Page 1


2


Esteban Martín i Andreu Carranza

Gaudíjev kljuË prevela sa španjolskog Silvana RogliÊ

Fraktura 3


Naslov izvornika La Clave Gaudí ∞ Esteban Martín i Andreu Carranza, 2007. ∞ za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. ∞ za prijevod Silvana RogliÊ i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-099-9 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 709612

4


PRVI DIO

Vitez

5


6


1

Barcelona, 6. lipnja 1926. “Mora izgledati kao nesretan sluËaj. Jasno?” rekao je muškarac s maskom dubokim glasom. “Ne brinite se, Asmodeo. Tako Êe i izgledati”, potvrdio je jedan od dvojice likova koji su se prestravljeni nalazili pred njim. Obojica su došla u kriptu u vrijeme koje je odredio muškarac kojeg su zvali Asmodeo. Bili su obuËeni u crne vunene halje i pokrili su glave velikom kukuljicom. Zatim su se zaputili prema oltaru, peterokutu izdubljenom u bloku crnoga mramora, gdje ih je Ëekao Asmodeo. Kripta, smještena ispod veliËanstvene rezidencije Sedam vrata, bila je osvijetljena malenim svijeÊama na zidovima, a njihov je plaviËasti plamen tvorio avetinjsku atmosferu. Dva svijeÊnjaka, smještena na obje strane oltara, osvjetljivala su Asmodeov lik, koji je pripremao kalež za ceremoniju. Položio ga je polako na oltar i podigao pogled prema dvojici s kukuljicama. Slaba svjetlost osvijetlila je njegovu venecijansku karnevalsku masku. Krio je lice, koje nikad nijedan Ëlan bratovštine Menzole nije vidio. Blagim pokretom desne ruke dao im je znak da mogu govoriti. “Dugo smo ga pratili, kao što ste nam i naredili. Starac uvijek ide istim putem. Izae iz radionice oko pola šest popodne i zaputi se prema crkvi na Trgu Sant Felip Neri”, rekao je viši žbir. “To je lijepa šetnja.” 7


“Stari misli da je to dobro za njegovu reumu”, potvrdio je drugi ubojica. Ovaj je bio krupniji od kolege i visoka glasa, koji nije odgovarao okrutnoj fizionomiji. Iako, kad se malo bolje pogleda, obojica su bila dosta sliËna. Kao da zlo, uz mala odstupanja, uvijek oblikuje isto lice. “Ide kroz Gran Vía i prijee na drugu stranu ploËnika u visini Bailén, pokraj Trga Tetuán. Onda ide Trgom Urquinaona, pa Fontanellom do Puerte del Ángel. Otuda nastavlja Ulicom Arcs, Trgom Nova, Ulicom Bisbe, kroz luk Sant Severa i stiže, kao što smo vam rekli, do Sant Felipa Nerija”, rekao je i pogledao svoga kolegu da dopuni informaciju. “Stari ostaje u kapelici do zatvaranja. Nakon toga se vraÊa istim putem…” “Ali na povratku na Trgu Urquinaona zaustavlja se na kiosku i kupuje popodnevno izdanje lista La Veu de Catalunya. Onda se vraÊa u radionicu”, odrješito je rekao kolega. “VraÊa se oko deset naveËer”, zakljuËio je drugi. Da su mogli vidjeti lice maskiranoga, uvjerili bi se da se zadovoljno nasmiješio. Definitivno su dobro radili. Nije pogriješio što ih je izabrao meu svim Ëlanovima Menzole. “Stari je postao pravi svetac. Tko bi to rekao! PosjeÊuje li koga?” “Oca Agustína Masa, u crkvi San Felipe Neri.” “On je njegov ispovjednik”, potvrdio je ubojica visokoga glasa. “Izabrao sam vas jer ste najbolji. Ne smijete ni u Ëemu pogriješiti.” “Ne brinite se”, rekao je onaj viši. Drugi je zastao u nedoumici i Asmodeo je to primijetio. “Ima li problema?” “DjeËak.” “DjeËak?”

8


“Da. Sa starcem je odnedavna i djeËak. Živi s njim u radionici, provjerili smo.” “Otkad?” “Unatrag nekoliko mjeseci.” “Koliko?” “Gotovo godinu dana… Jedanaest mjeseci.” “A zašto djeËak živi u radionici s ludim starcem?” Dok su njih trojica razgovarala, poËeli su ulaziti drugi s kukuljicama. Kako su ulazili, tako su zauzimali svoja mjesta, po redu, na udaljenosti od nekoliko metara, iza dvojice ubojica koji su razgovarali s Asmodeom. Zauzimali su crne i bijele ploËe kao u šahu i izgovarali Ëudne rijeËi. RijeËi koje su kako su ih ponavljali bivale sve glasnije, pa je nastajao težak, dubok žamor ∑ Ëinilo se da dopire iz same zemljine utrobe. Asmodeo je, gotovo šaptom, ponovno postavio to pitanje, gotovo za sebe: “Zašto djeËak živi u radionici s ludim starcem?” Žbir visokoga glasa pokušao je olakšati situaciju: “Katkada ujutro šetaju bez cilja, a popodne idu na misu. Mislim da se ne moramo brinuti zbog djeËaka. Možemo…” “Ne!” odrješito je rekao Asmodeo. “Dva nesretna sluËaja izazvala bi previše sumnje.” “Ne brinite se zbog malenoga. Neutralizirat Êemo ga. On je samo to. Dijete.” “Jesu li u rodu?” “Mislimo da nisu. Stari je živio sam u radionici, poput isposnika. Veoma Ëudan tip.” “Da, veoma Ëudan. ProtraÊen život, a nadam se da Êete njegovu dušu predati Bogu sutra popodne. Onda Êete mi donijeti njegovu tajnu.” “Uvijek je nosi sa sobom?” upitao je onaj visokoga glasa. “Uvijek. »ak spava s njom”, potvrdio je. “Uklonite ga, pretraži-

9


te ga i donesite mi njegovu tajnu. Imate malo vremena, no dovoljno, dok se svi ne okupe oko njega. Ne želim pogreške.” “NeÊe ih biti. Možete imati povjerenja u nas.” “Nadam se.” I oni su se nadali. Za svoje dobro. Obojica su znala da Asmodeo ne oprašta pogreške. “Dei Par! Dei Par! Dei Par!” Bila je to fraza koju su svi u kukuljicama, njih dvadesetak ukljuËujuÊi i šefa, neprestano ponavljali otkad su stigli. NeobiËna je molitva bivala sve glasnija. Ono što je poËelo kao usrdna molba, pretvorilo se u grËevit, iscrpljujuÊi pjev. U zaklinjanje skupine luaka koji su zazivali besmisleno ime… “Dei Par!” Asmodeo je pružio ruku prema dvojici ubojica i obojica su poljubila prsten s peterokutnim kamenom od crnog oniksa, simbol njegove moÊi. Kad je vika poprimila razorni ton, gotovo neljudski, dvojica su ubojica uronila ruke u krv što se nalazila u metalnoj posudi koju je nekoliko trenutaka prije toga držao Asmodeo. Svi su u savršenom redu prošli ispred oltara i uronili ruke u crni metalni kalež. Zaklinjanje je sada doseglo vrhunac. Ljudi u kukuljicama poËeli su se ljuljati poput vala dok su prinosili ruke licu i mazali ga krvlju. Asmodeov je suhi glas otvorio to mraËno more i dvojica su ubojica izašla odande prolazeÊi izmeu dva reda koja su tvorili ljudi u kukuljicama ostavljajuÊi za sobom mlaz krvi. Morali su ispuniti zadatak. MraËni valovi zatvorili su se za njima, valjali se prolazom. »lanovi kongregacije plakali su, na koljenima izvikivali ime, kleËali na podu kao opsjednuti nekom nastranom silom i lizali krvavi trag koji su za sobom ostavila dvojica odabranika. “Dei Par! Dei Par!” Ubrzo nakon toga muškarac kojeg su zvali Asmodeo ostao je sam u kripti. Napokon, nakon toliko vremena, tajna Êe biti u njegovim rukama. Možda je starac najbolji meu svojima, ali ne može 10


se istovremeno služiti i Bogu i avlu. Još u studentskim danima poËeo je uËiti sve drevne spoznaje, tajno umijeÊe graditeljâ, majstorâ gradnje. U to su ga vrijeme Ëlanovi Menzole htjeli primiti, ali on je odbio uÊi u njihovu bratovštinu. Neprijatelji Menzole, Sedam vitezova Morije, uhvatili su ga i ubrzo nakon toga, pod utjecajem njihova moÊnoga mecene, kad je veÊ znao za tajnu, postao je najbolji od njih i Ëuvar najveÊe tajne. Ali Ëlanovi bratovštine Menzole uvijek su motrili, pazili na sve njegove poteze tijekom godina. Stari je dobio dar, otkrivenje i naredbu da dovrši Veliko Djelo. »lanovi Menzole bili su spremni sprijeËiti ga. Stari, poput Mojsija, nikad neÊe uÊi u ObeÊanu zemlju. Nikad neÊe biti ObeÊane zemlje. Asmodeo je znao dokle je došao. Starac je radio Ëitav život s jednom jedinom idejom. Ta ideja samo što nije dovršena. Zacrtao je kartu, godinama je razvijao svoj projekt, znao je toËan smještaj, toËke, koordinate, strukture, kombinaciju pravih simbola, jezik tajni. »lanovi Menzole pustili su ga godinama na miru dok su ih uhode obavještavali o svakom napretku. Nisu ga ometali. »ak su mu pomagali. Starac je i ne znajuÊi radio za njih. Oni su znali, otpoËetka, kad se i gdje izvršila predaja. Sad je došlo vrijeme da umre. “Dei Par”, mislio je Asmodeo. “Jednaki bogovi. Barcelona, grad vjeËnoga dvojstva. Osnovali su je Heraklo, sunce, svjetlo, ali i mjesec, Tanit, tama. Izabrani grad. Dei Par. Došlo je naše vrijeme.” Asmodeo je znao sakriti svoju pravu osobnost, to je bilo kljuËno. Samo je on imao pristup tajnim prolazima. »ekao je dovoljno dugo sve dok nije bio siguran da je sam. Sad Êe ponovno vratiti izgled uvaženoga graanina. Izašao je ogrnut tamnim ogrtaËem, stišÊuÊi štap u lijevoj ruci. Dva Ëuvara iz njegove osobne pratnje Ëekala su ga vani. VozaË je otvorio vrata hispano-suize parkirane na ploËniku. On je naËinio pokret koji su svi odmah shvatili. Nije se bio udaljio ni nekoliko metara kad ga je paralizirala zaglušna buka, zaËulo se nekoliko pucnjeva, vriska. Dvojica Ëuvara ubrzala su prema sredini ceste. Jedan od njih prišao mu je i rekao: 11


“To su oni iz sindikata. VeËeras imaju posla, nije sigurno iÊi pješice, djeluju u ovom podruËju. Bolje bi bilo da uete u auto.” Barcelona je bila opasan grad, ali katkad je radije hodao, vraÊao se kuÊi bez pratnje, iako je to bilo nepromišljeno. Ovo je bila posebna noÊ, bilo mu je potrebno da prošeÊe sam, da uživa u opasnosti, da se izgubi meu sjenama. Bilo mu je potrebno da osjeti moÊ tame, da se prisjeti starih vremena, kad je njegovo ime bilo Bitrú i kad je bio samo princ koji je težio postati novi Asmodeo. Uvijek je bilo tako, veÊ stoljeÊima. Sada je drugi Bitrú zauzeo njegovo mjesto, drugi princ koji Êe ubrzo postati novi Asmodeo. Uskoro se njegova silueta izgubila u noÊi. U to su se doba samo magla i nekoliko starih kurvi, usred smrada luke Barcelonete, vukli ulicama. Sakrio se u tami nekog haustora, priËekao nekoliko minuta i ponovno stavio masku. Prošao je kroz trijemove. Ljeto Êe biti veoma vruÊe. Pogledao je na drugu stranu Avenije Izabele II., prema zgradi Burze. Nikoga, ni duše. U to se doba taj dio Barcelone pretvarao u grad sjena. To mu se svialo. Razmišljao je o tome kad ga je netko primio za ruku. “Želiš li se malo zabaviti sa mnom?” Okrenuo se i odmaknuo ruku. Dotaknulo ga je nekakvo strašilo od žene, neko prljavo i smrdljivo stvorenje, vreÊa svih moguÊih bolesti. “Pusti me!” “Tako si ružan da pokrivaš lice? Ja volim pervertite.” Pomislio je kako bi je mogao ubiti. No gaenje koje je osjetio prema njoj spasilo joj je život. Brzo se udaljio. Presjekao je Ulicom Avinyó i nekoliko minuta nakon toga došao na Trg Real. Htio ih je ponovno pogledati. KroËio je na trg. Meu palmama i na kamenom postolju nalazile su se dvije svjetiljke sa šest krakova s fenjerima od bronce, Ëelika i stakla.

12


Dignuo je štap i nasrnuo na životinju koja je bila iskovana na jednoj od njih, smotanu zmiju. Udarci su odjeknuli trgom. “Ej, luaËe! Šta ti je skrivila jebena lampa?” Okrenuo se i ugledao pijanca koji mu je i dalje, ljuljajuÊi se, govorio da ostavi svjetiljku na miru. Pijanac ga je pogledao. Posljednje što je taj nesretnik vidio u životu bile su oËi njegova napadaËa. Strah ga je paralizirao. Sigurnim pokretom Asmodeo je izvukao držak štapa i zabo mu oštricu maloga maËa u srce. Zadovoljno se nasmiješio. VeËeras Êe dobro spavati.

13


2 6. lipnja 2006. Juan Givell osjeÊao se poput guštera na suncu. Sjedio je na klupi u vrtu staraËkoga doma i pitao se je li sve što je u naletima prolazilo njegovom glavom sanjao, zamišljao ili doista jednom proživio. Imao je devedeset dvije godine, barem je tako Ëuo. Jutros? JuËer? Juan Givell nije znao. Njegovo je pamÊenje bilo poput leta galebova. U svakom sluËaju, bio je sretan na suncu. Na klupi. U vrtu. Mlada medicinska sestra obuËena u bijelo, kao i svako jutro, ostavila ga je ondje, na njegovoj omiljenoj klupi. “Je li vam dobro ovdje?” “Jest, dušo. Kako se zoveš?” “Eulalia.” “Baš lijepo! Kao svetica. Zaštitnica Barcelone. MuËio ju je namjesnik Dacijan 304. godine, tijekom progona koji je naredio Dioklecijan. Njezina je svetkovina 12. veljaËe.” Ti trenuci prosvjetljenja neprestano su iznenaivali medicinsku sestru. “To je moja klupa, zar ne?” upitao je starac. “Jest, klupa na kojoj sjedite svako jutro.” “Lijepo je ovdje, veoma mi se svia na ovoj klupi.” “Znam. Ako vam što zatreba, ovdje sam.” “Hvala, dušo.” 14


“Nema na Ëemu.” Medicinska se sestra htjela udaljiti, kad je Juan Givell upitao: “Kako se zoveš, dušo?” “Eulalia… kao svetica. Znate, zaštitnica Barcelone koju je muËio Dacijan.” “Da, baš lijepa priËa. I užasna.” Eulalia Pons udaljila se ražalošÊena. VeÊ dvije godine radi u domu, ali nikad se neÊe naviknuti. »emu to tužno ljudsko propadanje? Koji je njegov smisao? Jedno je bilo znati da postoji, a nešto sasvim drugo proživljavati to svaki dan, njegovati sve one starce koji nisu znali ni gdje im je desna ruka. Otkad je poËela raditi u staraËkom domu, Eulalia je prestala vjerovati u Boga. Starac je ostao sam. Prepustio se ljuljuškanju prošlosti, kad je netko sjeo kraj njega. “Želiš li bombon? Kad si bio djeËak, volio si ih.” Juan je pogledao ulijevo, prema visokom i snažnom muškarcu koji mu je ponudio bombon. Izgledao je kao košarkaš. Nasmijao se divu i prihvatio ponudu. Odmotao je papiriÊ i stavio ga u usta drhtavim rukama. “Dobar je.” “Znam. Kako si, Juane?” “Dobro, veoma dobro. Idemo sakriti tajnu?” “Ne, Juane, to je veÊ davno prošlo. SjeÊaš se?” “Ne.” Div je znao da sad laže. “Znam da se sjeÊaš. Povremeno, ali sjeÊaš se.” “Ti ne možeš biti onaj div. On je mnogo stariji od mene. Tvoja je brada gusta i tamna kao one noÊi. A prošlo je toliko vremena…” “Za mene nije. VeÊ sam davno sklopio pakt s vremenom.” “Sanjam.” “Sad ne, Juane. Možda prije, ali sad ne. Ovdje sam, kraj tebe.” “Dakle neÊemo skrivati tajnu?” 15


“Ne, Juane. Sad je moramo uzeti. Došao je taj dan. Plan se mora ispuniti.” Juanovo je sjeÊanje dolazilo i odlazilo. Znao je da ona, njegova unuka María, mora dovršiti djelo. Zato je div došao. Ali godinama ju je pokušavao zaštititi odmiËuÊi je od svega onoga. “Ona je sve što imam. Ubit Êe je. Ako saznaju, ubit Êe je.” “Mi Êemo je štititi.” “Kao i uËitelja?” Div nije odgovorio. “Moja mi je unuka sve, sve što imam na svijetu”, ponovio je. Div je znao da mora iskoristiti taj trenutak, prije nego što tama ponovno obuzme pamÊenje Juana Givella. “Glava mi je poput crne rupe. Katkad sve nestane. Mislim, tako sam Ëuo… Kažu da gubim razum… ali uvijek zaboravim što kažu.” “Ona Êe doÊi, kao i svako popodne.” “Uvijek doe?” “Da, otkad se vratila. Kažem ti, svako popodne.” “Da, znam da dolazi. Ali ne i da dolazi svako popodne.” “E, pa dolazi.” “Ona je dobra unuka. Dakle moram joj predati…?” “Da. Sve joj reÊi, sve Ëega se sjeÊaš.” “Ne znam kamo sam je sakrio. Ti si ostao vani. Nisi htio iÊi sa mnom.” “Nisam mogao. Nisam to smio, smio sam te samo štititi. Ti si Ëuvar. Ja sam te samo dignuo na svoja ramena da te prenesem preko rijeke. To je moj posao, ja sam tek sluga Gospodnji.” “Da, Ëuvar i pol!”

Da, Ëuvar i pol, pomislio je taj visoki i snažni muškarac. Njegove su velike i tamne oËi okružene malenim borama bile pune dobrote. »inilo se da njegove oËi pretražuju vrijeme. On, Cristóbal, zakleo se da Êe služiti najmoÊnijem gospodaru na zemlji. Zato je sad bio 16


ovdje, kraj toga starca koji se teškom mukom prisjeÊao i Ëiji je Ëuvar, zaklevši se, veoma davno postao. “Ona Êe doÊi. Moraš joj reÊi sve Ëega se sjeÊaš”, ponovio je div. Juan je i dalje šutio. “Ovdje mi je…” govorio je sam sebi prinoseÊi ruku prsima. Kad je ponovno pogledao nalijevo, diva više nije bilo. Sjetio se. On je vitez. Vjerojatno posljednji vitez. Morao je održati obeÊanje koje je dao don Antoniju. BuduÊnost svijeta bila je tu, izgubljena u nekom kutu njegove glave. Sjetiti se, sjetiti se. Nije ostalo mnogo vremena.

17


3 To je popodne María Givell otvorila ulazna vrata koja su vodila u staraËki dom smješten u Ulici Numancia, u mirnom podruËju iza Diagonale i blizu Ille. Dom je imao velik vrt u kojem su starci mogli šetati ili sunËati se. Od povratka iz Sjedinjenih Država, prije tri mjeseca, nije prošao nijedan dan, a da nije posjetila djeda. Katkad je ne bi prepoznao. María bi sjedila kraj njega, uz prozor, i provodila vrijeme priËajuÊi mu o sebi ili ËitajuÊi mu knjigu dok ne bi isteklo vrijeme posjeta. Nije imala stalan posao, a ono malo vremena koje je provodila u Zakladi, dva dana tjedno, omoguÊivalo joj je da bude s djedom najviše što može. To mu je dugovala. Dugovala mu je za sve. Živjela je s njim od majËine smrti. Kad je navršila sedam godina, prvi ga je put pitala što se dogodilo. Njezina je majka umrla pri poroaju. Djed nikad nije saznao tko je otac. Nije volio razgovarati o toj temi. Njezino je djetinjstvo bilo dugo ugodno jutro uz starca koji ju je uvijek Ëuvao, Ëitao joj knjige, priËao priËe, vodio je u Park Güell, u Sagradu Familiju, na izlete u Montserrat ili u kino na crtane filmove, koje je toliko voljela. Ni u adolescentskoj dobi nije pravila probleme tom starcu koji se uvijek brinuo za nju. Bila je sjajna uËenica, prava štreberica s užasnim aparatiÊem za zube, pomalo šutljiva i osamljena te je stoiËki podnosila uvrede školskih kolega.

18


Dok je studirala, pojavile su se prve naznake djedove bolesti. Kad je završila studij, navalio je da nastavi studirati u Sjedinjenim Državama. “NeÊu te ostaviti, djede. Ne sada”, rekla mu je. Bio je tvrdoglav. Isprogramirao joj je život. “Ne možeš i ne trebaš se sad brinuti o meni. Imam devedeset godina i mozak mi kopni. Bit Êe mi dobro u domu. Moraš iÊi u Sjedinjene Države, samo Êe me to usreÊiti. I uËi, dovrši školovanje. Ondje su najbolji. Kad se vratiš, posjeÊivat Êeš me koliko god budeš htjela.” Tako je i uËinila. Nikad nije proturjeËila djedu. On nikad nije povisio glas, nikad je nije kaznio. Nikad se nije ponašao prema njoj kao prema djetetu, uvijek kao prema nekomu sebi ravnom. Djeca su ljudi, ne patuljci, govorio bi. Djeca sve razumiju ako im dobro objasniš. To je i Ëinio. Dobro joj je objašnjavao stvari. Njegova je odluka bila najbolja. María je to tako shvatila. New York joj je otvorio pogled u novi svijet. Sad je imala dvadeset šest godina. Bila je odluËna i privlaËna djevojka. Pomagala je u Zakladi i dovršavala doktorski rad. Sjajna povjesniËarka umjetnosti koja je, iako nije bila lijepa, privlaËila poglede svih onih koji su mogli prepoznati zavodljivost njezinih prelijepih zelenih oËiju. Bila je visoka, vitka i uznemirujuÊe zaobljena struka. Ali, možda zbog svoga osamljenog i uvijek zaštiÊenog djetinjstva, oko nje se širila aureola melankolije i bespomoÊnosti. “Bolest napreduje. U posljednje se dvije godine ozbiljno pogoršala. Znam da nije utjeha, ali vaš djed… no, rijetki dožive njegove godine”, rekao joj je ravnatelj doma prije nego što ju je pustio da ue i vidi ga. María je slušala objašnjenja. “Ima trenutke lucidnosti, rijetke bljeskove… ali sve rjee. Radimo samo ono što je u našim rukama: njegujemo ga što bolje možemo, znate veÊ da za tu bolest nema lijeka.”

19


“Trebala sam ostati.” “A što biste uËinili u ove dvije godine? Ništa. Gledajte, kao što sam vam rekao, ispravno ste odluËili. Ni vi ga ne biste bolje njegovali. Mnogi ljudi to ne razumiju. Ali mi smo tu zato da im posljednje godine uËinimo podnošljivijima.” LijeËnik je zastao u objašnjavanju kako bi ubrzo odluËno ustvrdio: “Niste ništa mogli uËiniti.” “Kako je danas?” “Ovih je dana malo nervozan, uzbueniji nego inaËe.” “Da, shvatila sam tijekom posljednjih posjeta.” “Iskoristite trenutke bistrine. NeÊe ih imati još mnogo.” “Pretvorit Êe se u biljku?” LijeËnik joj nije mogao lagati. Ni uljepšati odgovor kako je obiËno Ëinio s drugim, ne baš hrabrim Ëlanovima obitelji. “Pitanje je vremena.” “Ima dana kad me ne prepoznaje.” “To je normalno. I doÊi Êe dan kad Êe vas potpuno zaboraviti. To je tako, ne možemo se zavaravati.” Dok je hodala prema sobi, prisjeÊala se rijeËi koje joj je rekao kad ju je zamolio da ga prijavi u staraËki dom. “Moj je mozak poput leta galebova. Život mi je bio lijep, María. Veoma intenzivan. Tebe sam volio najviše na svijetu. Ti si moj pravi ponos, iako se vjerojatno toga ubrzo neÊu više ni sjeÊati. Bit Êe mi dobro. Ne možeš se i ne smiješ brinuti o meni. Idi, studiraj, zabavi se najbolje što možeš. »ekat Êu te. UnatoË tome što se neÊu sjeÊati ni tvoga ni svoga imena, želim da znaš da te volim više od svega na svijetu.” Stalno iznova ponavljao je svoja objašnjenja. JednoliËno i uporno ponavljao je isto. Da, bolestan je, neizljeËivo bolestan, pomislila je djevojka prije no što se zaputila na drugi kontinent. Ušla je u sobu. Sjedio je pred otvorenim prozorom i prišla mu je s lea, polako, nježno ga je zazvala, gotovo šaptom. Nije znala hoÊe li je prepoznati, možda ga je izgubila zauvijek. Trebala se držati prirodno, bez uzrujavanja i sentimentalnih ispada. Stala je pred

20


njega ne zaklanjajuÊi mu snop zlatnoga svjetla koje je kupalo njegovo lice. “Bok, djede. To sam ja, María.” Nije odgovorio. Njegov odsutni pogled nije bio usredotoËen ni na što u sobi. Sjela je kraj njega i Ëekala. Poslije ga je uzela za ruku. “María?” “Da, djede.” Dodir unukine ruke vratio ga je iz dubokog ponora. “Zašto nisi ništa rekla kad si ušla?” “Nisam ti htjela smetati”, slagala je. Oboje je šutjelo. “Znaš li tko sam?” upitala je María nakon pet minuta. “Znam, dušo, znam. Nisam sasvim blesav, samo povremeno”, našalio se djed. “HoÊeš da ti Ëitam nešto?” “Ne, moram ti nešto reÊi. Ali prije mi reci kako si ti. Izlaziš li s kim?” “Da.” “Kako se zove?” “Miguel.” Djed se iznenadio. “Nije se ni mogao zvati nikako drukËije. Miguel!” izgovorio je veoma glasno. “Kao onaj koji je ulovio zmaja. »ime se bavi?” “Ne lovi zmajeve, djede, ako te to brine”, našalila se María. “Dobro, to je samo pitanje vremena. O tome sam ti htio govoriti. Ali prije mi reci Ëime se bavi. Reci mi nešto o njemu. I pogotovo voli li te.” Šutjela je nekoliko trenutaka, svaki ju je dan pitao isto. Duboko je udahnula i dala mu isti odgovor: “Jako, djede, jako.” Htjela je dodati “koliko i ti”, ali zastala je. “MatematiËar je. Predaje na fakultetu i usto je istraživaË.”

21


“To znam. Prije Ëetiri godine dobio je Medalju Fields, nešto poput Nobelove nagrade za matematiku. Kad je imao trideset šest godina… Ali voli li te iskreno?” María se više nije Ëudila toj nepostojanosti sjeÊanja, pokušavala je nastaviti razgovor. “A što istražuje?” “Pa, pokušava razriješiti jedan od sedam problema ovoga tisuÊljeÊa. »itave dane provodi u proraËunima neËega što ne razumijem, teorije i pretpostavke o geometrizaciji. Ali nemoj misliti da je knjiški moljac. Takoer je zabavan, mnogo ga toga zanima, glazba, knjige. Napokon, Miguel živi u stvarnom svijetu.” “Tako i treba. Ne možemo biti dobri u neËemu ako nemamo jasnu predodžbu o stvarima. Moj je uËitelj govorio da priroda daje najbolja rješenja. Samo treba znati gledati… Zna li on tebe gledati? Voli li te iskreno, María?… HoÊu reÊi, kanite li se vjenËati, zasnovati obitelj… Ja sam stara olupina i ne razumijem baš dobro današnje parove, koji samo izlaze poput prijatelja. Bez obveza… Svatko ide na svoju stranu, slobodni, neovisni, usredotoËeni samo na svoju karijeru.” María je prije nego što je otišla u Sjedinjene Države raspravljala u nekoliko navrata s djedom o tome, ali danas se razveselila. OËekivala je da Êe ga zateÊi u gorem stanju. Razgovor, mogla se u to uvjeriti, udaljavao ga je od njegove crne rupe. Kad Êe se opet vratiti u nju? “Bi li mogla sve ostaviti zbog njega? A tvoj momak? Bi li mogao ostaviti matematiku, svoju karijeru zbog tebe, samo zato što te voli?” Izrekavši te rijeËi, djed se okrenuo i pogledao je u oËi. María se stresla, bila je sretna jer je savršeno lucidan. Takvoga ga se sjeÊala. Ali to ju je pitanje malo uznemirilo. Bi li doista bila u stanju? A on? Bi li Miguel ostavio sve zbog nje? Sve? Što je to sve? Dobar posao, profesionalno priznanje, lijep stan, udoban život bez napetosti i… Što još? 22


“Moraš mi reÊi istinu…” navalio je starac. “Djede, mi… ne želimo se vezati… OsjeÊamo privlaËnost, ali odrasle smo osobe, neovisne, shvati me. Svijet se mnogo promijenio otkad si ti bio mlad. Posao nam je veoma važan, poštujemo jedno drugo. Ne želimo zasnovati obitelj, volimo se i…” Djed je zavrtio glavom i ponovno se okrenuo prema prozoru, gledao je van, gužvu na ulici. “Nema veze. NeÊemo se svaati zbog toga, ali sve mi je to jako Ëudno… Današnja je mladež takva. Danas ti moram reÊi stvari koje Êe ti zauvijek promijeniti život. I bojim se jer ono što Êu ti reÊi mogu shvatiti samo doista zaljubljeni, oni koji su spremni dati sve za ljubav, a da ne dobiju ništa zauzvrat. Kad naeš nekoga zbog koga si spremna na to… Kad naeš nekoga tko je spreman dati sve za tebe, onda Êe se dogoditi Ëudo… Znam da to više nije u modi, ali živjeti, a ne znati što je prava ljubav, tako je tužno…” María nije znala što bi odgovorila. Miguel ju je privlaËio, dijelili su neke sklonosti, bilo im je dobro u krevetu, izlazili su na veËere, Ëesto su se viali, ali bili su slobodni i bez obveza. Osim toga u onome najvažnijem nije, niti bi razoËarala djeda: bila je osoba Ëvrstih uvjerenja, poštovala je njegove pouke i držala do njih. Starac se ponovno okrenuo pa je gledao lice svoje unuke. Iz njegova je pogleda zakljuËila da je savršeno dobro, Ëinilo se da mu se vratilo pamÊenje, iako je znala da je sve samo privid, da se u bilo kojem trenutku može ponovno izgubiti u ponoru. “Ne budi tužna, María, kada doe trenutak, otkrit Êeš ono što ti govorim… Siguran sam da Êeš naÊi nekoga posebnog, veoma posebnog, nekoga tko Êe vjerovati u tebe… Možete se vjenËati, imati djecu, živjeti skupa, ništa od toga nije važno, ali kad naeš osobu koju iskreno voliš, makar bili daleko, uvijek Êeš je nositi u srcu, voljet Êeš je više od svoga života.” Niz Maríjino lice skotrljala se suza. Djed je dignuo prst, veoma nježno uhvatio kapljicu te je pogledao na svjetlu koje je ulazilo kroz prozor. Zlatni odsjaj, odsjaj sutona, osvijetlio je suzu. 23


“Vidiš li, María? Tu je Ëitav svemir… Moj mi je uËitelj to stalno govorio… U životu jednoga Ëovjeka Ëitav je ljudski rod. U ovoj malenoj kapljici mogu vidjeti Ëitav svemir, vrijeme, život, zvijezde… Ona je poput zrcala. Da…” Starac je na nekoliko minuta utonuo u misli. María je mislila da su to bili njegovi posljednji trenuci bistrine. Osjetila je stezanje u grlu jer je izabrao najljepši naËin da se oprosti od nje, možda zauvijek. Ali još nije došao taj trenutak, jer se starac trgnuo i upitao je: “Znaš li tko je bio moj uËitelj?” “Ne, djede.” María nikad nije saznala Ëime se bavio njezin djed ni tko je bio taj uËitelj o kojem je uvijek govorio. Oduvijek ga se sjeÊala starog, u mirovini i okruženoga knjigama o arhitekturi. “Tko?” upitala je María znatiželjno. “Antonio Gaudí.” Nije joj bilo teško povjerovati u tu tvrdnju. Iako, izraËunala je, djed je bio djeËak kad je Gaudí umro. Da je osjeÊao veliko divljenje prema genijalnom arhitektu, bilo joj je jasno Ëitavog života. To je divljenje uspio prenijeti i na nju. Osim toga djedovo poznavanje Gaudíja bilo je iznimno. Možda je njezin djed tom izjavom htio reÊi da je poznavao neke majstorove suradnike. Ali Ëinjenica jest da je gotovo sve što je znala o Gaudíju dugovala djedu i kad je bila djevojËica i pitala ga je li ga poznavao odgovarao bi: “Jednoga dana, dušo, jednoga Êeš dana znati istinu.” »inilo se da je taj dan došao. “Dobro, Ëekaj da ti ispriËam. Sad se sjeÊam svega. Možda Êu zaboraviti za koji trenutak, znaš da moje pamÊenje dolazi i odlazi… prije svega odlazi. Moram ti to reÊi danas. Moraš to znati. NeÊu još dugo živjeti. Znam da Êu umrijeti.” “Djede, ne govori tako.” “Znam.” StarËevo je uzbuenje bivalo sve veÊe. María ga je uzela za ruku.

24


VeÊ dugo nije vidjela strast u djedovim oËima, barem ne onu gotovo bezgraniËnu. “Bio sam s Gaudíjem onoga dana kad su ga ubili.”

25


392


Popis važnijih biblijskih i demonologijskih imena i pojmova* Asmodeo, Asmodej ∑ demon požude i srdžbe, jedan od naziva za avla. Bitru ∑ princ tame, ima tijelo leoparda s grifonovim krilima, a kad poprimi ljudsko obliËje, iznimno je lijep; budi požudu i njegovim se zapovijedima pokorava sedamdeset legija. Cristóbal, Kristofor ∑ Kristonoša, muËenik iz Palestine. Joaquín, Jojakim ∑ sveÊeniËko i kraljevsko ime, otac Isusove majke. Jonás, Jona ∑ starozavjetni prorok kojega Bog šalje propovijedati pokajanje i pokoru. Magdalena ∑ jedna od žena koje je Isus ozdravio, kasnije je poistovjeÊena s grešnicom-pokajnicom. María, Marija ∑ Bogorodica, za crkvene je oce ona i Majka Crkve. Miguel, Mihael, Mihovil ∑ ime jednog od anela, “vojskovoa vojske nebeske”, predvodi nebesku vojsku i bori se protiv Sotone; kao prvi arkaneo, stoji uvijek pred Bogom, donosi molitve ljudi pred njega kao i Božju objavu ljudima.

S obzirom na to da su u tekstu upotrijebljeni španjolski oblici biblijskih imena, ovdje uz njih zbog kvalitetnijeg razumijevanja navodimo i hrvatske oblike. (op. ur.) *

393


Sedam ∑ broj ljubavi, milosti i Duha Svetoga, u Starome zavjetu i na starome Istoku slikovit izraz za zatvorenu cjelinu u njezinoj savršenosti, osobito za božansku strukturu zemaljskih stvari i dogaaja; posebno je važan u knjizi Otkrivenja. Sebastián, Sebastijan ∑ zapovjednik pretorijanaca i plemiÊ iz III. stoljeÊa koji je svjedoËio za vjeru u Isusa Krista i zauzimao se za njegove sluge unatoË prijetnjama cara Dioklecijana. Zmaj ∑ simbol avla, slikovito je opisan u knjizi Otkrivenja: “Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi aneli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo na nebu. Bijaše zbaËen veliki Zmaj, stara Zmija koja se zove avao ∑ sotona, zavodnik cijeloga svijeta ∑ bijaše zbaËen na zemlju i bijahu zbaËeni s njime njegovi aneli.”

394


Sadržaj Prvi dio Vitez

5

Drugi dio UËitelj

53

TreÊi dio Relikvija

93

»etvrti dio KornjaËa

119

Peti dio Zvijer

229

Šesti dio Gama

267

Popis važnijih biblijskih i demonologijskih imena i pojmova

393

397


Gaudijev kljuc KNJIGICA  

2 Esteban Martín i Andreu Carranza prevela sa španjolskog Silvana RogliÊ Fraktura 3 ISBN 978-953-266-099-9 Naslov izvornika La Clave Gaudí ∞...

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you