Snovi stvaraju budućnost

Već dugo razmišljam o načinu kako mlade ljude pokrenuti sa mjesta, sa one tačke u kojoj se guše, letargični, mrzovoljni i bez snova. Šta treba napisati da bi jedna mlada osoba konačno počela misliti, da baš nije sve na tim društvenim mrežama, i ne da nije sve, već je malo dobrog tamo. Sve loše što te u životu snađe je najviše od tebe samog. Naravno, uvijek postoje izuzetci, ali i to su iskušenja, lekcije iz kojih bi trebali da učimo i izađemo još jači.

Razlog ili kapljica koja je prelila času za pisanje na ovu temu je što sam slučajno, vozeći se gradskim autobusom, čuo jedan razgovor između dva srednjoškolca. Svuda u svijetu mladi ljudi su u sličnim situacijama, uvijek se moraju dokazivati. Nikome na čelu neće pisati da li je dobar književnik, doktor ili sportista. Najvažnije u životu svakog od vas je da imate snove. Čovjek koji ima svoje snove uspješniji je od onog koji sve zna. Strah od gubitka i prepreke koje nam se nađu na putu su uglavnom razlog za odustajanje. Svoje snove nećete ostvariti ako svo svoje vrijeme provodite na kafama zureći u ekrane. U ovom razgovoru kojeg čuh, jedan od momaka, koji sjedi ispred mene predlaže svom drugu da se upišu na kurs engleskog jezika koji se daje u Kulturnom centru Kralj Fahd. Njegov drug se prvo ismijao, kao da je čuo najsmješniji vic dotad ispričan, rekavši mu da je bolje da odu negdje na kafu i nargilu, jer “ko će na kurs sad, jesi li ti dobar..” Ovaj mu dalje pokušava objasniti da mu znanje iz engleskog jezika i nije baš najbolje, pa bi mu dobro došao ovaj dodatni kurs, a mogli bi upisati i još neki, npr. njemački,

programiranje, turski, arapski.. jer se ništa ne plaća. Kada je spomenuo arapski, uključio se u razgovor i treći čovjek koji je sjedio neka tri četiri, mjesta ispod njih rekavši:” Šta će vam ti toliki kursevi, zar vas u školi dovoljno ne pate, svakako je sve štela, i vidite da nema nigdje posla..” Dokle ćemo slušati uvijek iste pesimistične priče kako se ništa ne može postići u ovoj državi. Mladi svijet i jeste donekle žrtva korupcijske vlasti, ali uvijek se možemo izdići odatle. Ako cijeli dan provodiš u zadimljenom ka ću, ispijajući nargile ili još gore, igrajući kladionicu, kako će ti u životu i krenuti na bolje. Negdje čuh dobru izreku, kako se posao ne traži, već se posao izmišlja. Bitno je da imamo cilj, i da se usredotočimo na njega, Pod starost i nadati se uspjehu. Ni na tren ne smiješ pomisliti kako nisi Pitalo nekog čovjeka: dovoljno dobar za to nešto. - Imaš li djece Vrijeme je najdragocjenije, - Imam ono se ne vraća, zato ga je - A pomažu li ti važno pravilno raspodijeliti. - Pomažu Pogledajte mlade ljude širom - Kako? svijeta. Kako provode vikende, - Ne traže! idu li na kurseve, uče li, imaju li svoje snove, koliko spavaju.

Nedžad Ibrišimović Znam i to da se situacija u drugim sređenim zemljama i ne može baš porediti sa našom, ali nekako opet iskače i ta misao da je sad odgovornost i na vama samima, da vi, vaše generacije budete ti koji će promijeniti ovakvu svijest ljudi, kao ovog čovjeka iz autobusa. Nismo mogli birati zemlju u kojoj će nas majka roditi, niti jezik koji pričamo. Zato trebamo biti svjesni da nemamo druge, i da moramo raditi na nama, na našem obrazovanju, na našem znanju. Izgleda da nas na ovim prostorima ne zaobilazi nijedan uragan, a ni povjetarac, pa tako da naša ličnost dobija još više na značaju ako izraste u razvijenu jedinku koja se ne stidi otići u bilo koji drugi dio zemaljske kugle. Problem je što se uvijek iznova žalimo, i žalimo, i žalimo. Žalimo se na sve. Imamo li pravo. Kada se radi lektira, većina vas, ili ne čita nikako, ili samo kraći sadržaj pročita,