“To su oni iz sindikata. VeËeras imaju posla, nije sigurno iÊi pješice, djeluju u ovom podruËju. Bolje bi bilo da uete u auto.” Barcelona je bila opasan grad, ali katkad je radije hodao, vraÊao se kuÊi bez pratnje, iako je to bilo nepromišljeno. Ovo je bila posebna noÊ, bilo mu je potrebno da prošeÊe sam, da uživa u opasnosti, da se izgubi meu sjenama. Bilo mu je potrebno da osjeti moÊ tame, da se prisjeti starih vremena, kad je njegovo ime bilo Bitrú i kad je bio samo princ koji je težio postati novi Asmodeo. Uvijek je bilo tako, veÊ stoljeÊima. Sada je drugi Bitrú zauzeo njegovo mjesto, drugi princ koji Êe ubrzo postati novi Asmodeo. Uskoro se njegova silueta izgubila u noÊi. U to su se doba samo magla i nekoliko starih kurvi, usred smrada luke Barcelonete, vukli ulicama. Sakrio se u tami nekog haustora, priËekao nekoliko minuta i ponovno stavio masku. Prošao je kroz trijemove. Ljeto Êe biti veoma vruÊe. Pogledao je na drugu stranu Avenije Izabele II., prema zgradi Burze. Nikoga, ni duše. U to se doba taj dio Barcelone pretvarao u grad sjena. To mu se svialo. Razmišljao je o tome kad ga je netko primio za ruku. “Želiš li se malo zabaviti sa mnom?” Okrenuo se i odmaknuo ruku. Dotaknulo ga je nekakvo strašilo od žene, neko prljavo i smrdljivo stvorenje, vreÊa svih moguÊih bolesti. “Pusti me!” “Tako si ružan da pokrivaš lice? Ja volim pervertite.” Pomislio je kako bi je mogao ubiti. No gaenje koje je osjetio prema njoj spasilo joj je život. Brzo se udaljio. Presjekao je Ulicom Avinyó i nekoliko minuta nakon toga došao na Trg Real. Htio ih je ponovno pogledati. KroËio je na trg. Meu palmama i na kamenom postolju nalazile su se dvije svjetiljke sa šest krakova s fenjerima od bronce, Ëelika i stakla.
12