Pred odlazak u penziju

su to bila 3 mosta koja povezuju 3 različite nacije, 3 različita perioda, 3 različita jedinstva i mnoga sklopljena prijateljstva čak i u teškim ratnim momentima. Mnogi profesori su ostavili svoje tragove u sve tri škole, ostali ustrajni i izveli mnoge generacije podarivši nam nešto što nam niko nikada oduzeti ne može, a to je znanje. Počevši od podruma u ratnom periodu, danas Medicinska škola je u potpunosti izgrađena i mnogi budući medicinski tehničari, laboranti, farmaceuti, zioterapeuti, doktori je pohađaju sa osmijehom na licu i mnogim lijepim iskustvima i stečenim znanjem.

Hana Dizdarević, Sara Gaš i Kenan Maslo IVa

Ovaj razgovor je samo mali dio zahvalnosti i pažnje prema našim dragim prijateljima, kolegama koji odlaze u zasluženu penziju. Svojim radom i djelovanjem su dali trajni pečat našoj školi. Čitav svoj radni vijek proveli su s učenicima radeći u razredu poučavajući učenike iz generacije u generaciju. Riječ je o profesoricama Vesni Milavić i Anđi Šarić, a također, tu je i sekretar naše škole Bajazit Dumpor – Baja. Njihova smo draga lica svakodnevno susretali u zbornici, u razredu ili na hodnicima naše škole. Ostavili su na svakog, sigurno, pozitivan dojam, pokušavajući lijepim savjetima skrenuti pažnju na neki problem. Želimo našim dragim profesoricama, i naravno našem sekretaru, sve najbolje u daljem životnom putu, da uživaju u mirnim danima i sa lijepim sjećanjima na našu Medicinsku školu u kojoj su ostavili neizbrisiv trag. S radošću ćemo ih se sjećati, kako mi kolege profesori, tako i učenici.

Vesna Milavić je rođena 22. februara 1955. u Sarajevu. Ponosna majka dvoje djece. Završila je Medicinski fakultet u Sarajevu. U Srednjoj medicinskoj školi Mostar je počela raditi 25. marta 1994. godine. Učesnik je brojnih naučnih skupova nacionalnog i međunarodnog karaktera. Već dugo vremena uspješno učenicima potiče želju za učenjem i napredovanjem te usađuje ljubav prema nauci. Bila je pokretač i učesnik mnogih školskih seminara, predavanja, manifestacija kroz svoju veoma bogatu profesionalnu karijeru. Dugo godina, sa mnogo uspjeha, vodila Debatski klub Srednje medicinske škole. Profesorica Vesna je vodila prvu poslijeratnu ekskurziju svih srednjih škola u Mostaru. Važi za jednu od najomiljenijih profesorica. Kroz cijelu svoju karijeru prema kolegama se odnosi prijateljski, korektno i sa uvažavanjem, promiče humanističke vrijednosti i širi, toliko potrebnu, pozitivnu energiju

Profesorica Vesna Milavić je za ovaj intervju podijelila s nama svoja

dosadašnja iskustva i znanja iz svoje bogate karijere, te dala svoje savjete za maturante koji razmišljaju o upisu na studije, i tako ulaze u svijet nauke, na čijem polju djeluje evo skoro 30 godina.

Vrlo mladi ste sjeli za katedru. Možete li se prisjetiti vaših prvih časova?

Moji prvi časovi su bili zanimljivi i meni i mojim učenicima. Odmah sam se potrudila da im prikažem suštinu poziva i zašto se trebaju truditi i učiti.

Ako budu učili moći će uvijek pomoći ljudima, u bolesti i u prevenciji.

Ako možete prizvati sjećanja na 25.03.1994, dan kada ste počeli predavati u Medicinskoj školi Mostar.

Kako je izgledao taj vaš prvi radni dan, kako ste se za njega pripremili?

Tog dana se sjećam kao neke svečanosti i čak sam se potrudila da se obučem u skladu sa svojim osjećajem uzbuđenja. Bio je to čas za 4 razred, čas za maturante. Dakle, kada bi sumirala u jednu riječ, moj prvi čas, tog marta je bio svečanost.

Koliko se stanje promijenilo u

Medicinskoj školi Mostar od kako predajete?

Mogu reći da se mnogo toga promijenilo i u metodologiji (mogućnost istraživanja, internet, te praćenje novih trendova), informatizacija je uveliko doprinijela da učenik bude u centru tj. da se razvija učeničko kritičko mišljenje i kreativnost.

Je li neko poseban imao utjecaj na vas pri odabiru zvanja vase profesije, i što ste se baš odlučili da studirate medicinu.

Nisam im ala inspiraciju u bliskima, ali sam i kao dijete htjela da budem predavač ili ljekar. Maštala sam o karijeri pedijatra, a eto put me odveo da predajem ono što najviše volim i najbolje znam pa se medicinska struka i moja ljubav ka prenošenju znanja spojila i sada radim ono sto najviše volim.

Studirali ste na Medicinskom fakutetu Sarajevo. Kakva ste iskustva ponijeli odatle?

Predivno. Studirala sam Višu medicinsku školu pri Medicinskom fakultetu u Sarajevu, sa najboljim profesorima u tadašnjoj Jugoslaviji. Kada se položi ispit iz biohemije i anatomije osjećaj je bio kao da se završio cijeli studij, a to je bio tek početak izazova. Uglavnom nosim divne uspomene od druženja preko učenja i truda da se dokaže ko je bolji.

Predavali ste brojnim generacijama učenika. Novo vrijeme je donijelo nešto novo, nešto čega nije bilo ranije. Kako je to uopće predavati današnjim generacijama u ovo moderno doba. Jesu li sadašnji učenici isti kao što su nekada bili?

Nova tehnilogija i informatizacija je donijela malo smetnji na polju fokusiranja pažnje (jer ipak mogu korsititi mobitele sa svim aplikacijama u toku časa). Međutim, moj odnos prema učenicama je posve isti jer ja i dalje prepoznam one koji se trude i vrijedni su, a mogu reći svi moji učenici su takvi. Moj čas je baziran na interakciji i primjerima te praktičnom radu, stoga oni imaju svu moju pažnju kao i ja njihovu.

Svijet je danas poprimio jednu novu dimenziju, pa su i roditelji dio internetskog svijeta u kojem je komunikacija puno brža i jednostavnija. Tako je i odnos s roditeljima drugačiji, pišu mailove I mogu imati direktan kontakt s vama telefonski, i imaju u vidu skoro sve što se događa u školi. Koliko je to dobro, a koliko loše, posebno prije zaključivanja ocjena?

Imperativ je da roditelj ima uvid u ono što djeca postižu u školi. Meni nimalo ne smeta taj dodatni kontakt s njima, čak šta više, oni se sami donekle informišu o nama važnim stvarima te je na meni samo da ih dodatno usmjeravam. Uglavnom, ako ne

pratimo trendove, nećemo biti u stanju pružiti najbolje od sebe.

Kako uskladite sve obaveze u školi i oko škole sa porodičnim životom?

Udata sam i majka od svoje 25. godine i nikad mi nije predstavljao problem da uskladim svoje obaveze. Važno je da imate razumijevanje i podršku od strane bliske porodice te da volite ono što radite, a ja imam oboje.

Nastavnik je odgojni i/ili obrazovni radnik? Čemu dajete prednost i zašto?

Odgojnom de nitivno. Najvažnije je da odgojimo moralnog medicinskog tehničarasestru, a znanje će svakako usavršavati u toku života.

Je li bitno da profesor bude omiljen među učenicima? Šta ga čini omiljenim?

Bitno je da je prihvaćen, a ako je omiljen to je najveći kompliment. Pitate me ovo pitanje vjerovatno jer negdje kruže priče o mom imenu kao omiljenoj profesorirci i mnogo sam sretna. Ipak učenici prepoznaju zaštitinički odnos i odnos pun razumijevanja. Nastojim da sam tu za njih, ne samo iz uloge njihove profesorice, nego i iz uloge odraslog autoriteta koji ih može uputiti, savjetovati.

Kakav je osjećaj bio kada ste prvi put vidjeli svog učenika u bijelom mantilu na radnom mjestu?

Učenici su na neki način moja djeca i moj ponos. Izvela sam mnoge generacije i gotovo je nemoguće ući u bilo koju ustanovu, a da ne sretnem nekog svog bivšeg đaka. Mislim da je to obostrani osjećaj pripadanja, poštovanja i ponosa.

Pored korektnog odnosa prema svim učenicima, koji je to još vaš recept za izvanrednu disciplinu učenika na vašem času, i koje osobine volite kod svojih učenika, a koje vam baš i nisu omiljene?

Ja mislim da je kreativan pristup radu kao i veliko razumijevanje i prihvatanje njihove ličnosti suština mog pristupa,. Kod učenika volim njihov analitički um, a ono što mi smeta je neodgovornost.

Na šta ste najponosniji kada je u pitanju Vaš rad i angažovanje tokom cjelokupne karijere?

Ponosna sam na sve ljekare ,doktore nauka i sve ostale uspješne učenike. Također sam ponosna na sve divne mlade uspješne ljude koji su se isticali korz projekte Civitas i Soros Debatni klub. Ono što je jako simpatično je da u sadašnjem kolektivu u kojem radim, većinom rade moji biviši učenici.

Koji savjet imate za maturante koji će upisati ili razmišljaju o upisu na studije? Što bi im taj studij mogao donijeti?

Svakako da po završetku studija postoje šire mogućnosti iako mislim da je medicinska škola jako dobar temelj za jaku lijepu karijeru. Što se tiče studija, bitna je namjera, volja i usmjerenje na cilj. Bez zalaganja i truda nema ni uspjeha.

Koji savjet možete dati mladim diplomantima koji su završili studije?

Na koje prepreke bi mogli naići i kako ih savladati? Jer do posla se baš ne dolazi brzo..

Diplomantima savjetujem da se bore za svoje mjesto pokazujući svoju volju za radom i učenjem u praksi. Do posla se ne dolazi lahko, ali je važno sticanje iskustva i praktičnog rada a svakako nije isključen i volonterski rad u samom početku karijere.

Možte li se osvrnuti na položaj mladih u BiH generalno? Kako a rmisati mlade vrijedne ljude, da još više zavole ovu našu jedinu državu, i da ovdje grade svoju budućnost?

Mislim da je jako nezahvalno pričati na ovu temu jer je ova država mjesto u kojem se

nedovoljno cijeni trud, rad i znanje, i nažalost ja u ovom trenutku nemam neki recept za savjetovati mlade da ostanu ovdje.

Vi ste po struci zdravstvena radnica, a radni vijek ste proveli u školi. Kako ste pomirili ta dva svijeta?

Mislim da sam u prethodnim pitanjima odgovorila na slično pitanje. ( pitanje br 4)

Neka neostvarena želja, da imate sad priliku tu otputovati, to bi bilo gdje?

Nemam neostvarenih želja, a recimo naredno putovanje, koje planiram, je Istanbul.

Nešto za kraj…

Za uspjeh u bilo kojem segmentu života bitno je imati ljubav prema pozivu i ustrajati bez obzira na sve prepreke.

Dr. Anđa (Ljubo) Šarić – doktor matematičkih nauka

• Rođena 02.02.1956. godine u

Donjem Žabaru, opština Donji

Žabar, Bosna i Hercegovina.

• Završila Pedagošku akademiju u

Tuzli 1979. godine,

• Završila Pedagoški fakultet

Sveučilišta u Mostaru 2004. godine i stekla zvanje profesora matematike i zike.

• Magistarsku tezu odbranila je na

Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu 2013. godine i stekla akademsko zvanje magistra matematičkih nauka.

• Trenutno obavlja poslove profesora

matematike i zike u Srednjoj medicinskoj školi u Mostaru.

• Učesnik je naučnih skupova

nacionalnog i međunarodnog karaktera, a do sada je objavila nekoliko naučnih radova.

Profesorica Anđa Šarić je predano i usredotočeno odrađivala svaki svoj čas u razredu, sa mnogo simpatije i obzira prema učenicima, širila im vidike i pripremala ih za život, potičući kritičko mišljenje i toleranciju. Profesorica je, također, za ovaj intervju podijelila s nama svoja dosadašnja iskustva i znanja iz svoje bogate karijere, te dala svoje savjete za maturante koji razmišljaju o upisu na studije.

Ako možete prizvati sjećanja na 01.09.2005. dan kada ste počeli predavati u Medicinskoj školi Mostar.

Kako je izgledao taj vaš prvi radni dan, kako ste se za njega pripremili?

Moj prvi radni dan u Medicinskoj školi Mostar za mene je bio isti kao I drugi radni dani provedeni u drugim školama u kojima sam radila prije 1. 9. 2005.. Ili ipak kad se malo prisjetim, priznajem da je bilo nešto i drugačije. Zbornica mala, manja od dnevne sobe u jednoj porodičnoj kući, a u njoj

nekoliko profesora, kao dobrih domaćina, koji su mi poželjeli dobrodošlicu. Male učionice sa puno učenika, koji su bili vrlo vrijedni i sa primjerenim ponašanjem.

Koliko se stanje promijenilo u

Medicinskoj školi Mostar od kako predajete?

Što se tiče infrastrukture, stanje se u mnogome promijenilo na bolje. Škola je dobila prostorno velike učionice i moderne kabinete. Povećao se broj učenika, što čini razliku naspram ostalih srednjih škola, a kada je riječ o kolektivu škole, on je ostao nepromijenjen, kao i od prvih dana, veoma dobar i složen, kao jedna velika porodica.

Je li neko poseban imao utjecaj na vas pri odabiru zvanja vaše profesije, i što ste se baš odlučili da studirate ziku i matematiku.

Sama sam odabrala da upišem Pedagošku akademiju u Tuzli, pošto sam se u matematici isticala od prvih razreda osnovne škole. Matematika tada nije bila sama na akademiji, pa sam sa njom studirala i ziku. Pošto sam dijete iz porodice koja se bavila poljoprivredom, nisam mogla tražiti studij matematike na nekom lozofskom fakultetu u velikom gradu.

Studirali ste na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Kakva ste iskustva ponijeli odatle?

Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru bilo mi je jako teško jer sam već imala porodicu I radne obaveze. Tu su mi studenti, koji su svugdje isti, pomogli oko literature i svega što mi je trebalo, kao da sam njihovih godina.

Predavali ste brojnim generacijama učenika. Novo vrijeme je donijelo nešto novo, nešto čega nije bilo ranije. Kako je to uopće predavati današnjim generacijama u ovo moderno doba. Jesu li sadašnji učenici isti kao što su nekada bili?

Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane. Današnji učenici su malo manje poslušni, sa slabom motivacijom zbog cjelokupnog stanja u društvu. Rad se bitno prestao cijeniti. Prije, ako bi bio uspješan, morao bi biti unaprijeđen. Učenik koji je bio odličan, drastično je imao bolje predispozicije da upiše bolji fakultet, tu bi dobio i stan, stipendiju, i imao je veoma veliku vjerovatnoću da će se zaposliti odmah nakon studija. To je velika motivacija koja vas tjera da učite, da se trudite da izgradte što bolju karijeru. Danas se taj trud u školi nekako manje cijeni, jer poslije se sve svede na isto. Prosjek, trud, zalaganje su manje bitni od nekih drugih stvari.

Svijet je danas poprimio jednu novu dimenziju, pa su i roditelji dio internetskoga svijeta u kojem je komunikacija puno brža i jednostavnija. Tako je i odnos s roditeljima drugačiji, pišu mailove i mogu imati direktan kontakt s vama telefonski, i imjau uvid u skoro sve što se događa u školi. Koliko je to dobro, a koliko loše, posebno prije zaključivanja ocjena?

Također, i ovdje ima i dobrih i loših stvari. Teško je izbalansirati sve želje roditelja, jer svaki roditelj svoje dijete vidi kao najbolje. Ja sam uvijek težila da budem pravedna prema svim učenicima. Pa tako, dok bih ocjenjivala pravedno za znanje, trud i zalaganje, nekim bi roditeljima stala na žulj, pa bi nekad i bilo nekih trzavica, ali svojim iskustvom bih to sve riješila. Teško je napraviti taj balans između želje roditelja i stvarnog stanja kojeg prikazuju njihova djeca u školi.

Kako uskladite sve obaveze u školi i oko škole sa porodičnim životom?

Škola mi je uvijek bila na prvom mjestu. Ali isto tako, porodica zbog toga nikad nije ispaštala jer sam stizala da odradim i sve kućne obaveze. Jedino sam ja ta koja je žrtva svog prevelikog rada i zalaganja, kako u školi na poljima matematike i zike, tako i u kući,

radeći do kasno u noć. Kad se voli ono što radiš, sve se stigne.

Nastavnik je odgojni i/ili obrazovni radnik? Čemu dajete prednost i zašto?

Dajem prednost odgoju. Bolje je odgojiti čovjeka, nego ga naučiti nekom nastavnom sadržaju.

Je li bitno da profesor bude omiljen među učenicima? Što ga čini omiljenim?

Jest poželjno, ali nije od presudnog značaja. Osobine koje bi ga trebale činiti omiljenim, i koje sam se trudila razvijati tokom cjelokupne svoje karijere, su: pravednost, poštivanje ličnosti učenika, prilagođavanje situaciji, jer generacije nisu iste kao na početku moje karijere…

Pored korektnog odnosa prema svim učenicima, koji je to još vaš recept za izvanrednu disciplinu učenika na vašem času, i koje osobine volite kod svojih učenika, a koje vam baš i nisu omiljene?

Moj recept za izvanrednu disciplinu učenika na času bi bila dobra priprema za čas. Osobine koje volim kod učenika su: iskrenost, trud, nesebičnost, a prezirem laž, bahatost, aroganciju i lijenost.

Na šta ste najponosniji kada je u pitanju Vaš rad i angažovanje tokom cjelokupne karijere?

Kada sretnem svoje učenike na dobrim radnim mjestima, na kojima sam i željela da budu, jer znam da su to i zaslužili. Tada sam stvarno ponosna.

Koji savjet imate za maturante koji će upisati ili razmišljaju o upisu na studije? Što bi im taj studij mogao donijeti?

Svakom učeniku savjetujem da upiše neki fakultet, tako će se bolje osjećati, a plodovi truda i učenja će se kad-tad isplatiti. Nekome odmah, a nekome za malo vremena, ali će biti svoji ljudi.

Možete li se osvrnuti na položaj mladih u BiH generalno? Kako a rmisati mlade vrijedne ljude, da još više zavole ovu našu jedinu državu, i da ovdje grade svoju budućnost?

Već sam malo pominjala kakvo je stanje bilo prije. Učenik koji je bio odličan dobio bi stan, stipendiju, i imao je veoma veliku vjerovatnoću da će se zaposliti odmah nakon studija. To je velika motivacija koja vas tjera da učite i da gradite svoj život u državi u kojoj ste se školovali, i tako joj znanjem vratite za sve ono što je uložila u vas. Nadam se da će se u današnjem društvu, u kojem se previše ističu moći pojedninaca, početi više cijeniti trud i znanje, i da će se otvarati sve više i više radnih mjesta za mlade ljude.

Možete li ispričati neku zanimljivu anegdotu sa nekog vašeg časa?

Pa evo jedna je vezana za mog bivšeg učenika, Jerlagić Adnana, kojem sam jednom prilikom na času, na kojem je kao i inače bio veoma nemiran i uvijek nešto pjevušio, rekla : “Ko te ne zna, skupo bi te platio moj Adnane.”. I tako, nakon nekog vremena, kada je već njegova generacija, i on sa njima, završila srednjoškolsko obrazovanje, sjednem na večeru, u jedan restoran, u kojem je baš on pjevao. Prišao mi je i rekao: “Dobro vi meni ono rekoste profesorice, ko te ne zna skupo bi te platio”

Neka neostvarena želja, da imate sad priliku tu otputovati, to bi bilo gdje?

Dok sam studirala, puno sam proputovala svijetom, pa tako da i nemam baš neku destinaciju koja mi je ostala neostvarena želja. Možda ipak, Nijagarini vodopadi. Njih bih voljela da posjetim iz razloga što je Nikola Tesla sa njima bio očaran te je jednom prilikom i zapiso: Bio sam očaran opisom Nijagarinih vodopada koji sam pažljivo pročitao – a u mašti sam zamislio

veliki točak koji pokreću ovi slapovi. Rekao sam ujaku da ću otići u Ameriku i tamo ostvariti svoj projekat. Trideset godina kasnije, vidio sam kako se moje ideje ostvaruju na Nijagari i divio se nedokučivoj tajni uma.

Bajazit Dumpor – Baja, sekretar Srednje medicinske škole Mostar

Rođen 13. decembra 1956. godine u Mostaru. Ponosni otac dvije kćeri. U njegovom društvu su uvijek uspješni ljudi, pa je tako njegova žena dugogodišnja nastavnica biologije, a brat Atif inernacionalni majstor u šahu. Bajazit je gotovo čitav svoj životni vijek proveo u svojim Raštanima, gdje je završio i osnovnu školu. Svoje obrazovanje je nastavio u Srednjoj mašinsko-saobraćajnoj školi Mostar, a poslije je uspješno diplomirao na Pravnom fakultetu u Mostaru. U Srednjoj medicinskoj školi Mostar je počeo raditi 3. maja 2007. godine. Bajazit je veliki zaljubljenik u fudbal i pozorište.

Malo vas ljudi zna po pravom imenu,

Bajazit. Ime je zaista rijetko na ovim prostorima. Kako ste ga dobili i možete li nam još nešto reći o tome?

Ime mi je dao dedo Meho, po očevoj strani, jer je bio običaj da se muškom djetetu, kad se rodi u sina, dadne ime od strane dede.

Osnovnu školu ste završili u

Raštanima, gdje ste proveli i većinu svog životnog vijeka. Je li se život današnjice promijenio puno u odnosu kad ste vi bili u najboljim godinama.

Naravno da se promijenio. Samim time što se promijenila tradicija vlasti, odnosno promijenjen je sistem vlasti, iz jednopartijskog u višepartijski.

U vašoj porodici su sve obrazovni radnici. Vaša supruga je nastavnica biologije i hemije u Drežnici, a vaše dvije kćeri su također krenule njenim stopama, pa je jedna profesorica biologije, a druga, Sabina, magistar biologije. Možete biti i više nego ponosni na tu činjenicu?

Veoma sam ponosan i sretan zbog te činjenice.

Kad smo već kod vaših najmilijih, važno je pomenuti i brata Atifa koji je internacionalni majstor u šahu. Kako bi završavale vaše međusobne partije, jeste li ga uspjeli matirati ikada?

Rijetko smo igrali, a ponekad bih ja bio i uspješniji. Ali moja glavna preokupacija je bila umjetnost, odnosno gluma (pozorište i lm).

Završili ste Srednju mašinskosaobraćajnu školu u Mostaru. Kakva iskustva ste ponijeli odatle?

Iskustva nisu baš sjajna iz razloga što se moralo dosta više učiti i biti odgovorniji prema zadacima koji su bili pred nas postavljeni.

Gdje ste završili studij, i kakvo je bilo vrijeme provedeno tu?

Studij sam završio u Mostaru. Pa to je bilo lijepo vrijeme, vrijeme rock’n rolla, lijepih djevojaka i više ljubavi u svakom segmentu života.

Zanimljivo je i to da ste prije nego što ste preuzeli palicu sekretara

Srednje medicinske škole Mostar radili u Sokolu kao referent za protokol u poslovnom odboru.

Koliko ste vremena proveli tu i kako je bilo raditi na tom mjestu koje se puno razlikuje od jedne odgojnoobrazovne institucije?

U Sokolu sam proveo godinu. Puno odgovornosti je bilo, jer je posao podrazumijevao stalnu angažovanost, od jutra do sutra, što bi se reklo. Samim tim, jer se radilo o velikoj rmi značajnoj za regiju i državu.

Otkad ste sekretar kroz ovu školu su prošle mnoge generacije učenika.

Ima li razlike između vremena kada ste vi bili učenik i danas?

Naravno, sve što se više ide u demokratiju društva mišljenja sam da je obrazovanje lošije u smislu odgovornosti, a što se tiče novih tehnologija, naravno da je bolje.

Koliko se stanje inače promijenilo u ovoj školi otkad vi radite kao sekretar?

Ništa posebno, posao kao i svaki drugi poslovi i radni zadaci se moraju rješavati u kontinuitetu.

Koje osobine najviše volite kod ljudi, a koje vam baš i nisu drage?

Odgovornost I iskrenost, a nikako mi njije draga površnost, laž i ulaženje u intimu drugih ljudi.

Da možete vratiti vrijeme, koju biste struku izabrali?

Volio bih se baviti glumom. Upisao bih Akademiju za pozorište i lm.

Neka neostvarena želja, da sad imate priliku tu otputovati, to bi bilo gdje?

Ništa posebno. Možda bih ipak izdvojio Španiju, i utakmicu Barcelona – Real Madrid.

Na šta ste najponosniji kada je u pitanju vaš rad i angažovanje tokom cjelokupne karijere?

Mislim da sam pružao sve što sam mogao da moj rad bude odgovoran, tačan i da me ljudi kroz to, na neki način, vole i cijene.

Koje savjete imate za maturante ove škole koji ramišljaju o upisu na fakutet. Šta bi im taj studij mogao donijeti?

Ostavljam to njima na volju.

Hoće li vam puno faliti ova škola zajedno sa svojim osobljem?

Hoće možda nekad.

Imate neke planove za dalje, šta ste planirali prvo uraditi, jer sad ćete imati više slobodnog vremena za svoje hobije i želje?

Ništa posebno, pomagati svojim ukućanima koliko mogu i svim ljudima pružati što više ljubavi u najširem smislu te riječi.

Nešto za kraj…

Ljubav pobjeđuje, nemojte biti nacionalisti.