4
školskenovine
broj 33–34 • Zagreb, 31. listopada 2023.
zAšTO nAM JE zAkOn O hRvATSkOM JEziku POTREBniJi nEgO ikAdA
zAkOn O hRvATSkOM JEziku u OkRuŽJu nOvih PRiJEPORA borba za hrvatski jezik u okviru državnog uređenja pod peštom i bečom, osobito burne 1848. godine, i nametnutog apsolutizma bila je teška borba za hrvatski identitet uz buđenje nacionalne svijesti i beznadnu ideju iliraca o ujedinjenju južnih slavena. godine 1850. Austrija izabire Vuka s. karadžića da napravi jedinstveni „jugojezik”…
piše
dr. sc. Ante Žužul
M
inistarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske uputilo je početkom kolovoza 2023. godine Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku u saborsku proceduru. Inicijativu za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku treba pozdraviti ne samo zato što takav zakon imaju i druge zemlje nego i zato što Hrvatska, s obzirom na svoju višestoljetnu borbu za vlastiti jezik, treba zaštititi i čuvati blago hrvatskog jezika. „Otkako postoji književni jezik u nekom narodu, otada postoji i taj narod kao afirmirani subjekt u društvu kulturnih naroda”, učio nas je moj prof. Ljudevit Jonke tumačeći da je „književni jezik od svojih početaka u nekom narodu neumorni i neuništivi pratilac glavnih narodnih htijenja, ostvarenja i poraza, kroz čitav narodni razvitak”. Govorilo se, i knjige su se pisale, na hrvatskom jeziku čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem. Hrvatske plemićke obitelji, osobito Zrinski i Frankopan, od 1664. godine, okupljene oko ozaljskoga književno-jezičnog kruga, uz potporu splitskog i dubrovačkog kruga, pokušale su ostvariti hrvatski jezični polustandard za potrebu zajedničke administrativne komunikacije na svim hrvatskim prostorima. BeČki književni dogovor Nakon pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine pitanje jezika postalo je jedno od važnih političkih pitanja. Borba za hrvatski jezik u okviru državnog uređenja pod Peštom i Bečom, osobito burne 1848. godine,
i nametnutog apsolutizma bila je teška borba za hrvatski identitet uz buđenje nacionalne svijesti i beznadnu ideju iliraca o ujedinjenju južnih Slavena. Godine 1850. Austrija izabire Vuka S. Karadžića da napravi jedinstveni „jugojezik”, pa petorica hrvatskih predstavnika, dvojica srpskih i jedan slovenski potpisuju književni dogovor o zajedničkome standardnom jeziku, tzv. Bečki dogovor. Dogovoru se pristupilo s mišlju i namjerom da su južni Slaveni jedan narod kojemu je potreban i jedan zajednički standardni (književni) jezik s dvama pismima ‒ latinicom i ćirilicom. Odlučeno je da „južno narječje”, tj. ijekavski štokavski govor, bude osnovica tomu zajedničkom jeziku. Otac Domovine, dr. Ante Starčević, uvidio je ispraznost govora hrvatske inteligencije oko ilirstva, južnoslavenstva, hrvatsko-srpskoga približavanja te se suprotstavlja Bečkom dogovoru i jezičnoj i političkoj koncepciji Vuka S. Karadžića. O Anti Starčeviću Miroslav Krleža napisao je da nitko kao on „tu našu stvarnost nije gledao tako jasno”. Događale su se mnoge povijesne okolnosti bitne i za jezik – Gajeva reforma 1836. godine, povijesni govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog u Saboru 1843. godine, Ugarsko-hrvatska nagodba 1868. godine, mađaronska politika bana Khuen-Héderváryja u razdoblju od 1883. do 1903., propast Austro-Ugarske 1918. godine te osobito problematično razdoblje kad Vukov „jugojezik” dobiva vladajući žig stvaranjem Jugoslavije pod srpskom kraljevskom krunom. Bogata baština hrvatskoga književnog jezika koju su isticali Antun Radić, Vatroslav Jagić i pripadnici zagrebačke filološke škole nije se mogla oduprijeti političkom diktatu novoštokavskog dijalektalnog puritanizma te sprezi vukovske filologije i mađaronske vlasti, kako kaže akademik Radoslav Katičić. Godine 1913. književnik Jovan Skerlić, sa stavom da su Hrvati i Srbi jedan narod, proveo je među srpskim i hrvatskim intelektualcima anketu s idejom da se postigne jezično jedinstvo tako da Srbi napuste ćirilično pismo, a Hrvati prihvate ekavštinu. Nakon velike polemike s Antunom Gustavom
Hrvatska država trebala bi biti jamac hrvatskog jezika, a ne da to prepusti improvizaciji sektaških interesa
Hrvatski pravopis, (S. Babić, B. Finka, M. Moguš), objavljen 1971., odlukom Komunistčke partije zabranjen je i spaljen u Tvornici papira 1972. godine. Hrvatska emigracija objavila je pretisak 1972. u Londonu. popularno ga zovu londonac
Matošem iznio je pet teza o jeziku, potpuno neznanstvenih i neuvjerljivih, koje su utjecale na daljnje jezične rasprave i prakse. Na vukovskim načelima nastali su i temeljni priručnici hrvatskoga jezika: Hrvatski pravopis Ivana Broza 1892., gramatika Tome Maretića 1899. te rječnik Ivana Broza i Franje Ivekovića 1901. godine koji su se upotrebljavali na hrvatskom području. A Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, koji je 1877. zacrtao i započeo raditi Đuro Daničić u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, završen je tek 1976. godine. Belićev pravopis srpskohrvatskog jeZika iZ 1923. godine Srpski jezikoslovac Aleksandar Belić načinio je 1923. godine, uz podršku beogradskog dvora i vlade, svoj Pravopis srpskohrvatskog jezika kao jednog zajedničkog jezika. Napustio je umjereni fonološki pravopis Vuka S. Karadžića i opredijelio se za fonetski, zamijenio tradicionalnu gramatičku
interpunkciju logičkom, započeo sastavljeno pisanje neću, nećeš, vidjećemo, umjesto rastavljenog ne ću, ne ćeš, vidjet ćemo, kako je već početkom XX. stoljeća, u skladu s hrvatskom jezikoslovnom tradicijom, pisao Stjepan Ivšić. Nažalost, i danas neki pravopisi inzistiraju na Belićevu rješenju, potpomognuti utjecajima političkog diktata, a ne znanstvenostručnog konsenzusa. Zbog činjenice da se u jednim školama učilo jedno, a u drugima drugo, 1926. godine u Beogradu je imenovano povjerenstvo koje je imalo zadaću ujednačiti pravopis. Slijedom navedenoga hrvatski pjesnici Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža i drugi, poneseni iluzijom o zajedničkom jeziku pisali su ekavske stihove koji su ijekavizirani nakon ubojstva Stjepana Radića u Skupštini u Beogradu 1928. godine. Može se reći, ubojstvom Stjepana Radića ubijeni su svi elementi jugoslavenstva u svijesti hrvatskih intelektualaca tako da više nitko ozbiljan nije želio pisati tim zajedničkim „jugojezikom”. Godine 1929. tadašnje Ministarstvo prosvete Kraljevine SHS, nakon Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, ukida Hrvatski pravopis Ivana Broza i objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine SHS te se nameće u svim školama upotreba jednog pravopisa – Belićeva. Hrvatska kulturna i politička javnost nije prihvaćala taj čin posrbljivanja hrvatskoga jezika. Žestoka unifikacija trajala je do 1939. kad je osnovana Banovina Hrvatska i kad se uvodi Broz-Boranićev pravopis. U vrijeme Nezavisne Države Hrvatske represivnim mjerama kažnjavalo se