Hana Dizdarević

glasiti “Svi smo mi različiti i nimalo jednaki”. Kod jednakosti je jedino loše to što se želimo izjednačiti samo sa onima koji su iznad nas. Ono što činimo tokom života odjekuje u vječnosti, tako da, najveće postignuće je da budemo ono što jesmo u svijetu koji konstantno pokušava da napravi od nas ono što nismo. “Najvažnija ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu.” Albert Einstein Lamija Mehremić, IVb •••

Iako je Hana moja najbolja prijateljica, i dok općenito pričam o njoj im am samo riječi hvale, čitajući ovo nemojte uzimati u obzir naše prijateljstvo, jer ovdje već pišem i govorim o umjetnosti, duboko zakopanom talentu s kojim ona baš i ne voli da se hvali, a ja bih voljela da ga njeguje čitav život. „Moja“ Hana... Moram priznati da me boli to što je ne mogu nazvati samo svojom i zaključati je u moju seharu i tu ostaviti. Ali ipak, uzet ću sebi to pravo i prisvojiti je.

Moja Hana je rođena 12.12.2002. i jako mi je ustvari žao što se nismo upoznale prije srednje škole. Pohađala je „IV osnovnu školu“ i putevi nam se nisu sreli sve dok obje nismo shvatile da volimo medicinu te se na prvoj bitnoj životnoj raskrsnici odlučile za taj pravac. Iskrena da budem do trenutka upoznavanja Hane, poeziji nisam davala nikakvog značaja osim na časovima bosanskog jezika. Međutim, podržavajući nju i gurajući je kada pokuša da to „batali“, zavoljela sam je i ja. Zavoljela sam silne metafore, personi kacije i onomatopeje, naučila da je svaka pjesma pomalo i autobiografska jer pjesnika inspirišu unutrašnje bitke i nemiri te mnogo češće razmišljam o tuđim emocijama. Slobodno mogu reći da mi je na neki način otvorila oči, kako o poeziji, tako i o svakodnevnom životu. Počela sam obraćati pažnju i na male signale u pjesmama koje kako Hana kaže, često vide samo autori istih. Tako sam povezujući njen život sa njenim pjesmama saznala i pojedine stvari o kojima joj je baš teško pričati pa je i ne pitam o njima.

Ali eto sada, možda dok ovo čita, zna da sam mnogo toga sama povezala. Naravno da se „ne snađem“ u tim stihovima svaki put, ali lijepo je znati da se duboke tajne kriju u nekima od njih. Neizmjerno ću joj biti zahvalna do kraja života zbog novog pogleda na samu poeziju, a i na književnost. Najviše volim kada napiše novu pjesmu pa je donese meni da pročitam. Osim što se na neki način tada osjećam bitnom karikom u njenom životu, moram priznati da čak i uživam u svježe satkanim stihovima.

Jedan grad Na modroj rijeci starici, Počivao je jedan grad. Ožiljci su bili uklesani već odavno Na starom mramoru, Dok je sama Neretva pripovijedala Svoje nezaboravljene priče iz ‘93. Most je pružao svoje ruke i Čuvao strane ,ne razdvajajući ih. Dok Emina u hladu stihove starog pjesnika Tiho citira i stranim ljudima ga predstavlja, Ptice sa obližnjih grana prave orkestar i Svemu nadodaju kritiku. Žustro teče rijeka starica Noseći svoje dane grke, Kad se mnogi za hljeb boriše i Dom svoj izgubiše. Kao misli u glavi utopljene, Ona ih čuva i prisjeća Na davnu postojanost grada Mostara.

•••

Slikanje

Uzela sam boje, Uzela sam i kistove. Obojila sam ti svijet, Koji si ostavio i napustio sivim. Obojila sam i sunce i cvijet i Svaki drugi ptičiji let. Planetama malo sjaja, Kao što su oči tvoje nekada bile. Ličće sam pomalo zanemarila, Ali opet ništa nisam pokvarila. Dodala sam u zrele dunje, Mirise iz moje bašte i U trešnje rumene koje su visile i Na povjetarcu providnom plesale. Unijela sam previše crvene da budu Kao onaj karmin tete Ružice, I nebo pošarala plavo-bijelim i Opet nisam zadovoljna karminom njenim. Zaboravila sam opet na tebe. Malo smeđe ili ipak plave. Ne sjećam se, Iako sam te urezala u zjenicu oka svoga, Zato sam te prije viđala i u tmini, A sada te ne vidim niti u tišini.

Odlutaj

U vremenu smo zapeli i pokušali mnoge kazaljke skloniti, ali su nam nemilo oduzimali svaku minutu i pretvarali je u sekundu.

Pokušavali put preći i muki reći Da nema ništa od života crnila puna, da nema ćoška tamnoga u koji čovjek zalutati mora. Da nema oblaka vječito na nebu, jer ih sunce kad-kad iz kolosjeka istjera, i da je moguće posaditi sjemenku sreće.

Ma možeš i temelje društva strušiti i Svoje sagraditi, a snove graditi. Nisu oni za ovga svijeta, Gdje mašta mora preovladati i Pamet savladati. Gdje ćemo uživati i Sve brige s pleća skidati. Gdje osmijeh će imati titulu kralja, A tuga biti skroz nepoznana. Patnju i bol, Stjeraj u čošak svoj.

I daj, Odveži ruke, Nek i one osjete mile muke. Samo se trebaš prepustiti vjetru da te nosi, I sve će se svesti na rosi, Sa kojom bol odlazi , a sunce silazi.

Eugenia Grande Bol mlade djevojke, Ali i žrtve jake, Žrtve škrtosti njenog oca Koji je mnogo puta u patnju baca. Zbog ljubavi postaje uporna Ali i neposlušna. Živjela je veoma skromno Bez obzira na bogatstvo njenog oca ogromno. Njen život tužan je bio, I majku joj je u postelju oborio. Vidjelo se sve na njenom blijedom licu Ali Eugenia predstavlja pravu boriteljicu. Zaista sa škrtosti ništa postići nećemo Samo možemo izgubiti ono što imamo.

Madam Bovary Maštala je o životu iz snova, Ali na tom putu mnogo je trnova. Ići za nedostižnim životom za Emu nije bilo dobro, Iako je ona išla hrabro. Čovjek može maštati, Ali mašta se stvarnom životu treba prilagoditi. Treba koračati prema svojim ciljevima, Ali ako ne ostvarimo cilj ne treba ugrožavati život otrovima. Emini snovi nisu postali stvarnost, Ali uvijek pobjeđuje iskrenost.

Antigona

Suprostavlja se vlasti radi svoga mira, Jer nema zakona da može da bira. Želi da se njenom bratu duša smiri, A tako će i ona da se umiri. Uvijek se trebamo za ostvarivanje svojih ciljeva boriti, jer istrajnost može i jače oboriti.

Ofelija

Najljepše je imati čistoću duše I onda se nikada osmijeh sa lica ne briše. Neiskvarenost je mnogo važna vrlina, I slušati nekoga takvog je milina. Sa ljudima treba biti vrlo oprezan, I razmišljati na način ubrzan. Jer ničiju dobrotu duše niko dirati ne smije, Nego gledati da se neko uvijek smije.

Penelopa Nešto što te čini sretnim vrijedi čekati, Ali čekajući ne treba lagati. Svaka situacija ima svoj izlaz, I na kraju kao bajka sretan prikaz. Nikada ne treba nadu gubiti, Jer znajte da tako ništa nećete izgubiti.

Lotta

Nekada nas put odvede na mjesta, Gdje sve neće da blista. Verter pronalazi ženu koju voli, Ali to ga ubrzo i zaboli. Lotta nekoga drugog voli, A Verter sebi nanosi boli. Ugroziti sebi život rješenje nije, Jer ni tako niko ne saznaje kakvu ljubav kriju vaše arterije. Pomiriti se sa istinom važno je mnogo, Ali ne i ponašati se prema sebi strogo.

Amra Tucaković