime toga sela, navodi poimenično 25 kućedomaćina, odnosno obitelji, u kojima žive 133 odrasla vjernika i 44 djece ispod sedam godina, dakle 177 vjernika na području današnje župe Dolina.

Prezimena koja on navodi su ova (slažem ih abecednim redom): Barišić, Budić, Guić, Klarić, Ključanin, Kverević, Mačković, Mandeković, Mandić (3 obitelji), Marčinković, Menšić, Musić, Sabolović, Sevaić (vje2 Anto IVIĆ (prir.), Matične knjige župe Ivanjska 1729.-1779., Banja LukaSarajevo, 2017., na odgovarajućim mjestima.

13

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

FAKSIMIL STANJA ŽUPE DOLINA – PRVI POPIS NOVOOSNOVANE ŽUPE SAČINJEN PRIGODOM BOŽIĆNOG BLAGOSLOVA KUĆA – OBITELJI 1920. GODINE. TU SE NE SPOMINJE NOVO SELO, NEGO JE JOŠ UVIJEK NOSILO IME VRGUZOVCI. (U pravilu Vrguzovci se je zvao gornji dio Novoga Sela, a donji dio se je zvao Kolibišća).

14

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

rojatno: Švaić, 3 obitelji), Skokić, Svitlanović, Šokić, Štivičić, Šutalović , Vonić, Zrakić. Popis je objavio još 1962. naš renomirani povjesničar fra Dominik Mandić.3 Dolina je 1813. godine, u vrijeme biskupa fra Augustina Miletića, imala 21 katoličku kuću s ukupno 145 duša, od toga 86 odraslih i 59 djece.4 Prema franjevačkim shematizmima imala je današnja župa Dolina 1856. godine ukupno 32 obitelji s 310 katolika, od toga u Donjoj Dolini 7 obitelji sa 60 katolika, a u Gornjoj Dolini 25 obitelji s 250 katolika. Broj je brzo rastao, pa je za dvadesetak godina, točnije 1877., bila ukupno 61 obitelj s 456 katolika, od toga u Donjoj Dolini 26 obitelji sa 181 katolikom, a u Gornjoj Dolini 35 obitelji s 275 katolika.5 Nakon što je 1881. osnovana Banjolučka biskupija, imala je Dolina, prema biskupijskim shematizmima, 1892. godine ukupno 774 katolika, od toga 338 u Donjoj i 436 u Gornjoj Dolini. Godine 1900. broj ŽUPNA CRKVA U DOLINI vjernika već je bio 856, od toga 365 u Donjoj i 466 DOK JE IMALA DARVENI TORANJ u Gornjoj Dolini, te još 25 katolika u Lamincima Donjim.

Osnutak župe Kada je, na molbu dolinskih vjernika, biskup Garić 1920. osnovao župu u Dolini, nije ona imala ni crkve ni župne kuće. Prvi župnik vlč. Ivan Martinović stanovao je u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca Josipa Džajića od lipnja do 12. listopada te godine. Misu je slavio u kapelici na groblju Gradina. Župnik i crkveni odbornici kupili su kuću, bivšu gostionicu, u Gornjoj Dolini od trgovca Dragutina Brkovića, te se je župnik 12. listopada preselio u Gornju Dolinu. Otada je misu služio u jednoj većoj prostoriji u kući. Zanimljivo je da župnik Martinović u župnoj kronici piše kako je župa pod patronatom sv. Antuna Padovanskoga.6 Tako je to ostalo oko 20 godina, kada je župa odlučila praviti crkvu u Donjoj Dolini i u tu svrhu čak nabavila nešto građevinskog materijala, ali je rat spriječio gradnju, a nakon rata materijal je otuđen i upotrijebljen za gradnju škole i društvenog doma u Gredi.

3 Dominik MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma 1962., str. 178-179.

4 Milorad ORŠULIĆ-Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška 2000., str. 38.

5 Mican, nav. dj., str. 39.

6 Mican, nav. dj., str. 42.

15

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Nakon što je osnovana župa u Dolini, porastao je i broj vjernika, ali i broj naselja u kojima žive katolici. Prema shematizmu iz 1935. godine u Gornjoj Dolini bilo je 503, u Donjoj 678, u Novom Selu 470 (tu je uračunata i Proševica), u Orubici 32 i u Bardači 29 katolika, ukupno njih 1 712. Na području župe tada je bilo i 299 pravoslavnih.7 Broj je i nadalje brzo rastao, te je 1943. župa imala čak 2 415 vjernika. Rat je župi nanio ogromna stradanja i gubitke, pa je 1960., 15 godina nakon završetka rata, župa imala gotovo tisuću duša manje, samo 1 481 vjernika, od toga: Gornja Dolina 504, Novo Selo 530, Donja Dolina 377, Proševica 56 i Orubica 14. Broj se dalje kretao ovako: 1974. god. 1 540 vjernika, 1991. 1 300, a nakon najnovijeg rata i izgona: 1999. samo 20 vjernika, dok ih na kraju 2018. tamo stalno živi samo 16!

To znači da je župa praktično posve uništena.

Župna crkva Prva župna crkva bila je nekadašnja gostionica koja je u godini utemeljenja župe preuređena za okupljanje vjernika i za župni stan. Uz crkvu je 1924. podignut zvonik na četiri hrastove grede i postavljeno zvono koje je služilo sve do sredine pedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je izgrađen novi zidani zvonik u okviru tadašnje crkve i župne kuće. Ta privremena crkva dvaput je preuređivana i nadograđivana: prvi put 1926. za prvoga župnika Ivana Martinovića, a drugi za župnika Tvrtka Tadića (1958.-1963.)

Nova je crkva građena od 1987. do 1991. godine na mjestu stare župne kuće koja je srušena. Gradnju je predvodio župnik vlč. Kazimir Višaticki.

Kamen temeljac blagoslovio je pomoćni banjolučki biskup mons. Franjo Komarica 5. travnja 1988. Zvonik uz novu crkvu građen je 1990. godine, no rat koji je 1991. počeo u susjednoj Hrvatskoj, a 1992. i u Bosni i Hercegovini prekinuo je tu gradnju.

Crkva je već krajem 1991. teško devastirana uslijed ratnih djelovanja u susjednoj Slavoniji, jer su upravo od te crkve djelovale srpske snage koje su se tu smjestile.

Župna kuća Već je rečeno da je prvih nekoliko mjeseci župnik je stanovao u Donjoj Dolini kod mjesnog trgovca. Nakon što je kupljena kuća u Gornjoj Dolini, župnik je od 12. listopada 1920. stanovao u istoj kući u kojoj je bila i prva 7 1935, str. 65.

Schematismus cleri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini

16

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

provizorna crkva. Zatim je 1926. tu napravljena skromna župna kuća uz bivšu gostionicu koja je služila kao crkva. Novu župnu kuću sagradio je sa župljanima župnik vlč. Ratko Grgić 1984.-1985. godine, dok je stara srušena, a na tome mjestu 1991. godine sagrađena današnja župna crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije.

Groblja i kapelice Župa ima i vrlo staro groblje Gradina, koje je puno starije nego sadašnja župa. Taj je lokalitet na blagoj uzvisini, koju rijeka Sava ne plavi, i naširoko je poznato arheološko nalazište. Tu je od starine bila drvena kapelica u kojoj se misa slavila na dan Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, koji je zaštitnik sela. Na tom je groblju pokopan i jedan dolinski župnik, vlč. Eugen Tvrtković, koji je umro 1937. godine. Kasnije je tamo podignuta kapelica od čvrstog materijala.

U Novom je Selu 1971., u vrijeme župnika vlč. Stjepana Guberca, izgrađena kapelica posvećena sv. Ani. Tu se nekoć slavilo Spasovo (Uzašašće Gospodinovo).

Promjena naslovnika župe U ljeto 1961. župnik Tvrtko Tadić zamolio je Svetu Stolicu za promjenu naslovnika župe (patrona).

Dopisom od 20. kolovoza 1961. Kongregaciji za širenje vjere (skraćeno: Propaganda) zatražio je odobrenje da župa promijeni naslovnika. Kao razlog naveo je da u okolici ima više župa u kojima se od starine slavi Sveti Ilija, POGLED NA DOGRAĐENU CRKVU SA kamo su vjernici rado hoSTARIM ŽUPNIM UREDOM dočastili, pa nije prikladno istoga sveca slaviti i u Dolini. Osim toga, naveo je i potrebu da župa obnovi svoju crkvu, pa bi novi naslovnik donio i veće okupljanje župljana kao žive Crkve. Molbu je uputio 17

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

preko Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci, gdje je ona registrirana u protokolu riječima: „Dolina moli promjenu patrona“. 8 Biskup je molbu proslijedio u Rim, pa je mjerodavna Kongregacija 10. listopada 1962. odobrila promjenu. U biskupiji je taj dokument zaprimljen tek 8. ožujka 1962. kao „Dekret o promjeni patrona župe Dolina“.9 Na rješenju (formularu) potpisan je tajnik navedene Kongregacije Petrus Sigismondi. Otada je naslovnik župe Uznesenje Blažene Djevice Marije.

Duhovni život u župi Trebalo bi napraviti opsežna istraživanja da bi se prikazao duhovni život u jednoj župi. Ovdje je moguće navesti tek nekoliko natuknica. Kako su katolici tu puno stariji nego njihova župa, oni su svoj duhovni život njegovali onako kako su to naučili od svojih starih, a to se nije puno razlikovalo od okolnih mjesta, s jedne ili druge strane Save. Ono što je svakako obilježilo i taj duhovni život jest činjenica da je Bosna bila pod turskom vlašću sve do 1878. godine, da nije imala svećenika u svojoj sredini, jer je Dolina pripadala župi Ivanjska sve do osnutka župe u Bos. Gradiški 1838. Svećenika su rijetko viđali, vjerska pouka primala se najviše u vlastitoj obitelji, molitve SADAŠNJA ŽUPNA CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE U DOLINI i običaji obdržavali su se „kako je to uvijek bilo“. Biskupima je rijetko bilo moguće posjećivati Dolinu, pa bi, kad bi ipak uspjeli doći, krizmu primali svi oni koji nisu krizmani, što je značilo i djeca i odrasli.

Stanje se nešto popravilo osnutkom župe u Bos. Gradiški. Ako ništa drugo, svećenik je otada bio mnogo dostupniji i bliži. No, i ta je župa bila velika i prostrana, a pristup svećeniku često su otežavale ili onemogućavale poplave rijeke Save. Obavljale su se tradicionalne pobožnosti, naslijeđene od davnine.

Tek osnutkom župe u Dolini 1920. može se govoriti o pravom pastoralnom radu u toj župi. No, najprije je trebalo puno toga nadoknaditi. Župnici su se trudili kako su najbolje znali i mogli. Međutim, za dublji vjerski život 8 Molba je u biskupijskom protokolu registrirana tek 26. 10. 1961., pod br.

1205/61, vidjeti u BABL-u.

9 Dekret Sv. Kongregacije za širenje vjere od nav. dat., br. prot. 4567/61. U BABL-u je evidentiran nav. datuma, pod br. 432/62.

18

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

bilo je potrebno produbljenje vjerskoga znanja. U tu svrhu priređivale su se pučke misije. Novi impuls tome pastoralnom radu dala je biskupijska sinoda, održana 1924. godine u Banjoj Luci, za vrijeme biskupa fra Joze Garića.

Ne znamo nažalost jesu li te godine održane „prave“ pučke misije u Dolini, ali vjerojatno jesu, jer zabilježeno je da su „misionari prvi put posjetili župu Dolina“ upravo te, 1924. godine.10

Dolinski župnici Župa Dolina je u svome jednostoljetnom postojanju imala 14 župnika ili upravitelja župe. Od toga su desetorica bila biskupijski svećenici, trojica franjevci i jedan trapist. Evo njihova redoslijeda i godina kada su tu službovali.

1. Vlč. Ivan Martinović 1920.-1928. (zatim je dvije godine bez župnika) 2. Vlč. Eugen Tvrtković 1930.-1937.

3. Fra Anto Perković 1937.-1939.

4. Fra Ognjen Idžotić 1940.-1944.

5. Vlč. Nikola Tojčić 1944.-1945. (zatim opet

godinu dana bez župnika) 6. O. Salez Gajšek, trapist 1946.-1952. (s prekidima) 7. Vlč. dr. Božo Laštro 1952.-1954. (zatim opet godinu

i pol bez župnika) 8. Fra Luka Komljenović 1955.-1957.

9. Vlč. Tvrtko Tadić 1957.-1963.

10. Vlč. Marko Šalić 1963.-1967.

11. Vlč. Stjepan Guberac 1967.-1975.

12. Vlč. Ilija Matanović 1975.-1978.

13. Vlč. Ratko Grgić 1978.-1986.

14. Vlč. Kazimir Višaticki 1986.-1995.

Otada župa već četvrt stoljeća nema vlastitog župnika nego njome upravlja župnik iz Bosanske Gradiške /Vlč. Žarko Vladislav Ošap (1995.

- 1997.), vlč. Pero Čolić (1997. - 2000.), mons. Kazimir Višaticki (2000. 2004.), vlč. Josip Jerković (2005. - 2008.), vlč. Pero Čolić (2008. - 2016.), vlč.

Boris Ljevak, kapelan, vlč. Marko Stojčić (2016. - 2018.), p. Tomislav Topić, trapist (2018. - )/ Gradiški župnik je i u prošlosti bio prva zamjena u vremenima kada Dolina nije imala vlastitoga župnika.

10

Mican, nav. dj., 202.

19

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Osim navedenih župnika i upravitelja župe, tu su kraće vrijeme djelovali još neki svećenici. Spomenimo i njih: vlč. Petar Pajić u studenom i prosincu 1929., vlč. Ljubomir Nikolić, privremeni upravitelj župe, 1945. i vlč. Ferdinand Pohrašky, župnik iz Slavonskog Mačkovca, ispomaže 1949.-1950.

Časne sestre u župi Dolina Iako u župi Dolina nije bilo samostana, ipak su neko vrijeme u toj župi djelovale dvije časne sestre. Prva je bila s. Matilda Žitnjak iz družbe Klanjateljica krvi Kristove, Slovakinja, koja je u Bosnu došla na Božji zov u redovničko zvanje. Ona je u župu došla iz Bosanske Gradiške s posebnim dopuštenjem svojih poglavarica u vrijeme župnikovanja vlč. Tvrtka Tadića.

U župi je djelovala šest godina, do 1957. do 1963. Puno je pomagala u uređivanju crkve, bila je i zvonarica, vodila župno kućanstvo, posebno u vrijeme kad se tu gradila crkva i tako je puno zadužila dolinsku župu. Odlaskom vlč.

Tadića i ona je otišla iz župe. Umrla je u Novoj Topoli.11 Druga je redovnica koja je tu djelovala s. Terezija Prakatur iz družbe sestara Bezgrješnog Začeća Bl. Dj. Marije. Rođena u Duboševici u Baranji 1925. godine, postala je redovnicom dosta kasno, u 34. godini života. U Dolini je djelovala dvije godine, 1970. i 1971. u vrijeme upravitelja župe vlč.

Stjepana Guberca. Posebno se posvetila vjerskoj pouci djece i mladeži. Išla je biciklom u Donju Dolinu i Novo Selo, a kad bi Sava poplavila, koristila je i čamac, ali odustajala nije. Vedra i pristupačna, bila je veoma omiljena među župljanima, a posebno među djecom i mladima. Iz Doline se vratila u Osijek.12

Duhovna zvanja iz župe Međutim, nije župa Dolina samo primala duhovna zvanja; ona je i davala drugima. Iz nje je poniklo nekoliko duhovnih zvanja. Koliko je poznato, trojica su svećenika rodom iz dolinske župe. Jedan je već pokojni, a dvojica su živa i aktivna u svojoj svećeničkoj službi. Zanimljivo je da su sva trojica najprije bila započela, neki i završili, druge škole i studije, da bi se konačno odazvali Božjemu zovu u svećeničko zvanje. Iz dolinske je župe i jedan časni brat redovnik, također već pokojni. Iz župe Dolina su i dvije časne sestre, od kojih je jedna već pokojna.

Prvi je od svećenika iz te župe bio vlč. Milivoj Knežević (1944.-2017.), 11 12

Mican, nav. dj., 78.

Mican, nav. dj., 79.

20

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

rođen 1. ožujka 1944. u Donjoj Dolini, koji se je kao desetogodišnjak preselio s obitelji u Vrbje u Slavoniji. Roditelji su mu Vinko i Kata r. Kovačević.

Krstio ga je župnik fra Ognjen Idžotić 4. ožujka, a u Maticama krštenih, br.

15, 1944. ima dva imena: Milivoj i Vjekoslav. Bio je najprije kandidat Banjolučke biskupije, ali je postao svećenikom Zagrebačke nadbiskupije, a od 1997. godine novoosnovane Požeške biskupije. Započeo je željezničarsku školu u Zagrebu, ali je osjetio svećenički poziv, pa je otišao u sjemenište i to kao kandidat Banjolučke biskupije. Tako se uključio u „generaciju“ banjolučkih sjemeništaraca koju su činili današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, biskup banjolučki Franjo Komarica, hrvatski jezikoslovac i teolog dr. Marko Lukenda i autor ovoga priloga. Tako smo četiri godine gimnazije proveli zajedno. Sjemenišnu formaciju prošao je u Zagrebu i u \akovu, gdje je započeo i teološki studij, a nastavio ga u Innsbrucku (Austrija), pa u Eichstättu (Njemačka), a posljednju godinu dovršio u Zagrebu. Svećenički red podijelio mu je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 30. srpnja 1972. Tjedan dana kasnije proslavio je svoju mladu misu u Vrbju, no nije zaboravio ni rodne župe, pa je u Dolini slavio zavičajnu mladu misu, tzv. sekundicije. Svećeničku službu obavljao je u Varaždinu, Staroj Gradiški, Starom Petrovom Selu, Vrbovi, Buku i u Orubici. Umro je 2. travnja 2017. u Kliničkom bolničkom centru na Rebru u Zagrebu, a pokopan je tri dana poslije na groblju Krista Kralja u Požegi. Župa Dolina dala je i dva dominikanca (Ordo predicatorum). Prvi je od njih o. Damir-Mato Šokić, iz Donje Doline, rođen 16. listopada 1969. u Bos. Gradiški. Roditelji su mu Mato i Janja rođ. Petrović. Kršten je 27. listopada, a krstitelj je bio župnik vlč. Stjepan Guberac.13 Nakon osnovne škole završio je školu učenika u privredi u Bos. Gradiški 1987. i osposobljen za zvanje bravara. No, osjetio je da ga Bog zove, i htio je postati svećenikom Banjolučke biskupije. U đakovačku bogosloviju otišao je početkom rujna 1991., ali već je u Hrvatskoj bjesnio rat, pa je bilo ugroženo i samo \akovo. Nakon samo mjesec dana odlazi u Zagreb, pa u Sarajevo. Međutim, i tamo je buknuo rat, pa je za Uskrs 1992. Vrhbosanska bogoslovija prestala s radom u Sarajevu, a ujesen je izmještena u dominikanski samostan u Bol na otoku Braču. To je bilo presudno za to da Damir stupi u dominikanski red. To je i učinio tri godine kasnije, pa je u rujnu 1995. započeo novicijat kod dominikanaca. Prve redovničke zavjete položio je 18. rujna 1996., i nastavio studij u Zagrebu, gdje je diplomirao u ljeto 1999., a 18. rujna te godine položio je doživotne zavjete. Za svećenika zaredio ga je biskup Želimir Puljić u Dubrovniku, 16. srpnja 2000. Mladu je misu slavio u župi Gornji Bogićevci dva tjedna kasnije, jer mu je obitelj 1995. prognana iz zavičaja i nastanila se u selu te župe Kosovac kod Okučana. Kao svećenik djelovao je najprije od 2000. do 2002. godine u samostanu sv. Katarine u Splitu (samostan sv. Dominika) 13 Dolina.

U Maticama krštenih (MK) upisan je pod br. 31, 1969. godine. Arhiv župe

21

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

kao samostanski lektor i župni vikar, zatim od 2003. do 2008. u samostanu bl. Augustina Kažotića u Zagrebu kao samostanski prior, ekonom i župni vikar, a od 2008. u samostanu Gospe od Milosti u Bolu na otoku Braču, kao samostanski prior, ekonom i župnik.

Iz Donje Doline još je jedan dominikanac, o. Ivan Marija Tomić, sin Luke i Marine rođ. Kičić, rođen 24. listopada 1984. u Bos. Gradiški. Krstio ga je 11. studenoga 1984. župnik vlč. Ratko Grgić na ime Ivan.14 Zanimljiv je njegov put do svećeništva. Nakon što je završio opću gimnaziju u Novoj Gradiški i apsolvirao studij prava u Zagrebu, stupio je u dominikance 28. kolovoza 2010. u Dubrovniku. Doživotne zavjete položio je 17. kolovoza 2014. u Zagrebu, gdje je studirao teologiju. Za đakona je zaređen 24. siječnja 2016. godine.Primio je red đakonata polaganjem ruku msgr. dr. Franje Komarice Banjalučkog biskupa. Za svećenika je zaređen 8. kolovoza 2016., na blagdan sv. Dominika, u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, po rukama pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Mije Gorskoga. Mladu je misu proslavio 11. rujna 2016. Otac mu je preminuo, a majka mu od 1993. živi u Gornjim Bogićevcima. Kao svećenik obnaša dužnost župnog vikara u župi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, voditelj je dominikanske naklade „Istina“, promotor za pravdu i mir i promotor dominikanskih blaženika i svetaca.

Iz Orubice je i jedan redovnik, franjevački časni brat. To je Stjepan Krpan, redovničkim imenom fra Ljubomir (Amandus), rođen 21. prosinca 1919. u (Bosanskoj) Orubici, koja je u to vrijeme pripadala župi Bos. Gradiška, ali je već 1920. pripala novoosnovanoj župi Dolina. Roditelji su mu Marko i Milka rođ. Jurekić. Kršten je u Slavonskoj Orubici 24. prosinca, a krstio ga je tamošnji župnik Dragutin Jerković.15 Redovničko odijelo obukao je 20. rujna 1945., kada je dobio redovničko ime brat Ljubomir. Svečane je zavjete položio 30. kolovoza 1951. Kao časni brat svoj je život uložio za druge kao bolničar i kuhar i to u samostanima u Zagrebu, Jastrebarskom, Cerniku, Čakovcu i konačno u Varaždinu. Preminuo je 25. kolovoza 1975. u Varaždinu i pokopan na tamošnjem groblju.

PRVI VJERSKI SPOMEN U NOVOM SELU Starija od dviju časnih sestara iz GDJE SU SE SLUŽILE SV. MISE NA SPASOVO dolinske župe je Jelena Jurišić, s. Ma14 15

MK, br. 15, 1984., na nav. mj.

Upisan je u MK župe Bos. Gradiška, ali tek u 1920. godini, pod br. 6.

22

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

rijana iz Gornje Doline. Roditelji su joj Marijan i Reza rođ. Matković. Rođena je 7. lipnja 1965. u Bos. Gradiški. Na ime Jelena krstio ju je 25. lipnja u Dolini župnik vlč. Marko Šalić.16 Stupila je u družbu Marijinih sestara u Osijeku 20. lipnja 1980. Redovničko odijelo obukla je i položila prve zavjete u Osijeku 21. lipnja 1984. i uzela redovničko ime Marijana. No, teško je oboljela, te je samo mjesec dana poslije morala na tešku operaciju. Nažalost, bolest se nije dala izliječiti, nego samo privremeno usporiti. Nije dočekala svojih doživotnih zavjeta; preminula je 6. veljače 1986. u 21. godini života.

Druga je redovnica iz dolinske župe bila Dubravka Lagundžija, s. AnaMarija. Kći je Janje Lagundžija. Rođena je 20. veljače 1961. u Dolini (Novom Selu). Krsno joj je ime dvostruko: Dubravka Terezija, a krstio ju je župnik vlč. Tvrtko Tadić.17 Kao mala djevojčica s majkom se preselila u Novu Gradišku i tamo završila osnovnu osmogodišnju školu. Zatim 1976. odlazi u samostan sestara Služavki Maloga Isusa u Novoj Vesi u Zagrebu. Tu je završila medicinsku školu, a nakon mature započinje dvogodišnji novicijat, 1980.-1982. Prve redovničke zavjete položila je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1982., a istoga dana 1988. doživotne. Djelovala je u Vinkovcima, na Kraljevcu u Zagrebu i u Samoboru. Kasnije je napustila družbu i istupila.

Stradanje župe i župnika u ratovima prošloga stoljeća Drugi svjetski rat teško je pogodio i župu Dolina, koja je u ratu i poraću izgubila ukupno 279 svojih vjernika. Imamo srećom sačuvane podatke o broju vjernika u župi 1943. godine. U jednom izvješću župnika fra Ognjena Idžotića Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku od 18. svibnja 1943. precizno je naveden broj katoličkih kuća i duša, pa to ovdje prenosimo: selo Gornja Dolina Donja Dolina Novo Selo Proševica Orubica Bardača

ukupno

kuća 108 135 110 19 5 5 382

duša 674 835 737 116 23 30 2.415.

Župnik svoje izvješće zaključuje napomenom: „Od ovih su mnogi poginuli ili izgubljeni, ali nema ovaj ured još sigurnih podataka od vojničkih vlasti (oko 50)“.18 Navodeći pripadnike drugih vjera, župnik piše da u Donjoj 16 17 18

U MK, br. 34, 1965. upisano joj je prezime Jurešić.

U MK, br. 7, 1961. upisana je na majčinu prezimenu.

Izvješće župnika Idžotića, br. 48/43, od 18. 5. 1943., u BABL-u, protokol.

23

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Dolini ima 150 pravoslavnih, dok za Orubicu i Bardaču piše „cijelo selo“, što znači da je ono malo katolika tamo živjelo među velikom pravoslavnom većinom. Spominje i muslimanske izbjeglice iz Višegrada i Rogatice koji su smješteni u mjesnoj školi.

Tijekom rata i u poraću bila su četiri velika napada na župu s velikim brojem stradalih župljana civila. Prvi se dogodio noću uoči Svih svetih, 31. listopada/1. studenoga 1943. u Donjoj Dolini, kada je u četničkom napadu na selo ubijeno pet vjernika dolinske župe. Drugi noćni napad, s puno većim brojem stradalih vjernika, dogodio se noću s 25. na 26. siječnja 1945. u Donjoj Dolini. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima, sveukupno čak 32 civilne žrtve. Treći napad i pokolj uslijedio je desetak dana kasnije, 7. veljače 1945., u Novom Selu i Gornjoj Dolini, kada je ubijeno 17 žrtava. Još jedan pokolj nedužnih civila dolinske župe dogodio se neposredno po završetku rata, kada je ubijeno deset muškaraca iz župe Dolina od tzv. Golića kopača. To su ukupno 64 civilne žrtve u samo četiri napada u župi.

Međutim, broj stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću mnogo je veći.

Dosadašnjim istraživanjima došli smo do ukupno 279 poimeničnih žrtava s KAPELICA NA GROBLJU „GRADINA“ U njihovim podatcima i načinu stradanja.

DONJOJ DOLINI IZGRAĐENA Po selima ih je bilo: Bardača 2, Donja 1968. GODINE Dolina 112, Gornja Dolina 84, Novo Selo 70, Proševica 11. Njima treba pridodati i 7 izbjeglica iz župe Sasina kod Sanskoga Mosta koje su umrle na području župe zbog bolesti i hladnoće u ratnim uvjetima, dakle sveukupno do sada poznatih 286 katoličkih žrtava.

Ali, to svakako nije konačan broj, jer ih je mnogo „nestalih“ na koncu rata.

U najnovijem, Domovinskom, ratu župa Dolina imala je ukupno devet žrtava, od toga osam civila. No u velikim izgonima vjernika 1992.-1995. župa je posve opustjela, i od 1995. više tamo praktično nema ni župnika ni župljana. Posljednji su pod prisilom napustili svoj zavičaj 7. rujna 1995. skupa sa svojim župnikom vlč. Kazimirom Višatickim. On će ostati zabilježen u povijesti kao posljednji dolinski župnik, budući da otada ta župa više nema vlastitoga župnika. Tek nakon dvije i pol godine služena je opet u toj župi sveta misa. Učinio je to 14. travnja 1998. biskup mons. Franjo Komarica.19 pod br. 960/43.

19 Mican, nav. dj., str. 205.

24

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Za ono nekoliko preostalih vjernika danas se brine župnik iz Bosanske Gradiške. Prognani vjernici, koji danas žive širom Hrvatske i svijeta, posebno na području Nove Gradiške, ipak se okupe u župi na Veliku Gospu, uz blagdan naslovnika župne crkve, te uz Svisvete, a nešto vjernika dođe i na bogoslužje i susret i na Uskrsni ponedjeljak.

Kako bi sačuvali spomen na svoju župu, u koju su se nadali vratiti, Župno pastoralno vijeće župe Dolina u izgnanstvu pokrenulo je, na čelu s Miloradom Oršulićem Micanom, 1996. župno glasilo „Suza Dolinska“ koje je do sada izišlo u 34 broja, ispočetka češće, a onda kao godišnjak. Isti je autor objavio i vrijednu monografiju župe Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti 2000. godine u Novoj Gradiški. Jedno i drugo djelo zaslužuju pohvale, jer i danas pisanom riječju povezuju raseljene Dolince širom svijeta.

Znamo danas i za šest poimeničnih žrtava Prvoga svjetskog rata iz dolinske župe.

Stradanja svojih župljana pratili su i njihovi župnici. Od 14 dolinskih župnika u stotinu godina, čak su četvorica ubijena, doduše nijedan u samoj Dolini. Fra Ognjena Idžotića (1903.-1945.) ubili su partizani u šumi Macelj kod Krapine noću 4./5. lipnja 1945. Vlč. Ratko Grgić (1944.-1992.) je 16. lipnja 1992. u pol bijela dana odveden od uniformiranih velikosrpskih snaga i ubijen na nepoznatom mjestu i do danas mu se za grob ne zna. Vlč. Marko Šalić (1934.-1993.) je kao župnik u Dragalovcima teško zlostavljan u logoru u Doboju 1992. od velikosrba, te je preminuo od posljedica 12. siječnja 1993. Četvrti u tom mučeničkom nizu je mons. Kazimir Višaticki (1939.-2004.), ubijen 18. studenoga 2004. godine u župnoj kući u Bos. Gradiški.

Osim toga, još dvojica župnika osuđena su, posve nedužna, od komunističkih vlasti na teške zatvorske kazne: dr. Božo Laštro (1907.-1975.) na osam godina i vlč. Tvrtko Tadić (1929.-2015.), kao mlad svećenik dok je služio vojni rok, na četiri godine. A još jedan, vlč. Nikola Tojčić (1892.-1984.), morao je izbjeći iz župe pred partizansko-četničkim zvjerstvima, i cijeli svoj preostali vijek proživio je kao prognanik izvan domovine, te je i preminuo u Argentini.

KAPELICA SV. ANE U NOVOM Tako župa Dolina proslavlja svoj stoSELU IZGRAĐENA 1971. GODINE godišnji jubilej u sumornom ozračju, ali kršćani se ne prepuštaju pesimizmu, nego žele živjeti i nositi Radosnu vijest u sebi i donositi je drugima. Neka dobri Bog upravlja putove jednih i drugih!

25

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

UMRO JE VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ, NAŠE GORE LIST

Svećenik Požeške biskupije, župnik Župe Sv. Ilije Proroka u Orubici Milivoj Knežević sahranjen je 5. travnja (2017. god.) na groblju Krista Kralja u Požegi. Ondje je u crkvi Krista Kralja za njega najprije služena misa zadušnica, koju je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević uz kojega je bio banjalučki biskup Franjo Komarica i šezdesetak svećenika. Biskup Antun uputio je na početku pozdrav nazočnima, rekavši da smo se okupili ispratiti posmrtne ostatke svećenika Milivoja Kneževića, svjedoka vjere, do kraja opredijeljena za Isusa Krista, kojem se patnički pridružio u bolesti. Izrazio je vjeru da je on ušao u onu stvarnost za kojom je VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ 1944. – 2017. čeznuo, u koju je vjerovao i kojoj se nadao. U svoje osobno ime i u ime Požeške biskupije uputio je riječi suosjećanja pokojnikovoj najbližoj rodbini, bratu i sestri i

Požeški biskup msgr. dr. Antun Škvorčević se je dirljivim riječima oprostio od vlč. Milivoja uz nazočnost msgr. dr. Franje Komarice, Banjolučkog biskupa školskog kolege i prijatelja vlč. Milivoja Kneževića

26

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

njihovim obiteljima, kao i župama Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo, a napose Orubica, čiji je službenik bio sve do kraja života. Pozvao je nazočne na pokajanje za sve ono što je u njima nemoćno, i što im priječi da budu blizu Bogu i pokojnom bratu svećeniku Milivoju.

U homiliji biskup Antun je u kratkim crtama prikazao život svećenika Milivoja Kneževića, od rođenja u Donjoj Dolini 1. ožujka 1944. godine, kod Bosanske Gradiške u Banjalučkoj biskupiji, preseljenja njegove obitelji u Vrbje, gdje je proveo mladost, završio osnovnu školu i osjetio svećenički poziv, preko sjemenišnih dana u Zagrebu i \akovu, služenja vojnog roka, studija teologije u \akovu, Innsbrucku, Eichstättu i Zagrebu, do svećeničkog ređenja po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića i svećeničkog službovanja najprije kao župnog vikara u župi Sv. Nikole u Varaždinu, a onda kao upravitelj župe u župama: Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo, Vrbova, Buk i Orubica, a jedno vrijeme i kao duhovni savjetnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji, ogranak Nova Gradiška. U prosincu prošle godine zbog bolesti preselio se u Svećenički dom u Požegi, liječio se u Općoj županijskoj bolnici u Požegi i na Kliničko-bolničkom centru »Rebro« u Zagrebu. Govoreći o njegovu svećeničkom liku, biskup je ustvrdio da Milivoj nije bio polovičan, mlaki svećenik, nego cijelim svojim bićem. U potvrdu toga pročitao je ulomak iz njegove oporuke, koju je napisao već u 4. godini misništva, u kojem kaže: »Hvala Gospodinu Bogu za sve milosti koje mi je podijelio, a osobito za milost i dar svećeništva kojim me je podario. Do sada se zbog svojeg svećeništva nisam pokajao niti sam ikad požalio što sam to postao, iako svećeničko zvanje u sadašnjoj klimi kotira u očima ljudi vrlo nisko. To će nam pomoći da postajemo u sebi sve manji i iznutra sve više vezani za Boga i Božje stvari«.

Svećenici Požeške biskupije oprostili su se od prijatelja „baće“ vlč. Milivoja

27

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Nastavljajući ocrtavati njegov svećenički lik, biskup je na njega primijenio riječi sv. Pavla koje su naviještene u prvom čitanju, da je srastao s Isusom Kristom, ne samo sakramentalno po krštenju i svetom redu, nego cjelovitim životnim predanjem, u ljubavi i žrtvi za ljude i Crkvu. Naglasivši kako je svećenik Milivoj duboko osjećao stanje vjernika koji su mu bili povjereni, želeći njihovu snažnu duhovnu obnovu, uvjeravao ih je u vrijednost Evanđelja, i bio tužan kad te vrijednosti nisu bile svjedočene u osobnom i javnom životu.

Trajno je vjernicima stavljao pred oči pitanje smrti kao jednog od najvećih problema našeg postojanja, nastavljajući tako na svoj način dijalog koji je Isus zapodjeo s Martom i Marijom prigodom smrti njihova brata Lazara, usvajajući Isusovu tvrdnju: »Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će, i tko god živi i vjeruje u me, neće umrijeti nikada«. Na Isusovo pitanje: »Vjeruješ li ovo?«, svećenik Milivoj je s Martom cijeloga života odgovarao: »Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet«.

Ustvrdivši da je znakovito kako je preminuli župnik vršio svećeničku službu u mjestima koja se nazivaju »starima« – Stara Gradiška i Staro Petrovo Selo – biskup Antun je rekao da je to za njega bio izazov da ustrajno i uvjerljivo svjedoči Božju novost, Isusovu pobjedu nad smrću. Duboko ispunjen nadom u vječni život svećenik Milivoj je težio za dubljom svećeničkom duhovnošću iz koje je želio pastoralno ostvarivati više, bolje i drugačije, pružajući potporu mnogim crkvenim zajednicama i pokretima. Uz redovite župne poslove rado je sudjelovao i u medijskom pastoralu, surađujući u oblikovanju duhovnog programa Radio Nova Gradiška, i pomažući medicinskim sestrama novogradiške bolnice u njihovoj duhovnosti. Osobitu je pozornost posvećivao prognanicima iz Bosanske Doline, koje je sve osjećao kao najbližu rodbinu, noseći s njima njihove patnje. Primjer njegova vjerna i dosljedno življena svećeništva bio je poticaj određenom broju mladih da pođu svećeničkim ili redovničkim putem. Svećeničku duhovnost je očitovao i svojom nenavezanošću za materijalna dobra, za novac, ne želeći koristiti mogućnost redovite mjesečne nagrade, zadovoljivši se onim najpotrebnijim za život. Spomenuvši da je svećenik Milivoj pokatkad davao dojam da podcjenjuje neka crkvena pitanja formalne naravi, biskup je ustvrdio da ih je on, zbog ponekih pretjerivanja, relativizirao kako bi im dao pravo značenje u životu Crkve. Biskup je još kazao da je pokojnik bio do smrti strpljiv u tegobama, poučljiv u onome što mu je bilo preporučeno, istaknuvši da je to i sam osjetio na zadnjem susretu s njime u bolnici prije tjedan dana. Ustvrdio je da je njegovom smrću prezbiterij Požeške biskupije postao siromašnijim za jednoga vjernog i vrijednog svećenika. Pozvao je nazočne da dopuste preminulom svećeniku Milivoju oprostiti se s njima posljednjim riječima koje je zapisao u svojoj oporuci, u kojoj kaže: »Zbog ljubavi Božje svakom opraštam i u Gospodinu zahvaljujem za sve dobro i zlo koje sam od braće ljudi primio, 28

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

a i sâm trebam oproštenje i od Boga i od ljudi - pa ga i molim. Tko mi želi dobro činiti i iza smrti, neka se moli i neka svete mise za mene prikazuje«.

Završavajući homiliju biskup je rekao da ćemo i nakon što položimo tijelo svećenika Milivoja u grob, ostati s njime, po njegovoj i našoj želji, povezani u molitvi da tako među nama potraje zajedništvo koje je Isus Krist gradio dvadeset godina u našoj Požeškoj mjesnoj Crkvi, a svećenik Milivoj s njime surađivao, dok se svi ne nađemo u vječnom zajedništvu uskrslog Gospodina.

Zaželio je svećeniku Milivoju vječni mir u gradu Boga živoga, da mu trajno svijetli svjetlo slavno uskrslog Krista kojemu je na zemlji vjerno služio.

Članovi obitelji pored odra vlč. Milivoja Kneževića

Nakon popričesne molitve slijedili su oproštajni govori. \akon Ivan Ereiz pročitao je sažalnicu koju je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanki, uputio požeškom biskupu Antunu. Kardinal među ostalim kaže da ga s dragim bratom misnikom, pokojnim Milivojem vežu drage uspomene iz školskih dana jer su zajedno studirali i na Šalati i u \akovu. „Zato sam posebno dirnut i potaknut da se pridružim svim moliteljima za njegovu dušu, da ga Otac nebeski primi u svoj vječni zagrljaj Božanske ljubavi. Mi živi, koje je pogodila ova smrt, dragog misnika Milivoja, tješimo se s Uskrslim Kristom koji nam zajamči život vječni i uskrsnuće mrtvih“, kaže kardinal.

Potom se u ime svećenika Požeške biskupije i župe Staro Petrovo Selo od preminulog svećenika oprostio Antun Prpić, njegov nasljednik u službi 29

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

župnika Župe Sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu. Govoreći o pokojniku kao čovjeku vjere i pobožnosti, zauzetom za ono što je dobro i Božje, Prpić je ustvrdio da je Župu Staro Petrovo Selo obilježio njegov svećenički život, i da joj je on utisnuo trajni pečat pobožnosti i zalaganja za Božju riječ. Istaknuo je njegovo nastojanje da vinograd i žetva Gospodnja ne ostanu bez radnika, rekavši da su plod tog nastojanja pet svećeničkih i jedno redovničko zvanje. Rekao je da tugujemo što smo ostali bez jednog revnog svećenika, ali ne kao oni koji nemaju nade, nego radosni što smo u svojoj sredini imali takvog subrata.

Vlč. Milivoj kao mladomisnik s braćom

U ime župljana Župe Sv. Ilije Proroka u Orubici progovorio je Željko Burazović i rekao da je pokojni župnik bio »pošten i cijenjen čovjek, duša župne zajednice i osoba s kojom su mogli rješavati svu životnu problematiku«, naglasivši da će im »nedostajati njegov savjet, prijateljska riječ, vedar duh i razumijevanje«.

Potom je krenula sprovodna povorka do obližnje svećeničke grobnice u koju je položeno tijelo svećenika Milivoja. Na koncu ukopnog obreda biskup Antun je zahvalio svima nazočnima za sudjelovanje na sprovodu i molitvi, posebno Banjolučkom biskupu msgr. dr. Franji Komarici, školskim kolegom i prijateljem vlč. Milivoja i onima koji su svećeniku Milivoju bili dobri za života.

Zahvalio je osoblju Svećeničkog doma u Požegi kao i medicinskom osoblju u bolnici u Požegi i Zagrebu za pomoć koju su pružali preminulom svećeniku, napose u posljednjim danima života. Zbor župne crkve sv. Ilije u Orubici, koji se oprostio od svog župnika pjevanjem tijekom mise zadušnice, otpjevao je na kraju „Stala Majka pod raspelom“.

Izvor: Požeška biskupija

30

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

VLČ. MILIVOJ I “SUZA DOLINSKA” Vijest o smrti vlč. Milivoja me je zatekla na mom pješačkom hodočasničkom putu prema gospinom svetištu Lourdesu i to u gradu Arsu (Francuska) na grobu svetog župnika Arškog Ivana Marie Vianneya. Molio sam za zdravlje svećenika i prijatelja Milivoja, a Bog ga je u to vrijeme uzeo u svoje naručje.

Vlč. Milivoj i Milorad Oršulić – Mican u uredništvu „Suze dolinske“ u Okučanima

Pokojni vlč. Milivoj je od prvoga broja publikacije "Suza dolinska" bio njezin duhovni vođa. novčani podupiratelj i član uredničkog vijeća. Uređivao je rubriku "BOG JE LJUBAV" do njenog 30-tog broja kada ju je prepustio, tada bogoslovu fr. Ivanu Mariji Tomić.

U 3. broju "Suze" objavili smo razgovor s vlč. Milivojem na 6 stranica pod nazivom "NAŠE GORE LIST", a u broju 6 smo pisali o proslavi njegove Srebrene mise u Starom Petrovom Selu kojoj je nazočio i banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica.

U 29. broju "Suze" smo donijeli prilog na 6 stranica pod naslovom "40 GODINA SVEĆENIŠTVA ORUBIČKOG ŽUPNIKA VLČ. MILIVOJA KNEŽEVIĆA".

31

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U tv emisiji hrvatske-radiotelevizije "Pozitivno" snimljene 2013. godine je s urednikom Miloradom oršulić - Micanom govorio o "Suzi dolinskoj".

Svaki susret Dolinaca je započinjao sv. Misom koju je vlč. Milivoj služio i poticao na zajedništvo i uzajamno pomaganje jedni drugima u potrebi.

Posljednji oproštaj od prijatelja, kolege, rođaka ...

Velečasni Milivoje, u ime svih Dolinaca i Novoselaca raseljenih diljem svijeta, u ime Uredništva "Suze dolinske" iskazujem ti veliko HVALA za svu brigu i strepnju za svoju rodnu župu Dolinu i njene župljane u tijeku rata u Bosni i Hercegovini i nakon njega kojima si nesebično pomagao na brojne načine. Neka te Dobri Bog nagradi životom vječnim i neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio o čemu svjedoče brojni tvoji zapisi. Počivao u miru Božjem!

Mican

32

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PREGLED DOGAĐANJA U ŽUPAMA DOLINA I BOSANSKA GRADIŠKA U 2017., 2018. I 2019. GODINI

BISKUP KOMARICA U KANONSKOM POHODU

U župama Bos. Gradiška i Dolina, koje pastorizira župnik odnosno upravitelj župe vlč. Marko Stojčić, boravio je u srijedu, 28. lipnja 2017., biskup banjolučki Franjo Komarica.

Osim kancelarijskog pregleda, biskup je u pratnji župnika pohodio i pregledao i crkvene objekte u obje župe te se osvjedočio o njihovom aktualnom stanju. Izrazio je zadovoljstvo stanjem temeljito obnovljene župne crkve sv.

Roka u Bos. Gradišci, te filijalne crkve u selu Čatrnja, a što je s velikim trudom uradio nedavno preminuli bivši župnik preč. Pero Čolić. Filijalnu crkvu u Mačkovcu, oštećenu u ratu treba temeljito obnoviti.

U župi Dolina biskup je ustanovio vrijedne radovi u župnoj crkvi i oko nje, kao i prijeko potrebne radove na sanaciji u ratu teško oštećene župne kuće, te filijalne crkve u Novom Selu. Upravitelju župe i nazočnim članovima Župnog pastoralnog vijeća dao je konkretne sugestije za nužne radove na spomenutim objektima.

Biskup je imao poseban radni sastanak s članovima Župnog pastoralnog i Župnog ekonomskog vijeća iz obje župe, a pohodio je i drevni samostan sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u Bos. Gradišci, zahvalivši redovnicama za dragocjenu mnogostruku pomoć domaćim župnicima i župljanima.

Na misi u župnoj crkvi u Bos. Gradišci biskup je pohodio zajedništvo i angažiranost domaćih župljana oko izgradnje i učvršćivanja žive Crkve, te ih ohrabrio da budu pravi Isusovi suradnici pred svojim sugrađanima.

TABB Bos. Gradiška –Dolina, 30. lipnja 2017

33

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

OBILJEŽEN BLAGDAN SV. ANE U NOVOM SELU 2017.GODINE Na skroman način se u Novom Selu u kapelici sv. Ane obilježen je blagdan sv. Joakima i Ane. Pred svega osam vjernika, pet koji su ostali živjeti i povremeno dolaze u župu Dolina: Slavko Vidić, Vinko Budić, Zdenka Budić, Davorka Vidić – Uzelac svi iz Gornje Doline i Vinko Kovačević iz Donje Doline, a iz Hrvatske su došli Milorad i Veronika Oršulić te Anđelka Matijašević, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina vlč. Marko Stojčić je služio sv. Misu.

Nakon misnog slavlja ispred kapelice se ostalo u razgovoru između ostalog i o obnovi ove kapelice, kako bi se iduća sv. Misa slavila u obnovljenoj kapelici.

U nedavnoj vizitaciji (27. lipnja o. g.) banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica osim kapelice na groblju u Donjoj Dolini, župne crkve i kuće u Gornjoj Dolini je obišao i ovu kapelicu i kazao kako je ne treba rušiti, jer ju je, bez obzira na oštećenje moguće ju je obnoviti.

Godine 2018. Nije u Novom Selu obilježen blagdan sv. Ante

U KAPELICI SV. ANE U NOVOM SELU KOJA ČEKA OBNOVU VLČ. MARKO STOJČIĆ JE PREDMOLIO MISNO SLAVLJE, A ONDA DRUŽENJE

27. srpnja 2019. god., sutradan, nakon blagdana sv. Ane u Novom Selu je skromno obilježen blagdan, zaštitnice Novoga Sela sv. Ane. Pred četrnaest vjernika, koji su ostali u Dolini i iz Hrvatske, sv. Misu je služio bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina p. Tomislav Topić. To je treći puta da se nakon rata u Bosni i Hercegovini u ovoj kapelici obilježava sv. Ana. Kapelica je u jako lošem stanju i vapi za temeljitom obnovom. Hvala Bogu i dobrim ljudima koji su je spasili od rušenja, pa tako skoro pola stoljeća (48 godina) stoji odolijevajući zubu vremena i drugim nevoljama.

34

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PROSLAVLJEN BLAGDAN SV. MARKA NA GROBLJU „GRADINA“U DONJOJ DOLINI 2018.

Kao i svake godine, kada su se stvorili uvjeti za dolazak u rodni kraj, nakon rata, zadnje nedjelje u mjesecu travnju, na groblju „Gradina“ služi se sv. Misa i po starodrevnom običaju obavlja blagoslov polja.

Tako je bilo i ove godine na 29. travnja.

U hladovini borova, oko oltara se okupilo 50-etak vjernika koji su ostali živjeti u župi Dolina i u Bosanskoj Gradišci a mnogo više ih je došlo iz različitih krajeva Hrvatske. Neki su došli sat ili više vremena prije sv.

Mise kako bi uredili grobove svojih najmilijih i zapalili svijeće.

Vlč. Marko Stojčić, župnik župe Bosanska Gradiška i upravitelj župe Dolina je prije početka misnog slavlja obavio blagoslov polja, nadahnuto propovijedao, a na kraju sv. Mise se zahvalio grupi dragovoljaca koji su za današnju proslavu Markova došli iz Hrvatske i uredili groblje. Taj posao u župi Dolina koju sačinjavaju tri sela nema odavno tko obaviti.

Sada u tim selima živi 9 osoba hrvatske nacionalnosti: u Donjoj Dolini, Gornjoj Dolini 3, a u Novom Selu nema nikoga od preko 1300 vjernika koji su prije rata tu živjeli.

Upoznao je nazočne sa dosadanjim radovima koji su obavljeni u župnoj crkvi i oko nje. Uz odobrenje Banjalučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice uklonjeni su ostaci stare crkve i posječeni borovi, koji su zbog starosti, prijetili opasnošću da ih vjetar obori i naprave štetu na crkvi.

Zauzimanjem p. Damira Šokića oličena je sakristija, postavljeni lusteri

VLČ. MARKO SA VJENIM PUKOM NA DOLJANSKOM GROBLJU

35

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

i dopremljeni naručeni ormari za misno ruho i druge crkvene potrebe.

Preostao je još jedan veliki posao, a to je uređenje zidova crkve u smislu njihovog gletovanja i ličenja – bojenja.

I poslije sv. Mise se je ostalo u razgovoru sa župnikom i jedni s drugima, nakon čega su se vratnjice na groblju zatvorile do slijedećeg susreta.

Dan prije, dakle u subotu je u Donju Dolinu došla je dragovoljačka ekipa u sastavu Josip i Matej Oršulić iz Ratkovice kod Pletrnice, Zvonko Oršulić – Feni, Anto Vonić iz Nove Gradiške, Josip Barišić iz Trnave te Mato Knežević- Maća iz Gorica i Milord Oršulić – Mican.

Oni su pokosili travu na groblju i ispred njega, sanirali deponije smeća i neke čemprese motornom pilom obradili.

Luka Petrović sin pok. Ranke je akcijaše počastio ručkom i hladnim napitcima te darovao novčani prilog za daljnje održavanje groblja. Rekao je kako će se zauzeti da se pribavi materijal za ličenje crkve, o čemu je razgovarao sa župnikom vlč. Markom koji je obišao radnike na uređenju groblja i sam dao svoj doprinos toj akciji.

Ovdje je zgoda da se zahvalimo i drugim osobama koji su novčano pomogle za uspješno provođenje ove i drugih akcija, a to su: Luka Petrović (150 eu) iz Njemačke, Anđelka Matijašević iz Gornjih Bogićevaca (100 kn), Tomislavu Vonić (100 kn), Zvonimir Matković (100 kn), Josip Kovačević (200 kn), Marinko Vonić (100 kn), Zvonko i Dobrila Kovačević (100 kn), Zlatko i Janja Vonić (20 eu) svi iz Nove Gradiške, Janja Ćorković (200 kn), Kaja Jurišić (50 kn) iz Krivaja, Stipo Matijašević (50 kn) iz Kutine, Andrija Vonić (20 eu) iz Šumetlice i Ljubica Budić (20 eu) iz Njemačke.

Svima najljepša hvala, kako onima koji fizički obavljaju poslove tako i onima koji novčano pomažu.

28. travnja 2019. godine je sv. Misom na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini obilježen blagdan sv. Marka, a tom je prigodom i obavljen tradicionalni blagoslov polja. Pred, ne baš velikim brojem vjernika, sv. Misu je služio p. Tomislav Topić bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina.

Izrazio je zadovoljstvo s uređenjem groblja i pozvao da se svi vjernici uključe u plaćanju svojih obveza za održavanje groblja i kazao kako će o blagdanu Svih Svetih izvijestiti nazočne o uplaćenim novčanim sredstvima za tu namjenu.

36

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PROSLAVA VELIKE GOSPE U ŽUPI DOLINA 2017. GODINE Blagdan Velike Gospe su proslavili vjernici župe Dolina svečanim misnim slavljem koje je prevodio p. Ivan Marija Tomić – rođen u Donjoj Dolini u koncelebraciji s bosanskogradiškim župnikom vlč. Markom Stojčić koji ujedno obnaša dužnost upravitelja župe Dolina i vlč. Predragom Ivanda – koji je doskora obnašao dužnost župnog vikara u Drvaru.

Pater Ivan je prošle godine rekao Mladu misu u Gornjim Bogićevcima, a sekundiciju tj. drugu Mladu misu je ove Velike Gospe slavio u rodnoj župi u kojoj je ostalo tek desetak vjernika.

Iz brojnih europskih zemalja, a najviše iz Hrvatske je došlo nekoliko stotina Dolinaca i Novoselaca proslaviti zaštitnicu svoje župe. Susret sa crkvom u kojoj su kršteni i primili druge sakramente kao i odlazak na groblje, gdje su zapaljene svijeće nije mogao proći bez suza. Naročito je bio dirljiv susret s onim malobrojnim vjernicima koji su ostali živjeti u svojoj Dolini u tijeku rata i nakon njega.

PRIJE MISNOG SLAVLJA P. IVAN JE BLAGOSLOVIO KIP

DOLINCI I NJIHOVI GOSTI U DOLINSKOJ CRKVI

Prije početka sv. Mise p. Ivan je blagoslovio veliki kip Čudotvorne Gospe koji je zahvaljujući p. Damiru Šokiću – sinu ove župe, prije nekoliko dana dopremeljen u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolinu iz Poljske.

Na kraju sv. Mise župnik vlč. Marko je pohvalio dragovoljačku ekipu koja je u subotu pokosila travu oko crkve u Gornjoj Dolini i na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini.

Tu ekipu su sačinjavali: Ilija i Adam Jurišić, Luka Vujić, Anto M. Vonić, Mato Knežević _ Maća, Josip Barišić i Milorad Oršulić – Mican. Novčano su u tijeku ove godine sve akcije, a bile su u travnju i lipnju ove godine, novčano 37

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

pomogli: Franjo i Danica Kovačević 40 eu, Anđelko i Angelina Budić 20 eu, Mijo i Dragica Ćorković 100 kn, Josip i Marija Kovačević 200 kn, Janja (Filipa) Ćorković 200 kn, Anđelko i Zlata Vidić 100 kn, Dragana (Pavla) Knežević 100 kn, Mato i Terezija Oršulić, Australija 200 kn, Slavica (pok. Roke) Knežević, Australija 200 kn, Petar – Pero Jurišić 300 kn, Zlatko i Janja Vonić 100 eu, Matija Barišić 10 eu, Ilija i Mara Stipančević 100 kn, Ilija (Ilije) Dakić 30 eu, Mile Kalizan 10 km, Vinko Vidić 20 eu i Andrija Vonić 20 eu.

Nabava ovoga veličanstvenog kipa, koji dominira cijelom crkvom, i obnova kapelice u Novom Selu je također jedan vid pripreme za proslavu stote obljetnice postojanja župe Dolina koja će se proslaviti 2020. godine.

PROSLAVA BLAGDANA GOSPINA UZNESENJA NA NEBO U ŽUPI DOLINA 2018.

PRIPREME ZA PROSLAVU U jednom od prethodnih članaka smo pisali kako su zahvaljujući zauzimanju p. Damira Šokića, a uz potporu bosanskogradiškog župnika vlč.

Marko Stojčića u župnoj crkvi i oko crkve izvršeni značajni građevinski radovi, a sve u svrhu priprema za obilježavanje stote obljetnice postojanja župe Dolina kao što je uklanjanje ostataka stare crkve sa zvonikom i sječa borovi. Na taj način se stvorio veliki prostor u crkvenom dvorištu koji se namjerava oplemeniti. Sada se nastoji da on bude na vrijeme pokošen.

Vrata na sakristiji su u tijeku ratnih strahota odnesena, kao i vanjska.

Ona, vanjska su napravljena 2009. godine, a ova u sakristiji su čekala do ove godine. To je učinjeno nedavno.

Osim što su ugrađena na ulazu u sakristiju, u njoj su urađena određeni poslovi na električnoj instalaciji, bojanju zidova i stropa, napravljen je i postavljen regal za misno ruho i druge potrebe.

38

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Ekipa dragovoljaca je pred blagdan Velike Gospe pokosila travu na groblju „Gradina“ i oko crkve i župnog ureda. Svaki puta je sve teže okupiti ljude koji su voljni dati svoj doprinos ovoj akciji. Uvijek se ponavljaju ista imena: Anto Vonić, Mišo Barišić i Mijo – Mića Ćorković iz Nove Gradiške, Ilija Jurišić iz Dubovca, Željko Vidić iz Smrtića, Mato Knežević –

RADOVI U SAKRISTIJI PRIJE POSTAVLJANJA REGALA I POGLED NA CRKVU

Maća iz Gorica i Milorad - Mican Oršulić iz Okučana. Ovakve akcije iziskuju određene materijalne troškove. Grupa Dolinaca i Mačkovljana u Austriji su se organizirali i skupili određena novčana sredstva. Oni su: Milenko Matijašević, Jandro Kovačević, Zvonko – Jole Knežević, Stipo Kovačević, Mirko Kalizan, Marinko Kalizan, Josip Budić, Zvonko Budić, Anđelko Budić i Petar – Pero Jurišić po 50 eu, Rade Ćorković 40 eu, Rade Valentić, Mile Kovačević, Dubravka Jurišić, Kata Jurišić, Ivo Ćorković i Stipo Jurišić po 30 eu, te Miroslav Matijašević, Goran Vonić, Dane Oršulić, Jula Vonić, Marko Kovačević, Dobrica Vonić, Dane Vonić i Anto – Tunja Tutić po 20 eu. Darovatelji iz Hrvatske su: Mijo – Mića Ćorković, Marina Tomić i Mato i Drenka Knežević po 100 kn kao i Božica Gubić 50 kn. Hvala svima.

Članak objavljen u Glasu koncila

39

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PROSLAVA BLAGDANA VELIKE GOSPE U DOLINI

Priprema za proslavu velikog kršćanskog blagdana Uznesenja Marijina na nebo za neke vjernike i iz župe Dolina je započela uoči blagdana u svetištu Gospe Kloštarske kod Slavonskog Kobaša. Večernju sv. Misu je služio požeški biskup msgr. dr. Antun Škvorčević i predvodio zavjetnu procesiju s upaljenim svijećama.

Kako su u jeku godišnji odmori, a samim tim i povećane gužve na graničnim prijelazima, da bi se stiglo u rodnu župu Dolina valjalo je krenuti nekoliko sati ranije kako bi na grobovima milih i dragih u Donjoj Dolini zapalili svijeće i pomolili se, a potom prije 13 sati bili u Gornjoj Dolini, kada će početi sv. Misa koju je služio vlč. Marko Stojčić župnik župe Bosanska Gradiška i upravitelj župe Dolina u koncelebraciji s p. Ivanom Marijom Tomić, sinom ove župe koji je prije dvije godine imao svoju Mladu Misu.

Okupio se, po običaju velik broj vjernika, iz različitih europskih država, ali uglavnom mlađe životne dobi jer oni stariji su umrli ili nisu u mogućnosti, zbog zdravstvenih razloga i dugosatnog čekanja na graničnim prijelazima, doći u rodni kraj. Hodočasnicima se je pridružilo samo nekoliko stanovnika iz Donje i Gornje Doline koji su ostali tu živjeti i dva „povratnika“ Vlč. Marko se je zahvalio svima onima koji su došli proslaviti Veliku Gospu, zaštitnicu Doline, podsjetio ih kako se bliži velika obljetnica od osnutka ove župe. Pozvao je sve one koji žele da upišu svoj dragovoljni prilog za uređenje crkve. Nakon uređenja kora i sakristije na redu je velika akcija – gletovanje i ličenje crkve. Zahvalio se i svima onima koji na bilo koji način pružaju pomoć na uređenju groblja i prostora oko crkve.

Na kraju je pozvao na sutrašnju proslavu sv. Roka u župnu crkvu Bos. Gradiška.

15. kolovoza 2019. god. U Gornjoj Dolini je obilježen blagdan Velike Gospe, zaštitnice i patrona župe Dolina. Misno slavlje je predmolio msgr.

Ivica Božinović župnik i čuvar svetišta sv. Male Terezije u Presnačama, a uz njega i bosanskogradiškog župnika i upravitelja župe Dolina p. Tomislav Topića oko oltara su se okupili i p. Ivan Marija Tomić sin ove župe i trajni đakon Tihomir Paušić iz Gornjeg Varoša na službi u Austriji.

40

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PROSLAVA SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI 2017.

Blagdan sv. Roka – zaštitnika župe Bosanska Gradiška je proslavljen svečanim misnim slavljem koje je predvodio vlč. Predrag Ivandić – prefekt (odgojitelj) u travničkom Sjemeništu. Oko oltara su se uz njega okupili domaćin župnik vlč. Marko Stojčić, vlč. Vladislav – Žarko Ošap bivši bosanskogradiški župnik a sada banjolučki župnik, vlč. Mate Rukavina – starogradiški župnik, vlč. Anto Barešić – župnik župe Nova Topola, p. Ivan Marija Tomić – dominikanac iz Zagreba i don Tibor Berec svećenik iz Mađarske sada na studiju u Rimu.

U crkvi su se okupili sadašnji vjernici iz župe sv. Roka iz Bosanske Gradiške te župa Dolina, Nova Topola, Stara Gradiška i bivši koji su došli iz europskih zemalja a njaviše iz Hrvatske te izaslasnstvo Općine - Grada Bos. Gradiška koje je predvodio gosp. Davor Glišić – načelnik društvenih djelatnosti.

U Bosansku Gradišku su iz Nove Gradiške tradicionalno dopješačili Drago Pauković i njegove dvije kćerke Renata i Franciska kako bi ispunivši zavjet dali doprinos proslavi toga božjeg ugodnika. Župnik domaćin vlč. Marko se je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli kako bi se u lijepom i radosnom ozračju proslavio patron bosanskogradiške župe te pozvao sve nazočne na zakusku u kriptu župno-pastoralnog centra gdje se je nakon jela zasviralo i zapjevalo.

VELIKO SLAVLJE U BOSANSKOJ GRADIŠCI 2018.

Na blagdan sv. Roka župa u Bos. Gradišci koja je njemu posvećena, obilježila je 180 godina svoga postojanja.

Sveto misno slavlje, uz suslavlje banjolučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice i četrnaest svećenika, predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, koji je svojedobno u ovoj župi bio župnikom.

41

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Nazočne vjernike je na početku sv. Mise pozdravio bosanskogradiški župnik vlč. Marko Stojčić izrazivši zadovoljstvo zbog okupljanja mnoštva vjernika i dvojice pastira Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini.

Na osobit način je uputio pozdrav predstavnicima islamske zajednice efendiji Zejnilu Latifović i Srpske pravoslavne crkve ocu Mirku Milisavić kao i zamjeniku gradonačelniku ovoga grada, koji su došli na proslavu ove obljetnice. Zatim je nazočne upoznao ukratko s poviješću ove župe koja obilježava 180. obljetnicu.

Kardinal Vinko Puljić se na početku prisjetio vremena kada je ovdje bio župnikom i zahvaljujući Bogu za 180 godina vjerničkog kontinuiteta katolika na ovom prostoru.

KARDINAL VINKO S BISKUPOM FRANJOM I MISNICIMA PRIJE POČETKA MISNOG SLAVLJA

Završavajući propovijed pozvao je nazočne da budu odvažni svjedoci Krista živoga. „Danas želimo zahvaliti Bogu što smo vjeru sačuvali kroz tolike godine. Vlasti se mijenjaju i svaka donosi nešto svoje, ali ljudi trebaju po Božju živjeti. Spomenuo je i dvojicu ljudi koji su mučenički ugradili svoje živote u ovu župu. Župljani su, u znak zahvalnosti kardinalu darovali fotografiju župe Bosanska Gradiška iz 1945. godine.

Poslije Misnog slavlja, za više od 250 osoba, domaćih vjernika i gostiju pripremljen je ručak, a nazočni su mogli uživati u zvucima tambura i šargije.

42

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U CKRKVI SV. ROKA U KOJOJ JE PROSLAVLJENA 180. OBLJETNICA POSTOJANJA ŽUPE U BOSANSKOJ GRADIŠCI

43

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

UKRATKO O ŽUPI SV. ROK U BOSANSKOJ GRADIŠCI

U Berbiru, danas Bosanska Gradiška, župa je postojala još u XVII. stoljeću. Nakon njezine propasti vjernike na tom području pastorizirali su franjevci iz Ivanjske. U predtursko doba na području današnje bosanskogradiške župe postojao je cio niz župa Zagrebačke biskupije koje još uvijek nisu precizno ubicirane, ali svakako su bile u Gornjim Podgradcima, Gornjim Kijevcima, Osiku i Rastiku.

Vjernička katolička zajednica u Bos. Gradišci je 1838. godine, kao mjesna kapelanija odvojena od župe Ivanjska, a župom je proglašena 1872. Za zaštitnika je odabran sv. Rok, hodočasnik i zaštitnik od bolesti kuge i gube, jer je ovim krajevima harala ta crna smrt – kuga. Župna crkva sagrađena je 1908. – 1912., a obnovljena 1989. godine u vrijeme dok je tu župnik bio današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. I poslije ovoga rata, dok je župnik bio pok. vlč. Pero Čolić, je obnovljena njena unutrašnjost, restaurirani oltari te izvršeno prekrivanje.

Prva župna kuća sagrađena je prije crkve, a novi veliki župno pastoralni centar, koji obuhvaća župni stan, uredske prostorije, vjeronaučnu dvoranu i druge prateće prostorije 1990. god. Župa Bosanska Gradiška ima groblja u Brestovčini s kapelicom sv. Ane i u Čatrnji s kapelicom Male Gospe koja je u tijeku rata bila srušena pa je izgrađena nova. U Cerovljanima rimokatolici i grkokatolici imaju zajedničko groblje. Tamošnja kapelica je srušena i nije izgrađena nova kao i u Batru u kojem se također nalazi rimokatoličko groblje, za tadašnje vjernike sela kojih više nema Bukvika i Batra. U Mačkovcu je područna crkva Duha Svetoga sagrađena 1980. ali je teško oštećena u zadnjem ratu.

Na području ove župe svoju kuću imaju časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove. One su u ovu župu došle 28. kolovoza 1898. godine 1995. protjerane su, a vratile su se 2000. U međuvremenu je obnovljena njihova kuća.

U neposrednoj blizini crkve se nalazi Hrvatski dom, a tu je i spomenik hrvatskom kralju Tomislavu koji je otkriven u jesen 1926. godine, u povodu 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva. Dom je svečano otvoren 30 listopada 1932. godine, a sagradilo ga je Hrvatsko kulturno društvo „ Posavac“. Hrvatski dom čeka povrat svom vlasniku a spomenik obnovu jer je uveliko oštećen u tijeku minulog rata.

U novije doba u toj je župi jedan svećenik je mučenički završio život. Riječ je o župniku i dekanu prelatu Kazimiru Višaticki a to ubojstvo se dogodilo u večernjim satima 17. studenog 2004. godine.

44

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

16. kolovoza 2019. god. Blagdan sv. Roka je svečano proslavljen u Bos. Gradišci. Sv. Misu je služio vlč. Ivica Božinović uz domaćeg župnika p. Tomislava Topića.

U nedjelju 1. rujna 2019. god. Na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini je obilježen blagdan Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja. Okupilo se dvadesetak vjernika koji su prije misnog slavlja obišli grobove svojih milih i dragi zapalili lampione i pomoli se. Sv. Misu je služio p. Tomislav Topić bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina.

GROBLJE „GRADINA“ U DONJOJ DOLINI PROSLAVA SV. IVE U DONJOJ DOLINI Sv. Ivo, kako je uobičajen naziv za ovaj blagdan u Donjoj Dolini se je proslavljao do početka rata, a onda kako se je stanje „stabiliziralo“, vjernici su se sa svojim župnikom povremenu okupljali oko toga datuma na groblju, neovisno o blagdana Svih Svetih i Dušnog dana. Tako je bilo prošle a evo i ove godine zahvaljujući p. Tomislavu.

45

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Groblje je primjereno uređeno dočekalo svoje hodočasnike. Osim što je pokošena trava i pokupljeni lampioni, potkresani su i borovi koji su svojim granama prijetile oštećenju spomenika ispod njih.

No najveći građevinski zahvat na groblju u Donjoj Dolini je ugradba ulaznih vrata na kapelici koju je naručio i financirao sam župnik p. Tomislav. Dio novaca su vjernici dali na ime troškova za vrata, ali da bi se svi troškovi mogli podmiriti potrebito je još namiriti.

U tijeku ove godine svoj novčani prilog za održavanje groblja su dali: Katica /Stipe/ Musić, Nova Gradiška 300 kn, Jelena /Stipe/ Ćorković, Izola, 50 eu, Adam /Matana/ Ćorković, Ljupina, 100 eu, Anto /Ivo/ Oršulić, Zenica, 300 kn, Mato Tutić, Nova Gradiška 100 kn, Janja /Filipa/ Ćorković, Krivaj kod Požege 200 kn, Miroslav Valentić , Zagreb 200 kn, Mijo Knežević, Izola, 100 kn, Mijo - Mića Ćorković Nova Gradiška 100 kn, Mišo Barišić, Nova Gradiška 100 kn, Jelena Shmit 10 km.

NAKON SV. MISE U GROBLJANSKOJ KAPELI, ZDENKA BUDIĆ, JEDNA OD RIJETKIH DOLINKI KOJA JE OSTALA U GORNJOJ DOLINI, JE MISARE POZVALA NA KAVU U SVOJ DOM

46

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PROSLAVA SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA NA GROBLJU “GRADINA” U DONJOJ DOLINI 2017. GODINE

Vjernici raseljene župe Dolina kod Bosanske Gradiške i ove godine pred blagdan Svih sveti i Dušni dana su se okupili na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini kako bi paljenjem svijeća, polaganjem cvijeća na grobove i molitvom odali dužno poštovanje svojim milim i dragim koji na staroderevnoj “Gradini”, na obali rijeke Save počivaju snom mira čekajući zov trube Božje na uskrsnuće.

Zadnje nedjelje u listopadu ove godine vlč. Marko Stojčić bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina je pred oko tridesetak vjernika služio sv. Misu i nadahnuto propovijedao.

DRAGOVOLJAČKA EKIPA 2017.

BLAGOSLOV GROBOVA

Po završetku misnog slavlja molio je molitve odrješenja nad grobovima onih vjernika koji su za to izrazili želju, ali i nad grobom bivšeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića koji je u Dolini umro i tu pokopan 1937. godine.

Nekoliko narednih dana užareni lampioni će svjedočiti da uspomena na drage pokojnike nije zaboravljena, iako su ih pod prisilom u ratnom vihoru morali prije 25 godina ostaviti.

Na blagdan Svih sveti i Dušni dan će brojni Dolinci pohoditi groblja diljem Hrvatske, a najviše Gradsko groblje u Novoj Gradišci koje već sada smatraju drugom “Gradinom”.

47

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Groblje je svoje Dolince, Novoselce i Mačkovljane dočekalo, kao i svake godine za ovu prigodu uređeno. Pokošena je trava, sanirane deponije smeća na ulazu u groblje i na samom groblju, očišćena kapelica i prostor oko nje …

Svoj doprinos tome su uz župnika vlč. Marka dali: Slavko Stipančević, Anto Vonić, Mišo Barišić i Pavle Oršulić iz Nove Gradiške, Josip Barišić iz Trnave, Mato Knežević – Maća iz Gorica i Milorad Oršulić Mican iz Okučana, te gđa Angelina Stažić r. Gubić iz Visoke Grede s malom Božicom Radovanović.

Svakako da se ova “akcija” kao i prethodne tri, koje su se dogodile ove godine nebi mogle održati na ovako kvalitetan način da svojim dragovoljnim novčanim prilogom nisu akciju poduprli pa su zbog toga i zavrijedili da se spomenu: Nada i Klaus Elesassser 100 kn, Josip Ćorković iz Bos. Gradiške 50 km, Ivo Kovačević iz Zagreba 200 kn, Anto Kovačević iz Bos. Gradiške 20 km, Berislav Vonić 10 eu, Rade Matijašević iz Nove Gradiške 100 kn, Ljubica Budić 20 eu, Igor Vonić iz Bos. Gradiške 20 km, Mato Knežević iz Nove Gradiške 100 kn, Vilko i Slađana iz Zagreba 100 kn, Zvonko – Jole Knežević 200 kn, Jozo – Joco Petriković 100 kn, Janja Valentić 100 kn, Franjo i Danica Kovačević 20 eu, Vinko Vidić i Andrija Vonić iz Šumetlice po 20 eu, Anto Oršulić iz Zenice 200 kn, Ivo Oršulić iz Nove Gorice 30 eu, Marina Tomić i Anđelka Matijašević iz Gornjih Bogićevaca po 100 kn.

Hvala im svima, a Svevišnji Bog neka ih nagradi dobrotom.

PROSLAVA BLAGDANA SVIH SVETIH I DUŠNOG DANA NA GROBLJU „GRADINA“ U DONJOJ DOLINI 2018. GODINE Već uobičajeno, od kada se je moglo, poslije ratnih strahota doći u rodni kraj, u našu Dolinu na groblju „Gradina“, zadnje nedjelje u listopadu, se u poslijepodnevnim satima služi sveta Misa u povodu blagdana SVIH SVETIH i Dušnoga dana.

Groblje, u kome počivaju posmrtni ostatci naših mili i dragi, svoje hodočasnike je dočekalo primjereno uređeno. Neki su došli i više sati ranije kako bi uredili grobove, položili cvijeće, zapalili svijeće i pomolili se.

Okupilo oko šezdesetak vjernika koji su, osim malobrojih Dolinaca koji su ostali u Dolini živjeti ili se u nju vratili, došli su iz različitih krajeva Hrvatske, Slovenije, Italije , Austrije i Njemačke strpljivo čekajući na graničnim prijelazima i po nekoliko sati.

48

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Današnje misno slavlje je predvodio nedavno imenovani župnik župa Bosanska Gradiška i Dolina p. Tomislav Topić, redovnik trapist koji je došao iz samostana „Marija Zvijezda“ iz Banja Luke. On je naslijedio dosadašnjeg župnika vlč. Marka Stojčića koji je imenovan za ravnatelja Katoličkog školskog centra u Banja Luci.

Trapiti su katolički monaški red koji slijedi Pravilo sv. Benedikta. Red cerstercita strožeg opsluživanja su nastali reformom benediktinskog reda. Nastao je u samostanu La Trappe u Francuskoj 1664. godine a osnovao ga je opat Armand Jean la Bouthillier de Rance.

Samostan trapističkog reda „Marija Zvijezda“ kod Banja Luke je osnovan za vrijeme turske vladavine Bosnom u 19. stoljeću. Godine 1869. grupa od sedam redovnika – monaha iz njemačkog samostana Mariawald na čelu sa slugom božjim don Franzom Pfannerom je osnovala samostan na domaku Banja Luke. Trapisti su poznati po proizvodnji sira „Trapist“.

Pater Tomislav je došao u Donju Dolinu nakon što je služio nedjeljnu sv. Misu u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, pozdravio nazočne, zahvalio se na tolikom odazivu, uređenosti groblja i prostora ispred grobljanske kapele, ispred koje je i slavljena sv. Misa. Najavio je i moguću reorganizaciju održavanja grobalja na području župa Bos. Gradiška i Dolina.

Po završetku sv. Mise župnik je molio opijela i molitvu odrješenja nad grobovima onih za koje su nazočni izrazili želju za blagoslovom.

Na sam blagdan Svih Svetih sv. Misa i blagoslov grobova bit će na Katoličkom groblju u Brestovčini, a na Dan mrtvih – Dušni dan u Čatrnji.

PROSLAVA BLAGDANA SVIH SVETIH I SPOMENDANA MRTVIH U DONJOJ DOLINI 2019. GODINI

Već uobičajeno, zadnje nedjelje u listopadu, u povodu blagdana Svih Svetih i spomendana mrtvih Dušnog dana, na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini slavi se sv. Misa.

Na taj način je omogućeno da Dolinci, Novoselci i Mačkovljani, mogu na spomenute blagdana obići groblja diljem Hrvatske gdje su pokopani nji49

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

hovi mili i dragi, koji su prognani iz rodnog kraja. Neka groblja, poput onoga u Novoj Gradišci je postalo druga „Gradina“.

Tako je bilo i ove godine. Na groblju se okupilo blizu stotinu osoba koji su došli iz različitih krajeva Hrvatske: Zagreba, Karlovca, Nove Gradiške i drugih mjesta kao i iz Bosne: oni koji su ostali živjeti u Dolini, Bosanske Gradiške, Zenice …

Groblje je primjereno uređeno. Pokošena je trava po njemu, a ispred njega su djelatnici Vodoprivrede zalaganjem Miće Uzelca i prostor ispred njega istarupiran.

Oni koji su došli su uredili grobove, uresili ga raznobojnim cvijećem, zapalili svijeće i pomolili se.

I dalje se zamjećuje izgradnja novih spomenika i obnavljanje starih, ali na žalost i novih grobova.

P. TOMISLAV I VJERNICI ISPRED GROBLJANSKE KAPELICE U DONJOJ DOLINI

Sv. Misu je služio bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina p.

Tomislav Topić, nakon koje je molio opijela nad grobovima onih za koje je netko od nazočne rodbine izrazio želju.

Zahvalio se onima koji su danas došli na groblje i nazočili sv. Misi, pohvalio je one koji su svojim zalaganjem doprinijeli da groblje ovako lijepo izgleda i naglasio kako i dalje treba uplaćivati za održavanje groblja ali i za uređenje župne crkve u kojoj će se do godine obilježiti stota obljetnica postojanja župe Dolina. Velik je to događaj!

Ostavili smo drago i sveto mjesto koje se zove „Gradina“. Još nekoliko dana i noći će na grobovima gorjeti lampioni. Znak je to da Dolinci misle na svoje koji su ostali tu, snivajući vječni san.

Zakazane su i nove akcije na groblju, a među važnijima je postavljanje male i velike željezne kapije na ulazu u groblje, koju će napraviti Adam Knežević iz Šumetlice.

50

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Na sam blagdane Svih Svetih i na Dan mrtvih – Dušni dan sv. Mise i blagoslov grobova bit će na Katoličkim grobljima u prigradskim naseljima u Brestovčini i Čatrnji.

Svoj dragovoljni prilog za održavanje groblja, od zadnje objave na internetskoj stranici „Suze dolinske“, dali su: Marina /Luke/ Tomić iz Gornjih Bogićevaca 100 kn, Janja /Petra/ Valentić iz Prvče 100 kn, Zoran Knežević iz Cernika 150 kn, Katica Musić iz Nove Gradiške 200 kn, Anto Oršulić iz Zenice 300 kn, Ivo Kovačević – Ćiro iz Zagreba 200 kn, Mato Knežević iz Nove Gradiške 20 km, Ljuban Matković iz Kovačevca 100 kn, Zlatko Vonić iz Nove Gradiške 50 eu, Goran Stojaković iz Kozinaaca 20 km i Ljuboslav Knežević iz Nove Gradiške.

P. Tomislavu, bosanskogradiškom župniku su novčani prilog dali: Luka Čegrlj, Anto Kovačević, Antonija Matijašević, Zlatko Matković, Marijan Budić – Nešo, Slavko Vidić, Luka Jurić, Blaženka Kapetanović, Anto Šokić i Miroslav Sarajlić po 20 km. Nikola Terzić 50 km, Milutin Matijašević 30 km, Pavle Oršulić 30 km, Davor Matković 100 kn, Milenko Vonić, Ilija Dakić 200 kn, Mile Knežević 100 kn, Ivo Stipančević 200 kn, Ilija Vidić 20 eu a Ljiljana Borjanović i Kata Kesić po 10 km.

Novac koji je predan župniku p. Tomislavu, uglavnom se koristi za košenje trave oko župne crkve u Gornjoj Dolini.

Hvala svima!

NAKON SVETE MISE BLAGOSLOV SVI ONI KOJI SU IZRAZILI ŽELJU DA SE BLAGOSLOVE GROBOVI I IZMOLE OPIJELA ČEKALI SU ŽUPNIKA KOD GROBOVA SVOJIH DRAGIH POKOJNIKA

51

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

SV. MISA U BUKVIKU I BATRU, SELIMA KOJIH VIŠE NEMA Na groblju sela Bukvik i Batar, kojih više nema, a pripadali su župi sv.

Roka Bos. Gradiška, ove 2019. godine su služene sv. Mise, prve nakon 29 godina, na ruševinama kapelice koja je u potpunosti srušena u rujnu 1992. godine, kao izraz mržnje.

Zadnja sv. Misa je služena na blagdan sv. Male Terezije od Djeteta Isusa, (kome je kapelica i bila posvećena 1. listopada 1931. godine), pred Domovinski rat u Hrvatskoj 1990. godine. Služio ju je tadašnji bosanskogradiški župnik vlč. Žarko Vladislav Ošap.

Prvo poslijeratno misno slavlje je predvodio također vlč. Žarko, koji sada obnaša dužnost župnika u Banja Luci u župi Pohoda Blažene Djevice Marije, u koncelebraciji sa sadašnjim župnikom u Bosanskoj Gradišci p. Tomislavom Topić i vlč. Antom Barešić, 25. svibnja ove godine.

Duga je sv. Misa služena u povodu blagdana sv. Male Terezije u subotu 5. listopada, koju je predmolio također vlč. Žarko, a osim p. Tomislava koncelebrirao je i msgr. dr. Anto Orlovac.

Vlč. Žarko je u svojoj propovijedi probudio, dirljivim riječima uspomene na rodne kraj i nazočne podsjetio na kratak ali bogat život Svete Male Terezije, čije je moći Prvog stupnja donio na ovo groblje kako bi ih nazočni mogli počastiti.

Oba puta se je okupio lijep broj vjernika ovih sela iz različitih krajeva Hrvatske, koji su pohodili grobove svojih dragih pokojnika, zapalili svijeće i nad njima molili.

52

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Nakon završetka sv. Mise izmoljeno je opijelo i odrješenje za sve pokopane na ovom groblju, a organizatori su upriličili druženje uz zakusku.

Godine. 1970 i zadnji stanovnici tih sela, nedaleko od Bosanske Gradiške su napustili rodna ognjišta. Početak iseljavanja iz ovih pitomih sela počelo je odmah iza Drugog svjetskog rata iz političkih, ali i gospodarskih razloga. Mlađi su bježali preko granice, a potom u prekooceanske zemlje.

Najveće iseljavanje je zabilježeno pedesetih i šezdesetih godina. Konačno, krajem šezdesetih godina PIK „Mladen Stojanović“ iz Nove Topole, po „direktivi“ je nastavio s masovnijim otkupljivanjem zemljišta od preostalih mještana koji ostatak života nastavljaju u novim sredinama na području gradova Petrinje, Nove Gradiške te u selima Antunovac kod Lipika, Našičkoj Breznici… Bilo je to sustavno uništavanje svega što je hrvatsko, odnosno katoličko, koji su na tim prostorima egzistirali o 1900. godine. Kao točka na sve to je bilo rušenje grobljanske kapelice i devastiranje spomenika.

Sve ovo je slikom i perom zabilježio, sin ovoga kraja Miroslav Sušilo, koji je 2016. godine izdao knjigu BATAR I BUKVIK SELA KOJIH VIŠE NEMA, a ove (2019.) godine je ta knjiga doživjela svoje drugo, prošireno, izdanje.

Pokrenuta je inicijativa da se na temeljima srušene kapelice izgradi nova, po mogućnosti do iduće godine, koja bi tom prilikom bila i blagoslovljena.

Tekst i foto: Mican

53

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

DIJAMANTNA MISA MSGR. DRAGE BALVANOVIĆA

U župnoj crkvi sv. Roka u Bos Gradišci u subotu je msgr. Drago Balvanović je u rodnoj župi obilježio šezdesetu obljetnicu misništva.

Ovome nesvakidašnjem događaju su nazočili banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica i pomoćni biskup đakovačko- osječke nadbiskupije msgr. Ivan Ćurić, brojni svećenici, časne sestre, rodbina slavljenika, prijatelji i vjernici ove župe i susjedne Doline te iz različitih krajeva Hrvatske.

Na početku misnog slavlja nazočne je pozdravio bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topći, a u svojoj propovijedi biskup Franjo nije krio radost što u svojoj biskupiji ima dijamantnog svećenika koji je bez obzira na velik broj godina još aktivan. U ovoj crkvi osim msgr. Drage svoje Mlade mise su služili msgr. Kazimir Višaticki (mučki ubijen u župnom uredu Bos. Gradiška 2004. godine) i još trojica njegove braće preč. Adolf koji je prošle godine proslavio zlatnu misu, msgr. dr. Karlo i vlč. Franjo.

Na kraju sv. Mise, msgr. dr. Anto Orlovac je nazočne upoznao o bogatom životnom putu msgr. Drage. Između ostalog je kazao kako je rođen 12. kolovoza 1936. godine u Bosanskoj Gradišci od oca Nike i majke Vjekoslave 54

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

r. Jurišić. Školovao se u rodnom mjestu, Banja Luci i \akovu. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 29. lipnja 1959. godine u \akovu. obavljao je službu upravitelja župe i župnika u Osijeku, Novoj Topoli, Mahovljanima, Bosanskom Novom i Prijedoru. Godine 1987. odlazi u misije u državu Peru gdje i danas obnaša tu službu. U Limi je sagradio veličanstvenu crkvu sv.

Leopolda Mandića u kojoj se okupljaju i Peruanci i Hrvati.

Slavljenik msgr. Drago Balvanović

Za svoj rad je primio više odličja: sv. Ivan Pavao II. 2000. godine imenovao ga je kapelanom Njegove Svetosti s titulom monsinjora, papa Benedikt XVI. dodijelio mu je naslov prelata Njegove Svetosti 2007., Vlada Republike Hrvatske dodijelila mu je odličje 1996. godine Red hrvatskog pletera, a 2008. Grad Lima nagradila ga je svojim odličjem za zauzeti društveno priznati rad.

Uza svoje svećeničke aktivnosti, bavi se pisanjem i prevođenjem. Surađuje sa više vjerskih listova: Radosna vijest, Glas Koncila, Glasnik Srca Isusova i Marijina u kojem na vrlo privlačan način govori o prošlosti Pera i Južne Amerike, o njezinim ljudima i krajevima. Neumorno istražuje i povijest hrvatskih doseljenika u Peruu i ostalim zemljama Južne Amerike te svesrdno pomaže u održavanju veza Hrvata i njihovih potomaka sa starom domovinom.

55

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Msgr. Drago između biskupa Franje i Ivana

Objavio je nekoliko knjiga: Peru – putopisi, običaji, sudbine (2002. i 2013.), zbirku pjesama Sjećanja i priopćenja (2006.), Pisma misionaru (2012.), Jel' tako druže Drago?/?Es vardad lo que digo, soldado Drago?

(2015. na hrvatskom i španjolskom jeziku) i dr.

Pozdravnu riječ je uputio i biskup Ivan, a nazočnima se je obratio i sam jubilarac prelat Drago.

Nakon misnog slavlja razmijenjeni su darovi. Crkvom se prolomio pljesak kada je msgr. Drago kazao da predaje misnicu, koju je dobio na dar od

Slike za uspomenu

56

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

pape Franje, a danas je u njoj služio jubilarnu Misu, župniku p. Tomislavu.

Potom su svi misnici i misari okupili za stolom na okrjepu tijela, pod šatorom, u župnom dvorištu, koju je zajedno sa svojim župljanima organizirao župnik p. Tomislav.

Msgr. Drago je darovao bosanskogradiškom župniku misnicu koju je dobio od sv. oca pape Franje, a gosp. Miroslav Sušilo je slavljeniku darovao svoju novu knjigu Batar i Bukvik sela kojih više nema

Msgr. Drago je sutradan je u banjolučkoj katedrali zajedno s biskupom Franjom proslavio misu i uputio nazočnim vjernicima prigodnu propovijed.

U znak sjećanja na današnje slavlje, vjernici su sa sobom ponijeli spomen-sličicu jubilarca na kojoj je „molitva za svećenika“.

Tekst i slike: Mican Nazočni će sa sobom za uspomenu ponijeti Spomen sličicu na kojoj je „molitva za svećenika“.

Na kraju je ispred slavljenika donesena torta na kojoj je pisao broj 60

57

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PETNAESTA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠATICKOG U nedjelju je u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradišci obilježena tužna, petnaesta obljetnica mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog župnika i dekana bosanskogradiškog i prelata Njegove svetosti. Svetu Misu je služio Vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić, u koncelebraciji s pomoćnim banjalučkim biskupom msgr. dr. Markom Sermenom i brojnim svećenicima Banjalučke i Požeške biskupije od kojih su dvojica pok. Kazimira braća preč. Adolf i msgr. dr. Karlo, nakon koje je kardinal blagoslovio Spomen sobu posvećenu mučeniku Kazimiru.

Misnom slavlju je nazočio velik broj časnih sestara iz Nove Topole, Banja Luke i Okučana, vjernika iz samog grada, okolnih župa, Republike Hrvatske, a iz Banja Luke, župe Budžak, vjernike je dovezao jedan autobus.

U CRKVU SE JE UŠLO U PROCESIJI, A SVE NAZOČNE JE POZDRAVIO DOMAĆI ŽUPNIK P. TOMISLAV TOPIĆ

Riječi dobrodošlice je uputio bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić: „Draga braćo i sestre!

Sve vas srdačno pozdravljam!

Poseban pozdrav i zahvalnost upućujem našem metropolitu uzoritom Vinku kardinalu Puljiću, nekadašnjem župniku ove župe od 1987. do 1990.godine, koji će predslaviti ovu sv. Misu.

Gospodine kardinale, hvala Vam na dolasku i spremnosti da večeras predvodite ovu svetu misu! Vaš dolazak je velika radost i ohrabrenje za sve nas.

58

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Raduje me nazočnost mons. Marka Sermena, pomoćnog biskupa banjolučkog, kao i vas, moje subraće svećenika, te časnih sestara.

Među nama su večeras preč. Adolf i mons. dr. Karlo, braća pokojnog Kazimira i njegova rodbina.

Posebno me raduje da su s nama otac Mirko Milisavić, pravoslavni svećenik. Njegova nazočnost je dragocjena za našu malu zajednicu u ovom gradu.

KARDINAL VINKO I BISKUP MARKO OKO OLTARA S BRAĆOM POK. KAZIMIRA I SUBRAĆOM SVEĆENICIMA TE O. MIRKO, PREDSTAVNICI DRŽAVNE VLASTI I RODBINA POK. KAZIMIRA

Zahvalan sam na dolasku predstavnicima državnih, entitetskih i gradskih vlasti. U ime gradonačelnika ovoga grada s nama je gospodin Slavko Mekinjić, referent za vjerska pitanja pri gradskoj upravi.

Tu je također i generalni konzul RH u Banja Luci gospodin Zoran Piličić s pratnjom, predstavnici DGS, oružanih snaga i policije.

Ovoj tužnoj obljetnici nazoči i predsjednica Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“, Ljiljana Došen, čije je djelovanje, nakon dugog zatišja, nedavno obnovljeno u ovom gradu.

59

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Tu su župljani Bosanske Gradiške i župljani Doline, u kojoj je pok.

Kazimir godinama bio župnik, kao i vjernici iz okolnih župa.

Sve pozdravljam i zahvaljujem za nazočnost!

Okupili smo se večeras na molitveno sjećanje povodom petnaeste obljetnice mučeničke smrti mons. Kazimira. Činili smo tako i do sada svake godine na nadnevak njegove smrti.

Pokojni Kazimir volio je svoje svećeništvo, volio je povjereni mu Božji narod i sve ljude, volio je Crkvu. Svojim svećeničkim idealima ostao je vjeran do smrti.

Nije nas večeras dovela mržnja prema nekomu već ljubav prema nevinoj žrtvi. Okupili smo se s osjećajima zahvalnosti za vjeru i mučeničku smrt, te žrtvu koju je podnio mons. Kazimir. Ovdje je završio svoj plodni svećenički život kao mučenik. Zato pozivam sve na molitvu za pokojnika.

Uzoriti, započnite ovo misno slavlje!“

ČASNE SESTRE MAJKE TEREZIJE S VJERNIČKIM PUKOM U CRKVI SV. ROKA I ZBOR ČASNIH SESTARA KOJI JE UVELIČAO MISNO SLAVLJE

Kardinal je u, drugom dijelu, svoje homiliji oslikao lik svećenika i mučenika Kazimira. Prisjetio se je 14. srpnja 1963. godine, kada je kao polaznik II. razreda gimnazije s još četvoricom kolega nazočio Kazimirovoj Mladoj misi u ovoj bosanskogradiškoj crkvi. Od tada je Kazimir za njega bio uzor reda i rada, njegova je riječ bila mjerodavna, a govorio je iz svog vjerničkog srca.

Istakao je kako je imao vrlog suradnika dok je bio župnik u Bosanskoj Gradišci, a Kazimir u župi Dolina. U svim župama u kojima je djelovao kao župnik, ostavio je svijetli trag, Dužnost nam je Bogu zahvaliti što smo imali tako uzornog svećenika, ali boli činjenica što još nije otkriven, onaj koji je naručio njegovo mučko ubojstvo.

60

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Na kraju misnog slavlja, msgr. Ivica Božinović je ukratko predstavio Spomen sobu msgr. Kazimira Višatickog .

Između ostalog, kazao je: „Netko reče da svi umiru jednom, a veliki ljudi dva puta. Jednom kad odu s ovog svijeta, a drugi puta kada ih zaboravimo, odnosno kada se prestanemo spominjati njihova imena i djela.

Zaborav je svojstven čovjeku. Prašina vremena sve debljim naslagama jednostavno prekrije puno toga u našem sjećanju i pretvori ga u zaborav.

Istina, lakše je živjeti kad čovjek zaboravi neke ružne stvari koje su se dogodile njemu ili nekome od njemu dragih. No postoji i ono što ne smijemo zaboraviti“.

Potom je citirao riječi pape Franje izrečene u sarajevskoj katedrali nakon što je saslušao potresna svjedočenja dvojice svećenika i jedne časne sestre. „Upravo u nakani da život i djelo pokojnog mons. Kazimira otrgnemo zaboravu i u vremenu kada nas, ovdje nazočnih, više neće biti na ovoj

SPOMEN SOBA „MSGR. KAZIMIR VIŠATICKI“ U POMOĆNOJ DSAKRISTIJI ŽUPNE CRKVE SV. ROKA U BOSANKOJ GRADIŠCI

61

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

zemlji, ovih dana je uređena „Spomen soba“, koju će za koji trenutak blagosloviti kardinal Vinko.

Riječ je o pomoćnoj sakristiji ove crkve u kojoj su postavljene fotografije koje govore o životu pok. mons. Kazimira. Tu je također njegov svećenički talar (monsinjorskas reverenda) i misna odjeća.

Prostor nije velik i u njemu nije bilo moguće puno toga postaviti.

Ipak, iz onoga što ćete vidjeti, moći ćete pratiti njegov životni put od rođenja u Čatrnji, krštenja u ovoj crkvi, mjesto gdje je kao svećenik djelovao. (Tu je kršten, imao svoju prvu, Mladu misu, a na žalost i služio svoju posljednju misu).

Veliki trud oko uređenja spomenute sobe, uložio je župnik p. Tomislav Topić, Braća preč. Adolf i msgr. dr. Karlo, pronašli su fotografije iz života njihove velike obitelji Višaticki iz koje su ponikla čak četvorice svećenika.

BLAGOSLOV SPOMEN SOBE JE OBAVIO KADINAL VINKO PULJIĆ

Samu postavu osmislila je gospođa Ljiljana Perduv Misirlić iz Banja Luke uz svesrdnu pomoć gospodina Milorada Oršulić Micana, a ja sam svojim skromnim savjetima, kao čuvar svetišta sv. Male Terezije od djeteta Isusa u Presnačama /kod Banja Luke/ i „voditelj“ Spomen sobe Presnačkih mučenika, pomagao.

Neka nas i sve buduće posjetitelje ove Spomen sobe, žrtva mons.

Kazimira učini malenim svjedocima križa Kristova – kakav je i on bio!“ Nakon toga je slijedio sam blagoslov Spomen sobe, koju je obavi kardinal Vinko, a poslije je uslijedila molitva odrješenje ispred Spomen ploče, koja se nalazi na zidu kuće gdje je mučki, prije petnaest godina ubijen svećenik, koji bi sada, da se to nije dogodilo, imao osamdeset godina života, i završni blagoslov svih nazočnih, koji su došli odati dužno poštovanje, skromnom ali velikom svećeniku.

62

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PO ZAVRŠETKU MISNOG SLAVLJA I BLAGOSLOVA SPOMEN SOBE, OBAVLJENA JE MOLITVA ODRJEŠENJE ISPRED SPOMEN PLOČE NA KUĆI GDJE SE JE DOGODILA TRAGEDIJA U NOĆI IZMEĐU 17. I 18. STUDENOG 2004. GODINE , A POTOM OBILAZAK SPOMEN SOBE ŠTO JE UČINIO I BANJOLUČKI BISKUP MSGR. DR. FRANJO KOMARICA, KOJI, ZBOG RANIJE PREUZETIH OBVEZA NIJE MOGAO NAZOČITI MISNOM SLAVLJU.

NAKON MOLITVE BISKUPA FRANJE U SPOME SOBI, OMOGUĆEN JE OBILAZAK SVIM ZAINTERESIRANIM VJERNICIMA I MOGUĆNOST UPISA U KNJIGU DOJMOVA

63

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

DRUGI O NAMA

PATER TOMISLAV TOPIĆ, REDOVNIK TRAPIST, ŽUPNIK ŽUPE SV. ROKA U BOS. GRADIŠCI I UPRAVITELJ ŽUPE U DOLINI Naš sugovornik za ovaj broj „Suze dolinske“ je p. Tomislav Topić, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina. Postavili smo mu nekoliko pitanja na koja je on rado odgovorio.

SUZA DOLINSKA: Patre Tomislave, recite nam nešto o sebi: Gdje ste i kada rođeni, djetinjstvo, školovanje…

P. TOMISLAV: Rođen sam 5. kolovoza 1961. u Banjoj Luci od oca Ante i majke Jozefine. Najmlađe sam dijete svojih roditelja, šesti sin. Sestara nismo imali, a otac je preminuo kad mi je bilo pet godina. Majka je umrla 2. studenog 2015. godine. Osnovnu školu završio sam u rodnom mjestu. Nakon osnovne škole otišao sam u sjemenište „Zmajević“ u Zadru kao kandidat redovnika trapista, odnosno trapističke opatije „Marija Zvijezda“.

Maturiravši u lipnju 1980., otišao sam u vojsku u tadašnjoj JNA. Po odsluženju vojnog roka pošao sam u trapistički samostan „Engelszell“ u Austriji. Tu sam proveo tri mjeseca, a onda sam se premjestio u Njemačku u samostan „Maria Wald“, koji je naša kuća matica. Boravio sam i kod sestara trapistkinja u samostanu „Maria Frieden“ , također u Njemačkoj. Taj moj „pripravnički staž“ kod trapista trajao je ukupno devet mjeseci. Tu sam još dublje upoznao trapiste i njihov način života. Godine 1982. upisujem filozofsko teološki fakultet u Zagrebu kod isusovaca na FTI. Nakon dvije godine, po svršetku filozofije, stupam u dvogodišnji novicijat na blagdan sv. Bernarda, 20. kolovoza 1984. u „Mariji Zvijezdi“ u Banjoj Luci. Budući da u to vrijeme u „Mariji Zvijezdi“ nije bilo novicijata, upućen sam u francuski samostan „Mont des Cats“. Nakon novicijata položio sam prve privremene zavjete na Bernardovo 1986. u „ Mariji Zvijezdi“ i nastavio studij teologije na FTI u Zagrebu. Vječne zavjete položio sam također na Bernardovo 1989. u „Mariji Zvijezdi“. Iste godine, 8. prosinca zaređena sam za đakona, a na Petrovo sljedeće, 1990. godine, za svećenika u „Mariji Zvijezdi“.

Naime, potječem iz pobožne katoličke obitelji u kojoj je vjera bila dio našeg svakodnevice. Obvezno smo išli nedjeljom na sv. Misu. U kući smo redovito molili obiteljsku molitvu, krunicu. Redovito sam ministrirao. Kao što se podrazumijevalo to da trebamo udisati zrak, tako se i vjera, odnosno 64

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

život po vjeri jednostavno podrazumijevao. Mojoj majci, koja zarana ostade udovica sa šestoricom sinova, osobito je bilo stalo do našeg vjerskog odgoja.

Svojim primjerom pokazala nam je što znači vjernički ići kroz život. Bog joj je dao doživjeti svećeničko ređenje trojice sinova. Moj brat Zvonko je također svećenik trapist, pa smo sada braća i po redovništvu. Naš pokojni brat Mato bio je dijecezanski svećenik. Preminuo je mlad u 43. godini života (1959. -2002.) i počiva na našem samostanskom groblju.

SUZA DOLINSKA: Kako ste se opredijelili za redovnički poziv, i to za redovnika trapist, manje poznat u Hrvatskoj?

P. TOMISLAV: Redovnicima trapistima opatije „Marija Zvijezda“ povjerena je 1973. novoutemeljena župa, kojoj je pripala i moja obitelj. Od tada počinje i moj sve intenzivniji kontakt s tim redovnicima. Puno vremena provodio sam s njima u samostanu, radeći i moleći. Zavolio sam najprije njih, a nakon toga i njihov način života. U moj život jednostavno je ušao cijeli niz redovnika, sada pokojnih: p. Anto, p. Valentin, p. Sales, p. Branko, p. Tiburcije, p. Tonček, br. Ludvik, br. Mohor, br. Izidor… Ušli i ostali!

Odnosno, ostadoh ja! Želio sam biti dio onoga što sam kod njih prepoznao i zavolio. Preko ovih redovnika s kojima sam se družio, Bog me je pozvao u ovaj red. Zahvalan sam Bogu i njima!

SUZA DOLINSKSA: Gdje ste sve obavljali redovničku – svećeničku službu?

P.TOMISLAV: Za svećenika sam zaređen 29. lipnja 1990. godine i cijelo vrijeme bio sam u Trapističkom samostanu „Marija Zvijezda“ u Banja Luci. Budući da je naš samostan i župa, bio sam najprije kapelan, a od 2003. godine bio sam župni upravitelj sve do 2018. godine, kada sam imenovan upraviteljem župa u Bosanskoj Gradiški i Dolini.

SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o Vašem redu, trapista?

P. TOMISLAV: Ime smo dobili po čuvenom francuskom samostanu „La Trappe“ iz kojeg je sredinom 17. st. krenula reforma cistercitskog reda, a koja je željela vratiti se na nekadašnju strogu disciplinu iz vremena sv.

Bernarda. Službeni naziv našeg reda glasi: Red cistercita strožeg obdržavanja – Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (O.C.S.O.), a u puku se udomaćio naziv „trapisti“. I mi ovo ime rado koristimo za sebe, jer nas po njemu najviše poznaju. Dakle, dio smo velike i razgranate monaške obitelji u Katoličkoj crkvi koja slijedi pravilo sv. Benedikta: „Ora et labora“ (Moli i radi). Po načinu svoga monaškog života, uz kartuzijance, spadamo u najstrože redove Katoličke crkve. Naime, molitva, danju i noću, stalna šutnja, pokornički život, težak fizički rad, odricanje od noćnog počinka, čine svakodnevicu naših monaških zajednica. Ukratko, trapisti su kontemplativni red u Crkvi, služe Bogu i braći ljudima molitvom, manualnim radom, odvojenošću od svijeta. Cijeli svoj život posvećuju Bogu živeći u samostanu.

65

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Slično kao i u drugim redovima u Katoličkoj crkvi. Ulaskom u samostan započinje postulatura koja traje oko šest mjeseci. Ukoliko je iskustvo pozitivno, slijedi dvogodišnji novicijat koji započinje oblačenjem redovničkog habita. Kandidat se uvodi u monaški način života koji se sastoji u molitvi, manualnom radu, studiju i lectio divina. Nakon novicijata, uz pristanak samostanske zajednice, te ukoliko kandidat doista traži Boga i sposoban je živjeti u zajednici, može položiti privremene zavjete na tri godine. Trapisti polažu pet zavjeta: siromaštvo, poslušnost, čistoća, stabilitet (spremnost živjeti cijeli život u određenom samostanu) i stalno životno obraćenje. Nakon ove tri godine, kandidat ponovno moli da mu se dopuste svečani zavjeti. Ukoliko poglavar samostana, opat, prihvati njegov zahtjev, uz suglasnost samostanskog kapitula, kandidat postaje redovnik sa svim pravima i obvezama.

Mnoge ljude riječ trapist asocira na naš proizvod sir „trapist“, koji je desetljećima pronosio ime naše opatije diljem svijeta. Tako je bilo sve do 1945. kada je proizvodnja prekinuta. No, naš samostan je krenuo 2008. s ponovnom proizvodnjom sira u suradnji s Caritasom Banjolučke biskupije.

Sir „trapist“ potječe od nas redovnika, i kroz stoljetnu tradiciju prenosi se iz samostana u samostan, tj. s redovnika na redovnika do današnjeg dana.

Redovnici su oni koji čuvaju originalni recept, i jedino oni mogu praviti originalni sir „trapist“. Sir je obavijen tajnom monaške šutnje, tajnom koja se usmeno prenosi s redovnika na redovnika.

Danas trapista ima na pet kontinenata: 102 muška samostana s 2132 redovnika i 72 ženska samostana s 1696 redovnica. Jedan od njih je i naša opatija „Marija Zvijezda“ u Banjoj Luci, koju je 21. lipnja 1869. utemeljio sluga Božji, o. Franz Pfanner. Podsjećam da je to tada bilo područje Otomanskog carstva, ne baš naklonjenom kršćanima i trebalo je velike hrabrosti, neki su mislili i ludosti, zakoračiti ovamo, a tek osnovati samostan. No, primjer našeg utemeljitelja pokazuje da se Bog ne da zaustaviti u svojim naumima.

Izgrađujući zajednicu redovnika, trapisti su u isto vrijeme dali nemjerljiv doprinos razvoju banjolučkog kraja. Izgrađivali su Banju Luku u svakom pogledu: na polju odgoja i obrazovanja, poljoprivrede, industrije, izgradnje infrastrukture, elektrifikacije ...

U vrijeme rata u BiH bio sam djelatnik Caritasa Banjolučke biskupije.

Caritas je pomagao ljudima u hrani, odjeći, lijekovima i ostalim stvarima.

Za te potrepštine išlo se u Zagreb jer je u njemu bilo glavno skladište. S nekoliko kamiona u konvoju, išlo bi se utorkom, natovarili bi kamione i vraćali smo se petkom. Vrlo često sam pratio te konvoje. Trebalo je razdijeliti tu pomoć u župama. Pomoć se dijelila ne samo katolicima, nego svim potrebnima. Nismo gledali tko je koje vjere ili nacije. Svi su tražili pomoć i svi bi je dobili.

66

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

SUZA DOLINSKA: Trapisti su poznati po proizvodnji sira „Trapist“, Vi ste jedan o rijetkih redovnika koji recept za proizvodnju sira imate „ u glavi“.

P. TOMISLAV: Da, recepturu, kao što ste rekli „držim u glavi“. Naučio sam ju odilazeći u nekoliko navrata, po nekoliko mjeseci u Francusku, u samostan Mont des Cats, na sjeveru te zemlje. U pravilu, stariji redovnici te recepte prenose na mlađe. U Francuskoj se je zadržala tradicija proizvodnje poznatog sira „Trapist“. Najbližem našem trapističkom samostanu je Engelhartszeli u Austriji čiji su se redovnici posvetili proizvodnji biljnih likera, dok u Belgiji i Nizozemskoj redovnici uglavnom proizvode piva. I u Banja Luci su trapisti prvi počeli proizvoditi pivo, davne 1873. godine, pod imenom „Trapističko pivo“, a danas je poznato kao „Nektar“. Ta pivovara je sada u vlasništvu jednoga Britanca ...

SUZA DOLINSKA: Kazali ste, da je prije Drugog svjetskog rata u Vašem samostanu bilo 145 redovnika. Koliko ih je bilo najviše prema samostanskoj kronici, a koliko danas?

P. TOMISLAV: Nažalost, dolaskom komunizma na vlast naša opatija doživjela je da za svoja dobročinstva činjena tijekom desetljeća bude „nagrađena“ oduzimanjem sveukupne pokretne i nepokretne imovine, utamničenjem brojnih redovnika, rastjerivanjem preostalih, te bezbrojnim svakodnevnim poniženjima. I ostalo je tako sve do danas. Nekoć najveća trapistička opatija u svijetu s više od 200 redovnika, postala je najmanja u svijetu. Danas „Marija Zvijezda“ ima monumentalnu crkvu sagrađena 1925., mali samostan sagrađen 1983., samostansko groblje i dva redovnika.

Međutim, prošle 2018. godine, u lipnju samostan je dokinut Odlukom našega Reda na Generalnom kapitulu iz 2017. godine. Sada „Marija Zvijezda“ postoji samo kao župa, a župnik je moj rođeni brat p. Zvonko Topić SUZA DOLINSKA: Kada ste se prvi puta sreli ili čuli za župu Dolina?

P. TOMISLAV: Za župu Dolina nisam ni znao. Mislio sam da je ona dio župe sv. Roka u Bos. Gradišci, kao filijala. Tek kada sam dobio dekret od Biskupskog ordinarijata i bio imenovan za upravitelja župe sv. Roka i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini, shvatio sam da je Dolina župa za sebe.

SUZA DOLINSKA: Sada ste župnik župe Bosanska Gradiška i upravitelj župe Dolina nešto više od godinu dana. Vjernika je u Bosanskoj Gradišci malo, u Dolini još manje. Kakvu vidite budućnost ovoga grada i okolice?

P. TOMISLAV: Prošlo je više od godinu dana kako upravljam obodvima župama. Upoznao sam sve vjernike u župama kojima sam župnik. Relativno ih je malo. Iz prošlogodišnjeg blagoslova kuća, u Bos. Gradišci je 115 67

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

obitelji s nešto manje od 200 vjernika – katolika, a u Dolini je 15 obitelji sa 17 vjernika. On žive svoj kršćanski život koliko mogu. Svake nedjelje i blagdanima ima sveta Misa. Nedjeljom na sv. Misi bude lijepi broj vjernika, dok u Dolini je sasvim drugačija situacija. Tamo ih je nedjeljom od 2 do 5 redovnih. Budućnost ljudi sami kroje. Povratka nema. Ne vraćaju se, a mislim ni odlazaka – iseljenja. Ja ne znam da li se itko vrati ili otišao u zadnjih godinu dana. Ima nekoliko mladih koji su otišli vani raditi, a njihove obitelji su ostale. Teško se živi, a oni koji su mogli naći posao su otišli.

SUZA DOLINSKA: Pred nama je 100-ta obljetnica župe Dolina. Što nam o tome možete reći?

P. TOMISLAV: Iduće godine Dolina slavi sto godina od osnutka župe. Župa je osnovana 1920. godine, odvajanjem od župe Bosanska Gradiška.

Kroz tih stotinu godina bilo je nekoliko župnika. Današnju lijepu crkvu je sagradio pok. msgr. Kazimir Višaticki, koji je mučenički stradao 2004. godine. Za ovu proslavu planiramo osvježiti crkvu, riješiti njenu rasvjetu i obnoviti tabernakul koji je stradao u tijeku rata kao i neki dijelovi crkve. Zato nam je potrebita i Vaša novčana pomoć. Novčanu pomoć možete uplatiti na župni bankovni račun u konvertibilnim markama KM: Župa sv. Roka, ulica Miloša Obilića 18, Gradiška, Raiffeisen banka Rč. 1610450053040025, a u devizama (kunama i eurima) Župa sv. Roka, ulica Miloša Obilića 18, Gradiška, Raiffeisen banka, IBAN CODE: BA391611450000356462. Ovi bankovni računi vrijede i za uplatu za održavanje groblja „Gradina“ u Donjoj Dolini. Unaprijed hvala.

Godišnjicu ćemo obilježiti na patron župe, Uznesenja Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu 15. kolovoza 2020. godine (subota) u 11,00 sati. Za tu prigodu ću pozvati našeg biskupa msgr. dr. Franju Komaricu da presjeda sv. Misu.

Ovim putom pozivam sve Dolince, neka planiraju taj dan i neka dođu na tu veliku obljetnicu, gdje ćemo se vidjeti i obnoviti uspomenu na rodni kraj. To je Vaša rodna župa, tu ste rodili, krstili, primali svete sakramente i i na kraju tu imate svoje pokojne na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini. Puno razloga da dođete i kao župnik, rado Vas očekujem.

SUZA DOLINSKA: Da li ste zadovoljni sa suradnjom Dolinaca koji ne žive u njoj?

P. TOMISLAV: Suradnja bi mogla biti bolja. Mnogi Dolinci, dođu u svoje mjesto, obiđu, a vrlo malo ih navrati u župni ured da se vidimo, upoznamo, porazgovaramo. Vidimo se kada su sv. Mise na groblju kao što su blagoslov polja, o Svi Svetima i kada je neka sahrana. Oni Dolinci koji žive u Hrvatskoj, Slavoniji, mogli bi češće doći u svoju crkvu na Misu, a ne samo n Veliku Gospu. Želio bih češći kontakt sa Dolincima.

68

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

HODOČAŠĆE LOURDES – SANTIAGO DE COMPOSTELA - FATIMA

HODOČASNIČKA PJESMA

K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć?

Pomoć je moja od Jahve koji stvori nebo i zemlju.

Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.

Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov.

Jahve je čuvar tvoj, Jahve je zasjen tvoj s desne tvoje!

Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću. Čuvao te Jahve od zla svakoga, čuvao dušu tvoju! Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.

(Psalam 121)

Kao vjernik, s punim pravom mogu kazati da me je na ovaj, veliki hodočasnički poduhvat, pozvala Božja Providnost. Pozvala a ja rekao: EVO ME! Prve bilješke o mogućem ovom hodočašću datiraju iz rujna 2009. godine, dakle prije osam godina.

Plan sam realizirao tek kada se je obilježivala 100-ta obljetnica Gospinih ukazanja u Fatimi i 25-ta obljetnica vojnog hodočašća Hrvatske vojske i policije u Lourdes.

ISPRAĆAJ ISPRED KIPA GOSPE LURDSKE NA BLAGDAN GOSPE LURDSKE

69

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NAJDULJI PUT SE POČINJE PRVIM KORAKOM. HODILO SE PO SUHOM ALI I SNIJEŽNOM PUTU

U JASENOVCU S OBITELJI MAČKOVIĆ ANKICOM I MIĆOM ZVONAROM – SKULOM I U LONJI S OBITELJI NEKIĆ MARIOM I MARICOM

S OBITELJIU RUPČIĆ BRANIMIROM, MARTINOM, TENOM I STJEPANOM U LETOVANIĆU

I U JASKI S OBITELJI KOZJAN dr.

STJEPANOM – ŠTEFOM, RUBINKOM I NJIHOVIM UNUKOM

70

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Kako su se sve više bližile te obljetnice sve češće se je postavljalo pitanje: Kada i odakle krenuti, prvo u LOURDES, a onda dalje?

Ljepšega dana i mjesta nije bilo nego na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 2017. i ispred velikog kipa Gospe Lurdske koji se nalazi u perivoju samostana i Doma „Dragi bližnji“ časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Okučanima. Nakon jutarnje sv. Mise koju je služio okučanski župnik fra Mario Radman ispratile su me drage osobe koje su došle iz mnogih sela okučanske župe zatim iz Godinjaka, Ratkovca, Zagreba ...

Pokrovitelji hodočašća su bili Općine Okučani, Župni ureda sv. Vida Mučenika, Komunalno poduzeće Sloboština“ a medijski pokrovitelji: radio „Bljesak“ Okučani, Novogradiški godišnjak, novogradiške nezavisne novine „CAJTuNG“, portali novagra.hr i cajtung.com. Ti portali su objavljivali slike i poruke koje sam im slao iz pojedinih mjesta kroz koja sam prolazio. I druga sredstva informiranja su pratila moje hodočašće kao što je HKR (Hrvatski katolički radio), radio “Marija”, radio Nova Gradiška, portal SB-plus Slavonski Brod, lokalni večernji.hr/vijesti, 035portal.hr ...

Sa sobom sam nosio popratno pismo koje mi je potpisao i pečatom župnog ureda sv. Vid Okučani ovjerio okučanski župnik fra Mario prevedeno na slovenski, talijanski, francuski, španjolski i engleski jezik: POŽEŠKA BISKUPIJA ŽUPA SVETOG VIDA MUČENIKA 35430 O K U Č A N I, ulica Ante Starčevića 21, HRVATSKA

Visoko poštovani!

MILORAD ORŠULIĆ – Mican, rođen 01. 12. 1952. god., vlasnik osobne iskaznice –

identity card number = 111368745, OIB – Personal identification number 22678909227, krenuo je 11. 02. 2017. godine na pješačko hodočašće iz župe SVETOG VIDA OKUČANI – HRVATSKA, u veliko Marijansko svetište LOURDES (Francuska), a potom će produžti u FATIMU (Portugal), također veliko Gospino svetište. Kako je put od Okučana do Lourdesa dug oko 1.900 km, a od Lourdesa do Fatime još dodatnih 950 km i trajat će mjesecima, molim Vas da imenovanom Miloradu Oršulić – Micanu pružite u okviru Vaših mogućnosti potrebitu pomoć u prenoćištu, hrani i drugom obliku ako mu bude potrebita.

To što on čini je SVE NA VEĆU SLAVU BOŽJU pa svoje srce, ruke i vrata otvorite ovom

Marijanskom hodočasniku MIRA koji će Vas tijekom cijelog puta nositi u svojim molitvama i srcu.

Za svaku pa i najmanju pomoć iskreno Vam se kao njegov župnik zahvaljujem.

BOG VAS BLAGOSLOVIO!

Župnik župe sv. Vida Okučani fra Mario Radman

71

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Božja Providnost me je pratila od samih priprema, polaska i tijekom cijeloga puta. Dobivao sam na stotine SMS-ova potpore i čestitki na odvažnosti , preporučivanje u molitve i poruka kako se za moje uspješno hodočašće mole ne samo obitelj, rodbina, prijatelji, svećenici, časne sestre, molitvene zajednice i ne samo katolički, nego i vjernici pravoslavne i islamske vjeroispovjesti. Moć molitve samosjećao kada mi je bilo najteže. Hvala svima koji su molili, a posebno Bogu koji je te molitve uslišio.

SA SLAVKOM I dr. ALENKOM PAVLEKOVIČ U ČRNOMELJU, SVOJIM DOMAĆINIMA

U NOVOJ VASI (IZMEĐU ČRNOMELJA I KOČEVJA) KOD MILKE I ALOJZA ŠKRABEC

S PRIJATELJEM PETROM SUHOREPEC KOJI JE SA MNOM HODOČASTIO OD ČRNOMELJA DO KOČEVJA.

NA RASTANKU S PETROM SUHOREPEC I SLAVKOM PAVLEKOVIČ.

Jednom mome prijatelju netko je rekao kako na ovakvo hodočašće može krenuti samo osoba koja mora biti izuzetno inteligentna. Što se tiče moje inteligencije, da nije bilo one odozgo, ja bih stigao tko zna gdje.

72

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Iako sam s radošću krenuo na to pokorničko hodočašće, već prvoga dana ću na obadvije noge dobiti velike žuljeve, tako velike da ih ja, kao prekaljeni hodočasnik (Međugorje (25-ta obljetnica Gospinog ukazanja) 2006., Marija Bistrica 2008., Udbina (blagoslov crkve Hrvatskih mučenika) 2010., Zagreb (u povodu dolaska sv. oca Pape Benedikta XVI. 2011., Sarajevo 2011. - beatifikacija Drinskih

SA NENOM DAUTOVIĆ autoricom knjige na hrvatskom jeziku: "misli i emocijepraktična knjižica za bolje razumijevanje ljudske prirode" U METLIKI I VLČ. DAMJANOM ŠTIH ŽUPNIKOM U KOČEVJU

mučenica, Bleiburg 2015. (sedamdeseta obljetnica tragedije hrvatskog naroda), Marijanski zavjet za domovinu 2015. i 2016. god Međugorja do Dubrovnika 2016., Vukovar (25-ta obljetnica pada grada heroja) 2016... i brojna druga Marijanska svetišta: Gospi od Suza, Gospi Voćinskoj, Gospi Kloštarskoj, Gospi od Brze pomoći u Slav. Brod, Gospi Jasenovačkoj ...) nikada nisam imao. Trebalo me je iskušati. Trebalo je vidjeti da li sam spreman na takvu žrtvu. Molio sam: Bože, neka žuljevi pucaju, neka me bole do besvijesti i neka ide krv, ali molim Te nemoj dozvoliti da ovo hodočašće moram prekinuti pa ni na nekoliko dana, jer će se poremetiti cijeli tijek hodočašća.

I nisam. On mi je poslao liječničkupomoć, doduše veterinara, a potom je za mnom stigla moja adekvatna obuća.

Molio sam: Bože. Ako je to Tvoja volja, neka se vrši i spreman sam na sve, ali ako dolazi od Zloga, neka zna da me neće pokolebati u mojoj nakani.

I nije. Niti u jednom trenutku nisam pomislio “što mi je ovo trebalo”, nisam zažalio što sam krenuo. Dapače, bio sam ponosan što sam jedan od izabranika da Gospu i na ovaj način mogu počastiti, da joj se mogu zahvaliti!

73

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Ovo hodočašće nije bilo avanturističkog niti turističkog, nego pokorničkog karaktera u kojem sam tijekom cijeloga puta nastojati moliti za brojne nakane od kojih bih izdvojio nekoliko: za svoju obitelj i sve obitelji kojima je molitva potrebita, za našu, okučansku župa i one koje su ranjene u Domovinskom ratu, za domovinu Hrvatsku i teški položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, za hrvatske žive i poginule branitelje za mir u svijetu sa željom da rat zauvijek prestane te zahvaliti za dar života i sve dobro što nam je Bog darovao, ali i ono manje dobro.

Molio sam osim navedenih nakana i za sve one koji su se preporučili u moje molitve, za sve one za koje sam obećao moliti te za one u čijim sam mislima i molitvama bio, za sve one koji su mi na bilo koji način pomogli Na kraju krajeva, cijeli naš život je jedno veliko hodočašće, a mi u njemu hodočasnici. Bez truda, znoja, žuljeva, patnje i širom otvorenog srca se ne može doći do željenog cilja, u zagrljaj Dobroga Boga, Majci Nebeskoj i Svih Svetih.

U KRAŠIĆU PORED SPOMENIKA BL. KARD. A. STEPINCA I BREZARIĆU

74

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

S DAMJANOM I VESNOM CEJ I NJIHOVIM KĆERKICAMA U POSTOJNI

I DOMAĆINI U AJDOVČINI ĆE ME UGOSTITI IRENA I NIKO LIČEN

U NOVOJ GORICI S BRATOM IVOM, SNAHOM GORDANOM I SINOVCEM ALENOM KOJI SU MI PRUŽILI NEOPISIVU POMOĆ NA MOM HODOČASNIČKOM PUTU ZBOG VELIKOG BROJA STVARI I OPREME NA PUTU OD ITALIJE SAM KORISTIO PRIKLADNA KOLICA

75

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

MOJI DOMAĆINI U VERONI SU BILI OBITELJ TIHOMIRA BUDIĆ. NA SLICI TIHO, LUKA I IVONA. GOSPOĐA JADRANKA JE U TO VRIJEME RADILA

U TOM TALIJANSKOM GRADU SU MI PRIREDILI SRDAČAN DOČEK MOJI DOLINCI I NOVOSELCI. NEIZNJERNO SAM IM ZAHVALAN.

U FRANCUSKOM GRADU NICI DOMAĆIN MI JE BILA OBITELJ SILAVANA TUTIĆ

76

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

I TU SU MI SRDAČAN DOČEK PRIREDILI MOJI DOLINCI KOJI ŽIVE U FRANCUSKOJ

Na tom hodočasničkom putu koji je trajao 90 dana prepješačio sam oko 3.000 km a uz put izmolio 1.000 krunica, toliko Lauretanskih – Gospinih litanija i brojnih drugih molitvi. Na samom polasku, rekao sam neka svaki moj korak (njih je bilo oko 6 milijuna) bude molitva. Neka Bog blagoslovi svaku stopu svih zemalja kroz koje ću proći, a to je Hrvatska, Sloveniju, Italija Francuska, Španjolska i Portugal.

U GRADU CANES S OBITELJI MILINJA: SENIOR I JUNIOR RAJKO I GOSPOĐA MARIA

77

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

S DANIELOM I BRANKOM SEDDE U AUBORDU I S FEDORIĆINA, KLINDIĆIMA I LAŠTRO

Kada sam pošao iz Okučana, primio sam Sakrament Bolesničkog pomazanja – Posljednju pomast (koji se dijeli osobama baš na taj blagdan tko izrazi želju za njim), u Fatimi sam na koljenima molio za sve svoje grijehe počinjene u znanju i neznanju od rane mladosti, u Lurdu, u čudotvornoj vodi u kojoj sam se okupao molio sam da ostanu u njoj, a za vrijeme pokorničkog bogoslužja pred svećenikom, također u Lurdu, skrušeno ih ispovjedio i nakon odrješenja izrekao Šimunov hvalospjev: “SAD

S PAŠOM ŠTEFANOM, SVAJOM JOSIPOM I NJIHOVIM SINOM ZLATKOM

U LYONU SA KĆEKOM MARIJANOM I ZETOM KRISTIJANOM u Lyonu

OTPUŠTAŠ SLUGU SVOGA GOSPODARU... “ iz drugog poglavlja Lukinog evanđelja, kojega je nadahnut Duhom Svetim izgovorio starac Šimun uzevši na svoje ruke Dijete Isusa, kako mu je obećao Gospodin. (Lk 2, 2932). Čini mi se da sam najbliže bio u Milosti Božjoj, najspremniji za susret s NJIM. E, kada bi u životu bilo često takvih događanja.

Više od stotinu dana (od 11. veljače do 23. svibnja) izbivanja od kuće, provedenih u molitvi i razmišljanju, ponekad u velikoj potrebi za samoćom, razumio sam i shvatio samostanski način života (redovnika i redovnica). Tih dana sam živio u nekom drugom svijetu. Svakodnevno sam se putom telefona čuo sa suprugom, kćerkama i dragim dragim osobama, izmjenjivao na 78

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

SA ZETOVIM RODITELJIMA ANTOM I ANĐOM I KUMOVIMA ANUŠIĆ

stotine SMS poruka, no ... tih dana sam imao samo jedan cilj i živio za njega, dovršiti hodočašće, stići na planirana odredišta...

S OBITELJI MARKA ČUBELIĆA U LA GRANDE MOTTO

Načinio sam blizu 9.000 fotografija što fotoaparatom što mobitelima, ispisao 11 bilježnica hodočasničkog dnevnika, ali osjećaje i ono što se događalo u srcu i duši nije bilo moguće ni olovkom i fotoaparatom zabilježiti...

Srce je bilo premaleno da sve to u sebe primi...

Kada bih ovoga trenutka ponovo bio pozvana na ovo hodočašće, bez razmišljanja bih prihvatio i odazvao se, bez obzira na sve poteškoće koje su me pratile.

Kroz Sloveniju mi je gosp. Danilo Siter (voditelj Udruge “Družina in življenje” – “Obitelj i život”, kojeg sam kao i njegovu suprugu Vilmu upoznao hodočasteći s prijateljima u Bleiburg) mi je osigurao kod dobrih ljudi prenoćišta s mogućnošću da sudjeluje m na večernjim sv. Misama. U neko79

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

liko crkvi sam svjedočio o svom hodočašću. Župnik bi me pozvao, nakon sv.

Mise i zamolio da pred nazočnim vjernicima odgovorim na nekoliko pitanja: Tko sam i što sam, kuda idem, kada sam krenuo i kada namjeravam doći do cilja i ono najvažnije – zbog čega sam krenuo na hodočašće, razlog moga hodočašća.

GOSPIN GRAD LOURDE

Po završetku jednog takvog svjedočenja na izlazu iz crkve u Črnomelju jedan mladi gospodin će mi čestitati, kazati da sam ga svojim dirljivim riječima rasplakao i dodao kako bi želio sutradan sa mnom proći jednu dionicu puta od Črnomelja do Kočevja. O, kako me je razveselio. Išli smo po

ISPRED ŠPILJE UKAZANJA NA RIJECI GAVI IZA BAZILIKE

80

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U LURDU SAM SE SASTAO S KĆERKOM, ZETOM SUPRUGINOM SESTROM I NJENOM OBITELJI

snijegu, razgovarali, molili krunicu on na slovenskom jeziku ja na hrvatskom, pjevali duhovne pjesme ... Ime mu je Peter.

SUDIONICI 25. HODOČAŠĆA HRVATSKE VOJSKE I POLICIJE REPUBLIKE HRVATSKE i bosne i hercegovine u lurdu od 16. do 23. svibnja 2017.

81

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

DEFILE HRVATESKE VOJSKE U LURDU

S PRIPADNIKOM PAPINE GARDE

Velik bi bio popis osoba koje su mi pružile gostoprimstvo od Jasenovca i obitelji zvonara Miće i Ankice Mačinković, preko Lonje i obitelji Maria i Marice Nekić, mjesta Letovanić i obitelji Branimira i Martine Rupčić, Jastrebarskog - Jaske obitelj dr. Stjepana – Štefa i Rubinke Kozjan, već spomenuti Dania i Vilme Siter iz Krškog, do brata Ive i snahe Gordane u Novoj Gorici, obitelji Tihomira Budića u Veroni, a u Francuskoj Silvana Tutića u Nici, Rajka Milanje u Cannesu, Daniela i Branke Sedde u u Aubordu, Marka Čubelića u La Grande Motto te zeta Kristijana i kćerke Marijane kao i Kristijanovi roditelji u Lyionu...

U moj hodočasnički dnevniku je gospođa Marica upisala: “Hvala ti Gospodine Isuse što si kroz ovoga hodočasnika došao u moju kuću...”

Bez obzira što ne govorim ni jedan jezik zemalja kroz koje sam prolazio, ali kogagod sam što pitao dobio sam odgovor i svi su razumjeli što sam ih pitao. Kako? Odgovor može stići jedino ODOZGO. Sa sobom sam nosio, tj. na kolicima (koje je konstruirao Pavle Gubić) ispred sebe gurao između inih stvari i kompletnu kamp opremu (šator za

PUT SVETOG JAKOVA, DUG PREKO 800 KM KREĆE OD MJESTA ST. JEAN PIED DE PORT, A U STVARI PUT SV. JAKOVA KREĆE OD OD VLASTITE KUĆE

82

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

kampiranje, šatorska krila za pokrivanje, vreću za spavanje i podmetač pod vreću) i dvije bijele veće svijeće i drugo.

SA HODOČANIKOM IZ MAĐARSKE VADASZ ZSOLT SAM SE NA CAMINU SUSREO NEKOLIKO PUTA

SVETOM JAKOVU HODOČASTE I CIJELE OBITELJI

NA JEDNOM OD ŠPANJOLSKIH VRHOVA VISOKOM 1270 M

ISPRED KATEDRALE SV. JAKOVA

GROB SV. JAKOVA ISUSOVA ROĐAKA

83

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Budući da ih niti jednu noć nisam trebao uporabiti, jednu svijeću sam zapalio u Fatimi, drugu u Lurdu Gospi na čast, a u svoj hodočasnički dnevnik sam upisao: “Bože, Ti koji svome Sinu nisi osigurao adekvatno mjesto gdje će se roditi, nego u špiljici tj. štalici, meni si omogući da sve noći provedem pod krovom i u toplom krevetu. I na tome Ti hvala!”

Uz put, kadgod sam bio u mogućnosti nazočio sam nedjeljnim sv. Misama bez obzira na kojem jeziku je služena. Putom interneta sam pratio misna čitanja na hrvatskom jeziku ili iz Svetog pisma koje sam sa sobom nosio. Na cvijetnicu, u gradu Pamiers sam sudjelovao u procesiji nakon blagoslova maslinovih grančica i cvijeća i u katedrali sv. Ante na sv. Misi. Po završetku misnog slavlja će me mjesni biskup blagosloviti položivši ruke na moju glavu i zaželjeti mi sretano i blagoslovljeno hodočašće.

Put me je vodio kroz mjesta i gradove značajne za nas katolike, što je još više upotpunilo moje hodočašće: kroz rodno mjesto bl. kard. Alojzija Stepinca Brezarić i Krašić gdje je preminuo (1898. - 1960.), kroz Montpellier, rodno mjesto sv. Roka i Vogheru mjesto preminuća (1348. - 1376.), u Lyonu rodnom mjestu sv. Ivana Maria Vianneya i u Arsu na njegovom grobu, svetca zaštitnika župnika (1786. -1859.), pored zaseoka Ibarre (francuska regija Pirineja) rodnog mjesta francusko baskijskog sveca blizu španjolske granice sv. Michaela Garcoits (1797.- 1863), u Fatimi rodnom mjestu sv. Bernadete Soubirous (1844. -1879.) Santiago de Compostela na grob sv. Jakova apostola, te na grobovima Franje (1908.- 1919.) i Jacinte (1910.-1920) u Fatimi, a u povratku u Padovi na grobovima sv. Leopolda Mandića (1866. - 1942.) , sv.

Ante Padovanskog (1195. - 1231.) i sv. Luke evanđeliste.

U Lurd sam došao na Veliki četvrtak u poslijepodnevnim satima i u njemu proveo sveto Trodnevlje i Uskrs. Svetijeg mjesta na svijetu nema osim Jeruzalema gdje se može proslaviti najveći kršćanski blagdan, nego što je ovo. Pobožnost Križnoga puta iznad svetišta Gospe Lurdske, na Kalvariji obavio sam na Veliki Petak s početkom u 15 sati. Proživljavao sam trenutke kao da idem VIA DOLOROSA (ulicom boli – suza u Jeruzalemu). Bog i Gospa su omogućili da uoči Uskrsa u Lurd dođe moja kćerka Marijana i zet Kristijan te suprugina sestra Josipa sa suprugom Štefanom i sinom Zlatkom.

Nakon proslave Uskrsa, na uskrsni ponedjeljak sam nastavio svoj hodočasnički put, a oni će se vratiti u Lyon.

Došlo je do izvjesne izmjene pravca kretanja zbog vremenskog ograničenja (13. svibnja sam morao biti u Fatimi) i same konfiguracije terena, što je usporavalo hod. Jedno je bilo planirati pravce kretanja i prenoćišta u toplom uredu putom interneta a drugačije je stanje na terenu.

Do grada Burgosa (u Španjolskoj) sam iz Lourdesa došao nakon 12 dana pješačenja prešavši 393 km i odatle put nastavio prema Santiagu de Composttela do kojeg je valjalo prepješačiti još dodatnih 462 km za 10 dana.

84

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NA POČETKU DUGOG PUTA CAMINO DE SANTIAGO

GRB VOJNOG REDA SANTIAGA I ŠKOLJKA SV. JAKOVA U GRADU SARREA

CRUZ DE FERRO – KRIŽ OD ŽELJEZA NEZAOBILAZNO MJESTO HODOČASNIKA

OD VINKOVACA DO SANTIAGA IMA 3010 KM, A OKUČANA …

NA PUTU SV. JAKOVA – CAMINO SANTIAGO DE COMPOSTELA

85

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NA CILJU ISPRED KATEDRALE SV. JAKOVA - S HODOČASNICIMA IZ CANADE

Tu su se putovi račvali. Onaj ravno vodi prema Santiago de Compostela, a onaj malo lijevo prema Fatimi. Dvoumio sam se kojim putom krenuti. Teška je bila ta noć odluke. Uz pomoć duhovnog vođe fra Damira Pavića, imao

86

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

HODOČASNIČKA ISKAZNICA JE POTVRDA DA JE HODOČASNIK PROŠAO CAMINO u njoj su pečati od 16. 4. do 10. 5. 2017. od lurda do santiaga de compostela.

87

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35 PRIJEVOD COMPOSTELE NA HRVATSKI: Kaptol Svete Apostolske crkve u Composteli, čuvar pečata Oltara blaženog Jakova apostola, da bi obznanio svim vjernicima i hodočasnicima koji su, vođeni čuvstvom pobožnosti ili radi zavjeta, stigli do praga Apostola našega, zaštitnika i čuvara Španjolske, SVETOG JAKOVA, s pismom koje ovjerava sve posjete i svaku od njih, obznanjuje da je: Gospodin Milorad Mican Oršulić pobožno i odano pohodio ovaj presveti Hram. U vjeru toga mu ovo pismo, proviđeno pečatom iste Svete Crkve, dodjeljujem.

U Composteli 10. svibnja 2017. godine Gospodnje.

Kanonik zadužen za hodočasnike Potpis i pečat

NAKON PROSLAVE USKRSA, NA USKRSNI PONEDJELJAK SAM NASTAVIO SVOJ HODOČASNIČKI PUT, A ONI SU SE VRATILI U LYON.

VIA DOLORES - KRIŽNI PUT U LURDU

sam dojam kako su se Gospa i sv. Jakov „dogovorili“ da nastavim Camino de Santiago. Na kraju krajeva: Gospa je svagdje! No, s radošću mogu izjaviti i da sam dio puta CAMINHO DE FATIMA, koji vodi od Santiaga de Compostela do Fatime prešao pješice 88

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Prijeći put sv. Jakova (Camino de Santiago) od francuskog grada Seint Jean Pied di Port u duljini od 732 km (koji se prohodi za 34 dana) je san svakoga hodočasnika. Ja sam ga prešao od Lourdesa u duljini od 855 km za 24 dana. U stvari, ja sam taj put prešao od Okučana, jer kaže jedna izreka vezana za Camino de Santiago: Put sv. Jakova kreće od kuće!

MARIJANSKI GRAD FATIMA

Na blagdan Gospe Fatimske (13. svibnja) imao sam milost i čast nazočiti proslavi 100-te obljetnice Gospinog ukazanja u Fatimi. Misno slavlje je predvodio papa Franjo pred pola milijuna vjernika. I tu su se vidjele hrvat-

NA PUTU DO MARIJANSKOG GRADA FATIMA U POVODU STOTE OBLJETNICE GOSPINIH UKAZANJA

89

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ske zastave osim one koju sam ja sa sobom nosio. A kako sam se osjećao, to je također teško opisati. Biti u blizini sv. Oca, bila je samo želja koji se realizirala u stvarnost. Bio sam toliko blizu njega, koliko civil uopće blizu može doći, tako da je mogao prebrojiti kockice na grbu kada sam razvio hrvatski barjak.

U Fatimi sam proveo tri dana koji će mi ostati u nezaboravnom sjećanju. Vrijeme sam iskoristio sudjelujući na sv. Misama, klečanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, moleći brojne krunice i obavljajući druge pobožnosti kao što su Put križa, sudjelovanje u procesiji s Presvetim ...

PRED BAZILIKOM I SA DOMAĆINIMA U FATIMI

Ove godine je u Lurdu, u povodu 25-te obljetnice hodočastilo 800 pripadnika hrvatske vojske i policije, hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji te 100 osoba iz Bosne i Hercegovine (u 17 autobusa) koju je predvodio Vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. Uz njega je bio i Vojni ordinarij BiH msgr. Tomo Vukšić koji je predvodio pripadnike vojnih postrojbi iz Bosne i Hercegovine.

S njima sam proveo pet, također nezaboravnih, dana “uklapajući” se u njihov program i s njima se vratio u dragu nam Hrvatsku.

Kao što je poznato, ovo je i 59-to međunarodno vojno hodočašće P. M. I. (Pelerinage militaire international) na kome je sudjelovala 61 zemlja pod mottom „DARUJ NAM MIR“. Ja sam našu vojsku dočekao u Lourdesu, nakon što sam autobusom preko Tarbesa došao iz Fatime.

90

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U POVODU 100-TE OBLJETNICE GOSPINIH UKAZANJA MISNO SLAVLJE JE PREDVODIO PAPA FRANJO. NJEMU JE U ČAST POSTAVLJENO VELIKO SRCE

Tih dana su se na hotelima (Lourdes je iza Pariza drugi grad u Europi po broju hotela), po ulicama i u samom Marijanskom svetištu vijorile su se hrvatske zastave. Nazočili su i hodočasnici iz Hrvatske i u drugim aranžmanima.

Po povratku u Okučane, zid mojeg obiteljskog doma krasi velika fotografija na kojoj sam ja s 900 pripadnika vojske HV i BiH, hodočasnička isprava (diploma) “Compostela” ispisana na latinskom jeziku kao dokaz na pređeni put i školjka sv. Jakova, a na mom hodočasničkom štapu su još dodatno urezana tri velika kršćanska hodočasnička mjesta: Lourdes, Santiago de Compostela i Fatima.

Kada su me pitali koje je slijedeće hodočasničko odredište na redu, odgovorio sam: Ono gdje će blaženi kard. Alojzije Stepinac biti proglašenim svetim. Ako to bude u Rimu, onda je RIM. Za moje hodočašće su znali oba banjolučka biskupa msgr. dr. Franjo Komarica i pomoćni msgr. dr. fra Marko Sermen koji su mi na blagdan sv.

Roka, 16. srpnja (2017.) u Bosanskoj Gradišci čestitati na uspješnom hodočasničkom poduhvatu, kao i msgr. Jure Bogdan – vojni ordinarij u Republici Hrvatska i msgr. Tomo Vukšić vojni ordinarij u BiH, koji će mi svoje riječi potpore i čestitke iskazati u Lourdesu.

Neka vas prati Božji blagoslov, mir i svako dobro po zagovoru Gospe Lurdske, Gospe Fatimske, sv. Jakova apostola i Svih svetih.

91

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U PADOVI PRI POVRATKU U DOMOVINU

SA ZORANOM GOLUŽOM ISPRED BAZILIKE SV. ANTE PADOVANSKOG

SA HRVATSKIM SVECEM SV. LEOPOLDOM MANDIĆ

PORED GROBA SV. LUKE EVANĐELISTE U CRKVI SV JUSTINE

SA ŽELJKOM VALEŠIĆ I NJEGOVOM SUPRUGOM iz N. gradiške U PADOVI

92

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

VLČ. ŽELJKO VOLARIĆ JE BIO VOĐA U NAŠEM AUTOBUSU

S MLADENOM SVAĐUNOVIĆ - ŽUNGULOM KOJI JE IZ DAVORA U LURD DOŠAO BICIKLOM

NEZAVISNE NOVOGRADIŠKE NOVINE cajtuNG br. 127, lipanj 2017

93

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

GLASILO POŽEŠKE BISKUPIJE ZAJEDNIŠTVO, Požega, srpanj 2017. GODIŠTE XI, BROJ 68

94

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Zavjetno hodočašće MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU

Nakon što sam, uz Božju pomoć, uspješno obavio željeno hodočašće dugo oko 3.000 km, uključujući i CAMINO DE SANTIAGO – PUT SVETOGA JAKOVA KROZ ŠPANJOLSKU, jedno od najpoznatijih hodočasničkih putova u svijetu (nakon Svete zemlje i Rima), vratio sam se HRVATSKOM CAMINU, a to je Zavjetno hodočašće MARIJANSKI ZAVJET ZA DOMOVINU.

Inspirirani raznim sličnim primjerima iz Europe, 2015. godine napokon je zaživjela ideja o pokretanju hodočasničkih putova diljem naše Hrvatske.

Ideja o ovom hodočašću stvarala se godinama. Realizaciju projekta su dodatno požurila zbivanja oko hrvatskih branitelja, vrijednosti proizišlih iz Domovinskog rata.

Pokrenuli su ga branitelji iz Domovinskog rata, te studenske udruge SKAC Palma i MAGIS te druge udruge i zajednice na čelu s p. Ivanom Ikom Mandurićem i gosp. Anđelkom Đerekom.

Prvo zavjetno hodočašće je organizirano od 21. lipnja do 28. kolovoza 2015. od Gunje – poplavom pogođenom, do Dubrovnika kroz cijelu Hrvat95

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

sku i dio Bosne i Hercegovine, prošavši kroz velika marijanska svetišta, ali i bitna mjesta hrvatske povijesti, obilježivši posebne događaje i obljetnice.

Ja ću svoj doprinos ovom Zavjetnom hodočašću dati 3. srpnja, te prve 2015. godine , prošavši dionicu puta od Djedine Rijeke preko Pleternice do Požege. Na taj način sam ugradio jednu kockicu u mozaik koji se sastoji od njih 75, koliko dana traje hodočašće, za vrijeme kojeg se prođe 1.700 km, bez dodatnih ruta – dionica.

Drugo Zavjetno hodočašće Marijanskog zavjeta za domovinu, održano je slijedeće 2016. godine. Te godine sam prošao dionicu puta od Donjih Andrijevaca, preko Slavonskog Broda i Pleternice ponovo do Požege od 18. do 19. lipnja. Osim toga, godine 2016., prošao sam i dionicu puta od Međugorja do Dubrovnika u vremenu od 19. do 25. kolovoza 2016. god. kojom sam prilikom, s ostalim hodočasnicima, prešao 133 km. Taj put je vodio od Međugorja, preko Metkovića, Neuma, Slana, Orašca, Rožata do Dubrovnika.

(O tome je bilo riječi u prošlom 34. broju „Suze dolinske“).

Zbog hodočašća u Lurd, Santiago de Compostela i Fatimu, na Trećem zavjetnom hodočašću, koje je održano 2017. godine, nisam sudjelovao.

Peti Marijanski zavjet za domovinu je održan 2018. godine i trajao je od 9. lipnja do 22. kolovoza. Ja ću krenuti od Osijeka i sa marijanskim hodočasnicima ovog Zavjetnog hodočašća hodočastiti 33 dana i doći do Rijeke - na Marijanski Trsat. U tom vremenskom razdoblju prešli smo 641 km.

OD OSIJEKA DO TRSATA Prvi tjedan: Osijek - Aljmaš – Vukovar –Vinkovci - Vođinci – Đakovo – Svilaj – Slavonski Brod (150,3 km).

Toga jutra u Osijeku je padala strahovita kiša praćena munjama i gromovima, kao da je najavljivala početak jednoga događaja koji će trajati 75 dana – Marijanski zavjet za domovinu, Zavjetno hodočašće.

Nakon sv. Mise u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla, nas četrdesetak krećemo na put, a prva današnja postaja će biti u crkvi Gospe Snježne, na izlasku iz Osijeka koja pripada župi Preslavnom Imenu Marijina, u kojoj je svakodnevno izloženo Presveto na čašćenje. Pomolili smo se, predahnuli i put nastavili.

U Nemetinu ćemo se zaustaviti kod spomen obilježja gdje je 14. kolovoza 1992. godine održana najveća razmjena branitelja i civila u Domovinskom ratu, njih 714 od kojih su mnogi i po devet mjeseci proveli po raznim 96

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

logorima u Srbiji. Prema dosadašnjim podacima u logorima je ubijeno preko 300 logoraša, a zabrinjavajući je podatak da je nakon puštanja na slobodu od posljedica batinanja i svega proživljenog njih 500 umrlo. Neki su na žalost počinili i samoubojstvo.

HODOČASNICI ISPRED OSJEČE KONKATEDRALE PRIJE POLASKA, A PRVO ZAUSTASVLJANJE ĆE BITI U CRKVI GOSPE SNIJEŽNE KOJA PRIPADA ŽUPI PRESLAVNOG IMENA MARIJINA GDJE JE MSGR. DRAGO BALVANOĆ /ROĐEN U BOS. GRADIŠCI/ 1959. GOD. ZAPOČEO SVOJU SVEĆENIČKU SLUŽBU

Put nas vodi kroz Sarvaš i crkve sv. Ivana Krstitelja koja je poznata po tome što je prva stradala u Domovinskom ratu.

Bijelo Brdo će nam ostati u neugodnom sjećanju jer su nama mještani prijetili toljagama. No, mi smo hodočasnici s krunicom u rukama i molitvom na usnama.

97

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ALJMAŠ, VELIKO GOSPINO SVETIŠTE U SLAVONIJI

Naš današnji hod završava u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu, također poznata kao Gospa Aljmaška. To je najznačajnije marijansko svetište u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, ali i u cijeloj Slavoniji. Sa svojim vjernicima je pretrpjela Domovinski rat. Kip je čudom, oštećen, pronađen u ruševinama crkve. U pomoć pripadnika UMPROFOR-a je odnesen u Osijek. „Putovao“ je i bio čašćen u mnogim župama gdje su živjeli prognanici.

Nakon sedam godina prognanstva vraćen je 1998. godine u Aljmaš, a sv.

Ivan Pavao II. ga je prilikom svoga trećeg apostolskog pohoda Hrvatskoj u Osijeku 7. lipnja 2003. god. okrunio. (Više o ovom svetištu je pisano u godišnjaku „Suza dolinska“ broj: 24, godina 2007, godište XII.) Prisjetili smo se dijela pjesme ispjevane u prognanstvu: Vratit ću se rodni dome, u čamcu starom puku svom, Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašku.

PUT NAS JE VODIO PORED BROJNIH MASOVNIH GROBNICA I SPOMEN OBILJEŽJA

98

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Večernju molitvu ćemo obaviti u ovom svetištu, večerati, a neki hodočasnici će sudjelovati na „Ribarskim ili alaskim večerima“, koji su se tu večer održavali u Aljmašu, uz velike nevolje s komarcima.

Drugog hodočasničkog dana put nas je doveo u Vukovar – Grad heroj.

U KRUGU RATNE, VUKOVARSKE BOLNICE

Prolaz kroz središte Dalja nam nije omogućen, nego smo morali ići zaobilaznim putom, pa tako nismo mogli ni proći pored katoličke crkve, jer je tog dana ustoličen u katedralnom hramu sv. Dimitrija novoizabrani episkop osječko poljski i baranjski g. Heruvin.

Tog se mjesta sjećamo iz nedavne hrvatske povijesti: „Dana 1. kolovoza 1991. U ranim jutarnjim satima srpski pobunjenici su uz pomoć JNA napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije. Nakon gotovo desetosatne opsade –pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova – postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i 4 člana Civilne zaštite koji su izmasakrirani – ukupno 39 zarobljenih branitelja“.

Borovo nas je podsjetilo na krvavi 2. svibnja 1991. god. , kada je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca, a 21 ih je teško ranjeno. Taj događaj mnogi povezuju s početkom agresije na Hrvatsku - Domovinski rat.

I tu smo zapalili lampione i pomolili se za pokoj njihovih duša, dok se je iz obližnjeg kafića, namjerno, razlijegala „muzika“.

U istom mjestu, vrata crkve Gospe Fatimske su nas dočekala otvorena a iznad njih natpis: „Došli smo Ti Majko draga“. To je nova crkva koja je izgrađena na temeljima srušene crkve. Po povratku, nakon mirne reintegracije u ruševinama crkve je pronađen neoštećen kip Gospe Fatimske. On i dan danas stoji u crkvi takav, a pored njega stihovi: „Gospo naša, očuvana lika, budi Majka svih nas povratnika“.

99

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Put do grada će nas voditi kroz Trpinjsku cestu koja je dobila nadimak „groblje tenkova“, jer je na njoj u tijeku Domovinskog rata, uništeno tridesetak tenkova i oklopnih transportera, pored kapelice „Gospe od hrasta“, Vukovarske bolnice …

TRAGOVI RATA U VUKOVARU

SUSRET MARIJANSKIH HODOČASNIKA

U samom Vukovaru, nas 38, se sastajemo s hodočasnicima, također Marijanskog zavjeta za domovinu, priključene rute koji su krenuli 8. lipnja od (Gunje) - Šumanovaca - svetišta Majke dobre nade, najstarije svetište na području Vukovarsko-srijemske županije, a datira iz XIV. stoljeća. Mnogi se sjećaju one strahovite poplave kada se je vodeni val baš tu zaustavio.

Oni su preko Tovarnika i Ilače gdje se nalazi Gospino svetište „Drage Gospe Ilačke“ (Više o ovom svetištu je pisano u godišnjaku „Suza dolinska“ broj: 28, godina 2011, godište XVI.), došli u Vukovar. Srdačan je to bio susret višegodišnjih poznanika – Gospinih hodočasnika.

Sutra će neki nastaviti zajedno s nama put Vinkovaca.

100

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NA, VUKOVARSKOM, LIJEPOM PLAVOM DUNAVU

U crkvi sv. Filipa i Jakova, koja je u tijeku Domovinskog rata bila srušena kao što je i sam grad Vukovar, ćemo nazočiti sv. Misi. („Suza dolinska“ br. 34, god. 2016., godište XX.) I treći hodočasnički dan ćemo započeti u istoj crkvi sv. Misom i okrjepom za dušu, a u blagovaonici samostana i za tijelo.

I danas smo hodili putovima kojim su išli naši branitelji tijekom Domovinskog rata. Invalid Domovinskog rata Marijan Almaš (kome tenkovska granata raznijela obadvije noge i desnu ruku), a on u invalidskim kolicima ispred nas. On je baš braneći svoje Bogdanovce nastradao. Upoznao nas je kako su tu zaustavili tenkove tzv. JNA kada su krenuli na Vukovar i o HOSovoj štafeti smrti. Inače Marijan je pjesnička duša pa do sada ima objavljene tri zbirke pjesama: „Drugi put Vukovar“ (1993.), „Vukovar – Bogdanovci – Vinkovci“ (2012.) i

S MARIJANOM ALMAŠOM I SPOMEN OBILJEŽJE POGINULIM U BOGDANOVCIMA

„Ova bi vas ruka pomilovala“ (2018.). O njemu je snimljen i dokumentarni film „14 prepreka“. Njega je msgr. Jure Bogdan – vojni ordinarij pohvalio kako je stojički podnio put od Zagreba do Lurda i natrag u autobusu za vrijeme jubilarnog 25-tog hodočašća Hrvatske vojske i vojne policije u Lurd. Njega sam vido u Lurdu, a u Marincima ćemo pozdraviti špiljicu i u njoj kip Gospe Lurdske, a u Nuštru, mjestu koje nikada nije okupirano za 101

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

vrijeme nedavnog rata, ali je crkva i mnogi dijelovi toga mjesta bili uništeni, će nas dočekati župnik vlč. Slavko Vranjković sacerdos, koji će nam pokazati svoje slikarske uratke u prostranom župnom uredu i upoznati nas s poviješću ovoga mjesta.

U nuštarskoj župi se nalazi selo Cerić. U njemu prolazimo pored rodne kuće msgr. \ure Hranića – đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita.

SAT POVJESTI NA MJESTU DOGAĐANJA I SLIKA ZA USPOMENU, PRED VINKOVCIMA

U Vinkovcima su nam domaćini bili članovi Udruge hrvatskih branitelja domovinskog rata na čelu s Tomislavom Horvat, koji je posebno zaslužan za obilježavanje Marijanskog hodočasničkog puta kroza ovaj dio Slavonije.

Jutarnjoj sv. Misi smo nazočili u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina u Vinkovačkom Novom Selu. U tom samostanu je 24. ožujka 2003. godine ubijen mladi franjevac o. Vjekoslav Mičuda prilikom razbojstva. Sjećam se svoga župnika msgr. Kazimira Višaticki koji je ubijen također u župnom uredu u Bos. Gradišci godinu i pol dana kasnije (2004.)

ISPRED CRKVE NAKON SV. MISE

MUČENIK O. VJEKOSLAV MIČUDA

102

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Preko Ivankova, dolazimo u Vođince u kojima će nas zvona sa zvonika crkve Kraljice svete krunice u Vođincima radosno dočekali. U tom mjestu ćemo i zanoćiti. Mirko Balov, hodočasnik koji je prošle godine prvi prošao cijelu dionicu puta Marijanskog zavjeta za domovinu, od Osijeka do Dubrovnika u već spomenutoj duljini od 1.700 km za 75 dana, i ja ćemo spavati kod obitelji Slavka i Marije Bošnjak. On je tu i prošle godine spavao.

MIRKO I MICAN SA SLAVKOM I MARIJOM BOŠNJAK

MARIJAN I MARIJANSKI HODOČASNICI

Jutro nas je dočekao kišovito. Imendan smo čestitali domaćem župniku vlč. Anti Šiško, koji će s nama prohodati dionicu puta i tako, i na ovaj način, dati svoj doprinos ovom hodočašću.

U poslijepodnevnim satima stižemo o Strossmayerovo \akovo nakon što smo prošli Nove i Stare Mikanovce, \urđanaca i Budrovaca. Nakon osvježenja i odmora bila je zgoda za obilazak ovoga grada i same katedrale. \akovačka katedrala sv. Petra u neoromantičnom stilu stolna je cr-

ISPRED ĐAKOVAČKE KATEDRALE SA ZORANOM I HODOČASNICIMA

103

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

kva \akovačko-osječke nadbiskupije. Izgrađena je u vremenu od 1866. do 1882. godine. U nju je ugrađeno 7 milijuna cigli, a u temeljima je 395 pilona od slavonske hrastovine.

NA PUTU PREMA DRAGOTINU I ISPRED CRKVE S ZORANOM MIHALJEV I MIRKOM BALOV

Prije polaska iz \akova, susrest ću se sa Zoranom Golužom, pripadnika HV kojeg sam upoznao prošle godine na povratku iz Lurda. Kako je došlo do toga susreta, to je posebna priča, a zahvalni smo č. sestri Imakulati Konjuh redovnica milosrdnih sestara sv. Križa iz \akova.

Put nas vodi kroz žitorodna slavonska polja. Mi smo Marijini hodočasnici pa smo naučili ići po makadamskim i poljskim blatnjavim putovima.

Danas su naše noge hodale po svakom od njih. Nakratko se zaustavljamo kod kapelice Kraljice apostola i svetaca koja je izgrađena 2006. godine zauzimanjem đakovačkih bogoslova.

No ovaj dio Slavonije diči se sa starodrevnim marijanskim svetištem GOSPA DRAGOTINSKA - SEDAM ŽALOSTI BLAŽENE DJEVICE

NAKON POŽEGE STRAŽEMAN DOČEKAO NAS JE ŽUPNIK VLČ. ROBERT MOKRI

104

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

MARIJE. To je najstarija Gospina crkva u istočnoj Hrvatskoj stara je oko 700 godina. Prvi puta se spominje 1332. godine i to kao središte dragotinske župe. Brigu o ovom svetištu vodi umirovljeni svećenik vlč. Ivan Zirdum, već 23 godine, inače poznat po izdavačkoj djelatnosti biblioteke „U pravi trenutak“ – UPT. Sa svojim dragim suputnicima, na čelu s Krešimirom Čekom ćemo se uz poljubac i suze rastati na željezničkoj postaji u Donjih Andrijevcima, ali samo do ponedjeljka, jer ću ih sustići u Požegi.

Naime, ja sam, kako je već rečeno na početku dionicu puta od Donjih Andrijevaca do Požege prošao 2015. i 2016. godine. Taj dio puta vodi kroz Marijanska svetišta Gospe od brze pomoći u Slav. Brodu (Više o ovom svetištu je pisano u godišnjaku „Suza dolinska“ broj: 21, godina 2004, godište VI.) i Gospe od Suza u Pleternici (o čemu je pisano u godišnjaku „Suza dolinska“ broj: 22, godina 2005, godište VII.) Drugi tjedan: Požega - Stražeman – Voćin – Daruvar – Veliki Grđevac - Bjelovar (135,1 km).

Drugi tjedan zavjetnog hodočašća će nas voditi, nakon sv. Mise u požeškoj katedrali, od Požege do Stražemana. Ovim putom sam prošao kao hodočasnik Gospi voćinskoj 2015. godine. Ovo je malo drugačija Slavonija za razliku od one kojom smo hodili prvi tjedan. Brdovita je ali bogata poljima, šumama, voćnjacima i vinogradima, bogata sa svim.

U crkvi sv. Mihaela arkanđela ćemo dio večeri provesti u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, sutradan ćemo nazočiti, jutarnjoj sv.

Misi koju će služiti naš domaćin, župnik vlč. Robert Mokri u nazočnosti trajnog đakona Požeške biskupije vlč. Zdravka Ticl

POČAST VOĆINSKIM ŽRTVAMA U DOMOVINSKOM RATU

Danas ćemo ići u susret Gospi Voćinskoj. Dočeka će nas voćinski župnik vlč. Mladen Štivin. Crkva Majke Božje Voćinske, veoma vrijedan pri105

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

mjerak gotike u Sjevernoj Hrvatskoj sagrađen je u 15. stoljeću. Dosta puta rušena a uvijek građena kao i ova sadašnja.

Svetište Gospe Voćinske zrači posebnom duhovnom snagom te ovdje hodočasnici po Marijinom zagovoru nalaze pomoć u životnim teškoćama i duhovni mir. (Više o ovom svetištu je pisano u godišnjaku „Suza dolinska“ broj: 16, godina 2000, godište V.) Danas nas čeka zahtjevna dionica puta od Voćina do Daruvara preko Đulovca u duljini od 39 km. Put će nas prvog dijela dana voditi kroz šumu obraslu paprati, šumskog raslinja i kupinama. U pomoć, kao vodič će nam doći prof. Josip Prević iz Daruvara, s ekipom, marijanski hodočasnik koji svake godine na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza, iz Daruvara vodi hodočasnike u Voćin.

VLČ. ROK IVANOVIĆ I GOSP. ZLATKO KRUPA SU NAS DOČEKALI BOGATIM RUČKOM, A OVO NIJE BALVAN REVOLUCIJA ONA, NEGO DRUGE NARAVI . . .

Pred \ulovcem će nas dočekati vlč. Rok Ivanović, koji je odrastao u tom mjestu, a s dužnosti župnog vikara u Novoj Gradišci je imenovan župnikom u župi Crnac. On i gosp. Zlatko Krupa će se pobrinuti da umorne i gladne hodočasnike dočeka pečeni odojak kojeg ćemo u slast blagovati pored bistrog gorskog potoka koji se zove Krupa.

NAKON SV. MISE U CRKVI PRESVETOG TROJSTVA S VLČ. ANTOM IVIĆ – ŽUPNIKOM I VLČ. ROKOM IVANOVIĆ I SUTRADAN U CRKVI SV. ANTUNA PADOVANSKOG NAKON JUTARNJE MOLITVE SA ŽUPNIKOM VLČ. ŽARKOM TURUK

106

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Do 19 sati nam je valjalo stići u Daruvar na sv. Misu u crkvu Presvetog Trojstva koju će služiti domaći župnik vlč. Anto Ivić u koncelebraciji s našim današnjim duhovnikom vlč. Rokom. Župnik se je pobrinuo za bogatu večeru i udobno prenoćište hodočasnika.

U četvrtak , 21. lipnja put nas vodi, od Daruvara do Velikog Grđevca.

Prije doručka, jutarnju molitvu ćemo obaviti u crkve sv. Antuna, u drugoj daruvarskoj župi. Župa je osnovana 2003. godine, a župnik vlč. Žarko Turuk koji nas je pozdravio, predmolio molitvu, darovao nam suvenire svoje župe u znak sjećanja na današnji susret i poveo nas u restoran „Flamingo“ gdje će nas dočekati vlč. Anto Ivić.

POGINULIM BRANITELJIMA NIKADA DOVOLJNO POŠTOVANJA I MOLITVE I U CRKVI SVIH SVETIH U VELIKIM ZDENCIMA SA ŽUPNIKOM I VJERNICIMA

Nakon što smo okrijepili tijelo i pripremili ga za put dug 28 km, obavit ćemo molitvu za poginule branitelje kod spomen obilježja. Pomolit ćemo se i predahnuti u crkvi Uznesenja BDM u Končanici, a potom u novoj crkvi Svih Svetih u Velikim Zdencima, gdje će nam u hladovini njenih zidova dobri ljudi, toga mjesta, upriličiti okrjepu.

U CRKVI DUHA SVETOGA SA ŽUPNIKOM VLČ. MIJOM POSAVAC, KOJU JE POHODILA DRINSKA MUČENICA BL. S. BERNARDETE, kao djevojčica I NA GROBU MATE LOVRAKA SA SVOJIM DOMAĆINIMA

107

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Veliki Grđevac, rodno mjesto jedne od pet blaženih Drinskih mučenica s. Bernadete Banja i velikog hrvatskog dječjeg pisca Mate Lovraka. Drinske mučenice su beatificirane –proglašene blaženim 24. rujna 2011. godine u Sarajevu o čemu je pisano u 28. broju godišnjaka „Suze dolinske“, a za Matu Lovraka je dovoljno spomenuti „Vlak u snijegu“ i „Družba Pere Kvržice“.

Sestra Marija Bernardeta Banja, krsnog imena Terezija rođena je 17. lipnja 1912. godine u ovom mjestu. Bog joj je u 29. godini života ponudio palmu mučeništva koju je sa svojim susestrama prihvatila 15. prosinca 1941. godine u Goraždu kada je podnijela mučeničku smrt. (O Drinskim mučenicama više je pisano u „Suzi dolinskoj“ broj 28., godina 2011., godište XVI.) Kako je danas četvrta, a svakog četvrtka hodočasnici Marijanskog zavjeta u večernjim satima mole krunicu za domovinu. U isto vrijeme u mnogim gradovima Hrvatske ove molitve su sjedinjene. Nakon krunice, domaći župnik vlč. Mijo Posavec je služio sv. Misu, a bila je prilika i za sv. ispovijed.

Vrijeme je Svjetskog prvenstva. Večeras je Hrvatska pobijedila Argentinu 3:0. Tu pobjedu „vatrenih“ smo dostojanstveno proslavili.

Iz Velikog Grđevca će nas ispratiti velika kiša, no odgađanje hodočašća dok ona ne stane nije dolazilo u obzir. Nama će se jutros pridružiti gosp. Anđelko Đerek, jedan od osnivača ovoga zavjetnog hodočašća i predsjednik Bratovštine Marijanski zavjet za domovinu. Današnji naš cilj je Bjelovar. Put će nas voditi preko Novo Rače kako bismo posjetili župnu crkvu Uznesenja Bl. Djevice Marije. Ova župa se prvi puta spominje 1230. godine, izvori navode da su crkvu sagradili 1312. godine „crveni fratri“ – templari.

U crkvi ćemo se pomoliti zaštitnici ove župe, a u župnom uredu se malo odmoriti i ugrijati, jer osim kiše i temperatura se spustila na oko 15 stupnjeva.

Pravi odmor i sušenje odjeće pored vatre će biti upriličeno oko 13 sati trinaest kilometara prije Bjelovara u Tvornici aluminijskih prozora i vra-

PO KIŠI SMO DOŠLI I PO NJOJ OTIŠLI IZ TVRTKE TROHA-DIL, ALI U NJOJ…

108

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ta TROHA-DIL u Severinu. Vlasnik te tvornice velikodušno svake godine dočekuje hodočasnike pa tako i ove godine. Za njih osigura hranu i piće, a ovoga puta i vatru. Dočeka ih sa svojim prijateljima i župnicima okolnih župa uz glazbu uživo. Hvala njemu i njegovim suradnicima.

Mi već treći dan hodimo Bjelovarsko-križevačkom biskupijom, nakon što smo izišli iz Požeške Biskupije. Nju je na dan 5. prosinca 2009. godine osnovao papa Benedikt XVI. Za prvog biskupa imenovao mons. Vjekoslava Huzjaka.

BJELOVAR: KATEDRALA SV. TEREZIJE AVILSKE I U KATEDRALI NAKON SV. MISE

U katedrali sv. Terezije Avilske, koja je katedralom postala osnivanjem ove biskupije a izgrađena je od 1766. – 1770. godine u baroknom stilu, nazočiti ćemo sv. Misi, koju će u odsutnosti župnika vlč. Damira Vrabac služio župni vikar.

Nakon večere, nas sedam muških hodočasnika ćemo otići na spavanje u samostan sv. Antuna Padovanskog desetak minuta hoda od katedrale. Dočekao nas je gvardijan franjevačkog samostana fra Marko Pustišek. Valjalo nam je odmah uključiti grijalice kako bi nam se odjeća i obuća osušila i bila spremna za sutrašnji put.

Treći tjedan: Bjelovar – Sveti Ivan Žabno – Križevci – Reka – Ludbreg – Ivanec - Lobor (141,7 km).

Treći hodočasnički tjedan ćemo započeti sv. Misom u katedrali. Pridružuje nam se nekoliko bjelovarskih hodočasnika. Današnja dionica je relativno kratka, svega 21 km. Od danas ćemo imati i duhovnika hodočasnika. To je p. Zdravko Jelušić, isusovac.

109

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U prijepodnevnim satima mimoilazimo se s povorkom, obilježenu zastavama RH i Federacije BIH pod nazivom „Marš mira“. Oni hode od Zagreba preko Vukovara i Odžaka do Srebrenice. Tamo će stići na tužnu obljetnicu 11. srpnja koja se obilježava u povodu ubojstva 8.372 bošnjačkih muškaraca i žena s područja enklave Srebrenica 1995. godine.

SUDIONICI „MARŠA MIRA“ i CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA U SV. IVANU ŽABNO

U mjesto Sveti Ivan Žabno stižemo u predvečerje crkvenog goda, sv.

Ivana Krstitelja. Cijelo mjesto je u tom znaku: večernja misa, šatori, glazba uživo …

Osvanula je sunčana nedjelja i blagdan pa je valjalo brojnim Ivanima i Ivanama uputiti SMS čestitku.

SLIKA ZA USPOMENU PRIJE POLASKA IZ SVETOG IVANA ŽABNO I ANĐELKO ĐEREK JEDAN OD OSNIVAČA MARIJANSKOG ZAVJETA U KRUGU NAJMLAĐIH HODOČASNIKA

Sv. Misa je zakazana u 9 sati. Ne smeta što je tako kasno, jer do Križevaca je samo 11,7 km. Domaćini su nas počastili na rastanku različitim napicima i slasticama.

Danas će nam se pridružiti brojni vjernici, naročito mlade obitelji s brojnom djecom. Zbog njih idemo polako. Molimo krunice i litanije kao i svakog dana i pjevamo marijanske pjesme. Ali današnji dan ostaje svakome od nas u sjećanju, jer su se u molitvi i pjesmi ispreplitali dječji glasići.

110

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U grad sv. Marka Križevčanina dolazimo oko 15 sati. Dočekuje nas vlč.

Vjekoslav Novak.

NA PUTU PREMA KRIŽEVCIMA I ISPRED CRKVE

Sv. Marko Križevčanin je rođen u ovom gradu 1589. godine. Bio je svećenik Rimokatoličke Crkve, profesor teologije, kanonik i misionar. U Košicama (Slovačka) je 7. rujna 1619. godine podnio mučeničku smrt. Treći je to hrvatski svetac koji je kanoniziran 2. srpnja 1995. godine. Zaštitnik je Bjelovarsko-križevačke biskupije.

MICAN, MARIJAN I MARTIN ... RADOSNO ALI I DOSTOJANSTVENO

U Križevcima je i sjedište Grkokatoličke eparhije koju je utemeljio papa Pio VI. 1777. godine. Narednih dana ćemo prolaziti Žumberačkim dekanatom, najstarijim križevačke eparhije.

U ovom gradu smo smješteni na spavanje, kod obitelji.

Jutarnju sv. Misu u križevačkoj crkvi sv. Ane. Ona je pripadala pavlinskom samostanu pavlinski red. Tada samostan postaje župnim dvorom, a 111

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

crkva župnom crkvom. 1786. godine, kada car Josip II. ukida pavlinski red.

Služio ju je p. Zdravko Jelušić, a pjesmom i sviranjem na gitari ju je uveličala Tamara Perc profesorica klasične gitare i voditeljica zbora SKAC. Današnje odredište je Reka, mjesto od Križevaca udaljeno 25 km. Na put nas je krenulo šesnaest hodočasnika. S nama je i jedna djevojka iz Nedelišća Magda Delost koja je svoj maturalni izlet u Španjolsku zamijenila za Marijanski zavjet za Domovinu i s nama će hoditi od Osijeka do Ogulina.

PRENOŠENJE invalida PREKO PRUGE I ISPRED CRKVE U KOPRIVNIČKOJ REKI

U sjećanju će nam ostati prenošenje hodočasnika Marijana, koji je u invalidskim kolicima a s nama hodočasti od Vukovara, preko višetračne željezničke pruge, a kazao je: „Ako vlak naiđe, mene bacite a vi se spašavajte“.

Tako, ponekad se pojavi i „crni humor“ , među nama hodočasnicima Bogu i Mariji predani.

Domaćin u župi Reka (Koprivnička), koja je od Koprivnice udaljena tek 5 km, će nam biti vlč. Mario Križanac. Crkva Presvetog Trojstva datira iz 1836. godine, a sama župa je osnovana prije četrdesetak godina. Večeras ćemo se u njoj samo pomoliti, a sutra će u njoj služiti sv. Misa nakon koje ćemo nastaviti put do Ludbrega.

U TRENUTKU ODMORA I PORED CRKVE U LUDBREGU

Sv. Misu je služio mjesni župnik već spomenuti vlč. Marko koji će s nama hodočastiti do današnjeg odredišta a to je Ludbreg. Osim njega u prat112

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

nji ćemo imati i p. Stjepana Ivana Horvata – Misionara Krvi Kristove – našeg duhovnika Put nas je vodio kroz šumovite i žitorodne predjele. Bože, kako je Hrvatska bogata svime i svačime! Na žalost, mnogi to ne vide i ne žele vidjeti.

U LUDBREŠKOJ CRKVI PORED RELIKVIJA PRESVETE KRVI KRISTOVE

Dovršavajući Krunicu Božanskog Milosrđa ušlo je nas 23 hodočasnika u Ludbreg, grad Predragocjene Krvi Kristove i Središte svijeta. Tu krunicu nastojimo moliti svaki dan u 15 sati.

U Ludbregu se je dogodilo Euharistijsko čudo u 15. stoljeću, /1411. god. u dvorcu Batthyany/, kada je za vrijeme sv. mise jedan svećenik posumnjao u to da je u kaležu, za vrijeme Pretvorbe prava Kristova Krv. U svojoj nevjeri je zavirio u kalež i ugledao svježu krv. Papa Leon X je 1513. godine odobrio javno štovanje ove relikvije. Čuva se u staklenoj ampuli u skupocjenom relikvijaru u crkvi Presvetog Trojstva.

KAŽU DA JE LUDBREG CENTAR SVIJETA

113

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Godine 1739. učinjen je Zavjet hrvatskog sabora kojim je bilo rečeno da će izgraditi kapelu u čast Presvete Krvi Kristove, jer je u to vrijeme harala kuga. Taj zavjet je izvršen tek nekoliko stoljeća kasnije i to 1996. god. kada je izgrađena kapelica iako je na njega podsjećao bl. kardinal Alojzije Stepinac koncem tridesetih godina.

Za Ludbreg kaže da je centar svijeta pa se na glavnom trgu nalazi točka koja predstavlja to središte svijeta.

Baš u 18 sati, kada se je u Okučanima sastala Molitvena zajednica Krvi Kristove na redovitu molitvu, ja sam klečao pred relikvijama molio Litanije Predragocjene Krvi Kristove pa smo tako bili povezani u molitvi. Marijanski zavjet i njegovi hodočasnici su često u njihovim molitvama.

Nogometnu utakmicu na Svjetskom prvenstvu između Hrvatske i Islanda gledat ćemo u dvorani Pastoralnog centra Varaždinske biskupije. I večeras smo pobijedili rezultatom 2:1. Bravo vatreni!

Prije polaska žarko smo se pomolili pred relikvijom Predragocjene Krvi Kristove, a župni vikar vlč. Kristijan Stojko će nas blagosloviti i zaželjeti nam sretan put, danas do Varaždina do kojeg ima 25 km, a onda i do našeg cilja.

Dan je vrel, no mi, hodočasnici, smo po tom pitanju i „vareni i pečeni“.

Pored nas, naročito kad smo na asfaltnom putu prolaze brojni automobili.

Među ima je i vlč. Matija Vonić, župnik u župi Draškovec, a rodom je iz župe Slav. Mačkovac kod Nove Gradiške.

Korijeni njegove obitelji sežu u Dolinu bosansku.

U drugoj polovici dana nas prati Obiteljska televizija LAUDATO TV, a sutra u jutarnjim satima nastaviti.

U CRKVI SV. JOSIPA S URESOM NEDAVNE MLADE MISE S DOMAĆIM ŽUPNIKOM Ivanom ŽMEGAČEM KOJI NAM JE PRIREDIO BOGAT RUČAK KAKO BISMO OKRIJEPILI SVOJA HODOČASNIČKA TIJELA

Put nas je doveo u varaždinsku župu sv. Josipa u naselju Banfica. Župnik vlč. Ivan Žmegač nas je s radošću dočekao. To je mlada župa, stara 114

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

tek 40-tak godina osnovana u tzv. “crvenom kvartu“ jer je taj dio grada bio naseljen jugo-oficirima. Ovih dana je imala i svog prvog mladomisnika.

Nakon bogate zakuske i odmora služena je sv. Misa i obavljena pobožnost klečanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a onda na počinak.

U VARAŽDINU S BISKUPOM MSGR. JOSIPOM MRZLJAK I NA TRGU

Noćašnja kiša koja je udarala po limenom krovu športske dvorane, gdje smo spavali nije nagovještavala „veselo“ jutro.

Dan ćemo započeti sv. Misom u varaždinskoj katedrali. Služio ju je msgr. Josip Mrzljak, varaždinski biskup u koncelebraciji sa šestoricom svećenika. Pozdravio je nas hodočasnike, a u homiliji između ostalog: „Želimo se ovom Misom pridružiti hodočasničkom putu i moliti za sve vas i one koji su u duhu s vama na križnom putu. Treba izdržati mnoge križeve ovoga puta, kao što treba izdržati i mnoge križeve i teškoće naše domovine Hrvatske kojoj molitvena pratnja može puno pomoći“.

PATER ZDRAVKO I KREŠO DOPIRUJU GUME NA MARIJANOVIM INVALIDSKIM KOLICIMA, A MALO IZA TOGA NAS JE KIŠA DOBRO OPRALA, ALI MI SMO MARIJASNKI HODOČANICI

Okrijepljeni duhovno Božjom riječju i sv. Pričešću u katedrali, a u župnom uredu 5 hranom i pićem za tijelo, nastavljamo svoj hodočasnički put prema Ivanovcu udaljenom 21,5 km. Prateći kombi će povremeno, kao i jutros voziti p. Zdravko, pa smo ga nazvali pokretnom „ispovjedaonicom“.

115

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Doista je to bila prigoda da se za vrijeme vožnje, ili vrijeme čekanja hodočasnika ispovjedi onaj koji za to osjeća potrebu.

U Ivanovcu će nas dočekati i srdačno pozdraviti župnik vlč. Zoran Gložinić. Nakon sv. Mise upriličeno je klečanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom, a potom ćemo mi Marijanski hodočasnici ostati u crkvi moleći krunicu za Domovinu.

Kao što sam već spomenuo mi svakodnevno izmolimo brojne krunice, ali četvrtkom u 20 sati je krunica namijenjena za Domovinu.

Kako je nedavno (22. lipnja) obilježen Dan antifašističke borbe, mogli smo u prolazu vidjeti, naročito na ovih prostorima „našminkane“ spomenike podignuti tome u spomen i ispred njih vijenci, malo ili ni malo svijeća.

Sjećam se jednog intervjua u Glasu koncila koji je dala moja prijateljica i hodočasnica Laura Katarina Jagodić od 25. kolovoza 2017. god.: „Čudim se kako su se Zagorci u međuvremenu zmenili. Bili su skromni i ponizni ljudi, marljivi, jako su držali do vjere, a onda su preko noći postali drugačiji, kao da to nisu isti ljudi. Lijeni su, niš im se ne isplati delati, plaču za Titom, žele Jugoslaviju, ne mogu vidjeti hrvatsku zastavu, pripovedaju kak nebu njima pop krojil kak budu živeli. Teške su ove moje riječi, ali su istinite, moja su iskustvo, moj doživljaj.“ O tome smo i sa župnikom razgovarali uz kavu i doručak.

Danas je pred nama kratka dionica od Ivaneca do Lobora, duga svega 14,5 km, ali zahtjevna, jer nam valja preći preko planine Ivanščice čiji je vrh visok 1054 m.

U SVETIŠTU MAJKE BOŽJE GORSKE U LOBORU

Hod nam je otežavali i velika kiša koja nas je od samoga jutra pratila.

Na vrhu je planinarski dom – Pisarovićeva kuća. Tu smo predahnuli, slikali se, pa put nastavili niz planinu. Ne zna se kada je teže: uz nju ili niz nju. No 116

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

to je sastavni dio hodočašća: sunce, kiša i žuljevi. Bez žrtve hodočašće ne bi bilo to što jest. U podnožju planine Ivanščice nalazi se svetište Majke Božje Gorske. Već stoljećima je to svetište odredište mnogih hodočasnika. Ovo svetište nije samo važno mjesto hodočasnicima već i svima onima koje zanima povijest i arheologija. Upravo su u ovome malenom svetištu pronađeni su povijesni ostaci iz mnogih dalekih vremena kao što su: antički poganski hram iz 3. st., starokršćanska bazilika iz 5. st., starohrvatske drevne crkve iz 8. i 9. st. te kasnoromanička crkva iz 13 st. na čijim temeljima je sagrađena i današnja gotička crkva iz 14. st. koja je barokizirana u 17. stoljeću.

UDOBAN SMJEŠTAJ I TOPLI SRNEĆI GULAŠ NAJBOLJE JE ZA HODOČASNIKA

Nakon sv. Mise, malo niže od crkve je Lovački dom „Oštrić“ u mjestu Lobor. Tu nas je čekao lovački gulaš i ugodni ležaj.

IV. tjedan: Lobor – Marija Bistrica – Sljeme – Zagreb – Jastrebarsko/Jaska – Krašić – Karlovac – Generalski stol (153,3 km).

Osvanula je subota, zadnji dan mjeseca lipnja i 22 hodočasnički dan.

Današnje naše odredište je veliko, nacionalno svetište u Mariji Bistrici. Razdaljina je 25 km.

KATARINA LAURA JAGODIĆ I DRUGI HODOČASNICI NA PUTU K MARIJANSKOM SVETIŠTU U MARIJI BISTRICI I U NJEMU

117

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Put nas je vodio preko Martrinštine gdje će nas dočekati hodočasnica već spomenuta Laura Katarina Jagodić i njena mama Pepica s vjernicima ispred crkve sv. Martina gdje ćemo se pomoliti a onda će nas ponuditi jelom i pićem. Slijedeće zagorsko mjesto je Belec pored kojeg je, u mjestu Repno rođen prvi varaždinski biskup msgr. Marko Culej (1938. – 2006.).

Po dolasku u marijansko svetište, obišli smo, neki na koljenima, oltar s čudotvornim kipom Majke Božje Bistričke, malo predahnuli, a u 18 sati nazočili sv. Misi. Od 19 sati ćemo se s upaljenim svijećama, pridružiti hodočasnicima varaždinske biskupije na Kalvariji, gdje ćemo, hodajući od postaje do postaje, moliti Otajstva svjetla svete krunice. Predmolitelj ove pobožnosti je varaždinski biskup msgr. Josip Mrzljak.

MARIJANSKO SVETIŠTE U MARIJI BISTRICI

118

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na vinskom brdu. Zbog opasnosti od Turaka, Gospin kip je premješten u župnu crkvi u Mariji Bistrici, a 1650. god. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića kip je pronađen 1684. god. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća. (O ovom svetištu je pisano u godišnjaku „Suza dolinska“ broj: 25. godina 2008. godište XIII. i 29. godina 2012. godište XVII).

DORUČAK NA TRAVI, PRIJE USPONA NAM JE PRIREDIO MARIJANSKI HODOČASNIK ANTE RADOŠ IZ SESVETA SA SUPRUGOM.

U Mariji Bistrici je sv. Ivan pavao II. je proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. god.

Ostavljamo svetište Majke Božje Bistričke i hrlimo u susret Majci Božjoj Sljemenskoj Kraljici Hrvata na Sljemenu.

PATER ZDRAVKO TIH DANA NAŠ DUHOVNIK DOVEO NAS JE DO GOSPINOG SVETIŠTA

I današnji hod dug 22 km po obroncima i hrptu planine Medvednice, čiji je zapadni dio 1981. god. proglašen parkom prirode, bio je zahtjevan.

Nas 23 hodočasnika smo, zahvaljujući iskusnom vođi puta Krešimiru Čeki, bez poteškoća savladali i njezin vrh od 1033 metra nadmorske visine. Tu je toranj/odašiljač visok 169 metara izgrađen 1973. god.

119

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Zaustavljamo se pred marijanskim svetištem MAJKE BOŽJE SLJEMENSKE - KRALJICE HRVATA koje je podignuto 1932. god. a sagrađeno je od sljemenskog zelenog kamena. Crkva je zamišljena kao spomenik

1000 obljetnice hrvatskog kraljevstva i 1300 obljetnice pokrštavanju Hrvata na što podsjećaju detalji unutrašnjosti motivima prožeti motivima iz domaće umjetnosti i povijesti. Službeno je zaštićena kao kulturno dobro.

PRVO U CRKVI MAJKE BOŽJE SLJEMENSKE - KRALJICE HRVATA, A POTOM ROŠTILJ

Uz sv. Misu ćemo se zahvaliti Bogu i Majci Božjoj na današnjem hodočasničkom danu. Misno slavlje će uveličati obitelj Čeko otac Krešo, majka Jelena i dvije kćerke Bruna i Lana uz pratnju gitare.

U Domu Crvenog križa, uređenim kao suvremeni hostel, ćemo večerati delicije s roštilja i navijati za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Igrala je s Danskom i pobijedila rezultatom 3:2. Kako smo navijali, čini mi se da se je vrh Sljemena snizio za nekoliko metara.

Dvadesetčetvrti hodočasnički dan je. Put nas vodi s vrha Sljemena do Zagreba - crkve Sveta Mati Slobode, dug 25,6 km.

Do te crkve obići ćemo zagrebačka marijanska i druga svetišta. Put nas j prvo doveo u Remete – Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gospa Remetska nosi naslov: Najvjernija Majka Odvjetnica Hrvatske Presveta Djevica Remetska. Ono je uz Mariju Bistricu drugo po važnosti u središnjoj Hr120

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

vatskoj. Prvi pisani trag o postojanju redovničke zajednice i crkve posvećene Majci Božjoj potječe iz 1288. god. Sagrađena je u mjestu koje nije bilo naseljeno, gdje su se okupljali pustinjaci, pa odatle i ime Remete. Svetištem su upravljali pavlini, a od 1963. god. svetištem upravljaju karmelićani.

POGLED NA CRKVU GOSPE REMETSKE I U CRKVI S O. ILIJOM TIPURIĆ

Dočekao nas je župni vikar o. Ilija Tipurić, rodom iz Foče. Nakon molitve i obilaska oltara slijedio je odmor i okrjepa u samostanskom klaustru.

U podne, pozdravljamo Gospu u njenom svetištu Majka Božja od Kamenitih vrata. Ona je zaštitnica Grada Zagreba. Blagdan se slavi 31. svibnja kada je ujedno i Dan Grada. Tu članovi Bratovštine Marijanskog zavjeta za domovinu svakoga četvrtka mole krunicu za Domovinu.

Slijedeće naše odredište je Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. To je najveća hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrednijih spomenika hrvatske kulturne baštine.

PREKO TRGA BANA JELAČIĆA I PRED ZABREBAČKOM KATEDRALOM

U njoj počivaju zemni ostaci brojnih hrvatskih velikana. Jedan od njih je bl. kardinal Alojzije Stepinac (Brezarić, 8. svibnja 1898. – Krašić 10. veljače 1960.). U Mariji Bistrici ga je sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listo121

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

pada 1998. god. proglasio blaženim Pored groba smo molili, pjevali i plakali.

Razloga je bilo za sve.

Put nastavljamo u Baziliku Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici.

Njom upravljaju isusovci. Dovršena je u neobaroknom stilu i posvećena 1902. god. Proglašena je bazilikom na svetkovinu sv. Ignacija, 31. srpnja 1941. god., a župa je osnovana 15. kolovoza 1977. god.

GROBOVI BL. KARD. ALOJZIJA STEPINCA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI I BL. IVANA MERZA U BAZILICI SRCA ISUSOVA

U bazilici se nalazi grob hrvatskog blaženika Ivana Merza (Banja Luka, 16. prosinca 1896. – Zagreb 10. svibnja 1028.) koga sv. Ivan Pavao II. 22. lipnja 2003. god. u Banja Luci proglasio blaženim.

Isusovac p. Ivan Ike Mandurić je jedan od osnivača Zavjetnog hodočašća Marijanski zavjet za domovinu, a svećenici ovoga samostana i bazilike su duhovni pratitelji hodočasnika, ne samo molitvom, nego i sa njima hode veće prema određenom rasporedu. Dovde će s nama hodati p. Zdravko Jelušić, a već sutra nas „preuzima“ p. Mate Samardžić.Tu ćemo se pomoliti na grobu blaženika i nazočiti sv. Misi, poslije koje ćemo se osvježiti uz piće i jelo te odmoriti.

POGLED NA CRKVU SVETA MATI SLOBODE NA JARUNU I U CRKVI

122

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Zadnja točka današnjeg hoda je crkva Sveta Mati Slobode, marijansko svetište na Jarunu. Crkvu je posvetio kardinala Josip Bozanić 12. studenog 2000. godine, a u samoj posveti piše da je crkva podignuta kao “zadužbina hrvatskih katolika da se u njoj trajno prikazuje Kristova žrtva za sve koji su darovali života za dobrobit i slobodu svoje domovine, u čast Blažene Djevice Marije, na slavu Trojedinog Boga. Crkva je zamišljena za vrijeme Domovinskog rata kao marijansko svetište nazvano „Sveta Mati Slobode“. Iza oltara, na zidovima su uklesana imena 15.840 poginulih branitelja u Domovinskom ratu.

Dvadesetpeti hodočasnički dan hodočasnika Marijanskog zavjeta za domovinu je dug 32,2 kn, od Zagreba do Jastrebarskog/Jaske. Krenut ćemo nakon sv. Mise, a naša duhovnik narednih dana je p. Mate Samardžić – isusovac. Hod će nas proći u molitvi, pjesmi i razgovoru.

PRED GRKOKATOLIČKOM I KATOLIČKOM CRKVOM U JASTREBARSKOM/JASKI

Zaustavljali smo koliko nam je bilo potrebito da predahnemo i skupimo snagu za daljnji hod. Dulje zaustavljanje upriličit ćemo u samom Jastrebar-

TIH DANA JE SVE BILO U ZNAKU KOCKICA MOJ PRIJATELJ DR. ŠTEF PA ČAK I ISUS NA KRIŽU

123

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

skom u grkokatoličkom Pastoralnom centru Preobraženja Gospodnjeg. Crkva pastoralnog centra podignuta je u bizantskom stilu 2011. godine.

U Jastrebarskom ćemo se „utaboriti“ u zgradi u dvorištu župnog ureda crkve sv. Nikole čiji spomen seže u 1257. god. kada Jastrebarsko dobiva povlasticu slobodnog kraljevskog grada. Današnja crkva je građena u vremenu od 1772. -1775. god.

U Jastrebarskom postoji i Franjevački samostan i Crkva sv. Marije koja je izgrađena u 16. stoljeću.

Tu ću se sastati s prijateljem dr. Stjepanom Kozjanom – Štefom kod kojeg sam nekoliko noći spavao prilikom svog hodočašća u Lurd i Santiago de Compostela, a njegova obitelj mi je pružala i drugu neophodnu pomoć koja je potrebita hodočasniku.

MAJKA BOŽJA DOLSKA JE PROSLAVILA 350 GODINA POSTOJANJA

Od Jastrebarskog, odnosno Jaske do Krašića ima 20 km. Taj put će nas voditi pored znamenitih marijanskih svetišta u ovom dijelu Hrvatske. Prvo je Volavje u kojem se nalazi crkva Blažene Djevice Marije Snježne - Volavske izgrađena 1741. god. Glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije podignut je darovima grofa Aleksandra Erdedija oko 1710. godine.

POGLED NA GRKOKATOLIČKU CRKVU BLAGOVIJESTI U PRIBIČU I U CRKVI S O. NENADOM I NJEGOVOM KĆERKICOM

124

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Uz cestu koja se probija udolinom uz rijeku Kupčinu prema Žumberku, smjestilo se svetište Majke Božje Dolske u mjestu Dol. Crkva je sagrađena 1740. godine, a dograđena je 1753. god. U ovo svetište je hodočastio bl. kardinal Alojzije Stepinac, a uz to svetište je odrastao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, a blisko je i biskupu Jurju Jezerincu.

CRKVA PRESV. TROJSTVA U KRAŠIĆU i u crkvi za vrijeme sv. mise koju je predvodio msgr. juraj jezerinac, biskup u miru

Slijedeća Marijanska crkva je grkokatolička Crkva Blagovijesti u Pribiću izgrađena 1911. god. u neobizantskom stilu na umjetnom otočiću. Ova crkva je 25. ožujka 2012. godine je proglašena je glavnim Marijanskim svetištem za Žumberački vikarijat.

HODOČASNICI PORED RELIKVIJA BL. KARDINALA I MUČENIKA A. STEPINCA

Dočekao nas je župnik o. Nenad Krajačić i povesti u crkvu. Zajedno ćemo moliti i pjevati. Zadivili su me slike i relikvije katoličkih svetaca kao što su sv. Leopold Mandić, bl. Alojzije Stepinca …

125

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PROF. ZRINKA TOMAŠIĆ PORED KREVETA NA KOJEM JE PREMENUO BLAŽENIK

S MSGR. JURJEM JEZERINAC VOJNIM ORDINARIJEM U MIRU

Večerašnje naše odredište je Krašić. Dolazimo u crkvu Presvetog Trojstva i mjesto čašćenja bl. Alojzija Stepinca. Prvi puta se spominje 1334. god.

To je crkva, koja je barokizirana, vjerojatno 1759. godine. Naš večerašnji domaćin je krašićki župnik vlč. Ivan Vučak. Hodočasnički dan ćemo završiti sv. Misom koju je predmolio msgr. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u miru.

NA PUTU KA NACIONALNOM SVETIŠTU SV. JOSIPA ZASUSTAVILI SMO SE U CRKVI HRVATSKIH MUČENIKA U PRIGRADSKOM MJESTU HRNETIĆ SA MJESNIM ŽUPNIKOM DON FILIPOM PAVLOVIĆ I MLADIMA IZ ŠPANJOLSKE KOJI SE NALAZe U OVOJ ŽUPI NA RADNOM KAMPIRANJU

126

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U crkvi je upriličeno i klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a poslije će se pružiti mogućnost obilaska Spomen sobe bl. kardinala Alojzija Stepinca koji je u tim prostorijama proveo dio svoga uzništva i blaženo preminuo 10. veljače 1960. godine.

Marijanski hodočasnici su i poznate osobe različitih dobi i uzrasta, profesija, zvanja, zanimanja... U Krašiću će nam se pridružiti pijanistica Zrinka Tomašić koja je magistrirala klavir/glasovir na Papinskoj akademiji za crkvenu glazbu „Mater in pianoforte“. Zrinka je skladala (komponirala) Misu u čast blaženog Alojzija Stepinca koja je praizvedena u Rimu u crkvi sv.

Marka Evanđeliste na Campidogliu. Ona, majka Mandica i brat Hrvoje također profesori glazbe čine „Tercet Tomašić“.

Dolazimo u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu koje se nalazi u dijelu zvanom Dubovac, podno istoimenog starog grada iz 13. stoljeća.

Gradnja je započela 1968. god. Kamen temeljac je blagoslovio blagopokojni biskup Franjo Kuharić, a crkvu je posvetio 1974. god. nadbiskup Franjo Šeper. Podsjetimo se da je Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. god. proglasio sv. Josipa zaštitnikom hrvatskog kraljevstva odnosno Zaštitnikom Domovine i hrvatskog naroda.

CRKVA SV. JOSIPA ZAŠTITNIKA DOMOVINE I HRVATSKOG NARODA

Ovo nacionalno svetište pripada župi Majke Božje Snježne koja se spominje već 1334. godine, a crkva se nalazi nedaleko na brdu.

Tu ću se susresti s bratićem Marijem Oršulić koji u Karlovcu s obitelji živi. Odavno se nismo vidjeli pa je ovaj susret time bio srdačniji.

Na ovom Marijanskom zavjetnom hodočašću jedni hodočasnici dolaze a drugi odlaze. Tako je bilo i večeras. Dosadašnji vođa puta Krešimir Čeko će „postrojiti“ hodočasnike i one koji sutra nastavljaju put, predati slijedećem 127

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

vođi puta budućem vjeroučitelji Daliboru Tunguzu riječima: „Predajem ti patra Matu (Samardžića), tajnicu Bratovštine Marijanskog zavjeta za Domovinu Marinu (Garić), stjegonošu Micana i hodočasnicu Martu Delost.

Osim njega, ovdje će svoje ovogodišnje hodočašće, na nekoliko dana prekinuti njegova supruga Jelena i kćerke Bruna i Lana.

SRDAČAN SUSRET S BRATIĆEM MARIOM

NAKON MISE POLAZAK PREMA G. STOLU

Nakon jutarnje molitve u crkvi a potom kave, ispratit će nas čuvar svetišta i župnik msgr. Antun Sente.

Naš današnji put je dug 25,5 km i dovest će nas do Generalskog Stola.

Na njemu će nas i kišica poškropiti.

Nekoliko kilometara prije našeg odredištem će nas dočekati stopostotni ratni invalid general Željko Glavić u pratnji njegovateljice Jasminke Duvnjak koju smo svi zvali Ljube. On je marijanski hodočasnik i vodi računa da

128

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

marijanski hodočasnicima kroz „njegovu zonu odgovornosti“ ništa ne fali. U Generalskom Stolu nas je srdačno dočekao župnik vlč. Ivice Tola, rodom Slavonac iz Otoka.

Stari naziv ovoga mjesta je Lipovac. Frankopani, posjednici ovoga kraja, sastajali su se s generalima i organizirali obranu od Turaka, pa vjerojatno odatle potječe ime mjesta Generalski Stol.

Hodočasnički dan ćemo završiti sv. Misom koju će služiti naš duhovnik p. Mate u koncelebraciji s domaćim župnikom Ivicom.

Peti tjedan: Generalski Stol – Ogulin – Vrbovsko – Mrkopalj – Hreljin – Rijeka/Trsat (119,1 km).

Dvadestdeveti hodočasnički dan ćemo započeti također, na najbolji način sv. Misom u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog, koja je izgrađena 1829. godine nakon odlaska francuske vojske pokraj ceste Karlovac – Josipdol.

Na rastanku će nam, kroz suze, vlč. Ivica kazati da molimo i za našu Slavoniju.

Broj hodočasnika će se jutros povećati. S gospodinom Željkom će krenuti i nekoliko njegovih suborac koji će naizmjenice gurati invalidska kolica.

129

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PORED DVOKATNOG MOSTA PREKO RIJEKE TOUNČICE

CRKVA U OŠTARIJAMA GOSPE OD ČUDESA

Prvo dulje zaustavljanje će biti upriličeno u Tounju nakon što smo prešli dvokatni kameni most izgrađen 1736. godine. Tu nas je dočekao načelnik općine Ivica Sopek.

Dolazimo u mjesto Oštarije u crkvu Gospe od čudesa. To je poznato marijansko i hodočasničko svetište, a župa je posvećena Uznesenju Blažene

MARIJANSKI HODOČASNICI U CRKVI GOSPE OD ČUDESA

130

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Djevice Marije. Crkva se nalazi na brežuljku iznad rijeke Mrežnice, a sagrađena je 1450. godine.

Pop Ante Luketić, domaći župnik, do nedavno katedralni župnik u Gospiću, ne bijaše doma, ali su se članovi Župno-pastoralnog vijeća pobrinuli da hodočasnici imaju jelo i piće.

Većih zaustavljanja do Ogulina ne bijaše. Tamo će nas dočekati velika kiša, ali ovaj grad će nam ostati u dragom sjećanju zbog večerašnje nogometne utakmice kada je hrvatska reprezentacija „ogulila“ Rusiju u produžetcima s 4:3!

Spomen na grad Ogulin vezan je za 1500. godinu i ime jednog od najslavnijih prezimena Frankopan, kneza Bernarda Frankopana, koji je nakon što su Turci opustili Modruš, dao izgraditi novu tvrđu kaštel Ogulin. Nalazi se na pola puta između Zagreba i Rijeke. Smješten je u podnožju veličanstvene planine Klek u čijem se podnožju nalazi ponor rijeke Dobre koju žitelji ovoga kraja zovu Đulin ponor.

Osim Frankopana za Oguli je vezano ime Ivane Brlić Mažuranić.

Nedjeljnoj sv. Misi u 7,30 sati ćemo nazočiti u crkvi Svetoga Križa .

Gradnja ove crkve je započela 1781. godine, trajala je 5 godina. Godine 1926. ju je oslikao Ilija Ahmetov.

Put smo nastavili nakon doručka i sudjelovanju u polaganju vijenaca i palenja lampiona ispred spomenika Domovinskom ratu u povodu Dana ZNG „Klek“ Ogulin, prema Vrbovskom

ODAVANJE POČASTI POGINULIM BRANITELJIMA

CRKVA SVETOG KRIŽA

131

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

S ČLANOVIMA glazbene OBITELJI TIKVICA P. MATE I KRALJ TOMISLAV

Danas će nam se pridružiti članovi glazbene obitelji prof. \ure Tikvice. \uro je pianist, profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. To je samo dokaz da hodočasnici Marijanskog zavjeta za domovinu nisu samo branitelji i oni koji su pokrenuli ovo hodočašće nego je prihvaćeno od osoba različitih profesija. S nama je danima hodila liječnica opće medicine Ivančica, profesorica glasovira, već spomenuta Zrinka, različiti umjetnici … i evo sada dio obitelji Tikvica, jer su ostali članovi zauzeti na glazbenom koncertu u Njemačkoj.

Današnji put je bio dug 21,2 km pa smo stigli za dana. Zaustavit ćemo se ispred spomenika Hrvatskim braniteljima u Vrbovskom gdje nas je dočekala predsjednica Gradskog vijeća gđa. Jasna Božić. Tu će p. Mate uz zapaljeni lampion izmoliti molitvu odrješenja za poginule branitelje.

SPOMENIK BRANITELJIMA U VRBOVSKOM

CRKVA SV. IVANA NEPOMUKA

132

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Nedaleko je Duhovni centar – „Dom Srca Isusova“. Upravitelj ovoga Duhovnog centra je samostalni obrtnik je Tomislav Rožić. Nakon obilatog ručka, rasporedit ćemo se u sobe. Pater Mate će se smjestiti u sobu koja se zove „Betlehem“, vođa puta Dalibor u „Getsemanski vrt“ a ja u onu koja se zove „Genezaretko jezero“. Uz cvjetić na radnom stolu se nalazi sv. Pismo Novoga Zavjeta i iz njega uokvireni citat sobe čiji naziv nosi.

SOBA „GENEZARETSKO JEZERO“

HODOČASNICI SA ŽUPNIKOM P. IVANOM

Vrbovsko je grad koji ima samo 5.076 stanovnika (2001.), ali zato obuhvaća 65 naselja. Župa sv. Ivana Nepomuka pripada 41 naselje i 2.100 vjernika. Tu djeluje zajednica Marijina legija. Župnik ove župe je p. Ivan Androić – misionar Srca Isusova.

Prva crkva je bila sagrađena 1755. godine, a ova današnja 1887. Po nacrtu arhitekta Hermanna Bollea. Trebala je imati još jedan zvonik, ali zbog nedostatka novaca nije dograđen. Nazivaju je Goranskom katedralom.

Današnji 31. hodočasnički dan ćemo započeti sv. Misom s početkom u 6 sati. Nakon nje nam je priređen do-

OSVJEŽENJE NAM SU PRUŽILI I VATROGASCI

P. MATE HLADI NOGE

133

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ručak pa „put pod noge“. Odredište je Mrkopalj koji je od Vrbovskog udaljen 26,8 km. S nama je i dalje Željko Glavić i „Ljube“.

Put nas vodi preko mjesta Jablan gdje će nam hladno piće i debelu hladovini pružiti članovi DVD i Ravne Gore. Nakratko ćemo se zaustaviti u crkvi sv. Terezije Avilske, a općinska uprava će nam ponuditi ukusan gulaš od divljači. A što bi se i bolje moglo ponuditi u Gorskom Kotaru.

Nakon Starog Laza gdje ima kapelica sv. Stjepana Ugarskog, na domaku Mrkopalja svraćamo u kapelicu Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti i mrtvim Kristom čiji se blagdan slavi treće nedjelje u mjesecu rujnu.

ISPRED SKIJAŠKOG CENTRA U MRKOPLJU

CVIJEĆE ZA POGINULE BRANITELJE

Domaćini su nam osigurali večeru i spavanje u Skijaškom centru, jednom od poznatijih u Hrvatskoj. Iznad Skijaškog centra su skijaške staze, sada obrasle travom, ali ne zadugo jer ovdje snijeg rano padne snijeg. Iznad Mrkopalja je Begovo Razdolje koje se nalazi na n/m od 1100 m. Tamo se časti Gospa Lurdska, ali se zbog velikog snijega, u to doba, na njezin blagdan rijetko ide u pohode.

ŽELJKO I LJUBE ĆE NAS NASPUSTITI ALI ĆE NAM SE PRIDRUŽITI MIRKO I ANKA

134

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Predzadnji, 32. hodočasnički dan do Trsata će nam biti dug. Valjat će nam do Hreljina preći oko 31 km.

Nakon doručka, nastavljamo put do mjesta Sunger gdje stižemo nakon sat hoda. Tu, u crkvi sv. Ćirila i Metoda će p. Mate služiti sv. Misu za nas 5 hodočasnika koliko nas je danas krenulo. Nakon okrjepe u crkvi prvo duhovno, a onda vrućom pitom orahovnjačom krećemo, ali su nas ljubazni mještani pozvali u obližnji kafić na kavu. Kroz Gorski kotar se lakše pješači, pa tako iza sebe ostavljamo ne baš velika sela besprijekorno uređena.

Tako dolazimo u Fužine gdje se prvo zaustavljamo u crkvi sv. Antuna.

Na ulaznim vratima piše da je sagrađena 1808. godine.

Nakon kave rastat ćemo se uz suze s generalom Željkom Glavićem i „Ljubom“ - Jasminkom. Riječi zahvale su bile malo za sve što su za nas hodočasnike učinili.

Njihova mjesta će zauzeti Mirko i Anka Ivanjec umirovljeni profesori koji su s nama hodočastili i po Sljemenu.

Pogled nam puca na Jadransko more, sinje. Prekrasan je to pogled. Oči se ne mogu nagledati te ljepote. Ljepšega nema na svijetu. To mogu potvrditi koji sam pješice prošao talijanske, francuske i španjolske obale.

Ali nije samo hrvatsko more lijepo. Naše oči, nas koji hodimo 32 dana od Osijeka kroz ravnu i valovitu Slavoniju, preko Podravine i Moslavine, Zagorja preko „lepi brega zeleni“, Žumberačkog gorja … Gorskog kotara… nagledale su se ljepote.

„KOME BI ŠUMILO MORE MOJE SINJE, DA HRVATSKE NIJE …“

To i jest, jedan od ciljeva Marijanskog zavjeta za domovinu: upoznati ljepote Domovine, upoznati se s povijesnim vrednotama i bogatstvima i odati dužna poštovanja hrvatskim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata, ali i u svim krvavim ratovima koja su se vodili na tlu Hrvatske za „Križ časni i slobodu zlatnu“. Drugi smisao je da hodočasnici s krunicom u ruci obiđu sva Marijanska svetišta u „Lijepoj našoj“ i tako Bogu i Majci Njegovoj za135

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

hvaliti sa sve vrednote koje su nam podarili i još uvijek daju, ali i moliti za budućnost naše Domovine i našeg naroda: Da nam udjele blagost i razboritost da možemo živjeti u miru i ljubavi sa svim narodima, da iskorijene zlo bogopsovke iz našeg naroda i obdari nas darom blagoslivljanja, da odagnaju od nas svako zlo, osobito ubijanja nerođenih, te nam umnoži potomstvo i očuva nas od izumiranja i da nam udijeli milost da se vratimo zajedničkoj i obiteljskoj molitvi, kako molimo u Krunici za Domovinu. vio.

Ponovimo sa sv. Ivanom Pavlom II.: Zemljo Hrvatska Bog te Blagoslo-

NA RASTANKU SA ŽUPNIKOM „PEGLA“ ISPRED CRKVE SV. JURJA

NA PUTU PREMA RIJECI/TRSATU

U Hreljin dolazimo umorni, ali taj umor će „razbiti“ dobrodošlica župnika don Miroslava Pergl kojeg svi zovu don Pegla, a župnik je Hreljina i Zlobina. Smjestili smo se u sobu „s pogledom na more“ Osvanuo je tridesettreći , za mene, zadnji hodočasnički dan, za ovu godinu. Naše današnje odredište je „grad koji teče“ Rijeka, odnosno iznad nje svetište Majke Božje Trsatske. Taj put je dug samo 14, 3 km.

Prvo naše zaustavljanje će biti u Krasnici u crkvi Gospe Karmelske, a zatim u Kukuljanovu u crkvi sv. Antuna. Tu ćemo imati milost da nas župnik

SA ŽUPNIKOM I VJERNICIMA ŽUPE KUKULJANOVO U CRKVI SV. ANTUNA

136

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

don Ivica svakog pojedinačno blagoslovi moćima sv. Antuna Padovanskog i upoznali s djelovanjem Javnog vjerničkog društva „OMNIA DEO – SVE BOGU“.

Zaustavit ćemo se, nakratko, i u prigradskom dijelu Rijeke Vežica u novoizgrađenoj crkvi sv. Ane. Na Mostu hrvatskih branitelja preko Rječine, upriličen je susret hodočasnika, nas koji smo došli glavnom rutom i onih koji su došli priključnim rutama, a krenuli su iz Italije, Marijanskog svetišta iznad Trsta Montegrisa i onih iz Pule koji su se susreli u Humu.

MOST HRVATSKIH BRANITELJA IZ DOMOVINSKOG RATA je pješački most dug 48 metara izgrađen 2001. godine od željeza i pleksiglasa, bez ikakvih hrvatskih obilježja pa može predstavljati …

Jedan barjak je nosio Mirko Balov, prekaljeni marijanski hodočasnik, koji je prošle godine (2017.), prvi prešao Marijanski zavjet za domovinu od Osijeka do Dubrovnika, bez i jednoga dana prekida, onaj od Trsta, a ja od Osijeka. Susret dvojice marijanskih hodočasnika i prijatelja, na Mostu hrvatskih branitelja, nije mogao proteći bez suza radosnica. Oči su se orosile suzama i drugim hodočasnika. Bogu hvala!

PRELAZAK PREKO MOSTA HRVATSKIH BRANITELJA I SRDAČAN SUSRET MICANA I MIRKA

HODOČASNICI OBADVIJU RUTA

P. IVAN DOMINIK IČIĆ SVE BILJEŽI

137

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Srdačnu dobrodošlicu nam je uputio p. Ivan Dominik Ičić, dominikanac koji je to sve fotoaparatom i video-kamerom zabilježio i putom YouTube upoznao širu javnost sa ovim zavjetnim hodočašćem.

HODOČASNICI U SVETIŠTU I U PERIVOJU MAJKE BOŽJE TRSATSKE

MARIJA MIOČ /U SREDINI/ JE BILA NAŠA DOMAĆICA PRIJE GRADA RIJEKE I POSLIJE NJE

MiRKO I MICAN SA SV. I. PAVLOM II.

Naš konačni cilj je svetište Majke Božje Trsatske pa ćemo se stubama Petra Kružića ili Riječkim škalamo popeti na Trsat. Ove stube je 1531. godine dao sagraditi kapetan utvrde Klisa Petar Kružić. Kažu da ih je ukupno 539?

Srdačan doček trsatskih fratara i vjernika. S pjesmom ulazimo u crkvu, poznato Gospino svetište. Nakon kraće molitve, odmor a potom sudjelovanje na večernjoj sv. Misi, za mene zahvalnici.

Prema predaji 10. svibnja 1291. godine je na ovome mjestu osvanula nazaretska kuća Svete obitelji koju su donijeli anđeli. Tu se je zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada su je anđeli odnijeli u Loreto pored Ankone gdje se i danas nalazi.

138

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Kao utjehu ovome puku, papa je iz Rima poslao sliku, prema predaji koju je naslikao sv. Luka evanđelista, koja se i danas štuje kao Gospa Trsatska. / O ovom svetištu smo pisali u Godišnjaku „Suza Dolinska“ , godište XX, br. 32 za 2015. godinu/.

Dolaskom na Trsat ja sam svoj ovogodišnji zavjet za Domovinu ispunio. Narednih, četrdeset i dva dana, koliko još traje ovogodišnji Marijanski zavjet, ću biti u mislima i molitvama s onima hodočasnicima koji put nastavljaju. Neka ih prati Božji i Gospin blagoslov.

U idućem broju: Od Trsta preko Trsata/Rijeku do Međugorja

139

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

GDJE SU, KAKO ŽIVE I ŠTO RADE

NAJSTARIJI CVIJEĆAR NA OBALI SAVE U desetoj deceniji brine o cvijeću na savskoj obali Stipo Vonić, star 92 godine, bivši trgovac i inicijator mnogih akcija u rodnoj Dolini, a potom i Bos. Gradiški, gdje živi više od pola stoljeća, svoju svakodnevicu oplemenjuje cvijećem.

Ovaj vitalni umirovljenik/penzioner svakog jutra rano ustaje i zalijeva cvjetnjak na obližnjoj savskoj obali, pored svoje kuće. Isto čini i kasno navečer, kako velike vrućine ne bi naškodile cvijeću.

STIPO VONIĆ NA OBALI SAVE S „RUŽOM“ KOJOM ZALIJVEVA CVIJEĆE

Zasadili su ga gradski komunalci, a djed Stipo, kako ga oslovljavaju susjedi, preuzeo je brigu o cvjetnim betonskim saksijama na keju - najljepšem gradiškom šetalištu. „Ovo cvijeće mi je stalno u pameti. Čim se probudim, razmišljam o bujnim i raznobojnim cvjetovima. Prije šest sati, na jutarnjoj svježini, natočim po nekoliko kanti vode i zalijevam cvjetnjak. Iščupam i po neku travku, ne dopuštam da to bude neuredno, ali pazim i da, ne daj Bože, neko ne ukrade ili ošteti cvijeće“ – priča Stipo iznoseći svoju opsjednutost biljkama i odlučnost da u desetoj deceniji doprinese izgledu životne sredine. „ Dok zalijevam cvijeće, uvijek netko prolazii, zastaje, razgovaraju sa mnom… I njima je drago kada vide kako je cvijeće lijepo, kako napreduje.

Neki mi i čestitaju. Kažu, vidjeli smo da je cvijeće pored tvoje kuće uvijek zaliveno, pa smo vjerovali da to radi neka mlada gospođa, zaljubljenica u ruže i vrtove. Sada smo iznenađeni kada vidimo djedu od blizu stotinu 140

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ljeta da to radi i održava“ – prepričava Stipo Vonić svoju svakodnevicu, prenosi razgovore sa susjedima i prolaznicima, tumači njihove reakcije.

Hvali i omladinu koja, veli, uvijek s njim ljubazno razgovara, pita da li treba pomoći, donijeti vodu ili uraditi nešto drugo kako bi cvijeće bilo što ljepše. „Svako od mještana, čije su kuće pored Save, trebalo bi da pomogne, da ne dozvoli da se cvijeće osuši ili zakržlja zbog manjka vode. Kod mene svakodnevno dolaze zet Momir i kćerka Ljiljana Đurić, pomažu mi u svemu, nude se da oni i zalijevaju cvijeće umjesto mene jer su shvatili da ja to volim. Još sam zdrav, ljekaru ne idem, osim što ponekad svrati Ruža Jarić, pa malo porazgovaramo o zdravlju i životu. U glavi su mi još svi „klikeri na broju“ i zato nikome ne dozvoljavam da umjesto mene zalijeva i održava cvjetnjak – odlučan je djeda Stipo. Najsretniji je, veli, kada posao završi, sjedne pored cvijeća i promatra kako se iznad Save budi ljetno jutro, ptice cvrkuću, lipa miriše, a narod žuri na posao.

DJED STIPO U TRENUTCIMA ODMORA: GLEDA U CVIJĆE PA U SAVU NA ČIJOJ JE OBALI PROVEO MLADOST ALI I OSTATAK ŽIVOTA

„Današnja omladina mi se dopada zato što je kulturna, ima strpljenja da porazgovara sa starijima. Nitko navečer na savskoj obali, pored moje kuće, ne galami, ne stvara buku, djevojke i mladići sjede i pristojno razgovaraju. Niko cvijeće ne dira, ne kvari… Kada vidim da se slikaju pored ovog cvijeća, to je za mene najveće priznanje, osjećam se važnim, korisnim u ovim starim danima – opisuje Stipo svoje emocije sa željom da cijeli kej jednoga dana postane nepregledni cvjetnjak.

Trgovina kod Stipe Stipo Vonić je poznat u ovom gradu po dugogodišnjem trgovačkom stažu i ljubaznom odnosu prema kupcima - mušterijama. Dvije decenije je bio poslovođa samoposluge na Senjaku, pored starog hrasta.

141

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U zasluženu penziju/mirovinu je otišao prije tri desetljeća, no trgovina - samoposluga u kojoj je radio promijenila je mnogo vlasnika ali stanovnici i sada kažu da je to: trgovina kod Stipe.

Trgovac. od dvanaeste Stipo je rođen je 13. 02. 1927. godine, a umirovljen/penzioniran istog datuma 1988. godine. Trgovinom se je počeo baviti u obiteljskoj kući u Novom Selu, u dvanaestoj godini života, prije Drugog svjetskog rata, nastavio u Donjoj Dolini gdje je radio do 1969. godine, odakle prelazi raditi u Staru Gradišku. U ovom mjestu je ostao raditi do 1975. god. kada preuzima mjesto poslovođe u samoposlugi na Sjenjaku u Bos. Gradišci.

On je najstariji živući trgovac u ovom gradu s 40 godina radnog i 31 godinom umirovljeničkog/penzionerskog staža, ali pripravnik u cvjećarstvu, šaljivo je zaključio, rekavši da se zbog toga osjeća mladim, sretno i zadovoljno.

STIPO U DRUŠTVU ZETA MOMIRA – MOME, SINOVCA ZDENKE I KUMA MICANA TE SA KĆERKOM LJILJANOM

Preuzeto s portala mojagradiska.com P.S. Razgovor koji smo vodili sa Stipom i Nadom Vonić objavljen je u Suzi dolinskoj u 27. broju za 2010. godinu u rubrici „Gdje su, kako žive i što rade“ pod naslovom RODNU GRUDU TREBA VOLJETI.

142

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

BOG KAO LJUBAV

BOG – MOJE SVE ILI MOJE NIŠTA

Draga braćo i sestre, početkom 2016. godine umro je sudac američkog Vrhovnog suda – Antonin Scalia... Na tom sudu bio je predstavnik konzervativnog krila, vrstan pravnik, poznat u americi – kao i doista, predan vjernik i katolik...

I – na misi zadušnici, na kojoj su bili predstavnici Crkvenog, javnog i političkog života SAD-a, propovijed je održao Scalijin sin, Paul, koji je svećenik.

Propovijed je sve ostavila duboko zamišljene i dirnute... A počinje ovako... „Danas smo ovdje okupljeni zbog jednog čovjeka. Čovjeka kojeg mnogi od nas poznaju osobno, a još ga veći broj ljudi poznaje samo po reputaciji; čovjeka kojeg mnogi vole, a mnogi ga i preziru; čovjeka poznatog po mnogim kontroverzama, ali i po velikom suosjećanju s drugima. Taj čovjek je, naravno, Isus iz Nazareta.

On je taj kojeg naviještamo: Isus Krist, Sin Oca, rođen od Marije Djevice, raspet i pokopan, uskrsli koji sjedi s desne Očeve. Zbog njega, zbog njegova života, smrti i uskrsnuća mi ne tugujemo kao ljudi bez nade, već s pouzdanjem Antonina Scaliju preporučujemo milosti Božjoj.

Evanđelje nam kaže: Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti (Heb 13, 8-9). To nam danas nudi dobro usmjerenje za naše misli i molitve. Ustvari, gledamo u tri smjera: prema jučer sa zahvalnošću, prema sadašnjosti u potrebi i prema vječnosti s nadom.“ Zanimljiva propovijed – zar ne?

143

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Draga braćo i sestre, sve stoji, ali i pada na jednoj bitnoj činjenici – tko je za mene Isus Krist, odnosno – ljubim li ga ja ili ga ne ljubim?

Je li moj Bog na prvom mjestu ili nije? Jer – ako nije na prvom mjestu onda nije nigdje. Onda je na posljednjem, onda je na margini. On za mene ne postoji.

Ako s imenom Isusovim ne ustajem i s imenom Isusovim ne liježem; ako Bog nije prva misao moga dana i posljednja misao – On nije nigdje.

Ako On ne prožima svaki trenutak moga života, ako u svakoj sekundi nije tu negdje – nema Ga. Sve je onda uzaludno, sve je besmisleno, sve je niškorisno. Bez Boga smo nitko, bez Boga smo ništa – tek prazne posude, izvana lijepo urešene, koje ne mogu ponuditi drugima živu vodu.

Moj Bog je umro za mene, jesam li ja spreman umrijeti za svoga Boga? Moj Bog je umro za druge – jesam li ja spreman umrijeti za druge?

Jer to je temelj svakog kršćanskog života. Inače smo samo mjed što ječi i cimbal što zveči – jer u nama nema ljubavi.

Ako Boga ne ljubim svim svojim bićem – svim svojim srcem, umom, mišlju, dušom – svim onim što ja jesam – kako onda mogu ljubiti ikoga?

Ne ljubim tad istinski niti sebe, niti drugoga. Doista, ako moj Bog nije na prvom mjestu – i ja sam sam sebi na zadnjemu. Jer, ako se ja i smatrao nekim i nečim, sva moja oholost u biti govori da ja nisam ja, jer što je oholost ako nije neprihvaćanje onoga što ja jesam i onoga što bih trebao biti u volji Božjoj?

Naime, u oholosti nemam utemeljenja u istini o sebi i Bogu pa podliježem tuđim idejama, interesima,utjecajima, mišljenjima, tuđim djelima, pa me onda društvo preoblikuje jer se dopuštam preoblikovati... Osobe oko mene postaju tada moje mjerilo, i umjesto da ja budem onaj koji će im donositi Boga, oni su ti koji me od Boga udaljuju i posvjetovnjačuju.

Pa se na kraju ja toga Boga stidim, toga Boga niječem, prešućujem, omalovažavam i Njega i i Crkvu i nauk – sve kako ne bih poljuljao lažni mir.

Ili, idući u drugi kraj oholosti – siguran u sebe precjenjujem sebe, nesvjestan onoga što jesam, pa mislim da sam bolji od drugih, da se mogu drugima nametati, s drugima nadmetati, ali se u biti borim samo za svoje „ja“, a ne za Boga. Ili – Boga koristim kao mlatilo kako bih sebe stavio na prvo mjesto u tuđim očima.

Dok, u stvarnosti – ja nemam stabilnog mjesta, jer ja nisam u biti „ja“. Ja u biti ne postojim. Bez Boga sam nitko, bez Boga sam ništa, bez 144

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Boga nisam kršćanin, bez Boga ne ljubim, bez Boga ne osjećam, bez Boga – ne postojim.

Tko je kršćanin? - Kršćanin je odgovor na pitanje – Tko je Isus Krist?

Tko je Isus za mene?

Je li On samo varka, blijeda sjenka, netko koga ne poznajem – ili je On – sve moje, a ja sav Njegov?

Tu, braćo i sestre, sve stoji i tu, braćo i sestre, sve pada... Ili jesmo, ili nismo... Nema srednjeg puta jer je nemoguć. Takva nam opcija nije ostavljena jer ne postoji. Za onoga tko želi biti posve Božji, nemoguće je nešto zadržati „za sebe“, a da nije Božje. Nemoguće je nešto imati, a da to nije radi Boga. Nemoguće je ljubiti drugoga, a da to nije prožeto Božjom ljubavlju. Nemoguće je osjećati išta, a da to nije plod osjećaja koji od Boga dolaze. Ako moji osjećaji, misli i djela nisu pročišćeni Božjom ljubavlju, razumom koji je od Boga, inteligencijom koja je od Boga, onda sve moje misli, sve moje riječi i sva moja djela su uzaludna i niškorisna.

Ja sam nitko i ništa i ostavljam iza sebe ništavilo. Mislim da nešto radim, a u biti se vrtim u krug.

Dajem prazne i bezukusne plodove. Nemaju sjemena da donesu novog ploda, a sami su bezukusni da bi danas nekoga nahranili, danas pružili nekomu nešto. To je sve. „Ostavi sve i pođi za mnom“, kaže Gospodin onomu bogatom mladiću. A mladić mu prije toga kaže – „a sve sam činio za Boga“. „Ali, jedno je potrebno“, kaže mu Isus – „Ostavi sve i idi za mnom...“ Od tud dolazi svaki govor, svako promišljanje o kršćanskom pozivu – to poziv jest! To je ono što je tema i ovog nagovora i ovih promišljanja – „Tražite najprije Kraljevstvo Nebesko.“ To ne znači ništa drugo do li – „Tražite najprije i nadasve Isusa Krista… I kad ga nađete – odgovorite na Njegov poziv…“ Jer, ako me Bog poziva, onda me poziva u potpunosti. Sve ono što ja jesam do tog trenutka bio, sve – misli, riječi, djela, ono što me prožima, svu moju prošlost i svu moju budućnost – trebam ostaviti – ukoliko nije za Njega i za put na koji me šalje. „Pusti mrtve da pokapaju svoje mrtve. To je dakle – mrtvo, prošlo, predaj to u moje ruke i nemoj više o tome. Nemoj više s tima i takvima. A budućnost prepusti meni. Dosta je svakom danu zla njegova. Stavi ju u moje ruke – ja ju vodim. Ja sam Gospodar.“- To Gospodin govori.

Ako On nije Gospodar moje prošlosti i moje budućnosti – tko jest? I gdje je onda sadašnjost? Živim li ju uopće ili sam rastrgan između jučer i sutra? Između onoga što drugi očekuju od mene i što ja očekujem? Bez 145

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

pitanja – „a što je Božja volja u svemu tome?“ Bez pitanja – gdje me to On želi? Što želiš doista Gospodine od mene da činim? Kako da živim! Kako da ljubim bez da želje za uzvratom? Kako da opraštam? Kako da se radujem? Kako da imam Tvoj mir u sebi?

No – imam li poniznosti za to?

Dao si mi darove – jesi. Ali – kako ih ja upotrjebljujem? Nisu darovi ubudale. Nisu talenti ubudale. Komu je više dano od njega se i više traži.

A Gospodin nam je dao neizmjerno.

Najveći dar koji nam je mogao dati jest dar kršćanskog poziva. Da tebe uroni u krsnu vodu i oslobodi ljage grijeha. Da te podigne kada posrneš. Da te samim sobom nahrani kad si slab i prazan. Da tebe poziva da navjestiš Njega u ovom svijetu – u svijetu koji očajnički treba Boga, koji bez Boga umire!

Hodaju mrtvaci oko nas, braćo i sestre! Ono što si sigurno ne smijemo dopustiti jest da – i mi sami budemo mrtvi. A mi vrlo često bivamo mrtviji od drugih – jednostavno prepuštamo sve kako ide – „a šta se može...“, „..slabi smo...“...

A zašto smo slabi?

Konačan i stvaran odgovor je brutalan, ali istinit – zato što tako teško vjerujemo! Zato što ne ljubimo! Zato što se ne nadamo!

Nama nedostaju temeljne kreposti, kako ćemo druge onda razvijati?

Od kud nam druge kreposti, ako su one bitne nigdje?

Gdje nam je volja da izgrađujemo sebe kako bi mijenjali ovaj svijet?

Tko će ga onda mijenjati? Kako će ga mijenjati? Na koji način? „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“... Ma – „Sve za Boga, Boga ni za što!“ jer bez njega smo ništa! Ništa smo, braćo i sestre... I sve je ovo, bez Njega – besmisleno...

Ljubim li te, Kriste?! Ljubim li te, Bože? Jesi li ti sve ono za što ja želim biti? Ili si samo prazna sijenka?

Ne možeš se dati, brate; ne možeš se dati sestro, ako se nemaš...

Ne možeš Boga navještati ako ga nemaš.

Tko sam? Što sam? – to nije pitanje jednog dana, jednog sata.. To je pitanje moga života! To je pitanje života i smrti! I ove i vječne... I ovog i vječnog...

146

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Tko mijenja svijet? – Mijenjaju ga oni koji vjeruju da ga mogu promijeniti!

Toliki se daju u razne akcije... Zar je zlo toliko jače od dobra? Zar je đavao možda jači od Boga? Zar su sluge zla toliko uvjerene u svoju premoć? Dok daju sve od sebe... Pa i vlastite duše... Izjedaju sami sebe i sve oko sebe...

A mi – što mi radimo za Boga?

Mi tako teško ljubimo jer nismo spremni na žrtvu. Ne žrtvujemo se jer ne ljubimo. Jer bit ljubavi – kršćanske ljubavi koja je istinska i jedina ljubav – jest – žrtva... Jest – spremnost na odricanje.

Ali – čega se mi to trebamo odreći? Ma, onoga, u biti, draga braćo i sestre, što nam ne treba!

Trebamo se odreći onog suvišnog tereta koji je nepotreban, a obmanjuje nas i pritišće. To nije naš križ. Istinski križ je onaj koji nam Gospodin šalje – a taj je križ sladak i to breme lako... Jer znači vršenje volje Božje, jer ga nosim u ljubavi, ne osjećam ga kao nešto nametnuto.. Jer znam da je za mene da bih bio čovjek ljubavi... Da bih bio svetac.

Ali – mi se natovaramo glupostima i mislimo – ah! Teškog li križa!

Ne! Ako me Gospodin zove onda će moj rad (studij, posao, razonoda) biti radi Gospodina. Ako mi Gospodin šalje ljude, onda će moj razgovor, moj pogled, moj odnos s njima biti radi Gospodina... Onda mi mjerilo ne će biti kakav ću dojam ostaviti ja, već hoće li se u meni vidjeti Onoga koga ja predstavljam na ovom svijetu. Onda mi ne će stati do toga da te ne uvrijedim u nekakvim tvojim prizemnim navezanostima i oholostima, već će mi biti stalo da te izvučem iz te paučine u koju si se zapleo.. Da te iz mraka izvučem na svjetlo makar te ono zasljeplivalo...

Ali – kako ću te učiti poniznosti, ako sam nisam ponizan? Kako ću te učiti da budeš svjestan sebe, ako ja sam nisam svjestan sebe? Kako ćeš preko mene doći do moga Boga, ako ga ja sam ne poznajem? Ako u meni nema ljubavi prema Bogu – kako ćeš je onda u meni vidjeti? Kako ću ti je navjestiti? Kakav ću ti uzor biti?

Krist je moje sve, ili moje ništa...

Ja sam kršćanin ili to nisam. Ja živim Kraljevstvo Božje ili ga ne živim..

Ako me Gospodin pozvao, onda me pozvao da moj dan bude ispunjen Njime. Da moji odnosi s drugima budu ispunjeni Njime. Da se držim onog reda koji mi je dan u tom danu. Da živim za Boga i čovjeka…

147

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

A da bih to mogao, ja sam tu pozvan prije svega da naučim ono što je Gospodin o sebi objavio. Što je predao svojoj Crkvi. To je ono što je bitno – što je Bog rekao i što je Crkva prenijela.

A kad je tako, onda sam čvrsto utemeljen, onda mi nitko ništa ne može, jer ja znam koja je istina – ne zato što bih bio ohol, već zato što mi je Gospodin to preko Crkve dao. Što mi je On to poklonio... i onda – u toj istini živim i tu istinu navještam. Ta mi istina daje sigurnost.

Jer ako me Bog ljubi – onda je objavio sve što mi je potrebno za spasenje – dao mi je istinu koja ima moć spasiti mene i druge. I stoga – ja tu istinu navještam okolo. Istinu koja nije plod moga mudrovanja, moga pametovanja, ili moga prihvaćanja mjerila i standarda ovoga svijeta...

Istina koju navještam se gleda licem u lice. I onda odsijava na onom koji ju gleda.

A onda – niti Bog nije nešto što sam ja izmislio, nešto što sam izmogao, nije plod nekih mojih sitnih osjećaja, mojih sitnih misli i čežnji – pa – Bog je takav, Bog je onakav...Isus je takav... Kakav? – Možda – gnjecav, dobričina koja ništa ne shvaća, a preko onog što shvaća olako prelazi, ili možda feminizirani tip... hippy?... „maši, maši – Isus“...

Kako ćeš znati ako ga ne poznaješ? Ako se s njim ne družiš? Ako nemaš Sveto pismo u rukama? Kad sam ga zadnji put, onako u sobi otvorio i išao čitati? Meditirati?... Što je Isus rekao, kako je rekao? Jesam li se stavio položaj onoga kome govori, položaj onih koji ga promatraj – i u sam njegov položaj?

Kako pristupam drugome? Onako kako je Krist pristupio...

Kako slušam Krista? Onako kako su ga drugi slušali...

Kako procjenjujem druge? Onako kako ih je On procjenjivao...

Procjenjivao njihovu potrebu jer mu je stalo do čovjeka. Stalo mu je do svakoga od nas. Svi smo mu bitni. Sve nas ljubi.

A jesu li meni svi bitni? Ljubim li ja sve? Ili samo onda kad mi to odgovara?

Tko je moj Bog za mene?

Ljubim li te, Kriste, doista?

Jer, do onog trenutka dok si dubinski – umom i srcem – ne posvijestim činjenicu koja je najbitnija u ovom svijetu – činjenicu koja daje jedini smisao svemu; činjenicu koja je rješenje svih mojih osobnih problema i svih svjetskih problema – moj život je besmislen i ja ga besmisleno živim.

148

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

A koja je to činjenica? – to je činjenica da su noge moga Boga koračale prašnjavim puteljcima Izraela. To je činjenica da je moj Bog govorio ljudskim ustima, plakao ljudskim očima; da je moj Bog disao zrak punim plućima ( i to i u prenesnom i u doslovnom smislu)... Da je moj Gospodin došao na ovaj svijet radi svijeta i radi mene; da je učinio sve što je mogao da bih ja imao smislen ovaj i vječni život...

To je činjenica da je moj Bog dao da se rodi kao zadnja sirotinja u nekoj rupčagi, da živi 30 godina u nekoj selendri – po kojoj ga i danas zovu Nazarećanin; da moj Gospodin - onaj kojemu je odovoljno da pucne prstima pa da sve nestane i ničeg ne bude (...praznina...ništavilo...) – da je taj moj Bog umro hropćući obješen na dvije pribijene grede, a prije toga premlaćen i popljuvan kao najgori šljam...

I da je taj moj Bog – ustao iz groba – uskrsnuo...

To je činjenica koja je temelj na kojem trebam graditi svoj život...

Sve je u nju usredotočeno. Sve je rečeno u tih 30-ak godina Njegova ovozemnog života. U Njegovim djelima i riječima... To je ono najbitnije.

Nešto preko čega se ne prelazi... Nešto za što se živi i umire...

Jer to je jedino rješenje. Jedini odgovor...

I stoga – dok mi taj moj Bog ne bude sve – sve je uzaludno...

“Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6, 68)

Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – 2 da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – 149

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama.

A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.

4 I to vam pišemo da radost naša bude potpuna.

3

(1 Iv 1, 1-4)

Ono što smo vidjeli...što smo razmotrili... što smo opipali... – to navješćujemo...

Pa – otvorimo oči, braćo i sestre... razmotrimo... opipajmo...

Inače ćemo promašiti i Riječ i Život...

I ne ćemo imati istinske riječi, niti pravog života..

Amen. p. Ivan Marija Tomić OP

150

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

GOSPINA SVETIŠTA

ZAGREBAČKA KATEDRALA MARIJANSKA CRKVA POSVEĆENA UZNESENJU MARIJINU ŠTO JE UOPĆE SVETIŠTE? U posljednje vrijem crkveno vodstvo utvrđuje pojam svetišta i stavlja ih u svoje zakonodavstvo. Dok ih crkveni zakonik iz godine 1917. uopće ne spominje, zakonik iz godine 1983. posvećuje im pet kanona (1230 -1234).

Označuje njihove osnovne crte, koje oblikuju njihovu fizionomiju i određuju identitet. Navodi kako se „nazivom svetište označuje crkva ili neko drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnog ordinarija“ (kan. 1230). Tom definicijom zakonik uvodi svetišta u crkveno-pravnu problematiku. Potvrđuje kako se razlikuje od običnih crkava. Da se, naime, neka crkva ili mjesto proglasi svetištem, mora se u slijedu vremena takvim pokazati.

Svetišta mogu biti međunarodna, narodna i biskupijska. Svetište može nositi naziv međunarodnoga ako to odobri Sveta stolica, narodnoga ako za to dade odobrenje Biskupska konferencija i biskupijskoga ako to odobri mjesni biskup…

Tako prema Crkvenom zakoniku, svetište može biti neka crkva ili sveto mjesto. A sveto mjesto jest mjesto namijenjeno za božansko štovanje ili pokop vjernika.

O ŠTOVANJU BLAŽENE DJEVICE MARIJE Štovanje bl. Djevice Marije u nekom je smislu staro koliko i sama Crkva. Ono počinje već gotovo neprimjetnim činima hvale i divljenja koje nam donosi evanđelje (Lk 1-2) samim anđelovim pozdravom: „raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom“ (Lk1,28). Osim toga, svetopisamski nam tekstovi pokazuju i to kako je štovanje Marije hvala koja se iskazuje onome „koji učini velike stvari“ i „čije ime sveto“ (Lk 1,49).

ZAGREBAČKA KATEDRALA Zagrebačka katedrala ne samo da je duhovno središte hrvatske metropole nego i svetište čitave katoličke crkve. U njoj su grobnice zagrebačkih biskupa. Pod njezinim krovom počivaju Petar Zrinski (1621.-1671.) i Fran 151

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Krsto Frankopan (1643.-1671.), Toma Erdödy (1558.-1624.), Eugen Kvaternik (1825.-1871.). Na grobu bl. Alojzija Stepinca (1898.-1960.) kleči cijela hrvatska katolička nacija. Srce katoličke Hrvatske!

GROB BL. KARD. ALOJZIJA STEPINCA I P. ZRINSKOG I F. K. FRANKOPANA U ZAGREBAČKOJ KATEDRALI

Kralj Ladislav osnovao je godine 1095. zagrebačku biskupiju. Osnutkom biskupije počinje i izgradnja katedrale u prelaznom u prelaznom romaničko-gotičkom stilu, koja je završena i posvećena tek 1217. godine. No, gotovo je pretvorena u ruševinu godine 1242 za tatarske provale. Zagrebački biskup Timotej (1263-1287.) počinje je oko 1270. obnavljati u gotičkom stilu. Dio je izgrađivan u 14. i 15., a dio u početku 16. stoljeća.

Posvećena je u početku svetim kraljevima Stjepanu i Ladislavu, a od posvete glavnog oltara 3. studenog 1833. (biskup Aleksandar Alagović 1829.1837.), posvećena je ona i oltar, UZNESENJU MARIJINU. Rušio ju je u 16. stoljeću Ferdinand I. Stradavala je u požarima godina 1624. i 1645. i od zuba vremena. Biskupi, svećenici i vjernici stalno su je obnavljali, gradili, uljepšavali i obdarivali.

Krajem 17. i 18. stoljeća dobiva propovjedaonicu i 32 oltara baroknoga stila. Slikani prozori, najstariji vitraji u Hrvatskoj, izgrađeni su 1845.-1902.

Prema nacrtimam graditeljaj Fridricha Schmidra, a radove je izvodio Herman Bolle (1845.-1926.). Tada stolnica 74,20 x 34,20 m) koja danas zaprema 2.537 m četvornih, dobiva današnji, neogotički izgled, dva 105 m visoka zvonika na pročelju i portala Robert Frangeša Mihanović (1872.-1940.) U toj je prigodi obnovljena iznutra. Uklonjen je iz nje barokni namještaj i porušen mrežasti svod.

U apsidi južne lađe smješten je oltar bl. Djevice Marije. Izrađen je u 19. stoljeću prema nacrtu H. Bollea, a Gospina je slika na njemu djelo poljskog majstora E. Buczewskoga. I prvi barokni oltar u južnoj lađi posvećen je Gospi. Na njemu je njezina slika iz 17. Stoljeća. U svetištu je na srednjem prozoru vitraj s prozorom Uznesenja Marijina, izgrađen je godine 1847. u Münchenu.

152

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Na nekadašnjem glavnom oltaru iz godine 1632. stajao je kip Majke Božje s krunom na glavi. I taj oltar i onaj nakon njega uklonjeni su iz prvostolnice za Bolleove obnove. Na današnjem glavnom oltaru uzdiže se odljev bistričkog zavjetnog kipa, odmah pod baldehinom ponad svetohranilišta.

Nakon što se uđe u prvostolnicu, odah s lijeve strane je kapela bl. Augustina Kažotića. U njoj je izložen kip Gospe Fatimske. Okrunio ga je zlatnom krunom 4. kolovoza 1974. godine biskup Josip Selač (1908.-1975.)

ZAGREBAČKA KATEDRALA – MARIJANSKA CRKVA POSVEĆENA UZNESENJU MARIJNU

Uz prvostolnicu je vezana i posebna riznica, jedna od važnijih u Europi, pravi biser kulturnog blaga što ga je hrvatskom narodu namrla zagrebačka biskupija. Po svojoj vrijednosti nadmašuje ona mnogo bogatije europske riznice Uglavnom je to liturgijsko ruho i posuđe, relikvijari i bogoslužne knjige.

P.S. U prvom papinskom posjetu Hrvatskoj 11. rujna 1994. godine, sv.

Ivan Pavao II. u katedrali je slavio svetu misu i molio na grobu blagopokojnog Alojzija Stepinca i tom prigodom rekao za njega: da je „najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve“. Papa Benedikt XVI. je zadnjega dana pohoda Hrvatskoj 5. lipnja 2011. godine predvodio molitvu u katedrali, gdje se pomolio na grobu bl. kardinala Alojzija Stepinca, a Katoličku crkvu u Hrvatskoj pozvao bude moralna savjest društvu, uvijek vjerna Kristu i njegovu Evanđelju, te da u društvu bude boravište radosti u vjeri i nadi.

Iz knjige MARIJANSKA HRVATSKA – Gospina svetišta među Hrvatima - autora fra Petra Lubine objavljena 1995. godine u Splitu.

153

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

POGLEDI U KRAJEVE SRCA

MOLITVA U STRAHU Rajko Bundalo… /Nastavak iz prošloga broja/

Prisjetimo se kako je u prošlom broju „Suze“ SLUŠATELJICA Rajku Bundalu postavila pitanje: „Reci mi kako da se u ovim danima ratnih iskušenja čovjek oslobodi panike i straha. Zabrinjava me to što u tjeskobi i nevolji mogu od srca zazivati Božju pomoć i tako moliti da svaka riječ u srcu odzvanja. No, kad nisam u tjeskobi, imam dojam da mi molitva nije tako dobra. Zašto do toga dolazi?“ RAJKO BUNDALO: Kada čovjeka iznenada prestrašiš, on ispušta sve iz ruku. Ispušta i iz srca. Ostaje, dakle i bez vjere. Kod svakoga nasrtaja zloće na život, iz nas, kao naslijeđena slabost, progovara istočni grijeh – prvotno zlo što rađa nova zla. To se vidi u ovome: Baci li ti netko iznenada žeravicu u ruke, ti je nećeš odmah odbaciti od oboje, nego ti je, po baštini istočnog grijeha, prva „spontana“ reakcija – vratiti je onome tko ti je dobacio. Tako ljudi na svako zlo uzvraćaju zlom, a ne dobrim; i to uvećano u bijesu i osveti.

Isus nas tako ne poučava i sveci tako ne čine, nego krote svoju grešnu narav.

Svaka je ljudska osveta zločinačka. Ne opažamo kako u osveti svim srcem pristajemo na Zlo. Tako zloduh stječe vlast nad našim srcem i to ropstvo zlu biva veća strahota od doživljene zloće. Zna Bog slabost našu. Zato, po Duhu Svetom, opominje sv. Pavao: „Ne osvećujte se, ljubljeni, jer stoji pisano: Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti.“ (Rim 13,18) Rat je zlo. Tko je Božji, ne možemo mu se predati; ne može lagati, klevetati, osuđivati, mrziti i ubijati. Iskreni Kršćanin ne odbacuje ni jednu Kristovu riječ, pa ni onu; „ljubite neprijatelje svoje“. Od te ljubavi veću korist ima onaj koji ljubi, nego onaj koji je ljubljen. Ljubiti neprijatelje treba zato da bi se trajno ostalo u Ljubavi. Vjerna duša ovako razmišlja: „Zar da se zbog neprijatelja rastavimo od Ljubavi u svome srcu? Ne, nikada!“ Tko ljubi neprijatelje, ostaje u Ljubavi. „Tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog 154

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

u njemu.“ (1 Iv 4,16) Sva zloća svijeta nije mu kadra srce slomiti i baciti ga nanovo u Sotonino ropstvo. On je bezuvjetno opredijeljen za ljubav. Ljubav je sila Božja koja pobjeđuje svijet sila pobjednica nad silom mržnje i svakom njezinom pakosti. Ljubav spaljuje Sotonu, sva njegova djela i svaku njegovu moć. Tko je u srcu čuva, pobjeđuje zlo.

Ne može nas zadesiti druga stvarnost izvan stvarnosti duha koji je u nama. Tko postojano ljubi, s njim zlo nema ništa i ne može mu ništa. Može ono po bilo kome iz našeg okružja ustati protiv nas, ali – dok smo u Bogu – ne može nam ništa. U braku, obitelji, međunarodnom ratu, ako li nas zlo uspije raniti , to je zato što smo podlegli njegovoj napasti protiv ljubavi pa je došlo po naš život kao svoju stečevinu. Ako nam je njegov grijeh zarobio srce, smije ustati protiv nas svim svojim zlodjelima. Tko ubije nečije dijete, njegovo će dijete nekoga ubiti. Tko otme ženu bližnjega svoga, njegovu će ženu netko oteti. Tko krađom stekne imanje, sve što ima – u svoj čas će mu taj isti Đavao ukrasti.

Pobjeći od rata, umaći progoniteljima svojim, može samo onaj koji se sav sakrio u Ljubavi, koji se odrekao svake zloće, koji moli da ga Isus otkupi od svake duše koju nije ljubio. Svoju pripadnost ljubavi takav svjedoči spremnošću da žrtvuje sve, pa i svoj život za bližnjega.

Izuzimam, dakako, otkupiteljsku Muku Kristovu i suotkupiteljsku muku Crkve što je po volji Božjoj sveci strpljivo i rado podnose. No, njih ta muka ne uništava, kao što vidimo po Gospodinovu Uskrsnuću i proslavi Svih svetih, nego ih ovjenčava Božanskom pobjedom. Oni znaju da je Duh Sveti u stanju promijeniti svaku vidljivu i nevidljivu stvarnost te se Njime u sebi poput poluge koristi. Da bi promijenili grešnu stvarnost što ih okružuje, jače pritišću na unutarnjoj strani; kroz svoj križ dublje uranjaju u ljubav i tako povećavaju onostrani krak duhovne poluge; ustrajno i revno mole za svoje progonitelje.

Neka ti u borbi protiv svakog straha pomogne jedno ratno iskustvo što ću ga sada ispripovjediti. Kud ćeš većeg straha od onoga u ratu kada te zarobe i odvedu u neprijateljski logor? Čime ćeš se odonud izbaviti osim Bogom koji jedini ima nadmoć nad svakom ljudskom moći?

U idućem broju: TOMO OSLOBOĐEN

155

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PUT K BLAŽENSTVU

„MUKOCVIJET“ Za vrijeme svog djelovanja nas „Betaniji“ s. Jula je doživjela smrt dviju dragih osoba. S. Agneza već je dvije godine teško bolesna. Zagrebački liječnici su joj iskreno rekli da joj medicina ne može pomoći. 14. studenog 1930. godine javili su s. Jul da je želi vidjeti. Odmah je otputovala u „Josipovac“ kod Tuzle. Bila je dva dana kraj svoje umiruće sestre. Nekoliko trenutaka prije smrti s.

Agneza je „zahvalila časnoj majci za sve dobro i preporučila se u molitve da ne bi dugo morala ostati u čistilištu“. U njoj je živjela žudnja za životom i za dobrim djelima. „Budite sretne, rekla je sestrama, što još imate vremena da činite zaslužna djela, za mene to vrijeme prošlo“. Bila je to, njezina posljednja poruka i pouka. S. Jula je uz umiruću sestru ostala dva dana, sve do njezina preminuća. I ispratila ju je u vječnu slavu.

Eto rodila se poslije sestre Jule, a umrla prije nje. Došla je druga, a otišla prva. Dvije godine mlađa po zemaljskom kalendaru, a po nebeskom 11 godina starija. Bila je samo 10 godina redovnica, a ostala je u sjećanju sestara kao vrlo kreposna sestra. Služila je Bogu u Družbi jednostavno, poslušno i odgovorno. O njoj napisaše biranim riječima: „Sigurno je nebeski Zaručnik rado pogledao na ovaj cvijetak trnjem okrunjen kad ga je tako rano presadio u svoj nebeski vrt.“ S. Jula joj je za vrijeme bolničkog liječenja u Zagrebu darovala bocu vlastite krvi. Krv krvi!

Može li biti znakovijetije? Vjerujemo da je i taj „mukocvijet“ u „vječnom vrtu pred Prijestoljem Božjim pleo crven-bijeli vijenac kojim će nebeski Zaručnik jedne snježne i krvave adventske noći ovjenčati s. Julu.

Godine 1932. razboljela se njezina rođakinja s. Boromeja. Tuberkuloza pluća. Liječenje nije uspjelo. Otišla je kući kao novakinja. Uskoro je preminula. Nemamo ni riječi o tome kako je s. Jula preboljela te dvije drage osobe. Zacijelo u kršćanskoj nadi. Trpeći sigurno, ali predano.

S. M. Slavica Buljan, FDC U idućem broju: U VJERI, UFANJU I LJUBAVI

156

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Donosimo, uz članak o bl. s. Juli Ivanišević i kraće životopise dviju mučenica koje su svoju vjeru posvjedočile mučeničkom smrću. Jedna od njih, s Josipa Nevistić, je naša sugrađanka jer je rođena 1907. godine u Bosanskoj Gradišci.

MUČENICE VJERE /Pleterničke mučenice/ S. Josipa Nevistić rođena je 8. ožujka 1907. godine u Bosanskoj Gradišci. Prve zavjete u Družbi sestara Klanjateljica Krvi Kristove - ASC (Adoratrices Sanguinis Christi, čija je službena kratica ASC) je položila 15. kolovoza 1926. godine, a doživotne je zavjete položila je 15. kolovoza 1931. godine.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, 18. travnja 1944. godine napušta zajednice. Kad su nakon Drugog svjetskog rata komunisti sestrama oduzeli sve škole i kuće, s. Eulalija je kao i mnoge druge sestre krenula u potragu za poslom. Došla je u Hrvatsku, na područje Požege, te djeluje na području župa Pleternica i Ruševo, osobito u selima Djedina Rijeka i Sovski Dol. Poučavala je vjeronauk i glazbu, radila s djecom, mladima i odraslima.

Nakon rata je prema iskazima svjedoka uhićena i zatvorena, a nakon zatvora vratila se u župu Ruševo, te je početkom listopada 1946. godine odvedena u Paku, gdje je zlostavljana i ubijena. Njezino tijelo pronađeno je nekoliko godina kasnije, te je u tajnosti preneseno i pokopano na groblju u Djedinoj Rijeci. Grob joj je označen tek 1991. godine. I danas se na njezinom grobu uvijek nalazi svježe cvijeće, ali se ne zna tko ga donosi.

S. Eulalija Kulier rođena je 10. veljače 1910. godine u Fojnici od oca Aleksa i majke Jozefine. Prve zavjete u Družbi sestara Klanjateljica Krvi Kristove - ASC (Adoratrices Sanguinis Christi) je položila 15. kolovoza 1929. a doživotne zavjete je položila 18. kolovoza 1934. godine.

157

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Kad su nakon Drugog svjetskog rata komunisti sestrama oduzeli sve škole i kuće, s. Eulalija je kao i mnoge druge sestre krenula u potragu za poslom. Došla je u Hrvatsku kao i s. Josipa Nevistić, na područje Požege. Živjela je i radila u Pleternici kao učiteljica i orguljašica.

Mučena je i ubijena početkom ožujka 1947., a tijelo joj je bačeno u rijeku Orljavu. Nakon topljenja snijega, 25. ožujka 1947. tijelo je pronađeno i pokopano na mjesnom groblju u Pleternici.

Preuzeto s internetske stranice: www.klanjateljice.hr

POHOD GROBOVIMA MUČENICA VJERE Za vrijeme slavlja 150. obljetnice smrti Marije De Mattias 29. svibnja 2018. godine u generalnoj kući u Rimu, Josipa i Eulalija su ponovno uvrštene u popis Klanjateljica.

Na popisu mučenika Crkve u Hrvata pod naslovom REDOVNICE, pod rednim brojem 648 stoji ime sestre EULALIJA (Lala) KULIER, a pod rednim brojem 655. JOSIPA NEVISTIĆ.

U Družbi Klanjateljica Krvi Kristove, 23. listopada je dan spomena na mučenice vjere i mučenice ljubavi, ali pohodi grobovima Mučenica vjere se organiziraju i u drugim prigodama Najpoznatiji takav posjet je upriličen 3. lipnja 2017. godine, kada je grobove s. Josipe i s. Eulalije posjetilo 55 sestara iz zajednica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Australiji (Sydnej) i više od 150 suradnika.

Na blagdan sv. Cecilije, 22. studenog 2019. godine, taj spomen čin su učinile njihove susestre iz Okučana: s. Ljubica Radovac, s. Ljiljana Meštrović, s. Marinka Tadić i s. Brigita Kušelj te susestre iz Nove Gradiš158

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ke s. Bernadeta Tomić, s. Dominika Santro i s. Mirjana Tikvić. Sa njima išao i Milorad Oršulić – Mican, jer je kao sugrađanin Bosanske Gradiške vezan za rodno mjesto s. Josipe Nivestić.

Prvo se se posjetilo groblje u Djedinoj Rijeci gdje su se zapalili lampioni na grobu s. Josipe i molilo, a potom smo otišli u Pleternici na grobu s. Eulalije.

Hodočasnici su se na kraju pomolile u pleterničkoj crkvi ispred slike Gospe od Suza, a svoje hodočašće završilo u kući č. sestara u Novoj Gradišci uz kavu i slasne kolače.

NA GROBU S. JOSIPE NEVISTIĆ U MJESTU DJEDINOJ RIJECI

U povratku sestre su molile: „Dok obnavljamo sjećanje, zahvalne za Božji pohod našoj Družbi i po mučeničkoj smrti naših sestara, molimo jedna za drugu hrabrost živjeti, obnovljenim žarom, naš vazmeni identitet“.

NA PLETERNIČKOM GROBLJU, PORED GROBA S. EULALIJE KULIER I U SESTRINSKOM DOMU U NOVOJ GRADIŠCI

159

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U SPOMEN Mons. Branimir Župančić

SJEĆANJA NA MOJE ŽUPNIKOVANJE U BOSANSKOJ GRADIŠKI

Napomene priređivača Donosimo u ovom broju Suze Dolinske nastavak memoara mons. Branimira Župančića, nekoć župnika u Bosanskoj Gradiški, a kasnije nedužno zatvorenog političkog uznika u zeničkom kazamatu. Sjećanja koja ovdje donosimo obuhvaćaju godine 1943. do 1945., kada je uhićen kao bosanskogradiški župnik, te vrijeme njegova isljeđivanja, suđenja i robijanja, do 1957.

Za bolje razumijevanje i lakše čitanje preporučujemo pročitati uvodne napomene priređivača iz prošlog broja Suze (SD, god. XX, siječanj/prosinac 2016., str. 176-178).

Msgr. Branimir Župančić kao student teologije, (srebrenica 1912. - banja luka 1990.)

2. dio – ŽUPNIK U BOSANSKOJ GRADIŠKI (nastavak) DOGA\AJI 1943. GODINE Na Novu Godinu objavio sam statistiku župe za 1942. Među ostalim: rođeno je 128, a kršteno 142. Kršteno obraćenika s izraelske vjere 14, a s pravoslavne prešlo ih je 93.

Umrlo je njih 109, od toga od partizana ih je stradalo 26.

Sv. pričesti bilo je prošle godine 11.205, od toga u došašću 2.000.

160

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Dana 24. I. 1943. pročitao sam pismo „Biskupske pisarne“ iz Hvara glede slanja paketa sa živežnim namirnicama za Hvar.

Dana 14. II.: Sutra u 7,30 bit će misa za poginule herojske borce kod Staljingrada, među kojima ima možda i naših župljana. Dođite da se zajednički pomolimo za njih Kralju mira, da bi njihove žrtve urodile što prije pobjedom pravde i mira u svijetu. – Franjevci u Sarajevu grade crkvu i svetište bl. Nikole Tavelića te će se u tu svrhu kupiti sljedeće nedjelje prva milostinja da i naša župa nešto pridonese za to svetište.

U petak 16. IV. bila je korizmena ispovijed, a pomogli su ispovijedati: don Ljubo Nikolić, svećenik u miru kod mene, župnik iz Stare Gradiške Ivan Ferdo Maretić, župnik iz Doline fra Ognjen Idžotić i ja. Trebali su još doći vlč. /Ivan/Stemmen i dekan /Gerhard/Purk iz Windthorsta (Topole), ali su bili spriječeni. Do podne se pričestilo 500,a popodne građana 300, u svemu 800 vjernika.

Umro je prijatelj Hrvata kardinal Ermenegildo Pellegrinetti/živio je od 1876. do 1943., a nuncij u staroj Jugoslaviji bio je od 1922. do 1937., kada je imenovan kardinalom – op. prir./, pa ćemo se pomoliti.

Dana 18. IV. Cvjetnica: Na Uskrs bit će jedna misa ovdje, a druga kod parka na otvorenom za hrvatsku i njemačku vojsku.

Dana 9. V.: Zamoljen sam od Hrvatskog Crvenog Križa iz Zagreba da preporučim vjernicima u crkvi: Tkogod može neka preko ovdašnjeg odbora H.C. K. pošalje paket sa živežnim namirnicama interniranim Hrvatima u Italiji. Po mogućnosti nepokvarljive stvari kao slaninu, suho meso, kobasice, čvarke, luk, marmeladu, dvopek, brašno, grah, grašak, suhi sir i suho voće.

Paket može biti težak i do 20 kg. Na omotu napišite: Hrvatski Crveni križ, Zagreb, Derenčinova 38, s naznakom „Hrana za zatočenike“.

Dana 16. V.: Danas Križari slave spomendan 15. obljetnice smrti Ivana Merza.

Dana 27. VI.: U petak je blagdan Presv. Srca Isusova, kome je posvećena crkva u Donjem Windthorstu (Donja Topola).Tamo ćemo ići u procesiji uz moljenje krunice i pjevanje. U 5 sati bit će ovdje sv. misa, a zatim ćemo krenuti od crkve u procesiji. Krenuli smo u 6,15, a stigli u Donju Topolu u 8,10 sati. U procesiji je sudjelovalo preko 200 vjernika. U 10,30 imao je preč.

Purk njemačku propovijed, zatim misu Purk, Stemmen i ja. Nakon Evanđelja držao sam propovijed na hrvatskom.

Dana 4. VII. obolio sam od malarije, a isto tako župnik iz Doline fra Ognjen Idžotić, koji je ležao kod mene u sobi. Nije bilo kinina pa je liječnik dr. Pero Martinović zamolio ustaški logor da pošalje svog liječnika s kininom. Došao je jedan liječnik Židov iz Sarajeva u pratnji ustaše i donio kinin.

161

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Rekao sam mami da počasti ustašu u kuhinji te smo nas dvojica razgovarali s liječnikom nasamo i dali mu cigareta i t. d.

Dana 18. VII. 1943. objavio sam: „U nedjelju ujutro u Gumjeri, prnjavorski kotar, mučenički je ubijen od četnika moj bivši zamjenik svećenik Anto Dujlović. U srijedu 21.VII. bit će pjevana misa zadušnica. On je prošle godine šest mjeseci pomagao meni na župi vršeći neumorno svoju pastirsku dužnost.“ Dana 1. VIII.: Naš preuzv. g. biskup fra Jozo Garić slavi danas jubilej zlatne mise ili 50 godina misništva. Poslao sam brzojavnu čestitku uime župe. Prikažite za njega molitve i sv. misu.

Dana 29. VIII.: Nijemci su protjerali svećenike Mariborske biskupije.

Neki su ostali u Hrvatskoj, drugi su otpremljeni u Srbiju. Zamolio sam nadbiskupa Stepinca da meni pošalje jednog svećenika. Tako je 21. VIII. 1943. došao k meni za pomoćnika vlč. Anton Cafuta /vlč. Anton Cafuta, Slovenac, r. 1895. kod Ptuja, kao prognanik djelovao u Banjolučkoj biskupiji nepune dvije godine, 1943-1945., a onda se vratio u svoju biskupiju – op. prir./ Ostao je kod mene dok se nisu Nijemci iz Nove Topole morali odseliti zajedno sa župnikom Purkom. Biskup mu je dao dekret da nekako sačuva ostatak vjernika i crkvu u Topoli. Toga dana, 29. VIII. držao je ovdje sv. misu i propovijed župnik iz Sarajeva mons. dr. Dragan Čelik, a pučku vlč.Cafuta.

Dana 12. IX.: Danas se slavi blagdan imena Marijina, kome je posvećena kapela u Orahovoj. Preporučimo u misi naše župljane iz Orahove, koji su morali napustiti svoje kuće te žive preko Save u Mlaki.

Oslobađanje više od tri stotine talaca Ne sjećam se točnog datuma, ali iznosim činjenice koje može potvrditi Barbara Višaticki/Barbara Višaticki rođ. Ostrowska, supruga Ivana Višatickog, majka čak četvorice svećenika Banjolučke biskupije, živjela u Čatrnji, u međuvremenu je umrla – op. prir./, jer je i ona bila među taocima.

Ujesen sam se odvezao zaprežnim kolima u Kozince i Brestovičnu radi pobira u žitu. Čitav dan sam išao po kućama i skupio nešto oko metar žita.

Netko mi je iz grada javio da se odmah vratim, jer su Nijemci zatvorili preko 300 talaca. Prekinuo sam odmah skupljanje pobira i vratio se u grad. Prvo sam se raspitao, što se dogodilo. Rekli su mi da su kod Gazinog Luga prema Kozari ubijena dva Nijemca, a za odmazdu Nijemcu su zašli u taj kraj i pokupili koga su našli te zajedno s marvom i žitom dotjerali u Bos. Gradišku.

Marvu i žito su otpremili u ustaški logor u St. Gradišku, a taoce su podijelili u tri grupe i zatvorili u tri dvorišta u Bos. Gradiški pod jakom stražom.

162

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Zamolio sam stražare da me puste do njih i tako sam obišao sve tri grupe.

Bili su to većinom pravoslavci, jedno 17 katolika i nešto muslimana. Među katolicima je bila i Barbara Višaticki s malim sinom Kazimirom, danas župnikom u Dolini. /Mons. Kazimir je, nažalost, 18. studenoga 2004. ubijen u župnoj kući u Bos. Gradiški gdje je tada bio župnik, a s njim je u kući te kobne noći bila i njegova majka Barbara koja je uspjela preživjeti. – op. prir./ Rekao sam svima da ću pokušati nešto učiniti kod njemačkog zapovjednika.

Zamolio sam nekoliko viđenijih muslimana da pođu sa mnom. Prvo sam se interesirao što je hobi njemačkom zapovjedniku. Rekoše mi da voli glazbu.

Primio nas je uljudno i ja sam naveo razgovor na glazbu, rekavši da i ja sviram violinu. Tako smo ga odobrovoljili i onda je zapitao, trebamo li nešto.

Izložio sam mu situaciju glede zatvorenika. Neki su bili određeni za logor i rad u Njemačkoj, drugi za strijeljanje, a neke će pustiti (slabe i žene). Ja sam mu izložio kako su oni uvijek u neprilici, jer su blizu partizani i predložio da se oni povuku iz toga kraja i presele u Lamince i bliže Gradiški i rekao sam da ja za njih jamčim. Njemu se prijedlog svidio i pristao je. Trebalo je još izvući iz ustaškog logora marvu i žito. Dao je jednog njemačkog poručnika da zajedno odemo u ustaški logor i uredimo stvar, a ja kao tumač. „A gdje je moj ular?“ U logoru su nas primili s nekim olakšanjem, jer nisu znali što će od te marve, kola i žita. Trebalo je hraniti marvu koja je kidala vreće sa žitom da jede. Pristali su da sve puste, jer je to spadalo na Nijemce. Poručnik je otišao u Bos. Gradišku i pozvao sve koji su imali kola i marvu u logoru. Ja sam stajao na ulazu u logor, a ustaše su puštale kola po kola, te je svaki svoja dočekao i odvezao. Jedan mi reče: „A gdje je moj ular?“.

Odgovorio sam: „Bježi, dok nisu i mene i tebe objesili o taj ular!“ Vraćao sam se kući umoran od živčane napetosti, kad na trgu u gradu pade jedna žena na koljena i reče kako je sve vidjela i moli me da interveniram za njenu kćerku studenticu, koja je osuđena na dvije godine logora, a da je rok prošao, a nje nema. Rekao sam: „Ustanite, molim vas, gospođo!

Znate da je opasno i zabranjeno intervenirati u logoru, ali ja ću nešto pokušati.“ Bila je to gđa Varunek iz Banje Luke. Trebalo je to nekako diplomatski urediti. Ustaški zapovjednik Gadžić iz logora oženio je jednu moju župljanku, kćerku mlinara Pavla Šnabela iz Vrbaške koji je morao napustiti sve i preseliti se u grad. Pokušao sam i preko njega odvratiti kćer od udaje za Gadžića, ali nisam uspio, a bilo je i opasno. Vjenčali su se valjda u St. Gradiški. Rekao sam Šnablu da, kada dođe Gadžić do njega, pozove i mene 163

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

na kavu. Pozvao me je i došao sam kao slučajno. Morao sam čestitati na vjenčanju da ga odobrovoljim. Tijekom razgovora upitao sam ga smijem li tražiti jedno objašnjenje. Rekao je da nema ništa protiv. Pitao sam: „Kad netko bude osuđen na recimo godinu ili dvije logora i ne bude pušten po isteku toga roka, zašto se to događa?“. „Ima više razloga: vladanje u logoru, it. d.“ Zašto ja to pitam?, nastavio je. Odgovorio sam da je moja zemljakinja iz Banje Luke studentica Varunek osuđena na dvije godine logora, da je rok prošao, a ona nije puštena. Ništa drugo nisam zamolio, da ne izgleda kao intervencija.

Nekoliko dana nakon toga došla je Varunekova do mene i ispričala: „Bila je prozivka. Gadžić je išao od jedne do druge i pitao kako se zove. Kad sam mu rekla prezime, odmah me izdvojio, i ja sam premrla od straha, misleći da će me strijeljati. Međutim dao mi je propusnicu i pustio na slobodu.“ A njezin brat je bio na položaju u Banjoj Luci kad sam ja zatvoren 1945., ali ništa nije učinio za mene.

Oslobađanje dvaju konja iz logora Ne sjećam se datuma, ali bio je u to vrijeme u logoru u Staroj Gradiški zapovjednik Majstorović-Filipović. Jedan moj župljanin iz Mačkovca javio mi je da su mu konji pasli na urijama, kad su naišli ustaše iz logora i otjerali ih, pa da pokušam nešto poduzeti. Otišli smo zajedno do bunkera, straže pred logorom, i zamolio sam stražara da pozove zapovjednika. U to su iz logora izišla kola s natovarena gnojivom, a bila su upregnuta njegova dva konja. Odmah ih je prepoznao. Došao je Majstorović, i ja sam pokušao nekako objasniti, a seljak je upao u riječ i rekao da su ih ustaše ukrali. Dobio je takvu pljusku, da je pao na zemlju, a Majstorović reče: „Ustaše ne kradu“.

Seljak se digao i opisao po čemu prepoznaje svoje konje. Uto su se upravo vraćala kola i on reče da su tu upregnuta njegova dva konja. Provjerili su oznake i biljege na koljenima konja i, kad su se uvjerili da seljak ne laže, vratili su mu konje, ali uz još jednu pljusku. Rekao sam mu da više ne dolazi radi takvih problema, jer smo mogli obojica stradati.

Opremanje na smrt osuđenih Ni ovdje se ne sjećam datum, ali pišem činjenice po sjećanju. Imao sam nekoliko puta opremiti na smrt osuđene. Jednu grupu od oko 18 pravoslavaca osudio je prijeki sud na smrt zbog veze s partizanima. Bili su zatvoreni u sudu. Doznao sam i zamolio stražara da me pusti k njima. Tješio sam ih i pobudio s njima pokajanje, ali nisam ih mogao spasiti.

164

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U drugom slučaju bila je u pitanju jedna prostitutka katolkinja, zatvorena u policiji koju je prijeki sud osudio na smrt zbog prostitucije. Nisam je poznavao. Mene su iz policije zamolili da je ispovjedim i ujedno da joj saopćim da je njezina molba odbijena. Nitko joj na policiji nije htio reći da će sutradan biti strijeljana. Bilo je i meni vrlo teško, ali sam otišao do nje. Dugo sam razmišljao kako da joj kažem i konačno sam morao reći, jer se začudila što je došao svećenik. Nastala je vriska i jauk. Konačno se smirila i ja sam je pripravio na ispovijed i pričest.

Treći slučaj kojega se sjećam bio je jedan ustaša u logoru, osuđen na smrt zbog dezerterstva. Ne sjećam se zašto su baš mene pozvali, ali sigurno nije bilo njihovog duhovnika, a župnik iz Stare Gradiške bio je bolestan.

Dovezli su me u logor i odveli u njegovu ćeliju. Znao je da će biti strijeljan.

Pripravio sam ga i skrušeno je primio sakramente. Možda je bilo još slučajeva, ali se više ne sjećam.

Nastavljam sa zbivanjima u 1943. godini Iz knjige župnih oglasa župe Bos. Gradiška ispisujem sljedeće: Dana 31. X. blagdan Krista Kralja: Na pučku misu došao je župnik Ivan Ferdo Maretić s velikom procesijom iz Stare Gradiške. Držao je pučku misu i propovijed. Nakon propovijedi bila je posveta obje župe Kristu Kralju. Po završetku sv. mise opet su se vratili u procesiji. Popodne je bilo svečano primanje križara u križarsko društvo, njih 40.

Dana 7. XI. slavio se tjedan oružanih snaga. U nedjelju 14. XI. u 8 sati svečanu misu i propovijed služio je fra Zvonko Lipovac, duhovnik u logoru u St. Gradiški, a Antun Cafuta i ja smo asistirali. Bilo je puno vjernika i vojske.

Dana 5. XII. održana je u hotelu „Dubrovnik“ Nikolinjska priredba škole časnih sestara. U podne bio je doček sv. Nikole u Domu za izbjegličku djecu i dijeljenje darova toj siromašnoj djeci.

Dana 19. XII.: Zbog iznimnih prilika neće ni ove godine biti ponoćka nego na Badnjak u 18 sati svečana misa s tri svećenika. Straže na prolazima u grad puštat će vjernike na misu, ali se svi umoljavaju da dođu u grupama i do 20 sati se u grupama vrate kućama. Po borove je išao u Banju Luku prakaratur iz Čatrnje Jan Pečarka i dovezao šest komada iz „Nazareta“.

165

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Božićna čestitka pape Pija XII. Prepisano iz lista „Hrvatski narod“: „Zagreb 21. XII.: Sv. Otac papa Pio XII., nakon što je obaviješten od svoga predstavnika u N. D. H. njeg./ove/ preuzvišenosti dra Ramira Josipa Marcone, opata benediktinske opatije u Monte Virgine, o patnjama i poteškoćama Hrv. naroda, poslao je ovu božićnu čestitku s velikodušnim novčanim darom za naše najpotrebnije, koji su postali žrtvom ovoga rata.“ Čestitka glasi: „Svima, a posebno predragim stradalnicima ovoga rata i onima koji uzdišu za božićnim veseljem na domaćem ognjištu, šaljemo Naš topli očinski blagoslov s vrućom željom da mir koji donosi Krist Gospodin bude nadoknada svima potlačenima za njihove pretrpljene patnje i da bude istinski znak novog kršćanskog procvata i blagostanja“. Papa Pio XII. Svota novca od 150.000 kuna poslana je biskupu splitskom dru Klementu Kvirinu Bonefačiću da je razdijeli najpotrebnijima prema svojoj uviđavnosti. Pročitao sam to u crkvi.

Na „ponoćki“ u 18 sati na Badnjak bila je puna crkva vjernika, a držao sam misu uz asistenciju Nikolića i Cafute. Vrijeme je bilo južno, četiri stupnja. Prvi dan Božića blagoslovio sam 100 kuća, drugi do 80, ali sam imao fijaker g. Ertla.

DOGAÐAJI 1944.

Na Novu godinu objavio sam sljedeću statistiku: u 1943. rođeno je 142.

Prešlo pravoslavaca i evangelika 3. Umrlo je 85 vjernika, od toga vojnika 14.

Vjenčano 33 para. Pričesti 15.500.

Napad partizana na Bosansku Gradišku Prvog i drugog siječnja 1944. nije bilo pučke mise zbog napada partizana na Bos. Gradišku od 31. prosinca 1943. u 22 sata do 1. siječnja 1944. u 9 sati.

Bio sam pozvan s majkom na Staru godinu na doček Nove godinekod obitelji Ćorković. Bila su na večeri i dva njemačka oficira. Tijekom večere došao je kurir i javio oficirima da je primijećen pokret partizana prema Novoj Topoli. Oficiri su odmah otišli, a majka i ja smo ostali u neizvjesnosti, da li da se vratimo kući. Ćorković je stanovao do gimnazije naprvom katu kuće iseljenog Subotića, upravo na raskršću ulica, a kasnije će tu biti ured i zatvor 166

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

OZNE, gdje sam i ja bio zatvoren 1945. Na Staru godinu oko 22 sata nastala je pucnjava po gradu. Partizani su napali Bos. Gradišku sa svih strana: računa se da ih je bilo oko 3.000. Provalili su u grad preko Obradovca, Banjolučkog mosta, Kozinačkog mosta i kejom uz Savu. Od zgrada zapalili su samo Sud. To im je bila orijentacija dokle su došli. Partizani su s Obradovca došli do kuće dra Pere Martinovića, a nalazila se na početku puta za Obradovac, od Banjolučkog mosta do policije i gimnazije (kraj koje je bila kuća gdje smo mi bili, ali nisu upali u kuću Ćorkovića), od kozinačkog mosta do kuće Ive Banovića, jedno sto metara od crkve, a od keja sve do novog mosta. U pomoć su došle ustaše iz logora sa satnikom Bosakom, te su na juriš odbacili partizane. Gledao sam ulične borbe blizu kuće gdje smo sa nalazili.

Borba je trajala sve do 9 sati na Novu godinu. Mi smo polegli po podu, jer se pucalo na sve strane. U neko doba čuo sam povik Bosaka, ima li koga u kući, a držao je ručni bacač da puca. Javio sam da ne puca. Od katolika odveli su Ivu Banovića, krojača, Matu Ružića, oružnika, Rudolfa Ribba, policajca, ali su im ovi uspjeli pobjeći u onom metežu. Dovezli su mnogo kola za pljačku, ali su morali na njih natovariti mrtve i ranjene. Računa se da su imali nekoliko stotina mrtvih i ranjenih. Od naših poginula su 22 katolika i četiri muslimana, domobrani i ustaše. Od teško ranjenih još je umrlo pet.

U gradu su ubili Stipu Deanovića koji se bio meni najavio da bi išao u sjemenište u Zagreb, zatim seljaka Iliju Marića, kneza iz Čatrnje i Nikolu Matića iz Brestovične. Ranjen je i umro Stjepan Benčić iz grada, ubijen ustaša Franjo Vučković iz grada, te ustaša Mijo Ribić, koji se našao na dopustu u Bos. Gradiški. Odvedena su tri financa (dva katolika): Heinrich Heim i Otto Hünsberg, obojica iz Brestovične.

Kad su prestale borbe oko devet sati na Novu godinu, vratio sam se kući s majkom. Nisam tada znao dokle su došli partizani, ali nisu do crkve, jer su se, valjda, bojali da im ne spriječe odstupnicu prema Kozinačkom mostu.

Vješanje na trgu kod mosta Tek sam malo došao k sebi kod kuće, kad mi javiše, da Bosak vješa na trgu. Odmah sam otišao do njega i zgrozio se. Prvog siječnja 1944. ustaše iz Stare Gradiške, na čelu sa zapovjednikom satnikom Bosakom, objesili su na trgu osam osoba, a strijeljali 20 pravoslavnih i neke koji su prešli na rimokatoličku vjeru, kao dvije moje pjevačice sestre Bamburač te tri Slovenca i jednu Slovenku, koji su se nalazili u Bos. Gradiški protjerani od Nijemaca.

Svi su strijeljani bez prethodnog ispita, navodno da su pokazivali partizanima kuće i bili u vezi s njima. Molio sam i zaklinjao Bosaka da prestane sa strijeljanjem, jer ih je ostalo još kojih 60 za strijeljanje. Onima prije više nije 167

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

bilo pomoći, ali sam ga molio za onih 60 da se obavi sudski ispit. Jedva je pristao te su ih zatvorili u policiji. Trebao je doći sudac iz Nove Gradiške radi ispita i suđenja. Kod mosta je bila mala kućica za čuvara mosta u kojoj je radio moj župljanin Mato Liović i imao kontrolu onih koji su prelazili most.

Zamolio sam ga, da, čim dozna da je stigao sudac, mene obavijesti. Tako je i bilo. Suca sam našao u kotaru kod Markana Mostarčića, predstavio se i zamolio ga da ispita zatvorenike, njih 60 u policiji. Preslušao ih je i pustio na slobodu, osim nekoliko kompromitiranih, koje je osudio na logor u Caprag. Čuo sam da je izjavio: „Vašem župniku skidam kapu!“ Dana18. siječnja održao sam requiem za poginule prigodom napada partizana na Bos. Gradišku.

Neke župne obavijesti iz 1944. godine Dana 30. I.: Vrijeme je bilo kao u proljeće. Do tada uopće nije bilo snijega, pa je crkva prepuna vjernika.

Dana 6. II.: Ustaškom vojničaru Petru Ćorkoviću iz Mičija, sada izbjeglici u Bos. Gradiški, umrla je žena, pa moli ljude plemenita srca da prime njegovu siročad, i to dva sina: jednoga u šestoj godini, a drugoga u četvrtoj.

Djeca su zdrava, a sada se nalaze kod ustaša, jer su dotičnom partizani sve uništili, pa ih nema gdje skloniti. Ja sam imao oveću štalu s jednom sobom, pa se sklonio u tu sobu.

Od 8. do 24. II. bio sam u Zagrebu na popravku zubi. Dana 22. II. doživio sam bombardiranje Zagreba. Poginuli su dominikanci (njih 5-6), a među njima i dvojica koji su držali misije kod nas i u Staroj Gradiški.

Dana 28. V., Duhovi: Popodne smo čuli da su Anglo-amerikanci bacili bombe na Banju Luku, a strojnicama tukli teretne i osobne aute na cesti kod Laktaša i Adolfstala. Izgorjela su dva putnička autobusa Mihaljevića iz Banje Luke, neki putnici su ranjeni.

Dana 29. V., na drugi dan Duhova bila je misa u Mačkovcu u maloj kapelici kod Save. Misu i propovijed držao je župnik iz Doline Nikola Tojčić.

Vjernika oko 1.000, a pjevali su pjevači iz Slavonskog Mačkovca. Vratio me dr. Šurkić svojim kolima, ali smo se morali skrivati iza nasipa, jer su lovci nisko nadlijetali. Prošlo je 18 američkih lovaca (dvotrupci Lajtning) i to nisko nad Mačkovcem i Bos. Gradiškom. U isto vrijeme strašno je bombardirana Banja Luka. Pričalo se da ima oko 200 mrtvih.

Dana 4. VI., Presveto Trojstvo: preporučujem vjernicima u misu i molitve sve one žrtve bombardiranja gradova naše biskupije kao Banje Luke, Bihaća, Prijedora i Bos. Novog.

168

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Dana 14. VII.: Oko 8,30 sati prošlo je mnogo američkih tvrđava – bombardera „Liberator“ za Budimpeštu i naftna postrojenja u Rumunjskoj. Na povratku jedan je bombarder bacio tri bombe da se rastereti. Jedna je pala na Gornji Varoš (u Slavoniji), jedna u Savu, a treća kod Kondića u Bos. Gradiški.

Dana 16. VII.: Pod misom u 7,30 sati, upravo kod podizanja, čule su se protuavionske strojnice kod mosta, jer su zrakoplovi preletjeli nad spomenikom kod crkve. Vjernici su počeli bježati iz crkve, ali sam ih vratio, jer je bilo opasno vani. Držao sam pučku misu, ali je bilo svega stotinu vjernika, jer je bila uzbuna te su se prepali i vratili kući. Upravo kod propovijedi prelijetalo je preko Bos. Gradiške mnogo američkih bombardera; čuo se teški šum motora.

Vjernici su se uplašili, ali sam ih smirio govoreći da avioni idu na veće gradove, jer ih ima toliko. Neki oštećeni četveromotorni „Liberatori“ bacili su pet bombi, ali nisu eksplodirale, jer je bilo podvodno. Svijet iz grada rano ujutro bježi u sela, jer dolaze od Kozare četiri partizanska zrakoplova, sa baza negdje u Knežpolju te uznemiravaju pučanstvo, tuku strojnicama banjolučku cestu i prugu kod Okučana.

Dana 30. VII.: Nadbiskup i metropolit vrhbosanski dr. Ivan Šarić slavi danas jubilej zlatne mise. Poslao sam čestitku u svoje ime i uime župe. Župnik Župančić odlikovan Dana 16. VIII., sv. Rok, zaštitnik župe: Pričesti 280, crkva prepuna.

Misu i propovijed držao je Nikola Tojčić, župnik iz Doline. Nakon mise bila je predaja odlikovanja meni. Predao ga je stožernik iz Banje Luke prof.

Stubnija. Htio sam odbiti, ali me Tojčić odgovorio, jer bi imalo posljedica.

Priredio sam ručak za 24 osobe: uime biskupa bio je tajnik fra Kruno Brkić, glavar građanske uprave Ferdo Stilinović, stožernik Stubnija, logornik iz Banje Luke Ajdinović i tabornik Niko Čondić te još šest osoba. Predstavnik vojske satnik Perić, iz logora satnik Bušić i nadporučnik Stojčić, logornik iz grada /Bos. Gradiške/ veterinar Martin Sudar, kotarski predsjednik Markan Mostarčić, dr. Ivo Šurkić, advokat, Anto Kovačević, načelnik vanjske općine, Jaroslav Džajić, tabornik ing. Logan iz Okučana te svećenici Ljubo Nikolić, Nikola Tojčić, ja, te krojač Ivo Banović. Nosio sam odlikovanje dok se nisu razišli i nikad više. /Autor ne kaže kakvo je odlikovanje bilo u pitanju, ali je očito od vlasti NDH, jer mu je predao stožernik iz Banje Luke – op. prir./ Dana 27.VIII.: Naš banjolučki biskup Garić poziva sve vjernike da se zavjetuju Fatimskoj Gospi te kroz pet godina obavljaju pobožnost prvih subota 169

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

u mjesecu kao zadovoljštinu za naše grijehe i za mir u svijetu. Ovaj zavjet za našu biskupiju počinje prve subote u rujnu 2. rujna. Pozivam sve vjernike da se pridruže zavjetu i da obavljaju onako kako želi Fatimska Gospa: sv. ispovijed i pričest, moljenje krunice i četvrt sata razmišljanja o otajstvu krunice. Odazvao se lijep broj župljana, ali, nažalost, malo muških. Mnogi ne shvaćaju ozbiljnost vremena u kojem živimo. Odazovite se opomeni Gospe, da tom žrtvom koja se traži izmolimo mir.

Dana 18. IX. oko 22,30 sati napali su partizani Bos. Gradišku. Borba je trajala do tri sata ujutro, kada su odbačeni. Bila je stroga kontrola tko dolazi u grad, a baš toga dana popodne došli su Kozaci u Bos. Gradišku te sudjelovali u borbi, a partizani nisu znali za njih. Napadnuta je i Banja Luka.

Dana 22. IX. tužan događaj: Nijemci iz Adolfstala/Bos. Aleksandrovca/ i Windhorsta/Nove Topole/ morali su sve napustiti i iseliti se u Okučane i dalje. Tako i župnik Purk. Odveo ih je njihov predstavnik Altmayer. Sve su napustili. Župnik i dekan iz Nove Topole Gerhard Purk oprostio se sa mnom. Odvezli su ih preko Osijeka i Mađarske za Austriju i Njemačku. Poslije sam viđao neke od njih u Njemačkoj kao Hugu Lamersa u Prienu, Otta i Zenu Lamersa u Traunwalchenu. Bio sam i gost kod njih.

Dana 24. IX. 1944. objavio sam u crkvi: Sljedeće nedjelje je ovdje klečanje. Presveto će biti izloženo od sedam sati ujutro do 18 sati. Proživljavamo strašne časove kušnje. Ne znamo kakve će još žrtve i kušnje tražiti od nas i naše Banjolučke biskupije pravedni Bog da zadovoljimo Božjoj pravdi za naše grijehe i prijestupe. Neka zato taj dan bude dan zadovoljštine Presv.

Srcu Isusovu i prečistom Srcu Marijinom za uvrede i grijehe, napose psovke, dan zahvalnosti za primljena dobročinstva i dan iskrene molitve za obraćenje grješnika i za mir u svijetu.

Prosvjed protiv progona – mene odvode u logor Često sam obavještavao nadbiskupa Stepinca o progonima i odvođenjima u logor. I ja sam u crkvi govorio i prosvjedovao, a posebno 5. studenoga 1944. Povod je bio ovaj: u subotu 4. studenoga u noći odvedene su 74 obitelji iz Bos. Gradiške u ustaški logor Stara Gradiška, ne znam zbog čega. Bili su to pravoslavci i neki koji su prešli na rimokatoličku vjeru. Prolazili su kraj crkve i ja sam kao kroz polusan čuo vapaje: „Velečasni, spasite nas!“.

Sutradan ujutro došla mi je jedna katolkinja i obavijestila me što se u noći dogodilo. U njihove stanove useljavali su se ustaše iz logora. Meni je prekipjelo. Nedjelja je 5. studenoga. Kome i što da propovijedam? Stavio sam se u ulogu Isusa koji je štitio bijedne i progonjene. Ne mogu im pomoći, ali ću u crkvi javno prosvjedovati pod prvom misom u osam sati. Tako sam i učinio.

170

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U crkvi su bili kotarski predstojnik Markan Mostarčić, a vidio sam da ima i ustaša. Nakon mise došli su u sakristiju i predbacili mi što sam govorio i prosvjedovao, jer da se miješam u njihove poslove. Odgovorio sam: „Rekao sam javno i ostajem kod toga!“.

Sutradan sam imao sprovod. Budući da je bila poplava, sprovod sam vodio na groblje u St. Gradiški. Kraj sprovoda /pokraj sprovodne povorke – op. prir./ prošao je u autu ustaški pukovnik Džal, tada upravitelj logora.

Vratio sam se kući pokisnuo i u kuhinji molio brevijar. Moja majka je bila u Zagrebu, a posluživala je udovica Francika.

Odjednom navečer upadoše ustaše iz logora i rekoše da imaju nalog da me odvedu u logor. Nisam se imao kada ni spremiti, nego, onako u mantiji i s brevijarom, odvedoše me u logor. Odmah su me doveli upravniku pukovniku Džalu. Izgrdio me i nazvao partizanom s Kozare. Odgovorio sam: „Nisam ja partizan nego sam učinio ono što mi je dužnost kao katoličkom svećeniku“.

Dao mi je papira i olovku da napišem što sam govorio. Odveli su me u takozvanu bolnicu, odjeljenje za tifusare i tu su me smjestili u jednu ćeliju u prizemlju sa željeznim krevetom i dekom koja je bila donekle crvena od usirene krvi, pa mi se grstilo i pokriti njome. Nisam imao ništa osim mantije i brevijara te onoga papira i olovke. U ćeliji je bio i mali stol. Dva Židova su posluživala i donosila hranu. Kad su vidjeli da sam katolički svećenik, svirali su mi pred ćelijom „Ave Maria“ na gitari. Sutradan sam napisao što sam govorio i čekao što će biti. Zgrada je bila na kraju logora, blizu zida sa stražarnicom. Poda mnom je bio podrum u koji su zatvorenici istovarali ugljen. Prozor je bio s rešetkama, ali veći, kao sobni, i ja sam gledao što rade.

Ustaša sa stražare bacio im je čitav kruh. Kad se nisu pobili radi kruha! Kad sam to vidio, ja sam svoj kruh kroz prozor njima davao. Ustaše su proglasile da štrajkam glađu, ali nije to bio razlog, nego glad tih zatvorenika. Svaki dan je bila vizita ustaša. Tražio sam da mi dopuste reći misu, jer je crkva bila u sklopu logora, a samo uski koridor za vjernike St. Gradiške. Rekli su da nemaju ništa protiv, ali opet mi nisu dali. Molio sam da mi dođe duhovnik logora fra Zvonko Lipovac da bih se ispovjedio, ali nije došao nikako, nego samo njegov posilni, mlad ustaša, koji je dolazio k meni u Bos. Gradišku radi misnog vina i hostija. On mi je donio iz Bos. Gradiške neke stvari i kutiju kolača. Samo je ušao i odmah otišao, jer sam bio u izolaciji. Posjetio me iz Banje Luke biskupov tajnik fra Kruno Brkić. Prigovorio mi je, što sam govorio u crkvi, a ja sam rekao: „To su trebali biskupi učiniti, jer ja sam nitko i ništa. Ali ljaga će pasti na nas.“ Rekao je da je to stvar političara.

Nisu me više preslušavali, nego samo obilazili nakratko. Molio sam krunice i brevijar u očekivanju što će biti. Rješavao sam jednadžbe i matematičke zadatke koje sam postavljao, samo da vrijeme prođe. Jednoga dana 171

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

čuo sam neku gužvu i jauke iz ćelije preko puta moje. Gledao sam na rupicu kako izvlače nekog čovjeka. Na to su došli k meni i rekli: „Oreb je završio, a tako će završiti svaki naš neprijatelj!“. Oreb je bio u policiji u Banjoj Luci i, valjda, zbog nekih veza stradao. Noću bi znali ustaše upasti u moju ćeliju te izvaditi noževe iz čizama i prijetiti se. Ja bih samo ponavljao pokajanje.

Navečer uoči prvog petka l. prosinca 1944. došle su ustaše u ćeliju i rekle da pokupim stvari i da idem pred njima. Kuda, nisu mi rekli, i ja sam mislio da će me strijeljati, pa sam se obazirao. Doveli su me pred zgradu uprave logora i rekli da čekam. Odveli su me pred upravnika, koji me opet izgrdio i rekao, ako još budem govorio ili prosvjedovao, da će me strijeljati. Došla je intervencija iz Zagreba da me puste. Odveli su me kući, bila je noć, i nitko nije znao da sam došao. Sutradan na prvi petak došao sam u crkvu na misu i vjernici su me ljubili u crkvi od veselja zbog izlaska iz logora. Tako isto poslije i građani, bez razlike. Saznao sam da je moja susjeda Greta Džajić, koja je stanovala u kući kraj crkve gdje su sada časne sestre, intervenirala za mene kod njemačkog zapovjednika koji je kod nje stanovao. Rekla je: „Ustaše su odvele našega župnika, ovdje će nastati revolucija!“. On je preko funkaaparata /radio-vezom, op. prir./ javio u Zagreb da se obavijesti nadbiskup Stepinac. On je intervenirao, ali su me zadržali u logoru još 15 dana.

Moj pomoćnik Cafuta pozivao je u crkvi vjernike da se mole za mene.

Molili su krunicu, litanije Svih Svetih i prikazivali misu za me. Čak je bilo i klanjanje u tu svrhu.

Dana 23.XI. 1944. umro je u Jasenovcu ustaški duhovnik i bojnik Zvonko Brekalo, svećenik naše biskupije /upravo je bio rodom iz bosanskogradiške župe – op. prir./.

Dana10. XII. 1944.: Velika je poplava. Vodostaj Save je 8,35 metara iznad normale pa vjernici ne mogu dolaziti, a pogibelj je da pukne nasip.

Ipak dolaze na zornice, njih 40-50.

Dana 24. XII. 1944.: Misa „ponoćka“ na Badnjak u 17 sati. Zamolio sam vlasti da straže na prilazima grada puštaju vjernike na misu, ali sam zamolio i vjernike da do 19 sati odu svojim kućama, jer je redarstveni sat od 19 sati.

Ipak je ponoćka lijepo prošla. Bilo je vedro i mjesečina. Imali smo u crkvi sedam borova, na jaslicama i kod oltara. Borove sam kupio dva po 4.000 kuna, a druge smo uzeli iz bašča zapaljenih kuća /prognanih njemačkih vjernika – op. prir./ u Windhorstu. Uza sve zabrane, na Božić se pucalo kao nikad, pa čak i topovima i bacačima.

Dana 30.XII. 1944. dobio je dosadašnji duhovni pomoćnik vlč. Anton Cafuta dekret za upravitelja župe Windthorst /Nova Topola/, te je odmah otišao na župu. Da se spasi što se spasiti može nakon odlaska Nijemaca.

172

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Dana 31. XII. 1944.: Stara godina. Zahvalnica u 17 sati. Crkva puna vjernika, iako iz sela nisu mogli doći, jer je bio zabranjen ulaz u grad i izlaz iz njega kao mjera predostrožnosti zbog mogućeg napada partizana. Straža je bila postavljena i oko crkve da se ne bi tko uvukao.

Statistika župe za 1944. godinu Rođeno je 129 djece.

S pravoslavne vjere prešlo ih je deset, starokatolik jedan, evangelik jedan.

Umrlo ih je 133, od toga vojnika u borbi 37, od partizana stradalo 42, djece ispod sedam godina 35. Izvan župe poginulo je 11 naših župljana.

Vjenčana su 34 para.

Sv. pričesti primljeno 17.256. Za pet godina otkako sam na župi, broj pričesti se udvostručio.

DOGAĐAJI 1945. GODINE Ne sjećam se datuma, ali se sjećam činjenica. Opet su zatvorili u policiji nekih 20 osoba. Nisam smio intervenirati, jer su mi zaprijetili. Domobrani su provalili u policiju i oslobodili zatvorenike. Budući da je već bio redarstveni sat, nisu mogli pobjeći iz grada, nego su došli k meni da ih sakrijem. Ali gdje, i to još tolike? Odveo sam ih u crkvu i crkvu zaključao. Kad je prestao redarstveni sat, nekako su pobjegli iz grada. Zapovjednik domobrana bio je domobranski pukovnik Bučar, a žena mu gospođa Marković iz Banje Luke, jako debela. Otišao sam do njega i čestitao domobranima na podvigu. U isto vrijeme došao je kotarski predstojnik Markan Mostarčić i prosvjedovao, ali nije uspio ništa.

Dana 19. III. 1945.: Biskupski ordinarijat iz Banje Luke javlja da je 17. veljače 1945. strijeljan po partizanima na Gredi u Šipuljama kod Sanskoga Mosta uzor-svećenik Josip Böckmann, župnik iz Prijedora, rodom iz Windhorsta.

Dana 23. III. 1945.: Bilo je preko 300 pričesti. U podne bombardirali su partizanski avioni – lovci Bos. Gradišku. Bombe su pale: dvije na kuću i kraj kuće Katušića, dvije kod gimnazije i na kuću N. Savića, a dvije preko Save kod Stare Gradiške. U 15,30 sati napali su opet i bacili bombe na magazin 173

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Jare Džajića i kod M. Savića. Poginule su 23 osobe, a 30-40 ih je ranjeno.

Tom prigodom poginuli su ovi: Alemka Banović, Marica Lukšić, koje su se toga jutra ispovjedile, i ja sam im na trgu, gdje su poginule, dao sv. bolesničko pomazanje. Još su poginuli: Andrija Orešnik, Štefica Mijani, Milivoj Čorak, Robert Pelić, Milan Lazić, Jovanka Ljuboje, svi u gradu, a Ana Lehota i Terezija Ivičić iz Dubrave Kolone. Osim njih poginuli su domobrani: Stjepan Kalizan, Josip Kogoja, Marko Marjanović i Mato Anušić.

Sutradan, 24.III. u podne, opet su bacili nekoliko bombi na kuću E. Raka i kraj magazina J. Džajića te preko Save. Žrtava nije bilo.

Dana 25. III. 1945., Cvjetnica: Zbog zračne opasnosti od bombardiranja, od danas su mise nedjeljom u 6,30, 7,30 i pučka u 9 sati. Mnogi bježe već rano ujutro u sela, jer se boje bombardiranja.

Dana 30. III 1945., Veliki petak: Navečer se pročulo da su došli četnici iz Crne Gore u Lamince i Razboj pa se svijet prepao, jer ih ima puno, i povlače se prema Okučanima. Prošlo je sve mirno.

Dana 1. IV. 1945. Uskrs.

Dana 4. IV. 1945. došlo je sedam djevojaka štihati župsku bašču. U 11,30 sati opet je bombardiralo grad šest lovaca. Srušen je pontonski most, pogođena džamija. Djevojke su obradile pola bašče i pobjegle. U župnoj njivi imali smo iskopano sklonište-rov, kamo smo bježali prigodom bombardiranja.

Dana 22. IV. 1945.: obljetnica moje mlade mise.

Vojska je napustila Banju Luku i povlači se prema Novskoj. I vjernici iz Bos. Gradiške bježe s njima preko, premda sam ih umirivao da ostanu. Vlasti su zaprijetile da će ubiti svakoga tko ostane. Pobjegli su i župnik iz Doline Nikola Tojčić i iz St. Gradiške Ivan Ferdo Maretić. Ostao sam ja jedini, pa što bude. Povukli su se i biskup /banjolučki mons. Josip Garić – op. prir./ i drugi. Navečer oko 21,30 napali su partizani Bos. Gradišku. Borba je trajala s malim prekidima do utorka 24. travnja 1945. ujutro, kad se hrvatska vojska povukla prema Okučanima, a ušla je u Bos. Gradišku 24. udarna brigada 45. divizije. Bacači su oštetili krov crkve, a tri granate su udarile u toranj. Jedan protokolac prošao je kroz prozor crkve i kroz orgulje i oštetio ih. Čitavo vrijeme borbe bio sam u župnom stanu.

Ujutro sam rano slavio sv. misu, možda zadnju, kako sam mislio. Partizani su ulazili u grad. Dolazili su k meni i tražili da nešto pojedu. Kod mene je ostala kao kućna pomoćnica Francika i ona im je dala jesti. Gledam: jedan se križa, drugi se krsti. Svi su oni bili pokupljeni sa sela. Došli su i oficiri i htjeli tući strojnicama cestu prema Okučanima s tornja crkve. Pitali su me 174

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

gdje je narod, pa sam im rekao da su prijetili onima koji se ne povuku. Odustali su od toga da tuku topovima i strojnicama. Jedan mi reče, da je čuo puno dobra za mene od pravoslavaca. Dok smo razgovarali, ugledao sam kroz prozor kuhinje, kako kopaju veliku jamu na crkvenoj njivi, a drugu manju odmah desno kod ulaza prema crkvi. „Koja li je za mene?“, mislio sam.

Rekli su mi da će tu pokopati u veliku jamu uginule konje, a u malu jednog heroja koji je poginuo. Bilo mi je lakše, pa sam ih zamolio da dublje kopaju da ne bi psi iščeprkali. Rekli su da će ga poslije prevesti.

Kod mene se smjestio njihov sud, a htjeli su zaposjesti i druge prostorije, a ja da idem kud znam. Došao je mještanin partizan Vaso Tomić i spasio da me ne izbace iz kuće. Ipak, valjda su odlučili ubiti me noću, jer su došli i lupali na vrata. Ja sam se snašao i rekao da je ovdje sud, pa su otišli. Sutradan smo morali doći na miting na trgu, a rukovodioci su bili na balkonu kuće apotekara Radišića te uz govore promatrali svijet. Dolazili bi partizani među nas i odvodili pojedince. Pojedini partizani padali su u trans od „živčane napetosti“, trzali i govorili: „Juriš, naprijed!“, a tako i koga su sve ubili.

Pitao sam mogu li vršiti svoje dužnosti, pa su mi rekli da mogu.

Dana 29. IV. 1945. objavio sam u crkvi: Od danas su mise nedjeljom u 8 i pučka u 10,30 sati. Upozoravam vjernike da mogu slobodno vršiti svoje vjerske dužnosti i dolaziti u crkvu. Na prvi petak bilo je 50 pričesti, u subotu 80, ali je mnogo vjernika izbjeglo pred vojskom prema Okučanima.

Zadnje oglase pročitao sam 6. svibnja 1945.

Kod mene je ostao don Ljubo Nikolić. Na 8. svibnja nastala je pucnjava po gradu. Čuo sam da su partizani ušli u Zagreb. Ovdje su ostali samo poneki i „OZNA“ (odjeljenje zaštite naroda) ili današnji SUP.

2. dio - ROBIJAŠ KOMUNISTIČKOG REŽIMA (1945.-1957.)

Moje uhićenje

Don Ljubo i ja sjedili smo za večerom. Partizani su opkolili kuću, a dvojica su ušla k nama s bajunetom na puški, ispitivali su najprije don Ljubu, a onda su rekli da ja pođem s njima. Odveli su me u zatvor „OZNE“ koji se nalazio u kući Subotića, na uglu blizu pravoslavne crkve. Dolje su bile prostorije za uhićene, a gore uprava. Prozori široki, a pred njima stražari.

Odmah su me odveli gore na preslušavanje.

175

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Drugoga dana gledao sam kroz prozor kako svijet prolazi, kad naiđe jedna pravoslavka iz Laminaca, ugleda mene i reče: „Što ćeš Ti tu, gospodine?“. Stražar joj reče da ode i kaže to onima gore. Otišla je i, kad se vratila, sve otresa rukama i veli: „Oni pitaju: 'Što ti imaš protiv njega, a ne za njega?'“. Naš stražar zvao se Kojo i nekako mi je bio naklonjen. Rekao mi je da je dobro što sam u toj sobi, jer imaju tri odjeljenja: jedno za sud gdje sam ja bio, drugo lakše, jer će ih pustiti, a treće je najgore, jer su svaku noć izvodili i strijeljali ljude i opet punili sobu. Hranu sam dobivao od kuće.

Jedne noći probudili su me i rekli da idem s njima. Odveli me gore u upravu. Tamo su mi rekli da idem na put, ali malo zaobilazno. Kuda? Spremio sam svoje stvari, oprostio se i čekao poziv. Negdje poslije ponoći odveli su me u stražaru u prizemlju i rekli da tu čekam. U neko doba iz susjedne kuće poslali su mi kavu i ovi su dopustili da je popijem. Kako su me vidjeli?

Negdje oko tri sata noću došla su seoska kola sa nešto sijena po mene. Kola su rekvirirali, a pratio me partizanski oficir Sulejman Topić, sin moga prijatelja Huse Topića, koji je držao pilanu na Obradovcu. Nisam ga poznavao, jer je bio u partizanima, a po zanimanju obućar. Pošli smo i došli do parka.

Sa zebnjom sam očekivao kuda će sada. Ili prema Kozari ili prema Banjoj Luci? Krenuli smo prema Banjoj Luci. U Novoj Topoli smo stali i on je naredio seljaku da donese još sijena od jedne kuće. Napunio je kola sijenom i bilo je lakše sjediti. Putem smo se zaustavljali kod pojedinih kuća gdje su bili partizani. Došli smo do Trna, gdje je bila gostionica Barać. Rekao je da ćemo se tu zadržati, pa smo izišli. Bio sam u civilu, a Topić me zvao „časni“, pa su mislili da sam neki partizanski oficir. Topić je dobio sobu da odspava, a ja drugu. Kako bih spavao u toj situaciji? Sišao sam dolje i rekao gospođi Barać da sam župnik iz Bos. Gradiške. Odmah su drukčije sa mnom postupali i dali mi jesti. Mi smo tu ostali do pred večer, jer Topić nije htio da me vide u Banjoj Luci. Pala je velika tuča – led.

U Banjoj Luci smo došli u OZNU, a nalazila se u kući „Kola srpskih sestara“, danas ruševina u Martićevoj /kasnije preimenovana u: Srpska ulica – op. prir./. Tu sam čekao u dvorištu. Došla su dva pratioca i odvela me u zatvor, a to je kuća gdje je danas bolnica za kožne bolesti prema Vrbasu.

Tu su me ubacili u sobu punu uhićenika. Nije bilo mjesta ni za sjedenje, a kamoli za ležanje. Ugledao sam vlč. /Božu/Laštru s Fehimom na jednoj prični– sećiji. Nekako sam se podvukao pod njih na pod i tu prenoćio. Svaki čas su nekog prozivali, a bilo je i ženskih, na velikim pričnama. Bilo je negdje pred Tijelovo, oko 22. svibnja.

Sutradan su me takoreći dan i noć preslušavali (Narančić), tako da je tipkačica padala od umora. A ja? Moji su doznali da sam tu, pa sam dobivao hranu od svoga kuma Hrubyja, urara. I mama je došla k njemu. Bilo je puno bijelih ušiju, pa smo ih čistili i tucali svaki dan. Čudo da nisam obolio od pje176

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

gavca. Tu sam dugo ostao i čekao rasplet. Bila je velika vrućina, pa su nam dopustili da se operemo u Vrbasu koji je tu blizu.

Jednoga dana došao je Mažar s još nekima i rekao meni: „Znaš li da je uhapšen Stepinac?!“ Odgovorio sam: „Lako mi je za njega. Ako se bude pitao narod, on će biti brzo pušten“.

Na to je Mažar odgovorio: „Što narod? Narod je glupa masa koju mi tjeramo pred sobom!“ Tako je doslovno rekao.

U ljeto su me odveli u „Crnu kuću“ /zloglasni banjolučki zatvor – op. prir./. Najprije su me htjeli dati na vojni sud, ali su odustali. Bio sam na najgornjem katu s dr. Bilogrivićem/mons. dr. Nikola Bilogrivić, banjolučki župnik, koji je osuđen na smrt i 20. 2. 1947. strijeljan u Boriku u Banjoj Luci – op. prir./. Kuća je bila bez krova i, kad su udarile kiše, bili smo u sobi pod kišobranom. Ja se dosjetio i otišao u podrum gdje je bila stolarija te sam ležao na „hoblbanku“. Kasnije sam prebačen na prvi kat u sobu br. 22 s podvučenom crnom crtom, jer su tu prije bili osuđenici na smrt. Gotovo dvije godine čekao sam na suđenje. Učio sam ruski i engleski.

Bilo je u sobi i partizana koji bi padali u „živčanu bolest“. Stravično je bilo gledati ih kako se trzaju i viču: „Naprijed, juriš, desno krilo zavij, kolji!“.

Govorili su koga su ubili, i drugo. U ćeliji je bio i dr. Šurkić, advokat iz Bos. Gradiške, zatim učo i pjesnik Mujezinović od Bos. Krupe koji je s spasio Ćopića /Branko Ćopić, Srbin, pjesnik s Grmeča – op. prir./, ali ovaj mu nije pomogao. On je o nekima od nas spjevao i pjesmu. Premještali su nas često u druge sobe. U jednoj smo bili toliko natrpani da nije bilo zraka. Neki su padali u nesvijest. Ja sam se dobrovoljno prijavio za ribanje dugog hodnika zajedno sa dr. Pučajem, samo da dođem do zraka. Tako sam jednom ribao (t.j. samo mokrom krpom prelazio po podu), a bila su otvorena vrata gdje su bili osuđeni na smrt i sutradan su neki trebali biti strijeljani. Kad su me vidjeli, tražili su odrješenje, a ja sam dao znak da se pokaju i dao im s hodnika odrješenje. Jedan inženjer nam je napravio od plehnate konzerve spravu, u kojoj smo pekli kavu. Gorivo su bile novine.

Provala „smrtnjaka“ U listopadu 1946. bio sam u sobi na drugom katu u kutu. Zvali su me da podignem paket i morao sam sići dolje. Pregledali su paket i dali mi ga.

Vratio sam se u sobu. Pola sata nakon toga nasta vika i pucnjava po „Crnoj kući“. Stražar je otvorio ćeliju „smrtnjaka“ /onih koji su bili osuđeni na smrt – op . prir./, koji su bili u lisicama. Među njima je bio Fajtović, logornik iz 177

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Bos. Novog. Nekako su uspjeli skinuti lisice i, kad je stražar otvorio vrata, oni su ga lisicama izudarali i onesvijestili. Oteli su šmajser, ubili stražara na kapiji, uzeli nešto oružja iz stražare i pobjegli. Nastao je metež i pucnjava.

Nismo znali što se događa. Vojska je provalila u „Crnu kuću“ i, kako su dolazili, tako su pucali na svakoga iz šmajsera. Neki su bili na šetnji, koji su trebali biti pušteni, ali oni su ih pobili, a zatim stepenicama trčali i pucali nasumice po sobama. Mi smo bili donekle zaštićeni u kutu, ali smo polegli po podu. Koliko ih je pobijeno, ne znam. Nakon toga nismo se smjeli dizati kad je donesen kazan s hranom, nego smo dodavali porciju jedan drugome i tako do vrata. Režim se vrlo pooštrio. „Smrtnjake“ su nakon toga okivali.

Jednoga dana, bio sam već u drugoj ćeliji, došao je stražar i upitao tko je iz Banje Luke. Nisam se javio, jer, iako sam iz Banje Luke, uhićen sam u Bos. Gradiški. Svi iz Banje Luke morali su u drugu sobu. Kad je mene ugledao, rekao je da i ja pređem u drugu sobu. U tu sobu su doveli Feliksa Niedzielskog /dr. Felix Niedzielski, ugledni katolički laik iz Banje Luke, koji je sudjelovao u ustaškoj vlasti kako bi mogao spašavati Srbe, ali je svejedno osuđen na smrt i strijeljan u Boriku u Banjoj Luci 1947. skupa sa župnikom Bilogrivićem – op. prir. /. U međuvremenu uhvatili su Gutića /dr. Viktor Gutić, nekoć ustaški stožernik u Banjoj Luci kojega su osudili na smrt skupa s Bilogrivićem i Niedzielskim, te su ga objesili u Boriku 1947. – op. prir./.

Bilogrivić je već bio u zatvoru.

Došlo je do suđenja u Sokolskom domu. K nama je došao jedan oficir i pitao: „Što mislite, tko je od njih najopasniji zločinac?“ Rekoše da je Gutić. Na to će oficir: „Kakav Gutić! On je budala! Najopasniji je Niedzielski, jer za njim ode mladež!“ Kada je suđenje bilo završeno, doveli su ih blizu naše sobe i slušali smo okivanje. Tko je okovan, taj je na smrt osuđen. Kako okuju jednoga, bace čekić na pod, pa smo po tome zaključivali koliko ih je osuđeno na smrt. Njih svu trojicu su osudili i odveli u „smrtnu sobu“. Bilo je još događaja, ali nisam smio notirati, pa pišem čega se sjetim. Čekao sam na suđenje i slao javnom tužitelju predstavku: ili da me pusti ili sudi. Psihički je trebalo sve to izdržati gotovo dvije godine! Konačno, u prosincu 1946., dobio sam optužnicu. Što mi je tu sve bilo imputirano, što je otpalo na suđenju! Grga Novak, pišući „Magnumcrimen“, prepisao je optužnicu kao da je stvar gotova. Među ostalim, da sam nagovorio Nijemce i da su pobili 400 ljudi – Srba, a ja sam upravo njih preko 300 spasio, što sam već opisao. Bio sam optužen da sam sudjelovao na kotaru na sjednicama i odlučivao koga će uhititi, a ja dolazio intervenirati i spašavati. Napisao sam odgovor na sve i naveo svjedoke, ali nažalost, nemam to kod sebe. Formiran je „monstre proces“ za nas 18. Neke nisam ni poznavao. Po redu prvi na 178

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

optužnici bili su: Markan Mostarčić, kotarski predstojnik u Bos. Gradiški, Martin Sudar, veterinar i ustaški logornik, pa ja, zatim dr.Odić, sudac, itd.

Jednoga dana u ožujku 1947. došao je brico da nas obrije, ali najprije su stavili svakome lisice na ruke. Sutradan su nas lisicama povezali po dvojicu i po srijedi još stavili lanac, i strpali u kamion. Dovezli nas u Bos. Gradišku i smjestili u podrum kuće Židova Elijau, na početku ceste za Obradovac. Bila je poplava i u podrumu vlažno, pa su dali nešto slame, ali su brzo uklonili slamu da je ne bi tko zapalio. Meni su iz župnog stana donijeli jastuk, pa sam na njemu nekako ležao, ali dan i noć vezan sa Sudarom, pa i kad je trebalo ići na zahod. Čitavo vrijeme dežurao je u podrumu jedan stražar s puškom.

Sve je bilo unaprijed određeno. Stražar je one koji će biti osuđeni na smrt pitao: „Što misliš, možeš li proći kroz ovaj nišan na puški?“. Meni su rekli da ću dobiti dosta godina zatvora. Suđenje je održano u Sokolskom domu u blizini. Vodili su nas s lancem po sredini u taj dom. Skinuli su lisice i vezali nas pojedinačno žicom, tako da mi je navrla krv i dugo sam imao ožiljak.

Suđenje u Bosanskoj Gradiški Suđenje je trajalo nekoliko dana, negdje od oko Blagovijesti do Velike subote 1947., kada je izrečena presuda. Od nas 18, na smrt je osuđeno 12, a drugi na vremenske kazne kao i ja. Došao je red na moje preslušavanje.

Moj odvjetnik bio je bivši tužitelj iz Banje Luke, kojega je moja majka platila. Nije uopće kontaktirao sa mnom i ja sam ga prvi put vidio na suđenju.

Rekao je svega dvije-tri rečenice. Morao sam se sâm braniti. Takozvani sud imao je tri člana i tajnika. Glavni je sudac bio Veljko Stojnić, bivši cestar iz Bosanske Dubice. Drugome više ne znam imena, a treći je bio Mirko Kašljević/Župančić omaškom piše Komljenović, ali je riječ o Kašljeviću o kojemu je i meni pričao te sam ga i osobno poznavao – op. prir./, za kojega sam čuo da je prije krao kokoši. Jedini pravnik bio je neki Milić iz Banje Luke. Suđeni smo u Sokolskoj dvorani. Na pozornici su bili suci i odvjetnici, a mi smo sjedili u prvom redu. Koga bi ispitivali, izišao bi na mali podij pred pozornicom. Iznad predsjednika suda bila je na zidu ogromna slika maršala Tita s velikim okvirom.

Koliko se sjećam, u optužnici je bilo više točaka, od kojih su neke otpale na suđenju. Tako su me teretili, da sam nagovorio Nijemce (!) da pobiju oko 400 ljudi iz sela Gazin Lug, kad su tamo poginula dva Nijemca, jer je blizu bila bojišnica s partizanima iz Kozare. Već sam prije spomenuo da sam baš iz toga kraja spasio preko 300 ljudi, kad su ih Nijemci pokupili s marvom i žitom. Na koncu je i sudac morao ustanoviti da se to nije uopće dogodilo.

Jedna od optužaba bila je da sam sudjelovao na sjednicama kotara gdje se 179

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

odlučivalo koga će zatvoriti, ali je i to otpalo. Bile su još neke točke kojih se ne sjećam, jer nemam optužnice.

Prva točka bilo je moje studiranje u Rimu i ono za što sam odgovarao za bivše Jugoslavije i bio pušten iz policije bez suđenja, što sam prije naveo. To su najviše ispitivali i na koncu je „javni“ /tužitelj/ rekao da sam išao tamo da naučim kako ću klati. „Koga sam zaklao?“, pitao sam ga, ali je ušutio.

Druga točka bilo je „sudjelovanje kod preuzimanja vlasti“. Za vrijeme prevrata 1941. sklonio sam se u Slavonski Mačkovac i vratio sam se kad mi je javljeno da su Nijemci preuzeli vlast. Nekoliko dana nakon toga pošao sam vidjeti što je sa župnikom iz Stare Gradiške. Kad sam prešao Savu, na obali je čekao Zvonko Sukić, student u Zagrebu, inače iz Bos. Gradiške, koga sam dobro poznavao. Nisam mogao znati da dolazi iz Zagreba. Bila je to slučajnost. Čuo je da su četnici pobili njegove i došao revoltiran osvetiti se. Imao je dekret ustaških vlasti da preuzme upravu kotara Bos. Gradiška.

Nije znao njemački, pa je mene zamolio da budem tumač kod Nijemaca. Ja sam ga molio da se ne osvećuje, jer su njegovi živi, i da bude mir i red. Prešli smo Savu i javili se kod Nijemaca. Ja sam preveo njegov dekret i Nijemci su pristali da on preuzme upravu. To je sve moje sudjelovanje. On je poslije predao upravu svome ujaku Markanu Mostarčiću koji je radio u kotaru kao blagajnik.

Za tu optužbu dobio sam deset godina kao i za prvu: studiranje u Rimu.

Dakle već dvadeset godina.

Optužili su me i da sam sudjelovao na sjednicama u kotaru i odlučivao koga će uhititi, ali nisu mogli nikako dokazati. Onda je „javni“ rekao: „Našao sam svjedoka koji će to potvrditi“.

Pred sud je došao jedan meni nepoznat čovjek i rekao: „Otišao sam na kotar da pitam kako se sada zove naša vjera /ustaške suvlasti, naime, odredile da se pravoslavni imaju nazivati grkoistočnjacima – op. prir./. Otvorio je vrata Mostarčić i ja sam ugledao tri ustaška oficira i među njima jednoga popa“. „Kako je izgledao taj pop?“, upitao je javni tužitelj. „Bio je jedar, plave kose i crven u licu“.

Javni pokaza na mene: „Je li to taj?“ „Onaj je bio jedriji i crveniji“.

Budući da sam bio blijed od zatvora, upitao me javni, jesam li prije bio crveniji. Odgovorio sam: „Svakako nisam bio tako blijed kao sada u zatvoru.

Nego, pitajte svjedoka, kako je bio obučen taj pop?“ 180

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

„Imao je smeđu halju i bijeli pasić“. „Pa to je bio neki franjevac, jer mi ne nosimo ni smeđi habit ni bijeli pasić!“, odgovorio sam. „Pa tko je mogao biti? Da nije fra Kruno Brkić (biskupov tajnik)?“ „Sigurno nije, jer bi me barem posjetio na župi, ali nije dolazio!“ „Pa tko je?“, upitao je „javni“. „To nije moja stvar“, odgovorio sam. Tako je to otpalo. Onda su doveli jednu ženu i pitali je, jesam li ja išao na kotar. „Jest, gotovo svaki dan!“, rekla je. Prepoznao sam je i rekao: „Pitajte svjedokinju, je li dolazila k meni?“ „Jesam dolazila, jer su mi uhapsili muža, pa sam molila župnika, da mi pomogne i intervenira na kotaru!“ "Odgovorio sam: 'Eto, zašto sam išao na kotar'. A takvih slučajeva bilo je dosta, dok mi nisu zabranili intervencije i zaprijetili!“. Na to je „javni“ odustao.

Još jedna točka za koju sam suđen bio je prijelaz pravoslavnih na katoličku vjeru. Svjedočio je jedan Srbin, prijatelj Mostarčića. Njemu je Mostarčić rekao da se prijavi meni za prijelaz na katoličku vjeru, jer će ga tako lakše spasiti. Odgovorio je: „Došao sam popu i najavio prijelaz. On mi je rekao da se za prijelaz traži slobodna odluka i poznavanje vjerskih istina. A ja ni svoje vjere nisam znao. Tako nisam ni prešao!“ Prešli su oni koji su mene prisilili da ih primim, a broj sam naveo prije u statistici župe Bos. Gradiška. Za tu točku dobio sam šest godina i to bi ukupno bilo 26 godina, što je svedeno na jedinstvenu kaznu od 18 godina strogoga zatvora s prisilnim radom. /Autor ovdje ne navodi, ali će kasnije spomenuti, da su mu oduzeta i sva građanska prava. – op. prir./ Moji svjedoci Pozvao sam se na stručnu učiteljicu Radulović koja je prešla na katoličku vjeru da mogne ostati raditi kao učiteljica. „Javni“ najavljuje njezino svjedočenje i određuje odmor prije toga. Nakon odmora nje više nema! Moga svjedoka Ivu Banovića zatvorili su umjesto da svjedoči za mene. Jedini me 181

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

branio Vaso Tomić, obućar kome sam spasio ženu i dio materijala, kada je bio otišao u partizane.

Za vrijeme suđenja, upravo dok su mene ispitivali, nastao je silan vjetar.

Svi se prozori otvoriše, a ogromna slika maršala Tita pade sa zida i poklopila bi predsjednika suda da se nije maknuo. Sve nas je to prestrašilo pa smo se digli, a stražar odmah uperi u mene pušku i naredi da sjednem.

Izricanje presude Izricanje kazne bilo je na Veliku Subotu. Već sam rekao da me moj odvjetnik nije uopće branio nego rekao samo dvije-tri rečenice. Od nas 18 osuđeno je na smrt 12, a mi drugi na vremenske kazne. Kad su mi izrekli kaznu od 18 godina zatvora, najavio sam žalbu. Dok su izriču kazne, zvone uskrsna zvona, jer je u to vrijeme bila uskrsna procesija oko 16 sati na Veliku Subotu. Kako je tužno bilo! Opet su nas vezali po dvojicu, u sredini lanac, i ubacili u kamion za Banju Luku. Kad smo došli u „Crnu kuću“, kako su nas odvezivali, tako su nas i tukli. Budući da sam imao kožni podstavljeni kaput, tukli su me po licu te sam bio sav plav od udaraca. Ubacili su nas u sobe gdje smo prije bili, a „smrtnjake“ u njihovu smrtnu ćeliju. Nisam našao ni deke ni drugih stvari. Netko je uzeo, jer su mislili da ću biti osuđen na smrt. Poslije su nađene.

Uskrs je, a ja nemam ničega. Jedan musliman s prezimenom Pršljić od Bihaća dobio je paket pa mi je dao dva jajeta za Uskrs. Kasnije je uspostavljena veza s mojima. Čekao sam da kazna bude pravomoćna, kad mi rekoše da se moj advokat nije ni žalio!!! To mi je rečeno prigodom posjeta jednoga iz uprave zatvora: „Što ćeš ti u ovoj sobi gdje su osuđeni, a osuda još nije pravomoćna? Tvoj se advokat nije žalio!“. Valjda je mislio da je bolje i ovako nego da sam osuđen na smrt.

Put u Zenicu Negdje u drugoj polovici travnja 1947. pokupili su sve pravomoćno osuđene iz „Crne kuće“ i vojnog zatvora u Kastelu, lancem vezali po dvojicu i stavili katanac te nas odveli na kolodvor u Banjoj Luci. Bio sam vezan s Lovrom Lulićem, mojim župljaninom iz Čatrnje kod Bos. Gradiške. Strpali su nas u dva vagona za marvu i zatvorili vrata. Nismo imali gdje ni sjesti nego na pod. U vagonu je bio župnik iz Prisoja koji je suđen po Vojnom sudu.

Sjedio sam neko vrijeme njemu na koljenu. Ubrzo nas je sve oslobodio lanaca jedan avijatičar. Kad bi milicionar otvarao vrata, brzo bismo prebacili 182

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

lance oko ruke. Putovali smo u Zenicu preko Zagreba i to dva dana. Noćili smo u Zagrebu u vagonu. U Brodu su nas premjestili u manje vagone, jer još nije bila izgrađena pruga normalnoga kolosijeka. U Zenici su nas dočekali milicionari, a Lulić je imao u Zenici sina milicionara. Kad smo došli u kaznionicu, otključavali su katance, a nama dvojici nikako da otključaju. Onda smo mi zakrenuli ruke i lanac je spao. Samo su nas pogledali.

U zatvoru Neko vrijeme bili smo u karanteni, a onda su nas svećenike stavili u ćelije u „Staklari“. Bilo je to najgore odjeljenje: male ćelije, ali su nas nagurali po deset i više, tako da smo morali ležati samo postrance. Krov je bio staklom pokriven: ljeti je bilo nesnosno vruće, a zimi hladno. Tu sam proveo više od četiri godine. Radili smo teške poslove s betonom, neki u ljevaonici, u bačvariji, u kamenolomu, neki čak i u rudniku, a najviše smo tucali kamen na kockice i nasitno za parkove i drugo. Teško je opisati sve te godine koje sam proveo u Zenici oko 13 godina, pa ću spomenuti ono čega se sjećam.

Bilo nas je neko vrijeme oko 80 katoličkih svećenika, a pravoslavnih četiri.

Sjećam se l. svibnja 1947. Bili smo u „Staklari“. Povikali su da izlazimo iz ćelija. Bilo je jutro, a ja u pidžami, jer smo dugo nosili svoje odijelo. Onako u pidžami izišao sam na hodnik, a oni nas odveli u krug gdje je bila proslava prvog svibnja. Meni neugodno u pidžami, ali tko te pita i gleda. Spavali smo na podu na deki. Jedan zatvorenik je dolazio ujutro i rekao: „Suđe za vodu!“ Svatko je morao imati bocu ili neku posudu za vodu. Ujutro bi nas po sobama puštali na umivanje i na zahod. Naš „privilegij“ bio je tucanje kamena.

Pred „Staklarom“ sjedili smo u krugu, razumije se na kamenu, a oni bi nam dovezli kamion krupnijeg kamena, koji smo morali razbijati čekićem od pet kilograma i onda sitniti. Mene je zapao taj čekić, i valjda nisam dosta kamena razbio, pa me milicionar kaznio da stojim na jednoj nozi i gledam u sunce! Od dizanja teškog kamenja dobio sam lumbago. Bili smo slabo obučeni, a kada je nastala zima, stavio sam ručnik mjesto šala. Morali bi stucati jedan kubik kamena, i to na „neradnoj hrani“! Bile su, naime, tri vrste jelovnika: puna radna hrana, poluradna i neradna, a mi tako težak posao obavljamo.

To znači malo kruha ili kukuruze i u čorbi jedno pet-šest zrna graha. Da nije bilo paketa od kuće, ne znam kako bismo izdržali.

Rad u bačvariji Poslije su nas premjestili u tzv. drugo odjeljenje, gdje nas je bilo u sobi oko 200, bez kreveta, spavali smo na podu. Jedni su radili u korpari, pleli od 183

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

vrbe košare, neki u livnici, a većina nas u bačvariji. Bila je smjena od nas 50, a radili smo burad od 200 litara za pulpu. /Pulpa je prema rječniku stranih riječi „u industriji prerade voća i povrća naziv za poluprerađeni proizvod koji sadrži cijele ili isječene ali neraspadnute dijelove ploda“ – op. prir./. Drvo je bilo još sirovo, neosušeno. Trapisti Penca/o. Tiburcije Penca, Slovenac, 1919.-2000./ i Juhasz /o. Valentin Juhasz, Mađar, 1914.-1981./ sastavljali su duge tako da su stavili gore obruč, a onda bi na vatri grijali da mogu stegnuti obručem i drugi kraj. Tada smo mi obrađivali. Trebalo je prije toga „štesati“ duge pod kutom. To je bilo najteže, jer su ivice duga oderale dlanove pa je išla i krv. Nekako sam se izvukao iz toga i radio na mjerenju danca šestarom, te nosio dance na obrezivanje i onda umetanje u bure. Trebalo je šestarom točno izmjeriti i staviti dance s kudjeljom. Za kace od 50 metara imao sam veliki šestar, jer smo radili i velike kace i trebalo se lotrama penjati. U jednoj smjeni izradili bismo oko 150 buradi nas 50 lančanim sistemom. Za mjesec dana burad se vratila rasušena... Neko vrijeme radili smo po grupama škafove. U mojoj grupi bili su Pajić /mons. Petar Pajić, banjolučki svećenik, 1902.-1974., koji je teško stradao u Slakovcima kod Vinkovaca kada su 1951. godine zatvorenike vlakom prevozili iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu – op. prir./, Kralik/Franjo Kralik, ugledan sarajevski svećenik, 1903.-1976. – op. prir./ i franjevac Ravlić /bilo je više franjevaca Ravlića, pa ne znamo o kojemu se radi – op. prir./. Nas osam izradili bi osam škafova u smjeni. Kralik je sastavljao, drugi obrađivali, utor stavljali, a ja sam obrezivao i stavljao dance. Iznutra je moralo biti sasvim glatko, da nigdje ne strši. Poslovođa je naše škafove pohvalio da se najbolje prodaju.

Jednom je pitao tko zna pisati transparente. Ja sam se javio. Trebalo je napisati na dugoj i širokoj traci: „Najbolji na poslu, najbliži slobodi“. Nisam imao kista, nego sam komad drveta tako udesio da sam mogao pisati velikim slovima. Stavili su traku u radionicu. Ja sam rekao poslovođi: „Ovdje nešto manjka!“ „A što?“, pita poslovođa. „Trebalo je priložiti popis onih koji su se istakli u radu, ali nisu pušteni“.

Izrađivali smo i mala burenca od jedno pet litara za stol i drvene čašice.

Opet je poslovođa pitao: „Tko zna naslikati šljivu?“ „Znam ja“, odgovorio sam. „A rezbariti na burencu šljivu ili grožđe?“. Opet sam se prijavio, premda to nisam nikada radio niti znam što je sve od alata potrebno. Tako mi je dao da izrezbarim na jednom dancu šljivu, a na drugom grožđe. Otišao sam u kovačnicu do kovača Mate iz Vareša i zamolio ga da mi napravi alat 184

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

i pokaže kako se radi. Onda sam sjeo na skemliju /mali stolac, šamlica/ i polako rezbario. Svidjelo se poslovođi. Trebalo je nešto lijepo za Velesajam u Zagrebu. Sa mnom u sobi bio je fra Mirko Ćosić /hercegovački franjevac, rođen 1903. – op. prir./, akademski slikar. On je izradio veliki zastor za kazališnu dvoranu, kopiju slikara Pengova. Njega sam zamolio da mi naslika, a ja sam obradio.

Vladika Varnava i biskup Čule Dok smo bili u „Staklari“, doveli su jednog dana sarajevskoga vladiku Varnavu. Bio je s nama u ćeliji. Rođen je u Americi, pa nas je učio engleski.

On je čuo za privilegije kardinala Stepinca u Lepoglavi, i kad su došli od uprave, pozvao se na Stepinca pa rekao kako i on ima /pravo na/ privilegije u zatvoru. Molio ih je da mu ostave bradu i kosu. Međutim, odgovorili su mu: „Tko si ti i tko stoji iza tebe? A za Stepincem je pola Europe.“ Ne znam što je bilo poslije s njim, ali znam da je bio u manastiru Gomionica i da je dolazio u Banju Luku. Bio je pravi isposnički tip: mršav, pobožan, isposnik, i svi smo ga žalili.

Nije mi poznat datum, ali došao je u zatvor i mostarski biskup dr. Petar Čule. Radio je s nama u bačvari. Dali su mu najteži posao: „štesanje“ duge.

Izrađivali smo burad za pulpu od 200 litara, a duge su bile od bukovine. Te duge je trebalo štesati pod kutom, na štosbanku. Jednoga dana pokazao mi je krvave ruke i rekao: „Pogledaj, Branko, moje krvave ruke.“ Odgovorio sam mu: „E, moj biskupe, i moje su bile krvave, ali je koža otvrdnula.“ Imao sam kratki podstavljeni kožni kaput i kožnu kapu, jer smo još nosili svoje odijelo. Njemu se nešto svidjela moja kožna kapa, pa sam mu je dao da nosi.

Njegov tajnik Mato Nujić, kad je pušten iz zatvora, nije htio otići dok mu nisu donijeli mantiju da u njoj prošeta po zatvorskom dvorištu. Čule je poslije bio interniran u franjevačkom samostanu u Tolisi kod Orašja. O njemu bi više znali hercegovački svećenici koji su bili s nama u zatvoru.

Poslije smo bili u „Staklari“, nekoliko soba jedna do druge na prvome katu i kontaktirali smo među sobom. Evo našeg telefona: ja bih kucnuo na mjesto na zidu gdje ću govoriti. Kad bih dobio odgovor kucanjem, prislonio bih na to mjesto praznu, dužu konzervu. A on bi, isto tako, s druge strane metnuo konzervu i slušao na nju. Govorio sam u konzervu i sve se razumjelo kao na telefonu. I tako smo razmjenjivali misli, želje, događaje.

185

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Pop TošoTrifunović Nama katoličkim svećenicima u „Staklari“ su pokupili knjige i brevijare. Jednoga dana došao je u našu ćeliju pop Tošo Trifunović, pravoslavni svećenik iz Doboja. On je smio nositi i imati knjige. Među ostalim, imao je „Njemački u sto lekcija“ od Šmausa. U zatvoru smo mogli kupiti teke. Od tintoplave olovke, ljubičaste, napravio sam tintu i prepisao čitavu knjigu na koljenima.

Brevijar i krunica Neki naši, civili, radili su po krugu, a medu njima i neki Piličić iz Vrbanjaca, rođak našeg vlč. Piličića/vlč. AntonPiličić, r. 1936. u Vrbanjcima kod Kotor Varoši, banjolučki svećenik, zaređen 1964., živi u Zagrebu – op. prir./.

Jednoga je dana došao k meni u „Staklaru“ i rekao: „Čistili smo tavan i našao sam onu tvoju svetu knjigu (brevijar). Što ćeš mi dati da ti je donesem?“ „Može li paklić /kutija/ cigareta?“, upitao sam.

Sav veseo, reče mi: „Može!“ I donio mi ga je. Poslije stražar nije ni pitao odakle mi to. Izvršen je nalog i gotovo, nema razmišljanja.

Mi svećenici bili smo u trećem odjeljenju, u najgoroj izolaciji. Kad smo izlazili tucati kamen, morali smo držati ruke na leđima i ići pognute glave da nikoga ne gledamo, sve do mjesta tucanja kamena.

Jednoga dana iznenada su upali stražari u našu sobu i viknuli: „Ruke u vis!“ Tražili su krunice i nabožne predmete. Bio sam blizu vrata i nisam imao kad sakriti krunicu. Bila mi je u lijevom džepu od hlača pokrivena rubcem.

Mene je baš pregledao najgori, zvani „Gala“; sam je sebe tako nazvao. Ja sam se molio: „Sveti Anto, pomuti mu pamet da je ne nađe!“ Turao je ruku u oba džepa, i lijevi i desni, pipao, tražio, ali krunice nije našao. Drugima su našli i odnijeli, iako su ih neki i sakrili, a kad su otišli, ja sam svoju krunicu slavodobitno izvadio iz džepa i pokazao svećenicima. Bila je dugačka, s dosta velikim razmakom između zrnaca, tirolski rad, poklon časne sestre Fabiole, a ja sam ju blagoslovio u Loretu.

P. S. Poslije je taj "Gala" uvidio da nema karijere od toga da nas progoni, pa je u zatvoru naučio voziti kamion. Poslije je bio vozač autobusa kod 186

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

"Autoprevoza" u Banjoj Luci. Viđali smo se, ali mu nisam nikad predbacio što nas je nekoć progonio, pa smo postali dobri prijatelji.

Izrađivali smo i bicikle Bili smo u trećoj smjeni od 18 sati do 6 sati ujutro. Trebalo je izdržati.

Ja sam radio na presi i to one spojnice na lancu. Dobivao sam trake lima i štancao na presi. Za koljen na biciklu trebalo je najprije stavljati na vatru.

Ako bi previše stajalo, onda bi sjale iskre kao prskalice na božićnom drvcu.

U bojaonici (farbariji) Tu smo najviše radili. Bila je radionica duga oko 40 metara gdje su se bojali željezni kreveti (stranice) i limeni ormari za odijela radnika. Sušio je topli zrak koji je bacao topli vjetar po radioni. To smo iskoristi da operemo maramice i brzo osušimo. Mi smo bojali stranice kreveta. Trebalo je najprije skinuti hrđu. Radili smo po dvojica: ja i jedan četnik Luka. Uz mali odmor tu sam izmolio krunicu i rekao Luki da neko vrijeme sam radi, a onda neka se on odmara. Ništa nije pitao. U onim ormarima netko od nas bi ispekao kavu, pa bi nas pozivao samo da milicionar ne vidi. Čak smo pravili i poparu! Štedjeli bismo kruh za to. Tu je radio jedan naš katolik kod peći pa bi nam napravio, i dodali bismo još sira. Zasiti nas za tri dana. Bilo je i ispovijedanja u ormarima, jer je bila ogromna radionica pa milicionar nije mogao sve nadzirati. Neko vrijeme smo dobivali mlijeko u prahu, a onda su nama svećenicima ukinuli, jer da nama ne treba. Izrađivali smo i stranice u boji sa slikama za Zagrebački velesajam. Čak smo lakirali i auta. Kako koja boja tako smo i pljuvali. /Naime, nagutali su se toga laka, jer nisu imali zaštitnih sredstava, pa bi im to ušlo i u pluća, te bi pljuvali „u koloru“, prema boji koju su koristili. – nap. prir./ Sviranje u orkestru Čuli su da sviram violinu, pa su me pozvali u neki naš orkestar. U mene bagavi prsti, dugo nisam svirao, ali sam pitao kolege, jesu li za to. To je ujedno bila i zgoda da govorim misu, jer sam bio slobodniji. Imali smo prilično dobar sastav, jer su bila dva člana sarajevske opere: Flojhar i Žura. Jedan je svirao pozaunu, a drugi violinu. Poslije sam ga susreo u Zadru, gdje je vježbao sjemeništarce. Toliko smo se obradovali sastanku nakon zatvora. Već 187

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

je bio bolji sastav orkestra te smo svirali čak i dijelove nekih opera. Kada su njih dvojica pušteni kući, onda sam ja vodio orkestar. Nisam radio u radionici, nego sam u sobi vodio kantinu.

Sobni starješina bio je neki Marko iz Bosanske Dubice. Nije znao pisati, pa je mene molio da mu obavljam raporte i vodim kantinu. Moglo se nekad kupiti nešto voća, kruha i drugo. Njemu sam dao da mjeri na vagi. Zatvorenici su imali svoj depozit u blagajni; jednu trećinu su mogli slati kući, jednu su mogli trošiti, a treća je ostajala kod njih i davali su zatvorenicima prigodom izlaska. Ja sam išao u glavnu blagajnu s popisom članova u odjeljenju i bilježio koliko tko može potrošiti. Mi koji smo ostali u našoj prostoriji s dva dijela, spavaonicom s duplim krevetom i prostorijom za dnevni boravak, morali smo uređivati i ribati prostoriju. Ja sam rekao starješini sobe Marku: „Ti ne znaš pisati pa ćeš mjesto mene ribati“. Iskoristio sam zgodu te sam govorio misu kod kreveta. Iznad mene imao je krevet četnik Simo od Doboja, inače krojač. Dobro smo se pazili. Kad bi nam davali zatvorenička odijela, samo bi svakome bacili, bez obzira odgovarali mu ili ne. Simo je radio u krojačnici i rekao mi: „Samo ti uzmi što ti dadnu, imam ja za tebe odgovarajuće“.

Misa u zatvoru Nekad bih ujutro, dok smo se oblačili, govorio misu, a Simi sam rekao da brzo ode. Svećenici su pratili sa svojih mjesta, a onda bih dao posvećene hostije u limene kutijice od lijekova i oni su nosili po odjeljenjima, ispovijedali i pričešćivali zatvorenike. Umjesto kaleža imao sam čašu, mali misal, a kao patena /plitica/ mi je služio moj zatvorenički broj 6598 koji sam morao nositi oko ruke. Bio je to četvrtast karton opšiven platnom. Uvijek sam imao rezervni, ali nenapisan broj. Često je bio pretres stvari i taj karton je bio sumnjiv. Rekao sam da je rezervni broj, ali je stražar svejedno razderao da vidi što je unutra zašiveno.

Mi smo svirali prigodom predstava koje su davali u dvorani i kad bi neka grupa bila puštana kući. Prepisao sam naslove i pjesme bez teksta i te kajdanke uvezao te sam to na izlasku iznio.

Javna priznanja zatvorenika Izabrali su grupu zatvorenika s visokim kaznama i „obrađivali“ ih. Dali su im bolju hranu i bili su slobodniji. Nekoliko puta su i nas svećenike doveli u dvoranu i stavili naprijed da nas svi vide. Bilo je sve nekako svečano, a mi 188

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

nismo znali što će biti. Bila je nazočna i uprava te probrani zatvorenici. Na pozornicu bi izlazili oni iz odabrane grupe i govorili što su učinili. Za sve smo bili optuživani mi svećenici, pa bi masa skandirala: „Popovi, najgori lopovi!“, zatim: „Živio Tito!“, i svi bi ustajali i pljeskali. Mi smo ustali, ali nismo pljeskali, pa su nam prijetili. Rekao sam: „Kako će lopov vikati Titu i pljeskati mu?“. Oni s pozornice iznosili su neke optužbe na druge. Među njima bio je i Veselko Lončarević iz Mičija, kome sam ja primio marvu i dao sobu kada je izbjegao u ratu. Njega su prisiljavali da tereti mene, ali nije se usudio, nego je rekao što sam mu učinio. To je trebalo psihički izdržati.

Put svećenika u Srijemsku Mitrovicu Jednom su došli k nama i pitali tko zna neki strani jezik. Javili su se neki.

Rekoše meni da sam studirao u Italiji i da znam talijanski. Odgovorio sam: „U zatvoru sam zaboravio i hrvatski, a kamoli talijanski!“ Bilo mi je sumnjivo i nisam se htio prijaviti. Njih su odijelili i tek kasnije smo saznali što je bilo s njima. Vozili su ih vlakom za Srijemsku Mitrovicu i tamo su trebali prevoditi što strani tisak piše o nama, naime o Jugoslaviji. Negdje na otvorenoj pruzi iza Vinkovaca pokvario se njihov vagon te su ih otkvačili i tako su čekali na otvorenoj pruzi. Bili su vezani po dvojica u vagonu. Odjednom se čuo pisak lokomotive. Htjeli su izići iz vagona, ali je milicionar zavikao da će ubiti svakoga tko izađe. To su mu bile zadnje riječi. Lokomotiva je udarila u vagon, stranice su se otvorile, i oni su ispadali iz vagona na nasip. Ipak su neki poginuli, pa i svećenik Mitar Papac iz Hercegovine. Tu je stradao i Petar Pajić i još neki. /Pajić je preživio, ali je pretrpio teške povrede nožnih zglobova pa mu je jedna noga ostala znatno kraća i te je posljedice nosio do konca života – op. prir./ Odvezli su ih u bolnice u Vinkovce i Osijek. Bilo je to nekako pred prvi svibnja /t. j. 28. travnja 1951. – op. prir./.

Mi smo čuli da su svi poginuli i oplakali ih. Negdje u lipnju mi ostali tucamo kamen kod „Staklare“, kad ide kolona i naši svećenici se vraćaju. Kao da su uskrsnuli, toliko nas je to iznenadilo i obradovalo.

Vođenje pjevačkog zbora Kada je dirigent pjevačkog zbora otišao kući, nisu imali drugoga, pa su mene zamolili da preuzmem zbor. Vodio sam dva zbora: masovni za njihove pjesme i umjetnički za koncerte. Bilo ih je u svemu oko 40 članova. Repertoar sam ja birao. Priredio sam koncert u dvorani. Za tu zgodu dali su mi crno odijelo P. Artnera /o. Anton Artner, 1920.-1995., iz samostana Marija 189

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Zvijezda u Banjoj Luci/, trapista. Prvi koncert je vrlo dobro uspio pa sam spremao i drugi. Jednoga dana dođu milicionari i kažu: „Koga prozovemo, neka kupi svoje stvari i pođe s nama“. Mene su prvog prozvali. Zašto, nisu mi rekli.

Odveli su me u „Staklaru“.

Božja providnost Jednom je došao u sobu neki iz Sarajeva, mislim da se zvao Banjac, te upravnik zatvora i još neki drugi. Pitali su svakoga zašto je u „Staklari“. Ja sam odgovorio da nemam pojma. Na to je upravnik rekao da su to njihove nutarnje stvari. Pitao me zbog čega sam suđen i ja sam odgovorio da je suđenje bilo obična farsa. Naljutio se i rekao da će me zvati na saslušanje o suđenju. Rekao sam da molbu za pomilovanje nisam slao, jer se ne osjećam krivim. Sutradan me stvarno pozvao i ja sam mu sve rekao o suđenju.

Odgovorio je da će provjeriti i, ako ne bude istina što sam rekao, da ću ga upamtiti.

Došao je i državni blagdan, 29. studenoga, kada se snižavaju kazne i neki zatvorenici puštaju kućama. Mi u „Staklari“ nismo znali što se događa.

Dođe stražar pa mi reče: „Tebi je sniženo pet godina!“ Dakle kazna je smanjena na 13 godina, a to znači da je preostalo još oko pola godine. Nitko mi drugi ništa nije rekao dok nije opet došao Banjac i pitao je li mi smanjena kazna. Rekao sam da mi je tako rekao stražar, a on je to potvrdio. Eto, da nisam bio u „Staklari“, toga ne bi bilo. Pa zar to nije upravo Božja providnost? Još sam bio neko vrijeme u „Staklari“, a onda su došli iz uprave i rekli da me puštaju u bolje odjeljenje među druge i da opet preuzmem pjevanje. Odgovorio sam doslovno: „Ja sam svoje dobio, a sada tražite drugu budalu!“ Ipak su me premjestili u odjeljenje s drugima, gdje su bili i neki svećenici. Istu večer kad sam došao, bilo je biranje aktiva sobe. Mene su aklamacijom izabrali za predsjednika aktiva u koji su spadale i razne sekcije.

Odmah sam odbio i rekao: „Aktiv, to mi sliči na nešto komunističko, a ja sam katolički svećenik, i ne pristajem. Svi će svećenici i bez aktiva pomagati u poučavanju nepismenih.“ Neki su svećenici pristali, pa su morali držati predavanja. Sjećam se kako je fra Bosiljko Gubo /bosanski franjevac fra Bosiljko Gubo, 1908.-1960. – op. prir./ držao predavanja iz zemljopisa, ali je morao hvaliti sve što su partizani učinili, napose ofenzive i drugo. Franjo Kralik je držao predavanje iz njihove neke brošure i govorio, kako je sve nastalo iz vode. Kada sam mu prigovorio, rekao je: „Zar si to primijetio?“. Držale su se čitalačke grupe gdje nam je 190

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

tumačena politika, a sobni starješina bio je jedan razbojnik iz Tuzle koji je ubio svoju ženu, raskomadao, stavio u vreću i bacio u rijeku Jalu. Ja sam za to vrijeme molio krunicu.

JOŠ NEKA SJEĆANJA Proslava Božića u zatvoru Sjećam se da smo tucali kamen. Bio je Badnjak, a nama su dovezli dva kamiona kamena da imamo za dva dana. Sutra je Božić! Međutim, mi smo se dogovorili da prionemo uz posao i stucamo taj dan oba kamiona kamena.

Tako smo i učinili. Kada je došao stražar po nas, začudio se kako smo sve stucali. Nije bilo više vremena da nam dovezu drugi kamion kamenja. Tako smo za Božić bili slobodni u našim prostorijama. Bilo nas je tada u velikoj sobi oko 200, ali bez kreveta. Uz to je bila jedna manja soba za desetoricu te umivaonica i zahod. U toj manjoj sobi držana je Ponoćka. Kako?

Na Božić smo zamolili sobnog starješinu, bio je musliman iz Brčkog, da donesemo harmonij i da možemo pjevati. Donesen je harmonij i mi smo se okupili na sredini sobe, gdje je svećenik Kočiš /vlč. Stjepan Kočiš, vrhbosanski svećenik, 1895.-1980. – op. prir.) držao božićnu misu. Znao ju je napamet. Mi smo pjevali božićne pjesme. Nezaboravan doživljaj! Kad smo završili, svatko je sjeo kod svoga ležaja i počastio druge. Imali smo čak i pšenicu i svijeću. Dok smo tako slavili, uletio je u sobu kulturni referent, stao nas psovati, šutati našu pšenicu nogama govoreći: „Zenica se slegla pred kaznionicu da sluša Vaše pjesme!“ Mislio sam u sebi: „Mi smo svoje proveli, a sad nas možeš i ubiti.“ Ipak, prošlo je bez posljedica. Inače bi znali baš na Božić odrediti „pȁrenje“ (pranje) odjeće i tuširanje. Ili neki drugi posao, samo da nismo slobodni. Kako smo došli do vina i hostija? Mogli smo primati sirće/ocat/ i ulje za salatu. U paketu bi poslali bočicu sirćeta i ulja, a na vino bi nalili ulje.

Mi smo filtrirali, okrenuli bočicu pa je isteklo vino, a ostalo ulje. Hostije smo dobivali, ali ne u obliku hostija, nego rastrgano. Stražar je pitao: „Kakav je to sirotinjski kolač?" Kad je bilo grožđa, znali smo i sami napraviti vino.

191

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Major Vlado Jednom me pozvao u upravu major Vlado koji je došao sa slikom H. P. D. „Posavac“ /Hrvatsko pjevačko društvo „Posavac“ iz Bos. Gradiške koje je neko vrijeme vodio upravo Župančić kad je bio župnik tamo – op. prir./ da ispita tko je sve na slici i da mu kažem koji su bili ustaše. Bila je povećana slika s upravom, ja kao dirigent i pjevači. Dao mi je papir i olovku da o svakome nešto napišem. Vratio sam mu olovku i papir i rekao: „Ovdje ima i muslimana i pravoslavnih. Nisam gledao tko je što, nego kakav glas ima i voli li pjevati. To je bio moj kriterij.“ Naljutio se i rekao: „Ne ćeš ti nikad izići iz zatvora. Za deset godina ne će biti ni vjere ni vjernika!“.

Odgovorio sam: „Ja ne znam hoću li još toliko živjeti. Ali, ako ostanem živ, volio bih da se nakon deset godina susretnemo pa da vidimo tko je u pravu!“ Na to mi je nešto opsovao i pustio me u sobu.

Kako su završili moji suci?

Zanimljive su i kasnije sudbine mojih isljednika i sudaca. Šef OZNE u Bos. Gradiški Stojan Milašinović, koji me je uhitio, poginuo je mjesec ili dva kasnije od četnika.

Sudac Veljko Stojnić, koji me je osudio na 18 godina zatvora, dobio je kasnije isto toliko kao „informbiroovac“. Došao je u Zenicu i tu su ga oni koje je osudio gađali grudama snijega, jer je to bilo u veljači.

Treći, Mirko Kašljević, katolik iz Zalužana iz barlovačke župe, bio je poslije po raznim mjestima javni tužitelj i konačno došao u Banju Luku. Tu se htio oženiti s jednom dobrom katolkinjom koja je služila kao kućna pomoćnica kod obitelji Klindić-Glavaš, a imala je svoj stan preko Vrbasa. Ona je tražila crkveni brak.

Jednoga dana oboje su došli k meni na zaruke. Nisam mu ni riječi spomenuo o suđenju, ali on se preznojavao od muke. Utvrdio sam njegovo slobodno stanje za crkveni brak – donio mi je dokumente od župnika – i ja sam ga poučavao. Malo se oslobodio kad je vidio da prelazim preko svega.

Vjenčao sam ih crkveno i dolazio je sa suprugom u crkvu. Čak je poslije obavljao i pobožnost prvih petaka. Kada je obolio na smrt, pozvala me nje192

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

gova supruga Milka da ga opremim sakramentima. Došao sam u bolnicu i liječnik reče da malo pričekam, jer je bolesnik jako loše. Uspio sam dati mu sve sakramente. Uskoro nakon što sam se vratio kući, došla je supruga i rekla da je umro. I to mi je bila jedna utjeha, njegovo obraćenje.

Otpust iz zatvora u Zenici Sjećam se da je to bilo prije 29. studenoga 1956. /ovdje se vjerojatno radi o tipfeleru, jer je to moralo biti 1957. – op. prir./, dakle nešto oko pet mjeseci prije nego je isteklo 13 godina, kada sam trebao biti pušten. Upravo sam bio u našoj prostoriji za dnevni boravak i molio Treći čas prije odlaska na posao. Došao je stražar i u spavaonici prozivao one koji su pušteni kući. Ja sam nastavio moliti, kad mi rekoše da je i mene prozvao. Rekao sam: „Dok svršim moljenje Trećega časa!“.

Kada sam došao, rekao mi je da kupim stvari i dođem u dvoranu za priredbe. Dobio sam prije toga paket, pa sam podijelio drugima. Sjećam se da sam fra Miji \eni dao svoju kapu i koporan /vrsta kaputa – op. prir./, jer su bili novi. Počeo sam se opraštati s drugima, a stražar to brani. Rekoh mu: „Pa dosad smo bili zajedno, moram se pozdraviti!“.

U dvorani sam ostao dan i noć. Tamo sam i prespavao na klupi, jer su čekali dok se svi skupe iz drugih zatvora. Bio nas je priličan broj. Mene su zvali u upravu na razgovor i tom prilikom rekao je upravnik: „Sad ćete u Banju Luku kod biskupa, pa se nadamo da ćete nas obavijestiti, što se tamo govori!“. „To vi od mene tražite da budem vaš špijun? Time se ja ne bavim. Ja mogu samo za sebe reći da ću biti lojalan građanin, a ako je to uvjet puštanja, radije me vratite natrag.“ Tako su digli ruke od mene i nisu me više nagovarali. Pušten sam uvjetno za sljedećih pet mjeseci, s gubitkom građanskih prava i časti na pet godina, nisam se smio udaljavati iz Banje Luke i morao sam se javljati na SUP-u /Sekretarijat unutrašnjih poslova – op. prir./ u Banjoj Luci. Pri izlasku iz zatvora 28. studenoga 1956. /treba biti 1957. – op. prir./ bila je pred kaznionicom prozivka. Spomenuli su i fra Miju Đenu da je pušten, ali mu to nitko nije rekao, pa je pušten drugi dan. Sa mnom je pušten trapist Valerijan Andrijević /trapist Anto, redovničkim imenom o. Valerijan, Andrijević, 1917.1986., kasnije je prešao u kler Banjolučke biskupije – op. prir./.

193

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Izišli smo u robijaškom odijelu i najprije smo otišli do župnika župe sv.

Josipa Remera /dr. Rudolf Römer, vrhbosanski svećenik, poznati profesor biblijskih znanosti, 1905.-1982. –op. prir./. Tamo smo bili počašćeni i onda nas je, po našoj želji, odveo fotografu, da imamo uspomenu u robijaškom odijelu. Meni je majka ostavila civilno odijelo kod jedne obitelji u Zenici pa sam se tamo presvukao, a robijaško sam morao vratiti kaznionici, jer sam bio platio kauciju. Otišli smo do crkve sv. Ilije koju drže franjevci i tamo smo ručali, a župnik nam je izvadio karte za vlak. Bilo je to pred praznik, pa je bilo puno putnika. Stvari sam imao u jednom velikom ruksaku. Nismo mogli ni proći kroz peron od mase, nego nam je župnik pomogao da pređemo ogradu i tako dođemo do vlaka. Sve je bilo puno pa nismo mogli ni ući u vlak. Onda sam zavapio: „Toliko godina sam proveo u zatvoru i sada ne mogu u vlak!“.

Kad su to čuli neki mladići, uhvatiše me i digoše u vlak kao i Valerijana /Andrijevića/. Do Doboja sam stajao većinom na jednoj nozi, tolika je stiska bila. Od Doboja bilo je mjesta za sjedenje. Tako sam došao u Banju Luku.

Majka je bila kod svoga brata Hromatke i tamo sam prespavao i napričali smo se. Poslije sam došao u biskupiju, a bio je tada biskup Čelik /dr. Dragutin Čelik, biskup, apostolski upravitelj Banjolučke biskupije od 1951. do 1958. – op. prir./. Kad bih ja nešto pričao, bio je ustrašen i sve mi pokazivao da ne govorim. Poslije mi je bilo jasno, kad sam čuo da su mu stavili prisluškivače. Trebao sam pratiti biskupa u obližnje župe, pa sam molio SUP za dozvolu kretanja, ali mi nisu dali. Tako sam ostao u biskupiji do isteka uvjetne kazne, a onda sam obišao neke župnike.

Opet na slobodi U lipnju 1958. dobio sam dekret za župnika u Mrkonjić-Gradu, a dotadanji župnik don Niko Kaić /don Nikola Kaić, svećenik Banjolučke biskupije, 1885.-1960. – op. prir./ otišao je kao umirovljenik u Livno k župniku. Nisam imao namještaja nego nešto malo inventara s dvije drvene sećije. Majka je bila sa mnom, ali je spavala kod obitelji Matije Stipančića, dok se nismo nekako snašli i nabavili najnužniji pribor za kuhanje i nešto pokućstva.

Još bih spomenuo i to da mi je dolazio iz Sarajeva član SUP-a i rekao da sam nedužan ležao te da napravim molbu pa će mi skinuti pet godina gubitka časti i prava. Odgovorio sam: „Nisam pravio molbe ni u zatvoru, a kamoli sada na slobodi. Meni to ne smeta. Kada bih kod župljana izgubio svećeničku čast, to je nešto drugo, a ovo mi ne smeta.“

194

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Na to sam se i pozivao, kad su me u Jajcu u SUP-u nagovarali da stupim u svećeničko udruženje /svećeničko udruženje „Dobri Pastir“ koje su protežirale i kontrolirale komunističke vlasti – op. prir./:„Vi ste mi oduzeli građansku čast, pa niti mogu birati niti biti biran i stvar je svršena!“.

Time završavam ove svoje memoare.

A. M. D. G. et B. V. M. /Ad maiorem Dei gloriam et BeataeVirginisMariae – Na veću slavu Božju i Blažene Djevice Marije; nekoć uobičajena formula – op. prir./ BANJA LUKA, 6. I. 1990. Mons. Branimir Župančić, svećenik u m.

Priredio: msgr. dr. Anto Orlovac

195

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

STRAŠNA ISTINA O BLEIBURŠKIM MARŠEVIMA SMRTI! SJEĆANJA NA KRIŽNI PUT Tomo Bešker

U prošlom (34. broju “Suze dolinske”) smo donijeli prvi dio sjećanja Tome Beškera na strašna događanja u Gornjim Podgracima koncem lipnja 1945. godine. Podsjetimo se kako je gosp. Tomo godinu dana bio je u sastavu domobranske vojske, a potom je postao vojnik Wehrmachta te je završetak rata dočekao u odori njemačkih oružanih snaga. O svom zarobljavanju i bijegu javno je progovorio 1990. godine. Svoje svjedočenje je počeo rečenicom: Cijelu noć i pola dana slušao sam rafale i ljudske krikove - o O o – /nastavak iz prošlog broja/

Kada mi je partizan bio vezao ruke na leđa, ja sam nesvjesno spustio desnu ruku malo niže pa mi je žica bila malo labavija. Nas desetoricu pratila su tri partizana i jedna partizanka. Prolazili smo kraj domaćih ljudi koji su nas udarali krupnim drvenim batinama. U tome se posebno isticala jedna starija žena koju su zvali Crna. Ona je udarala cjepanicom i to onom najoštrijom stranom. Kad su joj partizani govorili: „Crna, udari ovog!“, ona bi odgovorila: „Hoću, diko!“ Kad smo se približili šumi, osjetili smo snažan zadah smrada i primijetili dim na jednoj zidini. Zajaukali smo pomislivši da će nas žive baciti u vatru. Ušavši oko 300 metara u šumu, naišli smo na potok. Rekao sam supatnicima da legnemo i pijemo vodu, ail nisu htjeli. Bilo je vruće jer je to bilo krajem lipnja. Dok smo tako išli, tiho sam rekao Marku ispred sebe da podigne ruke i ja sam ga odriješio. Zatim sam mu šapnuo neka od odriješi mene pa sam se okrenuo leđima njemu. Bio sam kost i koža 196

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

i odriješio me je začas. Desna ruka bila mi je tako čvrsto svezana da je uopće nisam osjećao pa mi nije preostalo ništa drugo nego da zubima pregrizem žicu. Šaptali su jedan drugom na uho: „Tomo se odriješio, Tomo se odriješio!, a zatim: „Tomo, bježi!“ Kad smo naišli pokraj jednoga grma uz put kojim smo prolazili. Ja sam se uvukao pod taj grm. Prešao sam zatim pet-šest metara i naletio na plot. Partizanka je to čula i povikala: „Tko je to tamo?“ Odgovorili su joj da tko će biti kada su svi povezani.

A ja sam se dao u bijeg. Došao do potoka i konačno se napio vode te sam se popeo na bukvu. Oni su još malo nastavili penjanje, a onda su se čuli pucnji iz strojnice i jauci: „Ajme, majko moja!“ Ostavili su tamo svoje kosti: Ilija Petrović, Ante Pivić, Jure Zečević, Jure i Ante Franjić, Marijan Milašić (Baraban), Ivo Ivić, Ivo Fofić, svi iz Rumboka, te Marko Lovrić iz Orašca, Luka Tadić iz sela Jakelića, Ante Radoš iz sela Družinovića i drugi, više od 2500 hrvatskih sinova.

Zagrlio sam bukvu i molio krunicu sv. Antuna. Cijelu noć ostao sam tamo na bukvi i slušao rafale iz strojnice i strašne ljudske krikove. Ubijanje nije prestalo sve do podne idućeg dana. Nisam znao kamo bih krenuo. Kao vojnik naučio sam orijentaciju pa sam pomislio kako bi bilo najbolje da pođem prema Gradiški i prebacim se preko Save u Hrvatsku.

Onako gol, u kupaćim gaćicama, hodajući samo noću, bez ikakve hrane probio sam se blizu Gradiške. Kako sam prolazio kroz grmlje i koprive, na mom tijelu bila je rana do rane. Petoga dana, bježeći kraj jednog zaseoka, susreo sam jednu ženu koja je počela vikati: „Stoj,stoj!“ Još sam brže potrčao bojeći se eventualne potjere. Naišao sam na tako gusto žbunje kroz koje ni zec ne bi mogao protrčati. Bio sam tako izranjavan da mi je postalo svejedno hoću li pobjeći ili hoće li me uhvatiti.

Došao sam tako na obalu Save i gledao bih li kako mogao prijeći na hrvatsku stranu. Našao sam kod bivšeg mlina jednu dasku te sam je skrio nadajući se da bi mi mogla poslužiti kao veslo ako nađem kakav čamac. Želio sam prijeći u Hrvatsku, bilo u hrvatsko bilo u srpsko selo, jer sam i među Srbima u okolici Okučana imao prijatelja i dobrih znanaca, to više što nikome nisam učinio ništa nažao. Idući po savskom nasipu, naišao sam na jednog partizana, koji je okrenut leđima i naoružan bio samo 15-ak metara udaljen od mene. Uplašio sam se i pobjegao u prvi kukuruz. Hodajući kroz kukuruz, primijetio sam muslimansku kućicu. Kad sam se približio, vidio sam ženu na verandi te sam se odvažio pozdraviti je i zamoliti za malo hrane. Pozvala me u kuću i dala mi malo mlijeka i proje. Kod te žene bile su dvije djevojke koje su pobjegle iz Glamoča.

Kad se pokazalo da poznajemo nekoliko istih ljudi iz Glamoča, stekli smo uzajamno povjerenje te sam im rekao da sam uspio pobjeći od sigurne smrti na Kozari. Žena je rekla da dobro zna da svakog dana na Kozari strijeljaju na tisuće ljudi te da će mi pomoći bilo da hoću u šumu k onima 197

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

koji se još bore, bilo u Hrvatsku. Rekao sam da bih želio prijeći u Hrvatsku samo kad bih negdje našao čamac. Njezinu kumu mlinaru partizani su oduzeli čamac pa mi je dala svoj stari čamac, koji sam jedva dovukao do Save, a onda mi se začas napunio vodom.

Tri večeri krio sam se blizu njezine kuće, a ona me hranila. Saznala je da u selu Mačkovcu mlinar ima čamac, ako mu ga nisu oduzeli, pa sam odlučio otići u selo Kozince, gdje je bilo pet katoličkih kuća kumstvom povezanih s mlinarom u Mačkovcu. Uz velik rizik prešao sam cestu Banja Luka – Okučani. Nakon duljeg hoda naišao sam na malu kuću iz koje sam čuo „kaj“, što mi je dalo sigurnost da uđem. Stari otac i mlada snaha s petomjesečnim djetetom, ništa ne pitajući, nahranili su me i pokazali put prema katoličkim kućama u Kozincima. Prenoćio sam u gaju pokraj Kozinaca, a ujutro me probudila sječa drva. Sjekla je ta starija žena koja mi je obećala donijeti hrane.

Ostao sam tako 18 dana u tom gaju, a baka me hranila. Devetnaestog dana pozvali su me da se sakrijem na štagalj, gdje sam se krio još 30 dana. Odvažio sam se i napisati pismo bratu u Karlovac. On je u Karlovcu uspio dobiti propusnicu za sebe i za mene pa je došao po mene.

Upravo u to vrijeme je proglašena amnestija te sam se konačno domogao slobode.

CRVENI KRIŽIĆIMA SU OZNAČENA TITOVA STRATIŠTA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

KNJIŽEVNIK STIJEPO MIJOVIĆ KOČAN: Moj film „Čije sve grobove krije Kozara“ HRT nikad nije prikazao Književnik Stijepo Mijović Kočan Intermedia grupi d.o.o. dopustio je korištenje dijelova filma „Čije sve grobove krije Kozara“, kojem je scena198

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

rist i redatelj, uz pretpostavku i s dobrom vjerom da se s time suglasio i vlasnik filma (Hrvatska radio-televizija) jer on njime ne raspolaže. „Čije sve grobove krije Kozara“ snimljen je i montiran 1992. godine, ali nikada nije javno prikazan, premda u njemu zagovaram snošljivost među narodima i ideologijama te opraštanje. U više navrata (tijekom više godina) urednici Dokumentarnoga programa HRT-a najavljivali su u novinama prikazivanje filma „Čije sve grobove krije Kozara“, ali je uvijek nekoliko dana ili samo dan ranije to bilo zaustavljeno; nikada, tijekom 21 godine – koliko se prikazivanje filma onemogućava – nije rečeno tko je i zašto spriječio njegovo prikazivanje.

Sve hrvatske novine koje su najavljivale objavljivanje prikazivanja filma, otisnule su uvijek – bez iznimke – samo naslov „Čije sve grobove krije Kozara“, nikada i ni jedne i kratku najavu sadržaja, iako im je ona uvijek bila dostavljena. Prema podatku iznesenom u sarajevskom Oslobođenju, a vidljivom i u filmu, „Čije sve grobove krije Kozara“ donosi svjedočanstvo Tome Beškera, jedinog slučajno preživjelog, inače regularnog vojnika njemačke vojske (Wehrmachta) o 3200 ratnih zarobljenika, katolika i muslimana, od strane grupe pripadnika (formacije) partizanske vojske strijeljanih bez suđenja, a prethodno razvrstanih na nacionalnoj i vjerskoj osnovi (što je neuobičajeno za tu vojsku), 19. i 20. svibnja 1945. Kraj sela Podgrace Gornje, na mjestu kasnije nazvanom „Ustaška jaruga“, koja je potom zatrpana i gdje je u vrijeme snimanja bila plantaža jabuka.

Tijekom snimanja, ekipu HRT-a opkolilo je stotinjak i više ljutitih mještana sela Podgrace Gornje i onemogućilo joj dovršiti snimanje; među njima su u manjini ostali oni koji su predlagali strijeljanje ekipe te smo predani miliciji u Bosanskoj Gradiški koja nas je sigurno dopratila do granice Republike Hrvatske, što u dosnimavanju filma nisam iznio, kao ni to da sam (uz pristanak komandira milicije) garantirao objaviti izjave mještana – zašto ne žele da se snima ustaška jaruga i sazna istina o strijeljanjima bez suđenja. Njihov mi je predstavnik, mlad, oko 25 godina, oštro kazao da ne želi surađivati s ustaškom televizijom (imali smo uredne putne naloge Hrvatske radio-televizije).

U Zagrebu, 15. svibnja 2013. god.

199

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

DOLINSKO NARODNO BLAGO

NARODNA NOŠNJA DOLINSKOG KRAJA Ženska narodna nošnja Rubina ili košulja: Glavno ruho ili glavni dio ženske narodne nošnje dolinskog kraja je rubina ili košulja. To je odjevni predmet koji u jednom komadu oblači čitavo tijelo. Danas bi za rubinu ili košulju rekli da je haljina.

Košulju ili rubinu čine dva dijela: Gornji dio koji koji pokriva tijelo do pasa zove se oplećak i dugih je rukava, te donji dio tzv. Skuti koji su dugi do zemlje i u pasu prišiveniza oplećak. Skuti su na stražnjoj strani u pasu bogato nabrani, cigovani.

Cjelovita rubina je ujedno i glavni nositelj ukrasa. Naime, bogato je vezena raznim tehnikama veza ali najpoznatije i najraširenije su bile budže (štikanje) i krstački vezene rubine kod starijih žena, dok su šlingane košulje ili rubine nosile djevojke i mlade snaše. Rukavi i košulja se redovito skupljeni u „kajicu“ ili orukvicu kod šake i ukrašena uzdužnim vezom koji se protezao od vrata pa naniže do šava sa skutima. Neke su rubine imale isto takve vezove i na leđima. Vertikalni vezovi na stražnjoj strani košulje ili rubine zovu se „skuti“ pa se po njima i zove dio rubine od pasa do poda. Na rubini su skuti uvijek parni i njihov broj iznosi od 4 do 12, ovisno o širini svake pojedine skute. Uokolo cijelog donjeg rublja košulje ili rubine izveden je bogati vez koji se zove „podvez“ a ispod njega je vezana ili heklana čipka.

Ukoliko košulja nije vezena bijelim koncem onda vezovi mogu biti samo mrki (tamno crveni), crni ili tamno plavi. Rubina ne mora biti jednobojnih vezova nego može biti vezena kombinacijom gore navedenih boja. Treba napomenuti da na dolinskom području postoje dva tipa košulja s obzirom na kroj oplećaka. Kod jednih rubina ili košulja rukavi idu od vratnog ruba oplećka dok kod drugih (vjerojatno mlađi) košulja rukav je našiven i u ramenima bogato cigovan, nabran …

200

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Košulja ili rubina uz pas se pričvršćuje tkanicom tako da se tkanica više puta omota oko bokova.

Pregača: Preko tkanice se veže pregača koja je pravokutnog oblika, sa tri strane podfrančana desetak cm dugim resama. Pregača je protkana srmom, kod starijih žena nešto skromnije i vezena je vunicom duž donjeg rublja, dok je kod djevojaka i mladih snaši pregača vrlo bogato protkana srmom. Pri dužem pješačenju i žene i djevojke podpasuju rubine s prednje strane i to s oba kraja. Pregača se također potpasuje s oba kraja tako da se malo zadigne zakvači u pasu.

Kožušac: Preko rubine na gornji dio tijela žene oblače kodžušac koji je s vanjske strane bogato ukrašen aplikacijama raznobojne kože a kod djevojaka i mladih snaši i ogledalcima. Kodžušac je izrađen od ovčje kože i na njemu prevladava crvena boja.

Nošnja mlade tek udane žene – Dolina

Nošnja starije udane žene iz Doline

201

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

laši.

Obuća: Na nogama žene nose opanke. Na cijeni su posebno bili cipe-

Pokrivač za glavu: Na glavi mlade snaše nose šamiju, dok starije žeene preko šamije nose i tkanu kariranu maramu, sličnu onoj u Brodsko posavlju.

Nakit: Od nakita su se nosili „biseri“ (oglice od „đunđa“ – perlice jednake veličine, te trake za đunđicama – sitnim perlicama. Također su nošene i naušnice srebrne i zlatne. Bile su jednostavna kružnog oblika a mogle su imati i „privjesak“ u obliku kapljice. Ti privjesci se nazivaju „stušice“.

Na rukama preko „kajica“ tj. orukvica nošene su „rukavice“ tj. pletene vunene narukvice s upletenim đunđicem perlicama.

Muška narodna nošnja Gaće: Višestoljetna nazočnost Turaka u Bosni ostavila je za sobom neizbrisive tragove koje možemo pratiti u muškoj nošnji dolinskog kraja.

Od tog vremena gaće su ostale nepromijenjene, duge su i vrlo široke, šlinganih nogavica, te dok su nošene – nošene su nepromijenjen, kao takve.

No, s košuljom nije bio isti slučaj. Ona je nakon Turaka pretrpjela znatne promjene.

Košulja je duga do ispod kukova nabrana je na leđima, prsima, ramena, jer je šivna po uzoru na žensku rubinu. Rukavi su joj bili dugi i široki, nisu bili pokupljeni „u kajicu“ nego su slobodno padali. Kopčala se sprijeda do pola prsa, a oko vrta je bila prišivena uža traka – zvala „kolarin“. Košulja je također bila ukrašena na prsima šlingom i bijelim vezom od „tire“ (fini pamučni konac za vezenje) tj. lijevo i desno od raspora, šlingom je izvedena „skalica“prsni, šlingani ukras na muškoj košulji. Košulja se oko bokova opasivala pojasom „u grude“, dok se na glavi nosi mrki fes od čohe. Za pojasom su momci kao ukras nosili pamukom tkani peškir koji je „na čelima“ (krajevima) bio protkan „vajkerom“ (bojni pamuk za ukrašavanje bijelog tkanja tehnikom „na protkivanje“). Zimi su muškarci nosili hlače od valjane vune.

Sigurno je u nošnji ovog vremena bilo još nekakvih odjevenih predmeta no oni su na žalost utonuli u zaborav.

Muška nošnja dolinskog kraja početkom XX stoljeća Osnovni dijelovi ove nošnje su: gaće i košulja. Oba ova odjevna predmeta su krojena od domaćeg – tkanog pamučnog platna. U pojasu su gaće široko porubljene, te su u taj porub uvlači svitnjak, (učkur) upletena uzica kojom se gaće vežu s prednje strane. Između nogavica je umetak, ušitak kvadratnog oblika koji proširuju gaće, tzv. tur. Gaće imaju vrlo široke nogavice, duge su do poda 202

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

koje završavaju heklanom ili sitno šlinganom biljnom ornamentikom širine 4- 5 cm koje se nalaze 5 - 6 cm od donjeg ruba nogavice. Košulja zajedno sa gaćama čini jednu cjelinu, a oblači se uvijek povrh gaća i slobodno pada preko bokova. Za prsa i leđa košulje upotrebljavaju se četiri pole platna.

Ovratnik je malo podignut uz vrat, presavijen, kopča se s jednim dugmetom.

Raspor košulje je izveden na prednjoj strani, od vrata do polovine ukupne dužine košulje. U dužini raspora, s njegove lijeve strane i desne strane, izrađena je sitna šlingana ornamentika (skalica), obično ista kao i na nogavicama gaća. S lijevi i desne strane te šlinge mašinom se proširuju po dvije, ili više, faldica. To vrijedi i za lijevu i za desnu stranu košulje u odnosu na njezin raspor.

Curska i momačka narodna nošnja te momačka nošnja dolinskog kraja

Iznad donjeg ruba košulje, u visini od oko 5 cm, uokolo cijele košulje izveden je rasplet širine 2 – 3 cm, dok je sam rub čist, dakle bez čipke.

Leđna strana košulje ukrašena je samo naborima (cigovanjem), koji počinju ispod samog ovratnika i pušta se prema donjem rubu košulje.

Rub rukava (kod šake) završava cigovanjem. S unutarnje strane rukava je kratak raspor a orukvica (kajica) se kopča s jednim dugmetom.

Tkanica je uski vuneni pojas, čiji je ukras uzdužne pruge u različitim kombinacija crne, bijele tamno modre i crvene boje, a dobiju se pravilnim 203

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

rasporedom vunene osnovice na tkalačkom stanu. Tkanica skuplja i pričvršćuje košulju uz tijelo, tako da se više puta omota oko bokova. Istoj svrsi služi kožni remen (kaiš) koji je ukrašen šupljikavom kružnom ili vičtičastom ornamentikom, s jednostavnom metalnom kopčom.

Prsluk ili lajbek je neizostavni dio muške nošnje, posebno u svečanim zgodama. Obično je načinjen od crnog atlasa ili samta, a može biti i koje druge, tamnije boje. S unutrašnje strane je redovito postavljen domaćim pamučnim platnom.

Opanci su rad majstora opančara i pojavljuju se u različitim oblicima: ovisno o tome gdje se kupuju. Obično su smeđe ili crne boje. Gornji dio je izveden pletenjem od trakova kože, kopčaju se sa strane metalnim kopčama ili ako su opanci „kaišari“ onda se vežu remenjem oko noge. Šešir na glavi muškarac nosi koji je kupljen u Bosanskoj Gradišci ili negdje u nekom slavonskom gradu. Šešir se u svečanim zgodama okiti plavim perjem ili krejinim krilom (ptice); cvrtkavim perjem iz patkovog repa, paunovim perom ili pak grančicom asperade ili ružmarina.

p. Damir Šokić, OP U idućem broju: Općenito o narodnoj nošnji dolinskog kraja i sirovini za izradu

204

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

RIBARSTVO NA SAVI, OSOBITO U DOLINI (KOTAR BOS. GRADIŠKA) Priopćio Vejsil Ćurčić Objavljeno u Glasniku zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Sarajevo, april – septembar 1910.

(Nastavak iz prošlog broja)

VRSTE ČAMACA U DOLINI U Dolini imade tri vrste čamaca i to najveći imenom „korab“ od 8 – 14 metara duljine. Kad ne bi niti imali prehistorijskih čamaca, već samo ime korab odaje veliku starinu ovog čamca.

Odluči li koji domaćin da pravi korab, onda se otputi s jednim iskusnim susjedom u šumu. Sa sobom ponesu hrane za nekoliko dana a od alata veliku sjekiru, bradvu i teslu. U šumi odaberu najveći i najzdraviji hrast, koji sa dvije strane posijeku. Kad hrast pane, okrešu se ogranci (grane) a od njih si sagrade malu kolibu, u kojoj prebivaju , dok ne dogotove korab. Samo nedjeljom vraćaju se u selo po hranu. Posao u šumi dosta brzo napreduje. Najprije se omjeri koliki će korab biti i odsiječe. Ako hrast nije pao tako kako će se raditi , onda ga prevrću „vagama“ i polugama tj. 6 – 8 m dugački jasenić; ove se naslone na „faltuke“ (deblja obla drveta). Najprije se zasiječe hrast do srca u razmacima od 1 m, a to se zove „šklopci“, zatim se sjekirama, drvenim klinovima i maljevima odbija ono drvo između šklopaca. Kad je sve izodbijano do kraja, , onda se neki dio iskopa sjekirom, sva kora naokolo otepe, i podbije (podsijeku) vrhovi. U ovakovom stadiju prepoznaje se već oblik čamca, a to se tamo zove taslak (turska riječ) ili „kolenika“. Zatim se ukopa jedna okomita vaga u sredini, a na vrhu vage sveže se loza, da se korab može prevrtati. Sada majstor ošine koncemkrajevima (konac se smoči u crnu ili crljenu boju; prva je od ugljena, a druga od crvene zemlje, što je dobivaju iz banjalučkog kotara – moguće iz Slatine i krajči. Kad je skrajčen , onda se skroji (zalagji), pukne konac po kanatu (iznutra), tako da se prema vršku suzuje, te obagni (stesava), zatim se nagne i na drugu stranu, te e tako dokončava s obje strane i tek onda zatabani. Kanati se bradvaju (tri puta sijeku i jedan put bradvaju s obje strane). Kad je iz ana sve gotovo, istepu vagu i zatim isijeku veliki iver, paraće (kolika će ostat debljina u kanata) i tešu manji iver. Konačno majstor okruži dumen – prag je ostavio već prije 205

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

od prilike 1,20 m od dumena – i vrhove, isijeca još jedan put sitni iver , te sa malom teslom čisti s vrhova. Ako se želi i sprijeda niski prag, onda stoji od prilike 80 cm udaljen od kljuna.

Kako vidimo, služe se tamošnji majstori sa vrlo malo alata, a uz sve to odavaju ti čamci veliku savršenost i vještinu.

Korabi mogu da ponesu dosta velike terete. U njemu se mogu da voze sasvijem udobno do 20 osoba, ali ih ne upotrebljavaju za ribarenje, jer su nespretni i teški.

Kao ribarski čamac upotrebljav se u Dolini druga vrsta „lagje“. Ova se od koraba razlikuje time, što ju prave od laganijeg drveta, i to od topole, koja tamo naraste do neobične visine. Od hrastovine se grade lagje vrlo rijetko. Već sam gore spomenuo, da je lagja mnogo plića (30 cm) od koraba, pa zbog svoje laganosti i zbog toga, što previše ne tone, elegantno i brzo na vodi plovi. To i jest jedini razlog, zašto se jedina „lagja“ u Savi i na Vrbasu za ribarenje upotrebljava. Duljina je 6 – 7 rijetko kada više, a ovoj duljini odgovaraju i ostale dimenzije. Samo straga ima prag, iskopan je oblo ali više spljošteno, a kanati nijesu jako strmeniti. Da nema praga i da se produlji stražnja daska, bila bi „lagja“ najsličnija prehistoričkim dolinskim. U nju stane najviše 10 odraslih osoba. Iznenadilo me je upravo, kako sigurno Dolinci u ovim lagjama Savom voze, osobito na vjetru, kad se i u Savi valovi dignu do prilične visine, naročito pred Dolinom. Ribari se služe lagjama jedino ka idu trbukom u Savu i to njih troje: ribar s trbukom na lijevom ramenu stoji u sredini , a druga dva, veslači ili nagonjači na krajevima, obojica imaju osim vesala i po jedan veoma dugački „botur“.

Treća vrsta jest „čun“, koji nije dulji od 5 m, pa prema tome širok i dubok. U ovaj čun stane za pravo samo jedna osoba, a kad u nj sjednu dva čovjeka viri, samo dva prsta iz vode. Čunovima se služe oko kuće za lokalnu potrebu na pr. Dohvatiti sjena za goveda, dotjerati patke i guske; za ribare, da se voze u gjolove, zapinju i ogledaju vlakove i bubnjeve, da se voze na gragju itd., a brži su od dva gornja čamca, jer su mnogo manji i šiljastiji. Ovi čunovi kao da su namjerice napravljeni za gjolove, u kojima je puno saša i gušća, kroz koji se mogu lahko svojim šiljcima da provuku. Ima ih koji su 206

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

na oba kraja sasvijem zašiljeni; to su „muški“, dok su kod „ženskih“ čunova oba produžena kraj ravno odrezana; napokon ima jedna treća vrsta, kod koje je prednji kraj „muški“ a stražnji „ženski“. Ova pošljednja vrsta naliči u tom najviše gornjem prehistoričkom modelu iz Doline.

U koraba ima stražnji i kadkad prednji niski prag, kod lagja samo jedan prag i to straga, a čunovi imaju uvijek po dva praga. Nijesam vidio ni jedan čun bez ili samo sa jednim pragom, a ni najstariji stanovnici ne sjećaju se takvih čunova. Pragovi su uvijek prema krajevima nešto uzdignuti i s kanatima jednako odrezani; očito zato da voda ne zapljuskuje sjedalo. Po gdjegdje ima pred stražnjem pragom na podu mala uzvisina, na kojoj se noge drže na suhu, a zimi tu smjeste i malo ognjište.

Ovakvih čunova sa dva praga nijesam nigdje po ostaloj Bosni nalazio; u Hutovom blatu u Hercegovini bilo je do pred kratko vrijeme čunova „trupa“ sa jednijem pragom, o kojima će biti na drugom mjestu govora…

Kod nas u Dolini biva to ovako: ribar sjedi na stražnjem pragu, noge su mu u srednjem dijelu, a uhvaćene se ribe obično baca za se.

U idućem broju: Hvatanje ribe rukama

207

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PLODOVI UMA I SRCA

ČA RUDINI BEĆARCI

Oj Dolino, moj golube sivi, Ne damo ti nikom dok smo živi.

U srcima našim, najmili, Gradina je, Marije Terezije

Na Gradini puno bijelih zova, To je mjesto naših pradjedova.

Tu su naši i mladi a i stari, Još Dolina sa krvlju krvari.

Oj Gradino, naš zumbule plavi Čuvamo te ko oči u glavi.

Svi Dolinci svijeta neka znaju Da Gradinu našu očuvaju.

Dolina je naša rodna gruda, Tebe voli stari ča Ruda

Rudolf Jurić – Ča Ruda

208

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PREDSTAVLJAMO VAM

PREDSTAVLJENA KNJIGA „GUBICI BANJOLUČKE BISKUPIJE U RATU 1992.-1995.„

Knjiga koju u ovom broju SUZE DOLINSKE predstavljamo zove se „GUBICI BANJOLUČKE BISKUPIJE U RATU 1992.-1995.“ autora msgr. dr. Ante Orlovca, koja je iz tiska izišla pod kraj 2018. godine.

Knjiga je svojevrsni žrtvoslov Banjolučke biskupije u posljednjem ratu u BiH u kojem su popisane sve žrtve sa prostora te biskupije gdje, uglavnom, rata nije ni bilo.

U knjizi je popisano 1054 žrtve, od čega 614 civila i 440 vojnika koji su pripadali različitim vojskama. Među civilnim žrtvama su i 7 svećenika i jedna časna sestra. Ovdje treba nadodati i petoricu svećenika koji su kasnije umrli, ali su svi trajno nosili posljedice teških stradanja koja su jedva preživjeli, a nakon rata je ubijen i bosanskogradiški župnik u svom stanu. To znači da je u Banjolučkoj biskupiji stradalo toliko duhovnih zvanja u proteklom ratu, što je više nego u svim drugim biskupijama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Knjiga ima 343 stranice čiji je izdavač Banjolučka biskupija. Nakon uvodnih napomena slijedi poimenični popis žrtava u šest dekanata Banjolučke biskupije, po župama abecednim redom s osnovnim podacima, s kojima je autor raspolagao, a to je: ime i prezime svakog stradalnika, imenom njegovih roditelja i djevojačkim prezimenom majke, odnosno imenom bračnog druga, s podacima gdje je dotična žrtva rođena, gdje je živjela, koje je vjere i nacionalnosti, kada, gdje i na koji način je stradala, jeli civil ili vojnik te gdje je ta osoba pokopana.

U knjizi su i izvješća dvojice svećenika – župnika o stradanju župa Sokoline i Liskovica.

Naslovnica predstavljene knjige

Knjiga završava slikovnim prilogom s 40 fotografija u boji, o čuvanju spomena na 209

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

žrtve Domovinskog rata u Banjolučkoj biskupiji. Na str. 322 je slika svećeničke grobnice na groblju sv. Marko u Banja Luci u kojoj počivaju trojica ubijenih svećenika vlč. Ivan Grgić, vlč. Filip Lukenda i msgr. Kazimir Višaticki, a četvrti je tada preživio atentat iz vatrenog oružja vlč. Pero Čolić. Na stranici 330 su dvije slike i to Spomen ploča mons. Kazimiru Višatickom na župnoj kući u Bosanskoj Gradišci u kojoj je ubijen nakon rata 2004. godine i spomen-ploča župniku Ratku Grgiću na župnoj kući u Novoj Topoli koji je odveden 1992. godine i „nestao“.

Za vjernike bosanskogradiškog dekanata, je posebno zanimljiva knjiga, od stranice 155. do 166., jer su u njoj obrađene žrtve župa: Župa sv. Roka Bosanska Gradiška (od 155. -160. stranice) 15 civila, 3 vojnika i 2 osobe rodom iz drugih biskupija a ovdje stradali, župa Dolina ( od 161. – 162.) 7 civila i 1 vojnik, župa Mahovljani (stranica 163.) 2 civilne osobe i župa Nova Topola (od 165. – 166.) 6 civila i 2 vojnika).

Autor je na predstavljanju knjige u Banja Luci i Smrtiću (župa G. Bogićevci) govorio o sadržaju knjige i poteškoćama koje su ga pratile na putu ovome radu. Nema župe, a skoro ni sela u biskupiji u kojem nije netko stradao.

Između ostalog je rekao: Nastojali smo da popis bude što točniji i pouzdaniji. Međutim, svakome tko se sličnim poslom bavi(o) jasno je da je nemoguće napraviti ovakav rad bez pogrješaka. Svakako, uložen je veliki trud da ih bude što manje.

Koristeći kao temeljni izvor Matice umrlih svih župa Banjolučke biskupije, doslovno smo ispisivali način stradanja i opaske koje se odnose na dotične osobe, ukoliko su unošene u matice. Te citate donosimo kurzivom u ovoj knjizi. Koristili smo i sve dostupne objavljene popise u različitim edicijama.

Neki su autori objavili popise stradalih katolika i/ili Hrvata za više susjednih župa. Tako je Milorad Oršulić – Mican 2004. godine objavio „Popis ubijenih Hrvata- katolika na području Bosanske Gradiške“ za područje bosanskogradiškog dekanata (Vidjeti u: Suza Dolinska, Godišnjak župe Dolina Bosanska, god. IX, 2004. str. 112 -115).

210

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

PISALI SU NAM

KAO I OBIČNO, SVOJE RIJEČI ZAHVALE UPUTIO NAM JE POŽEŠKI BISKUP MSGR. DR. ANTUN ŠKVOrčević njegove riječi potpore puno nam znače.

211

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ODRŽAVANA JE OBNOVITELJSKA KUPŠTINA HPD „POSAVAC“ BOSANSKA GRADIŠKI

U Bosanskoj Gradišci je u ponedjeljak, 24. lipnja 2019. godine održan sastanak Inicijativnog odbora, kao prethodnica održavanja obnoviteljske Skupštine Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ Bosanska Gradiška, u kripti Župno-pastoralnog vijeća župe sv. Rok, u nazočnosti bosanskogradišog župnika p. Tomislava Topića, koji je kazao kako će za rad ovoga Društva ustupiti prostor ali pružiti i drugu svekoliku pomoć.

Uz spomenutog župnika sastanku su nazočili inicijatori ovoga sastanka gospođe Ljiljana Došen i Petra Miklavčić iz Bos. Gradiške, Pavo Topalović i Zlatko Karlović i Nove Topole te iz Hrvatske Miroslava Sušilo iz Kutine i Milorad Oršulić – Mican iz Okučana.

Prije održavanja ovoga sastanka obavljeni su brojni razgovori s dužnosnicima Banjolučke biskupije, predstavnicima gradske uprave Bos. Gradiška, a gđa Došen je nazočila i Okruglom stolu u organizaciji dopredsjednika RS-a Josipa Jerkovića na temu: „Hrvati u RS – O(p)stanak“ u Banja Luci.

Društvo se obnavlja u cilju okupljanja mladih, ali i starijih osoba radi promicanja, razvitka i unapređenja čuvanja izvornih običaja hrvatskog puka na području općine Bos. Gradiška.

212

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Društvo će poticati i promicati sve oblike glazbe, posebice zborskog pjevanja i vokalnog izražavanja kroz razne oblike glazbenih i glazbeno scenskih formi u svrhu razvijanja kulturno umjetničkog amaterizma, baviti se izdavačkom djelatnošću (izdavanje časopisa, godišnjaka, knjiga i dr.), ostvarivanje suradnje sa srodnim Udrugama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, razvijanje programa međunarodne suradnje i sl.

HPD nastavlja tradiciju HPD „Posavac“ koje je osnovano 1900. godine u Bos. Gradišci, a s radom je prestalo završetkom Drugog svjetskog rata. Kao glavni osnivač ovog Društva navodi se Mirko pl. Đurkovečki iz Windhorsta (kasnije Nova Topola) poduzetnik i zastupnik u Bosanskom saboru, a prvi njegov predsjednik bio je ljekarnik Stjepan pl. Varjačić.

Vrijedno je spomenutu kako je HPD je u sklopu proslave tisuću obljetnice hrvatskog kraljevstva i dvadesetpete obljetnice postojanja i rada 1926. god., izgradilo Spomenik hrvatskim velikanima na trgu kralja Tomislava ispred katoličke crkve. Djelo je to kipara Ivana Eckerta visoko 6 m u kojem su ugrađena četiri medaljona hrvatskih velikana, koje je izradio kipara Brune Diamant: Kralja Tomislava, Matije Gupca, Petra Zrinskog i Josipa Jurja Strossmayera.

Na dan 30. listopada 1932. godine blagoslovljen je i otvoren Hrvatski dom u vlasništvu HPD „Posavac“ koji. je izgrađen u neposrednoj 213

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

blizini katoliče crkve, zalaganjem članova Društva. Taj Dom je sada u vlasništvu grada Bos. Gradiška i tražit će se njegov povrat.

Dan 19. rujna 2019. godine je održana osnivačka Skupština HPD na kojoj su izabrana tijela Društva. Za predsjednicu Hrvatskog pjevačkog društva „Posavac“ je izabrana Ljiljana Došen, a predsjednica Skupštine Petra Miklavčić. Za predsjednika Upravnog odbora je izabran Pavao Topalović, a članovi su Zlatko Karlović i Goran Hron. Za predsjednika Nadzornog odbora je imenovan Goran Stojaković, a članovi su Nada Miklavčić i Stefan Valentić.

Miroslav Sušilo i Milorad Oršulić – Mican su počasni članovi HPD „Posavac“.

pogled na katoličku crkvu sv. roka, hrvatski dom i spomenik hrvatskim velikanima u bos. gradišci.

spomenik hrvatskim velikanima devastiran u tijeku minulog rata čeka obnovu na ovom ili na drugom prikladnom mjestu

214

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

SJETIMO SE NAŠIH STARIH

IZ OBITELJSKIH ALBUMA “EVO OVO SU NAŠI DRAGI KOJI SU ŽIVJELI U NEKOM VREMENU, NA NAŠIM PROSTORIMA. TO SU LJUDI KOJI SU SVOJIM POSTOJANJEM I SVOJIM RADOM STVORILI DOLINU KAKVE SE SJEĆAMO. ONI SU DALI NAS I NITKO NE MOŽE REĆI DA NISU POSTOJALI!” Župa Dolina je imala u svom vlasništvu velike površine poljoprivrednog zemljišta. Najviše ga je bilo „pod livadama“. NOVAC DOBIVEN OD PRODAJE SIJENA JE KORIŠTEN ZA DOGRADNJU CRKVE .Ovdje donosimo nekoliko slika iz tog doba sačinjene sredinom šezdesetih godina.

SLIKA NA KOJOJ JE TADAŠNJI STUDENT BOGOSLOVIJE VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ /sjedi u sredini/ SA KOSCIMA I SAKUPLJAČIMA ŽITA: Stoje: Ljuba Kovačević – Šimčina, Anka Kovačević Baćina, Jula Jurišić Mijina, Mile Kovačević Baćin, Ljubica Oršulić, Štefa Stipančević Fabijanova, Jela iz Novog Sela, Manda Ćorković, Jaga Agneza Jurišić Stipina. Mara JurišićMijina, Kata Vidić Ilijina, Željko Jurišić Stipnin, Manda Šokić Jelenina, vlč. Milivoj Knežević, Jaga Šokić Đurina, Ilija Kovačević, Ruža Šokić Đurina i Pejo Oršulić Baćin.

KOSCI U GORNJOJ DOLINI NA CRKVENIM LIVADAMA

215

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

IZ RJEČNIKA UČE STIPE RIJEČI SU KAO I LJUDI: “ŽIVE, OSTARE I UMRU“

prof. dr. Anto Ćosić

-Ddaća 1. uzimati porez, 2. davati nekom poklon, dar, 3. danak dado, dada (turski dadaš) otac, svekar, tast; u pravilu najčešće oslovljavanje za oca dagara glinena posuda za pečenje janjadi dajak motika za upravljanje čamcem, batina demejana demižon, oveća opletena staklena boca, pletenka delija hrabar, junačina, silovit čovjek def instrument (nategnuta koža na drveni okvir defter onaj koji upravlja financijama definitor redovnički – svećenički čin, jedan od najviših u katoličkoj redovničkoj hijerarhiji dekret odluka, rješenje demir željezo derviš pripadnik vjerskog reda kod muslimana dever tegoba života dimije široke ženske šalvare di gdje dika dragi, voljeni momak dite dijete distrikt okružje divit pernica s tintom dizdar čuvar tvrđave dernek (tur.) sajam, vašar, pučko veselje o crkvenom godu devetak skup devet požnjevenih snopova žita. (dva devetaka činila su krst, skup 18 ukrst složenih snopova divan (tur. divan) 1. vrsta kauča, sofe,

2. sijelo, skup više ljudi 216

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

division jedinica topništva ili konjice u vojsci dolama (tur. dolama) odjevni ženski predmet; dolama dolibiti se došuljati se, dokrasti se dojti doći dova molitva dožinjača kolač od tijesta, kiseli kolač koji se jede po završetku žetve dovika uvijek, zauvijek dračevile rašlje, vile sa dva roga za sječu i prenošenje kupine, drače drapati derati drenovača šiba, prut od drenovine drljača zubača, poljoprivredno oruđe kojim se ravna i usitnjava tlo za sjetvu drum (grčki dromos) cesta, često i dio pred kućom drvnjak drvarnica, ostava za drva; mjesto gdje se režu i cijepaju drva, drvotonj dućan trgovina dunjaluk svijet dulum (tur.) dunum, zemljišna mjera (1.000m2) dulumast izvedenica od dulum u pogrdnom značenju: zvekast, glup, četvrtasto ograničen dumendžija kormilar na lađi dušek (tur.) strunjača, madrac dudovača rakija od dudova ploda durbin dvogled, dalekozor dukat zlatnik kao ukras uz nošnju, simbol bogatstva dušman neprijatelj dvojnice svirale s dvije sljubljene cijevi dvor, dvori dom, dvorište

217

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ZA ONE KOJI SEBI ŽELE POMOĆI

M R K V A PRAVA RIZNICA ZDRAVLJA! Mrkva je s područja Mediterana. Danas se uzgaja po cijelom svijetu i jedna je od deset najvažnijih povrtnih vrsta. Mrkva se uzgaja zbog zadebljanog korijena koji je hranljiv i ljekovit. Korijen mrkve je osobito bogat A vitaminom.

Mrkva našem organizmu pruža puno zdravstvenih dobrobiti, obnavlja oštećene stanice, održava kožu zdravom, dobar je antiseptik za porezotine, čuva vid, regulira krvni tlak i još mnogo toga. Zbog toga je zovu kraljicom povrća.

Svi volimo jesti mrkvu, kuhanu, sirovu, svejedno je. No, iako su naši stari itekako znali za ljekovitost ovog čudotvornog Božjeg ploda, današnji fast food svijet sve više zaboravlja koliko je mrkva zapravo ljekovita. U mrkvi se skriva prava riznica zdravlja i ona je još jedan dokaz da je Bog mislio apsolutno na sve kada je stvarao naš svijet, a ponajviše na čovjeka u punom smislu te riječi.

Kako mrkva liječi rak?

Ann Cameron je uspjela izliječiti rak u četvrtoj fazi samo sokom od mrkve, bez kemoterapije, zračenja i promjena u prehrani. Nakon operacije raka debelog crijeva u trećoj fazi, situacija se pogoršala i rak je krajem 2012. metastazirao na pluća, čime se našla u četvrtoj, terminalnoj fazi bolesti. Preporučili su joj kemoterapiju, bez obzira što joj nije mogla produljiti život. Ona je to odbila, a kako je proučavala alternativne metode liječenje, naišla je i na podatak o Ralphu Cole, koji je izliječio svoj rak sokom od mrkve, u količini od cca. 2 kg mrkve dnevno. Tako je započela svoj put ozdravljenja, ispijajući istu količinu. Usput je ponekad na tri, četiri dana zaboravljala na sok, a usto je jela redom svu hranu, čak ponekad i nezdravu. Dakle, jedina promjena u njenom životu je bio 218

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

taj sok od mrkve. U siječnju 2013., nakon osam tjedana svakodnevnog ispijanja soka, CT je pokazao da su kancerogeni tumori prestali rasti, došlo je do malog smanjenja tumora i natečenosti limfnih čvorova. U ožujku 2013., nema novih tumora, nema natečenih limfnih čvorova, a postojeći tumori se i dalje smanjuju. U srpnju 2013., rak je nestao, svi natečeni limfni kancerogeni čvorovi su se vratili u normalu. Nakon osam mjeseci ispijanja soka od mrkve, rak je u potpunosti nestao. Njenu priču prenijeli su svi svjetski mediji, no ona nije jedini primjer, ima ih mnoštvo.

Bog liječi prirodom, dokazano.

Ostale bolesti Anemija: Za liječenja anemije pijte sok od mrkve u količini od 3 dl na dan te jedite jela od mrkve kao što su juhe, salate, pire itd.

Arterioskleroza: dnevno pijte do 1,5 litre soka mrkve i to kroz cijeli dan u gutljajima. Ljekovito djelovanje ove kure zahvaljujemo dukarinu koji djeluje na proširenje krvnih žila.

Za bolesti jetre pije se svježi sok mrkve tri puta na dan po 0,5 dl.

Za odstranjivanje glista kod djece, i to u kratkom vremenu, djeci se daje sok mrkve u količini od 2 dl na dan ili ribanu mrkvu s ribanom jabukom.

Za crijevna oboljenja: slab rad crijeva, katar crijeva, nametnici i paraziti u crijevima, nadutost, kruljenje crijeva, proljev, kod jačeg truljenja u crijevima mrkva spriječava nastajanje takvih procesa a za katar u želucu ili crijevima ona je jedan od najboljih lijekova koji i kod najosjetljivijih ljudi, odnosno organa brzo uspostavlja normalno funkcioniranje.

To je važno za liječenje oboljenja želuca ili crijeva kod dojenčadi.

Kod čira na želucu ili dvanaestercu kurativa sa sokom od mrkve, ako se natašte uzima po 1 dl soka svaki dan, sprječava stvaranje viška želučane kiseline i tako otklanja njezino nadražujuće djelovanje na sluznicu želuca. Sok mrkve kao sredstvo za smanjenje želučane kiseline svakako je bolje od gastala i sode bi219

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

karbone. On usisava prekomjernu želučanu kiselinu i brzo otklanja žgaravicu bez štetnih posljedica. Za taj učinak dovoljno je popiti 2,5 dl soka.

Reumatičari bi svakodnevno trebali piti do 3 dl soka od mrkve jer se njime otklanjaju iz organizma svi otrovni sastojci koji pospješuju reumu i giht.

Kod upale grla ili početne upale pluća, prehlade i naročito gripe sirup od mrkve uspješan je u liječenju mladih i starih ljudi.

Mrkva ima lagano laksativno djelovanje na crijeva (izaziva pražnjenje), a ako se pije sok tada sprječava zatvor.

Kod liječenja karcinogenih oboljenja pučka medicina savjetuje svim oboljelima od raka čak i u ubrzanom stupnju bolesti da se podvrgnu kuri mrkvom i hrane se njenim sokom, tijekom dana pije se do 1,5 litre soka od mrkve.

Najbolje i najprirodnije ljekovito djelovanje u preventivi karcinoma je dakako i sok mrkve koji uzimamo redovito svaki dan u količini od 1dl.

Kod osjećaja starenja, sve slabije aktivnosti i slabog organizma, očne mrene, jedno od najboljih pića je sok mrkve s mlijekom. Pola šalice mlijeka pomiješamo s pola šalice soka od mrkve pijemo svakodnevno, ovaj napitak pomlađuje i pobjeđuje starenje.

O Bože hvala ti na svemu, na planetu, na biljkicama, na cvijetu, na korovu, na grančicama, na mirisu, okusu, na planinama, borovima, mjesecu, zvijezdama... no vrijeme je i da ti zahvalimo što si nam poklonio mrkvu!

I što kažete? Hoćete li ponovno početi jesti mrkvu u velikim količinama? Trebali bi ste, jer to je lijek od Boga za svakoga od nas.

U idućem broju: Rajčica, paradajz …

220

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ZABAVNA STRANICA SUZA DOLINSKA

KOJI LOBIRA

DOL. MJ. J. REJON ATLET SVEĆE- ZA TEIVAN DISCIP. NIK KUĆINU BULJAK

POEMA I. G. K.

KINA

TRENER GARAČANIN

PJEVAČ RAMACOTI

SUZA DOLINSKA

DOL. SVEĆENIK

STOLJEĆA

... I 40 HAJDUKA

TURING

RUSKA OBITELJ

MOČVARA

NAVALITI

RJEČNI RBARI

GRČKI JUNAK

NJEMAČKA

OHM

DJELO TACITA

ZAMJENICA

PLOVILO NA VODI

NORVEŠKA

55

TUNIS SUZA DOLINSKA

5. SLOVO M. IME

ANNO DOMINI

RIJEKA U SRBIJI

SMJESA ZA RAKIJU

REDING

IĆE I ....

DUJE TURSKA

D. SVEĆENIK KART. IGRA AUSTRIJA

AV

O TWIST OĆ

SNAGA

JULIJA ROBER. EE

A. ČOVJEKA HDZ BiH DRAGAN

HERC

A

AĆ

M

RJEŠENJE KRIŽALJKE IZ PROŠLOG BROJA IVAN MARIJA TOMIĆ, ATI, POLAKO, MRENA, LITOM, LAN, AJA, I, ALA, A, MĆ, DI, ODRA, ACO, BANKA, MARTINA,SN, , I, AL, TRAČ, A, SISK, KS, RL, AŠIKOVATI, I

Kad starimo, polako počinjemo shvatiti da nam sat od 300 eu pokazuje isto vrijeme kao i onaj od 30 eu.

Ford će nas odvesti na isto mjesto kao i najnoviji Mercedes.

Prava sreća nije u materijalnim stvarima, ona proizlazi iz čiste ljubavi i iskrenog osmijeha s nam dragim osobama.

Ista svota novaca se nalazi u markiranom novčaniku, kao i onom jeftinom.

Budi skroman, jer na kraju svi ćemo ići u istu zemlju i ništa nećemo ponijeti sa sobom.

Kuća od 12 soba daje isti osjećaj usamljenosti, kao i ona od 5 soba.

221

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ROÐENI VJENČANI UMRLI Novorođenče je član obitelji koji ljubav čini jačom, dane kraćima, noći dužima, novčanik tanjim, dom sretnijim, odjeću otrcanijom, prošlost zaboravljenom i budućnost vrijednom življenja.

ROĐENI FRAN GUBIĆ, sin Igora Gubića i Helene r. Vonić (Donja Dolina) rođen 13. lipnja 2016. godine u Novoj Gradišci.

LOVRO VONIĆ sin Albina (Gornja Dolina) i Sandre rođ. Lovrić rođen 6. prosinca 2016. godine u Landeck-u (Austrija).

SARA VONIĆ, kći Daria (Novo Selo) i Ivane r. Čabraja rođ. 6. lipnja 2017. godine u Slavonskom Brodu.

BARBARA MATIĆ, kći Gorana Matić i Martine r. Oršulić (Novo Selo) rođena 4. veljače 2017. godine u Frankfurtu na Majni EVA VONIĆ, kći Davora (Novo Selo) i Marijane rođena 24. siječnja 2017. godine u Rijeci.

NORA ŠUGH kći Gorana i Tatjane r. Vonić (Novo Selo) rođena 1. veljače 2017. godine u Zagrebu.

MIRNA KNEŽEVIĆ, kći Ivana (Novo Selo) i Mateje, rođena 6. svibnja 2017. godine u Novoj Gradišci.

ROBERT – ANTO TERZIĆ, sin Roberta i Ivone, rođen 7. lipnja 2018. godine u Njemačkoj.

VITO VIDIĆ sin Antonia (Gornja Dolina) i Ive r. Stipančević, rođen 12. listopada 2018. godine u Ingolstadt /Njemačka/ GABRIEL KNEŽEVIĆ sin Slavena(Novo Selo) i Ivane rođen 6. kolovoza 2018. godine u Munchenu ROSABELLE JUG kći Tadeja i Maje r. Oršulić, rođena 9. listopada 2018. godine u Šempetru pri Novoj Gorici/ Slovenija ESTERA GUBIĆ kći Eddia (Donja Dolina) i Viktorije r. Plentaj rođena 8. ožujka 2019. godine u Zagrebu.

SARA EGREDŽIJA kći Jasmina i Valentine r. Kalizan (Gornja Dolina) rođena 13. svibnja 2019. godine u Pakracu.

LUKA TOMIĆ sin Emanuela Tomić (Donja Dolina) i Petre r. Konjuh rođen 12. kolovoza 2019. god. u Zagrebu.

222

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

V J E N Č A N I “. . . Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!”

GORAN /Drage/ MATIĆ (Dragovci) i MARTINA /Ljiljana i Nevenke/ ORŠULIĆ (Novo Selo) vjenčani 24. kolovoza 2016. godine u Frankfurtu na Majni.

ROBERT /Miroslava/ BANOVIĆ (Donja Dolina) i IVANA ČARAPOVIĆ vjenčani 23. veljače 2019. godine u Slavonskom Brodu.

ANTONIO /Antuna i Kate/ DUŠEK (Veliki Grđevac) i KRISTINA/Ivana i Ljubice/ KRAJAČIĆ (Grubišno Polje) vjenčani 21. lipnja 2019. godine u Grubišnom Polju VALENTINA /Joze i Mire /KALIZAN /Gornja Dolina/ i JASMIN EGREDŽIJA /Kutina/ vjenčani 26. kolovoza 2017. godine u Novskoj .

MISLAV RAKARIĆ /Jasenovac/ i MATEA /Joze i Mire/ KALIZAN / Gornja Dolina/ vjenčani 10. kolovoza 2019. godine u Novskoj .

ANTONIO /Marinka/ VIDIĆ (Gornja Dolina) i IVA /Drage/ STIPANČEVIĆ (Nova Gradiška), vjenčani 26. kolovoza 2017. godine u Novoj Gradišci – župa Jug. MATO /Dalibora/ KOVAČEVIĆ (Nova Gradiška) i MATEA /Marinka/ VIDIĆ (Gornja Dolina), vjenčani 22. rujna 2018. god. u Gornjim Bogićevcima.

EMANUEL /Luke i Marine/ TOMIĆ (Donja Dolina) i PETRA KONJUH (Doli Dubrovački) vjenčani 13. listopada 2018. god. u Doli Dubrovački.

RICHARD /Ante i Sandre/ GUBIĆ iz Mašića i VALENTINA /Antuna i Višnje/ IVANIŠEVIĆ iz Gunjevaca vjenčani 21. rujna 2019. godine u Zapolju.

223

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

MATEA I MATO

IVA I ANTONIO

VALENTINA I RICHARD

PETRA I EMANUEL

224

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

VALENTINA I JASMIN

MATEA I MISLAV

MLADENCIMA DUG I BLAGOSLOVLJEN ŽIVOT ŽELI UREDNIŠTVO SUZE DOLINSKE

KRISTINA I ANTONIO

225

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35 OBITELJIMA PREMINULIH ISKRENA SUĆUT

“JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT: TKO U MENE VJERUJE, AKO I UMRE ŽIVJET ĆE” (Iv 11,25)

Uredništvo

SOFIJA r. Kovačević MUSIĆ kći Fabijana rođ. 1949. god. u Novom Selu. Umrla 12. studeni 2016. godine u Austriji. Sahranjena u Novoj Gradišci.

ANKA /Ante/ PETROVIĆ rođ. 1944. godine u Donjoj Dolini. Umrla 22. prosinca 2016. godine u Bos. Gradišci. Sahranjena na groblju "Gradina" u Donjoj Dolini.

ZVONKO /Slavka/ KNEŽEVIĆ rođ. 1956. god. u Novom Selu. Umro u prosinca 2016. godine u Zapolju gdje je i sahranjen.

MANDA – NADA /\ure/ KALIZAN rođ. 1933. godine u Novom Selu.

Umrla 15. siječnja 2017. godine u Novoj Gradišci (bolnici). Sahranjena u Novskoj.

Vlč. MILIVOJ /Vinka/ KNEŽEVIĆ rođ. 1943. godine u Donjoj Dolini.

Umro 2. travnja 2017. godine u Zagrebu (bolnici). Sahranjen 5. travnja 2017. god. u svećeničkoj grobnici na groblju Krista Kralja u Požegi.

ZVONKO – COLE KNEŽEVIĆ rođen 1952. godine u Donjoj Dolini.

Umro 29. travnja 2017. godine u Njemačkoj. Sahranjen u Poreču.

VINKO /Vinka/ ĆORKOVIĆ – VINA, rođ. 1941. u Donjoj Dolini.

Umro 28. travnja 2017. god. u Donjoj Dolini. Sahranjen na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

ANTO /Vinka/ VIDIĆ rođ. 1938. god. u Gornjoj Dolini. Umro 1. lipnja 2017. god. u Bostonu /USA/. Sahranjen u Gornjim Bogićevcim.

NIKOLA – MIKA /Mirko/ KOVAČEVIĆ rođen 1953. godine u Donjoj Dolini. Umro 30. lipnja 2017. godine u Novoj Gradiški. Sahranjen u Novoj Gradiški.

RUŽA /Ive/ GUBIĆ r. Knežević rođ. 1938 . god. u Donjoj Dolini. Umrla u Lađevcu (kod Okučana) 20. ožujka 2017. god. Sahranjena na groblju u Novoj Gradišci.

MATO / Ive/ ORŠULIĆ rođ. 1950. god. u Novom Selu. Umro 21. svibnja 2017. godine u Novom Selu. Sahranjen na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

226

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ANTO – TUNJA /Martina/ TERZIĆ rođ. 1937 . god. u Donjoj Dolini.

Umro 22. svibnja 2017. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen na groblju Nova Gradiška.

LJILJAN /Florijana/ ORŠULIĆ rođ. 1961. godine u Novom Selu. Umro 8. listopada 2017. godine u Požegi /u bolnici/. Sahranjen u Ratkovici kod Pleternice.

LJUBA /Pavla/ VONIĆ r. Vidić rođ. 1929. god. U Gornjoj Dolini. Umrla 3. prosinca 2017. god. U Novoj Gradišci. Sahranjena u Novoj Gradišci.

LJUBA /Ljupka/ ĆORKOVIĆ r. Oršulić, rođena 1938. godine u Donjoj Dolini. Umrla 1. siječnja 2018. godine u Novoj Gradišci. Sahranjena u Novoj Gradišci.

JOSIP – JOZA / Luke / VUJIĆ rođ. 1927. god. u Donjoj Dolini. Umro 18. siječnja 2018. godine u Donjoj Dolini. Sahranjen na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

JELENA /Stipe/ KNEŽEVIĆ r. Vidić, rođena 1935. god. u Novom Selu.

Umrla 27. siječnja 2018. god. u Novoj Gradišci /u bolnici/. Sahranjena u Novoj Gradišci.

JANJA /Mate/ ŠOKIĆ r. Petrović, rođena 25. ožujka 1941. god. U Donjoj Dolini. Umrla 17. veljače 2018. godine u Novoj Gradišci. Sahranjena u Gornjim Bogićevcima.

LUKA /Ilije/ KNEŽEVIĆ, rođen 1956. God. u Donjoj Dolini. Umro 10. ožujka 2018. godine u Novoj Gradišci /u bolnici/. Sahranjen u Novoj Gradišci.

TINA /Ive/ ORŠULIĆ r. Knežević rođena 1925. godine u Novom Selu.

Umrla 5. travnja 2018. godine u Novom Selu. Sahranjena na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

AN\ELKO /Ante/ VIDIĆ rođen 1938. god. u Novom Selu. Umro 14. travnja 2018. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci.

DAVORKO /Ante/ VIDIĆ rođ. 1965. god. U Gornjoj Dolini. Umro 13. travnja 2018. god. u Osijeku /u bolnici/. Sahranjenu groblju u Gornjim Bogićevcima.

JANJA RAFFA rođ. Konjetić rođ. 13. travnja 1948. god. u Gornjoj Dolini. Umrla 28. lipnja 2018. god. u Singenu /Njemačka/ gdje je i sahranjena.

ZLATA /Anđelka/ VIDIĆ rođ. Oršulić, rođena 1944. godine u Novom Selu. Umrla 30. kolovoza 2018. godine u Novoj Gradišci gdje je i sahranjena.

227

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

JELENA /Vinka/ KOVAČEVIĆ, rođena 1941. godine u Gornjoj Dolini. Umrla 31. kolovoza 2018. godine u Novoj Gradišci. Sahranjena u Novoj Gradišci.

SLAVKO STIPANČEVIĆ – SLAVE, rođ. 1944. god. u Gornjoj Dolini.

Umro 30. listopada 2018. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci.

VJEKOSLAV /Ferde/ MATKOVIĆ , rođ. 1955. God. u Novom Selu.

Umro 31. listopada 2018. god. u Medilinu gdje je i sahranjen.

SLAVKO – NINA /Steve/ PETRIKOVIĆ rođen 1951. god. u Novom Selu. Umro 26. ožujka 2017. god. u Požegi. Sahranjen u Cigleniku.

SLAVICA BRUVO kći Steve PETRIKOVIĆ, rođena 1947. god. u Novom Selu. Umrla 25. rujna 2018. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci.

JOZO /Steve/ PETRIKOVIĆ – JOCO rođen 1957. god. u Novom Selu.

Umro 14. siječnja 2019. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci. ŠTEFKO /Steve/ PETRIKOVIĆ rođen 1955. god. u Novom Selu. Umro 24. travnja 2019. god. u Novoj Gradišci. Sahranjen u Šumetlici.

DANICA VONIĆ kći Steve PETRIKOVIĆ, rođena 1958. god. u Novom Selu. Umrla 28. kolovoza 2019. god. Sahranjena u Novoj Gradišci.

VLADIMIR - VLADO /Mije/ VONIĆ rođ. 1935. god. u Gornjoj Dolini.

Umro 12. veljače 2019. god. u Vivodama kod Ozlja. Sahranjen na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

IVO /Vinka/ ŠOKIĆ – ŠOKA rođ. 1935. god. u Gornjoj Dolini. Umro 17. veljače 2019. godine u Novoj Gradišci. Sahranjen u Novoj Gradišci.

MATO /Mirka/ MATKOVIĆ, rođ. 1962. god. u Novom Selu. Umro 5. ožujka 2019. godine u Austriji. Sahranjen na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

JAGODA /Ante/ PETROVIĆ, rođ. 1935. god. u Donjoj Dolini. Umrla 4. lipnja 2019. god. u Bosanskoj Gradišci. Sahranjena na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

MARKO /Mije/ ĆORKOVIĆ, rod. 1934. god. u Donjoj Dolini. Umro u Ratkovcu 7. lipnja 2019. godine. Sahranjen u Gornjim Bogićevcima.

228

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

IVO /Fabijana/ KOVAČEVIĆ, rođ. 1939. god. u Novom Selu. Umro 29. lipnja 2019. god. u Požegi. Sahranjen u Kuli kod Požege.

DRAGINJA – DRAGICA /Joze/ VUJIĆ r. Lagundžija rođ. 1927. god.

Umrla 2. rujna 2019. god. u Donjoj Dolini. Sahranjena na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

JANJA /Mije/ ORŠULIĆ r. Oršulić rođe. 1936. god. u Novom Selu.

Umrla 7. rujna 2019. god. u Lužanima. Sahranjena u groblju Nova Gradiška.

KUZMAN /Ive/ ORŠULIĆ rođ. 1939. god. u Novom Selu. Umro u Novoj Gradiški 22. rujna 2019. god. Sahranjena u groblju Nova Gradiška.

LJILJANA /Ilije/ r. VONIĆ rođ. 1958. god. u Gornjoj Dolini. Umrla 23. rujna 2019. god. Sahranjena na groblju u Gornjem Varošu/Uskoci.

SLAVICA /Ferde/ KOVAČEVIĆ rođ. 1945. god. u Donja Dolina. Umrla 21. rujna 2019. god. u Zagrebu. Sahranjena na gradskom groblju u Novoj Gradišci.

MARA (Marka/Mirka) ĆORKOVIĆ r. Marinović, rođena 1934. god. u Donjoj Dolini. Umrla 25. listopada 2019. god. u Novoj Gradišci. Sahranjena na groblju u Novoj Gradišci.

ILIJA /Ante/ ČEGRLJ rođen 1960. godine u Donjoj Dolini. Umro 17. studenog 2019. godine u Slavonskom Brodu – bolnici. Sahranjen u Gornjim Bogićevcima. ŠTEFAN /Luke/ ORŠULIĆ, rođen 1952. godine u Zenici. Umro 19. studenog 2019. godine u Adelaide /Australiji/. Sahranjen u Adelaide.

MATO /Joso/ ORŠULIĆ, rođen 1936. godine u Novom Selu. Umro 4. prosinca 2019. godine u Adelaide /Australiji/. Sahranjen u Adelaide.

229

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U SPOMEN PROŠLO JE PETNAEST TUŽNIH GODINA OD KADA NIJE S NAMA

Msgr. KAZIMIR VIŠATICKI Čatrnja 1939. - Bos. Gradiška 2004.

TVOJI: BRAĆA, SESTRE, RODBINA, BISKUPI FRANJO I MARKO, SVEĆENICI BANJOLUČKE BISKUPIJE, VJERNICI ŽUPA BOSANSKA GRADIŠKA, DOLINA I NOVA TOPOLA

U SPOMEN PROŠLO JE DESET TUŽNIH GODINA OD KADA NISI S NAMA

MIRKO /Mate/ ĆORKOVIĆ Donja Dolina 1935. - Zagreb 2009.

TVOJI NAJMILIJI sestra JANJA i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

230

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

U SPOMEN PROŠLO JE DESET TUŽNIH GODINA OD KADA NISI S NAMA

LUKA /Ive/ TOMIĆ Donja Dolina 1953. - Gornji Bogićevci 2009.

TVOJI NAJMILIJI: supruga MARINA, sinovi P. IVAN MARIJA i EMANUEL, snaha PETRA, unuk LUKA i ostala tugujuća rodbina i prijatelji.

Vlč. MILIVOJ /Vinka/ KNEŽEVIĆ iznenada nakon kratke i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo 2. travnja 2017. godine u Zagrebu (bolnici) u 74. godini života.

Ispraćaj dragog pokojnika je obavljen je 5. travnja na groblju Krista Kralja u svećeničkoj grobnici u Požegi.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sestra Anka, požeški biskup Antun i subraća svećenici

231

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

MANDA – NADA /Đure/ KALIZAN Iznenada blago u Gospodinu preminula 15. siječnja 2017. godine u 84. godini života.

Ispraćaj drage pokojnice je obavljen 17. siječnja 2017. god. na groblju u Novskoj.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM OŽALOŠĆENI: sinovi Mirko, Mile i Jozo, kćerka Ivanka, sestra Jelena, snahe Ankica i Mira, zet Dobrica, unučad Natalia, Pamela, Josipa, Ivana, Valentinai Matea.

RUŽA /Ive/ GUBIĆ r. Knežević Nakon teške blago u Gospodinu preminula 20. ožujka 2017. godine u 79. godini života.

Ispraćaj drage pokojnice je obavljen 21. ožujka 2017. god. na groblju u Novoj Gradišci.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sinovi Pavle i Anto, kćerka Ljubica-Buba, brat Mato, snaha Sandra, zet Ivan, Unuci Nikola, Eddie, Richard i Petar, unuke Kristina, Vanessa i Larissa.

232

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ANTO – TUNJA /Martina/ TERZIĆ iznenada nakon kratke i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo 22. svibnja 2017. u 80 god. života. Ispraćaj dragog pokojnika je obavljen 24. svibnja na groblju Nova Gradiška.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: supruga Jelena, kćerke Pavka. Danica i Mirjana, sinovi Miroslav i Željko, snahe Irena i Antonija, zetovi: Mirko, Ratko i Mato unučad: Dejan i Dejana, Milan, Filip, Mario, Bois, Renato, Anamarija, Mateja, Miroslav i Mia praunučad: Robert, Mateo, David, Mateo i Vlado.

LJUBA /Ljupka/ ĆORKOVIĆ r. Oršulić, Iznenada nakon kratke bolesti blago u Gospodinu preminula 1. siječnja 2018. godine u 83. godini života.

Ispraćaj drage pokojnice je obavljen 3. siječnja 2018. god. na groblju Nova Gradiška POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: suprug Ljupko, sinovi Ivo i Milenko, kćerka Katica, snahe Silvana i Gordana, zet Željko, unučad Alen, Meri, Ivana, Nikolina, Ivan i Kristijan i praunuk Ivan

233

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

LJILJAN /Florijana/ ORŠULIĆ Iznenada nakon kratke i teške bolesti u Gospodinu preminuo 8. listopada 2017. u 56. godini života.

Ispraćaj dragog pokojnika je obavljen 10. listopada 2017. godine u Ratkovici kod Pleternice.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: supruga Nevenka, kćerka Martina, sinovi Josip i Matej, zet Goran, unuke Karla i Barbara, braća Milorad – Mican, Tvrtko i Ivo, snahe Veronika, Slađana i Gordana.

JAGODA /Ante/ PETROVIĆ Nakon duže bolesti preminula 04. lipnja 2019. godine u 85. godini života Ispraćaj drage pokojnice je obavljen 5. lipnja 2019. god. na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sin Miroslav, unuka Marija, praunuka Mia, sestra Manda i Dragica

234

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

JANJA /Mate/ ŠOKIĆ r. Petrović Iznenada blago u Gospodinu preminula 17. veljače 2018. godine u 77. godini života.

Ispraćaj drage pokojnice je obavljen 19. veljače 2018. god. na groblju Gornjim Bogićevcima.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sinovi p. Damir i Boris, kćerke Biljana i Borica, zet Geert i Mato, sestra Mara, unučad Sandra, Nick i Kobe.

SLAVKO STIPANČEVIĆ – SLAVE Nakon kratke i teške bolesti preminuo 30. listopada 2018. god.

Ispraćaj dragog pokojnika je obavljen 2. studenog 2018. god. na groblju u Novoj Gradišci.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: supruga Justina, kćer Suzana, sin Srećko, zet Darko, snaha Spomenka, unuci Krunoslav, Darko i Andrej, praunuci Zara i Ivano, sestra Milka, braća Ivo, Mirko, Mijo i Filip

235

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

MARA /Marka/Mirka/ ĆORKOVIĆ r. Marinović Iznenada blago u Gospodinu preminula 05. listopada 2019. godine u 86. godini života.

Ispraćaj drage pokojnice je obavljen 29. listopada 2019. god. na groblju Nova Gradiška.

POČIVALA U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: sin Pavle, kćerka Pavka, snaha Slavica, zet Mirko, unuke Sanja, Tanja i Sanela, unuci Miroslav i Vedran, sestre Nada, Jelka i Zlata

ILIJA /Ante/ ČEGRLJ Hrvatski branitelj

Nakon kraće i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo 17. studenog 2019. godine u 59. godini životaIspraćaj dragog pokojnika je obavljen 19. studenog 2019. godine na groblju u Gornjim Bogićevcima.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: Majka Mara, sestra Slavica s obitelji, braća Luka i Filip s obiteljima, sestrične Zlata i Kata s obiteljima, sinovka Štefani suborci, prijatelji i ostala tugujuća rodbina 236

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

ŠTEFAN /Luke/ ORŠULIĆ Nakon kraće bolesti blago u Gospodinu preminuo 19. studenog 2019. godine u 67. godini života.

Ispraćaj dragog pokojnika je obavljen u Adelaide /Australija/

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: Otac Luka, majka Anđelka, sestra Štefica, zet Zdenko /pokojni/, nećaci i njihova djeca: Linda, Karl, Josip, Nenad i Ana, Fabian i Nicolas te prijatelji i ostala tugujuća rodbina u Australiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj

MATO /Joso/ ORŠULIĆ Nakon dulje i teške bolesti blago u Gospodinu preminuo 4. prosinca 2019. godine u 81. godini života.

Ispraćaj dragog pokojnika i sahrana je obavljen 10. prosinca u Adelaide /Australija/.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! OŽALOŠĆENI: Supruga Terezija, kćerka Marina i sin Mario, zet Nermin, snaha Danijela, unučad: Maja, Marlena, Maryanne, Ivano i Adrian, brat Luka te prijatelji i ostala tugujuća rodbina u Australiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj

237

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NAŠI POKOJNICI

SAHRANJEN PREČ. PERO ČOLIĆ BOSANSKOGRADIŠKI I DOLINSKI ŽUPNIK (1947.-2017.)

Na blagdan sv. Ante Pustinjaka, 17. siječnja 2017. godine, sahranjeni je preč. Pero Čolić, svećenik Banjolučke biskupije. Najprije je slavljena misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, a zatim sahrana u svećeničkoj grobnici na katoličkom groblju „sv. Marko“ u Banjoj Luci.

Koncelebriranu misu i sprovodne obrede vodio je biskup banjolučki Franjo Komarica, školski kolega pokojnog Pere i s njime zajedno generacija od 4 ređenika banjolučke biskupije iz 1972. god. Zajedno s biskupom koncelebriralo je 20-ak svećenika, koji su unatoč veoma teškim zimskim uvjetima stigli na sahranu iz Banjolučke biskupije i susjedne Hrvatske.

Vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina

238

U ispunjenoj crkvi u Bos. Gradišci, bile su i brojne redovnice, osobito iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, koje imaju i svoj samostan u toj župi, a dvije rođene sestre pok. župnika Pere su članice te Družbe Vianeja i Donata, koje su bile od velike pomoći u njegovoj bolesti, koju je on veoma strpljivo podnosio. Bio je i brat Ilija s obitelji, ali i vjernici iz desetak župa Banjolučke biskupije u kojima je duže ili kraće vrijeme djelovao.

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Msgr. dr. Franjo Komarica je posvjedočio je za pokojnog župnika Peru da je bio vjerni Kristov svećenik, koji se nije dvoumio niti štedio u izvršavanju svojih obećanja Kristu i Crkvi, koje je dao na njihovu zajedničkom ređenju prije 45 godina, ustvrdivši da je „uvijek spremno, pa i u najdramatičnijim vremenima rata, išao ka povjerenim mu vjernicima, koji su bili izloženi teškim dramama i torturama“. Tijekom cijelog svoga svećeničkog života bio je u pastoralu na više župa, u kojima je izgrađivao živu crkvu, a životne situacije od njega su tražile da gradi i obnavlja veći broj crkava i crkvenih objekata.

Biskup je zahvalio pokojniku, kojega je posjetio uoči njegove smrti, za njegovu postojanu vjeru, vjernost, nadu, te spremnost na praštanje i jobovsko trpljenje. Zahvalio je i svima koji su mu pomagali u njegovoj svećeničkoj službi, te pozvao sve nazočne na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja.

Msgr. Anto Orlovac je napisao prikaz života i rada preč.

Pere Čolića - Curriculum vitae koji je nakon sv. mise pročitao kancelar Banjolučke Biskupije mr. Pero Ivan Grgić, a svima je zahvalio domaći župnik vlč.

Marko Stojčić. Životni podatci. Rođen je pok. Pero 16. rujna 1947. u RujeOd pok. župnika se oprostio msgr. dr. vici, u župi Vrbanjci kod Kotor Franjo Komarica, Banjolučki biskup Varoši, u brojnoj obitelji Nikole Čolića i Kate r. Jurić. Bog je velikodušnost njegovih roditelja koji su donijeli na svijet devetero djece, od kojih je danas samo još troje živih, nagradio duhovnim pozivom za čak troje njihove djece: osim Pere koji postade svećenikom, dvije su mu sestre ostvarile svoj poziv i služenje Bogu kao redovnice u družbi Klanjateljica krvi Kristove. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanjcima, a onda je 1962. pošao u sjemenište kao kandidat Banjolučke biskupije; najprije dvije godine u Zagreb, na Šalatu, a onda u Đakovo, gdje je 1966. i maturirao. Tu je završio i filozofsko-teološke studije koje je morao prekinuti da bi odslužio obvezni vojni rok. Do Božjeg oltara stigao je 1972. godine, kada je na Petrovo te godine u crkvi otaca trapista Marija Zvijezda zaređen za svećenika po rukama blagopokojnog biskupa Alfreda Pichlera, zajedno s današnjim biskupom mons. Franjom Komaricom i još dvojicom kolega. Svoju je Mladu misu svečano proslavio sa svojom obitelji, župnom zajednicom i brojnim prijateljima 239

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

u Vrbanjcima 20. kolovoza 1972. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je Isusove riječi „Idite i učinite sve narode mojim učenicima“ u čemu je prepoznao svoju životnu zadaću. Propovijedao mu je ugledni banjolučki propovjednik mons. Petar Pajić. Kao mladomisnik još je jednu godinu završavao studij u \akovu.

Blagoslov polja na groblju „Gradina“ u Donjoj Dolini

Svećeničko služenje. Treba podosta vremena da se barem nabroje sve svećeničke službe koje je obavljao. Treba odmah reći da nikada nije tražio nekih povlastica za sebe niti nekih služba; sve koje su mu poglavari povjeravali, on je prihvaćao.

Najprije je imenovan kapelanom u župi Ravska kod Ljubije, gdje se upravo gradila crkva, a gdje je bio suradnik župnicima Adolfu Višatickom i današnjem kardinalu Vinku Puljiću. Tu djeluje dvije i pol godine (1973.1975.). U listopadu 1975. postaje privremenim duhovnikom sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu gdje djeluje desetak mjeseci.

Otada obavlja službe župnika ili župnog upravitelja u cijelom nizu župa naše biskupije: 11 godina kao župnik u Kulašima (1976.-1987.), zatim je premješten za župnika u Šimiće, gdje je proživio i teške dane najnovijeg rata i izgon vjernika svoje župe. Na kraju je 15. rujna 1995. i sam ranjen i pravim je Božjim čudom ostao živ.

Zatim se preselio u biskupski dom u Banjoj Luci i odatle od ožujka 1996. neko vrijeme odlazio i pastorizirao preostale vjernike u župama: Stara 240

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Rijeka, Ljubija i Ravska. Razriješen je uprave tih župa krajem rujna 1997. te je imenovan župnikom u Bos. Gradiški, odakle je upravljao i župama: Dolina, Nova Topola, Bos. Aleksandrovac i Šimići, a onda je razriješen prvih triju župa i ponovno se vratio u Šimiće pred Božić 1999. Od nekoć vrlo brojne župe ostali su samo ostatci ostataka. Tu mu se dogodila nesreća kad je izgorjela župna kuća, a on i kuharica samo su se Božjom providnošću spasili, jer je bilo kasno navečer, neposredno prije nego je trebao poći na počinak.

Ponovno je razriješen službe župnika u Šimićima 16. srpnja 2008. i imenovan župnikom u Bos. Gradiški te upraviteljem župa Dolina i Nova Topola koju je uskoro preuzeo drugi svećenik, a njemu ostale Bos. Gradiška i Dolina. Tu je revno pastoralno djelovao dok ga prije gotovo dvije godine nije pohodila teška bolest. Otada je njegov žrtvenik postao bolesnička postelja, gdje je s velikom strpljivošću i predanošću, ali smireno i čak radosno podnosio tegobe, praćen brižnom njegom i ljubavlju svoje rođene sestre Vianneje, koja je bila doista dobri anđeo njegova života, doslovno do zadnjega njegova daha, te s. Donata koja je dolazila iz Zagreba kad god je bilo moguće a njemu najpotrebnije.

Aktivnosti. Svakom je svećeniku prva dužnost navješćivanje Radosne vijesti propovijedanjem, vjerskom poukom djece i mladeži, pripravom zaručnika pred ženidbu, pohađanje bolesnika i nemoćnih. Pero se oko toga trudio „u zgodno i nezgodno vrijeme“ Vlč. Pero je sahranjen u svećeničkoj po preporuci svetoga Pavla. Za grobnici na groblju sv. Marko u Banja Luci svakoga je imao lijepu riječ. Uz župničke službe imenovan je bio i dekanom bosanskogradiškog i prnjavorskog dekanata 2013.

No vlč. Pero bio je i graditelj. Bio je snažan i nije se ustručavao i teških fizičkih poslova. Dovršio je župnu crkvu u Kulašima, gdje je sagradio i velik župni stan. Nastavio je rad na dovršenju župne crkve u Šimićima. I tu je proširio i obnovio župnu kuću prije nego je izgorjela. I izgorjelu je trebalo obnoviti uz veliku potporu ekonomata biskupije. Obnavljao je i župnu crkvu u Bos. Gradiški koja je zasjala novim sjajem.

Patnje i značajke. Onaj tko nasljeduje Isusa Krista mora ga nasljedovati i noseći životne križeve. A vlč. Pero ih je imao obilno. Povjeravane su mu 241

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

teške i naporne župe. Kao svećenik bolovao je od bolesti pluća. Već je spomenuto da je 1995. za milimetre izbjegao smrt od snajperskog hitca, a u tom je ratu izgubio jednoga brata i jednu sestru. Godine 2015. otkriveno je da boluje od teške zloćudne bolesti koja mu je zahvatila sve vitalne organe. Kad je saznao za tu dijagnozu u svibnju 2015., dijelio sam istu bolničku sobu s njime u zagrebačkoj Dubravi; moram reći da je mene ta njegova dijagnoza više pogodila nego njega samoga; barem on to nije ničim dao primijetiti. Ostao je vedar i smiren, molili smo i razgovarali, šalio se, kao da se ništa nije dogodilo. Otada je križ svoje bolesti nosio ovdje u Bos. Gradiški, praćen brižnom ljubavlju svoje sestre Vianeje. Početkom rujna 2016. razriješen je svih dužnosti: i župničke i dekanske zbog poodmakle bolesti, ali je i dalje ostao na liječenju u župnoj kući u Bos. Gradiški, okružen nježnom brigom svojih sestara Vianeje i Donate te novoga mladog župnika vlč. Marka Stojčića.

Bolesničke dane olakšavali su mu mnoga subraća svećenici pohađajući ga, a najviše njegov vjerni prijatelj fra Dujo Ljevar. A Pero se pokazao uzornim u patnji. Ne samo da se nikada nije tužio, on nije čak dao ni reći da trpi. Sve je s velikom vjerom i vedrinom prihvatio iz Božje ruke, a svjestan je ostao do posljednjeg daha.

S Perom me je vezala ne samo pripadnost istoj biskupiji i istom naraštaju ređenika (u čitavoj dosadašnjoj povijesti Banjolučke biskupije jedino su nas te 1972. godine zaređena četvorica), ali i osobno prijateljstvo. Rado sam mu dolazio i navraćao kadgod mi je bilo moguće, razgovarao s njime, i bilo mu je uvijek drago. Zadnji put bilo je to prije dva tjedna. Vidio sam da kopni i slabi i da se neminovni rastanak približava. Rastanak, ali ne kraj.

Pero je patnju i razapinjanje zamijenio Božjim životom, vrijeme vječnošću, suznu dolinu kućom Očevom.

U ime svećenika Banjolučke biskupije opraštam se s Tobom, dragi moj subrate i prijatelju Pero, s nadom i poklikom: „Doviđenja u kući Oca nebeskoga. Počivaj u miru na srcu Božjemu!“

242

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

UMRO NEKDAŠNJEG DOLINSKOG ŽUPNIKA FRA ILIJE MATANOVIĆA (1942. – 2017.)

Mnogobrojni vjernički puk Bosanske Posavine oprostio se u subotu, 1. travnja 2017. na Plehanu od dva svoja velikana: dr fra Andrije Zirduma i fra Ilije Matanovića, franjevaca provincije Bosne Srebrene.

Ta dva franjevca koja su rođeni i pripadaju Plehanskom distriktu preminula su istoga dana u srijedu, 29. ožujka u jutarnjim satima; fra Andrija je preminuo u bolnici u Slavonskom Brodu u 81. godini života, 58. godini redovništva i 54. godini svećeništva, a fra Ilija Matanović u bolnici u Orašju, u 75. godini života, 38. godini redovništva te 46. godini svećeništva.

Misa zadušnica s ispraćajem služena je u subotu, 1. travnja za fra Andriju u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu, koju je uz desetoricu svećenika predvodio generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije mons.

Ivan Ćurić, a za fra Iliju u župnoj crkvi sv. Marka u Potočanima kod Odžaka uz desetoricu svećenika predvodio je dobojski dekan preč. Jakov Filipović.

Fra Ilija Matanović, nekdašnji dolinski župnik

Uz lijesove pokojnika istoga dana sprovodnu Misu u plehanskoj crkvi sv. Marka, evanđeliste na Plehanu pred mnogobrojnim pukom, brojim redovnicama predvodio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski. Uz stotinjak svećenika i redovnika suslavili su provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marinčić, pomoćni banjolučki biskup mons. Marko Semren te domaći gvardijan fra Anto Tomas.

I dok je jeka tuge za ta ta dva „hrasta bosanska“, koja su istoga dana „pala“ – odnosno preselila se Gospodinu, dodirivala taj pusti kraj u kojem 243

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

su franjevci prisutni još od srednjeg vijeka, tješila je kršćanska nada da su sada u miru s Gospodinom.

Posvjestio je to u svojoj homiliji kardinal Puljić tješeći puk naglasivši da se kao kršćani prepoznajemo da smo Kristovi po tome koliko Riječ Božju slušamo i vršimo Njegovu volju. Ustvrdio je da su fra Andrija i fra Ilija živeći svoj redovnički poziv doista to i ostvarili. Riječi sućuti uputio je kardinal Puljić rodbini pokojnika te časnoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Fra Ilija Matanović na Veliku Gospu 2012. u dolinskoj crkvi

U ime provincije Bosne Srebrene sažalnicu rodbini i plehanskoj zajednici uputio je provincijal Marinčić. Govoreći o kršćanskoj nadi, ustvrdio je, da je da su put nade pokojni fra Andrija i fra Ilija izabrali odlukom da budu franjevci i nikada se poslije na tom putu nisu pokolebali, već su ljudima bili doista pravi navjestitelji Kristove radosne vijesti spasenja i nove nade. Posvješćujući što su sve dobra ta dvojica franjevac za svoga plodnog redovničkog života učinila izdvojio je fra Andrijin rad kao profesora i znanstvenika, istraživača franjevačke prošlosti. Naglasio je njegovu upornost, uloženi trud i ljubav prema baštini, koja je u tim krajevima bila zatajivana. Naglasio je da tome svjedoče i djela kulturne i umjetničke vrijednosti koje je prikupljao. Govoreći o pokojnom fra Iliji ustvrdio je da je živio život u jednostavnosti, čisto i snažno, pristupajući svakom 244

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

zadatku odgovorno. Ustvrdio je da je njegova osobitu ljubav prema prirodi, svjedočila njegovu franjevačku dušu. „Znao je dopustiti u svom pastoralnom radu da ga dotakne nevolja drugoga te tako konkretno navijesti Božju ljubav prema čovjeku. Posvuda je radio nesebično, skrovito i nenametljivo te tako na franjevački način vršio svoju svećeničku službu darivajući sebe Bogu i drugim ljudima, slijedeći u tome Krista.“, rekao je provincijal.

Fra Ilija sa Dolincima nakon jedne sv. Mise

Ustvrdivši da nam od pokojnika ostaje samo ono što su razdali zahvalio je pok. fra Andriji i fra Iliji na ustrajnom svjedočenju ljudske plemenitosti unatoč svim teškoćama vremena u kojem su živjeli.

Domaći gvardijan fra Anto je kratko ocrtao život i djelo pokojnika.

Fra Ilija Matanović rođen je u Donjem Svilaju 28. veljače 1942. u obitelji Joze i Anice. Imao je osmero braće i sestara od kojih je brat Zlatko također svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene. Studij gteologije je završio u Splitu 1971. godine i te iste godine zaređen za svećenika Banjolučke biskupije. Godine 1992. je imenovan župnikom u Glamoču gdje je ostao do 1975. godine, a tada je imenovan župnikom župe Dolina gdje ostaje do 1978. godine.

245

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Župljani župe Dolina ga se sjećaju kao vrijednog i predanog svećenika. Uz svoje svećeničke obveze imao je vremena za mlade, naročito nogometaše NK „Jedinstvo“ čiji je bio trener, a prema potrebi je i igrao za isti klub.

Budući da je prvi dolinski župnik koji je imao automobil „plavu bubu“ u kratkom je vremenu mogao obilaziti sve dijelove svoje župe. Često je služio kao hitna pomoć, a dobro je došao i za prijevoz nogometaša na utakmice na području općine Bosanska Gradiška.

Po premještanju iz župe Dolina je uputio zamolbu franjevačkom provincijatu „Bosne Srebrene“ da ga ponovo prime u franjevačku zajednicu u kojoj započinje svoj redovnički put.

U svojoj je provincije obnašao različite službe. Bio je gvardijan u samostanu na Plehanu, župnik u Sivši, Breškama, Potočanima i Špionici te župni vikar u Sivši i Potočanima. Zadnjih sedam godina boravio je i djelovao u župi Potočani.

Pok fra Andrija i fra Ilija pokopani su jedan do drugoga na fratarskom groblju na Plehanu. Sprovodne obrede predvodio je provincijal Marinčić.

Misu kao i obrede pokopa pjesmom su animirale brojne redovnice predvođene orguljašem iz Tuzle Zlatkom Špoljarićem.

Fra Ilija je rado navraćao u svoju bivšu župu Dolina i služio sv. Mise, pa i nakon završetka rata u BiH iako je u njoj ostao vrlo mali broj vjernika.

246

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

IN MEMORIAM SLAVKO – SLAVE STIPANČEVIĆ /1944. - 2018./ U predvečerje blagdana Svih svetih primili smo tužnu vijest kako je otrgnut još jedan „gore list“ s dolinske grane. Umro je Slavko – SLAVE Stipančević u 74 . godini života, nakon bolesti s kojom se je borio izvjesno vrijeme.

Pogrebne obrede na Centralnom groblju u Novoj Gradišci, gdje je Slavko i sahranjen, predvodio je vlč. Ivan Štivičić župnik župe Kraljica sv. Krunice u Novoj Gradišci, a došla ga je na vječni počinak ispratiti brojna rodbina, prijatelji i poznanici.

Slavko je rođen u Gornjoj Dolini 11. svibnja 1944. god. od oca Ilije i majke Janje r. Miklić Bosonogo djetinjstvo je proveo u rodnoj Gornjoj Dolini, a Osnovnu školu, koja je trajala 4 godine završio u Donjoj Dolini.

Godine 1962. upošljava se u Zagrebu u građevinskom poduzeću "Gradnja" kao radnik s dizalicom.

Nakon 2 godine, dakle 1964. odlazi na odsluženje vojnog roka u Skopje.

Slijedeće godine 1965., kao vojnik, prvi put dragovoljno daruje krv. Slijedeći puta je to bilo 1966. godine i tako sve do 2014. kada je 100 puta darovanu krv. Odličje Crvenog križa dobio je od Gradskog društva iz Nove Gradiške.

Medalju, zlatnik i ručni sat poklon Grada Nova Gradiška uručili su mu za-

POGREBNE OBREDE JE VODIO VLČ.

IVAN ŠTIVIČIĆ

TUŽNI OPROŠTAJ NA NOVOGRADIŠKOM GROBLJU

247

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

mjenica gradonačelnika mr. Ljiljana Lukačević, Franjo Pavlović, ravnatelj Gradskog i Županijskog društva CK i Marija Guberović, predsjednica Gradskog društva CK Nova Gradiška.

SA JEDNE RADNE AKCIJE NA GROBLJU U DONJOJ DOLINI I S MOLERSKIM VALJKOM U KAPELICI NA GROBLJU U DONJOJ DOLINI

7. svibnja 1966. god. se zapošljava u Općoj bolnici Nova Gradiška kao radnik i pomoćni soboslikar i ličilac.

Te iste godine, uoči sv. Ilije, 19. srpnja 1966. se oženio s Justinom Vonić. Bog ih je obdario sa sinom i kćerkom. Srećkom je rođen 1967. godine, a kćerka Suzana 1970. godine.

Godine 1972. Slave započinje vanredno školovanje za KV soboslikara i ličilca, a nekoliko godina kasnije 1987. za strojara parnih kotlova i centralnog grijanja.

Po dobivanju kvalifikacija nastavlja djelatnost u novogradiškoj općoj bolnici ali ovoga puta kao domar.

Početkom 2004. god. odlazi u mirovinu.

Od svog odlaska iz Gornje Doline 1962. godine u nju se nije vratio da bi tamo živio, ali ju je stalno nosio u srcu. Ni jedan dolinski blagdan – kirvaj nije mogao proći bez njegove nazočnosti. Rado je preko vikenda navraćao kod braće koja su ostala živjeti u Gornjoj Dolini.

I nakon tragedije koju je doživio njegov rodni kraj i uža okolica, odlazio je u nju. Ni jedna akcija glede uređenja groblja i grobljanske kapelice u Donjoj Dolini kao i crkve u Gornjoj Dolini nije moglo proći bez njegovog doprinosa, sve do jeseni 2017. godine kada ga je zadesila teška bolest.

Posebno se radovao akciji, molerskom uređenju unutrašnjosti crkve u Gornjoj Dolini (gletovanju, šmirglanju a potom bojanju zidnih površina), u koja će se, 2020. godine obilježiti stota obljetnica postojanja župe Dolina.

248

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

Kao praktični vjernik, veliki doprinos je dao izgradnji i uređenju svoje nove crkve u župi Kraljice sv. Krunice u južnom dijelu Nove Gradiške.

Dulji razgovor s pok. Slavkom smo objavili u 31. broju „Suze dolinske“ 2014. godine u rubrici „Gdje su, kako žive, što rade“ pod naslovom SLAVKO – SLAVE SIPANČEVIĆ STO PUTA DAROVAO KRV. Dragi Slave, neka ti je laka hrvatska gruda. Počivaj u miru Božjem.

Mican

ISPRED CRKVE U GORNJOJ DOLINI NAKON AKCIJE KOŠENJA TRAVE

249

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

OBAVIJEST Ovaj broj, kao i prethodne brojeve „Suza dolinska“ možete nabaviti na dolje navedenim adresama:

Pavle i Ivanka Vonić, Nova Gradiška, Zagrebačk ulici br 15, Ljuboslav Knežević, Nova Gradiška, ulica kralja Zvonimirau 324, Anto i Dubravka Vonić , Nova Gradiška, Bartola Kašića 12 Zvonko Oršulić - Feny, Ljupina 361A kod Nove Gradiške Jozo Kalizan, Novska, Zagrebačka br. 102, Janja Ćorković, Zagreb, Davorina Jeića 5, Mato Knežević – Maća, Gorice 61, Dragalić Marina i Dragan Vidić, Šumetlica br. 6, Nevenka Oršulić, Ratkovica 25 kod Pleternice, Nada Budić, Ciglenik br. 51 kod Požege, Zdenko i Zdenka Vonić, Slav. Kobaš, Savska obala 10, Župni ured u Bosanskoj Gradišci, Milan – Mile Kalizana u Stockerau, Austrija.

Uredništvo „Suze dolinske“, Okučani, ulica Bljesak 15.

O B A V I J E S T S KOJOM SE OBAVJEŠTAVAJU SVI ONI KOJI ŽELE DATI SVOJ DRAGOVOLJNI NOVČANI PRILOG ZA UREĐENJE CRKVE U POVODU STOTE OBLJETNICE POSTOJANJA ŽUPE DOLINA, KAPALICA U DONJOJ DOLINI I NOVOM SELU I ODRŽAVANJE GROBLJA «GRADINA» U DONOJ DOLINI TO MOGU UČINITI KOD ŽUPNIKA U ŽUPNOM UREDU BOSANSKA GRADIŠKA p. TOLISLAVA TOPIĆ I MILORADA ORŠULIĆ – MICANA U OKUČANIMA. ZA SVAKI, I NAJMANJI PRILOG, ČLANOVI ODBORA SE UNAPRIJED ZAHVALJUJU.

250

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

OSVRT NA DRUGO PROŠIRENO IZDANJE KNJIGE BATAR I BUKVIK - SELA KOJIH VIŠE NEMA

U kolovozu ove godine iz tiska je izišlo Drugo prošireno izdanje monografije BATAR I BUKVIK SELA KOJIH VIŠE NEMA autora Miroslava Sušila iz Kutine.

Prvo izdanje ove knjige je izišlo iz tiska u srpnju 2016. godine ima 126 stranica. Kako je zanimanje za tu knjigu raslo, naročito raseljenih stanovnika tih sela kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, autoru su sve više pristizale nove slike i mnoga svjedočenja, a nekako, u isto vrijeme je msgr. dr. Anto Orlovac, svećenik i povjesničar Banjolučke biskupije prikupljao podatke o stradalim vjernicima bosanskogradiške župe, ali i dekanata, u Drugom svjetskom ratu i poraću pa tako i o stradalima u Batru i Bukviku. Taj znanstveni uradak je dao dodatni pečat ovoj monografiji koja sada ima, duplo više stranica, 254!

Meni je pripala čast da za prvo izdanje napišem „Zaključni osvrt na monografiju Batar i Bukvik sela kojih više nema“, ali isto tako i na Drugo prošireno izdanje, koje u cijelosti donosim uz naslovnicu ove, hvale vrijedne knjige.

Razveselila me vijest da su monografiju BATAR I BUKVIK - sela kojih više nema, autora Miroslava Sušila, čitatelji rado prihvatili, čak i oni koji nemaju izravnih veza s tim selima.

251

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

To je potaklo autora da s još većim žarom i ljubavlju nastavi prikupljati novu građu i, evo, u rukama ćemo uskoro imati plod toga rada - drugo dopunjeno izdanje.

Svjedok sam kako su svećenici, ali i osobe, koje su na početku nedavnog rata obnašale odgovornu dužnost prema hrvatskom narodu na području općine Bosanska Gradiška s radošću prihvaćali knjigu, listali je i iskazivali pohvale, kao nečemu što će čuvati drage uspomene i sjećanja na rodni kraj.

Dok listam napisani tekst za drugo prošireno izdanje ove knjige u mislima mi naviru stihovi mons. dr. Ante Orlovca, svećenika Banjolučke biskupije: "...jer zavičaj i majku ljubimo ponajviše kad ih izgubimo".

Evo, moj prijatelj Miroslav pokazao je da doista ljubi svoj zavičaj istinskom ljubavlju, a dobri Bog mu je dao mudrosti i snage da dogradi "podignuti pisani spomenik Batru i Bukviku".

Miroslave, hvala Ti što ćeš nam podariti drugo prošireno izdanje knjige BATAR I BUKVIK - sela kojih više nema. Čestitam Ti!

Milorad Oršulić - Mican Okučani, 13. siječnja 2019. godine

252

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NOVE KNJIGE

KNJIGE AUTORA ZDRAVKA VAMPOVCA I ONE KOJE SU IZIŠLI U „VLASTITOJ NAKLADI ZDRAVKO VAMPOVAC" OD 1992. DO 2019. GODINE ISTE MOŽETE NABAVITI KOD AUTORA I U UREDNIŠTVU "SUZE DOLINSKE"

253

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

FENOMENI WOJTYLINE IZNIMNOSTI PRILOZI KNJI ŽEVNOJ BIOGRAFIJI PAPE IVANA PAVLA II. S DJELIMA KOJE JE PISAO PRIJE NEGO ŠTO ĆE STATI NA ČELO KATOLIČKE CRKVE U RIMU JE DJELO PERE MIOČA IZ ŠIBENIKA. god. izdanja 2017., str. 162.

PARACELSUS:O SNAZI PRIRODE (RANI FARMAKOLOŠKISPISI).

PREVELA: Lidija Vampovac god. izdanja 2017., str. 138

„MALENI ISPOD ZVIJEZDA“, Knjiga o znanstvenim obmanama, god. izdanja, studeni 2018. god., 296 str., 180 kn

„NA DNU BEZDANA“ Knjiga u potrazi za istinom postanka, god. izdanja, listopad 2019., 200 str., cijena 150 kn

254

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NAŠI DAROVATELJI NN DAROVATELJ .......................................................................... 10.000 kn Obitelj dr. Maria Bokulić iz Okučana . ............................................. . 500 kn Luka i Kata Tomić, Vrbje ................................................................... . 500 kn Zvonko Oršulić – Feny, Ljupina ........................................................ .

50 eu Tvrtko Oršulić, Bruxelles .................................................................... .

50 eu Zoran Marinović, Koper ................................................................... .

50 eu Ivo Oršulić, Nova Gorica .................................................................... .

50 eu Axel i Ruža r. Vonić During Njemačka/Švicarska ............... 50 eu i 50 SHF Anto Oršulić, Zenica . ............................................................................400 kn Tihomir i Jadranka Budić, Italija ........................................................ 400 kn Mato i Terezija Oršulić, Australija ...................................................... 400 kn Slavica Knežević, Australija................................................................... 300 kn Miroslav Sušilo, Kutina . ....................................................................... 200 kn Gina i Werner Heese, Njemačka.......................................................... 200 kn Mile i Zdenka Knežević, Njemačka ..................................................... 200 kn Rudi i Jasmina Dakić, Zagreb .............................................................. 200 kn Pavle i Slavica Ćorković, Okučani/Austrija ..........................................200 kn Petar – Pero Jurišić, Okučani ............................................................... 200 kn Boris Knežević, Trnava ......................................................................... 100 kn Denis i Ivana Vonić. Trnava ............................................................... . 20 eu Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac . .................................................. 20 eu Željko i Antonija Terzić, Ljupina ........................................................ 100 kn Tomas Ćorković, Ljupina .................................................................... 100 kn Mile Kalizan, Novska ........................................................................... 100 kn Jozo i Mira Kalizan, Novska ................................................................ 100 kn Mirko i Ankica Kalizan, Novska .......................................................... 150 kn Dobrica i Ivanka Vonić, Novska ........................................................ 100 kn Slađan i Kata Matijašević, Dragalić ..................................................... 100 kn Tomislava /Pere/ Strilić, Staro Petrovo Selo ..................................... . 100 kn Dragica Boban, Benkovac kod Zadra.................................................. 100 kn Nikola Skokić, Jasenovac . .....................................................................100 kn Mario Oršulić, Karlovac ...................................................................100 kn Ilija Jurišić, Dubovac . ...........................................................................100 kn Slaven i Valentina Matković . ................................................................100 kn Josip i Višnja Matošević, Zagreb ..........................................................100 kn SVIM DAROVATELJIMA I PODUPIRATELJIMA ISKRENO SE ZAHVALJUJEMO I ŽELIMO IM ČESTIT BOŽIĆ I OBILJE BOŽJEG BLAGOSLOVA U NOVOJ 2020. GODINI. Uredničko vijeće

255

SUZA DOLINSKA, XXI (2017.-2019.) 35

NASLOVNA STRANICA: VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆI ZADNJA STRANICA: MICANOVA HODOČASNIČKA ZAHVALNICA

TISAK: MEDIAPRINT ZAGREB

Unos teksta: Valentina Oršulić Računalna obrada: By Loyzo