Romi.hr broj 3 by ROMI

IMPRESUM ROMI.HR ISSN 1849-8973 TROMJESEČNIK RNV-a GODINA II. – BROJ 3 – KOLOVOZ 2016. Izdavač: Romsko nacionalno vijeće (RNV) Adesa: Ilica 215, Zagreb Telefon: +385(0)1 580 26 99 Telefax: +385(0)1 580 24 23 E-mail: redakcija@romi.hr Web: www.rnv.hr Za izdavača: Lule Nikolić, predsjednik RNV-a Glavni urednik izdavačke djelatnosti RNV-a: David Dragoljub Orlović Glavni urednik: Stojan Obradović Izvršna urednica: Bibijana Papo Redakcija: Sindirela Bobarić Maja Alivojvodić Dario Gilja Suradnici: Antun Brađašević (Nova Gradiška) Leila Deshuis (Pariz) Srđan Dvornik (Zagreb) Mari Gjefsen (Strasbourg) Zvonko Horvat (Pitomača) Jelena Jularić (Osijek – Zagreb) Momo Kuzmanović (Velika Gorica) Ljubomir Mikić (Osijek) Antonija Petričušić (Zagreb) Diana Robaš (Karlovac) Fabian Sanchez (Madrid) Irina Spataru (Beč) Nino Kovačić (Zagreb) Rosana Stanko (Kutina) Søren A.C. Stenbøg (Kopenhagen) Muhamed Toči (Gostivar) Danijel Vojak (Zagreb)

DOSSIER: Porajmos Intervju: Rory Yeomans Integriranom poviješću protiv poricanja genocida............................... 3 Intervju: dr. Dragoljub Acković Romsko stradanje u Jasenovcu još se ne obilježava na pravi način ... 6 Intervju: Danijel Vojak Prevladati zaostajanje hrvatske historiografije u istraživanju genocida nad Romima ........................................................................................... 8 Intervju: Bibijana Papo Porajmos u udžbenike ........................................................................... 9 PROVOĐENJE NACIONALNE STRATEGIJE ZA UKLJUČIVANJE ROMA Zdravstvena zaštita Roma: Domovino, jesi li kao zdravlje? .............................................................. 10 U FOKUSU: Zdravstvena zaštita Roma Intervju: Ivan Piteša IOM o zdravstvenoj zaštiti Roma ......................................................... 13 Intervju: Dragan Đorđević Jedan od najuspješnijih projekata Dekade ........................................... 15 Intervju: Sanja Zdravković Velika pomoć Romima, ali i zdravstvenim radnicima ........................... 17 KAKO ŽIVE ROMI Romi u Baranji: Aktivni i poštovani članovi društva ....................................................... 18 POLITIČKI ŽIVOT Intervju: Duško Kostić Bez suradnje s lokalnom samoupravom nema napretka ................... 21 Intervju: Bogoljub Petrović Borba za preživljavanje ......................................................................... 22 OSTVARIVANJE PRAVA ROMA Kako do socijalnih prava ....................................................................... 23

Lektura i korektura: Neli Mindoljević

EUROPSKE POLITIKE Zašto je politike EU-a za Rome nužno reformirati ............................... 25

Dizajn i prijelom: Marija Tudor Dizajn naslovnice: MK-dizajn

ROMI U SVIJETU Intervju: Ethel Brooks Znanstvenica romskog podrijetla osigurava da ostavština njezinih predaka ne bude izgubljena .................................................................. 26

Fotografije: RNV Arhiva, Dario Gilja, David D. Orlović, Antun Brađašević, The Parliament Magazine, CEU - Daniel Vegel Prijevodi: Bibijana Papo Tisak: ARAK, Omiš Naklada: 500 primjeraka Mišljenja i stavovi izraženi u časopisu ne izražavaju nužno i stavove Izdavača.

Portal: Elektronsko izdanje časopisa možete pronaći na

sadržaj

WWW.ROMI.HR

KULTURA Jean-Baptiste “Django” Reinhardt ....................................................... 27 POVIJEST ROMA Feljton: Iz zaboravljene povijesti Roma u Hrvatskoj (3. dio) Istrebljenje umjesto naseljenja ............................................................. 28 PORAJMOS Službeno priznanje dana sjećanja na Porajmos ................................... 29 Jasenovačka deklaracija ........................................................................ 30 Obrazloženje prijedloga RNV-a i Odluke Hrvatskog sabora o priznanju 2. kolovoza kao dana sjećanja .............................................. 30 Republika Hrvatska Ministarstvo kulture Republic of Croatia Ministry of Culture

Projekt sufinanciraju Ministarstvo kulture RH i RNV

DOSSIER: Porajmos

INTERVJU: RORY YEOMANS

INTEGRIRANOM POVIJEŠĆU PROTIV PORICANJA GENOCIDA Britanski povjesničar Rory Yeomans na temelju studioznih istraživanja priprema knjigu o povijesti Holokausta u NDH-u koja bi trebala izaći do kraja sljedeće godine. Koristeći se metodologijom integrirane povijesti autor istražuje i žrtve i počinitelje te obične građane koji su se zločinima suprotstavljali, njima se okoristili ili pak prema njima pokazali ravnodušnost. A to je pristup koji ne utvrđuje samo žrtve već i otkriva mnoge neugodne istine o onima koji žele poricati ili relativizirati ciljeve i metode genocida nad različitim etničkim grupama kao i, često vrlo problematičan, odnos različitih društvenih aktera prema tim zločinima. Yeomans ističe da naš odnos prema povijesnim istinama pokazuje želimo li društvo i budućnost tolerancije te upozorava kako su političke i druge javne elite (akademske, obrazovne, medijske, crkvene) na Balkanu na tom planu od početka 1990-ih uvelike zakazale. Razgovarala i prevela: Bibijana Papo

❖ Nedavno ste završili istraživanje “Teror, nestašice i društvena mobilnost: prema integriranoj povijesti Holokausta u Hrvatskoj”. Možete li nam objasniti koncept integrirane povijesti? Fraza “integrirana povijest” dolazi od povjesničara Holokausta Saula Friedländera koji je ustvrdio da moramo, kako bismo uistinu mogli shvatiti Holokaust, razumjeti istodobno perspektivu i žrtava, i počinitelja, i onih koji su se okoristili, i promatrača – običnih ljudi. Unutar mog projekta, istražujem arijanizaciju i konfiskaciju židovske, srpske i romske imovine i poduzeća te uklanjanje Srba, Židova i Roma iz nacionalne ekonomije u NDH-u. Želim razumjeti kako je taj proces utjecao na žrtve koje su preko noći bile ekonomski opljačkane, zatim perspektivu počinitelja – službenika i policije koji su bili zaduženi za provođenje te politike – i na kraju, običnih građana, kako bi se izgradila detaljna slika toga kako je ovaj proces ekonomskog uništenja utjecao na svakodnevni život i transformirao ga. ❖ Koji su ključni ciljevi i zaključci Vašeg istraživanja? Kada sam započeo rad na ovom projektu (koji nikada nisam planirao napisati, već se njime bavim spletom okolnosti), nailazio sam na sve veći i veći broj dokaza iz “stvarnog vremena”: dnevnika, molbi, pisama žrtava ustaškog režima (Srba, Židova, Roma); korespondenciju i dopise počinitelja (službenika u ministarstvima NDH-a i od ustaške policije); i

molbi i pisama običnih hrvatskih građana koji su reagirali na različite načine na ekonomski teror protiv Srba, Židova i Roma koji ide od aktivnog sudjelovanja do otvorenog otpora, uključujući još niz reakcija koje se nalaze između tih dviju krajnosti. Ubrzo je postalo očito, što sam više išao u arhiv i istraživao sekundarnu literaturu, da gotovo ništa nije bilo napisano iz perspektive svakodnevnog života, povijest terora počinjenog od ustaškog pokreta u NDH-u gotovo uvijek je bila pisana od vrha prema dolje (top-down pristup) u formi političke povijesti ili se pak oslanjala na poslijeratna svjedočenja žrtava. Htio sam razumjeti kako je to bilo za obične žrtve, počinitelje i građane, u vrijeme u koje se događalo. Tko su bile žrtve? Tko su bili počinitelji? Kako su obični građani/potrošači reagirali? Kako je to utjecalo na svakodnevni život? Apsolutno nisam imao ideje o tome kada sam započeo ovaj projekt, ali sam to htio saznati.

EKONOMSKA KATASTROFA KAO POSLJEDICA GENOCIDA Zapravo, dok je državna propaganda tvrdila da će arijanizacija – ili kroatizacija – imovine i poduzeća dovesti do

▲

Zapravo, dok je državna propaganda tvrdila da će arijanizacija – ili kroatizacija – imovine i poduzeća dovesti do nacionalne obnove i pojave autarkične “narodne ekonomije”, u stvarnosti uklanjanje ovih grupa iz nacionalne ekonomije bila je, i kratkoročno i dugoročno, ekonomska katastrofa

Fotografija preuzeta sa seminariofascismo.wordpress.com

DOSSIER: Porajmos

Druga stvar koja je postala jasna jest da se radnici Hrvati nisu ponašali na način kako je to socijalistička historiografija sugerirala: neki radnici su se odupirali “čišćenju” tvornica, a mnogi drugi ili su imali aktivnu ulogu u tome, nadajući se nekoj koristi od toga i videći priliku za društvenu mobilnost i napredovanje ili su pak bili potpuno nezainteresirani. nacionalne obnove i pojave autarkične “narodne ekonomije”, u stvarnosti uklanjanje ovih grupa iz nacionalne ekonomije bila je, i kratkoročno i dugoročno, ekonomska katastrofa. Srpski stručnjaci, iako su rijetko dobivali svoju imovinu natrag, u nekim su slučajevima bili vraćani na svoje pozicije, dok su židovski stručnjaci bili vraćani u manjim razmjerima, a to se radilo jer ubrzo je postalo očito da ekonomija ne može funkcionirati bez njih. Druga stvar koja je postala jasna jest da se radnici Hrvati nisu ponašali na način kako je to socijalistička historiografija sugerirala: neki radnici odupirali su se “čišćenju” tvornica, a mnogi drugi ili su imali aktivnu ulogu u tome, nadajući se nekoj koristi od toga i videći priliku za društvenu mobilnost i napredovanje ili su pak bili potpuno nezainteresirani. Također je postalo jasno da je “čišćenje” tvornica i poduzeća bilo pogrešno shvaćeno i od ustaških povjerenika, koji su bili imenovani u nacionalizirana poduzeća, i od radnika. I dok su povjerenici često vidjeli “čišćenje” kao način da se riješe radnika Hrvata koje nisu cijenili, radnici su pak interpretirali isti taj zakon (koji je ciljao na “čišćenje” Srba, Židova i Roma iz radne snage) kao dozvolu da preuzmu kontrolu nad tvornicama i riješe se svih menadžera i stručnjaka, a ne samo “stranaca”. U međuvremenu, utjecaji na obične potrošače bili su katastrofalni: nestašice dobara, ugovori koji nisu bili ispoštovani i, paradokslno, porast broja nezaposlenih – naprimjer, kućne pomoćnice Hrvatice koje nisu više mogle raditi za židovske obitelji i čiji su poslodavci Srbi bili deportirani u “iseljeničke logore”. Istraživanje je sada završeno i planiram započeti pisati knjigu u proljeće 2017. te je završiti do kraja iste godine.

OKORIŠTAVANJE ZLOČINIMA

❖ U Vašem istraživanju bavite se, između ostalog, pitanjem imovine Židova i Srba. Što je sa imovinom Roma u tom kontekstu? Možete li nam reći više o procesu arijanizacije imovine? Uz sustavnu konfiskaciju imovine Srba i Židova i njihovo “čišćenje” s radnih

mjesta, imućni Romi također su bili žrtve te kampanje “nacionalizacije” koja je bila povezana s njihovim fizičkim uništenjem 1942. godine u Jasenovcu. Srbi i Židovi nisu bili samo maknuti iz ekonomije, nego su također bili ograničavani u smislu u koje vrijeme smiju ići u kupovinu ili gdje u gradu smiju živjeti – primjerice, smjeli su ići u kupovinu u određeno vrijeme dana, i to ne u isto vrijeme kada i potrošači Hrvati. Romi su također bili pogođeni sličnim zakonima, a za mnoge od njih govorilo se da imaju “društvenu” funkciju. Primjerice, zakon protiv prosjačenja i skitnje bio je jasno djelomice usmjeren na nomadske Rome i Sinte koji su došli u Zagreb iz okolnih mjesta, kako bi prodali proizvode i dobra koja su proizvodili. Bilo je tu mnogo priče o profiterstvu, a pitanje je tko je tu na kraju profitirao? Kao i Židovi, Romi su od ustaša bili definirani kao “nearijevci”. S druge strane, Srbi nisu bili klasificirani kao “arijevci” ili “nearijevci”, nego kao “nepoželjni”. Ustaše su govorili da Srbi navodno imaju “židovsku krv” (primjerice, ustaška propaganda govorila je za obitelj Karađorđević da je židovskog podrijetla), a Srbi su također često bili nazivani “ciganima”. Sve u svemu, te tri grupe žrtava u NDH-u bile su povezane na mnogo načina. Znamo manje o sudbini Roma u kampanji arijanizacije jer Romi su u manjoj mjeri pisali molbe i pisma pa zato, mnogo desetljeća poslije, povjesničari nisu valjano istražili njihovo stradanje i sve se obično svodi na nekoliko rečenica. No, zastrašujuća je sudbina Roma u NDH-u: bili su istrijebljeni u samo jednom ljetu. Moramo činiti više kako bismo sačuvali sliku romske zajednice kakva je bila prije Porajmosa, na isti način na koji počinjemo graditi sliku srpske i židovske zajednice. Nismo još na toj točki i tu je još mnogo posla.

ZASTRAŠUJUĆA SUDBINA ROMA ❖ Spomenuli ste u jednome Vašem radu da se može uočiti razlika između iskustava među grupama žrtava. Možete li usporediti ta iskustva, na temelju Vašeg istraživanja? Da, mislim da su Srbi, Židovi i Romi imali vrlo različita iskustva. Na

Znamo manje o sudbini Roma u kampanji arijanizacije jer Romi su u manjoj mjeri pisali molbe i pisma i zato mnogo desetljeća poslije, njihovo stradanje povjesničari nisu valjano istražili i sve se obično svodi na nekoliko rečenica. Ali, sudbina Roma u NDH-u je zastrašujuća: bili su istrijebljeni u samo jednom ljetu.

neki način njihova su iskustva i slična: geta, ekonomsko uništenje. Ali mislim da su se s vremenom ta iskustva počela razlikovati. Romi su bili praktički istrijebljeni 1942., a istinski jedini način na koji je Židov mogao preživjeti, osim ako nije bio u kategoriji počasnog Arijevca (koju je dobilo nekoliko Židova i nije jamčila preživljavanje), bio je da se domogne jadranske obale ili da se pridruži partizanima. Smatram da su Srbi bili u pomalo drukčijem položaju, posebice u jesen 1942. kada je kampanja pokušaja potpunoga genocida nad njima završena, iako su i dalje bili predmetom terora i masovnih ubojstava. Srbi su otkrili da je lakše tražiti povrat njihovih radnih mjesta ili dobiti novo radno mjesto, iako su dosta rjeđe dobivali svoju imovinu ili dobra natrag. No, mislim da te razlike tu završavaju. Udio Srba koji su bili u mogućnosti vratiti se na svoja stara radna mjesta i u prijašnje stanove bio je vrlo malen, a neki Židovi također su bili u mogućnosti ostati na svojim radnim mjestima. Ali, do 1945. židovska i romska

Zanimljivo je primijetiti da novi pristup ustaških apologeta u Hrvatskoj nije poreći Holokaust ili Porajmos (koji oni u svakom slučaju pripisuju nacistima), nego tvrditi da Srbi trebaju biti izdvojeni od ova dva primjera masovnih ubojstava. To je vrlo pametan način da se ne privuče međunarodna pozornost. Kada bi Srbi imali međunarodno priznati dan sjećanja, ovaj narativ poricanja genocida bilo bi mnogo teže provoditi. zajednica praktički su nestale, a oni koji su preživjeli, bili su raštrkani. Mnogo je više Srba, jasno, ostalo živo, ali su kao jedinstvena zajednica i oni bili uništeni: toliko je mnogo njihovih intelektualaca, svećenika i obrazovanih pripadnika srednje klase bilo ubijeno i u tolikoj su mjeri bili predmetom različitih programa prisilne asimilacije da je teško i pomisliti kako je kolektivni osjećaj srpskog identiteta više zapravo i postojao.

DAN SJEĆANJA I ZA SRBE ❖ Postoje li kakve specifičnosti NDH-a i možete li nam ukratko usporediti NDH s drugim fašističkim režimima iz vremena Drugoga svjetskog rata? Na jednoj razini, ono što se dogodilo Židovima i Romima i također kompeksnost reakcija običnih ljudi, dosta je tipično. Jedinstveni faktor mislim da je bio pokušaj genocida nad Srbima, za koji mislim da je vjerojatno jedinstven na području okupirane Europe –

DOSSIER: Porajmos slučaju pripisuju nacistima), nego tvrditi da Srbi trebaju biti izdvojeni od ova dva primjera masovnih ubojstava. To je vrlo pametan način da se ne privuče međunarodna pozornost. Kada bi Srbi imali međunarodno priznati dan sjećanja, ovaj narativ poricanja genocida bilo bi mnogo teže provoditi. Pored toga, ono što NDH čini specifičnom jest brzina kojom je država uništila Židove, Rome i Srbe – masovna uhićenja, ubojstva, deportacije, progon i teror događali su se odmah nakon uspostave nove države. Smatram da je to ne samo prilično jedinstveno u nacistički okupiranoj Europi u pogledu brzine i okrutnosti kojom se to provodilo, nego nam ta činjenica također sugerira da je ubijanje bilo dijelom unaprijed smišljena plana, a to svakako nije bila spontana reakcija na navodne “ustanke”. Slika preuzeta sa stranice www.jusp-jasenovac.hr

možda masovno istrebeljenje poljske elite od strane nacista ili masovna ubojstva Poljaka i Rusa od strane OUN-a (Organizacije ukrajinskih nacionalista) u Ukrajini ima paralele s time, ali inicijalno Srbi su bili glavna meta ustaške istrebljivačke politike i retorike i to je razlika u odnosu na sve druge u okupiranoj ili fašističkoj Europi. Još je veća specifičnost činjenica da Srbi nisu bili subjekt rasnih zakona u NDH-u jer nisu smatrani rasno različitima, ali su svejedno bili viđeni kao “egzistencijalna i podljudska prijetnja državi”. Ovaj paralelni genocid najveća je kontroverza historiografije o NDH-u. I Židovi i Romi/ Sinti imaju međunarodno priznati dan sjećanja na njihovo istrebljenje učinjeno pod nacistima: Židovi za to imaju pojam Holokaust ili Šoa, a Romi i Sinti imaju Porajmos. Srbi nemaju riječ za njihovo iskustvo u NDH-u, a oni su podigli ustanak protiv programa istrebljenja. Zanimljivo je primijetiti da novi pristup ustaških apologeta u Hrvatskoj nije poreći Holokaust ili Porajmos (koji oni u svakom

VAŽNA BORBA PROTIV REVIZIONIZMA ❖ Uzimajući u obzir razmjer terora i zločina počinjenih u NDH-u i uzimajući u obzir, općenito, važnost istraživanja ove teme, je li joj posvećeno dovoljno pažnje u historiografiji na europskoj razini? Kratak odgovor bio bi ne, ali mislim da se ovakvo stanje mijenja. Pojavljuje se sve više mladih povjesničara u Hrvatskoj, drugdje u Europi i u SAD-u koji pišu knjige i studije, koristeći se istom vrstom interdisciplinarne metodologije (kulturnom, društvenom, ekonomskom, književnom) kojom se koriste i drugi povjesničari Holokausta i povjesničari koji se bave fašizmom. Tako stvari ne stoje sjajno u ovom trenutku, posebno kada vidite da neke grupacije koje pišu o NDH-u, iz Hrvatske, dolaze iz revizionističke apologetske, poricateljske i čak ustaško-nostalgičarske perspektive, ali se ipak mijenjaju. No, još uvijek se događa da mladi povjesničari iz Hrvatske koji pišu o NDH-u moraju graditi svoje karijere izvan Hrvatske jer nema akademskih pozicija ili poslova koji su dostupni, a nisu ovisni o usvajanju određenih političkih ili

ory Yeomans doktorirao je povijest na Školi slavenskih i istočnoeuropskih studija na Sveučilišnom koledžu u Londonu. Autor je knjige Visions of Annihilation: The Ustasha Regime and the Cultural Politics of Fascism, 1941-1945 (Vizije uništenja: Ustaški režim i politička kultura fašizma 1941. – 1945.), urednik knjige The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia (Utopija terora: Život i smrt u ratnoj Hrvatskoj) i urednik, uz Antona Weiss-Wendta, knjige Racial Science in Hitler’s New Europe, 1938-1945 (Rasna znanost u Hitlerovoj novoj Europi 1938. – 1945.). Donedavno je bio na istraživačkoj stipendiji u Wiener Wiesenthal Institut u Beču, a trenutno je nezavisni istraživač te suradnik EHRI-a gdje radi na projektu koji financira Britanska akademija, u sklopu čega istražuje svakodnevnu ekonomiju i Holokaust u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji će biti završen krajem 2017. godine.

Čitajući molbe Srba, Židova i Roma koji su tražili da ne dobiju otkaz ili da ne budu istjerani iz stana ili deportirani, pokazuje nam koliko su oni bili spremni biti lojalni novoj državi i da nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Bili su ubijeni zbog onoga tko su bili, a ne zbog toga što su učinili. ideoloških pozicija, na što povjesničari koji svoj rad temelje na dokazima nisu spremni. I tako govorimo o pojavama kronizma i korupcije. Situacija nije dobra i Hrvatska si ne može priuštiti da izgubi tako mnogo mladih talentiranih istraživača. ❖ Što društvo treba učiniti da se zločini počinjeni u Drugome svjetskom ratu ne bi ponovili? Koja je, po Vašem mišljenju, odgovornost političkih elita, obrazovnih institucija, povjesničara… različitih dionika? Smatram da jedino možemo učiti iz prošlosti razumijevajući je što je više moguće objektivno i promatrajući perspektive svih onih koji su bili pogođeni Holokaustom, Porajmosom i uništenjem Srba. To je ono što je i cilj moga rada: doći do onoga što se nalazi ispod razine svakodnevnog života i individualizirati žrtve, počinitelje i obične građane. Neki od ljudi koji su radili u ministarstvima ili koji su vodili logore za “preseljenje” Srba, bili su duboko traumatizirani onime što su vidjeli ili u čemu su sudjelovali; drugi su pak bili ambiciozni i nemilosrdni. Pisma običnih ljudi koji se žele okoristiti od konfiscirane imovine često podsjećaju na to koliko je očajna i neizvjesna bila ekonomska i društvena situacija. Čitajući molbe Srba, Židova i Roma koji su tražili da ne dobiju otkaz ili da ne budu istjerani iz stana ili deportirani, pokazuje se koliko su oni bili spremni biti lojalni novoj državi i da nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Bili su ubijeni zbog onoga tko su bili, a ne zbog toga što su učinili. Pišući povijest istinito, točno i etično, što je više moguće, jedan je od načina na koji se povjesničar ili istraživač može ne samo sjećati na žrtve, nego i dovesti u pitanje utjecaj onih koji žele poreći istinu o Holokaustu, Porajmosu ili genocidu nad Srbima. To je također dužnost učitelja, nastavnika i profesora te medija i političara. Ako se povijest uči i zbog budućnosti i zbog prošlosti, pisanje i prepričavanje povijesti što istinitije je moguće i govori o tome u kakvu društvu želimo živjeti: društvu građenom na pomirenju, toleranciji i poštovanju ili onome koje počiva na lažima, mržnji i protuoptužbama. Moramo biti iskreni i priznati da su na Balkanu, kao i drugdje, povjesničari, učitelji, nastavnici i političari jako neuspješni na ovom zadatku još od početka 1990-ih. ✦

DOSSIER: Porajmos

INTERVJU: dr. DRAGOLJUB ACKOVIĆ zamjenik direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije i direktor Muzeja romske kulture u Beogradu

ROMSKO STRADANJE U JASENOVCU JOŠ SE NE OBILJEŽAVA NA PRAVI NAČIN Istraživanje stradanja Roma u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije i posebno u tzv. NDH-u dugo je bilo zanemareno i uvijek u zaostatku s istraživanjima stradanja drugih naroda. A istu je sudbinu dijelilo i obilježavanje mjesta tih stradanja i njihovih masovnih grobišta pa su se ta stratišta počela uređivati i komemorirati tek početkom ovog tisućljeća. Iznimka nije ni Spomen-područje Jasenovac na kojem još uvijek nema dovoljno spomena na romska stradanja te je neprihvatljivo da i sam muzejski postav o tome govori malo i nedostatno. To bi svakako trebalo mijenjati i ispraviti, a bilo bi dobro da romska zajednica dobije i službeno priznanje i ispriku Republike Hrvatske za genocid nad Romima počinjen u Drugome svjetskom ratu. Razgovarala: Bibijana Papo

❖ Kada i zašto ste se počeli baviti ovom temom, istraživanjem genocida nad Romima u Drugome svjetskom ratu? Gotovo da ne pamtim kad sam se počeo time baviti, a izravan povod bile su priče moga oca. Moj je otac kao logoraš koncentracijskog logora Sajmište proveo ondje tri godine. Preživio je, ali nikad nije volio pričati o tome. Poslije sam u životu uočio da mi ni drugi logoraši ne žele pričati o strahotama koje su preživjeli u ratu. Znali su samo pričati o tome gdje su bili za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Osamdesetih godina počeo sam objavljivati članke u beogradskom časopisu NIN, na temu stradanja Roma u tzv. NDH-u. Da sam pisao o stradanju Roma u Srbiji, vjerojatno ne bi objavili takav članak. U to je vrijeme bilo vrlo malo članaka o stradanju Roma na prostorima nekadašnje Jugoslavije, ne samo u Hrvatskoj, već i u svim drugim tadašnjim republikama. Jedan je njemački časopis također u to vrijeme otprilike naručio jedan članak o stradanju Roma na prostorima bivše Jugoslavije, koji su i objavili. Zanimljivo je da su tada baš Grattan Puxon i Donald Kenrick radili na knjizi The Destiny of Europe’s Gypsies pa sam se počeo družiti s njima te smo razgovarali o temi genocida nad Romima. Pitanje brojki stalno se postavlja. Te brojke koje se spominju kada se govori o stradanju Roma često su netočne. Govorilo se jedno vrijeme da je u Hrvatskoj stradalo 18 000 Roma, a onda sam došao do podatka na temelju čega je to objavljeno – pokojni akademik Rade Uhlik, kada su ga jednom prigodom pitali koliko je Roma stradalo, izrekao je brojku od 18 000. To je rekao na temelju popisa stanovništva iz 1931. godine kada se popisivalo prema materinskom jeziku Roma. Romi su odgovorili da je to ciganski jezik, i takvih je bilo oko 15 000. Jedino što je Uhlik zaboravio jest da se otprilike svaki četvrti Rom deklarira kao Rom i izjavljuje da mu je materinski romski. Koliki je razmjer stradanja govori i podatak da je na prvome poslijeratnom popisu stanovništva popisano samo 405 Roma u Hrvatskoj i 495 u BiH, dakle, ni tisuću. Ta su me pitanja zaintrigirala sve do razine da se počnem baviti istraživanjima. Zatim je na trećem Svjetskom kongresu Roma bilo predloženo da ja budem povjerenik za ratne reparacije. Počeo sam se ozbiljno baviti tom temom i znao sam pritom da podaci koje nude državne institucije nisu točni.

BROJKE SU ČESTO NETOČNE ❖ Kada ste prvi put posjetili romsko groblje Uštica kraj Jasenovca? Znao sam da je negdje u Hrvatskoj romsko groblje, to mi je netko ispričao još davno. Mislim da je to bilo sedamdesetih godina, ali gdje se groblje točno nalazi, nisam znao. Onda sam saznao da je groblje u Uštici. Prvi put sam u posjet groblju krenuo s dvoje-troje prijatelja. Jedna žena nam je pokazala gdje je groblje. To nije bilo groblje – to je bila šikara, ogromna trava i stabla topole koja su bila potpuno trula. Primijetio sam tamo i jednu betonsku ploču na kojoj je pisalo “ovdje je romsko groblje u Uštici” i bio je naveden broj grobnica, površina te informacija da je tu sahranjeno oko 12 000 Roma. Međutim, ta je informacija bila pogrešna jer uskoro je tu pronađeno još nekoliko grobnica te je zaključeno da je u njima ukupno oko 16 000 Roma.

DOSSIER: Porajmos

ragoljub Acković rođen je 1952. godine u Osipaonici kod Smedereva. Sredinom sedamdesetih godina diplomirao je na Fakultetu političkih nauka, a potom i na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za etnologiju. Poslijediplomske studije nastavio je na Pravnom fakultetu u Beogradu, a doktorske na Sveučilištu za mir Ujedinjenih naroda. Autor je nekoliko stotina tekstova i dvadesetak knjiga koje govore o romskoj problematici, od kojih ćemo ovdje navesti samo neke: Uštica – najveći romski grad mrtvih (2007.), Ubili su istinu o nama (2001.), Neki problemi u vezi sa utvrđivanjem broja romskih žrtava u 2. svjetskom ratu (1997.), Roma Genocide in Jasenovac Camp (1996.), Stradanja Roma u Jasenovcu (1994.). Aktivan je i u romskome političkom pokretu. Bio je prvi predsjednik Romske kongresne partije. Član je Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu od 2007. godine i predsjednik Fonda za istraživanje genocida dr. Milan Bulajić od 2010. godine. Proteklih dvadeset godina bio je urednik romskog programa na Prvom programu Radio Beograda. Od rujna 2012. godine zamjenik je direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije.

Grobnice su bile već tada obilježene, ali sve je to bilo gotovo nevidljivo zbog šikare. Obilježavanje grobnica učinjeno je odmah poslije rata, negdje 1950-ih godina. Nažalost, desetljećima je groblje bilo zanemarivano, potpuno zapušteno. Kada sam prvi put bio na romskom groblju, činilo mi se da prije toga najmanje pet godina nitko nije ondje bio, a možda i više. Razgovarao sam svojedobno i s predstavnikom Spomenpodručja Jasenovac, ukazao im na to groblje i poslije je to groblje očišćeno. Nije to bilo u potpunosti uređeno, ali kako god da jest, od tih smo godina svake godine odlazili na groblje, a ja sam kao član delegacije u kojoj su bili preživjeli logoraši polagao vijenac kod Kamenog cvijeta. ❖ Kojeg ste datuma u godini službeno posjećivali Jasenovac i romsko groblje? Dobivao bih službeni poziv od Spomen-područja Jasenovac za komemoraciju koja se održava u travnju u znak sjećanja na žrtve Jasenovca i drugih ustaških logora. Polagali bismo cvijeće kod Kamenog cvijeta, gdje je bila službena komemoracija. Zatim bih poveo prijatelje, kolege i ostale nazočne do romskoga groblja u Uštici, gdje bismo položili naš vijenac jer službeni protokol nije uključivao romsko groblje u Uštici.

U UŠTICI TREBA PODIGNUTI SPOMENIK ❖ Jesu li Romi prijašnjih godina imali predstavnike u službenom protokolu, koji bi govorili na komemoraciji? Romi nisu bili dio službenog protokola. Što se tiče Uštice, ondje smo govorili, naravno, i znao nas je biti pun autobus iz Beograda tamo. Išli bismo svi zajedno i polagali vijenac u Uštici. Tek negdje oko 2000. godine to se groblje počelo pomalo uređivati, da bi već sada nekoliko godina bilo sasvim pristojno. Meni je drago da je to tako jer jako je ružno kada na groblju gdje je ubijeno mnogo ljudi naprave primjerice farmu svinja. A toga danas nažalost još ima.

Smeta mi kada ljudi dođu u posjet Kamenom cvijetu da se ne sjete da ih odvedu i na romsko groblje. Bili ti posjetitelji Romi ili ne, to nije bitno. To bi bilo iznimno važno, priča o Jasenovcu i priča o Romima ubijenim u Jasenovcu kad-tad mora izbiti na površinu, jer je vrlo malo članaka, knjiga, spomenika kojima bi se to veliko stradanje obilježilo.

Predložio sam više puta da se pored one male ploče, koja ondje stoji, napravi i spomenik, jer Uštica to zaslužuje. ❖ Što biste predložili Spomen-području Jasenovac, što bi se još moglo unaprijediti? Smeta mi kada ljudi dođu u posjet Kamenom cvijetu da se ne sjete da ih odvedu i na romsko groblje. Bili ti posjetitelji Romi ili ne, to nije bitno. To bi bilo iznimno važno, priča o Jasenovcu i priča o Romima ubijenim u Jasenovcu kad-tad mora izbiti na površinu, jer je vrlo malo članaka, knjiga, spomenika kojima bi se to veliko stradanje obilježilo. I, trebalo bi promijeniti muzejski postav. Prvi problem jest što postav vrlo malo govori o Porajmosu nad Romima. Ako postoji neko mjesto u kojem bi čovjek morao dobiti jasnu sliku o tome kako je proveden genocid nad našim narodom, ali i nad srpskim i židovskim narodom, tko ga je inicirao, tko i kako proveo, koliki su razmjeri stradanja, koje su metode korištene, onda je to Jasenovac. Muzej mora imati poseban dio, dvoranu ili slično, koja će biti posvećena najstrašnijem stradanju Roma u našoj i inače teškoj historiji. Jasenovac takvo mjesto danas nije i koristim se i ovom prigodom da pozovem i vlasti i upravu SP Jasenovac da promijeni postav i učini da Jasenovac postane mjesto sjećanja na stradanje romskog i drugih naroda, ali i mjesto u kojem će svatko dobiti jasnu sliku o tome što se na tom strašnom mjestu događalo od 1941. do 1945. godine.

PORAJMOSU TREBA POSVETITI POSEBNO MJESTO U MUZEJU ❖ Slažete li se sa stajalištem onih koji misle da je potrebno dobiti službeno priznanje i ispriku Republike Hrvatske za genocid izvršen nad Romima? Mislim da bi to trebalo biti učinjeno. Jedna druga praksa na jednome drugom mjestu, koji je također bio dio logora Jasenovac, točnije u Gradini, pokazuje da je to moguće. Naime, ondje se na službenoj komemoraciji govori i na srpskom, i hebrejskom, i romskom jeziku. Za takve stvari nije potreban novac, nego dobra politička volja da se tako nešto učini i mislim da bi to bilo iznimno dobro prihvaćeno. Tada bi i ljudi koji prate službenu komemoraciju vjerojatno pomislili: “Pa ovo su iskrene riječi!”, a sada imamo situaciju da dođe neka politička ličnost, ispriča sve što ima ispričati, posvađa se sama sa sobom i završi priču. Ono što želim reći jest da se na službenoj komemoraciji mora čuti glas i Židova, i Srbina, i Hrvata, i Roma, i svih onih koji su stradali, makar u nekoliko rečenica. I drugo, hrvatska vlada mora, to je moje mišljenje, a i mišljenje mnogih, mnogo energičnije raditi neke stvari. Oni kažu na komemoraciji, primjerice, to su radili zli ljudi, ustaše itd. Ali treba nešto i činiti, primjerice napraviti neku veću, kvalitetnu izložbu o stradanju Roma u Jasenovcu, ali i na području cijelog teritorija tzv. NDH-a, koju bi posjetilo mnogo ljudi, ili koja bi bila posvećena stradanju i drugih naroda, i uložiti trud i sredstva u slične aktivnosti koje su važne za društvo. ✦

DOSSIER: Porajmos

INTERVJU: DANIJEL VOJAK, voditelj projekta “Stradanje Roma na području NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata”

PREVLADATI ZAOSTAJANJE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE U ISTRAŽIVANJU GENOCIDA NAD ROMIMA ❖ Koje su najveće poteškoće bile u dobivanju podrške za projekt? Dakako, financijska potpora. Možete imati pred sobom izvrstan projektni plan, no bez financiranja ovakav je projekt, po svojoj složenosti i obujmu, gotovo nemoguće provesti. Također, otegotna okolnost bila je nepoznavanje samoga gradiva koje se čuva u nadležnim arhivskim, muzejskim i knjižničnim institucijama. Štoviše, u nekim slučajevima mi smo kao istraživači otkrivali relevantno gradivo, dok tamošnje kolege nisu znale da se takvo gradivo čuva kod njih. ❖ Koja su geografska područja pokrivena projektom i koje bi još institucije i područja trebalo pokriti u budućnosti? Projekt je fokusiran na istraživanje stradanja Roma na području Nezavisne Države Hrvatske što obuhvaća dijelove područja današnje Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. S time na umu, fokus na istraživanju bile su institucije u ovim zemljama te u Republici Srbiji. Projektom nisu obuhvaćene institucije u Dalmaciji i Lici, kao i neke u ostalim dijelovima Hrvatske, što nameće potrebu da se i njih obradi. Također, pitanje onih hrvatskih područja okupiranih za vrijeme Drugoga svjetskog rata od Mađarske i Italije tek treba sustavnije obraditi, i to u nadležnim institucijama u Hrvatskoj i izvan nje. Daljnja istraživanja trebalo bi provesti i u Bosni i Hercegovini. ❖ Je li Vaše istraživanje pokazalo neke posebne karakteristike ustaškog režima NDH-a i koje? Istraživanje je pokazalo istaknutu zločinačku narav ustaške vlasti prema romskome manjinskom stanovništvu što se može vidjeti na temelju brojnih dokumenata o deportaciji u logore, napose u onaj jasenovački logor. U tom kontekstu može se vidjeti sustavnu ustašku genocidnu politiku istrebljenja Roma koja se provodila u nekoliko faza, a svoj vrhunac imala sredinom 1942. kada je većina Roma deportirana u jasenovački logor i ubijana. ❖ Ako usporedimo situaciju s drugim europskim zemljama, kakva je situacija u Hrvatskoj vezano za znanstveno istraživanje genocida nad Romima? Hrvatska historiografija zaostaje za sustavnim istraživanjima, posebice zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih historiografija. Pozadina ovog “zaostajanja” jest određena nezainteresiranost hrvatske znanstvene i šire javnosti za istraživanje ove teme.

Unatoč tome, moram spomenuti kako se unatrag nekoliko godina pojavilo zanimanje i u nas za istraživanje ove teme. Moglo bi se reći: “Bolje sad, nego nikad!” Istraživanje stradanja Roma u NDH-u mora se oblikovati u niz sustavnih znanstvenih projekata, jer to od nas povjesničara traže brojne i većinom anonimne romske žrtve ustaškog režima kao jednog od najsurovijih tadašnjih genocidnih režima. ❖ U našem su društvu, nažalost, prisutne pojave relativiziranja i umanjivanja i zločinačkoga i genocidnoga karaktera NDH-a. Postoje li takve tendencije i u povijesnoj znanosti, posebno kada su u pitanju Romi i romske žrtve i zločini nad njima u Drugome svjetskom ratu u NDH-u? Nažalost, mora se primijetiti kako je u hrvatskoj stručnoj i široj javnosti unatrag nekoliko godina primjetna određena relativizacija zločina ustaških vlasti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Revizionističke teze o Romima usmjerene su na dokazivanje kako oni nisu bili žrtve ustaških vlasti, već da su se iste vlasti dobro odnosile prema njima i kako oni nisu bile žrtve njihove politike. Njihova znanstvena argumentacija svodi se na (neuspješno) pobijanje poznatih izvora o stradanju Roma, navodeći kako su oni lažni i tendenciozni. Nadalje, isti

OBJAVLJENA ZNANSTVENA KNJIGA O GENOCIDU NAD ROMIMA U NDH-u

U 8

prosincu 2015. godine objavljena je knjiga Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. Danijela Vojaka, Bibijane Papo i Alena Tahirija. Izdavači su Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Romsko nacionalno vijeće, koji su bili i provoditelji projekta “Stradanje Roma na području NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata”, unutar kojeg je ova knjiga i nastala. Knjiga je rezultirala značajnim saznanjima važnim, između ostalog, povijesnoj znanosti i donosi dosad nepoznate dokumente koji objašnjavaju mozaik stradanja Roma u NDH-u. Radi se o dokumentima vezanim uz deportacije Roma u Jasenovac, konfiskaciju romske imovine i njenu prodaju putem javnih dražbi, romsku ratnu svakodnevicu i sl.

DOSSIER: Porajmos znanstvenici ističu kako je nemoguće utvrditi stradanje Roma u tom ratu jer su oni uspješno skrivali svoje etničko podrijetlo i tako preživjeli rat. Takve revizionističke teze potrebno je sustavno pobijati, i to tezama temeljenim na relevantnim arhivskim i drugim izvorima. ❖ Koliko je hrvatsko društvo osviješteno i upoznato s time da je nad Romima u Drugome svjetskom ratu izvršen genocid te da Romi po brutalnosti i razmjerima toga genocida spadaju među najveće žrtve tog rata? U kojoj je mjeri za to odgovorna sama povijesna znanost? Hrvatsko društvo koje Rome i danas većinom doživljava kao nepoželjne pripadnike, što je temeljeno na višestoljetnim predrasudama i stereotipnoj slici o Romima kao lutalicama, varalicama, lijenčinama, kradljivcima i sl. Takva slika, ili bolje rečeno percepcija, poticana je znatnim neznanjem o romskoj

Istraživanje stradanja Roma u NDH-u mora se oblikovati u niz sustavnih znanstvenih projekata, jer to od nas povjesničara traže brojne i većinom anonimne romske žrtve ustaškog režima kao jednog od najsurovijih tadašnjih genocidnih režima. kulturi, ali i povijesti. Dio takve povijesti zasigurno se odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata kada su oni u nekim zemljama bili gotovo svi ubijeni ili protjerani, o čemu prosječni Hrvat(ica) malo zna. U školskim udžbenicima povijesti njihovo stradanje svedeno je na usputnu bilješku: “i Romi su stradali…”. Iz takva konteksta proizlazi velika odgovornost hrvatske historiografije da se ova tema sustavnije proučava. ✦

INTERVJU: BIBIJANA PAPO, suautorica knjige “Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.”

PORAJMOS U UDŽBENIKE ❖ Što je bio motiv Vašeg uključivanja u ovaj projekt i ovo istraživanje? Gledajući iz osobnoga kuta, motiv mog uključivanja u istraživanje genocida nad Romima jest ispravljanje društvene nepravde. Kao povjesničarka posebice sam bila svjesna koliko je nužno ovakvo istraživanje te sam mu se vrlo rado priključila i istraživala u Hrvatskome državnom arhivu, Vojnom arhivu u Beogradu, Arhivu BiH i drugim institucijama, zajedno s kolegama. S druge strane, u Romskome nacionalnom vijeću, u kojem sam zaposlena, dulje smo vrijeme planirali ovakav projekt, a njegovi rezultati bili su nam nužni jer provodimo brojne aktivnosti koje su dio našeg programa “Sjećanje na Porajmos”. Kako bi naše aktivnosti bile kvalitetno osmišljene i utemeljene, potrebni su nam arhivski dokumenti, znanstvene studije, jer to je podloga za organiziranje okruglih stolova, diskusija, izložbi te za daljnju suradnju sa znanstvenom zajednicom i širom javnosti. Sretna sam da romska zajednica u Hrvatskoj, ali i šire, napokon ima vrijedne podatke, koji su rezultat ovog projekta.

Danijel Vojak, Alen Tahiri i ja, može jako mnogo pomoći kako bi se tema genocida nad Romima uključila u udžbenike i kako bi bila predstavljena na primjeren način. Situacija s nastavnim programima, udžbenicima, materijalima za nastavnike povijesti prilično je loša i dok se nastavni programi i udžbenici ne promijene u ovom, ali i drugim aspektima, naše društvo neće moći napredovati.

❖ Što o genocidu nad Romima kažu naši udžbenici povijesti i kako Vi ocjenjujete tu situaciju? Kako se naš obrazovni sustav nosi s time? Možemo li s takvim tretmanom ove teme izaći iz toga začaranoga kruga neznanja, neosviještenosti i nesenzibiliziranosti za ova pitanja? Udžbenici koji se koriste u našim školama marginaliziraju ovu temu. Postoje inicijative s romske strane da se to promijeni, a knjiga koju smo pripremili

Namjera je ovog istraživanja i bila da se pridonese senzibiliziranju za temu genocida nad Romima, unutar akademske zajednice, ali i u široj javnosti. Nažalost, stanje u akademskoj zajednici prati širu društvenu situaciju, tako da se istraživanje povijesti Roma, pa uže istraživanje genocida nad Romima, nalazi na marginama.

❖ Koliko je po Vašemu mišljenju i saznanjima objavljivanje knjige Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. pridonijelo senzibiliziranju šire javnosti za temu genocida nad Romima/Porajmosa? Koliko je hrvatsko društvo upoznato s time da je nad Romima u Drugome svjetskom ratu počinjen genocid? Namjera je ovog istraživanja i bila da se pridonese senzibiliziranju za temu genocida nad Romima, unutar akademske zajednice, ali i u široj javnosti. Nažalost, stanje u akademskoj zajednici prati širu društvenu situaciju, tako da se istraživanje povijesti

Roma, pa uže istraživanje genocida nad Romima, nalazi na marginama. O tome govori i činjenica da je Danijel Vojak jedina osoba iz akademske zajednice, povjesničar, koji u Hrvatskoj istražuje i piše o povijesti Roma. Događa se i da, kada povjesničari, ne nužno s naših područja, pišu primjerice o stradanju u Jasenovcu, ili o primjeni rasnih zakona i općenito o NDH-u, vrlo rijetko spomenu i Rome, koji su u velikom broju stradali i na koje su se itekako primjenjivali rasni zakoni i sve ostalo što su doživjeli i drugi stradalnički narodi. Ovo je istraživanje, i ova knjiga konačno, pridonijelo da se takva situacija počne mijenjati, i to je vrlo ohrabrujuće. Osviještenost šire javnosti o ovoj temi trenutno je na znatno višem stupnju nego primjerice 2012., kada smo u RNV-u započeli s organiziranjem komemoracije u Uštici, Jasenovcu. Prije toga vladala je gotovo potpuna šutnja. Od 2012. posebice su se mediji zainteresirali za ovu temu, što je jako dobro jer na taj način se može doprijeti do široke javnosti. Ova je knjiga već sad, po našim saznanjima, umnogome pridonijela procesu upoznavanja javnosti s genocidom nad Romima, a još će to i više u budućnosti. ✦

PROVOĐENJE NACIONALNE STRATEGIJE ZA UKLJUČIVANJE ROMA

ZDRAVSTVENA ZAŠTITA ROMA:

DOMOVINO, JESI LI KAO ZDRAVLJE? Premda se već gotovo desetljeće i pol nastoji raznim programima i mjerama umanjiti ponor nejednakosti koji u zdravstvenoj zaštiti zjapi između velikog dijela Roma i ostalih pripadnika hrvatskog društva, neke stvari kao da su još na početku. Dok s jedne strane po procijepljenosti djeca Romi gotovo dostižu svoje vršnjake, smrtnost romske novorođenčadi 3-4 puta veća je od prosjeka, a životna dob Roma i desetak je godina manja od ostale hrvatske populacije. Istodobno se za mnoge mjere predviđene programima, strategijama i akcijskim planovima ne zna čak ni egzaktno polazno stanje da bi se s njim poslije usporedilo djelovanje tih mjera. Izlaz nisu samo palijativne zdravstvene mjere već temeljit zaokret koji će osigurati povezivanje različitih sektora (zdravstveni, socijalni, ekonomski) te pozitivnom diskriminacijom stvoriti uvjete da Romi i u zdravstvu ne trpe – diskriminaciju!

Autor: Srđan Dvornik

to bi stanovnik ili stanovnica Hrvatske koja nema neke posebne veze s romskom manjinom odgovorila na pitanje o stanju zdravlja među Romima? Znajući za rašireno siromaštvo, nezaposlenost i nizak standard stanovanja i života uopće, vjerojatno bi pretpostavila da stanje nije dobro. Lošije od prosjeka u Hrvatskoj, u kojoj ni u cjelini nije idealno. Već je to dovoljan razlog za zabrinutost, razlog da se zdravlju Roma posveti posebnu pozornost. A ipak, jedva da itko o tome zna išta konkretno. Kako uopće saznajemo za teškoće koje pogađaju neku specifičnu populaciju? Ponekad javnost potresu medijske reportaže o ljudima koji žive u gladi i bijedi u drugim dijelovima svijeta. Vidimo kako su poplave, ili suše i vrućine, pogotovo još

pojačane zloslutnim promjenama klime, cijelim krajevima uništile usjeve, zagadile vodu, izložile ljude gladi i bolesti. Nakon šest godina, probijaju se do nas i vijesti i slike o patnji ljudi blokiranih u dijelovima Sirije do kojih zbog građanskog rata ne dolaze hrana i lijekovi. O patnjama izbjeglica saznamo ponešto od onih koji su, u većim ‘valovima’ ili pojedinačno, prošli i prolaze ovim našim krajevima ili dopiru do zapadnih medija... Uglavnom, pozornost se budi reakcijom na šokove, izvanredne događaje ili teške nesreće. To nije samo pitanje osobne odgovornosti, moralnog osjećaja ili slučajnog izbora. Tako funkcioniraju mediji, javnost, masovni osjećaji u “društvu spektakla”. To je valjda jedan od razloga, barem na površini, što se mnogo manje pozornosti obraća na teške životne uvjete ljudi unutar društva u kojem živimo. Neki od tih uvjeta mogu biti i teži od onih koje nam

prikazuju vijesti i slike o spektakularnim nesrećama, ali i teški uvjeti i njihove žrtve postali su već odavno ‘dio inventara’, sastavnica sive svakodnevice za koju i nesvjesno znamo da se s njom može živjeti isto kao i dosad. Napose su to uvjeti u kojima žive siromašni Romi u tzv. romskim naseljima, mnogi u kućama koje jedva udovoljavanju standardima iole pristojnog stanovanja. I u samoj romskoj ‘zajednici’ postoje značajne društvene i ekonomske razlike pa su mnogi postigli bolju razinu života, ali ostaje masa kućanstava u kojima se preživljava vrlo teško, u lošim higijensko-sanitarnim uvjetima.

Stanje zdravlja među deprivilegiranim Romima i te kako zahtijeva pažnju, mnogo veću od onoga što im posvećuju i javne službe i sama javnost.

PROVOĐENJE NACIONALNE STRATEGIJE ZA UKLJUČIVANJE ROMA

NEVIDLJIVI PROBLEMI O zdravstvenom stanju romske populacije u Hrvatskoj podaci zapravo ne postoje. Istina, ne postoje odjeliti podaci ni o Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, Talijanima... jer se podatak o etničkoj pripadnosti ni ne nalazi u sustavu zdravstvene evidencije. Tako i treba biti jer on je, prvo, nebitan za samu stvar (stanje zdravlja i njegovu zaštitu), a drugo, u društvu koje je tako sklono etničkoj diskriminaciji kao hrvatsko takva bi informacija pripadnike ugroženih manjina mogla još dodatno izložiti. Samo je pitanje što onda sa slučajevima u kojima je jedna grupacija žrtva teških životnih uvjeta i društvene isključenosti, između ostaloga, upravo zbog toga što je obilježena etničkom – romskom – pripadnošću. Ako su njeno siromaštvo, nezaposlenost, neobrazovanost... dobrim dijelom uvjetovani i diskriminacijom? Bilo kakav društveni angažman mora poći od kakve-takve informacije o tome po čemu se Romima ‘događaju’ i životni uvjeti i zdravstvene nedaće znatno drukčije od većine. Neka područja života pokazuju da se do informacija primjenjivih u programima i mjerama pomoći može doći. U obrazovanju se već više od 10 godina može čitati pohvalne podatke o sve većem obuhvatu djece Roma osnovnim obrazovanjem, o porastu uključenosti u predškolski odgoj, pa i o polaganom porastu stope završavanja osnovne škole i nastavka obrazovanja. Na području zapošljavanja također nalaze načine da među onima kojima je potrebna pomoć u zapošljavanju raspoznaju Rome, za koje se organizira razne dodatne akcije kojima se nastoji poboljšati njihovu zapošljivost, motivirati poslodavce, olakšati samozapošljavanje...

NEUČINKOVITO MINISTARSTVO Odakle tim službama podaci koje zdravstvo ne može prikupiti? I za njih važe restrikcije koje proizlaze iz zaštite osobnih podataka, pa ipak uspijevaju ustanoviti kojem je to segmentu stanovništva potrebna posebna pomoć. Njihova praksa pokazuje da postoje mnogi neizravni načini: od neposrednoga kontakta, u

Smrtnost novorođenčadi kod Roma se procjenjuje tri-četiri puta višom nego u općoj populaciji. S druge strane, život Roma u procijenjenom prosjeku završava desetak godina prije nego kod opće populacije. Već samo to – da će nekoliko puta više novorođene djece umrijeti, a da ne doživi ni prvu godinu, a da će njihovi roditelji poći za njima deset godina prije nego ostali – zapravo je stravično. kojem je dio Roma prepoznatljiv po jeziku, preko adresa (u ‘romskim’ naseljima), do podataka o korištenju raznih oblika socijalne pomoći, na koju su najsiromašniji (i Romi i ostali) neizbježno upućeni. I prosvjetni radnici i savjetnici za zapošljavanje u neposrednom su kontaktu s ljudima, od rane do odrasle dobi, i mogu procijeniti ili u izravnoj komunikaciji saznati ne samo kome je potreban kakav postupak, nego i – ako je to važno – tko pripada romskoj etničkoj kategoriji. Bitno je da su u tim podsustavima donesene odluke da se do tih informacija dođe i da ih se uporabi za kvalitetniji rad na potpori siromašnima i isključenima. I, dakako, da ih se ne zlouporabi za dodatnu negativnu diskriminaciju. Nasuprot tome, u dosadašnjim izvještajima o ostvarivanju Akcijskog plana Ministarstvo zdravlja najčešće stereotipno ponavlja “kako ne postoji zakonska obveza vođenja evidencija po nacionalnoj pripadnosti, tako nije moguće izdvojiti pokazatelje za pripadnike romske nacionalne manjine” te “preporuča se redefiniranje pokazatelja učinka ili uspostava mehanizma koji će omogućiti prikupljanje podataka po trenutno definiranom pokazatelju”. Kao da upravo samo Ministarstvo s drugim nadležnim institucijama ne može razviti takve mehanizme i pokrenuti inicijativu za odgovarajuće izmjene propisa. Stanje zdravlja među deprivilegiranim Romima i te kako zahtijeva pažnju, mnogo veću od onoga što im posvećuju i javne službe i sama javnost. Ono što se zna, zna se po procjenama ili nepotpunim istraživanjima, a to što se može procijeniti nije dobro. Premda neke zdravstvene funkcije dobrim dijelom obuhvaćaju i romsku populaciju (pa je tako stupanj cijepljenja djece Roma samo za poneki postotni poen niži od općih vrijednosti), dva podatka govore o još uvijek drastičnoj razlici. Oni

se odnose na sam početak i kraj života. Na početku, smrtnost novorođenčadi kod Roma se procjenjuje tri-četiri puta višom nego u općoj populaciji. S druge strane, život Roma u procijenjenom prosjeku završava desetak godina prije nego kod opće populacije. Već samo to – da će nekoliko puta više novorođene djece umrijeti a da ne doživi ni prvu godinu, a da će njihovi roditelji poći za njima deset godina prije nego ostali – zapravo je stravično. Po trajanju životnog vijeka, to je kao da Hrvatska s dobrog 36. mjesta u svijetu (po popularnoj Wikipediji) padne na 125., koje zauzimaju Indija i Istočni Timor. Ili da, po smrtnosti novorođenčadi, sa svoje opće razine (od manje od šestero novorođenčadi na 1000 novorođenih po CIA-inoj World Factbook) padne na razinu Hondurasa ili Kazahstana (18 – 20).

Kategorije koje su u društvenim odnosima slabije – djeca, žene, stari, osobe s invaliditetom – više su izložene i zdravstvenim rizicima. Primjerice, mnoge se Romkinje susretnu s ginekolozima tek pri porođaju (ako ga ne obave kod kuće), a čak polovica umrle novorođenčadi nije prije smrti bila liječena.

ALARMANTNI PODACI

▲

Zasad najobuhvatnije istraživanje uvjeta života Roma provedeno je u Hrvatskoj (i nizu drugih zemalja) još prije pet godina. Bio je to rijedak pothvat kojim su koordinirali Agencija EU-a za temeljna prava, UNDP i Svjetska banka, a značajnim ga je dijelom financirala Glavna uprava Evropske komisije za regionalnu i urbanu politiku. Istraživanje je ispitalo uvjete i stanje Roma na područjima obrazovanja, zaposlenosti, zdravlja, stanovanja, ekonomskih uvjeta, migracija, načina života i svijesti. Provedena su i druga uža istraživanja, kako na uzorku opće populacije Roma, tako i uže ciljano (poput radova Instituta za antropologiju). U odnosu na zdravlje, podaci pokazuju da Romi češće obolijevaju od kroničnog bronhitisa, KOPB-a (kronične opstruktivne plućne bolesti), astme i emfizema; pogađaju ih u većoj mjeri i kronična tjeskoba ili depresija. Nasuprot tome, manje pate od trajnih tegoba s mišićima, zglobovima i kostima (kao što su reuma i artritis), visokoga

PROVOĐENJE NACIONALNE STRATEGIJE ZA UKLJUČIVANJE ROMA

Izoliranost – i prostorna i ona koju stvara neizravna i izravna diskriminacija – uvjetuje slabiju pristupačnost zdravstvenoj zaštiti.

krvnog tlaka i dijabetesa. To je, dakako, samo malen (ali reprezentativan) isječak obuhvaćen istraživanjima. Slika zdravstvenog stanja Roma bila bi i lošija kad romska populacija ne bi bila u prosjeku mlađa. Doista, kada se usporedi samo ljude u dobi od 50 godina i više, vidi se da su bolesti u kojima Romi prednjače još učestalije, da Romi preuzimaju primat i u tegobama s mišićima, zglobovima i kostima, a po učestalosti hipertenzije mnogo su bliži neromskoj populaciji. Kategorije koje su u društvenim odnosima slabije – djeca, žene, stari, osobe s invaliditetom – više su izložene i zdravstvenim rizicima. Primjerice, mnoge se Romkinje susretnu s ginekolozima tek pri porođaju (ako ga ne obave kod kuće), a čak polovica umrle novorođenčadi nije prije smrti bila liječena. Uzroke nije teško pronaći. Prvi i osnovni jest opća mnogo niža kvaliteta života. Ta apstraktna oznaka u životnoj svakodnevici znači teško siromaštvo, slabu prehranu, loše stambene uvjete (s vlagom i gljivicama u stambenom prostoru, slabim grijanjem i termičkom izolacijom, nedostatkom ili problematičnom kvalitetom pitke vode...), loše uvjete u naselju i neposrednom okruženju (mnoge kuće nisu priključene na kanalizaciju, otpad se ne odvozi redovito ili se ilegalno gomila, pri čemu i neromi koriste lokacije romskih naselja kao divlji deponij itd.). Izoliranost – i prostorna i ona koju stvara neizravna i izravna diskriminacija – uvjetuje slabiju pristupačnost zdravstvenoj zaštiti. Ljudi koji imaju neriješen status nisu ni zdravstveno osigurani. Oni koji nakon prestanka školovanja ili zaposlenja, zbog neinformiranosti, propuste rokove prijave također gube osiguranje. I oni koji ga imaju često nisu obaviješteni o tome kakvu pomoć i zaštitu mogu dobiti, ponekad naprosto ne mogu fizički doći do zdravstvene ustanove kada je to potrebno, a nerijetko nailaze i na izravnu diskriminaciju. Što se često zanemaruje, diskriminacija, kao i depresija, ubija motivaciju pa ljudi nerijetko ne čine ni ono što bi mogli. Zdravstvenu se problematiku, prema tome, ne može riješiti bez istodobnog rješavanja pitanja nezaposlenosti i siromaštva, socijalne skrbi i stanovanja. Također, nužno je i rješavanje državljanskog statusa, kao i mnogo agilnije i djelotvornije suzbijanje diskriminacije. Diskriminaciju se i prelako prikriva iza postojećih drastičnih ekonomskih, socijalnih i kulturnih razlika, kao i iza nemoći same romske populacije da se energično pobuni na svako namjerno ili nehajno kršenje prava. Liječnik ili

medicinska sestra kojima su Romi antipatični lako će se izvlačiti na to da ovi ne znaju svoje obveze, neprimjereno žive i slabo održavaju higijenu, ili ne razumiju stručne upute. Voditelj hitne službe naći će razne načine da ne odgovara na pozive za hitnu pomoć iz romskih naselja jer se ne zna točna adresa, jer ima lažnih poziva iz obijesti itd. Sve takve pojave, koliko god sadržavale realne elemente, moraju pasti u drugi plan pred bezuvjetnom obvezom da se ljudima u nevolji djelotvorno pomogne, koliko god bili neuki, zapušteni i problematični.

PROMAŠENOST FORMALNIH RJEŠENJA Najbolja su rješenja vidljiva ondje gdje zadužene službe vode više-manje potpunu evidenciju pa reagiraju u slučajevima kada Romi ostanu neuključeni; očevidan je primjer cijepljenje, gdje se roditeljima

tretirani kao nižerazredna radna snaga, a među samim svojim sunarodnjacima često nailaze na prijezir jer bez autoriteta znanja i položaja pokušavaju navesti ljude na drukčije ponašanje. Poput romskih pomagača u nastavi, medijatori pokazuju da je moguće i potrebno premostiti prepreke između siromašnih, slabo obrazovanih Roma i sustava zdravstvene skrbi, ali im samima nije dan odgovarajući status. Tipično, umjesto da se predvidi obuku i financiranje, sada se razmišlja o tome da se tu ulogu ukine. Premda se već gotovo desetljeće i pol nastoji raznim programima i mjerama umanjiti ponor nejednakosti koji u zdravstvenoj zaštiti zjapi između velikog dijela Roma i ostalih pripadnika ovog društva, neke stvari kao da su još na početku. Dok s jedne strane po procijepljenosti djeca Romi gotovo dostižu svoje vršnjake hrvatske i ostalih narodnosti, istodobno se

U dosadašnjim izvještajima o ostvarivanju Akcijskog plana Ministarstvo zdravlja najčešće stereotipno ponavlja “kako ne postoji zakonska obveza vođenja evidencija po nacionalnoj pripadnosti, tako nije moguće izdvojiti pokazatelje za pripadnike romske nacionalne manjine” te “preporuča se redefiniranje pokazatelja učinka ili uspostava mehanizma koji će omogućiti prikupljanje podataka po trenutno definiranom pokazatelju”. Kao da upravo samo Ministarstvo s drugim nadležnim institucijama ne može razviti takve mehanizme i pokrenuti inicijativu za odgovarajuće izmjene propisa. šalje pozive, a u slučaju izostanka provodi se i ciljane terenske akcije. I tu, doduše, dio djece ostaje neobuhvaćen (npr. ona djeca koja nakon rođenja nisu ni prijavljena), ali je on prilično malen. Tu se vidi i važnost jake, u romskim sredinama djelatne patronaže. Dvojbeno je, međutim, do koje se mjere može pristup Roma redovnoj zdravstvenoj zaštiti zamjenjivati privremenim terenskim rješenjima (poput prostora za preglede u kontejnerima) jer to lako može postati i dugotrajno ‘privremen’ aranžman. Poboljšanju izravnih veza između sustava zdravstvene i socijalne skrbi i romske populacije trebala je pridonijeti i uloga romskih “medijatora” odnosno “mentora”, koje se postupno uvodi. Oni pomažu u informiranju i poticanju na korištenje zdravstvene zaštite, a i u samim medicinskim ustanovama u kojima treba premostiti i jezički i kulturni jaz. Međutim, kao i sve palijativne, k tome ad hoc smišljene mjere, i ova ostaje problematičnom: za medijatorice i medijatore nije predviđen stalan izvor financiranja i kontinuirano zaposlenje; njihov status nije jasno definiran; nema programa osposobljavanja i obrazovanja. Stoga, premda ih u nekim zdravstvenim ustanovama cijene i hvale jer uvelike olakšavaju rad s pacijentima (pogotovu s djecom) s kojima uspostavljaju bolju komunikaciju i pomažu lakšem provođenju pregleda i terapije, istodobno bivaju

za mnoge mjere predviđene programima, strategijama i akcijskim planovima ne zna čak ni egzaktno polazno stanje da bi se s njim poslije usporedilo djelovanje tih mjera. Mnoge pak pokazatelje nije uopće moguće mjeriti. I sam sustav prikupljanja podataka koji bi registrirao prisutnost Roma – kako glede zdravstvenih poteškoća i problema tako i u zdravstvenoj zaštiti – a da ne dovede do još veće diskriminacije, tek se sada razvija. Očekuje se povezivanje statističkih i drugih podataka putem OIB-a. U tome se pomalo ‘otkriva’ nužnost jedinstvenog rješavanja problema, sa svim njegovim aspektima koji su nerazmrsivo isprepleteni. Za to treba prevladati i razdvojenost različitih ‘sektora’ (zdravstvenog, socijalnog i drugih), kako se, primjerice, više ne bi događalo da majka ne može do liječnika s malim djetetom jer je vozač školskog autobusa odbija primiti zbog toga što vozi samo đake. Bez takva povezanog i odgovornog sustava, i bez jasne normativne i praktičke obveze da se prednost dade efektivnoj zaštiti, a ne ispunjavanju formalnih uvjeta, neće biti preokreta. U samom sustavu mora prevladati aktivno izlaženje u susret populaciji u nevolji, bez čekanja da same žrtve neznanja, siromaštva i bolesti otkriju kako prevladati prepreke. Inače će se, kako je lijepo formulirano u Nacionalnoj strategiji, i dalje diskriminirati nediskriminiranjem.

✦

U FOKUSU: Zdravstvena zaštita Roma

INTERVJU: IVAN PITEŠA, koordinator u Uredu Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Republici Hrvatskoj

IOM O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI ROMA

U okviru projekta Equi-Health, koji provodi Odjel za zdravlje migranata Regionalnog ureda Međunarodne organizacije za migracije (IOM) iz Bruxellesa, obavljeno je terensko istraživanje o provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma (NSUR) u području zaštite zdravlja pripadnika romske nacionalne manjine u više država članica EU-a, pa tako i u Republici Hrvatskoj (2014.). Nakon toga, objavljeno je izvješće pod naslovom “Provedba Nacionalne strategije za uključivanje Roma i drugih nacionalnih obveza u području zdravlja”. Cilj izvješća bio je izrada snimke stanja na terenu, prikupljanje empirijskih podataka te ukazivanje na prakse, prepreke i izazove pri provedbi NSUR-a i pripadajućeg Akcijskog plana u području zaštite zdravlja pripadnika romske nacionalne manjine. U svome zaključnom tijelu, izvješće iznosi preporuke na temelju provedena istraživanja. Razgovarao: Stojan Obradović

❖ Što biste istakli kao ključne probleme i nedostatke u provedbi Nacionalne strategije za uključivanje Roma te drugih relevantnih nacionalnih dokumenata kada je u pitanju zdravstvena zaštita romske populacije u RH? Izvješće o provedbi NSUR-a u području zaštite zdravlja daje osvrt prema ciljevima iz zdravstvene komponente NSUR-a. Sukladno tome, prvi cilj odnosi se na pokrivenost romske populacije zdravstvenim osiguranjem. Procjenjuje se da 99 % državljana RH ima zdravstveno osiguranje te se pretpostavlja da je zdravstvena skrb jednako dostupna svima koji žive u istom području, uključujući pripadnike romske nacionalne manjine. S druge strane, nema podataka o broju pripadnika romske nacionalne manjine koji nemaju zdravstveno osiguranje, dok romske udruge svakodnevno uočavaju probleme s ostvarivanjem prava na zdravstveno osiguranje. Tome je djelomice tako i zbog toga što su pripadnici romske nacionalne manjine nedovoljno upoznati s pravom na zdravstveno osiguranje. Drugi cilj odnosi se na veću dostupnost zdravstvenih usluga pripadnicima romske nacionalne manjine, osobito osobama starije životne dobi i osobama s invaliditetom. Podaci o broju posjeta liječniku u romskim naseljima raspoloživi su samo za neke županije, dok izvanbolničko liječenje nije jednako dostupno svim romskim naseljima, među ostalim, i zbog toga

što se stanovnici nekih romskih naselja opiru sustavu patronažnih sestara. O trećem i petom cilju više se govori u nastavku u vezi s pitanjem informiranosti pripadnika romske nacionalne manjine, odnosno zdravstvenih djelatnika. Četvrti cilj odnosi se na zaštitu reproduktivnog zdravlja Romkinja, zaštitu zdravlja trudnica i djece te smanjenje

▲

Među pripadnicima romske nacionalne manjine postoji i percepcija diskriminacije u pogledu pružanja zdravstvenih usluga. Tijekom istraživanja predstavnik jedne romske udruge naveo je iskustvo Romkinje koja je cijeli dan čekala u ginekološkoj ordinaciji, unatoč tome što je bila naručena u jutarnjem terminu, kako ne bi zaprljala stol u ordinaciji. Ovaj primjer oslikava najosnovniji oblik diskriminacije na terenu.

maloljetničkih trudnoća. Međutim, nema podataka o ukupnom broju prethodnih i sadašnjih programa zdravstvenog osvješćivanja i kampanja, edukativnih i preventivnih programa u romskim naseljima u funkciji ostvarenja ovoga cilja. Šesti cilj odnosi se na smanjenje pojavnosti bolesti zbog loših higijenskih uvjeta te javljanja bolesti koje se mogu spriječiti cijepljenjem. Prema nalazima iz izvješća, najbolji rezultati ostvareni su upravo u ovom području. Konačno, sedmi cilj NSUR-a u području zaštite zdravlja odnosi se na smanjenje uvelike rasprostranjene konzumacije supstancija među pripadnicima romske nacionalne manjine, s naglaskom na

U FOKUSU: Zdravstvena zaštita Roma djecu i adolescente te na jačanje svijesti o štetnim učincima ovisničkog ponašanja. Ipak, nema podataka o raširenosti zloporabe opojnih sredstava među pripadnicima romske nacionalne manjine, ali ni o broju Roma uključenih u nacionalne kampanje za jačanje svijesti o štetnim učincima zloporabe opojnih sredstava i ovisničkog ponašanja. Jednako tako, nema ni podataka o projektima udruga koji se bave prevencijom ovisnosti. Iako se takve nacionalne kampanje redovito i rutinski provode, nisu poznati podaci o sudjelovanju pripadnika romske nacionalne manjine u njima.

ZDRAVSTVENA DISKRIMINACIJA ❖ Kada se govori o problemima Roma, diskriminacija i segregacija neizostavni su termini… Kvalitativni podaci provedena istraživanja ukazuju i na djelomičnu isključenost pripadnika romske nacionalne manjine iz hrvatskoga zdravstvenog sustava. Nadalje, među pripadnicima romske nacionalne manjine postoji i percepcija diskriminacije u pogledu pružanja zdravstvenih usluga. Tijekom istraživanja predstavnik jedne romske udruge naveo je iskustvo Romkinje koja je cijeli dan čekala u ginekološkoj ordinaciji, unatoč tome što je bila naručena u jutarnjem terminu, kako ne bi zaprljala stol u ordinaciji. Ovaj primjer oslikava najosnovniji oblik diskriminacije na terenu.

❖ Ukazujete na nedovoljnu, pa i lošu komunikaciju i suradnju svih dionika procesa zdravstvene zaštite Roma. Kako u tom kontekstu unaprijediti informiranost samih pripadnika romske nacionalne zajednice s jedne strane, a zdravstvenih radnika s druge strane? NSUR u svome trećem cilju ukazuje na potrebu jačanja svijesti među pripadnicima romske nacionalne manjine o odgovornosti za vlastito zdravlje. Prema istaživanju, i zdravstveni radnici slažu se s ovom potrebom, zbog čega se predviđa provedba edukativnih programa i kampanja, ali i podrška projektima romskih udruga u području promicanja zdravlja, prevencije bolesti, zdravog načina života i zaštite mentalnog zdravlja. S druge strane, komunikacija i informiranost trebaju biti zastupljene i na strani zdravstvenih radnika, pa NSUR u svome petom cilju ukazuje na potrebu za senzibiliziranjem zdravstvenih radnika u njihovu radu s pripadnicima romske nacionalne manjine, odnosno poboljšanje komunikacije s obiteljskim liječnicima. Ipak, nema podataka o tome ostvaruje li se ovaj cilj na lokalnoj razini i kako. Nema ni podataka o broju edukativnih programa namijenjenih zdravstvenim radnicima niti o tome potiče li se zdravstvene radnike na

4 GLAVNE PREPORUKE IZVJEŠĆA: uvođenje detaljnog i održivog programa zdravstvene medijacije ● poboljšanje koordinacije u sustavu ● veće osiguranje sredstva iz fondova EU-a ● sustavno prikupljanje zdravstvenih podataka prema etnicitetu ●

suradnju sa socijalnim službama, osobito kada je riječ o zdravlju djeteta. Nadalje, nema raspoloživih podataka o načinu poticanja pripadnika romske nacionalne manjine na izbor svog liječnika opće prakse, zdravstvenom statusu pripadnika romske nacionalne manjine koji su izabrali liječnika opće prakse iz romske zajednice niti o tome kako Romi ostvaruju svoje pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu putem medijatora i patronažnih sestara.

VAŽNO OBOSTRANO KOMUNICIRANJE I INFORMIRANJE ❖ Stalan i jedan od najizrazitijih problema koji se spominje u gotovo svim analizama i kritičkim osvrtima na probleme zdravstvene zaštite Roma jest problem nedostatka odnosno neprikupljanja podataka (po etničkoj osnovi). Je li Vaše istraživanje ukazalo na neke moguće pristupe rješavanju ovog problema? Iako svrha ovog istraživanja nije bila odgovoriti na pitanje predstavlja li prikupljanje podataka po etničkoj pripadnosti problem ili ne, prikupljanje zdravstvenih podataka po etnicitetu predstavlja jednu od četiriju glavnih preporuka. Terenska istraživanja, intervjui i razmatranje relevantne literature i politika ukazuju na potrebu sustavnog prikupljanja podataka po etničkoj pripadnosti. Iako je riječ o složenoj temi, u izvješću se navodi potreba za primjenom dvojakog pristupa. Prvo, potrebno je preispitati regulatorni okvir kako bi se zdravstvenim radnicima i stručnjacima omogućilo prikupljanje podataka o zdravlju pripadnika romske nacionalne manjine. I drugo, istraživači trebaju provesti više istraživanja, primjenom kvalitativnih, kvantitativnih i mješovitih metodologija, čime bi se omogućila izrada znanstvene analize o zdravlju romske populacije. Tako bi prikupljeni podaci omogućili izradu meta analitičkih i longitudinalnih analiza i sinteze nalaza, čime bi se stvorile osnove za preispitivanje javnih politika na temelju dokaza.

UNAPRIJEDITI PRIKUPLJANJE PODATAKA ❖ U Vašem Izvješću posebno se bavite problematikom zdravstvene medijacije za Rome. Što kažu Vaši terenski uvidi? U kojoj je mjeri to potrebno, u kojoj bi mjeri to moglo biti prihvaćeno, gdje

vidite moguće probleme ili otpore i kako se eventualno s njima nositi? Pri uvođenju ovakvoga pilot-projekta svakako je potrebno uzeti u obzir sve povratne informacije, kako struke tako i pripadnika romske nacionalne manjine i romskih udruga. Osim općenite preporuke uvođenja detaljnog i održivog programa zdravstvene medijacije, izvješće navodi i povezane specifične preporuke koje pri uvođenju takva programa treba uzeti u obzir. Takva razmatranja uključuju izradu baze podataka romskih naselja, procjenu potreba i socijalnih učinaka, zapošljavanje medijatora, program izobrazbe i podršku medijatorima itd. I ovaj program potrebno je dobro osmisliti te iskoristiti pilot-fazu za poboljšanje programa i uklanjanje eventualno uočenih nedostataka. Pritom, svakako, mogu poslužiti i prakse nekih drugih zemalja, ali se program svakako treba prilagoditi specifičnim potrebama u Republici Hrvatskoj. ❖ Koje su ključne preporuke Vašeg Izvješća? Kome ih adresirati i kako ih operacionalizirati? Izvješće o provedbi NSUR-a u području zaštite zdravlja pripadnika romske nacionalne manjine zaključuje s četiri skupine preporuka. O preporuci uvođenja detaljnog i održivog programa zdravstvene medijacije namijenjene pripadnicima romske nacinalne manjine bilo je više riječi prethodno u tekstu. Ostale tri preporuke odnose se na: a) poboljšanje koordinacije s nadležnim tijelima u odnosu na zdravstvena pitanja pripadnika romske nacionalne manjine, b) jačanje aktivnog sudjelovanja dionika pri osiguravanju sredstava iz fondova EU-a, s obzirom na nedovoljnu iskorištenost ovog izvora financiranja te c) sustavno prikupljanje zdravstvenih podataka prema etnicitetu, i to temeljem regulatornog uređenja takva prikupljanja podataka te intenzivnijih istraživanja kojim bi se omogućile znanstvene analize zdravstvenog statusa pripadnika romske nacionalne manjine. Cjelokupno izvješće s preporukama javno je dostupno, a detaljno je predstavljeno svim nadležnim tijelima i ključnim dionicima u području zaštite zdravlja pripadnika romske nacionalne manjine. * Šira, integralna verzija intervjua dostupna je ✦ na www.romi.hr

U FOKUSU: Zdravstvena zaštita Roma

Primjeri dobre prakse: Projekt zdravstvene medijacije za romsku populaciju u javnom zdravstvu Republike Srbije

INTERVJU: DRAGAN ĐORĐEVIĆ, savjetnik u Ministarstvu zdravlja Republike Srbije i koordinator projekta romskih zdravstvenih medijatora u javnom zdravstvu Srbije

JEDAN OD NAJUSPJEŠNIJIH PROJEKATA DEKADE Projekt zdravstvenih medijatora za romsku populaciju u javnom zdravstvu Srbije koji je započeo 2008. godine u sklopu Dekade za uključivanje Roma istaknut je kao jedan od najuspješnijih programa. Program pomoći u ostvarivanju zdravstvenih potreba romske populacije obuhvatio je više od 140 000 osoba i preko 30 000 obitelji. Provodio se u trećini svih općina u Srbiji, stekao veliko povjerenje i popularnost među romskom populacijom te naišao na veliko odobravanje zdravstvenih radnika. Projekt se sada razvija i u drugim zemljama regije, a zdravstvene medijatore mogli bi postati nova praksa pomoći mnogim ugroženim skupinama, a ne samo Romima. uključiti u školu itd. Kroz naš program prošlo je 46 000 žena, 43 000 muškaraca i 50 000 djece. Organiziramo zdravstveni edukativni rad u naseljima jednom tjedno i tim radom posebno pomažemo djeci i trudnicama tako da imamo osmišljeno 15 do 20 posebnih radionica koje se onda provode na terenu. Oko 12 000 žena obavilo je sistematske preglede, a više od 11 000 izabralo je svoga ginekologa, dok su 1144 žene obavile mamografiju, a upisano je 7700 djece za školske preglede. Sve je to izravan rezultat rada zdravstvenih medijatorica. No uz to su medijatorice pružale pomoć i u mnogim drugim stvarima kao što je važno pitanje sređivanja osobnih dokumenata itd. Danas to rade druge institucije i ministarstva, ali u tom momentu to je bio pionirski rad na terenu i to nas je izdvojilo.

Razgovarao: Stojan Obradović

❖ Uvođenje zdravstvenih medijatora za romsku populaciju u Srbiji neki ističu kao najznačajniji rezultat Dekade za uključivanje Roma u Vašoj zemlji. Jesu li ovakve ocjene osnovane? Pa mislim da takve ocjene imaju svoju realnu osnovu, odnosno da budem precizniji – što se zdravstvenog aspekta Dekade tiče, medijatori su sigurno naš najznačajniji rezultat. Naše su medijatorice, jer o njima se radi, one koje rade na terenu i mi smo tu prvi dobili aktiviste koji mogu da dođu na teren i odrade određeni dio posla. A s obzirom na to da su jedine na terenu, one su, uza zdravstvena pitanja, radile i na drugim problemima pa su radile i poslove iz socijale, pa i obrazovanja i ostale stvari koje bi trebale biti u nadležnosti drugih ministarstava i koja su se tek sad počela da se angažirati. A 2008. godine mi smo krenuli prvi, krenuli smo širom Srbije i zato je taj program stvarno jedan od najznačajnijih programa Dekade. To potvrđuje i činjenica da smo 2011. godine u Pragu dobili nagradu za najbolji program u Europi i tada nam je osobno

Georg Soros došao čestitati, a Srbija se time ukupno pozicionirala među najbolje provoditelje programa Dekade.

NAJBOLJI PROGRAM U EUROPI ❖ Koje rezultate i postignuća držite najznačajnijima? Evo nekih brojki koje govore o tome što smo postigli. Npr. obišli smo oko 140 000 ljudi i preko 30 000 obitelji, a ukupno smo imali više od 400 000 obilazaka. A onda smo za njih intervenirali i napravili vrlo mnogo korisnih stvari, koje su njima donijele određene koristi, u smislu da smo im pomogli da izaberu liječnike, da su žene dobile ginekologe i obavile su ginekološke preglede, da smo organizirali preglede za djecu kako bi se ona mogla

❖ U koliko je općina projekt proveden, koja su područja obuhvaćena? Ima li romskih naselja (ili područja) koja nisu uključena? Ako ima, što su razlozi tome? Država je dosad imala npr. procjenu da ima oko 600 romskih naselja, a naša istraživanja i analize pokazali su da ih ima preko 1100. I sigurno ih ima još. Naravno, već sam rekao da su financijska sredstava nedostatna, možda zahvaljujući našem dobrom radu jer kada dobro radite, onda mnogi kažu pa njima i ne treba… A treba nam zato što mi radimo u 60 općina od 167 koliko ih ima u Srbiji. Mi smo općine izabrali po popisu stanovništva, dakle one s najvećom koncentracijom (bilo u postocima ili u apsolutnim brojevima) romskog stanovništva i u svima njima imamo medijatorice s tim da ih u nekim općinama imamo i više (npr. Niš, Leskovac, Novi Sad itd., a u samom Beogradu,

▲

Godine 2008. mi smo krenuli prvi, krenuli smo širom Srbije i zato je taj program stvarno jedan od najznačajnijih programa Dekade. To potvrđuje i činjenica da smo 2011. godine u Pragu dobili nagradu za najbolji program u Europi i tada nam je osobno Georg Soros došao čestitati, a Srbija se time ukupno pozicionirala među najbolje provoditelje programa Dekade.

IZGRADNJA POVJERENJA

U FOKUSU: Zdravstvena zaštita Roma

Mi pokušavamo sistematizirati rad medijatorica, utvrditi novu nomenklaturu, da one mogu dobiti svjedodžbe odnosno certifikate i moguće stalno zanimanje i zaposlenje u zdravstvenom sektoru. To može biti jedno novo medicinsko zanimanje za rad s ugroženim grupama na terenu.

U Srbiji u 60 općina djeluje 75 romskih medijatorica

koji ima puno općina imamo ih npr. više od 20) . No i dalje je potrebno povećavati broj medijatorica i potrebno je da ih uvedemo i u neke druge općine, u kojima ih sada još nema.

POMOĆ SVIM UGROŽENIMA ❖ Kakva ste iskustva dobili iz provedbe projekta? Što biste eventualno mijenjali? Više razmišljam kako bi projekt trebalo širiti, a ne mijenjati. Mislim da živimo u regiji, na Balkanu gdje je stopa siromaštva dosta velika u svim zemljama i ovakva pomoć potrebna je mnogima (i ne samo Romima). Projekt bi trebao zaživjeti u mnogim zemljama, poglavito u zemljama bivše Jugoslavije gdje možemo bez većih problema prenositi iskustva jedni drugima, umrežiti se i sl. i mislim da bi se iz samog projekta mogla roditi i jedna nova šira praksa pomoći potrebitima i jedno novo zanimanje. Mi pokušavamo sistematizirati rad medijatorica, utvrditi novu nomenklaturu, da one mogu dobiti svjedodžbe odnosno certifikate i moguće stalno zanimanje i zaposlenje u zdravstvenom sektoru. To može biti

Evo nekih brojki koje govore o tome što smo postigli. Npr. obišli smo oko 140 000 ljudi i preko 30 000 obitelji, a ukupno smo imali više od 400 000 obilazaka. A onda smo za njih napravili vrlo mnogo korisnih stvari, u smislu da smo im pomogli izabrati liječnike, da su žene dobile ginekologe, da smo organizirali preglede za djecu itd.

jedno novo medicinsko zanimanje za rad s ugroženim grupama na terenu, za osobe koje će raditi sa starima, sa siromašnima, s djecom ulice, invalidima, sa svim ugroženim grupama. Vi trebate biti u sustavu, ali potrebna je i pomoć na terenu. Tako radi i Zapadna Europa.

PROJEKT ZA REGIJU ❖ Kako je projekt primljen među romskom populacijom, a kako su reagirali zdravstveni radnici? Bez velikih dvojbi zaista odgovorno mogu tvrditi da je projekt među romskom populacijom odlično primljen. Pa jedna sličica iz naših obilazaka dovoljno o tome govori, a to je da mala djeca žele i govore kako bi željela biti zdravstveni medijatori. Znate, medijatorice su institucija u romskom naselju i među romskom populacijom. Postigli smo da one imaju posebnu zdravstvenu uniformu, kodeks oblačenja i izgleda… A zdravstveni radnici to sigurno doživljavaju kao pomoć. Medijatorica dobro poznaje romsku populaciju i pomaže i liječnicima i patronažnoj službi da ostvari odgovarajući kontakt, da se poštuju red i pravila, da se pacijenti pridržavaju liječničkih uputa itd. A sve je to važno za uspješno liječenje. ❖ Kako dalje unapređivati i razvijati projekt? Kako unapređivati zaštitu zdravlja romske populacije? Jedan od važnih faktora daljnjeg razvoja ovog projekta jest da on zaživi i u drugim zemljama našeg okruženja. Na taj će se način stvoriti jedna institucionalna mreža koja će omogućavati međusobnu pomoć, suradnju, razmjenu informacija

i dobrih praksi, isticanje realnih koristi itd. i to će nesumnjivo onda omogućiti i jačanje i razvoj projekta. Treba i pokazati koje koristi donosi ovakav projekt. UNICEF je kod nas radio analizu i pokazalo se da je npr. smrtnost dojenčadi pala za 50 %. Mi moramo pokazati u određenom razdoblju da smo produžili životni vijek romske populacije. I to će biti ključni dokaz uspješnosti ovog projekta, odnosno njegova doprinosa unapređivanju zaštite

Jedan od važnih faktora daljnjeg razvoja ovog projekta jest da on zaživi i u drugim zemljama našeg okruženja. Na taj će se način stvoriti jedna institucionalna mreža koja će omogućavati međusobnu pomoć, suradnju, razmjenu informacija i dobrih praksi, isticanje realnih koristi itd. i to će nesumnjivo onda omogućiti i jačanje i razvoj projekta. zdravlja romske populacije. A u ovom trenutku unapređivanje projekta treba ponajprije fokusirati na njegove širenje, na širenje obuhvata općina u kojima se on realizira, na širenje broja naselja u kojima se primjenjuje, na potpuni obuhvat romske populacije… A onda stvari treba podignuti na višu razinu. Sada imamo medijatore pri domovima zdravlja i u općinama. Trebamo i medijatore u bolnicama, u sekundarnom zdravstvenom sektoru, u tercijarnom… To nam trebaju biti sljedeći koraci. * Šira, integralna verzija intervjua dostupna je na www.romi.hr ✦

U FOKUSU: Zdravstvena zaštita Roma

INTERVJU: SANJA ZDRAVKOVIĆ, Romkinja iz Hrvatske, koja je radila kao zdravstveni medijator u Srbiji

VELIKA POMOĆ ROMIMA, ALI I ZDRAVSTVENIM RADNICIMA Projekt zdravstvene medijacije za romsku populaciju u javnom zdravstvu Srbije započeo je 2008. g. i od tada se razvija i širi. Snažan je interes romske populacije za njegovo održavanje, ali i zdravstvenog sustava. Veliko je značenje ovog projekta i u tome što osim pomoći u zaštiti zdravlja romskim obiteljima pruža usputnu ali važnu pomoć i u mnogim drugim područjima svakodnevnog života, a dijelu Roma otvara obrazovnu pa i egzistencijalnu perspektivu. se tu radi i o elementarnim stvarima, ali romska populacija je, kao što svi znamo, dosta neškolovana i onda treba dodatnu edukaciju.

VIŠE OD ZDRAVSTVENE MEDIJACIJE

Razgovarao: Stojan Obradović

❖ Što je bio sadržaj Vašeg posla? Što rade zdravstveni medijatori? Medijatorski posao jest u prvom redu terenski posao. Išla sam po romskim naseljima za koja sam bila zadužena, od kuće do kuće, i informirala Rome o njihovim zdravstvenim pravima te im pomagala da ih ostvare. Npr. onima koji nisu imali izabranog liječnika pomagala sam da ga odaberu i da se ostvari kontakt, npr. da se upiše prvi pregled (a treba znati da većina Roma i nije imala izabranog liječnika, tako da je i to već veliki posao). Dalje, informirala sam roditelje o potrebi cijepljenja djece i dogovarala termine za to cijepljenje. Educirala sam ih o nekim stvarima vezanim za zdravlje kao što je npr. zdrava prehrana ili higijena. Često

❖ Kako Vas je romska zajednica primila? Koliko su u romskim naseljima i domovima uopće bili zainteresirani za Vaš rad i pomoć koju im možete pružiti? Veliko je zanimanje romske populacije u Srbiji za ovakvim oblicima pomoći. Značajno je to da se uspostavlja dobar i kvalitetan odnos s romskim obiteljima i da im možete pružiti brojne informacije i savjete koji nisu vezani samo za njihove zdravstvene probleme, već i za djecu, njihovo školovanje, njihov odlazak u vrtić i drugo. Čak i kada se radi o nekim naizgled potpuno različitim područjima, kao što je problem dobivanja osobnih iskaznica, upis u matične knjige i sl., i tu možete pomoći i oni su jako zahvalni pa to omogućava bolju suradnju i komunikaciju i u zdravstvenim pitanjima.

ZAHVALNO MEDICINSKO OSOBLJE ❖ Kakva je suradnja sa zdravstvenim institucijama? Kako su one prihvatile medijatore? Kako zdravstveni radnici prihvaćaju Rome, kako se prema njima odnose? Pa, moje je iskustvo u tom pogledu pozitivno. Naravno, ne isključujem da je

Veliko je zanimanje romske populacije u Srbiji za ovakvim oblicima pomoći. Značajno je to da se uspostavlja dobar i kvalitetan odnos s romskim obiteljima i da im možete pružiti brojne informacije i savjete koji nisu vezani samo za njihove zdravstvene probleme, već i za djecu, njihovo školovanje, njihov odlazak u vrtić i drugo.

bilo neugodnih i diskriminirajućih scena prije toga. Možda je i to jedan od razloga romske odbojnosti prema zdravstvenim ustanovama. Ali kada se uspostavi ovaj sustav medijacije, onda stvari mnogo bolje funkcioniraju, komunikacija je dobra i primjetno je zadovoljstvo zdravstvenog osoblja ulogom i pomoći medijatora.

Postoji jedan važan aspekt koji su liječnici posebno cijenili, a to je da Vi pomažete njihovim pacijentima da na odgovarajući način poštuju propisanu terapiju, uzimaju lijekove, dolaze na redovite preglede i kontrole itd. jer bez toga i njihov rad ostaje bez rezultata. ❖ Jesu li liječnici uvažavali Vašu pomoć i smatrali je značajnom? Da. Postoji jedan važan aspekt koji su liječnici posebno cijenili, a to je da Vi pomažete njihovim pacijentima da na odgovarajući način poštuju propisanu terapiju, uzimaju lijekove, dolaze na redovite preglede i kontrole itd. jer bez toga i njihov rad ostaje bez rezultata. A upravo je to bila funkcija medijatora, naša zadaća bila je da to osiguramo i to su zdravstveni djelatnici vrlo cijenili. ❖ Mislite li da bi bilo dobro da se taj projekt razvije i u Hrvatskoj? Apsolutno. Mislim da bi razvoj projekta zdravstvene medijacije za Rome i u Hrvatskoj bio dragocjena pomoć i romskim obiteljima i zdravstvenim ustanovama odnosno liječnicima i medicinskim sestrama. Mnogo se kroz taj projekt može napraviti i pružiti raznovrsna pomoć romskoj populaciji. ✦

KAKO ŽIVE ROMI

ROMI U BARANJI

AKTIVNI I POŠTOVANI ČLANOVI DRUŠTVA Romi u Baranji žive već 300 godina i doprinose multietničnosti i multikulturalnosti ove sredine, što priznaju i uvažavaju i mnogi njihovi sugrađani kao i predstavnici lokalnih vlasti. Uz njihovu pomoć romske udruge razvijaju i vrlo zanimljive projekte kojima se nastoji poboljšati položaj Roma jer unatoč svemu u nekim segmentima života oni su u podređenom položaju u odnosu na većinu kada je riječ o ekonomskim, pa i kulturnim aspektima. Stvari se mijenjaju sporo, teško je, mnogi, posebno mladi, odlaze, ali puno ih vjeruje da će se s poboljšanjem opće situacije i njima otvoriti perspektiva.

Autor: Antun Brađašević

ijepa sunčana subota idealan je dan za posjet Belom Manastiru u Baranji. U tome pitomom gradiću kao i drugdje, subotom u ranim jutarnjim satima mnogi obavljaju kupnju na gradskoj tržnici ili s prijateljima uz kavu komentiraju aktualne događaje. Vrijeme je za nabavku drva za ogrjev pa vidimo i ispred nekoliko kuća romskih obitelji iz kamiona istovaruju po nekoliko metara ogrjevnog drva. Kažu kako nema ogrjevnog drva ispod 300-400 kuna po četvornom metru i ne možete birati kvalitetu, sretni ste da vam ih dovezu jer je malo dobavljača, a događaju se i prijevare. Ljudi plate unaprijed, a ne dobiju drva. Primjećujemo i nedavno uredno pokošene poveće zatravljene parcele. Kažu mi: “To su ovi naši iz javnih radova pokosili.” Nema većih razlika između romskih i neromskih obitelji kada je riječ o izgledu kuća i okućnica i ne možemo govoriti o getoiziranome romskom naselju.

U ulici Joszefa Antala 3 u Belom Manastiru, nalazi se prostor nevladinih organizacija u sklopu kojeg dio prostorija koristi i Vijeće romske nacionalne manjine Osječko-baranjske županije čiji je predsjednik Branko Petrović. Branko na početku razgovora ističe kako je dobro što su smješteni tu jer je ovaj grad ipak centar Baranje i svi Romi ovdje dolaze zbog raznih drugih administrativnih i sličnih potreba. “Mogli smo inzistirati da VRNM bude u Osijeku, ali ovo je mnogo bolje”, reći će on.

FAKTOR KOJI SE UVAŽAVA Prateći rad nekolicine romskih udruga iz Baranje po onome što objavljuju njihovi lokalni mediji vidljivo je kako se trude što bolje zastupati populaciju romsku populaciju, ali ne uspijevaju u potpunosti zadovoljiti svoje interese jer malo je novca za rad udruga, a nisu svi ni vješti u pisanju projekata kako bi priskrbili sredstva iz fondova EU-a. Statistike kažu kako Roma u Osječko-baranjskoj županiji

ima oko 4 i pol tisuće, no to je relativno, tvrde oni sami, jer pogotovo u današnje vrijeme mnogo Roma, kao i osoba drugih nacionalnosti, odlazi u Kanadu ili zemlje Zapadne Europe u potrazi za poslom i osiguranjem egzistencije za svoje obitelji. U Baranji Romi žive već tri stoljeća o čemu svjedoče stari crkveni zapisi iz 1700-i neke godine. Romi daju veliki doprinos kako bi Baranja bila multikulturalna i multietnička sredina te su važan dio tog bogatstva različitosti. Upitali smo gospodina Branka Petrovića je li zadovoljan radom Roma u manjinskoj samoupravi, a on kaže: “Mi kroz VRNM pokušavamo dati svoj doprinos u što funkcionalnijem djelovanju jedinica lokalne uprave i samouprave i mogu reći da smo faktor koji se uvažava. Naši su lideri spona s drugim ljudima iz romske zajednice, ali u praksi dakako ima problema. Neki ne razlikuju što su to romske udruge, a što VRMN.” Kroz razgovore s njima, ljudi iz romske zajednice potvrđuju nam kako je bilo problema na početku nove školske godine u vezi udžbenika. Usprkos suradnji sa centrima za socijalnu skrbi i Županijom i uključenju gradskih i općinskih VRNM-a, jedan veliki broj Roma ostao je bez olakšice od 50 % na kupnju udžbenika. Riječ je o administrativnim nedorečenostima i svojevrsnoj konfuziji. Predstavnici državnih službi sami su odradili taj posao evidencije onih koji na to imaju pravo bez pomoći predstavnika iz romske zajednice, pa na kraju to nije ispalo dobro. Oni nažalost nemaju pravi uvid u stvarno stanje na terenu. Komunalna infrastruktura u romskim naseljima poprilično je loša, no kako kažu sami Romi, kad čuju kakvo je stanje

U Baranji Romi žive već tri stoljeća o čemu svjedoče stari crkveni zapisi iz 1700-i neke godine. Romi daju veliki doprinos kako bi Baranja bila multikulturalna i multietnička sredina te su važan dio tog bogatstva različitosti.

KAKO ŽIVE ROMI Roma u nekim drugim krajevima u Hrvatskoj, onda misle kako je kod njih još i dobro. Romi u Dardi i Belom Manastiru uključeni su u neke zanimljive i vrijedne europske projekte gdje će dio sredstava biti uložen i u romska naselja kada je riječ o gradnji objekata komunalne infrastrukture.

POMOĆ EUROPSKIH PROJEKATA Potvrđeno nam je kako je u Dardi realiziran projekt Kulturnog centra Roma Baranje, donacijom CNF-a od 80 tisuća eura koju je dobila Udruga Roma Grada Belog Manastira - Baranje. O tome gospodin Branko Petrović kaže: “Idejna je začetnica gospođa Mirela Alagić koja je s nama pisala projekt. Tako je krenuo Centar Roma Baranje.” Ondje je sada asfalt, kanalizacija, voda, a gradnja društvenog doma u završnoj je fazi. Riječ je o polivalentnom višenamjenskom objektu koji nije namijenjen samo Romima nego svima iz tog dijela grada, a tu je predviđen i dječji vrtić. Romi smatraju kako djecu ne treba odvajati po nacionalnosti. Kada je riječ o zapošljavanju, HZZO ima jednake kriterije za sve, no kao i u nekim drugim sredinama, i tu je bilo primjera da npr. poslodavac privatnik radije zaposli nekoga tko nije Rom. Tako srećom ne razmišlja velika većina, nego se ipak najviše gleda jesi li dobar i marljiv radnik, a ne tko si i što si. Na području Baranje ima više aktivnih romskih udruga koje svojim radom pridonose razbijanju stereotipa i predrasuda o Romima te jačanju kapaciteta romske zajednice, rješavanju romskih problema u lokalnoj zajednici, a nekoliko udruga sudjeluje i u provođenju projekata financiranih iz sredstava fondova EU-a. O tome Branko Petrović kaže: “Netko će reći kako mi imamo previše romskih udruga u Županiji, a ja se s tim ne slažem i mislim da

Na području Baranje ima više aktivnih romskih udruga koje svojim radom pridonose razbijanju stereotipa i predrasuda o Romima te jačanju kapaciteta romske zajednice, rješavanju romskih problema u lokalnoj zajednici, a nekoliko udruga sudjeluje i u provođenju projekata financiranih iz sredstava fondova EU-a. nas je još i malo, jer toliko je posla još neodrađeno i postoji mogućnost da se još itekako mnogo radi na poboljšanju života Roma. Treba ih pohvaliti kao i nekoliko nevladinih organizacija koje pomažu našim udrugama jer bez njih ne bismo mogli ništa.”

GRADSKA UPRAVA HVALI ROME

▲

U Belom Manastiru razgovarali smo i sa zamjenikom gradonačelnika gospodinom Predragom Stojanovićem koji tvrdi kako je Grad Beli Manastir bio partner u brojnim projektima koje su inicirali ljudi iz romskih udruga, ali i drugi inicijatori. On tvrdi kako je njihov grad doista jedna multietnička i multikulturna sredina koja može biti drugima za primjer, posebno kada je u pitanju odnos prema Romima, a također i odnos Roma prema obvezama te pokušajima da se zajednički rješavaju i najsloženija pitanja. O tome gospodin Stojanović kaže: “Mi smo svjesni skromnih ekonomskih mogućnosti naših sugrađana Roma, no oni su ovdje apsolutno ravnopravni građani, a tako je i širom Baranje.” Kada je riječ o velikoj nezaposlenosti ni Beli Manastir nije iznimka jer je i tu kao i u cijeloj Hrvatskoj kriza već dugo godina, a to se onda odražava na manjinske grupe, posebno na Rome. Grad Beli Manastir pruža podršku romskim udrugama i uključuje ih u društvene aktivnosti. “Manjine su u nekim segmentima života u podređenu položaju u odnosu na većinu kada je riječ o ekonomskim, pa i kulturnim segmentima života”, dodaje Stojanović. Udruga romskog prijateljstva “LUNA” sjajan je primjer. Osim međunarodno priznatog projekta iz programa IPA – “Knjižnica alata”, ona daje iznimno velik doprinos obrazovanju Roma. Gradske obrazovne institucije nisu imale osobitih rezultata u tom smislu sve dok se nisu uključili ljudi iz spomenute udruge. Ta interakcija rezultirala je odličnim rezultatima. Prije svega došlo je do mnogo većeg povjerenja. Romska djeca u 5. ili 6. razredu

KAKO ŽIVE ROMI

Grad Beli Manastir dao je preporuku trgovačkim društvima gdje je Grad osnivač neka uzmu u obzir Rome pri novom zapošljavanju. Neki od tih ljudi sada imaju odgovarajuće kvalifikacije i osposobljeni su za obavljanje pojedinih specifičnih poslova.

osnovne škole, a posebno djevojčice, više ne napuštaju školovanje nego završavaju i srednje škole, pa čak i fakultete. Kroz projekt “Knjižnice alata” došlo je do niza edukacija, što za korištenje alata ili za posebne izobrazbe. Podignuta je konkurentnost pripadnika romske populacije na tržištu rada. Romi su se također iskazali u socijalnom smislu kroz društvene aktivnosti, primjerice pomaganju starijim osobama u kućanstvima, održavanju okućnica i sl. Grad Beli Manastir dao je preporuku trgovačkim društvima gdje je Grad osnivač neka uzmu u obzir Rome pri novom zapošljavanju. Neki od tih ljudi sada imaju odgovarajuće kvalifikacije i osposobljeni su za obavljanje pojedinih specifičnih poslova. Na tromeđi Hrvatske, Mađarske i Srbije, u Belom Manastiru živi prema popisu stanovništva iz 2011. godine 10 068 stanovnika, u strukturi stanovništva predstavnici manjina čine oko 40 %. Od 22 priznate nacionalne manjine ovdje žive pripadnici čak 18 manjina. Najviše

ima Srba (25 %), Mađari (8-9 %), a potom slijede Romi (oko 3 posto). O multikulturalnosti u Belom Manastiru zamjenik gradonačelnika gospodin Stojanović kaže: “Mi svake godine organiziramo na razini Grada manifestaciju Različitost je bogatstvo. Tu okupljamo predstavnike manjina koji prezentiraju svoju kulturu, tradiciju i sve ono bogat-

i distribuciju najvažnijih potrepština najugroženijim romskim obiteljima. Razgovarali smo s Gordanom Đurđević iz Bolmana, čelnicom Udruge baranjskih Roma “Napredak” koja je osnovala tu udrugu kako bi prije svega pokušala pomoći Romkinjama, ali i mladima. Ona kaže kako ne nalazi na razumijevanje odgovornih s razine lokalne samouprave za

stvo koje mogu ponuditi. Otišli smo i dalje pa smo sredstvima EU-a izgradili Etnološki centar koji je osnovan na temeljima zaštite kulture i tradicije naroda koji žive na ovom prostoru.”

barem minimalne redovne dotacije Udruzi, kako cijeli teret djelovanja Udruge ne bi pao na njen teret i njenih suradnika te kaže: “Romkinje tu žive teško u oskudici i neimaštini i svakodnevno brinu o djeci i elementarnim egzistencijalnim potrebama obitelji. U javnim radovima pretežno se zapošljavaju muškarci i žene su i u tom smislu u podređenom položaju. Samo četiri žene rade u javnim radovima u njenom naselju, i to na uređenju okoliša, okopavaju gredice, sade, uređuju zelene površine. Javni radovi, nažalost, traju samo tri mjeseca. Problem je kada se zbog to malo rada izgubi pravo na socijalnu pomoć i kad djeca u školi nemaju pravo na besplatni obrok. Kako s to malo novaca, s ta tri ‘minimalca’ živjeti cijele godine? Čime platiti struju, hranu, odjeću djeci i slično?” pita se gospođa Đurđević. U cijeloj Baranji zapravo je slična situacija, egzistencijalni problemi, velika nezaposlenost i teške socijalne prilike. Mladi Romi nemaju posla pa masovno razmišljaju o odlasku u inozemstvo. ✦

POTREBA JE MNOGO, A NOVCA MALO Ljeto će brzo proći i valja se pripremiti za jesen i zimu. Najvažnija su egzistencijalna pitanja kao što su prehrana i ogrjev te osiguranje krova nad glavom te odjeće za obitelj, posebno za djecu. Romske udruge promišljaju kako organizirati prikupljanje

Javni radovi, nažalost, traju samo tri mjeseca. Problem je kada se zbog to malo rada izgubi pravo na socijalnu pomoć i kad djeca u školi nemaju pravo na besplatni obrok. Kako s to malo novaca, s ta tri ‘minimalca’ živjeti cijele godine? Čime platiti struju, hranu, odjeću djeci i slično?

POLITIČKI ŽIVOT

INTERVJU: DUŠKO KOSTIĆ, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Belog Manastira i predsjednik Udruge romskog prijateljstva “Luna”

BEZ SURADNJE S LOKALNOM SAMOUPRAVOM NEMA NAPRETKA Duško Kostić smatra kako je iznimno važan svakodnevni politički i civilni rad na lokalnoj razini te se posebno zalaže za bolju edukaciju romskih udruga kako bi i one mogle pridonositi rješavanju teških životnih problema. Razgovarao: Antun Brađašević

❖ Kandidirali ste se za mjesto saborskog zastupnika romske nacionalne manjine i 11 drugih. Čime ste bili motivirani? Nismo zadovoljni postojećim stanjem i željeli smo bolji pristup rješavanju problema nas ljudi iz romske zajednice na razini cijele države. Smatram kako imam obrazovanje, iskustvo i druge kompetencije koje su potrebne da bi se kvalitetno obavljalo dužnost saborskog zastupnika. Još je tu važan faktor što Roma Bajaša ima oko 70 % u Hrvatskoj, a nikad iz naših redova nije izabran saborski zastupnik. ❖ Znači li to da ste nezadovoljni radom aktualnoga saborskog zastupnika i drugih predstavnika manjina, posebice vaše romske? Nezadovoljni smo radom zastupnika jer bi on trebao daleko više učiniti. On nije zastupnik Talijana ili Čeha, tj. manjina koje imaju dobro uređen položaj, dobro organiziran manjinski život i relativno dobar socijalni položaj. On je zastupnik Roma, nacionalne manjine s najviše problema u Hrvatskoj. Naravno, zastupa i 11 drugih tzv. malih nacionalnih manjina, ali to ne umanjuje njegovu odgovornost prema najvećoj manjini koju zastupa i koja treba najviše pomoć. Mi na lokalnoj razini ne možemo učiniti mnogo ako nemamo informacije i podršku iz Zagreba. Aktualni saborski zastupnik ima samo nekoliko ljudi oko sebe jer bira samo podobne, ali oni nemaju dovoljno ni volje ni iskustva u vođenju udruga i vijeća. Nažalost deklarativno, “na papiru”, samo se nižu obećanja, ali obećanja koja se ne izvršavaju. ❖ Očekujete li neke pomake nabolje nakon izbora i formiranja nove Vlade RH? Nadamo se da će biti mnogo bolje. Iako sam pripadnik manjine i kandidat za zastupnika, nadam se kako nova Vlada neće biti ‘’uvjetovana manjincima’’. Taj etnobiznis kojim se već neko vrijeme bave neki zastupnici manjina nanosi veliku štetu svima. Oni brinu o sebi i svojima, a mi koji živimo i radimo u lokalnim sredinama

na kraju dobijemo samo ljutnju većine zbog novca koji oni osiguravaju za sebe i svoje udruge i vijeća. ❖ Vi imate višegodišnje iskustvo u radu Vijeća romske nacionalne manjine Grada Beli Manastir. Kako komentirate uspješnost lokalne manjinske samouprave? Iz gradske uprave nas predstavnike VRNM-a pozivaju na svaku sjednicu Gradskog vijeća što je doista za svaku pohvalu, jer kao što znate, mi imamo samo savjetodavni karakter. U suradnji s RNV-om i Gradom Belim Manastirom kroz jedan projekt EU-a pripremamo prijedlog lokalnog Akcijskog plana za provođenje Nacionalne strategije za Rome na području Belog Manastira. Ipak se sve vrti oko novca kojeg nema dovoljno pa sve one sredine gdje stanuje u većini romsko stanovništvo, nemaju još u potpunosti riješenu komunalnu infrastrukturu. Mi onda na to ukazujemo, primjerice aktualne su tzv. nerazvrstane ceste, ali i zapošljavanje, projekti vezani uz kulturu i sl. S Gradom izvrsno surađujemo na raznim projektima, no nažalost nismo dovoljno educirani i obrazovani kako bismo bili konkurentniji na tržištu rada. Mi smo u Baranji uspjeli animirati 165 odraslih Roma da završe osnovnu školu što im je pomoglo da lakše dobiju zaposlenje, a i dalje radimo na tome da to unaprijedimo. ❖ Koliko su kod vas aktivne nevladine organizacije i koliko ste uspješni u apliciranju prema sredstvima fondova EU-a?

Smatram kako smo mi u Belom Manastiru poprilično aktivni i uspješni, no to je tek početak. Ovom prigodom treba spomenuti i Dardu gdje se gradnja društvenog doma malo odužila. Razloga je više. Po meni je gradnja takvih domova u romskim naseljima svojevrsna segregacija jer se tu aktivnosti Roma na neki način izdvajaju od aktivnosti ljudi drugih nacionalnosti. Mi smo recimo ovaj prostor za “Knjižnicu alata“ od Grada Belog Manastira dobili u centru i tu smo zajedno sa svima ostalima, tako da smo na usluzi svima, a ne samo Romima. Kada govorimo o romskim udrugama, mnogi se doista trude, ali neki su uspješni, a neki malo manje, no trebaju biti uporni. Bitno je da ljudi iz tih udruga budu što bolje educirani i pokušaju što više surađivati s drugima kao partneri, a onda pomalo stjecati znanja da mogu biti nositelji projekata. Nije lako dobiti neki projekt EU-a, a kad se dobije, tek tada treba itekako znati kako to odraditi. Romi sami vrlo teško mogu dobiti neki projekt EU-a i nužna je suradnja s drugima. Već sam u uvodu rekao kako smatram da tu ima mnogo prostora kada je riječ o povlačenju sredstava iz fondova EU-a. Moramo se bolje međusobno povezati i na državnoj razini te trebamo imati pravovremene informacije i osposobljene ljude. ❖ Bili ste vrlo aktivni u praćenju provedbe Nacionale strategije za uključivanje Roma. Što o tome možemo reći u ovom trenutku? Nažalost, sve je stalo zbog općepoznate situacije s Vladom RH. Nije imenovano Povjerenstvo na državnoj razini i sada se čekaju izbori i nova Vlada. Možemo se nadati kako će sve opet biti pokrenuto negdje u veljači sljedeće godine. Romi lideri bi u svojoj bazi morali imati vrlo dobru suradnju s lokalnim samoupravama jer bez toga nema napretka. Strategija je donesena na državnoj razini, ali je cilj spustiti aktivnosti na niže razine, ondje gdje je stvarni život i gdje treba rješavati realne i specifične probleme koji nisu svugdje isti i stoga nam trebaju lokalni akcijski planovi. ✦

POLITIČKI ŽIVOT

INTERVJU: BOGOLJUB PETROVIĆ, predsjednik Zajednice Roma Osječkobaranjske županije i član Vijeća romske nacionalne manjine Općine Darda

BORBA ZA PREŽIVLJAVANJE Bogoljub Petrović dugogodišnji je aktivist romske zajednice i manjinske samouprave te upozorava na mnoge nedostatke u funkcioniranju manjinskih vijeća, no i na činjenicu da se mnoge odluke donose neovisno od želja i potreba romske populacije te da je teško ulaziti u ozbiljne rasprave dok se boriš za preživljavanje. Razgovarao: Antun Brađašević

❖ Kako ocjenjujete aktualni položaj Roma u Dardi i okolici i dakako u cijeloj Baranji? Kao predsjednik Zajednice Roma Osječko-baranjske županije i član Vijeća romske nacionale manjine Općine Darda, ali i kao običan stanovnik, mogu Vam reći kako živimo teško. Većina Roma korisnici su socijalne skrbi, nezaposlenost je ogromna, gospodarske prilike jako loše. Ljudi se nemaju gdje zaposliti i preživljavaju s vrlo malo novca. Najveći je problem nizak stupanj obrazovanosti. Romska djeca u najvećem broju idu u školu, ali materijalne prilike i tu negativno djeluju. Bilo je obećano da će besplatne udžbenike dobiti sva školska djeca, ali se to nije dogodilo i roditelji su ogorčeni. Najgore je to kad neki dobiju, a neki ne. Pitanje školovanja nije samo pitanje motiviranosti romskih učenika i njihovih roditelja, već je i pitanje materijalnog položaja pojedine obitelji.

ODLUKE BEZ ZNANJA ROMA ❖ Pripomognu li javni radovi? Javni radovi traju nekoliko mjeseci i to nije dostatno za osiguranje dovoljno novca za obitelj za cijelu godinu. Ipak, svaki prihod dobro dođe. Nažalost, kvaliteta stanovanja Roma u naša tri naselja u Dardi vrlo je loša. Živi se u starim nastambama većinom izgrađenim od materijala koji je dovezen s raznih gradilišta još prije 30-40 godina, kada su se rušile stare kuće tu po lokalnim selima. Grijemo se najviše na drva, ali kuće uglavnom nemaju fasadu ni izolaciju. Uz to su i stare, a većina ljudi nema novca ni za najnužnije popravke i tako se životari i čeka da političari ispune obećanja s kojima dolaze pred izbore.

❖ Poznato nam je kako je pokrenuta gradnja društvenog doma u jednom od romskih naselja. Kako tu stoje stvari? Bilo je mnogo promašaja oko gradnje tog doma i cijelog projekta u naselju N. Š. Zrinskog. Taj dom i kuće za stanovanje Roma, tzv. ‘dvodomke’, započele su se graditi prije 5-6 godina, i sve je to odavno trebalo biti useljeno, ali nije. APN nam

je obećao kako će svatko biti stambeno zbrinut, ali ni to se nije dogodilo. Prema informacijama koje imam sada je ta priča uključena u novi projekt koji bi se u Belom Manastiru i Dardi trebao provoditi sredstvima fondova EU-a. Na žalost, ni kao član Vijeća nisam dovoljno upoznat s tim projektom. Moje je uvjerenje kako se sredstva EU-a ne bi trebala trošiti, a da romska zajednica, romsko Vijeće i romske udruge nemaju jasnu informaciju o svim planovima koji se nas tiču. Trebaju nas detaljno upoznati s planovima, a onda nam dati i priliku da iznesemo svoje stavove i očekivanja. Sada se otvorila velika rasprava je li izgradnja koja se planira segregacija Roma ili nije. O tom pitanju teško je diskutirati u uvjetima kada ljudi desetljećima žive u privremenim barakama i kada se nadaju bilo kakvom boljem krovu nad glavom i zbog njega su spremni živjeti gdje god moraju.

NEAKTIVNA VIJEĆA ❖ Kakvo je Vaše mišljenje o izabranim romskim predstavnicima i njihovu radu na svim razinama? Ljudi na izborima iskažu svoju demokratsku volju i to treba poštovati. Problem je što ovdje gdje se svi poznajemo izbori dovedu do podjela. Mi već četiri mandata biramo ta romska vijeća Općine Darda i Županije, ali nakon izbora Vijeće se svede na predsjednika. Sjednice se održavaju rijetko, a i tada niti su pripremljene niti ima nekih materijala ili korisnih informacija i sve se svodi na to kako potrošiti ono malo sredstava koja Vijeće dobije. Cijeli taj sistem vijeća nema mnogo smisla niti koristi, barem ne ovako kako sada funkcioniraju. Ljudi uopće ne znaju ni tko je njihov predstavnik u Vijeću. Vijeća ne rade kao predstavnička tijela već kao da su udruge i malo tko razumije razliku. Iznimka je na našem području romsko Vijeće Belog Manastira i to zahvaljujući Dušku Kostiću koji je, koliko znam, jedini visokoobrazovani Rom predsjednik nekog vijeća u cijeloj Hrvatskoj i trudi se da to Vijeće radi u skladu s Ustavnim zakonom. Što se tiče više razine, navodno postoji neka Nacionalna koordinacija, ali

ako i postoji, u Baranji nismo ništa čuli o njenu radu i rezultatima. Jedini dobar primjer na nacionalnoj razini jest Romsko nacionalno vijeće. Ono radi na projektima EU-a, izdaje novine i internetske vijesti, djeluje na državnoj razini, ali i okuplja romske lokalne udruge i vijeća i pomaže nam koliko može vezano za propise, projekte, lokalne akcijske planove. ❖ Zbog teške socijalne situacije mnogi odlaze i u druge države. Je li tako i kod vas? Mnogo je ljudi otišlo, a i dalje odlazi prije svega zbog ekonomske situacije. Diskriminacija postoji, ali ona samo još otežava stvar jer kad posla nema za sve, onda je još teže kada poslodavac prema tebi ima još i predrasude. Romi žive s diskriminacijom od davnina, navikli smo se. No diskriminacija nije samo naš problem, susreću se s njom i druge manjine, pa i pripadnici većinskog naroda. Diskriminacija se povećava kako se životni standard smanjuje. ❖ Usprkos svemu, poznato nam je kako Romi u Baranji na razne načine itekako drže do svojih običaja, kulture, folklora, glazbe. Mi Romi poznati smo kao veseli ljudi koji vole ritam, pjesmu i ples. Imamo ovdje u Dardi najbolji romski KUD u Hrvatskoj koji već 13 godina uspješno vodi Jovica Radosavljević. Nastupaju diljem Hrvatske, a prije nekoliko godina nastupili su i u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski što je sve Rome u Dardi učinilo jako ponosnima. Iako uspješan, KUD nema osigurano stabilno financiranje, teško je nabaviti novac za instrumente, nošnje, ✦ putovanja i drugo.

OSTVARIVANJE PRAVA ROMA

KAKO OSTVARITI PRAVA U SUSTAVU SOCIJALNE SKRBI

KAKO DO SOCIJALNIH PRAVA Pripadnici romske nacionalne manjine u sustavu socijalne skrbi najčešće se koriste pravom na zajamčenu minimalnu naknadu i jednokratnu naknadu, dok se ostalim pravima i uslugama koriste u manjem broju. Zajamčena minimalna naknada jest pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i priznaje se samcu ili kućanstvu koje nema sredstva za uzdržavanje. Ostala prava koja mogu ostvariti korisnici zajamčene minimalne naknade jesu: troškovi ogrjeva, naknada za troškove stanovanja, pravo na sufinanciranje nabave udžbenika, pomoć za pogrebne troškove te sufinanciranje troškova prijevoza učenika, a neki gradovi i općine osiguravaju i neka druga dodatna prava. Kako bi ostvarila bilo koje od prava u socijalnoj skrbi, osoba treba podnijeti zahtjev centru za socijalnu skrb na području svojeg prebivališta, a onda se taj zahtjev rješava sukladno zakonskim i drugim uredbama. Autorica: Rosana Stanko, dipl. socijalna radnica, Kutina

rava u sustavu socijalne skrbi temeljem Zakona o socijalnoj skrbi jesu: zajamčena minimalna naknada, naknada za troškove stanovanja, pravo na troškove ogrjeva, naknada za osobne potrebe korisnika smještaja, jednokratne naknade, naknade u vezi s obrazovanjem, osobna invalidnina, doplatak za pomoć i njegu, status roditelja njegovatelja ili status njegovatelja, naknada do zaposlenja te socijalne usluge. Kako bi ostvarila bilo koje od prava u socijalnoj skrbi, osoba treba podnijeti zahtjev centru za socijalnu skrb na području svojeg prebivališta, a zahtjev može podnijeti osobno ili putem pošte. Kako za ostvarivanje svakog od prava postoje zakonski uvjeti, centar za socijalnu skrb će u upravnom postupku utvrditi ispunjava li osoba koja je podnijela zahtjev propisane uvjete i u tom će slučaju donijeti rješenje o priznavanju prava, dok će se u protivnome rješenjem odbiti zahtjev. U oba slučaja podnositelj zahtjeva ima pravo na žalbu, a uputa o žalbi sastavni je dio svakog rješenja i sadrži upute o rokovima i načinu podnošenja žalbe. Centar za socijalnu skrb će na zahtjev korisnika za priznavanjem nekog od prava pokrenuti upravni postupak u kojem će utvrditi sve ključne činjenice koje su važne za donošenje rješenja te će od korisnika zatražiti da zahtjevu priloži određenu dokumentaciju. Ako korisnik to ne učini, a istovremeno nije moguće ni službenim putem pribaviti određeni dokument, a bez njega se ne može dovršiti postupak, korisnikov zahtjev će se odbiti. Dostavom sve potrebne dokumentacije postupak rješavanja zahtjeva bit će daleko brži i ako ispunjava uvjete, korisnik će brže uspjeti ostvariti svoje pravo. Od dokumentacije koja je nužna za priznavanje prava, a koju centar ne može pribaviti po službenoj dužnosti, od velike je važnosti da korisnik dostavi izvadak sa svih otvorenih računa članova kućanstva. Pripadnici romske nacionalne manjine u sustavu socijalne skrbi najčešće se koriste pravom na zajamčenu minimalnu naknadu i jednokratnu naknadu, dok se ostalim pravima i uslugama koriste u manjem broju.

PRAVA U SUSTAVU SOCIJALNE SKRBI Zajamčena minimalna naknada (ZMN)

▲

ZMN jest pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba i priznaje se samcu ili kućanstvu koji nema sredstva za uzdržavanje u visini propisanoj zakonom niti ih je u mogućnosti ostvariti radom, primitkom od imovine ili od obveznika uzdržavanja. Iznos ZMN-a priznaje se u mjesečnom iznosu, a utvrđuje se u postotku od osnovice (800,00 kn) i iznosi:

- za samca – ako je radno sposoban 800,00 kn, a ako je radno nesposoban 920,00 kn - za kućanstvo – zbroj udjela za svakoga pojedinog člana, i to: samohrani roditelj – 800,00 kn, dijete samohranog roditelja – 440,00 kn, odrasla osoba – 480,00 kn, dijete – 320,00 kn. Iznos ZMN-a za kućanstvo ne može biti veći od bruto iznosa minimalne plaće u Republici Hrvatskoj, što trenutno iznosi 3.120,00 kn, bez obzira na to koliki bi bio zbroj udjela svih članova kućanstva. Mjesečni iznos ZMN-a obračunava se kao razlika između iznosa ZMN-a određenog rješenjem i prihoda koji ostvaruje kućanstvo (plaća, mirovina, rodiljna naknada, novčana naknada za nezaposlene itd.). Zakon o socijalnoj skrbi u članku 31. propisuje i koja su to sredstva koja se ne uračunavaju kao prihod te se ZMN u tim slučajevima ne umanjuje. Osim doplatka za djecu, prava po osnovi invaliditeta, jednokratnih pomoći i sredstava za uzdržavanje djeteta, valja naglasiti da se u prihod ne uračunava niti novčana pomoć i putni troškovi nezaposlene osobe koju je Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) uputio na obrazovanje. Korisnik je dužan centru za socijalnu skrb prijaviti svaku promjenu koja utječe na ostvarivanje ili visinu priznatog prava, i to u roku od 8 dana od dana nastanka promjene. To je važno iz razloga što će centar za socijalnu skrb donijeti novo rješenje ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, a pravo priznati (ili ukinuti) u skladu s novim okolnostima od dana nastanka promjene. Kako centar za socijalnu skrb prati prilike korisnika i po potrebi, a najmanje jednom godišnje vrši preispitivanje prava, u tom će se postupku utvrditi je li u kućanstvu korisnika bilo nekih

OSTVARIVANJE PRAVA ROMA promjena koje korisnik nije prijavio, a utječu na visinu ili daljnje ostvarivanje prava. Ukoliko je radi neprijavljivanja promjene korisnik primao ZMN u većem opsegu nego što na to ima pravo, bit će dužan izvršiti povrat sredstava, što se neće dogoditi ukoliko je promjena prijavljena na vrijeme. Ako se korisnik zaposli, a ZMN prima dulje od godinu dana, u prvom mjesecu rada ZMN mu se neće umanjivati, u drugom mjesecu rada umanjit će se za 25 %, a u trećem mjesecu rada umanjit će se za 50 %. Ako je nakon tri mjeseca i nadalje zaposlen, a ostvaruje plaću veću od iznosa ZMN-a, prestaje mu pravo, a ako je plaća manja i nadalje ostvaruje pravo umanjeno za iznos prihoda (plaće). Po prestanku zaposlenja, novi zahtjev za ZMN može se podnijeti u mjesecu u kojem se više ne ostvaruje prihod. Radno sposobni korisnici ZMN-a dužni su sudjelovati u radovima za opće dobro bez naknade koje organizira jedinica lokalne samouprave u trajanju od 30 do 90 sati mjesečno. Ako se ne odazovu pozivu na sudjelovanje u radovima za opće dobro, korisnici gube pripadajući dio ZMN-a i nemaju pravo podnijeti zahtjev u sljedećih 6 mjeseci od mjeseca ukidanja prava.

OSTALA PRAVA KOJA MOGU OSTVARITI KORISNICI PRAVA NA ZMN Troškovi ogrjeva Do 3 m3 drva ili novčani iznos za podmirenje tog troška jednom godišnje isplaćuje se isključivo korisnicima ZMN-a koji se griju na drva, a priznaju ga županije, odnosno Grad Zagreb.

Naknada za troškove stanovanja To je pravo koje priznaje jedinica lokalne samouprave (grad ili općina) korisnicima ZMN-a, a odnosi se na najamninu, komunalne naknade, električnu energiju, plin, grijanje, vodu, odvodnju i druge troškove stanovanja do iznosa polovice iznosa ZMN-a. Radi se o mjesečnoj naknadi koju isplaćuju gradovi i općine, koji sukladno vlastitim mogućnostima donose odluke o visini naknade, što često ovisi o financijskim mogućnostima pojedinih gradova i općina. Rješenje o priznavanju tog prava donose gradovi i općine, a kako bi ostvario to pravo, korisnik mora podnijeti zahtjev kojem će priložiti dokaz da je korisnik ZMN-a (potvrda centra za socijalnu skrb) i ostalu dokumentaciju koju traži pojedini grad ili općina.

Pravo na sufinanciranje nabave udžbenika To pravo utvrđuje na godišnjoj razini Vlada Republike Hrvatske svojom odlukom – ove godine, kao i posljednjih nekoliko godina, to se pravo priznaje u visini 50 % od ukupnog iznosa cijene potrebnih udžbenika. Potrebno je napomenuti da to pravo ne mogu ostvariti učenici koji ostvaruju pravo na besplatne udžbenike po drugoj osnovi i učenici koji ponavljaju razred.

Jednokratna naknada za pogrebne troškove Korisniku ZMN-a i korisniku smještaja ili organiziranog stanovanja – može se priznati za pogreb osobe koja nema zakonskog ili ugovornog obveznika uzdržavanja. Za osobu koja ima prihod ili imovinu, centar će od njegovih nasljednika zatražiti povrat isplaćenih troškova.

Sufinanciranje troškova javnog prijevoza redovitih učenika srednjih škola I ovo se pravo također utvrđuje odlukom Vlada RH. Trenutno važeća Odluka odnosi se na razdoblje od rujna do prosinca 2016. godine.

Dodatna prava u pojedinim jedinicama lokalne samouprave 24

Neki gradovi i općine u sklopu svojih socijalnih programa osiguravaju dodatna prava za korisnike ZMN-a, kao što su

subvencioniranje školske prehrane, dodatne potpore za učenike i studente, pomoć za novorođeno dijete i sl, i to su također potpore koje se ne smatraju prihodom.

TKO NEMA PRAVO NA ZMN? - samac ili član kućanstva koji ima u vlasništvu drugi stan ili kuću, osim stana ili kuće kojom se koristi za stanovanje, a koji može otuđiti ili iznajmiti i time osigurati sredstva za podmirenje osnovnih životnih potreba, poslovni prostor kojim se ne koristi za obavljanje registrirane djelatnosti te vrijedne pokretnine (plovila, umjetnička djela i sl.), ako je vlasnik imovine koju bi mogao koristiti ili prodati bez ugrožavanja osnovnih životnih potreba i time osigurati sredstva u iznosu zajamčene minimalne naknade, ako može osigurati uzdržavanje po drugoj osnovi ili ima sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju kao primatelj uzdržavanja - nema pravo na ZMN samac ili kućanstvo ako je vlasnik osobnog vozila, osim osobnog vozila koje služi za prijevoz samca ili člana kućanstva korisnika prava po osnovi invaliditeta, starije i nemoćne teško pokretne osobe ili je prema procjeni stručnog radnika centra za socijalnu skrb osobno vozilo nužno zbog prometne izoliranosti, kao i samac ili član kućanstva koji se koristi osobnim vozilom u vlasništvu druge pravne ili fizičke osobe. Iako su često dijelovi gradova u kojima žive pripadnici romske nacionalne manjine dislocirani i na rubnim područjima gradova, ne smatraju se prometno izoliranima jer su im dostupne javne usluge. - radno sposobna osoba koja nije evidentiran kao nezaposlena osoba pri nadležnoj službi za zapošljavanje, osim osoba kojima nedostaje 5 godina života do stjecanja prava na starosnu mirovinu, trudnica i rodilja do šest mjeseci nakon poroda, roditelj koji čuva i odgaja dijete do godinu dana, blizance do tri godine ili troje i više djece do navršenih 10 godina života, roditelj koji koristi posvojiteljski dopust, dijete do navršene 15. godine života dok se redovito školuje, odnosno osobu do završetka redovitog školovanja, a najduže do navršene 29. godine života. Iako se situacija vezana uz školovanje djece pripadnika romske nacionalne manjine postupno mijenja nabolje te raste broj djece koja nastavljaju obrazovanje nakon završene osnovne škole, još je uvijek velik broj djece koja napuštaju obrazovni sustav nakon završetka osnovne škole ili čak i prije, nakon što napune 15 godina života i nisu više školski obveznici. Djeca koja nisu u sustavu redovitog obrazovanja, a starija su od 15 godina, mogu i nadalje biti korisnici ZMN-a pod uvjetom da su prijavljeni nadležnoj službi za zapošljavanje i potrebno je izvršiti prijavu odmah nakon prestanka redovitog školovanja. U protivnom će im prestati pravo na ZMN s danom izlaska iz redovnog obrazovnog sustava

JEDNOKRATNA NAKNADA Zakon o socijalnoj skrbi predviđa priznavanje prava na jednokratnu naknadu samcu ili kućanstvu koje zbog trenutačnih materijalnih teškoća nije u mogućnosti podmiriti osnovne životne potrebe nastale zbog rođenja ili školovanja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogode i slično. Jednokratna naknada može se priznati zbog nabave osnovnih predmeta u kućanstvu ili nabave nužne odjeće i obuće ako ne postoji mogućnost da se nabava nužnih predmeta u kućanstvu i odjeće i obuće osigura u suradnji s humanitarnim organizacijama. Ako se osoba nađe u situaciji da zbog navedenih razloga trenutno ne može osigurati podmirenje osnovnih životnih potreba, može pri nadležnom centru za socijalnu skrb podnijeti zahtjev za jednokratnu naknadu, uz obrazloženje potrebe i dostavu dokumentacije kojom se dokazuje da osoba nije u mogućnosti podmiriti osnovne životne potrebe te će centar za socijalnu skrb provesti postupak i utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na jednokratnu naknadu i sukladno tome donijeti rješenje. ✦

EUROPSKE POLITIKE

ZAŠTO JE POLITIKE EU-a ZA ROME NUŽNO REFORMIRATI Unatoč zajedničkim naporima koje koordinira Europska komisija, uključivanje Roma još je uvijek daleko od realnosti. Potrebna je nova strategija. Autorica: Violeta Naydenova*

rije tri mjeseca, Mitko Jonkov, 17-godišnji Rom iz bugarskog sela Ovčepolci bio je brutalno pretučen od 24-godišnjeg neroma. “Razlog” za napad? Mitko je rekao svojem napadaču da su oni ravnopravni, unatoč njihovim razlikama na temelju etniciteta. Napadač je snimio kako je pretukao Mitka i postavio snimku na društvene mreže. To je uznemiravajući primjer koji pokazuje koliko je duboko ukorijenjen i široko rasprostranjen anticiganizam diljem Europe. Europska komisija pokrenula je Okvir EU-a za nacionalne strategije za uključivanje Roma 2011. s ciljem rješavanja problema diskriminacije i smanjenja jaza između Roma i neroma u pristupu obrazovanju, stanovanju i zdravstvenim uslugama do 2020. godine. Na pola puta u provedbi Okvira EU-a, uključivanje Roma još je uvijek daleko od realnosti. Ako pogledamo područje obrazovanja, segregacija Roma još je uvijek visoka i rastuća. Prema istraživanju Roma Inclusion Index, između 2005. i 2015. u Slovačkoj je zastupljenost djece Roma u školama za djecu s mentalnom retardacijom porastao s 31 % na 51 %. U Srbiji, broj djece Roma koja su smještena u škole za djecu s mentalnom retardacijom veći je 36 puta u odnosu na nerome. Ovi podaci jasno govore da Okvir EU-a za uključivanje Roma ne uspijeva u postizanju zacrtanih ciljeva. Prvo, aktualne nacionalne strategije za uključivanje Roma ne odgovaraju na odgovarajući način na postojeći anticiganizam koji se izražava kroz antiromske predrasude i državni rasizam. Podaci iz 2015. godine iz istraživanja Roma Inclusion Index pokazuju da je 64 % Roma Češkoj Republici i Mađarskoj osjetilo diskriminaciju. Kako bi se dotaklo pitanje diskriminacije Roma u obrazovanju, Europska komisija iskoristila je antidiskriminacijski pravni okvir EU-a i pokrenula tri prekršajna postupka protiv Češke Republike, Slovačke i Mađarske. Ipak, nastavlja se nezakonita praksa slanja djece Roma u škole za djecu s poteškoćama, dok ona to nisu. I brojne države članice EU-a kao što su Italija, Bugarska i Rumunjska nastavljaju se koristiti metodama prisilne deložacije i segregiranim stanovanjem Roma. Vrlo je važno da Europska komisija nastavi i proširi svoje aktivnosti protiv država članica koje krše antidiskriminacijski pravni okvir EU-a. No, pravni okvir, čak i sa snažnom primjenom, neće biti dovoljan za rješavanje problema duboko ukorijenjena rasizma u institucijama i društvu, posebice kada to gledamo u svjetlu rastuće netolerancije prema Romima. Godine 2014. studija Pew Research centra pokazala je da većina populacija u brojnim europskim državama ima negativne osjećaje prema Romima. Radi se o čak 85 % Talijana i 66 % Francuza. Kako bi se ovo pitanje riješilo na odgovarajući način, Europska komisija trebala bi uspostaviti posebne fondove, sredstva i specifične politike, koji bi omogućili neprestani rad na suzbijanju anticiganizma kao specifične forme rasizma koja se pojavljuje u svakom području politika – obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, stanovanju i zapošljavanju. Drugi veliki aspekt na kojem je “pao” Okvir EU-a nedostatak je ikakve odgovornosti i transparentnosti

vezano za napredak u provedbi politika i potrošenih sredstava za uključivanje Roma od strane država članica EU-a. Države izvještavaju Europsku komisiju na godišnjoj bazi o postignutom napretku u uključivanju Roma. Prikupljena izvješća objavljena su u sažetom dokumentu – “Komunikacija Europske komisije”. No, puni tekst izvješća nije javno dostupan, tako da vanjski sudionici ne mogu provjeriti što je država izvijestila. Proces pripreme toga godišnjeg izvješća zatvoren je za organizacije civilnog društva. Organizacije civilnog društva mogu također izvještavati o napretku, ali nemaju naznake o tome hoće li te informacije Europska komisija odlučiti upotrijebiti. Od 2011. Europska komisija i nacionalne vlade dodijelili su i potrošili znatna sredstva na politike za Rome, ali nikakvi rezultati nisu bili vidljivi na terenu. Prema nedavno objavljenom izvješću Europskoga revizorskog suda, iako je 1,5 milijarda eura izdvojena putem fondova EU-a za integraciju marginaliziranih zajednica kao što su Romi, za razdoblje 2014. – 2020., nije jasno kako je ova količina sredstava utjecala na romske zajednice. Sud je spomenuo da nedostatak podataka o etnicitetu otežava procjenu projekata za uključivanje Roma financiranih iz fondova EU-a. Rješenje je reformirati trenutni Okvir EU-a za nacionalne strategije za uključivanje Roma. To znači da u strategiji svake države članice, financiranje, politike i pravni okvir trebaju biti korišteni dosljedno za učinkovitu borbu protiv anticiganizma u svakom području politika kao što su obrazovanje, zdravstvena skrb, stanovanje i zapošljavanje. Kako bi se pratio učinak politika za uključivanje Roma, trebaju se uspostaviti i provoditi mehanizmi koji bi osiguravali odgovornost i transparentnost država članica. Trebaju biti prikupljani podaci koji bi bili razvrstani po etnicitetu, kako bi pokazali dovode li postojeće politike i financiranje do promjena u životu Roma. Sud je također izvijestio da Romi čine 15 – 20 % učenika i novih osoba koje ulaze na tržište rada u Rumunjskoj, Bugarskoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Ako Europska unija i nacionalne vlade budu slijepe na učinkovito uključivanje Roma, 6 milijuna građana EU-a bit će izgubljeno za europska društva i tržišta. Europski projekt ne može si priuštiti to da ih zapostavi. Što je još gore, mladi Romi poput Mitka i dalje će biti predmetom zločina iz mržnje samo zato što su se usudili tvrditi da su ravnopravni. * Violeta Naydenova je Romkinja iz Bugarske. Zaposlena je u Europskom institutu za javne politike Otvoreno društvo kao analitičarka javnih politika. Prati i analizira razvoj politika EU-a, financiranje i pravni okvir za društveno uključivanje, posebice uključivanje Roma. * Tekst je izvorno objavljen pod nazivom “Why the EU Roma policy needs reform” te je preuzet s portala Open Democracy www.opendemocracy.net . ✦

ROMI U SVIJETU

INTERVJU: ETHEL BROOKS

ZNANSTVENICA ROMSKOG PODRIJETLA OSIGURAVA DA OSTAVŠTINA NJEZINIH PREDAKA NE BUDE IZGUBLJENA Predsjednik Obama imenovao je Ethel Brooks članicom Vijeća Memorijalnog centra Holokausta Sjedinjenih Država. Ethel Brooks profesorica je sociologije i ženskih i rodnih studija na Sveučilištu Rutgers u Sjedinjenim Američkim Državama. Ona je jedna od rijetkih Romkinja u svijetu koje su doktorice znanosti. Autor: John Chadwick*

tnička grupa koju ponekad nazivaju Ciganima ili Romima ima 12 milijuna pripadnika diljem svijeta. Brooks, profesorica sociologije i ženskih i rodnih studija na Sveučilištu Rutgers, kaže da joj njezina pozicija donosi veliku osobnu odgovornost. “Vjerujem da je moja obveza privući pažnju na Rome koji su pridonijeli jako mnogo svijetu, ali su kroz svoju povijest bili suočeni s progonima”, rekla je u nedavnom intervjuu. U posljednjih nekoliko godina, Brooks je upravo na tome i radila, obrazovala svijet o Romima poučavajući, istražujući i putem svog aktivizma. U to možemo ubrojiti i njezin nastup u UN-u 2013. gdje je govorila o iskustvu Roma za vrijeme Holokausta, kada su nacisti ubili 70 – 80 % romske populacije u Europi. Ona je sada spremna za početak novog poglavlja u svojoj karijeri, koje obećava da će njezin glas znanstvenice i aktivistkinje Romkinje odsada biti još snažniji. Naime, nedavno ju je predsjednik Obama imenovao članicom Vijeća Memorijalnog centra Holokausta Sjedinjenih Država – utjecajna vladina tijela pri Memorijalnom muzeju Holokausta Sjedinjenih Država, čije je sjedište u Washingtonu. Na to mjesto predložili su je senatori Ben Cardin i Robert Menendez. Kao članica Vijeća, ona služi toj instituciji pružajući joj svoje velike znanstvene resurse, preuzimajući obvezu educiranja javnosti i svojim dosezima na globalnoj razini. Nada se da će povećati svijest o iskustvu Roma za vrijeme Holokausta i da će izgraditi veze s drugim zajednicama preživjelih. “To je prigoda da se učini nešto da sjećanja Roma ne ostanu izgubljena”, rekla je i dodala: “Želim da preživjeli Romi i njihove obitelji osjećaju da mogu pokazati na jedan takav prostor u muzeju

posvećen stradanju Roma i da budu priznati.” Njezino trogodišnje imenovanje u šezdeseteročlano Vijeće dolazi u vrijeme kada Romi i dalje trpe diskriminaciju, a u nekim slučajevima rastuću diskriminaciju i napade u europskim zemljama kao što je Slovačka, gdje su djeca Romi prisiljeni pohađati segregirane škole, uključujući takozvane “kontejnerske škole” u kojima ostaju izolirani od neromske populacije. Kontejnerske škole izgrađene su od materijala koje podsjećaju na transportne kontejnere i sastoje se od velike zgrade s ravnim krovom koja u unutarnjem dijelu ima samo hodnike i učionice, bez dodatnih prostorija – stoji u izvještaju Amnesty Internationala. U svojoj izjavi danoj sredinom ove godine u kojoj je pozdravio imenovanje Ethel Brooks, Cardin je rekao: “Duboko sam uznemiren diskursom koji koristi slovačka Vlada kada želi objasniti zašto postoje segregirane škole u Slovačkoj, radi se o apsolutno uvredljivim i neutemeljenim rasnim i biološkim teorijama.” Unatoč tome, Brooks kaže da trenutna slika nije potpuno turobna. Ona primjećuje rastuću spremnost Roma da svjedoče u javnosti o svojoj povijesti. Naprimjer, više od tisuću Roma okupilo se u Spomen-području Auschwitz prije dvije godine kako bi obilježili 70. obljetnicu likvidacije logora za Rome. “To nisu bili ljudi koji inače idu na komemoracije“, rekla je Brooks. „To su bili dvadesetogodišnjaci. Mislim da se nalazimo u prijelomnom trenutku kada je riječ o komemoriranju, u pogledu međunarodnoga, međugeneracijskog prenošenja povijesti, znanja i sjećanja.” Romi su podrijetlom s indijskog potkontinenta, a migracije prema zapadu započeli su u počecima drugog tisućljeća,

otprilike prije tisuću godina. Neke su grupacije dospjele u Europu oko 1500. godine, gdje su pretrpjele progon i pokušaje etničkog čišćenja, koje je kulminiralo za vrijeme Holokausta. Romi žive u Europi, Amerikama i diljem svijeta, od Afrike, Azije, Bliskog istoka do Australije. Brooks, podrijetlom britanska Romkinja, odrasla u New Hampshireu u SAD-u, krije bolna sjećanja svojih rođaka iz susjednog Massachusettsa, koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove kada im je imovina oduzeta eksproprijacijom. Od početka svoje karijere, usmjerila je svoj rad na marginalizirane skupine, kao što su radnici u globalnoj odjevnoj industriji. No, u zadnjem desetljeću okrenula se prema Romima kao predmetu svoga istraživanja i poučavanja. Akademsku godinu 2011./2012. provela je proučavajući iskustva Roma iz Londona. Također istražuje povijest Roma, o čemu poučava studente u okviru predmeta Rat: kritička perspektiva. Brooks je prisegnula na prvom sastanku Vijeća, 5. svibnja, kada se u SAD-u obilježavaju Dani sjećanja na žrtve Holokausta. “Značenje riječi nikada više i mora biti nikada više. Moramo dokumentirati prošlost i učiti iz prošlosti. Nadam se da će mi činjenica da sam članica Vijeća omogućiti da moj glas bude snažniji u postizanju te misije”, izjavila je Brooks. * Tekst je izvorno objavljen pod nazivom “Scholar of Romani Descent Ensures Legacy of Her Ancestors Isn’t Lost” te je preuzet s ✦ portala news.rutgers.edu .

KULTURA

Autorica: Sindirela Bobarić

vaj poznati svjetski glazbenik pokrenuo je novi smjer u glazbi. Njegova glazba oduvijek je izazivala veliku pozornost zbog toga što je donosila interpretacije koje su sadržavale jazz, bebop romskih korijena. Jazz je glazbeni stil nastao početkom 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, te se drži za jedini autohtono američki žanr. Tijekom XX. stoljeća prošao kroz mnoge promjene. Najprije se svirao u barovima i bordelima u predgrađima New Orleansa i drugih gradova. Dugo je bio plesna glazba koju su osuđivali zbog isticanja erotičnosti. Od četrdesetih godina nastaju novi stilovi namijenjeni slušanju. Danas se jazz sluša u koncertnim dvoranama, jazzklubovima, ali i uči na jazz-akademijama. Jazz nije više glazba za masovnu publiku, već glazba za uži krug slušatelja, za profinjenu manjinu. [1] Bebop ili samo bop jedna je od inačica jazz glazbe, koju karakterizira brzi ritam i improvizacija na osnovi harmonijske strukture skladbe, a ne na melodijskoj liniji. Početci bebopa vežu se uz početak Drugoga svjetskog rata, ranih 1940-ih. Najpoznatiji jazz-glazbenici bebopa bili su: saksofonist Charlie Parker, trubač Dizzy Gillespie i pijanist Thelonious Monk. [2] Django je naučio svirati gitaru u vrlo ranoj dobi, a najveći dio svoje mladosti proveo je u romskim kampovima blizu Pariza. Godine 1928. ozlijeđen je u požaru koji je zahvatio njegovu karavanu. Pretrpio je opekline na većem dijelu tijela. Desna noga ostala mu je paraliziranom te je trajno izgubio sposobnost uporabe dva prsta na lijevoj ruci. Naredne dvije godine proveo je bez sviranja, glazbe i uporabe lijeve ruke. No, nakon toga, Django je svoj nedostatak pretvorio u dar te je svoje obožavatelje još više fascinirao svojim neobičnim načinom sviranja. Tijekom vremena, Reinhardt je naučio kako ponovno svirati kao prije. To je za njega bio vrlo spor, bolan proces, ali je osmislio inovativni stil sviranja gitare. S dva prsta i palcem, Reinhardt je rukovao svojim instrumentom vrlo brzo i okretno. Vratio se u punom sjaju 1930. svirajući po noćnim klubovima u svom Parizu. Do sredine 1930-ih, Reinhardt je udružio snage s violinistom Stéphaneom Grappelijem te formirao peteročlani sastav “Quintette du Hot Club de France”. Njihova grupa uključivala je Reinhardtova brata Josepha i druge, kao što su Roger Chaput na gitari i Louis Vola na kontrabasu. Ova petorka postala je prvi veliki europski jazz-bend. Neki od ranih snimaka benda uključivali su obrade američkih pjesama poput Dinah i Lady Be Good.

[1] https://hr.wikipedia.org/wiki/Jazz [2] https://hr.wikipedia.org/wiki/Bebop

JEAN-BAPTISTE “DJANGO” REINHARDT Jazz-gitarist Jean-Baptiste “Django” Reinhardt rođen je u Belgiji 23. siječnja 1910. godine, a umro 16. svibnja 1953. u Francuskoj. Podrijetlom je Rom te je odrastao u romskom naselju u blizini Pariza, gdje je najviše djelovao. Taj romsko-belgijsko-francuski gitarist i skladatelj zaslužan je za popularizaciju gypsy jazza, kao i osmišljavanje toga glazbenog stila, zajedno s nekoliko drugih romskih glazbenika. Reinhardtov nadimak “Django” na romskom jeziku znači probuđen. Fotografije preuzete s artcreationforever.com i blackroseacoustic.org

Drugi svjetski rat Django je proveo u okupiranoj Francuskoj. Tijekom ratnih godina vodio je kvintet s klarinistom Hubertom Rostaingom, koji je zamijenio Grappellija. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Reinhardt je uzeo električnu gitaru i otišao na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama kao solist s Dukeom Ellingtonom, ali ta turneja nije prošla najuspješnije.

Duke Ellington rođen je 29. travnja 1899. u Washingtonu, DC. Karijera ovoga vrlo značajnog jazz-glazbenika trajala je više od pola stoljeća tijekom kojega je sastavljeno tisuće pjesama za kazalište i film, kao i suvremenih pjesama. Stvorio je jedan od najosebujnijih ansambl zvukova u zapadnoj (“Western”) glazbi i nastavio svirati ono što on naziva “American Music” do malo prije svoje smrti 1974.

Reinhardt nije imao formalno glazbeno obrazovanje. Bio je uglavnom samouk i nikad nije naučio kako pisati ili čitati glazbu. Morao je ovisiti o drugima kako bi mogao pisati skladbe. Godine 1950. povukao se u mjesto Samois-sur-Seine. Snimao je i svirao povremeno sve do svoje smrti. Umro je od moždanog udara 16. svibnja 1953. u Fontainebleau u Francuskoj. ✦

POVIJEST ROMA

Feljton iz zaboravljene povijesti Roma u Hrvatskoj (III. dio)

ISTREBLJENJE UMJESTO NASELJENJA Romi su na području Europe bili jednom od žrtava Drugoga svjetskog rata, a mnoge europske države preuzele su nacistički brutalni model istrebljenja, genocida koji mnogi znanstvenici tumače pojmovima Holokausta ili Porajmosa. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u tome je prednjačila pa o razmjerima stradanja romskog stanovništva u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata slikovito govori podatak da je predratni popis stanovništva zabilježio oko 15 000 Roma (1931.), a prvi poslijeratni (1948.) samo 400-tinjak!

Autor: Danijel Vojak – znanstveni suradnik Instituta “Ivo Pilar”, Zagreb

tradanje Roma u Drugome svjetskom ratu i danas je nedovoljno istražena tema u mnogim europskim i drugim historiografijama. Na određeni način ovo stradanje ostalo je zanemareno u javnosti i u “sjeni” stradanja drugih dijelova stanovništva, poput Židova. Zbog toga neki koriste naziv “zaboravljeni holokaust” nastojeći objasniti manjak primjerenog odnosa vlasti i stanovništva prema stradanju Roma. Takav zanemareni odnos prema stradanju Roma prisutan je u hrvatskoj znanstvenoj i općoj javnosti. Unutar hrvatskoga obrazovnog sustava to se tek usputno spominje, a ni historiografija nije nakon 1945. i sve do danas pokazala veće zanimanje za proučavanje ove teme. Iznimkom od prethodne tvrdnje može biti primjer istraživanja Narcise Lengel-Krizman i njeni znanstveni radovi o stradanju Roma u koncentracijskom logoru Jasenovac. Prije same analize stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potrebno je spomenuti politiku nacističkih vlasti koje su u znatnoj mjeri utjecale na ustaške vlasti. Njemački nacionalsocijalistički “projekt” “Endlösung” (tzv. “Konačno rješenje”) dijelom se odnosio na Rome, a provodio se nasilnom eutanazijom i sterilizacijom, sve u cilju zaštite rasne čistoće njemačkog naroda. Romi su na području Europe bili jednom od prvih

žrtava Drugoga svjetskog rata, a mnoge europske države preuzele su nacistički brutalni model njihova istrebljenja. Nacionalsocijalističku praksu nad romskim stanovništvom preuzele su ustaške vlasti provodeći u praksi njemački Zakon protiv ciganske opasnosti, a u cilju stvaranja “čistoga hrvatskog životnog prostora”. Podloga takvoj politici dana je u Zakonskim odredbama o rasnoj pripadnosti i Zakonskoj odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, koje su donesene svega nekoliko tjedana nakon dolaska ustaša na vlast u NDH. Kako bi se ove zakonske odredbe provele bilo je potrebno ustanoviti rasnu pripadnost, zbog čega su vlasti sastavile Upute za sastav izjave o rasnoj pripadnosti. Na temelju ove Upute Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH-a donijelo je početkom srpnja 1941. odluku o provođenju obvezatnog popisivanja Roma, koje se provelo u idućim mjesecima. Istodobno, prvi slučajevi masovnijeg ubijanja Roma u NDH-u dogodili su se kao dio masovnijih likvidacija srpskog stanovništva u okolici Karlovca. Sljedeći potez ustaških vlasti prema Romima odnosio se na razmatranje pitanja njihove kolonizacije. Novoustrojeni Zavod za kolonizaciju u ljeto 1941. razmatrao je ovu mogućnost, posebice jer bi se njihovom kolonizacijom “riješila” njihova problematika (kriminalitet). No, ratne prilike spriječile su planove o kolonizaciji Roma, već su se ustaške vlasti odlučile za genocidno rješenje. U tom kontekstu deportacije Roma dogodile su se tek sredinom svibnja 1942. s donošenjem okružnice Ministarstva unutrašnjih poslova (pod političkim utjecajem njemačkih vlasti) u kojoj je bila zapovijed o njihovu prikupljanju, a zatim i odvođenju na prostor Jasenovca. Tada ustaške vlasti počinju sa sustavnom pljačkom imovine, nasilnim uhićenjima, deportacijama u logore i likvidacijama romskog stanovništva. Sustavno prikupljanje Roma u javnosti je predstavljeno kao pokušaj njihova “privođenja radu” i “zanatskog osposobljavanja”, dok su samim Romima govorili kako će biti naseljeni na imanjima iseljenih Srba Fotografija preuzeta sa stranice www.jusp-jasenovac.hr

i Crnogoraca na Kosovu, ili biti raseljeni u Bosnu ili na područja središnje Hrvatske, ili će biti preseljeni u „cigansku državu“. Po dolasku u logor jedan dio Roma odmah je likvidiran, a drugi dio u početku je smješten u selu Uštica u iseljenim srpskim kućama. Ubrzo je, zbog njihove brojnosti, dio Roma smješten u prekosavsko selo Gradina, u kojem su provedene najmasovnije likvidacije. Jedan dio Roma korišten je kao radna snaga u izgradnji tamošnjeg nasipa, no i oni su bili ubrzo ubijeni. Smatra se kako od srpnja 1942. u Jasenovcu gotovo da više i nije bilo Roma, izuzev manjeg broja koji su radili kao grobari i bili ubijeni početkom 1945. U ovome sustavnom teroru nad Romima u NDH-u nisu sudjelovale samo vlasti već im je pomagalo i domicilno stanovništvo. O tome svjedoči primjer sudjelovanja pripadnika njemačke manjine organizirane (“kulturbundaši”) koji su zajedno s lokalnim ustaškim vlastima sudjelovali u iseljavanju i pljačkanju na valpovačkom i virovitičkom području. No, nije samo njemačko stanovništvo sudjelovalo u progonima Roma, već su to većinom bili pripadnici većinskoga hrvatskog stanovništva. Hrvatski seljaci na dražbama su kupovali kućanske predmete deportiranih Roma poput stolova, ormara, kreveta, posteljine, ali i razna oruđa (kovački pribor i sl.). Na području Donjeg Miholjca prisvojene kuće Roma međusobno su si podijelili ustaše, dok su na županjskom, vukovarskom, ludbreškom i garešničkom području romske kuće porušene. Na ovaj način stanovništvo je sudjelovalo u pljački romske imovine, koja nije bila mala i beznačajna. Istodobno, jedan dio neromskih stanovnika nije mogao samo stajati i gledati, već je i vidljivo (javno) pokazivao suosjećanje prema svojim romskim sumještanima što pokazuju primjeri u Sokolovcu kraj Koprivnice, Valpovu i Kutjevu. O razmjerima stradanja romskog stanovništva u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata u najkraćem i najslikovitijem obliku dovoljno je reći kako su predratni popisi stanovništva zabilježili oko 15 000 Roma (1931.), a prvi poslijeratni popis stanovništva zabilježio ih je oko 400-tinjak (1948.).

✦

PORAJMOS

SLUŽBENO PRIZNANJE DANA SJEĆANJA NA PORAJMOS Inicijativa za službeno priznanje genocida nad Romima započela je u Hrvatskoj Jasenovačkom deklaracijom kojom se zahtijeva državno i općedruštveno priznanje romskog stradanja u Drugome svjetskom ratu, ponajviše zbog rastuće diskriminacije prema Romima, te poticanje istraživanja vezanih za to stradanje. Nakon toga je Romsko nacionalno vijeće pokrenulo zahtjev za službenim priznanjem što je Sabor i prihvatio u prosincu 2014. godine te donio Odluku o proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve porajmosa/holokausta koji se obilježava 2. kolovoza. Autorica: Bibijana Papo

olovoz je mjesec u kojem obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/ Holokausta. Prisjećamo se progona koji su Romi proživjeli za vrijeme Drugoga svjetskog rata u europskim zemljama, od nacističke Njemačke do NDH-a i drugih zemalja. Iako se središnja komemoracija 2. kolovoza održava na području bivšega koncentracijskog logora Auschwitz, u Poljskoj, u sjećanje na likvidaciju tzv. “ciganskog logora” u Auschwitzu i ubojstvo preostale grupe Roma i Romkinja logoraša, ovaj se dan obilježava i u brojnim drugim zemljama, a od 2012. i u Hrvatskoj. Tada se na romskom groblju u Uštici pored Jasenovca okupilo više stotina ljudi, a na komemoraciji je govorio i Branko Lustig, oskarovac i preživjeli logoraš koncentracijskog logora Auschwitz, koji je osobno svjedočio nestanku logora za Rome u Auschwitzu 2./3. kolovoza 1944. godine. Lustig je izjavio: “Čovjeka takvo sjećanje uvijek dirne, osobito mene koji sam bio u Auschwitzu, koji sam vidio takva ubijanja. Ovdje ih ima 15-16 tisuća, a možete misliti koliko ih ima rasutih po cijelom svijetu.” Romsko nacionalno vijeće, iako bez početne političke potpore nadležnih državnih institucija, i sljedećih je godina organiziralo komemoraciju na romskom groblju, a taj je javni događaj okupljao sve veći broj ljudi iz godine u godinu te je dobivao sve veću medijsku pažnju.

JASENOVAČKA DEKLARACIJA Romska je zajednica u Hrvatskoj sama započela put prema službenom priznanju genocida nad Romima. Prvi su koraci bili povezani s utvrđivanjem zajedničkih ciljeva te su sudionici međunarodne konferencije o genocidu nad Romima, održane u sklopu predsjedanja RH Desetljećem za uključivanje Roma, donijeli Jasenovačku deklaraciju kojom se u sedam točaka, između ostalog, zahtijeva državno i

općedruštveno priznanje romskog stradanja u Drugome svjetskom ratu, ponajviše zbog rastuće diskriminacije prema Romima, te poticanje znanstvenih i drugih istraživanja vezanih uz stradanje Roma u Drugome svjetskom ratu kao jedan od uvjeta za primjereno priznavanje njihova stradanja. U pripremi teksta Deklaracije sudjelovali su David Dragoljub Orlović, izvršni direktor RNV-a, Dragoljub Acković, zamjenik direktora Kancelarije za ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije, i Nezdet Mustafa, ministar bez portfelja u Vladi Republike Makedonije. Deklaraciju su potpisale brojne osobe iz javnog i političkog života iz Hrvatske i inozemstva i ona je dala dodatni vjetar u leđa svim prijašnjim nastojanjima. Sljedeći je korak bio postići i službeno priznanje 2. kolovoza kao Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve Porajmosa/ Holokausta. S takvim je nastojanjima 2014. započelo Romsko nacionalno vijeće, koje je u rujnu 2014. uputilo službeni zahtjev za priznanjem Hrvatskom saboru. Sabor je u prosincu 2014. prihvatio tu inicijativu i donio Odluku o proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve porajmosa/holokausta koji se obilježava 2. kolovoza (NN 151/14).

NOVA INICIJATIVA RNV-a Uz ovaj međunarodni dan, povezan sa stradanjem Roma u Auschwitzu, počinje se razmišljati i o obilježavanju sjećanja na genocid nad Romima proveden na području NDH-a. RNV sada pokreće ini-

RNV sada pokreće inicijativu za proglašenje nacionalnog dana sjećanja na romske žrtve Porajmosa u znak sjećanja na 19. svibnja 1942. Tog je dana, okružnicom Ministarstva unutarnjih poslova i odredbom Ustaške nadzorne službe, propisano prikupljanje svih Roma u NDH-u, nakon čega su započele deportacije Roma u Jasenovac, tj. njihovo masovno uništenje.

cijativu za proglašenje nacionalnog dana sjećanja na romske žrtve Porajmosa u znak sjećanja na 19. svibnja 1942. Tog je dana, okružnicom Ministarstva unutarnjih poslova i odredbom Ustaške nadzorne službe, propisano prikupljanje svih Roma u NDH-u, nakon čega su započele deportacije Roma u Jasenovac, tj. njihovo masovno uništenje. O tim događajima postoje brojni dokazi, među kojima su i svjedočanstva preživjelih: “U mjesecu maju 1942. svim Ciganima u D. Miholjcu bilo je rečeno, da će sa svojim porodicama biti preseljeni u neki drugi kraj, gdje će dobiti zemlju i kuće i biti stalno nastanjeni. Ova odluka državnih vlasti tzv. NDH izazvala je medju svim Ciganima u D. Miholjcu živu diskusiju, medjutim drugog dana bile su po organima vlasti tzv. NDH blokirane sve ciganske kuće, te im je bilo naredjeno da se spreme za polazak i da uzmu sobom samo najnužnije osobne stvari... Kasnije se u D. Miholjcu govorilo, da su svi ti cigani odvedeni u koncentracioni logor Jasenovac. Jedan ustaša pričao mi odnosno njegov otac mi je pričao, da su svi Cigani u koncentracionom logoru Jasenovac bili pogubljeni i da su morali prije svoje smrti sami sebi kopati jame... Pokretna imovina Cigana protjeranih iz D. Miholjca bila je prenesena u tadanje Općinsko poglavarstvo, a ciganske kuće medjusobno su si podijelili domaći ustaše.” [svjedočanstvo Janka Nikolića, 1951., Muzej romske kulture] Iako po mnogima još uvijek izostaje isprika i službeno priznanje Republike Hrvatske romskoj zajednici za genocid izvršen nad Romima u Drugome svjetskom ratu, pojedina pitanja pomaknuta su s početne točke i sve je više znanstvenih istraživanja, događanja, knjiga i drugih aktivnosti koje govore o genocidu nad Romima koji su ustaše počinile u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. S mrtve točke nije pomaknuto pitanje odštete Romima za te zločine, što nisu nikada primili, kao što nisu doživjeli ni povrat romske imovine, iako se zna da su Romima bile otete njihove kuće i druga imovina, kao i Židovima i Srbima, o čemu postoje brojni dokazi. ✦

PORAJMOS

Obrazloženje prijedloga RNV-a i Odluke Hrvatskog sabora o priznanju 2. kolovoza kao dana sjećanja

U Republici Hrvatskoj romska nacionalna manjina jedna je od 22 Ustavom priznate nacionalne manjine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pripadnici romskog naroda su uz pripadnike drugih naroda bili žrtve ustaškog režima u tzv. NDH. Od 1941.-1945. godine romski je narod s područja Hrvatske gotovo u cijelosti istrijebljen, a na prvom poslijeratnom popisu stanovništva (1948. godine) u Narodnoj Republici Hrvatskoj evidentirano je samo 405 Roma. Dosad je imenom i prezimenom utvrđeno 16.173 žrtava ustaškog Koncentracijskog logora Jasenovac romske narodnosti. Romi su bili ubijani i u logorima nacističke Njemačke i u logorima zemalja drugih nacističkih saveznika. Nakon Drugog svjetskog rata romska je žrtva zaboravljena i stoga marginalizirana u procesima komemoracije žrtava Drugog svjetskog rata, historiografiji, obrazovnim programima i udžbenicima, a romske se žrtve tek usputno spominju kada se nabrajaju stradalnički narodi u Drugom svjetskom ratu. Romska zajednica pokazuje važnost sjećanja na stradanje Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata te od 2012. godine, kao i u ostalim europskim državama, obilježava 2. kolovoza kao Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa / Holokausta. Tog se dana, u organizaciji Romskog nacionalnog vijeća, na romskom groblju Uštica u Spomen-području Jasenovac, organizira komemorativni skup kojem na kojem sudjeluju brojne osobe iz političkog i javnog života – predstavnici najviših državnih institucija, jedinica lokalne i područne samouprave, diplomatskog zbora, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica, kao i Romi iz cijele Hrvatske i drugih zemalja Europe, kako bi obnovili sjećanje na Porajmos / Holokaust Roma. Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa / Holokausta dan je na koji se komemoriraju sve romske žrtve Drugog svjetskog rata, a on se obilježava, na inicijativu romskih organizacija, 2. kolovoza u sjećanje na 2. kolovoza 1944. godine kada je 2897 Roma ubijeno u koncentracijskom logoru Auschwitz. Dva su nacionalna parlamenta dosad proglasila 2. kolovoz Danom sjećanja na romske žrtve Holokausta - 2005. godine je to učinio Parlament Republike Mađarske, a 2011. godine Parlament Republike Poljske. U sklopu predsjedanja Republike Hrvatske Desetljećem za uključivanje Roma, u Zagrebu i Jasenovcu je

2013. godine održana konferencija “Povezivanje povijesnog iskustva Roma u Europi s promicanjem tolerancije i nediskriminacije Roma“ na kojoj su usvojeni zaključci i preporuke konferencije u obliku Jasenovačke deklaracije. Njome se, između ostalog, zahtijeva državno i općedruštveno priznavanje romskog stradanja u Drugom svjetskom ratu u europskim i drugim zemljama, ponajviše radi rastuće diskriminacije prema Romima te poticanje znanstvenih i drugih istraživanja vezanih uz stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu kao jedan od uvjeta za primjereno priznavanje njihovog stradanja. Ovaj je prijedlog u sinergiji s Rezolucijom Europskog parlamenta o sjećanju na Holokaust, antisemitizam i rasizam od 27. 05. 2005. te s prijedlogom Pisane izjave Europskog parlamenta o ustanovljenju Europskog dana sjećanja na romske žrtve Holokausta 2. kolovoza (0029/2012).

PORAJMOS

JASENOVAČKA DEKLARACIJA

udionici Međunarodne konferencije “Linkage of the historical experience of Roma in Europe with the promotion of tolerance and non–discrimination of Roma” (“Povezivanje povijesnog iskustva Roma u Europi s promicanjem tolerancije i nediskriminacije Roma”) održane 23. i 24. svibnja 2013. u Zagrebu i Jasenovcu, te u sklopu predsjedanja Republike Hrvatske Desetljećem za uključivanje Roma 2005. – 2015., imajući na umu European Parliament resolution on remembrance of the Holocaust, anti-Semitism and racism (P6TA(2005)0018) od 27.svibnja 2005. i podupirući Written declaration in European Parliament on establishing a European Day of Remembrance for Victims of the Roma Holocaust (0029/2012) od 10. rujna 2012., te ostale relevantne dokumente, ovim putem zaključuju: 1. Nad romskim stanovništvom u mnogim europskim i drugim zemljama za vrijeme Drugoga svjetskog rata izvršeni su brojni zločini koji su imali za cilj njihov genocid, odnosno sustavno istrebljenje, a doveli su do Porajmosa. Ovaj zločin je dugi niz godina bio sustavno prešućivan. 2. Potrebno je državno i opće društveno priznavanje romskog stradanja u Drugom svjetskom ratu u europskim i drugim zemljama, ponajviše radi rastuće diskriminacije prema Romima.

3. Potrebno je poticanje znanstvenih i drugih istraživanja vezanih uz stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu kao jedan od uvjeta za primjereno priznavanje njihovog stradanja. 4. Potrebno je unapređivanje i usklađivanje rada obrazovnih institucija u europskim i drugim zemljama kako bi se na primjeren način educiralo stanovništvo o stradanju Roma za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U ovom kontekstu potrebno je poticati unapređivanje poznavanja romske kulture, jezika i povijesti na obrazovnim institucijama na svim razinama. 5. Potrebno je poticati javne i druge medije u europskim i drugim zemljama da na primjeren način informiraju stanovništvo o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu. 6. Potrebno je poticati državne i druge institucije i organizacije na primjereno obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve Porajmosa (2. kolovoza), posebice na mjestima njihovog stradanja. 7. Potrebno je poticati muzejske i druge slične institucije u europskim i drugim zemljama na organiziranje kulturno – edukacijskih aktivnosti o stradanju Roma u Drugom svjetskom ratu. U onim institucijama, gdje za to postoje adekvatni uvjeti, potrebno je osnivanje posebnih odjela koji su posvećeni Porajmosu.

Međunarodna konferencija Dekade 23. 5. 2013. u Zagrebu

Potpisivanje Jasenovačke deklaracije – dr. Dragoljub Acković i ministar Nezdet Mustafa (potpisuje)