Page 1

JANUAR 2019.

BROJ 64


Uvod

U

prvom broju u ovoj godini nastojimo da objasnimo razloge postprazničnog neraspoloženja i tuge, i pokušavamo da vas motivišemo da vodite brigu o svom mentalnom zdravlju. Motivišemo vas i da se oslobodite pritiska šta će neko reći ili pomisliti i progovorite o svojim problemima, brigama i teskobama. Da ućutite sve one glasove koji vam govore da niste dovoljno dobri, da ne izgledate kako biste mogli ili da biste trebali da živite život skrojen po njihovim očekivanjima. Kao i svaki put do sada, pokazaćemo vam primerima i upoznati vas sa ljudima koji su nas inspirisali voljom i snagom da sami naprave promene najpre u svom životu, a onda i okruženju i svetu. Teodora Kovrlija, Plezir magazin plezirmagazin@gmail.com teodorakovrlija@gmail.com

2 | januar


Sadržaj

Online špartanje

006

Životni stil

Crveno crna zastava slobode

076

Ekologija

Mini Eko Zona

014

Ekologija

Faircoop

Umetnost

Maša Zorić

020

Putopis

Kina: Povratak u prošlost

114

Moda

Barokni dekolte

026

Putopis

Sevilja

124

Dizajn

Pletivo by Plezir

034

Leksikon

Tijana Žunić

134

Zdravlje

Branislava Pavlović

040

Kolumna

Muzika i uteha

144

Životni stil

Kata Ivakić

050

Životni stil

Život posle gubitka

152

Životni stil

Džermejn Grir

056

Putovanja

Podvodni Heroj iz Tivta

158

Zdravlje

Goran Tomin

064

90

3


Redakcija

Teodora Kovrlija

4 | januar

Nina Simonović

Milena Goševski

Andrijana Kovrlija

Dušan Mažibrada

Anđela Đurašković

Sara Savčić

Vesna Belušević

Marko Vajović

Sofija Mirčetić

Merima Aranitović

Marija Radojković

Dragana Ilić

Katarina Đošan

Dejana Vukadinović

Plezir


by Plezir

Pletivo

5


U

prvom ovogodišnjem javljanju pripremila sam vam kolaž preporuka sastavljen od različitih sadržaja koji će vas zabaviti, informisati, pružiti novu perspektivu za razmišljanje ili dati ideju za neko buduće istraživanje. Kao i do sada, pozivam vas da nastavite da delite sa mnom impresije o predloženom kao i vaše preporuke sadržaja za koji verujete da bi mi bio interesanatan.

Online špar 6 | januar


e rtanje Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

7


Tyding up with Marie Kondo Posle knjige „Magija pospremanja koja će vam promeniti život“, japanka Marie Kondo i njen „Konmari metod“ postao je globalni fenomen. Marie je pobornica ideje da ćete raspremajući svoj dom i lišavajući se nepotrebnih sitnica koje prave haos napraviti mesta za bitne stvari i ujedno pospremiti i svoj život.

8 | januar


ON BEING WITH KRISTA TIPPETT Emisija nagrađivane radio voditeljke Kriste Tipet pružiće vam drugačiji uvid u pojedine teme putem brojnih epizoda u kojima je razgovarala sa psiholozima, naučnicima, umetnicima, pesnicima, istoričarima, aktivistima... Zanimljive priče i veština da se svakoj temi pristupi na otvoren, živopisan i topao način razlog su zbog koga je publika godinama uz Kristu. Ona sa svojim gostima, među kojima su bili i Dalaj Lama, Maja Anđelou, Paulo Koeljo i mnogi drugi, pokušava da dođe do odgovora na pitanje šta znači biti čovek i kakvim životom želimo da živimo.

9


@Virgin_honey Instragram profil multidisciplinarne umetnice Sabine Timm vrvi od neobuzdane mašte, radosti i ljubavi. Sabina u svakodnevnim objektima koje pronalazi među otpadom, odbačenim predmetima ili hranom uspeva da pronađe skrivenu lepotu pretvarajući ih u umetnost. Igra i reciklaža u službi umetnosti odavno nisu izgledali ovoliko dobro.

10 | januar


Mouses Houses Megie Rudi je umetnica i ilustratorka knjiga za decu koja poslednjih dvadesetak godina izrađuje miševe od filca i drugih odbačenih materijala čije avanture beleži putem svog bloga Mouses Houses. Kako njen rad govori sasvim dovoljno za sebe ostaviću vas da uživate u fotografijama ovih malenih simpatičnih stvorenja, a nastavak potražite na pomenutom blogu.

11


Ginger Tonic Botanicals Na sajtu sertifikovane nutricionistkinje i herbalistkinje Lindzi Kluge možete pronaći pregršt ideja i saveta kako da znalačkom upotrebom biljaka prirodnim putem poboljšate svoje zdravlje, popravite raspoloženje i rešite se nekih lakših tegoba uživajući u ritualima kojima negujete sebe spolja i iznutra.

12 | januar


Gaia Na ovom sajtu možete naći niz videa i tekstova koji se bave spiritualnošću, istorijom drevnih civilizacija, jogom, ajruvedom, medicinom, aromaterapijom i alhemijom. Iako se pretplata za sajt naplaćuje uz prijavu na njuzleter moguće je dobiti besplatan pristup sadržaju koji će vam nedeljno stizati na mejl.

13


Ekologija

Eko inspiracija

Mini Eko Zona Jedna od najvećih pogodnosti korišćenja društvenih mreža je otkivanje interesantnih ljudi,kreativaca, avanturista, umetnika i istraživača. Moja misija u 2018. godini bila je da ih upoznam i podelim sa drugima njihove priče, i mogu vam reći da je prelep osećaj kada uspeš u tome. U moru raznovrsnog sadržaja, uvek se mogu pronaći oni koji su spremni da motivišu druge da virtuelni svet ostave po strani i slobodno vreme ispune crtanjem, pisanjem i da počnu da koračaju, zapažaju i osećaju ono što ih okružuje.

Na jedno takvo otkiće sam izuzetno ponosna. Zove se Mini Eko Zona i čini je petočlana porodica čija je ideologija ekologija. Porodica su koja uči decu da se ne plaše prirode, već da je vole i čuvaju. Vikende provode u otkrivanju Srbije, a često se upute i do Crne Gore i drugih zanimljivih destinacija. Kao strastveni zaljubljenici u prirodu, oni obožavaju hajking, jedrenje, ronjenje i baštovanstvo. Boraveći u prirodi analizraju biljni i životinjski svet, na proplanku puštaju zmajeve, sade drveće, rone, igraju se, broje zvezde i posmatraju ptice...

Intervju: Dragana Ilić @_oatflake 14

| januar


Pitala sam ih šta je to što im priroda pruža zbog čega nastoje da što više borave u njoj. U prirodi punimo životne baterije. Tamo nema buke, nervoze, gužve i žurbe. Živimo od realnosti i izoštravamo sva čula, osluškujemo, zapažamo, uživamo u pogledu i mirisima, krećemo se. Ima li zdravije rekreacije od šetnje na otvorenom? Prostranstvo nam pruža osećaj nesputanosti i slobode, kao kad poželite poput deteta da se sjurite niz padinu raširenih ruku. Svaki uspon pa makar i samo na jedan od vrhova Zagajičkih brda uči nas upornosti i istrajnosti dok idemo ka cilju. Na vrhu nas čeka poklon, sa jedne strane pogled koji oduzima dah, a sa druge udah čistog svežeg vazduha. Dok ne ostvarimo san o imanju, na kom ćemo stvoriti našu mini eko zonu, odlazak u prirodu vikendom je način da joj se približimo i da deci ponudimo drugačije aktivnosti i sadržaje od onih koje nudi život u gradu.

15


Kako se u obrazovnom programu ne pridaje dovoljan značaj ekologiji, odlučili su da pokrenu radionice i predavanja koja će na slikovit i razumljiv način deci približiti važnost prirode i ekologije. Pitala sam ih i kako deca reaguju na ono o čemu im govore na radionicama i da li dovoljno poznaju svet oko sebe. Osnovci na časovima predmeta „Priroda i društvo“ i „Čuvari prirode“ uče osnovne ekološke pojmove, ali im nedostaje da sve to što su naučili vide „na terenu” i dožive, jer se najbolje uči kroz iskustvo.  Radionice  su način da kroz male eksperimente i igre imitiramo procese u prirodi, i taj način učenja se deci uglavnom dopada. Iz razgovora sa njima mi se čini da ne znaju šta se sve dešava oko nas i koliko pretrpavamo planetu plastikom. Čak se i učiteljice iznenade kad čuju neke podatke. Uporedni prikaz fotografija uništene i netaknute prirode najviše ih pogodi. Zainteresovani su za akcije, vole da budu odgovorni i uvek pitaju kako oni mogu da pomognu. Zato im uvek naglasim da su oni naša budućnost i „ekoheroji“  koji će popraviti ono što smo mi pokvarili.  Ako bar jedno dete koje izađe sa radionice baci ambalažu od užine u kantu ili podseti mamu da ponese ceger u prodavnicu, naša misija je na dobrom putu. Svaki odlazak u prirodu je nova lekcija, kako za decu, tako i za nas odrasle. Radionice su tu da zainteresuju decu, a blog i Instagram da motivišu i inspirišu roditelje.

16 | januar


17


Znam da je izuzetno teško izdvojiti nekolicinu destinacija koje su vas očarale i kojima se rado vraćate, ali pokušajte zajedničkim snagama da ih izaberete. I ako možete da nam kažete kakve akcije pripremate u narednom periodu? Destinacije kojima se najčešće vraćamo su, prirodno, tamo gde su nam i  koreni. Suprug je poreklom iz Boke Kotorske, pa ćete nas leti videti kako barkom obilazimo uvale, zalive ili beremo vrijesak na planini Orjen. Moja dedovina je u zapadnoj Srbiji, tako da smo vikendima česti gosti valjevskih planina, za koje volim da kažem da su „pitoma divljina“ idealna za porodičnu šetnju. Sva divna mesta u Srbiji koja smo obišli nije moguće u potpunosti otkriti jednim putovanjem,  tako da se većini destinacija vratimo barem dva puta. Proletos smo se zaljubili u Deliblatsku peščaru, a jesenas nas je očarala Stara planina. Goliju smo videli tek toliko da nas zaintrigira da je ponovo posetimo. Pored toga, imamo čitav spisak destinacija u Srbiji koje želimo da obiđemo. Gde ćemo se uputiti kad dođe vikend,

18 | januar


uglavnom zavisi od slobodnog vremena, trenutnih interesovanja, mogućnosti i vremenske prognoze. U bliskoj budućnosti planiramo da obiđemo rezervate prirode i značajna staništa ptica u Vojvodini, Vršačke planine i Kikindu zbog sova. Avanture koje su u planu za rano proleće, već dugo priželjkujemo, ali nikako da ih realizujemo. To su Toplički i Nišavski okrug u Srbiji i Durmitor u Crnoj Gori. Javićemo vam utiske.

Hajde da nam svima bude zadatak u ovoj 2019. godini da probudimo radoznalost u sebi, spakujemo rančeve i vratimo se malo u detinjstvo. Da hodamo bosi po pesku, da skupljamo šumske plodove, da pijemo izvorsku vodu, da kroz mir u prirodi pronađemo sebe učeći neprocenjive životne lekcije. Učeći od ove ekološki osvešćene porodice bićemo nadahnuti da se krećemo, upoznajemo sa prirodnim bogatstvima i gradimo mini eko zonu u svom okruženju deleći pozitivna iskustva sa drugima.

19


Umetnost

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic Fotografije: Aleksandra Martinović; privatna arhiva

Maša Zorić

Lepota umetnosti je u beskrajnoj igri

20 | januar


„Petao je pozvao jutro. A ja tebe, da doručkujemo zajedno.“ jedna je od mnogih šarmantnih, nežnih, ljubavnih poruka koje multitalentovana umetnica Maša Zorić potpisuje. Mašina iskrenost, jednostavnost i senzibilitet spakovani su u specifičnu formu vizuelne poezije, kojom nas ona nepretenciozno podseća na jednostavne istine i male životne radosti.

namenjene deci, koje mislim da svako treba da pročita, bez obzira na godine. Nova godina je počela zabavom, a šta me sve čeka to ću tek da otkrivam… Otkako mi je prijateljica otkrila tvoju knjigu „Vesela uputstva za život”, zaljubila sam se u tvoj rad. S pravom ga opisuju kao iskren i nepretenciozan. Kako si izgradila svoj likovni stil i ko su bili tvoji uzori?

Kako bi nam svoje trenutno raspoloženje dočarala slikom? Da iskoristim reči sa svoje prve izložbe: „Bez mnogo mudrosti, prostim U prirodi sam, neko prostranstvo, duva crtežom i bojom, sa malo crnog tuša, vetar al’ ima sunca. i po kojom lepom reči.” Odatle sam krenula. A na dalje se igram, nadograŠta ti je obeležilo prethodnu i kako đujem, istražujem. U tome je po mom si započela ovu godinu? mišljenju lepota umetnosti, jer nema kraja, ta stalna igra. Nekad su to samo U prošloj godini sam crtala, pisala i radi- reči, nekad samo crtež, nekad oboje. I la na svojim idejama i ličnim projekti- obavezna doza humora, ako je moguće. ma. Jedan od tih projekata je set razglednica o prijateljstvu, koje sam Uzor mi je svako ko me navede na prikazala kroz karaktere različitih razmišljanje i omogući da vidim svet iz životinja. Izdvojila bih i ilustracije nekog novog ugla. Slikari, književnici, koje sam uradila za četiri zbirke priča drugi umetnici i naučnici. Zanimljivi ljuholandskog pisca Tona Telehena, di, deca sa svojim pogledima na svet.


22 | januar


23


Životinje. Priroda kao najveći umetnik od svih.

da odeš da radiš, da se inspirišeš ili osamiš?

U knjizi „Vesela uputstva za život” kažeš - posmatraj i uči od dece, ona će ti dati najbolja uputstva: iskrena, jednostavna i puna mašte. Možeš li da se setiš neke situacije u kojoj si nedavno poslušala sopstveni savet?

Puno vremena provodim napolju. To je ili pored reke ili neke druge vodene površine ili negde gde sam okružena drvećem i zelenilom. Upijam boje, zvukove, mirise, nakupim dobru energiju, možda izvučem neku liniju ili zapišem poneku reč. Posle kad dođem kući, sve te utiske prebacujem na papir.

Ne mogu da se setim nekog posebnog trenutka ili situacije, ali se trudim da te dečije mudrosti primenjujem što češće. Pre svega da pojednostavim stvari, da posmatram, da maštam, da se igram…. Dopada mi se to što životu pristupaš vrlo jednostavno. Šta je za tebe najveća životna istina? Ne znam šta je najveća životna istina. Treba biti iskren, dobar, treba se zabavljati, putovati i kad god može, dobro se naspavati. U svojim radovima često si se bavila ljubavlju, a čak dve izložbe su bile inspirisane ovom emocijom. Kako vidiš ljubav?

Nakon studija arhitekture rešila si da se posvetiš crtanju ali na drugačiji način. Kako je došlo do toga? Dosta slobodnog vremena sam provodila crtajući, i nastajali su radovi bez plana i ideje šta bih dalje sa njima radila. Par prijatelja je pomislilo da bi bilo dobro skupiti ih na gomilu i napraviti izložbu. Kad se i u meni to prelomilo, desila se prva izložba 2014. godine i posle toga sam samo nastavila da crtam i pišem i crtam…Sve je dobilo neku malo „ozbiljniju“ notu. Kakvi planove praviš, možemo li očekivati u ovoj godini novu izložbu, knjigu ili nešto treće?

U tim radovima ja sam pokušala da ljubav na razne načine opišem: crtežom, rečima, bojama. Davala sam joj razne oblike, smeštala je u različite trenutke. I zato je neću staviti pod jednu definiciju. Mislim da je uz ljubav život i lepši i interesantniji.

Pripremam novu izložbu i iskreno joj se radujem. Plan je i da završim neku od knjiga na kojima radim već neko vreme, doduše sa pauzama. Ima tu još stvari koje mi se motaju po glavi, al’ nek nešto ostane bez plana, videćemo šta će od toga biti i kad…

Izložbom „Oda drveću” iskazala si svoju ljubav prema prirodi. Imaš li neko posebno mesto na koje voliš

Kako provodiš ovu zimu i prve januarske dane? U čitanju i crtanju, i sa bliskim ljudima. Volela bih da su dani sa malo više sunca.


25


Moda

Barokni dekolte: dekadentno i uzvišeno

Tekst: Katarina Đošan

@eutanazija8

26

| januar


B

arokno vrijeme je vrijeme ekstremnog, moćnog, prevelikog, raznolikog, intenzivnog i strastvenog. To je vrijeme paradoksa te čudnih prepleta crkvenog i svjetovnog na svakodnevnom nivou. U umjetnosti su tokom 17. vijeka podjednako zastupljeni i naturalizam i idealizam, ali se javlja jedan do tada sasvim nepoznat način oblikovanja, koji objedinjuje sve pojedinačne vrste likovnih umjetnosti, ali i modu. To je oblikovanje materije takvo da odriče jednakost pojedinačnom, i manje elemente podređuje cjelokupnom utisku. Tako se na baroknim slikama potez četkice, koji izdaleka daje savršenu konturu i utisak trodimenzionalnosti (sada slikarskim a ne linearnim sredstvima kao u renesansi), izbliza vidi kao bezoblična masa boje. Te mrlje boje koje pojedinačno nemaju značaj za percepciju slike, kao cjelina dobijaju jasan smisao. Isto važi i za baroknu arhitekturu, gdje se pojedini elementi gube u prepletima da bi izazvali osjećaj prostorne dubine, pokreta, uopšte da bi odavali dinamičan, energičan utisak, ekstatičan i zastrašujuć. U baroknoj se modi pak primjećuju dvije tendencije, jedna (strožija i mračnija) s početka vijeka, a druga sve lepršavija do potpuno svijetle i rasplinute rokoko mode osamnaestog vijeka. Pa ipak, dekorativno i efektivno jesu osnovne ideje koje stoje iza sva-

kog baroknog „izgleda“ (i ovdje je teško govoriti o pojedinačnim komadima odjeće, jer je akcenat na cjelokupnom utisku), iako se realizuju na različite načine. U prvom slučaju kroz kontrast, svedenu paletu boja, (pre)naglašenu liniju tijela. U drugom slučaju svjetlijim bojama, motivima cvijeća, pastelnim aksesoarom. Čipka je takođe bila nezaobilazan motiv barokne mode, a ogromnu je popularnost stekla već u renesansi. Renesansni naborani, uštirkani okovratnici, koristili su se i s početka vijeka u svom strogom obliku, a naročito u Nizozemskoj odakle je štirak od 16. vijeka i dospijevao u druge evropske zemlje. Ti okovratnici, teške kragne od uštirkanog lana, u vidu čipke, vizuelno su odvajali glavu od ostatka tijela i gotovo obasjavali blijedo žensko lice bijelom bojom. Okovratnik je, zbog vremenskih uslova i topline tijela, mogao da se nosi samo jedanput – jer je nakon toga gubio svoj strogi oblik. Cjelokupno tijelo je dobijalo geometrijski oblik, budući da je korset koji se nosio ispod haljine i niza donjih haljina bio jako zategnut, a kukovi naglašavani na razne načine, uglavnom materijalom. Tako je žena s početka vijeka baroka izgledala dramatično; ona je bila hodajuća Karavađova slika, Berninijeva skulptura, spoj tame i svjetlosti, stroge religioznosti i raspusne ženstvenosti, ukratko, biće koje je ostavljalo utisak inteziteta i zanosa.


Pa ipak, već tridesetih godina 17. vijeka stvari su počele da se mijenjaju, i to u smjeru oslobođenja od krutosti oblika, krutosti koncepta kontrasta. Kao što su barokne crkve počinjale da se razlivaju u boji, tako su i barokne žene birale odjeću dosta slobodniju, i to u svakom smislu. Ipak, ta promjena nije bila drastična, već postepena. Naglašavanje linije tijela nije izostalo, već je ta nekad geometrizovana linija tijela sada dobijala oblije forme. Kontrasti nisu potpuno odbačeni, ali je mnogo rjeđe korišten odnos crnog i bijelog u odabiru materijala. Lice je i dalje naglašavano kovrdžavom kosom, ali je sada kosa prilazila licu nizom kratkih uvojaka, umjesto da njemu kontrastira čitavom svojom dužinom. Šminka je i dalje bila jednostavna, kao i nakit obično samo jedna niska bisera i/ili biserne minđuše, ali je cjelokupan izgled sada izgubio svoju centralnu tačku u ženskom vratu i licu (upečatljivom okovratniku), a dekolte je dobio na važnosti kao nikada ranije, što je u prethodnim vijekovima bilo poželjno i uopšte moguće samo za pripadnice niže klase. Dekolte je, štaviše, ključni element ženske mode tokom 17. i 18. vijeka, iako se, naravno, ono što se smatralo idealnim dekolteom razlikova-

lo tokom vremena. To otvaranje linije grudi, ta iluzija dubine (rupe) u haljini – podjednako je plod baroka koliko i crkveni svod i svijetli oltari otvoreni u daljini tamne crkve. Treba imati na umu da okovratnik od čipke, mada sada znatno nježnijeg oblika i manji, nije izostajao ni u ovom periodu, te je doprinosio uokvirenju nove centralne zone na ženskom tijelu. Prirodniji oblik korseta i haljina davao je i dekolteu „prirodniji“ izgled, ovalan (oval je bio omiljeni geometrijski oblik baroka), a to je značilo da su haljine uglavnom imale spuštene naramenice. Oblik se postizao usko stegnutim korsetima i krutim materijalima koji su pritiskali ramena, tako da je ta ista „otvorenost“ značila i dodatnu stiješnjenost, a ruke u takvoj odjeći nisu mogle mnogo da se odvajaju od tijela, te je čak i ručavanje predstavljalo svojevrstan poduhvat. Ono što je (sa današnje tačke gledišta) posebno zanimljivo jeste to da se težilo da grudi izgledaju što manje, gotovo ravne u odnosu na ostatak tijela, a to je gotovo bilo pravilo za višu klasu. Čini se da ovdje važi ista ona ideja koja je vodila i muškarce antičke grčke: viđenje da je mali penis odraz otmenosti i umjerenosti, dakle kulture, ono što civilizovane razlikuje od


životinjskih varvara. Stoga ne treba da čudi što su antičke skulpture golih muškaraca prikazivane upravo tako, kao što su i grudi plemkinja na slikama sa kojih sudimo o baroknoj modi bile male, bijele, gotovo djetinje. To je dodatno dolazilo do izražaja time što je, naizgled neobično za barok, nakit bio krajnje jednostavan i u malom broju, te ništa nije ometalo pogled od dekoltea. Vremenom je, a naročito tokom 18. vijeka, dekolte postajao senzualniji, istovremeno i nježniji, izgubio je svoju krutost a mašne i cvijeće koji su ga uokvirivali i doprinosili zavodljivom izgledu koji je sada bio sasvim zemaljski, bez one note uzvišenog i sakralnog. Savremeno viđenje baroka pak nije daleko od devetnaestovijekovnog, prosvetiteljskog viđenja, koje ga doživljava kao dekadencu, a ono suštinsko barokno, koje počiva u metafizici, prosto odbacuje kao dogmatsko i nazadno. Stoga ne treba da čudi što su savremene reminiscencije na baroknu modu površne, pa ne idu dalje od gotovo naivno besmislenih kombinacija crnog i zlatnog, i gomile nakita posvuda, iako nakit u 17. vijeku uopšte nije nošen u toj količini i na taj način. Pravi uticaj, međutim, trebalo bi uvijek tražiti tamo gdje je najmanje očigledan – jer je tek tu postao dio svakodnevne upotrebe i pronašao svoju svrhu. Muzička preporuka: Barbara Strozzi – Miei pensieri* *Izuzetna barokna kompozitorka čiji je portret sačuvan – otkrivenih grudi


Ekologija

@pletivo_by_plezir

34

| januar


35


Zdravlje

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija Fotografije: Privatna arhiva

Branislava Pavlovic

FiziÄ?ka aktivnost je najbolji prirodni antidepresiv

40

| januar


I

majući u vidu da po završetku praznične sezone sve veći broj ljudi govori o drastičnom padu raspoloženja, motivacije i opštoj bezvoljnosti, zbog čega je januar proglašen najdepresivnijim mesecom u godini, odlučila sam da u pomoć pozovem psihologe s kojima ću razgovarati o „sezonskoj depresiji“, neraspoloženju, tuzi i o mentalnom zdravlju, depresiji i anksioznosti. Kako bismo bolje razumeli razliku između depresije i neraspoloženja ili tuge, naučili da prepoznamo simptome koji ukazuju da je nama ili ljudima iz našeg okruženja potrebna stručna pomoć, pomogla nam je psihološkinja sa dugogodišnjim kliničkim iskustvom koja je i psihoterapeut sa nacionalnim sertifikatom za psihoterapiju, Branislava Pavlović. Njeno bogato terapeutsko iskustvo i inovativan pristup koji mi se učinio izuzetno zanimljivim, a koji se naziva hodajuća psihoterapija, je terapeutski pristup koji uključuje fizičku aktivnost (šetnju) i razgovor (psihoterapiju) bili su povod za ovaj razgovor. Budući da sve više ljudi najveći deo dana provodi sedeći, da za fizičku aktivnost često nema dovoljno vremena ili motivacije, Branislava je pronašla način da svoje klijente motiviše da problemima pristupe u jednom drugačijem, neformalnom okruženju u prirodi, skrećući nam pažnju na blisku vezu između fizičke aktivnosti i dobrog mentalnog zdravlja.

potonu u letargiju, melanholiju i depresivna raspoloženja?

Različita istraživanja su pokazala da je januar najdepresivniji mesec u godini, a 24. januar najdepresivniji dan. Imajući u vidu da nam se bliži taj 24. zanimalo me je koliko ima istine u ovome. Koji su to razlozi zbog kojih mnogi već na početku kalendarske godine često

Priznajete li kao psiholog i terapeut pojam „sezonske depresije“ ili je to više marketinška alatka za bolju prodaju knjiga samopomoći?

Sa dolaskom jeseni i zime mnogi ljudi navode da se osećaju lošije. Sve hladnije vreme, temperaturne oscilacije u toku dana, manjak sunčeve svetlosti, nemogućnost provođenja vremena napolju, smanjeno bavljenje fizičkim aktivnostima, više sedenja u zatvorenim prostorijama, mogu da dovedu do toga da se osećamo manje dobro i da nam je sve nekako teže da radimo. Postoje osobe kod kojih su ove tegobe izražene i počinju da utiču na svakodnevnu funkcionalnost, posao, socijalni život i umanjuju opšti kvalitet života osobe. U psihijatriji se ova pojava naziva sezonski afektivni poremećaj, poznat kao „sezonska depresija“. Pod sezonskom depresijom smatra se depresivna reakcija na klimatske promene, manjak sunčanih sati, kišu, tmurno vreme. Karakterišu je stalna pospanost, naglašen zamor, neraspoloženje, jaka želja za slatkišima, prekomerna glad. Češće se javlja kod žena, dece i adolescenata. Istraživanja pokazuju da ove tegobe počinju u kasnu jesen a najizraženije su u januaru, zato januar zovemo „najdepresivniji mesec“. Jedno objašnjenje je da ove tegobe nastaju zbog nedostatka sunčevog svetla u zimskom periodu. Depresivne tegobe prolaze s dolaskom proleća i lepog sunčanog vremena.

U praksi se srećem sa nečim što bi odgovaralo šire shvaćenom pojmu „zimske tuge“, na koji pored klimatskih utiču i psihološki, socijalni i kulturološki


faktori. Naime, uobičajeno je da se u decembru i pred novogodišnje i božićne praznike više ljudi obraća za pomoć psihoterapeutima. Kraj godine je period kada ljudi razmišljaju o godini koja prolazi, o tome šta im se desilo, šta su očekivali, koji su im uspesi/neuspesi, jednom rečju svode emocionalni bilans godine. Kada je taj bilans „negativan“ to može da izazove ili pogorša neraspoloženje i da obeshrabri osobu. U isto vreme se okreću novoj godini, razmišljaju šta ih očekuje, čemu se nadaju, donose odluke. Neki prvi dan nove godine vide kao priliku da promene život, na primer od 1. januara prestajem da pušim/ idem na dijetu. Približavaju se praznici i neradni dani, ljudi umeju da upadnu u prazničnu tenziju i postave sebi nerealna očekivanja šta će sve uraditi. Postoji i realan finansijski trošak koji ide uz sve to. U disfunkcionalnim porodicama gde su narušeni odnosi i postoje problemi i konflikti, kao i u lošim bračnim odnosima, praznici su kao i odmori periodi kada dolazi do eskalacije nezadovoljstva, porodičnih svađa, neraspoloženja. Kod ljudi koji i inače pate od anksioznosti i depresije simptomi i tegobe mogu da se pogoršaju. Ljudi za novogodišnje praznike više jedu i piju, manje spavaju, manje se kreću i bave fizičkom aktivnošću. Bilans sredinom januara za mnoge nije bajan: više kilograma, mamurluka i umora, manje para i zdravog života, a grandiozna očekivanja od sebe i života koji je trebala da nam donese nova godina nestaju.

42 | januar

Obraćanje „Gugl doktoru“ je nešto čemu mnogi povremeno pribegavamo, međutim, ukoliko se oslanjamo isključivo na savete sa interneta posledice po naše fizičko i mentalno zdravlje mogu biti izuzetno ozbiljne. Smatrate li da je veća opasnost potpuna neinformisanost o mentalnom zdravlju ili laičko tumačenje saveta i dostupne psihološke literature u svrhu „samolečenja“? U kliničkoj psihologiji i psihoterapiji osnovni pristup dijagnostikovanju i tretmanu psihičkih problema i poremećaja je uvek individualno orijentisan. To znači da je osoba sa simptomima i problemima mnogo više od dijagnoze, jer je dijagnoza stručni medicinski termin. Svaka osoba je priča za sebe. Simptomi i problemi se uvek sagledavaju u širem kontekstu porodičnog i socijalnog života konkretne osobe. Sa kim živi i u kakvim odnosima, kakva su rana iskustva i odnosi u primarnoj porodici, akcidentni životni događaji, razvojni period u kome se aktuelno nalazi, širi socijalni, profesionalni i egzistencijalni okvir, izvori akutnog i hroničnog stresa, celokupno zdravstveno stanje i drugo. Rezultati na psihološkim testovima su samo pomoćno sredstvo dijagnostikovanja problema, a životna funkcionalnost je osnovni kriterijum nečijeg zdravlja. Na primer, dva klijenta se obrate za pomoć sa istim simptomom anksiozno-depresivnim reakcijama. Jedan klijent je četrdesetogodišnja žena sa dvoje male dece koja je nezadovoljna bračnim odnosom, a drugi momak koji razvija simptome


kao reakciju na stroge kazne koje je trpeo u svojoj porodici u detinjstvu. Te dve osobe će na „Gugl doktoru“ dobiti istu dijagnozu. Postoje neke opšte stvari koje se svima savetuju: zdrav stil života, redovno bavljenje fizičkom aktivnošću, pozitivno razmišljanje, negovanje porodičnih i prijateljskih odnosa. Kada zdravi ljudi imaju životne probleme i nalaze se u povećanom stresu ili krizi, praktikovanje ovih saveta može im u velikoj meri pomoći. Međutim, kada osobama koje su razvile neki psihički poremećaj ili bolest nudite ovakve gotove savete, kod njih to može imati i potpuno neželjen suprotan efekat. Reći depresivnoj osobi da se opusti i uživa u lepom danu, je kao da tražite od osobe čija je noga u gipsu da trči jer će se bolje osećati. Skoro mi je jedna mlada devojka koja pati od anksioznih i paničnih napada rekla da je svoj prvi anksiozni napad imala kada je u jednoj knjizi o „samopomoći“ pročitala rečenicu „kakve su ti misli takav ti je život“. Nakon toga je svaki put kada bi pomislila nešto što nije pozitivno počela da oseća krivicu jer je ona kriva za sve loše što joj se dešava. Počela je prisilno da tera sebe da ne sme ništa loše da pomisli, što je vremenom dovelo do pojave prvog anksioznog napada. Termin depresija i depresivno raspoloženje se odomaćio u našem jeziku i mnogo je ljudi koji su skloni tome da se sami dijagnostikuju, a odlazak kod psihologa i dalje u nekim sredinama izaziva stid i nelagodu. Kako možemo razlikovati tugu od depresije, i kako prepoznati signale koji mogu ukazivati na depresiju?

Neki ljudi se žale na depresiju, a nisu depresivni već su tužni zbog nečega što im se desilo, neraspoloženi i nezadovoljni zbog problema u partnerskoj vezi, trpe mobing na poslu. Sa druge strane, imate ljude koji jesu klinički depresivni ali ne žele da se leče. Frojd je rekao jednu sjajnu rečenicu na ovu temu: „Pre nego pomislite da ste depresivni, proverite da niste okruženi idiotima.“ Depresija u današnje vreme ima jedno svakodnevno laičko značenje koje opisuje neraspoloženje, tugu, bezvoljnost, razočarenje. Tuga je normalno osećanje koje svako od nas povremeno oseća. Kada nam se dešavaju ružni životni događaji i prolazimo kroz krize (razvod braka, otkaz, bolest, finansijski problemi) zdravo je da se osećamo tužno. Normalno tugovanje traje šest meseci. Klinička depresija je mentalni poremećaj koji karakterišu promene na planu osećanja, misli i ponašanja koja se jasno razlikuju od osećanja, misli i ponašanja zdrave osobe. Klinička depresija se javlja u različitim oblicima i može biti različitog intenziteta od blagih depresivnih reakcija koje najčešće ne zahtevaju primenu medikamentozne terapije pa sve dopsihotičnog nivoa depresije koja predstavlja veoma ozbiljno psihijatrijsko oboljenje, koje zahteva lekove a često i hospitalizaciju. Ne postoji „jedna“ depresija ili dijagnoza depresije. Takođe, depresivne tegobe mogu biti simptom nekih drugih mentalnih poremećaja. Neki uobičajeni simptomi depresije su: osećaj očajanja i nesreće, promena raspoloženja, razdražljivost, uznemirenost, problemi sa spavanjem i apetitom, manjak interesovanja ili uživanja, osećaj krivice i beznađa, nisko samopoštovanje, psihosoma45


tske tegobe (posebno kod dece i mladih), problem pažnje i koncentarcije. Zbog svega toga, jako je važno obratiti se stručnom licu da bi se videlo o čemu se radi. U praksi, ljudi se često obraćaju za pomoć psihologu da bi shvatili šta se dešava sa njima i da bi dobili stručno mišljenje o svojim problemima. Imam običaj da kažem da ja radim sa „zdravima“ jer su osobe koje se samoinicijativno obrate na razgovor kod psihologa ujedno i osobe koje su prepoznale da imaju problem i na odgovoran način žele da ga reše, što govori o zdravim kapacitetima za promenu.

nutku da nam se obrati za razgovor, da zna da je nećemo osuđivati već da ćemo biti tu za nju da zajednički rešavamo problem i da joj budemo podrška. Otvoreno razgovarajte sa osobom za koju sumnjate da je depresivna, recite joj da ste primetili neke promene u njenom ponašanju koje vas brinu. Pitajte se da li joj se nešto desilo i kako se oseća. Aktivno je slušajte i trudite se da je razumete, ne delite „gotove” savete i kritike. Budite smireni ali uporni u tome da razgovarate sa njom. Nekada je ljudima teško da se otvore i potrebno im je vreme da počnu da pričaju o svojim problemima. Uvažite i uzmite za ozbiljno sve što govori. Ne pokušavajte Osnovni kriterijum po kome treba da je razveselite ili da minimalizirate razlikovati prolazne depresivne reanjene problem. Motivišite je da potraži kcije od ozbiljnijeg poremećaja je pomoć stručnog lica. nivo funkcionalnosti osobe i dužina trajanja simptoma. Ukoliko osoba Koji je vaš savet kao psihologa i pokazuje više simptoma duže od dva- terapeuta za novinare koji sve češće tri meseca, a simptomi se pogoršavaju izveštavaju o mentalnim poremei sve više narušavaju svakodnevno ćajima koji ponekad mogu dovefunkcionisanje potrebno je obratiti sti do tragičnih posledica po obose stručnom licu za pomoć. lelog? Na koji način bismo trebali da razgovaramo o ovakvim poremećaAko sumnjate na teži oblik depresije jima, ali pre svega o ljudima koji se kod nekoga, ako depresija traje duže suočavaju s takvim problemima? vremena i pogoršava se, ukoliko osoba iskazuje suicidne misli ili ponašanja Cilj medija je da „prodaju“ vest, a bez odlaganja mu obezbedite stručnu najčitanije vesti su iz rubrike crne hronike. To je suštinski nekompatibipomoć. lno sa dobrobiti onoga o kome se Ukoliko u našem okruženju imamo piše, a pogotovo kada su u pitanju osobu za koju verujemo da ima najvulnerabilnije grupe društva, kao depresivne misli i da bi mogla razviti što su deca ili osobe sa mentalnim depresiju na koji način im je najbolje problemima. Mislim da u novinarstvu pristupiti i kako mi kao prijatelji, ima malo istraživačkog novinarstva komšije ili poznanici možemo da i obrazovnih sadržaja, a više senzapomognemo? cionalističkog izveštavanja, koje često Mi ne možemo da sprečimo da nama ne iznosi stručno mišljenje i bavi se bliska osoba bude depresivna. Ono što nagađanjima i poluinformacijama. Meje važno je da znamo šta se sa njom ntalno zdravlje je jako važno kako za dešava, da ona može u svakom tre- pojedinca i porodicu tako i za celo 46 | januar


47


društvo. Najveći efekat je preventivno delovanje u oblasti mentalnog zdravlja a tu mediji mogu da imaju značajnu ulogu. Kažu da živimo u vremenu izopačenih vrednosti, ali ja mislim da to nije tačno. Vrlo se dobro zna šta je zdravo a šta nije. Na žalost, kod nas je i dalje prisutna neka vrsta stida i osećanja krivice kada je reč o mentalnim poremećajima, dok se, sa druge strane, agresija i psihopatija preterano tolerišu. Neko ko je na primer depresivan može od sredine da doživi veću osudu i nerazumevanje, nego neko ko tuče ili krade. Nedostatak fizičke aktivnosti, kako istraživanja pokazuju jako loše utiče na naše fizičko, ali i mentalno zdravlje. Vi ste osmislili terapijski pristup koji uključuje šetnju i razgovor. Možete li da nam ispričate malo više o ovakvom pristupu? Fizička aktivnost utiče pozitivno na fizičko i psihičko zdravlje, smanjuje anksioznost i preventivno deluje na razvoj depresivnih simptoma. Fizičku aktivnost često nazivaju najboljim prirodnim antidepresivom. Osmislila sam i počela sa svojim klijentima da praktikujem Walk&Talk terapiju. Umesto da dođu kod mene u psihološko savetovalište, klijenti i ja se nalazimo u prirodi, sportski udobno obučeni i šetamo se i pričamo tokom seanse. Kako sam došla na ideju za „hodajuću psihoterapiju“? Pre svega, ja sama volim fizičku aktivnost i redovno vežbam i šetam. Redovno bavljenje fizičkom aktivnošću ima pozitivan efekat na naše fizičko i mentalno zdravlje. Svojim klijentima koji se

48 | januar

obrate za pomoć na psihoterapiju zbog anksiozno-depresivnih simptoma, hroničnog i akutnog stresa, problema u odnosima u porodici ili na poslu, savetovala sam da se fizički rekreiraju. Kada imaju probleme ljudi se obično pasiviziraju, povlače u sebe, manje se druže i kreću, sede u kući i prepuštaju se lošim navikama (pušenje, alkohol, hrana). To je sve ono što dodatno doprinosi da se loše osećaju. Istraživanja su pokazala da se u tretmanu anksioznosti i depresije najbolji efekat postiže kada se fizička aktivnost kombinuje sa psihoterapijom ili lekovima; taj efekat je veći nego kada se kombinuju lekovi i psihoterapija. Ali teško je pokrenuti se. Tako sam pomislila da umesto da ih motivišem da sami počnu da šetaju ili vežbaju, mogu svojim klijentima da ponudim da zajedno počnemo da setamo i razgovaramo. Walk&Talk terapija je odličan izbor kod anksioznodepresivnih stanja. Dodatno relaksira, aktivira ceo organizam, nudi drugačiji pogled na probleme i teme koje obrađujemo u psihoterapijskoj seansi. Kada hodamo drugačije mislimo. Kome je najprivlačniji ovakav vid terapije, odnosno ko su klijenti koje ste imali na umu kada ste je osmislili? Otvaranje bolnih tema, otvoren razgovor i rad na sebi nekada izazivaju nelagodu ili strah kod klijenata, što je češće kod mukaraca i adolescenata. Za razliku od klasičnog setinga gde sedim preko puta klijenata i gledamo se „oči u oči“, tokom Walk&Talk terapije hodamo jedno pored drugoga, ne fokusiramo se pogledom, nismo sami, nalazimo se u prirodi. Svi moji klijenti


sa kojima sam se šetala rekli su mi da se osećaju dodatno opušteno i da im je lakše da pričaju o nekim temama, jer su se osećali prirodnije. Kada bih jednom rečju trebala da opišem Walk&Talk terapiju, rekla bih da je ona životna. Klasičan seting sedenja u ordinaciji pruža zaštićenu atmosferu, sigurnu zonu rada za klijenta i terapeuta. Hodajuća terapija gura i klijenta i terapeuta izvan zone konfora terapijskih granica. Prateći rad i napredak klijenata koji su se odlučili za Walk & Talk terapiju sa vama do kakvih ste rezultata došli? U kojim situacijama se najbolje pokazala ovakva vrsta terapije?

neko svojim trudom menja stil života, počinje redovno da vežba i zdravo se hrani. Kada bismo povukli paralelu sa ovim primerom psihoterapijski rad na ličnim/porodičnim problemima ili psihičkim poremećajima bi ličio na drugi način rešavanja problema. Iz svog privatnog i profesionalnog iskustva duboko verujem da se dugoročno u životu isplati jedino trud koji smo u nešto uložili, bez obzira o kojoj oblasti se radi. U ljudskoj prirodi je da nekada idu „lakšim putem“ i biraju kratkoročnu dobit. Takođe, psihijatri i psiholozi iza kojih stoje godine školovanja i kliničkog iskustva ne stoje na bilbordima i reklamiraju svoju „pilulu sreće“. Jer ona ne postoji.

Walk&Talk terapija je pogodna za osobe koje pate od anksioznih poremećaja, kod depresivnih stanja i reakcija, u slučajevima gubitka, privatnih ili profesionalnih problema i dilema, kod osoba koje su izložene hroničnom stresu. Klijentima koji inače vole i bave se sportom može biti poželjniji i interesantniji način provođenja psihoterapijske seanse. Spomenuli smo na početku razgovora knjige samopomoći. Imam utisak da najveći broj ljudi ima ovaj „uradi sam“ pristup kada je reč o brizi o mentalnom zdravlju i radije će se opredeliti za kupovinu bestselera i seminare različitih gurua nego za razgovor kod terapeuta. Šta je po vašem mišljenju razlog ove pojave? Živimo u vremenu instant rešenja i tretiranja posledica, a ne uzroka problema. Neko rešava višak kilograma tako što ide na liposukciju, a 49


Životni stil

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic Fotografije: Milan Radojičić; Milena Arsenić

50

| januar

Kata Ivakić Lepota je stvar izbora


P

očinjem pisanje ovog uvoda već treći put, međutim prave reči kojima bih opisala moja osećanja ne naviru. Zato ću jednostavno reći: hvala Katalizi što je stala ispred svih devojčica, devojaka i žena koje se ne uklapaju u standardizovane kalupe koji im se nameću. Kata Ivakić, je mlada žena koja je naučila da ućutka zlurade komentare okoline i glasove kojima je sebi urušavala samopozdanje, prihvatajući sebe i svoje obline. Kata je nedavno pokrenula plus size modni brend i još važnije, zajednicu koja za cilj ima podršku ženama u procesu promene i prihvatanja svog izgleda i sebe. Draga Kato, na početku moram da ti kažem da si mi zadala težak zadatak. Pripremajući se za razgovor sa tobom naišla sam na toliko toga o čemu bih volela da razgovaramo. Za početak, reci nam, šta je obeležilo tvoju prethodnu godinu? Prethodna godina će mi ostati u najlepšem sećanju iako je bila puna uspona i padova, zaista jedna luda vožnja. Shvatila sam i priznala sebi u čemu sam dobra i šta mi ne ide dobro, ideja za Katalizu je rođena, naučila sam da kažem ono čuveno NE, preselila sam se na drugi kraj grada iz centra Zemuna, pobedila na Superste.net konkursu sa projektom, ludovala na letnjim festivalima i prestala da jedem meso. Ono što je najbitnije u prošloj godini je da sam upoznala i zavolela sebe: tako da sada uživam u vremenu koje provodim sa sobom.

Kao plus size devojku, moju pažnju je privukao tvoj projekat Kataliza, lansiran u okviru Superste centrifuge i moram priznati da mi je upravo on bio neposredan povod za ovaj intervju. Ispričaj nam kako se rodila ova ideja? Kada sam diplomirala u decembru 2017. – na sceni FDU-a preuzela sam svoju diplomu diplomiranog producenta u kulturi. I šta sada? Nema stajanja ovde, toliko stvari mi je na bucket listi. Sa najboljom drugaricom krećem na časove šivenja u Liupku, ceo taj proces je tekao baš kako treba, i shvatila sam da konačno mogu da nosim garderobu kakvu želim, a želela sam samo haljine. Jednostavne, svedene, praktične, ravnog i A kroja. Rešila sam svoj problem – imaću uvek prelepu garderobu. Tu je krenula i zainteresovanost od strane drugih plus size devojaka, tako da je kupovina mašine bila logičan sled okolnosti. Prva haljina prava je metafora Katalize – koja za cilj ima da devojke počnu da vole sebe. Devojke su se osećale kao princeze kada ih obuku. Ipak, taj proces izgradnje ljubavi je slojevit, i zato je napravljen projekat sa kojim sam aplicirala na Superste - koji razgovara sa devojkama na teme samopouzdanja, lepote, samopoštovanja, odnosa sa drugim ljudima, modi. Razvili smo pravu zajednicu oko toga, putovali u Niš i Novi Sad, razgovarali, plakali, smejali se, shvatali.

51


Šta si naučila o borbi devojaka koje se ne uklapaju u standardizovane kalupe i smatraju da upravo zbog toga nemaju pravo da se osećaju privlačnim i lepim? Naučila sam da je lepota stvar izbora. Uverenja koja gradimo samo su odraz nas samih. Nikada nisam sumnjala u svoj šarm, harizmu i avanturistički duh, ali sam stalno bila u grču oko lepote svog tela. Da li su mi butine ogromne, kako da smanjim ruke, pa komentari: ,,Bićeš lepa kada smršaš!”. Uticaj okruženja u kome se nalazimo, čak i pogrešan izbor momka koji ima neke neprimerene komentare mogu da se urežu u deo mozga koji nam diktira kako se osećamo po pitanju svog tela. Možda ide sa godinama, ali sam se očistila tih toksičnih misli, okruženja, lošeg osećaja da sam neprivlačna jer sam plus size. Sada apsolutno uživam u svom telu i trudim se da zdravlje dovedem u najbolju formu. I tu je razgovor sa sobom bio najbitnija karika.

tu, treba preispitati te negativne misli koje ti se motaju po glavi. Koje su to lepe, ali i one manje lepe stvari koje ti je Kataliza iskustvo donelo? Hajde prvo manje lepe, manje ih je. Pre nego što su Kataliza radionice počele, prvi put sam se uplašila sebe i svojih ideja. Da li je moguće da sam stvorila nešto ovako veliko što ima uticaja na živote svih ovih devojaka? To me je odvelo u blokadu da možda nešto neću uraditi kako treba. Tada sam naučila koliko hrabrosti i snage imam – i da koliko god devojaka dođe, znam da će razgovori imati uticaj na njih. A one lepše stvari: mnogo smeha, „otvaranja očiju”, kvalitetne i nadahnjujuće priče svih govornica, nova prijateljstva i saveti koje sam počela da primenjujem na sebi kroz Instagram projekat #365dosebe. Bilo bi beskorisno da smo svašta čuli na radionicama, a da ništa nismo krenuli da realizujemo.

Kako izgledaju tvoji planovi za Da li si u tom procesu naučila nešto budućnost? Da li će se nastaviti Kao sebi, ali i o našem društvu? Pritaliza radionice? Čitala sam i o otvabližavamo li se ostatku sveta po ranju Kataliza concept stora? ovom pitanju? Ideja je da Kataliza ima nekoliko pratećih Srbija je zemlja koja voli da „baca hejt”. aktivnosti kao što su plesne radionice Mislim da je ideja i filozofija Katalize u za plus size devojke, gde kroz pokret skladu sa svetskim trendovima, ali da radimo na oslobađanju tela. U okvijoj za Srbiju još uvek treba vremena. ru Kataliza projekta otvorena je i prva Na Twitteru smo se suočili sa užasnim grupa podrške, koju je dobilo 8 devojastavovima i komentarima, dok je Inska i realizovala se u Psihološkom jezgro tagram naša zajednica dobre energije Centru. Volela bih da grupe podrške, i podrške. Naučili smo jako bitnu lekciproizvodnja haljina, radionice i plesna ju: a to je da se ne može krenuti iz negrupa budu dugoročni planovi, a kada gativnih uverenja i mržnje prema sebi. dođe vreme, sve ih selimo u Kataliza Samo iz ljubavi i lakoće. Tako da ako concept store. nekom ne ide dijeta, ili bilo šta u živo-

52 | januar


53


54 | januar


Kako si se odlučila da sama počneš uzbudljivo studirati, uvek bih se vratila da šiješ? na osnovne studije FDU-a. Sve haljine koje su sašivene za Katalizu uradila sam sama. Zato je proizvodnja sada „zatajila”, jer vremena nikad dovoljno. Šivenje je bila jedna od veština sa bucket liste, i došla je u pravo vreme posle završetka fakulteta. A kako je moda jedan od ključnih faktora razvoja moje ženstvenosti, mogu da kažem da je sve ostalo istorija. Ko su tvoji uzori u modnom svetu?

U biografiji si navela da umeš i sarme da uvijaš. Da li je i neki specijalan kulinarski projkat u najavi ove godine? Sarme su najbolji kuhinjski „skill” koji imam. Odgajana sam u matrijarhatu, i dokle god baka ima titulu kraljice kuhinje, a mama princeze, meni je pristup zabranjen. Volela bih da naučim da kuvam, zaista, a ako krenem to da radim biće propraćeno nizom smešnih „fail video klipova” na Instagramu. (smeh) Sada sam u potrazi za ishranom koja će mi odgovarati, tako da ću je sigurno podeliti kada počnem tako da se hranim.

Trudim se da nemam modne uzore, samo uzore po stavovima i osobinama. Volim stil Denise Bidot, Maye Wyh, stavove Dane Falsetti, jačinu Ashley Graham. Kada mi zatreba inspiracija odem na Pinterest i istražujem i otkrivam. Čini mi se da su sva moja pitanja vezana za stvari koje radiš, kojima Kako bi opisala svoj stil odevanja? se baviš, ali ih pritom i voliš - što je Autentičan, Slobodan, Umeren, Zači- (nažalost) i dalje prava retkost. Da li njen, Promenjiv. Obavezni komadi: ko- postoji još neka tvoja ljubav koju sam žna jakna, dobra torba, suknja i naočare slučano izostavila da pomenem? za sunce. Često mi kažu da mogu da Volim da crtam - pravim kolaže od miiznesem komade koje ne mogu ni da sli; volim da igram – to me oslobađa i zamisle na nekom drugom. zabavlja; volim da pišem – trudim se Završila si produkciju na Fakultetu svaki dan; volim da pevam – isključivo dramskih umetnosti i radila na ve- u kolima dok vozim; volim da idem u likom broju projekata u oblasti ku- avanture – i ovo je najspontanija ljubav lture. Koliko ti formalno obrazova- od svih gore navedenih. nje pomaže u tvom poslu danas? Koja je tvoja poruka našim čitaociZnanje i iskustvo koje sam stekla kao ma u novoj godini? student Fakulteta dramskih umetnosti Uradite makar jednu zabavnu stvar svaje apsolutno i direktno uticalo na svaki kog meseca. Izađite iz zone komfora. projekat i posao koji sam kasnije radila, pa tako i na Katalizu danas. Najveća veština je upravljanje vremenom, „multitaskovanje” između produciranja, marketinga, osmišljavanja programa, vožnje kasno u noć. Bilo je dinamično i

55


Životni stil

Džermejn Grir Provokativan glas promene

Tekst: Dejana Vukadinović

„Žene koje su promenile svet“ naziv je knjige koja donosi istinite priče o životu dvadeset i šest žena od kojih je svaka na jedinstven način ostavila važan trag u društvu. Od kraljica i princeza do žena „iz naroda” čiji glas je pobedio muk i doprineo poboljšanju položaja žena. Među koricama pomenute knjige našla se i priča o književnici rođenoj u Melburnu, ženi koja svojim kontroverznim izjavama i pričama menja svet boreći se za veću slobodu svog pola, Džermejn Grir.

56

| januar


57


Spisateljica u akciji

Ženski evnuh

Samo nekoliko meseci pre početka Drugog svetskog rata u jednom od većih gradova zemlje kengura rođena je Džermejn Grir. Završila je Irsku katoličku školu i dobila stipendiju za nastavak školovanja. D iplomirala je engleski, francuski jezik i književnost, da bi se potom otisnula u vode profesure. Zvanje mastera stekla je obrađujući romantičnu poeziju, dok se na doktorskim studijama bavila Šekspirovim dobom i ulogom ljubavi i braka u tom periodu. Formalno obrazovanje dalo joj je vetar u leđa da se okrene aktivizmu i krene u „večitu“ borbu za ženska prava.

Sedamdesetih godina Grirova objavljuje knjigu „Ženski evnuh“ koja postaje vrlo popularna za relativno kratko vreme. U njoj priča o ženskom telu, slobodi i pravilima kojima žena treba da se suprotstavi i oslobodi svoj potencijal da bude šta god želi. Knjiga je postala svetski hit i prevedena je na čak 11 svetskih jezika. Bez dlake na jeziku Grirova će privlačiti pažnju javnosti u godinama koje su usledile. Za odbacivanje okova zalagaće se i simbolički odbacivanjem brushaltera. U nastavku karijere nastavlja da objavljuje knjige u kojima je još oštrije i otvorenije branila položaj žena. Tako će u knjizi „Seks i sudbina - Politika ljudske plodnosti“, kritikovati zapadnjačko nametanje abortusa zemljama trećeg sveta. U knjizi „Cela žena” osuđuje ove postulate, smatrajući da su muškarci nametnuli mnogo toga ženskom pokretu.

Grir će se priključiti drugim aktivistkinjama širom sveta u širenju glasa o slobodi žena i skidanju okova koje im je društvo postavljalo. Bile su to šezdesete godine kada je ideja o slobodi naprosto ekspoldirala širom planete, da bi u dececniji koja je usledila ženski pokret postao snažno uporište u borbi za jednaka prava. Vreme za promenu Žene su decenijama tretirane kao slabiji pol, bile su im namenjene zacrtane uloge dok su muškarci uživali u slobodi izbora i boljem položaju u društvu. I štampa se delila na mušku i žensku, a podele su se videle i u kinematografiji. U toj atmosferi javlja se pobuna i kreće drugi talas feminizma.

58 | januar

Anarhistkinja u borbi za slobodu Ona nikada nije bila deo neke političke partije. Večiti je protivnik kapitalizma i nepravedne raspodele bogatsva u društvu, te se svrstava između marksizma i anarhizma. Odlike anarhizma se jasno uočavaju u njenom radu. Poznato je da su se anarhisti borili protiv postojanja države, ističući slobodu kao najvažniju vrednost ka kojoj treba težiti. Grirova će upravo kroz svoj rad kako u teoriji tako i u praksi favorizovati i isticati slobodu.


59


60 | januar


61


62 | januar


Uvek u žiži javnosti Njene kontroverzne izjave poput one da „transvestiti ne mogu biti žene jer ne izgledaju, ne zvuče i ne ponašaju se kao žene“, izazivaju burne reakcije javnosti. Nastaviće u sličnom maniru, te će jednom prilikom reći da je silovanje samo loš seks i da nasilnici ne bi trebalo da se nađu iza rešetaka već im umesto toga treba istetovirati slovo S na obrazu kao obeležje. Ovom izjavom izazvaće zgrožavanje velikog dela svetske javnosti, međutim u jednom intervjuu objasniće da je i sama doživela silovanje, koje nije prijavila jer nije želela stigmu žrtve. Putovala je u Bangledaš (nekada Istočni Pakistan) kako bi proučavala kako se sa traumom nose žene silovane tokom rata za nezavisnost sa državom Pakistan, a film „Town Bloody Hall“ ispi-

risan je javnom lekcijom koju je Grirova održala u Njujorku. Nije ostala nema ni povodom globalne popularnosti pokreta #MeToo komentarišući u svom stilu da nije u redu da žene koje su „širile noge“ za ulogu i pristale na takav odnos danas plaču i optužuju muškarce za loš položaj, već su trebale da se pobune još tada kada su im muškarci tražili seks za ulogu. Ona ne veruje u biografije, i smatra da pisca najbolje možete upoznati čitajući njegova dela. Živi u Melburnu i krajem januara puni osamdeset godina. Ostaje radikalna i kontroverzna spisateljica, i jedna od najpoznatijih feministkinja koje su se našle na listi žena koje su promenile svet. I i dalje nastavlja da ga menja.

63


Zdravlje

Goran Tomin Odlazak kod psihoterapeuta ne boli. MoĹže samo da bude bolje

64

| januar


U Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

sklopu već pomenutog, ličnog istraživanja na temu „sezonske depresije“, u goste sam pozvala Gorana Tomina, mladog psihologa i psihoterapeuta sa iskustvom u primeni psihodramske terapije, profesora na Vazduhoplovnoj akademiji i koordinatora za testiranje u Mensa Srbija, kako bismo razgovarali o sreći, „srećnim nacijama“, pozitivnoj psihologiji i pritisku da se bude srećan. Dotakli smo se i „trenda“ lakomislenog deljenja saveta i „ličnih iskustava“ pojedinaca na temu depresije i anksioznosti putem društvenih mreža, kao i knjiga samopomoći i drugih zamki u koje je moguće upasti u traženju „magičnog“ i instant rešenja za ozbiljne probleme. U nadi da će naša priča motivisati ljude da se za pomoć obrate isključivo stručnim licima, kao i da ne veruju u baš sve što pročitaju ili čuju, pozivam vas da svom mentalnom zdravlju pristupate sa jednakom pažnjom, ozbiljnošću i brigom kao i fizičkom zdravlju.


Veruješ li u pojam „sezonske depresije“ koja se uvek aktuelizuje dolaskom hladnih zimskih dana i kako možemo naučiti da razlikujemo depresiju od tuge i neraspoloženja? Ne samo da verujem da postoji, već se u svojoj praksi susrećem sa raznim pojavnim oblicima onoga što bi se moglo smestiti pod taj zajednički naziv sezonske depresije. Rekao bih da više faktora dovodi do njene pojave. Specifični pad raspoloženja uglavnom kreće već u kasnu jesen, kada se dan znatno skrati, kao da psihička meteoropatija polako već uzima svoj danak, mrak je znatno duži i, prosto, nedostatak sunčanih sati se odrazi na raspoloženje. Kao drugi važan faktor u nastanku ove pojave izdvojio bih socijalni, a pre njega možda i marketinški, pritisak, koji kreće koliko već od sredine decembra. Kao da nam je neko naredio da budemo srećni baš tada. Baš za te praznike. I baš tog 31. decembra. Jer, zamislite, svi su tada srećni osim vas. Međutim, čini se, da je, zapravo, malo ko. Jer, upravo kada odnekud spolja dolazi naredba za srećno raspoloženje, do izražaja dolazi sve ono što čini da se zapravo osećamo suprotno. Osim besparice za poklone i provode, kao treći presudan faktor izbija usamljenost. Praznici su, pogotovo verski, uvek pitanje primarne zajednice. Pitanje porodice. Pojedinci čiji su porodični odnosi devastirani ne mogu da očekuju ono što postoji kao tradicija (ili pritisak) – idilu, sklad, ispunjenost. Toga nema. Pritom, ne postoji reklama ili božićni film koji u prvi plan ne izbacuje nekakvu ušuškanu i srećnu porodicu.Kako razlikovati depresiju od tuge? Tuga je normalno osećanje, ona može da predstavlja i zdravu reakciju na gubitak. Depresija je bolest. Ta bolest se ne odnosi

samo na raspoloženje, već i na opšti pad životne energije, kao i na anhedoniju, odnosno nemogućnost doživljavanja zadovoljstva. Tu takođe postoje različiti stepeni ozbiljnosti situacije. Imamo precizno definisane kriterijume za uspostavljanje dijagnoze depresije, te ukoliko se neki čitalac pronađe u ova glavna tri, možda ne bi bilo loše da se obrati stručnom licu za pomoć. Ukoliko je razlog neraspoloženja odsustvo sunčeve svetlosti kako se često navodi, kako objasniti činjenicu da su Finci, Norvežani i Danci najsrećnije nacije na planeti? Skeptičan sam prema ideji da je uopšte moguće izmeriti sreću – pojedinca, a tek naroda. To je ozbiljan metodološki problem. Međutim, ako uzmemo da je doista tako, smatram da je kvalitet života koji Skandinavci imaju utoliko viši da nekoliko sati sunčeve svetlosti manje po danu njima ne može znatno da utiče na doživljaj da im je život jednostavno zadovoljavajuć. Za razliku od srećnih Skandinavaca, Srbija se našla na 78. mestu od 156 zemalja koliko je uzeto u obzir ovim istraživanjem. Imajući u vidu da je sreća subjektivna stvar, koji parametri su uzeti u obzir i kako treba tumačiti ove rezultate? Da li smo „kolektivno depresivni“? Nisam siguran. Kvantifikovati sreću, pa još u 156 u svakom smislu čak i drastično različitih kultura, i onda brojke naprosto uporediti i sastaviti tobožnju rang listu, mi deluje kao nemoguća misija. Ukoliko o pojmu sreće razmišljamo kao o zadovoljstvu sopstvenim životom, što bi moglo da podrazumeva društvenu efikasnost (funkcionalan zdravstveni,


pravosudni, školski i sistem bezbednosti), zadovoljavajuć životni standard (famozna potrošačka korpa) prosto rečeno da ljudi budu zdravi, pristojno plaćeni, da se osećaju bezbedno – rizikujemo da zaboravimo jedan veoma važan, i ispostavilo se presudan faktor. A čini mi se da on nema veze s tim u kojoj državi blagostanja živimo. Taj faktor je kvalitet međuljudskih odnosa. U najdužoj longitudinalnoj studiji na slučnu temu kao presudan faktor se ispostavio upravo taj – zadovoljstvo svojim odnosima. Pre svega porodičnim i prijateljskim. Robert Waldinger je nešto na tu temu govorio za TED. Zaista je interesantno do čega su došli nakon što su pratili ljude čitavih 75 godina. Poslednjih godina možemo primetiti da sve više ljudi putem društvenih mreža deli svoja „iskustva“ sa depresijom i anksioznošću i s tim u vezi možemo li govoriti o specifičnom „trendu“ u samodijagnostikovanju ili je reč o realnom porastu broja obolelih? Dobro je što se govori o tome. Tako će se neko identifikovati i shvatiti da nije sam, a to već nije mala stvar. S druge strane, naravno, ne treba verovati svemu što se nađe na društvenim mrežama. Veoma je važan način na koji se govori o tim temama. Nekada to postane i promocija patologije. Nebrojeno mnogo instagram naloga sam svesno prijavio pod opcijom „promotion of self injury“ s obzirom na to da radim s mladim ljudima, ne želim da dobijaju ideje tog modernog samopovređivanja. Osim toga, na internetu će vam ljudi nuditi svakakva „magična“ rešenja, nailazićete čak i na pseudonaučne članke o lekovitom ovom ili onome. Plašim se da nestručna

javnost nije dovoljno dobro upućena da bi mogla da razlikuje žito od kukolja u okeanu informacija koje dnevno proturimo kroz glavu. Kod mene na terapiju često dolaze pacijenti koji su se prethodno samodijagnostikovali. Naravno,potpuno pogrešno. Kada je reč o depresiji, upravo zbog popularnosti o kojoj govorite (svako danas može da kaže da je depresivan), neretko je ona samo delić jedne šire i znatno komplikovanije slike. Primera radi, osoba vam se može požaliti na depresiju, a zapravo se radi o graničnom poremećaju ličnosti, gde se sklonosti depresivnom reagovanju mora pristupiti u kontekstu upravo tog primarnog problema poremećaja ličnosti. Pored sklonosti da sami uspostavljamo dijagnoze i primenjujemo terapiju na svoju ruku, verujem da i literatura iz popularne psihologije kao izuzetno rasprostranjena može naneti štetu i dovesti do pogrešnog tumačenja simptoma, a posledično i traženja pomoći na neodgovarajućem mestu. Kako možemo edukovati ljude u ovom pogledu? Sada se već dosta govori o šteti koju je stvorila takozvana pozitivna psihologija. Međutim, paradoksalno, sve više je diletanata koji upravo to nude kratka i jednostavna rešenja. Neretko i veoma skupa. Negde sredinom druge polovine prošlog veka je krenula ekspanzija lake psihološke self-help literature. Do sada su loše metode samopomoći postale već konfekcija, ljudi masovno pribegavaju tome. Nude se čak i meditacije za bogaćenje. Ono što je pogubno u tom pristupu je stav da neuspeh metode nikada nije neuspeh metode – već onoga koji se, eto, nije dovoljno potrudio. Tako se ljudi posle osećaju još gore. Onda proradi i krivica.


U svojoj praksi neretko srećem ljude koji su u prilično lošem stanju, upravo nakon tih pokušaja samopomoći. Spas je u preventivi – u opštem obrazovanju, naučnoj pismenosti (koja je na katastrofalno lošem nivou u Srbiji) i efikasnosti sistema pravosuđa koji bi trebalo da sankcioniše nadrilekarstvo kao krivično delo. Koji je po tvom mišljenju razlog za oklevanje u traženju stručne pomoći? Dobar deo razloga je u stigmi, ali i u, ne manje pogubnoj, autostigmi. Ljudi se plaše dijagnoze, plaše se šifre. I dalje misle da će negde to ostati trajno zabeleženo i da će zbog toga kasnije imati problema na poslu. To apsolutno nije tačno. Takođe, boje se lekova. Boje se da će se navući, ili da će im lekovi trajno poremetiti funkcionisanje. To, takođe, nije tačno. Čak i oni lekovi koji mogu da stvore zavisnost se kontrolisano i pod nadzorom lekara piju. Kad već govorimo o depresiji, važno je napomenuti da antidepresivi ne izazivaju zavisnost. To čine lekovi za smirenje (benzodiazepini sa anksiolitičkim dejstvom) koje ljudi, nažalost, često uzimaju na svoju ruku. Čak i onda kada ta grupa lekova uopšte nije indikovana za problem koji imaju. Uzimaju lekove za smirenje, a imaju mnogo ozbiljnije probleme. Time sebi samo čine štetu. Međutim, primetio bih da se mladi ljudi sve češće javljaju za psihoterapiju. To je, naravno, dobra stvar. S druge strane, možda govori o tome da mladi imaju sve više problema. Kako bilo, odlazak kod psihoterapeuta ne boli. Može samo da bude bolje.

Proteklih meseci je bilo reči o tome da će se u državnoj upravi otvoriti nova radna mesta za psihologe koji će pokušati da pomognu zaposlenima da budu zadovoljniji i efikasniji. Na koji način je ovo moguće postići, kako je program osmišljen? Psiholozi koji se bave menadžmentom u organizacijama bi trebalo da imaju dovoljno stručnih znanja da učine te organizacije efikasnijim i boljim za svakog pojedinačnog radnika. Prosečan radnik u državnoj službi je efikasan oko 30%. Što znači da, od 8 sati punog radnog vremena, u efikasnom radu provede tek nešto više od 2 sata. U pitanju je ozbiljno rasipanje resursa. To ni znatno bogatije zemlje nisu u stanju da sebi priušte, a kamoli Srbija. Program je osmišljen tako da uradi potpuno novu sistematizaciju radnih mesta, a to je ozbiljan posao. Radnik ne treba samo da bude srećan, on pre svega treba da bude efikasan. Samim tim će biti i zadovoljniji na svom radnom mestu. Šta će od svega toga biti – videćemo. Druga stvar koja je možda još potrebnija je psihoterapija u zdravstvenom sistemu. Da na knjižicu i uput lekara opšte prakse dobijete psihoterapiju. Ne odlazak kod psihijatra na pregled ili kod psihologa u dom zdravlja, već kod psihoterapeuta. Mi smo i dalje daleko od toga. Prvo treba da prihvatimo da je psihoterapeut zanimanje per se, da to zvanje uvrstimo u nomenklaturu zanimanja, potom da uvedemo i zakon o psihoterapiji. Tu smo u ozbiljnom zaostatku za svetom.


Interesantno istraživanje Johan Harija, autora knjige „Lost Connections: Uncovering The Real Causes of Depression – and the Unexpected Solutions“, koji se godinama lečio od depresije, donosi niz zanimljivih zaključaka koji dovode u pitanje dosadašnja uverenja o depresiji. Jedno od njih je povezano sa upotrebom medikamenata, polazi od pretpostavke da je uzrok depresije hemijski disbalans u mozgu, međutim kako terapija nije podjednako uspešna kod svih pacijenata, otvara se mnogo pitanja. Pored toga i Svetska zdravstvena organizacija je 2017. izašla sa kampanjom „Lets talk“. Kakav je tvoj odnos prema lečenju depresije isključivo medikamentima, maskira li se na taj način uzrok problema ako uzmemo da uzrok ne može biti posmatran samo u kontekstu hemijskog disbalansa u mozgu, što je autor pokušao da ospori? Depresija nekada jeste neurohemijski disbalans. Ali nekada i nije. U svakom slučaju, smatram da bih se ogrešio o bilo kog pacijenta ukoliko bih njegov problem sveo isključivo na doslovni neurohemijski disbalans. Zbog toga nisam sklon da prvo pacijente upućujem psihijatru. Znam da psihoterapija (talking cure, kako ju je krajem XIX veka nazvala čuvena Ana O, jedna od prvih pacijenata u psihoterapiji) doista može da pomogne u tretiranju depresije. Nekada je to sve što je potrebno. Međutim, ni dometi psihoterapije nisu beskonačni. Postoje situacije kada je, tek uz pomoć pažljivo prepisanih medikamenata, moguće da psihoterapija uopšte deluje. Zbog toga pristupam individualno svakom pojedinačnom pacijentu i u dogovoru s njim pravim plan daljeg tretmana. Dakle, nisam neko ko apsolutno izbegava

medikamente, jer bi to bilo neodgovorno s moje strane, već se samo ne oslanjam prvenstveno ili isključivo na njih. Drugi zanimljiv autorov zaključak pokazuje da ponekad promena posla ili okruženja dovodi do popravljanja stanja klijenta. Jedan od interesantnijih primera je primer farmera koji je godinama bio nesrećan uzgajajući pirinač, međutim, kada mu je u sklopu terapije doktor preporučio da pokuša da promeni zanimanje i krene sa uzgojem krava, farmer je ubrzo u potpunosti promenio svoj stav i naveo da je to bila njegova „magična tebleta“ koja ga je izlečila od depresije. Šta nam ovo govori, i kako se nositi sa depresijom ukoliko promenu nije jednostavno načiniti kao u ovom navedenom slučaju? Ovaj primer koji ste naveli definitivno ide u prilog prethodnom pitanju nije sve isključivo u nama, čak ni neurohemijski. Nekad je nešto i u sredini u kojoj provodimo dosta vremena. Neko promeni posao i zaista procveta. Neko promeni porodicu. Razvede se, zasnuje sledeću. Tu nema mesta osudi ukoliko je prethodna situacija bila toksična. Nikada nije jednostavno promeniti sredinu. Nekada je to na ivici neizvodljivog. U situaciji kada prepreke izgledaju nesavladivo, čovek se oseti još lošije i tada je sklon da zaboravi sopstvene vrednosti i kvalitete. Da ih potpuno potisne. Kao da ih nikada nije imao. I to onda tako može da traje decenijama. Tada je psihoterapijski cilj ponovo spojiti čoveka sa onim što ume, što može, na taj način ga vratiti sebi samom i onim kvalitetnim delovima sebe koje je dugo skotomizovao. To je postepen proces, ali može da dâ čak i vrlo konkretne i opipljive rezultate.


Baviš se psihodramskom psihoterapijom, možeš li da nam pobliže ispričaš o ovom psihoterapijskom modalitetu i njegovoj primeni u lečenju depresije i anksioznosti? Psihodrama je svoju istoriju započela otprilike kad i grupna psihoterapija uopšte. To uopšte nije mlad modalitet i u svetu je zvanično priznat. Filozofija i pristup psihodrame se umnogome bitno razlikuje od klasičnih analitičkih terapija. To je rad u grupi gde, umesto suvog prepričavanja, članovi grupe prikazuju svoje bitne odnose ili neke unutrašnje dileme. Dobijate mogućnost da igrate svoju majku, svog partnera, šefa koji vas maltretira, bilo koga. Možete igrati i apstraktne uloge – možete biti bes, tuga. Možete biti u ulozi čak i nekih predmeta koji vam posebno znače. Psihodrama oslobađa spontanost. Zbog takvog svog pristupa ona omogućava mnogo brže otvaranje onih problematičnih tema do kojih bi neko na klasičnoj individualnoj verbalnoj psihoterapiji dolazio veoma sporo, ako i ikada. Važno je napomenuti da je grupa za svakog svog člana sigurno mesto. Nema osude niti moralisanja. Nema čak ni savetovanja. Dovoljno je da sopstvenu ličnu dramu, nakon što

ste je prikazali, odgledate iz publike od početka do kraja da biste stekli neki novi uvid koji do tada niste imali. S vremenom u grupi anksioznost popušta, a onda se možemo baviti i depresijom. Psihodrama je pokazala naročitu efikasnost s mladim ljudima i adolescentima. Čak i oni koji jesu na lekovima, postepeno ih ukidaju i vraćaju svoj život u svoje ruke. • J.L.Moreno, osnivač psihodrame, takođe je i rodonačelnik koncepta socijalnih mreža, pa je interesantno spomenuti da se na neki način Fejsbuk, Instagram, Tviter i slične mreže mogu prepoznati u Morenovim principima grupnog funkcionisanja. (pogledati video) Nedavno si pokrenuo i radionice na kojima su neke od tema depresija,anksioznost,samopouzdanje, partnerski odnosi... Kako su radionice koncipirane i u čemu se rad na njima razlikuje od iskustva terapije? Radionice su po svom sastavu drugačije od terapijskih grupa po tome što na radionicu može da dođe svako. Ona je otvorena i ne vrši se nikakva selekcija. Na njima smo dramski istraživali


pomenute probleme. Kada je atmosfera na radionici kvalitetna i sigurna, a učesnici zagrejani, tada dobijamo protagonistu koji ima mogućnost da scenski istraži sopstvenu priču i da se, kroz zamenu uloga, decentrira i dobije novu perspektivu. Ukoliko bi neko nakon radionica želeo da nastavi lični rad, tada obavlja razgovor sa terapeutima i eventualno ulazi u zatvorenu grupu sa stalnim članstvom koja se odvija jednom sedmično. Trenutno vodim jednu psihodramsku grupu koja postoji već 4 godine, sa nepromenjenim članstvom. Njima je to njihovo sigurno mesto, a često i najvažniji događaj tokom sedmice.

Koji bi bio tvoj savet za one koji misle da su njihovi problemi nerešivi i da ih niko ne može razumeti? Ljudi se na psihoterapiju javljaju upravo onda kada iscrpe svoje odnose, tj. kada ti odnosi više ne mogu da ponude zadovoljavajuć odgovor. Kada porodica i prijatelji niti znaju, niti su u stanju da razumeju kako se neko oseća i kroz šta prolazi. Biti usamljen je strašno, a danas je to česta pojava (zbog čega inače ljudi beže u alkohol, narkomaniju ili promiskuitet). Psihoterapija može da vam ponudi par ušiju i očiju koji vam mogu pomoći da lakše podnesete čak i situacije u kojima rešenja nema.


Životni stil

76

| januar


Tekst: Marko Vajović

Je suis anarchiste! Crveno crna zastava slobode


K

Poglavlje 1. Uspon

o su oni i odakle su došli? Zbog čega je njihov aktivizam za većinu nas, čak i danas nepoznanica i zbog čega teorije njihovih pristalica nama izgledaju konfuzno i neprijemčivo? Kako to da se i danas, 150 godina nakon njegovog rođenja, postavljaju ista pitanja koja su i tada bila relevantna? Rođen u nefunkcionalnom braku između kapitalizma i liberalnog pogleda na ekonomiju, neželjeni polubrat komunizma, anarhizam je kao ideja od svog nastanka, dakle još od „malih nogu“ bio problematičan za starije i „odrasle“ teorije. Od nastanka u središtu anarhističke teorije je bila borba protiv ugnjetavanja, borba za običnog čoveka i radnika. U svojoj srži pokret je težio ka radikalnoj promeni društvenih odnosa, dok je u političkom smislu zahtevao korenitu promenu društvenog uređenja. Dakle, smisao anarhizma je bila i biće revolucionarna akcija. U svakodnevnom govoru anarhizam se dovodi u vezu sa haosom, neredom, Molotovljevim koktelima i palicama u rukama pojedinca. Simbol je za bezvlašće (αναρχία u pejorativnom smislu) i huliganizam, mnogima označava stanje straha, nasilja i sveopšte dominacije sile i zakona jačeg. U ovoj kvazi analizi pokušaćemo da objasnimo da anarhizam ne samo da nema veze sa pridevima koji su mu nametnuti, već u svojoj suštini propagira dijametralno suprotne stavove. Establišment je prema pripadnicima ovog pokreta uvek bio nemilosrdan, za njih je uvek bilo rezervisano mesto

ispred dugih cevi, na stolici pod naponom, na giljotini. Bez obzira na sve rizike koje je nosio sa sobom, anarhizam je privlačio mlade ljude, one koji su želeli da stvore bolje i pravednije društvo. Širom sveta, u Parizu, Madridu, Njujorku, Buenos Airesu, Tokiju, dakle gotovo na svim kontinentima mladi ljudi počeli su da se dižu, da se bune, da blokiraju fabrike i parališu vitalne institucije države. Sve je počelo u 19. veku u Francuskoj, kada se, kao i u ostalim delovima „razvijenog sveta“, počinjao utvrđivati kapitalizam kao dominantan ekonomski i politički sistem koji je prema mišljenju pristalica anarhizma predstavljao duboko nepravedan sistem preraspodele i užasne eksploatacije dece koja su od najranijeg detinjstva bila osuđena na težak rad.


Zbog svega što im je doneo kapitalizam, moralo je doći do reakcije pravdoljubivog plebsa koji je predložio alternativna rešenja i radi ostvarenja istih pokrenuo revolucionarne akcije na pet kontinenata. Proletarijat, kao glavna žrtva ovog sistema, nije imao ništa osim svojih mišića, njihov radni dan je trajao 12 i više sati, a naknada koju su dobijali nije bila dovoljna ni da prežive. Čak su i deca, često ne starija od sedam godina, bila osuđena na težak rad i neograničeno radno vreme. Zbog svoje masovnosti, jedino je proleterijat mogao da izvede taj ultimativni čin, revolucionarni akt kao poslednji stadijum osvajanja slobode i jednakosti kao fundamentalnih ciljeva

anarhističkog poretka. Jer, kao što su američki anarhisti govorili, *sloboda bez jednakosti je džungla, jednakost bez slobode je zatvor, a mi nećemo ni džunglu ni zatvor.* Teoretičari i simpatizeri anarhizma su se ustručavali da za sebe kažu kom pokretu pripadaju zbog, kao što je već navedeno, negativne konotacije koju je ovaj pokret imao ili bolje reći koju su mu „prišili“. Ovakvo stanje stvari važilo je sve do pojave Pjer Žozef Prudona koji je po prvi put javno istupio i glasno rekao „JA SAM ANARHISTA!“ počevši da taj termin upotrebljava u afirmativnom značenju. U svom najznačajnijem delu „Šta je svojina?“ iz 1840. godine Prudon ujedno i daje odgovor na to pitanje. Kaže da je svojina krađa, i on tom prilikom napada tradicionalno shvatanje prava na svojinu, propagira kooperativni proizvodni sistem podešen prema potrebama pojedinca umesto prema profitu, organizovan u okviru samoupravnih zajednica. Kritikovao je želju za sticanjem iz koje, kako smatra, proizlazi pohlepa koja predstavlja otrov za dušu svakog čoveka. Biva


napadan zbog stavova iznetih u pomenutom delu, a ti napadi su dolazili sa svih strana. Međutim, njegove ideje nisu ostale neprimećene, njegove ideje dosegle su do socijalista širom sveta, poput mladog doktora filozofije Karla Marksa ili književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja koji je i pozajmio naslov Prudonovog eseja za svoje delo „Rat i mir“ (La Guerre et la Paix).

Pjer Žozef Prudon

Mihail Bakunjin

Nakon smrti Prudona pojavljuje se još jedno ime koje je veoma značajno za ideju anarhizma i zbog koga će doći do rascepa u pogledu smera kojim ovaj pokret treba da se kreće. Mihail Bakunjin, koga smatraju ocem savremenog anarhizma, biće „zaslužan“ za razdor među socijalistima širom sveta. Zagovarao je potpuno ukidanje kapitalizma, države i državnih institucija kroz oružanu revoluciju. Nasuprot njegovom, stajalo je mišljenje Marksa koji je želeo da u prelaznom procesu ka besklasnom društvu oformi jednu dominantnu partiju koja bi mogla mobilisati veliki broj ljudi u cilju preuzimanja vlasti, a onda takvu vlast iskoristiti radi postizanja novog komunističkog, besklasnog poretka. Dakle, država je trebala da posluži kao štaka, jedna potrošna stvar koja će koristiti konačnom cilju. Bakunjin se oštro protivio takvom ustrojstvu predvidevši da će uz takav model za svega nekoliko godina u njegovoj Rusiji vladati despot kao gospodar života i smrti. Nazvao je takav poredak autoritarnim. Prva Internacionala, čuveni savez obespravljenih radnika, stao je na stranu Bakunjina, a viđeniji pripadnici Internacionale poput švajcarskog anarhiste James Guillaume-a, francuskog Élisée Reclus-a, zatim španca Anselma Lorenzo-a, italijanskog anarhiste Malateste i ruskog Kropotkina prigrlili su ideju


oružanog obračuna sa državom i ugnjetavanjem. Ono što su svi navedeni propagirali ostvareno je „na terenu“ u glavnom gradu Francuske 1871. godine kada je ustanovljena Pariska komuna i izvedena pokazna vežba šta znači anarhizam u praksi. U periodu od 73 dana vraćena je vlast narodu, a celokupna zajednica učestvovala je u stvaranju jednog humanijeg poretka. Svaki član zajednice je dobijao onoliko koliko mu je bilo potrebno, gladni su bili nahranjeni, otvarane su škole i obrazovni centri u kojima su nepismeni učili da čitaju i pišu. Umetnost je bila dostupna svima, ženama je dato pravo da glasaju, pravo na obrazovanje i što je još bitnije ostvarile su pravo na poštovanje telesnog integriteta. Grad Pariz je funkcionisao bez ikakve vlasti uz minimum (samo)upravljanja. Ali vlada je spremala odmazdu. Goloruki pripadnici Pariske komune suočili su se sa do zuba naoružanim članovima vojske koji su tamo poslati samo sa jednim ciljem, u krvi ugušiti jedan ljudski poredak zasnovan na horizontalnoj podeli vlasti, humanizmu i dobrobiti za svakog člana zajednice. Pucali su i ubijali bez diskriminacije, ubijali su decu, ubijali su žene, ubijali su stare i nemoćne. Brutalnost koju je francuska vojska ispoljila poslednjih dana maja meseca 1871. godine odjeknula je širom evropskog kontinenta, a zapanjeni svirepošću nisu bili samo levo orijentisani aktivisti već i svaki Evropljanin. Posle pokolja koji su doživeli, preživeli pripadnici ove ideje izvukli su pouke i zaključke i složili se da sistemu treba uzvratiti istom merom. Shvatili su da je potpuno isto pokušati mirnu promenu ili borbom izdejstvovati smenu poretka, u svakom od ova dva scenarija čekao ih je isti ishod, streljanje i masakr.

Marksisti, koji su se u prvim danima Internacionale sukobili sa idejama Bakunjina, iskoristili su ovaj događaj kako bi se obračunali sa pokretom anarhista i isključili ih iz te organizacije zbog „neprihvatljivog ponašanja“. Bakunjin u strahu od odmazde, sa svojim pristalicama, beži u Švajcarsku gde osniva Federaciju Jura, antiautoritarnu organizaciju koju su sačinjavali mladići između 20 i 30 godina spremni za borbu i povraćaj ideje anarhizma na velika vrata. Po prvi put je bila formirana anarhistička organizacija sa jasnim ciljevima pa je u Sent Imijeu 1872. godine potpisan pakt o prijateljstvu, solidarnosti i zajedničkoj odbrani, usvojena je osnivačka povelja i donet program kojim se


postavlja osnov delovanja - horizontalna podela poslova, anti-autoritarijanizam, revolucionarni radikalizam i internacionalizam u delovanju, ateizam, sloboda govora i sloboda izražavanja, jednakost u svakom smislu te reči, kao i ukidanje političkih stranaka bili su samo neki od ciljeva oko kojih su se okupili pripadnici Federacije, a glavni instrument revolucionarne akcije, onakve kakvu su je zamislili libertarijanci, trebala je da bude generalna obustava rada ili štrajk koji je u njihovim očima bio veoma moćno sredstvo u rukama radničke klase. Prva masovna obustava rada radničke klase dogodila se u Martinsburgu, kao reakcija radnika na treće smanjenje već niskih plata u toku godine, koji se potom proširio i na Merilend, Bafalo i Njujork. Pogađate, i ova pobuna radnika u cilju borbe za sopstveno dostojanstvo ugušena je bajonetima. Sledeća bitka u ratu za ostvarivanje osnovnih radničkih prava odvila se u Čikagu, gradu imigranata, mafije, prostitutki, gradu koji će ubrzo postati centar anarhističkog delovanja u Americi. Podstaknuti velikim nezadovoljstvom radnici svih profila su 1. maja 1886. godine proglasili generalni štrajk i tada je 360.000 radnika obustavilo rad. Naravno, zaštita buržoazije još jednom pristiže od države pa policija rasteruje okupljene radnike-demonstrante. Dva dana potom anarhisti ponovo pozivaju na okupljanje na Hejmarket trgu, a kada je policija pokušala da rastera demonstrante neko je bacio ručno pravljenu bombu koja je ubila nekoliko i ranila desetine policajaca koji su potom počeli da pucaju po masi. Vlasti su odlučile da za ovaj incident oglase


krivim anarhiste, bez obzira što za optuženje nisu imali čvrste dokaze, optužujući čak i one koji nisu bili prisutni na demonstracijama. Osmoro aktivista je bilo uhapšeno, procesuirano i potom petoro obešeno „za primer“ kako je to u svojoj završnoj reči tražio tužilac. Preostalo troje optuženo na višedecenijske kazne. Kasnije, 1893. godine guverner Ilinoisa je „abolirao“ već ubijene aktiviste kriveći za njihovu smrt šefa čikaške policije za koga je smatrao da ima veze sa bacanjem bombe koja je i dovela do eskalacije nasilja. Nakon ovih događaja i namerne satanizacije ni pripadnici anarhopokreta nisu sedeli skrštenih ruku. Smatrali su da se jedino delima mogu dokazati i da tim delima mogu pridobiti nove pristalice u cilju rasta njihovog pokreta i osvajanja slobode. Zbog toga je usvojena druga taktika, akcijama mobilisati mase i pokrenuti njihov revolt, tzv. propaganda dela. To nije morala biti eksplozija ili bomba, samo akcija koja će posmatrače, kojima upućena ostaviti bez teksta. U prihvatanju ovog načina delovanja posebno se istakao Fransoa Keningštaj poznatiji kao Ravasol (vive le son de l’explosion) koji je smatrao da će akcija proizvesti varnicu revolucije koja će „zapaliti Zapad“. Bio je veoma vešt u rukovanju nitroglicerinom, a u kombinaciji sa besom koji ga je obuzeo posle prvomajskih događaja,


preduzimao je konkretne akcije protiv sudije i tužioca koji su osudili njegove drugove na smrt i zatvor. Šteta je bila impresivna! Iako nije bio značajna figura pokreta, vlada i štampa su ga označile kao crno lice anarhizma strepeći od njegovih akcija. Jedan od prvih antropometrijskih dosijea je napravljen, a njegova slika objavljivana u svim novinama širom sveta. I umesto da izazovu strah i prezir prema njemu, učinili su ga besmrtnim simbolom o kome su se čak i pesme spevale! Dodaćemo još i to da je anarhistički pokret bio prvi pokret koji je žene izbacio u prvi plan, a njihovi pripadnici su se prema ženama ophodili kao prema potpuno ravnopravnim članovima društva, što je u to vreme bilo

gotovo nemoguće zamisliti. Volterin d’Kler, Luiz Mišel, Ema Goldman, Lusi Parsons prva crna žena zaljubljnik u anarhizam, samo su neki od primera pravilnog i jedinog mogućeg ophođenja prema ženama koje su u nekim situacijama bile srčanije i mudrije od svojih muških kolega. Poglavlje 2. Aj’ ti napravi bure da ne curi… Širom sveta, od Severne i Južne Amerike preko Evrope i Rusije sve do kineskog carstva pa čak i Australije, proširila se ideja o „novom čoveku“, o „novoj vrsti ljudi“ koja želi da pored sopstvenog rada upotrebljava svoju glavu, odnosno želi da misli svojom glavom. Anarhizam je iznedrio individualizam ali ne u smi-


slu liberalne teorije koja se više oslanja na ekonomski aspekt i preduzetničku inicijativu, već „živeti od svojih deset prstiju“ doktrinu. Želeli su da stvore poredak u kome će imati pristojan život dostojan čoveka, što je svakako daleko od lagodnog života buržoaske kaste koji su sa gnušanjem odbacivali, zajedno sa njihovim lažnim moralom. „Novi čovek“ je imao potpuno drugačiji pristup moralnim normama, drugačiji pristup sopstvenoj seksualnosti, obrazovanju, stilu oblačenja i drugim aspektima društvenog života. Propagirala se „golišavost“, žene su odbacile tesne korsete, šešire koji su im skrivali lice, u pogledu muško-ženskih odnosa podržavali su „otvorene veze“ zbog čega nije bilo čudno niti neprihvatljivo biti sa i voleti više osoba. Individualizam koji je bio centar doktrine, nije značio potpuno odvajanje od zajednice, i zato su osnivane komune i poljoprivredne kolonije samosvesnih članova spremnih na rad za dobrobit zajednice. Kao obrazac koji najbolje oslikava takav način života izdvojićemo primer zajedništva odnosno alternativnog društva pod nazivom Colonia Cecilia, osnovanog u Brazilu 1890. godine, koju je započeo Đovani Rosi sa još nekolicinom italijanskih anarhista, u kome je ukinuta religija, hijerarhija i novac a uspostavljeni samoupravni saveti u kojima su se pored ozbiljnog rada i uporedo sa njim mogle čuti pesme u kojima se peva o slobodi. Četiri godine je opstala ova zajednica koja je pokazala i dokazala da je samoodrživa i samodovljna grupa ljudi i te kako sposobna da funkcionišući prema svojim principima opstane.


Ali pre nego što stvore novo društvo, morali su najpre stvoriti novog čoveka, a to znači potpuno odbacivanje autoritarnog obrazovnog sistema, koncepta „od jutra do mraka u školi“ sa striktnim autoritetima. Odbacivanje takvog koncepta značilo je prestanak kreiranja individue koja je još tada spremana za rad u fabrici sa striktnim radnim vremenom i hijerarhijskom podelom. Pristupili su osmišljavanju potpuno novog obrazovnog sistema koji je kombinovao antički koncept Paideje (grč. παιδεία-paideía) i slobodarskih principa. Naglasak je bio na intelektualnom obrazovanju, fizičkom i čulnom, odnosno duhovnom razvitku osobe, usled čega ni jedan aspekt života u ovim školama nije bio zapostavljen. Takav način podučavanja odjeknuo je širom sveta, mnoge alternativne zajednice su počele da ga prihvataju, a najpoznatija ustanova bazirana na tom principu je bila Moderna škola oformljena u Španiji. Njen osnivač je bio Fransesk Ferer, i zamisao je bila stvoriti odnos jedna-

kosti između nastavnika i učenika. Ferer je uveo principe koji bi se današnjim rečnikom mogli okarakterisati terminom dualno obrazovanje, budući da je u obrazovanju podjednako bilo zastupljeno manuelno i intelektualno. Cilj ovakvog sistema obrazovanja bio je iznedriti umešnu osobu koja misli svojom glavom, osobu koja će eventualno misliti drugačije od svojih učitelja, a ukoliko se i desi takva situacija to je znak da je „stvoren“ slobodan čovek. Podučavajući na ovaj način decu libertarijanci su stvarali samosvesne i misleće pojedince, baš onakve kakve vlade bilo koje zemlje, pa i Španije, žele da imaju što manje. Država nije blagonaklono gledala na dešavanja u Modernoj školi pa su u nedelji incidenata u Barseloni koja je bila i nedelja generalne obustave rada, iskoristili te događaje kako bi optužili Ferera za organizaciju štrajka. Uhapsili su ga nakon nekoliko nedelja skrivanja i u brzo sprovedenom postupku osudili na smrt. Fransesk Ferer je streljan 1909. godine. Smrt Ferera odjeknula je širom sveta, u Americi i u mnogim gradovima Evrope izbili su nemiri. Anarhisti su tražili način kako da osvete smrt jednog od najmiroljubivijih među njima. Nije im preostalo ništa drugo nego da se late oružja i „udare“ na vladajuću klasu tamo gde ih najviše boli, na svojinu! Revolucionarno razbojništvo postaje dominantan odgovor na „bačenu rukavicu“, postajući revolucionarna strategija. Opljačkati banku, u tom kontekstu, ne predstavlja ništa drugo do obračun sa kapitalizmom, a anarhisti nisu mislili da ima bilo šta loše u uzimanju novca od banaka kako bi njime bila finansirana revolucija. Stvorili su čitav sistem koji je funkcionisao,


a smatra se da su bili prvi koji su koristili automobil u svrhu pljačke. Posebno se u akcijama isticao Marij Jakob čija su dela poslužila kao inspiracija za književni lik Arsen Lupen-a, duhovitog džentlmena i prevaranta u službi „malog čoveka“. Treba spomenuti i odati počast tzv. Bono bandi (La Bande à Bonnot) koju je predvodio Žil Bono, a u čijem delovanju se vidi sav heroizam pristalica ove ideje. Osuđen na neuspeh u borbi protiv sistema bio je svestan da državu ne može pobediti ali je čvrsto stao na stanovište da će se potruditi da što skuplje sistemu „proda svoju kožu“ što je ujedno predstavljalo najbolji primer tzv. propagande dela. (videti više Bonnot_Gang)

Individualne akcije koje su ubrzo prerasle u organizovane grupe i organizovane pokrete, pokazale su simpatizerima anarhizma na svim meridijanima da je moguće ne samo delovanje u korist manje ili veće grupe ljudi već i da ukoliko postoji iskrena želja za sprovođenje jedne ideje, nijedna žrtva nije dovoljno velika. I dok je svet bio na ivici Prvog svetskog rata u kome će milioni radnika izgubiti život, pripremala se i prva velika slobodarska revolucija koju će izvesti anarhisti. Koja je to revolucija, ko je stajao iza nje, da li je revolucija izazvala „domino efekat“ i koga je sve inspirisala objasnićemo u narednom broju Plezir magazina, u trećem i finalnom poglavlju priče o ideji koja je barem na kratko promenila svet.


Ekologija

Faircoop: Ponovno otkrivanje zajedništva po mjeri digitalnog doba

Intervju: Anđela Đurašković @andjapise Fotografije: Faircoop privatna arhiva

90

| januar


R

ijetko se nekome pruži prilika da piše o inicijativi koja zaista sadrži potencijal da iz temelja promijeni društvo. Još rjeđe da takvom pričom započne godinu. Nama su se ta dva poklopila, o čemu svjedoče redovi u nastavku. Posvećeni su grupi ljudi koja, puštajući rad na iskorjenjavanju nejednakosti i nepravdi u društvu kroz prizmu modernih tehnologija, osnažuje pojedince u svim krajevima svijeta. Oni su pokrenuli nešto što se zove Faircoop zadruga. I ovo je njihova priča. Za januarsko izdanje Plezir magazina imali smo priliku da razgovaramo sa Enrikom Duranom, jednim od inicijatora Faircoop-a. Iako ga nazivaju Robin Hudom modernog doba, ovaj skroman čovjek nije lik iz bajki, već stvaran i odgovoran pojedinac čiji postupci oslikavaju sve u šta vjeruje. Možda još važnije, oni daju prostor vrijednostima poput saradnje, povjerenja, solidarnosti, marljivosti, odgovornosti i kreativnosti da zaista zasijaju u današnjim vremenima. Jer nijesu prevaziđene, o ne. Uvjerite se i sami. Pojedinac posjeduje nevjerovatnu moć djelanja. Nažalost, savremeno društvo je struktuirano s ciljem da nas ubijedi u suprotno, pa svaki element naše svakodnevice čini da to zaboravimo ili u to ne povjerujemo, makar ne u potpunosti. Istovremeno, ubjeđuju nas da je demokratija u kapitalističkom ruhu pobijedila, jer je ono najbolje, te da, do postojećeg, ne postoji odijelo koje bi joj bolje pristajalo. Ali, ako je najbolje, kako to da samo 1 odsto

najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje 45 odsto ukupno dostupnog bogatstva, a da je samo sto kompanija odgovorno za više od 70 odsto emisija gasova staklene bašte od 1988. do 2015? Ne, alternative mora biti. Faircoop zadrugarska inicijativa to pokazuje. I to ne teoretisanjem, već kroz praksu. Iako tek u povoju, za svega nekoliko godina uspjela je da postavi temelje nečeg što bi moglo da rezultira smanjenjem nejednakosti u društvima širom svijeta, većim samozapošljavanjem i usklađenošću s potrebama životne sredine. Ideal? Ne bismo rekli; ne, dok god postoje ljudi spremni da rade zajedno. I dok god svako od nas svjesno odluči da pruži prednost saradnji nauštrb takmičenja. Kako objasniti nešto potpuno drugačije od onog na šta smo navikli? Na svojoj zvaničnoj veb stranici, Faircoop je definisan kao inicijativa nastala zajedničkim djelanjem pojedinaca zarad stvaranja „inovativnog ‘glokalnog’ (globalnog i lokalnog) ekonomskog sistema, u korist alternativnog i postkapitalističkog modela, kako bi se otvorio put za kolektivne razmjene, u korist uzajamnog života“. Glavni cilj? Omogućiti pojedincima da zaista preuzmu kontrolu nad svojim životima, u skladu s potrebama i mogućnostima neposredne sredine u kojoj žive. Djelovanje Faircoop zajednice počiva na tri vodeća principa: integralnoj revoluciji, P2P (peer to peer) saradnji i hakerskoj etici. Šta to znači? Pa, to pretpostavlja da se 91


sama zadruga zalaže za odsustvo bilo kakvog oblika dominacije u društvu (na svim nivoima) i za samoorganizovanje zarad stvaranja kvalitetnijeg života za sve uključene i čvršće veze među njima. U procesu razvijanja Faircoop-a, kao i sopstvenih projekata kroz Faircoop, svi članovi imaju slobodan pristup informacijama i znanju i jednaku važnost prilikom donošenja odluka. Hijerarhija ne postoji, i kako je na svakome da preduzme odgovornost za sopstvene postupke, tako se od njega očekuje da sam vodi računa o sopstvenim obavezama unutar zajednice. Hakovanje je ovdje shvaćeno u širem smislu: da se pomoću računarskih tehnologija može stvoriti bolje društvo, učiniti da sve informacije od javnog značaja postanu besplatne i dostupne svima, a one o privatnim životima pojedinaca zaštićene. Ukratko, Faircoop je pokušaj razvoja zdravog, stabilnog postkapitalističkog društva zasnovanog na samoupravi, neposrednoj akciji i autonomnom samoorganizovanju na svim nivoima. Iako možda djeluje tako na prvi pogled, ono nije antiglobalističko u svojoj prirodi. Ne, baš kao što članovi Faircoop zadruge ili, ekosistema, kao što moj sagovornik voli da ih nazove – ne treba da se nadmeću, već da sarađuju, tako se i dva polariteta – globalizovano tržište i samostalna lokalna zajednica – ovdje preklapaju da bi se ostvario cilj: svakome je data prilika da svojim radom

92 | januar

zaradi dovoljno novca za svoje potrebe, pri tom uzimajući u obzir potrebe svih drugih i svega drugog, uključujući i životnu sredinu. Stoga, prije nego antiglobalistički, ovdje je riječ o alterglobalističkom pokretu, koji zaista vješto spaja sve ono što je savremeno društvo uspjelo da otuđi. Čovjeka sa čovjekom. Ljude s okruženjem. Rad u lokalnoj zajednici s oslanjanjem na ljude iz onlajn prostora, koje možda i ne poznajete. Preduzimanje odgovornosti na mikro nivou i povjerenje u one sa kojima sarađujete na krovnom. Konačno, ideale sa stvarnim svijetom. I to kroz praktično djelanje. I sopstveni monetarni sistem. Postojeće valute sa sobom nose svoje vrijednosti, koje ujedno oslikavaju prioritete sistema za koji su stvorene – kapital je uvijek u pravu a slobodno tržište je sveto. Uspjeti znači biti prvi, zagristi što veći zalogaj svijeta, ne obazirući se pri tom na one koji u toj trci ostaju prazni(ji)h šaka. A šta za sisteme u kojima se ne promoviše takmičenje? Pa, oni traže sopstvenu valutu. U skladu s tim, Faircoop je stvorio Faircoin, kriptovalutu nezavisnu od kontrole bilo koje nacije ili korporacije koja je takođe eco-friendly. Valute poput npr. Bitcoina se „rudare“, što iziskuje ogromnu količinu energije – samo 10 odsto svijeta ima kapacitet da traga


za njima! Za razliku od njih, Faircoin se ne rudari, već ga Faircoop tim lansira u ograničenim količinama, čime se podstiče štednja i očuvava vrijednost valute.

kao dijametralno suprotne: globalizovanog svijeta i snažne lokalne zajednice. Kako biste objasnili šta je Faircoop nekome ko nikad ranije nije čuo za njega?

Kao što ste rekli, Faircoop istovremeno djela na globalnom i lokalnom nivou. To je veoma važno jer postoje brojni tehnološki programi koji su previše uzani i samo interesuju ljude koji su u tech zajednicama; u isto vrijeme, postoji puno projekata koji su lokalni, ali nisu povezani jedni s drugima. Zato je za nas bilo veoma važno da stvorimo globalnu strukturu koja se razvija lokalno. Ideja mi se javila jer sam radio sa Katalonijskom Integralnom Kooperativom (Catalan Integral Cooperative), čije je sjedište bilo u katalonskoj zoni. Međutim, postojao je veliki broj ljudi koji su pokušavali da urade isto što i mi u svojim sredinama: ljudi su se udruživali i učili jedni od drugih jer je za neke bilo veoma teško da se razviju samostalno, pošto uslovi u kojima su živjeli nisu bili isti poput naših. Vjerovali smo da ove inicijative iziskuju snažniju vezu kako bi lakše komunicirale međusobno; ne samo da se pretvaramo da nešto veliko može da se stvori od početka na bilo kom mjestu, već da pođemo na ta mjesta i pospješimo razvoj lokalne autonomije, kapacitete za kolektivnu izgradnju, stvaranje zajednica i kooperativnih ekosistema koji mogu da funkcionišu. To je ono što radimo. Dakle, Faircoop Faircoop predstavlja koncept dru- funkcioniše kao lokalno tržište, štva koje spaja najbolje od dvije ali u isto vrijeme, on je globalna strane koje se obično predstavljaju podrška za globalnu zajednicu lokalnih ekosistema. Jedan od osnivača Faircoop-a, Enrik Duran, oštar je kritičar dominantnog finansijskog sistema današnjice i činjenice da počiva na što većem zaduživanju njegovih korisnika. Samo što Duran, kada kritikuje, to čini djelima prije nego riječima: uzimajući kredite, 2008. godine uspio je da isprazni kasu 39 španskih banki za ukupno skoro 500 hiljada eura, koje je potom proslijedio aktivističkim pokretima koji pokušavaju da svijet učine pravednijim mjestom za život. Dvije godine kasnije učestvovao je u formiranju Katalonske Integralne Kooperative (Catalan Integral Cooperative), projekta koji nastoji da stvori autonoman sistem samouprave, sa sopstvenim vidovima udruživanja i finansiranja na teritoriji Katalonije. Faircoop nastaje s jeseni 2014. godine, nakon što je Duran već napustio Španiju i počeo da živi u izgnanstvu, što i danas čini. Sada, nešto više od četiri godine kasnije, našli smo se u onlajn prostoru da bismo porazgovarali o Faircoop-u, vrijednostima koje nikada ne zastarijevaju i aktivizmu u svojoj najčistijoj formi.

93


Jedan od stubova ove priče je Faircoin, kriptovaluta koja se ne „rudari“ poput bitcoina, već se pušta u upotrebu u ograničenim količinama, čime se sprječava njena inflacija. Kako ste zaključili da je konceptu Faircoop zajednice neophodna sopstvena valuta?

od učešća u njemu, što može da omogući nastavak daljeg razvoja ovog procesa.

Faircoin je strateška alatka za razvoj Faircoop ekosistema. Kada smo odlučili da želimo da razvijamo koncept poput ovog, znali smo i da mora da bude autonoman na globalnom nivou, kao i nezavisan od institucionalnih i privatnih izvora finansija. Bilo je potrebno da razvijemo način na koji ćemo se finansirati jer svi alati za razvoj traže puno posla, ali i stvaraju puno prilika za zaposlenje. Morao je da postoji način za ljude da zarade za svoj rad. Faircoin je osmišljen u svrhu finansiranja autonomnog razvoja cijelog ekosistema. Kako postoji ograničen broj novčanih jedinica, veći je kapacitet korišćenja valute. Nije broj kovanica ono što raste, već vrijednost onih postojećih. To daje vrijednost svemu što radimo i time omogućavamo svim ljudima uključenim u Faircoop da steknu prihode za sve što čine kada je u pitanju širenje vrijednosti sa drugim ljudima u svojim lokalnim zajednicama. Pokušali smo da izbjegnemo stvaranje monetarnog sistema koji motiviše korisnike da se nadmeću. Ovdje je sve zasnovano na saradnji mini ekosistema i njihovih agenata. Svi mi koji smo uključeni u Faircoop imamo koristi

Mnogo se toga dogodilo u poslednje četiri godine. U isto vrijeme, ovo je spor proces, u smislu da ne postoji naše glavno sjedište, mjesto koje je važnije od drugog. Promjene se ne odvijaju istim tempom u svim lokalnim zajednicama, već postoje oni koji su rano prigrlili koncept i rani učesnici koji čekaju na prilike da održe prezentacije, da pređu na narednu fazu, kažu drugim ljudima, pozovu druge da koriste Faircoin u svojim oblastima, da promovišu upotrebu ove valute kako bi se omogućio prelazak na kružnu ekonomiju... Tokom tog procesa, postojala su neka mjesta u Španiji koja su s lakoćom prigrlila platformu i ljudi su putovali u druge zemlje kako bi podijelili priču s drugima. Isto se dogodilo u Grčkoj, Italiji, Švajcarskoj, Argentini i nekim drugim mjestima. Većinom se prvi kontakt sa drugima dešavao licem u lice, da bi se, potom, drugi ljudi priključivali onlajn i započinjali sa sopstvenim razvojem. Na nekim mjestima ljudi nisu navikli na ovakve vidove saradnje „odozdo nagore“; na drugim su uslovi života lakši, pa ne postoji mnogo motivatora za izgradnju ovakvog oblika alternativnog tržišta. Sve varira od mjesta do

94 | januar

Koliko je teško bilo ljudima širom svijeta da prigrle principe na kojima se zasniva Faircoop?


95


mjesta i postoji veliki broj elemenata u pogledu konteksta koji utiču na to da li će se neko razviti brže ili sporije. Tu su mjesta u kojima je razlog za razvoj ovog ekosistema veoma jasan, na primjer, zarad promovisanja samozapošljavanja na mjestima na kojima ne postoji puno prilika za rad. Jasno je da postoji veliki broj načina vladanja u društvu, pa je samim tim broj životnih i političkih konteksta velik. Na drugim mjestima, na kojima situacija nije ista, na primjer, u zapadnoj ili centralnoj Evropi, gdje je legitimnost vlasti viša nego u južnim zemljama, fokus može biti na tamošnjim ekološkim problemima i razmatranju njihovih životnih stilova kroz globalnu prizmu. Takođe, u zemljama poput Švajcarske, koja je jedna od najbogatijih država na svijetu, mogu postojati marginalizovane zajednice ili izbjeglice, stoga postoje

96 | januar

ljudi kojima može trebati ovakav set alata. Povjerenje je utkano u svaku aktivnost Faircoopa jer se članovi zajednice motivišu da redovno komuniciraju jedni s drugima i informišu ih o svojim aktivnostima kroz redovno podnošenje izvještaja. Šta predstavlja stavljanje težišta na povjerenje i istinitost nečijih riječi u današnjem društvu? Povjerenje je veoma važan element u izgradnji zajednice zasnovane na slobodi, saradnji i učešću – ali ne i na autoritetu niti na procesu odlučivanja „odozgo nadolje“. Kada započinjemo sa saradnjom na određenim stvarima moramo da vjerujemo jedni drugima, jer je ovo još jedan alat koji je morao biti drugačiji od trenutnog sistema. U tom smislu, mora postojati ravnoteža: neophodne su povratne


informacije, ali moramo da naučimo da razumijemo jedinstvenost svake situacije i različitih životnih procesa pojedinaca. Ne raspolaže svako jednakim nivoom dostupnosti ili je na istom mjestu za isti tip posla. Sve mora biti balans između pruženog povjerenja i povjerenja koje se rađa kroz samu participaciju. Šta bi za „običnu“ osobu, koja radi „od 9 do 5“, uživa u svojim hobijima, druženju sa porodicom i prijateljima, predstavljalo uključivanje u Faircoop koncept? Da li bi to podrazumijevalo određene promjene, kako navika tako i vrijednosnog sistema, i ako da, koje? Ukoliko je u pitanju osoba koja nema problema sa poslom ili nije u potrazi za zaposlenjem kroz Faircoop, ona i dalje može biti potrošač, aktivista ili investitor. Postoje brojni načini na koje neko može doprinijeti pomoću svake svoje odluke o tome kako će potrošiti svoj novac. Stoga, odlučivanjem o tome da li će ga utrošiti kod bilo koje korporacije, bilo kojeg velikog trgovinskog lanca ili će napraviti izbor koji uzima u obzir ekologiju, radnike koji su vlasnici sopstvenih lokalnih preduzeća; izbor koji je zasnovan na drugačijem setu vrijednosti koje, ako postanu alternativa koju podržava veliki broj ljudi, mogu razviti svijet. Uzevši navedeno u obzir, kada neko odabere da koristi Faircoin kao potrošač, da pozove ljude koje zna da prihvate Faircoin... To je nešto što bilo ko može da uradi. Voljela bih da se na trenutak odmaknemo od same ideje i porazgovaramo o njenom pokretaču – vama. Kako ste zaključili da je koncept

poput Faircoop-a nešto što bi moglo da pomogne u brisanju oštrih nejednakosti u društvu u kojem živimo? Pa, razvili smo hipotezu koju smo potom pokušali da sprovedemo u djelo kroz stvarna iskustva. Takođe smo već imali iskustva, kao što sam ranije pomenuo, kroz rad u Katalonskoj Integralnoj Kooperativi. Naša hipoteza je da tržište zasnovano na „grassroot“ neposrednom učešću, ne odozgonadolje već odozdo-nagore, može da ima mnogo veći kapacitet da uključi ljude i motiviše ih da budu dio promjene. Ova promjena može da bude važan element smanjenja nejednakosti. Još uvijek treba mnogo toga učiniti kako bi ovo funkcionisalo na širem planu, uz veću participaciju i više iskustva, što bi pokazalo da ova hipoteza funkcioniše. Ali, mi idemo korak po korak; brže na nekim mjestima, sporije na drugim, međutim počinjemo da uočavamo da se naše aktivnosti šire i da postoji kapacitet da se stvori uzajamna podrška za sve ljude, koja je zasnovana na solidarnosti, a ne na međusobnom takmičenju. Uzevši u obzir nasljeđe 20. vijeka, da li vas brine da će mediji i oni koji ne dobijaju prelaskom na drugačiji vid društvenog organizovanja etiketirati Faircoop kao „previše lijevo orjentisan“ ili „utopijski“? Obično konvencionalni mediji uopšte ne pričaju o nama, stoga kada bi sada pokušali da etiketiraju ili marginalizuju naš pokret, to bi bilo pozitivno jer bi značilo da moraju da pričaju o nama. (smijeh) Ne bi 97


nam predstavljalo problem ni u kom slučaju jer je dobro dok god se govori o vama, čak i ako ne govore dobre stvari sve vrijeme. U tome je bitan aspekt na „grassroot“ nivou učešće – u ovom slučaju, uključenost alternativnih medija i njihova podrška u širenju ovih poruka. Stoga, kasnije, kada bi komercijalni mediji pokušali da nam nadjenu etiketu, ljudi bi imali više opcija i odgovorili na njihove pokušaje kritičkim razmišljanjem. Većina transakcija danas se obavlja onlajn, detalje iz privatnog života dijelimo na društvenim mrežama, uprkos tome što smo svjesni da se te informacije prosljeđuju onima kojima su potrebne za ostvarivanje finansijske ili političke dobiti. Kako vi gledate na ideju privatnosti u modernom svijetu? Da, privatnost je još jedan važan element i dio ovog društva koje pokušavamo da izgradimo. Jedna od vrijednosti koja leži u našoj tehnološkoj saradnji je da svako dostavlja sopstvene informacije i bira sa kim želi da ih podijeli. Kako bi se razumio poslovni model korporacija i činjenica da posluju s vašim podacima potrebno je mnogo edukacije na ovu temu. Mi promovišemo upotrebu alternativnih alata koji mogu da zaštite podatke i razvijamo nove tehnologije koje možemo di-

98 | januar

rektno da koristimo kao proizvode za sopstveni razvoj, koji bi osigurali da je privatnost zaštićena. Tokom godina, vaš rad na iskorjenjavanju oštrih nejednakosti između malog broja izuzetno bogatih i velikog broja veoma siromašnih ljudi takođe je za posljedicu imao provođenje određenog vremena u zatvoru i nemogućnost povratka kući. Na koji način je ovo iskustvo promijenilo vas i vaš pogled na to kako je moguće popraviti društvo? Pa, iskustvo boravka u zatvoru samo je dodatno učvrstilo moje ideje i viđenja, kako bih istrajao u radu na svojim ciljevima, ali uz jasnije naučene lekcije: da su takođe i zatvorski i pravosudni sistemi nefer i da im se ne može vjerovati. To je zapravo razlog zbog kojeg sam odlučio da ostanem u izgnanstvu i nastavim sa radom na svojim dugoročnim ciljevima, bez posredovanja zatvorskih zidova u tome. Provođenje vremena u toliko različitih struktura u društvu – uključujući i one koje moraju da se promijene ili nestanu – pomaže u tome da se očuva snažna volja tokom komuniciranja potrebe za integralnom revolucijom s drugima i stvaranje novog sistema kako bi se postojeći popravio.


99


Mediji vas često predstavljaju kao Robin Huda savremenog doba. Da li smatrate da je dobro ljude predstavljati kao heroje iz stvarnog života koji se bore protiv stvarnih zlikovaca i da li vidite bilo kakve negativne strane toga? Dobro je kad mediji pričaju o našim postupcima i projektima, pa čak i kad to rade na neočekivan način. Ono što nije dobro je kad – kao u ovom slučaju – korišćenje reference heroja iz bajki ne pomaže prilikom fokusiranja na stvarne aktivnosti i daje lažne upute na individualnu akciju u kontekstu u kojem je ono što je stvarno bitno činjenica da je u pitanju bilo zajedničko političko djelanje. Kada odlučujete da li da sprovedete neku aktivnost u plemenite svrhe, kako procjenjujete da li su neka pravila vrijedna kršenja? Gdje povlačite liniju? Bitno je da možete da objasnite i odbranite sve što radite, jer je sve ovo politički proces, stoga to su ujedno i linije. Ne može sve biti javno sve vrijeme, jer postoje situacije u kojima ono što želite da uradite ne biste mogli da sprovedete u djelo da je javno. Ali, morate da znate da nekad može biti važno da objasnite zašto činite ono što činite, jer, ukoliko ste u mogućnosti da sve objasnite i odbranite, ljudi će to vidjeti kao dio cilja koji dijelite. Jedna od tema koje redovno obrađujemo u magazinu je aktivizam i motivisanje pojedinca na davanje

100| januar

doprinosa u stvaranju boljeg svijeta. Šta je za vas aktivizam i kako biste motivisali ljude da postanu proaktivni i pokrenu se unutar svojih zajednica?

Aktivizam je način na koji se svijet popravlja, metoda zasnovana na neposrednoj akciji koja ne zavisi od predstavnika koji donose odluke u naše ime. To je uvjerenje da ako nešto treba da se uradi, ono može biti učinjeno direktno, kroz vršenje uticaja na regulativu našim postupcima, ponekad i kroz direktnu akciju. Ova akcija može se upotrebiti na različite načine: aktivnosti na ulicama, kao što to čine pojedini pokreti, u šumi ili na mnogim drugim mjestima. Nekad je akcija ono što birate da radite svakog dana i način na koji su ti izbori kontrakultura u odnosu na dominantan način razmišljanja. Djelati u skladu s našim uvjerenjima je pokušaj popravljanja svijeta putem naših postupaka. Po mom mišljenju, to je aktivizam. Sugerisao bih svima da pogledaju oko sebe kako bi uočili probleme koji postoje u njihovom društvu, da ne vjeruju da će se stvari nastaviti na isti način, već da razumiju moć udruživanja i diskutovanja o tim problemima, traženja rješenja zajedno sa svojom zajednicom ili ljudima koje možda još uvijek ne znate, ali koji će, ako ih pozovete na okupljanje u ove svrhe, doći i biti voljni da rade sa vama. To može biti početak rješenja; kapacitet promjene leži u preduzimanju nečega i vjerovanju da se stvari mogu promijeniti. Gledanjem u prošlost možete zaključiti da se mnogo stvari promijenilo.


-

u

t d u -

m e

i

a

u n

j h

Feministički pokret je dobar primjer toga kako su se stvari mijenjale kroz vjekove. Još uvijek postoji mnogo problema, ali promjena je vidna. Isto tako, mnogo drugih stvari u društvu može se promijeniti. Ako postoje ljudi poput nas, koji žele da ih promijene, onda će sve veći broj njih počinjati da djela i zapravo donese tu promjenu. Konačno, kako zamišljate razvoj Faircoop-a i društva sjutrašnjice? Koje aktivnosti imate u planu za predstojeći period? Nastavićemo sa radom na duže staze, s ciljem da uspostavimo učešće i umreženost širom svijeta. Želimo da ovaj proces izgradnje fer tržišta ne bude evrocentričan, već zaista međunarodan. Trenutno smo doprli do različitih kontinenata, ali ne u istim razmerama. Potrebno je mnogo razvoja u brojnim

djelovima svijeta. Istovremeno, proširićemo upotrebu Faircoin-a i drugih alternativnih valuta u svakodnevnom životu. Već postoje ljudi koji su u mogućnosti da žive svoje uobičajene živote van „mainstream“ tržišta. Želimo da budemo u mogućnosti da podržimo i finansiramo nove projekte zasnovane na ovim vrijednostima bilo gdje na planeti. To je naša dugoročna vizija i ne želimo da prestanemo dok je ne dosegnemo. U isto vrijeme, rad na njoj donijeće nam nove mogućnosti za dalji razvoj. Želimo da pokažemo svijetu da postoje alternative kapitalističkom sistemu i da postoje vidovi saradnje zarad prelaska na drugačiji tip društva koji se zasniva na solidarnosti a ne na međusobnoj borbi.

i e

i

a i e

i o -

e -

101


Ecology

Faircoop: Rediscovering the meaning of community in the digital age

Interview: Anđela Đurašković

@andjapise Photography: Faircoop private archive

102 | januar


I

t is on rare occasions that one gets the opportunity to write about initiatives that really have the potential to profoundly change our society. The opportunities to start the year with a story like that are even rarer. The following paragraphs are proof that the odds were in our favor this time. Those paragraphs are dedicated to a group of people who are letting the work on rooting out inequalities and injustice through the lenses of modern technology in order to empower individuals in all parts of the world. They launched something called Faircoop cooperative. And this is their story. For the January issue of Plezir magazine we had the chance to talk to Enric Duran, one of the founders of Faircoop. Although some refer to him as „Robin Hood of the contemporary era”, this modest man is far from a fairytale character, but is a very real and responsible individual whose actions reflect his belief system. What’s maybe even more important, those actions create space for values like collaboration, trust, solidarity, diligence, responsibility, and creativity to really shine in the times of today. Because they aren’t a thing of the past, oh no. Far from it. See for yourself. Individuals possess an extraordinary power to act. Unfortunately, the modern society is structured with a goal to convince us otherwise, so each element of our everyday lives makes us forget this or not believe it completely. At the same time, we are convinced that the capitalist attire of democracy is the best one, and that, except for it, there is no

other number to fit it better. But, if it is the best, how come that only 1% of the richest people own the 45% of the total wealth, and that only 100 companies are responsible for more than 70% of greenhouse gas emissions in the period between 1988 and 2015? No, there has to be an alternative. Faircoop cooperative demonstrates that. And not just through theory, but through practice. Although only at its early stage, in only a few years it has managed to set the foundation for something that could result in lower inequalities in societies all over the world, higher self-employment and accordance with the needs of the environment. An ideal? No, we wouldn’t say so; not as long as there are people willing to work together. As long as each one of us makes a conscious decision to give advantage to collaboration instead of competition. How to explain something completely different than what we’re used to experiencing? Well, on their official website, Faircoop is defined as an initiative launched jointly by people willing to „create an innovative glocal economic system from the bottom up in favor of an alternative and post-capitalist model to pave the way for a collective change towards a life in common“. Their main goal? Empowering individuals to really take the control over their lives, in accordance with the needs and possibilities in the immediate environment they inhabit. Faircoops activities rely on three guiding principles: integral revolution, P2P

103


(peer-to-peer) collaboration and hacker ethics. What does it mean? Well, it states the aim of the cooperative to advocate the absence of any type of domination in the society (on all levels), as well as self organizing with the purpose of creating better lives and stronger connections between everyone involved. In the process of developing Faircoop or one’s own projects through Faircoop, all people have a free access to information and knowledge, and are of equal importance when it comes to making decisions. There is no hierarchy, and since it is up to each individual to take responsibility for their own actions, it is also up to them to take care of their own obligations within the cooperative. Hacking is understood in a broader sense here: as a principle which favors computers as tools which can help create a better society and ensure that all information of public importance is free and available to everyone, while all the private ones are protected. In short, Faircoop is an attempt of creating a healthy, stable post-capitalist society based on self-government, direct action and autonomous self-organizing on all levels. Although it might seem anti-globalist in nature, it is far from it. No; just like the members of Faircoop cooperative -or ecosystem, as my conversationalist likes to call it – don’t need to compete but to collaborate, the other two polarities – the globalized market and the autonomous local community – here intertwine to reach the higher goal: give everyone a chance to earn enough money for their own needs, while taking into consider-

104| januar

ation the needs of everyone and everything else – including the environment. So, rather than anti-globalist, Faircoop is an alter-globalist movement, which manages to merge all those sides that the modern society managed to estrange from each other. A man with a man. Human beings with their environment. Working in the local community with relying on people from the online space, whom you might not know. Taking responsibility at the micro level with trusting those you work with at the macro one. Finally, ideals with the real world. And doing so through practical activities. And their own monetary system. The existing currencies carry their own belief system with them, which reflects the priorities of the system they were created to uphold: capital is always right and the free market is sacred. To succeed means to be the first one, to bite the largest piece of the world possible, not taking into consideration all the other ones who are left with empty(er) hands in that race. But what about the systems that don’t encourage competing? Well, they need a currency of their own. In accordance with that, Faircoop created Faircoin, a cryptocurrency independent of the control of any nation or corporation which is also eco-friendly. Currencies like e.g. Bitcoin are mined, which requires a vast amount of energy – in fact, only 10% of the world has the capacity to mine for them! Unlike them, Faircoin isn’t mined, but released in limited quantities by Faircoop, which encourages saving and preserves the value of the currency.


One of the Faircoop’s founders, Enric Duran, is a harsh critic of the predominant financial system of today and the fact that it is debt-based. However, when Duran criticizes something, he does that through actions rather than words: in 2008, he made loans in 39 Spanish banks without the intention of returning them, there with defrauding those institutions for about 500 thousand euros, which he later donated to activist initiatives working on making the world a more just place. Two years later, he participated in forming the Catalan Integral Cooperative, a project which aims to create an autonomous system of self-governance, with its own ways of coming together and financing on the Catalan territory. Faircoop launches in the Fall of 2014, after Duran had already left Spain and began living in exile, where he still remains today. Now, more than four years later, we met in the online space to discuss Faircoop, the values that never grow old, and what activism in its purest form looks like.

nected with each other. So for us it was very important to create a global structure which is developed locally. The idea came to me because I was working with the Catalan Integral Cooperative that was based in the Catalan area. However, there were many people who were trying to do the same as we did in their own places: people were joining and learning from each other because for some it was very difficult to develop on their own since the conditions in which they lived weren’t the same. We thought that these initiatives needed a stronger connection in order to facilitate communication with each other, so not just to pretend that something big can happen from scratch in any place, but go there and facilitate the development of the local autonomy, of the capacity of collective building, of creation of communities, of cooperative ecosystems that can work. That’s what we’re doing. So Faircoop functions as a local economy, but at the same time, it is a global support for the global community of local ecosystems.

Faircoop introduces a concept of a society which merges the best of what is often portrayed as polar opposite: globalized world and a strong local community. How would you explain Faircoop to someone who has never heard of it before? As you said, Faircoop works at the same time at the global and at the local level. That is very important because there are many technological programs that are too narrow and only interest people who are in the tech communities, and at the same time, there are many projects that are local but are not con-

One of the pillars of the whole story is the introduction of Faircoin, a cryptocurrency which isn’t mined like bitcoin, but released in limited amounts, therewith preventing its inflation. How did you estimate that the faircoop concept requires a currency of its own? Faircoin is a strategical tool for the development of the Faircoop ecosystem. When we knew we wanted to develop something like this, we knew it had to be autonomous globally, and to be independent of institutional and private funding, etc. We needed to develop the way in which we were going to be fund105


ed because all the development tools require a lot of work and also create a lot of work opportunities. There had to be a way for people to be paid for it. The design of Faircoin was chosen for the role of financing the autonomous development of the whole ecosystem. As there is a limited amount of coins, there is more capacity to use the currency. It’s not the number of coins that get created that grows, but the value of the existing coins. It provides value to all that we are doing and we create the capacity for all the people involved with Faircoop to have an income for what they’re doing for facilitating the distribution of values to other people in their local surroundings. We tried to evade having a monetary system in a context where users are encouraged to compete. Here we are based on cooperation of the mini ecosystems and their agents. All of us who are involved in Faircoop have a benefit of this participation that might make it possible to continue developing this process further. How difficult was it for people to embrace Faircoop around the globe? Well, a lot of things have happened in the last four years. At the same time, it is a slow process in a sense that we don’t have a main base, a place that is more critical than the other. Change doesn’t occur at the same pace in all local communities, but there are early adopters and early participants who are waiting to make some presenta-

106| januar

tions, get to the next step, tell other people, invite others to use Faircoin in their area, promote the use of this currency to facilitate the transition to the circular economy... So, throughout all that process, there were some places in Spain that adopted the platform easily and the people there travelled to other countries to spread the word. The same thing happened in Greece, Italy, Switzerland, Argentina and some other places. Mostly, the initial contact with others was done person-to-person, and then slowly other people joined online and started with their own development. In some places, people aren’t used to this kind of grass root cooperation, in other, the living conditions are easier, so there aren’t that many incentives to build this kind of an alternative economy. It differs from one place to the other and there are many contextual components that influence if someone is able to develop faster or slower. There are places where the reason to develop this ecosystem is very clear, e.g. for supporting self-employment in places where there isn’t so much work. It is clear there are various possible ways of ruling in the society, so there are many living and political contexts. In other places where the situation is not the same, for example, north of Europe or center of Europe, where the legitimacy of the government is higher than in southern countries, the focus might be on their ecological problems and on thinking about their lifestyles in a global sense. Also, in countries like


107


Switzerland, which is one of the richest countries in the world, there might be marginalized communities or refugees, so there are people who might need this kind of toolset. Trust is weaved into each activity, since Faircoop community members are encouraged to regularly communicate with other members and inform them on their activities through regular reports. What does it mean to put an accent on trust and the truthfulness of someone’s words in today’s society? Trust is a very important element in building a community based on freedom, based on cooperation, based on participation - but not on authority and not on a talk-down process. When we begin to collaborate on some things we have to trust each other, because this

108| januar

element is another tool that we had to make different from the current system. In that sense, it has to be a balance: feedback is needed (or reporting something useful), but we also need to learn to understand the singularity of situations, of different personal living processes. Not everyone has the same level of availability or is in the same place for the same type of work. It has to be a balance between the trust that is given and the trust that is raised by the participation. What would it mean for an „ordinary“ person, working a 9to5, enjoying their hobbies, socializing with their family and friends, to embrace the Faircoop concept? Would it require certain changes in both the habits and the belief system, and if yes, which?


If it is a person that doesn’t have a problem with work or isn’t looking for work through Faircoop, they can still be a consumer, an activist, an investor. There are many ways in which this person can contribute with each decision on how they spend their money. So, by deciding if they are going to spend it on any corporation, on any big chain, or if they are making a choice for ecology, for workers who own their local businesses, for a different kind of values that, if they are an alternative which is shared by many people, can develop the world. In that sense, for a person to choose Faircoin as a way to be a consumer, to invite people that they know to accept Faircoin...It is something anyone can do. I’d like to take a step back from the idea and talk more about its initiator - you. How did you estimate that a concept like Faircoop is what could help eradicate sharp inequalities in the society we live in? Well, we developed a hypothesis that we then tried to make work through real experiences. We also had previous experience, as I mentioned before, in our work with Catalan Integral Cooperative. Our hypothesis is that economy based in grass root and direct participation, not top-down but bottom-up, can have much more capacity to engage people and to motivate them to be a part of a change. And this change can be an important element of reducing inequality. There still is a lot to be done in order to get this to work on a broader scale, with more participation and more experience that would show that this hypothesis is working. But we’re going step-by-step; faster in

some places, slower in others, but we are beginning to see that these activities are extending and that there is a capacity to create mutual support for all people, based in solidarity and not in competition. Given the legacy of the 20th century, do you worry about the media and those who do not benefit from a different kind of social organization labeling Faircoop as ‘too left-oriented’ or ‘ utopian’? Usually the conventional media just don’t talk about us, so at the moment, if they were to try to label or marginalize our movement, it would be positive because it means they have to talk about it. (laughs) It wouldn’t be a problem in any way because if they talk about you it is good, even if they don’t tell good things all the time. In that sense, the important aspect at the grass root level is the participation - in this case, the involvement of the alternative media and their support in extending these messages. So later, if the more corporate media try to label this, people would have more options and respond to their attempts with critical thinking. Today most transactions are being done online, and we share the details about our lives on social media, knowing that the data is being pulled and forwarded to those who need it for their own financial or political interest. How do you see the idea of privacy in a modern world?

109


Yes, privacy is another important element and a part of this society we are trying to build. One of the values that lies at our technological facilitation is that everyone submits their own data and decides who they want to share it with. A lot of education is needed on this topic in order to understand the business model of the corporations and that they’re doing business with your data. We are really promoting the use of alternative tools that can secure data and are developing new technologies that we can directly use as a product for our own development, that can make sure that this privacy is secure.

Being in so many different structures of society – including the ones that need to change or disappear - helps to maintain strong will on communicating the need of an integral revolution and creating a new system in order to improve the existing one. The media often portray you as the modern day Robin Hood. Do you think it is good to portray people as real life heroes fighting villains and do you see any downsides to it? It is good when media talk about our actions and projects, even if they do so in an unexpected way. What is not so good is when - as in this case - the use of a fairytale hero reference doesn’t help with focusing on the real action, and gives a false reference for individual action in a context where what really matters is that it was a collective political action.

Over the years your efforts to root out the sharp inequality between the small number of extremely rich and a vast number of very poor people has also resulted in spending some time in prison and not being able to return home from the hiding. How did that experience change you and your view When you are deciding if you should on how the society can be improved? do a certain activity for a good cause, how do you estimate if certain rules are worth breaking? Where do you Well, experiencing prison just recon- draw the line? firmed my ideas and visions to perse- It is important for you to be able to exvere with working on my goals; just to plain and defend everything you do, do it with more clear learnings: that because all of this is a political process, also the prison and judicial systems so these are the lines. Not everything are unfair and can’t be trusted. That’s can be public all the time, because actually a reason behind my decision there are times when you are not able to stay in exile and continue working to make certain action publicly. But you on my long-term goals, without the in- have to know that sometimes it could termediation of the prison walls. be important to explain why you’re do-

110| januar


111


ing what you’re doing, because if you are able to explain it and defend it the people will see it is a part of the goal you share. One topic we cover in the magazine regularly is activism and motivating individuals to help create a better world. What is activism for you and how would you encourage people to become proactive and engage in their communities? Activism is a way to improve the world, it’s a way based on direct action which doesn’t depend on representatives who make decisions for us. It is a belief that if something should be done, it can be done directly, through influencing regulation with our actions, even direct actions sometimes. This action could be used in different ways: activities in the streets, like some movements are doing it, in the forest, or many different places. Sometimes action is what you choose to do every day and how those choices are countercultural to the dominant way of thinking. To act as we believe is to try to improve the world through our actions. That is what activism is in my opinion. I will suggest to anyone to look around themselves in order to see the prob-

112| januar

lems that are there in their society and not just think that things are going to continue like that, but understand the power of joining together and talking about those problems, looking for solutions together with your community or people that perhaps you still don’t know, but if you call them to meet up for this purpose, they will appear and be willing to do things with you. It can be the beginning of the solution; the capacity of the change is taking action about it and believing that things can change. By looking at the past you can see that so many things have changed. The feminist movement is a big example of how things changed through centuries. There is still a lot of problems, but the change can be seen. Just like that, many other things can be changed in the society. If there are people like us that want to change them then more and more of them will begin to act and bring that change. Finally, how do you envision the deveopment of Faircoop and the society of tomorrow? What activities do you have planned for the future? We are going to continue working long-term with the goal to establish participation and connection all over the world. We want this process of building a fair economy not to be Europe-centric, but really worldwide. At the moment we have reached different


continents, but not in the same dimensions. There needs to be a lot of development in many areas of the world. At the same time, we are going to extend more in the ordinary life the use of Faircoin and other alternative currencies. There are already people who can live their daily lives outside of the mainstream economy. We want to be able to support and finance new projects based in these values in any place

of the world. That is our long-term vision and we don’t want to stop until we are there. At the same time, working on it will bring new possibilities for going further. We want to show the world that there are alternatives to the capitalist system and there are ways of cooperation for the transition to another type of society based on solidarity and not in fighting each other.

113


Putopis

Tekst: Vesna Belušević (Cukuba, Japan) Fotografije: Radoje Belušević

Povratak u prošlost

Posle dva sata leta iz Guilina i letnjih temperatura koje su dostizale i trideset stepeni ulazimo odjednom u doboku jesen i majice s kratkim rukavima zamenjujemo perjanim jaknama. Deo putovanja koji je bio fokusiran na prekrasne krajolike se postepeno okreće ka prošlosti i istoriji.

114 | januar


Sian - večni grad Sian je prestonica provincije Šansi u centralno-severozapadnom delu Kine, a nekada je bio istočna polazna tačka Puta svile. Sian je kolevka drevne kineske civilizacije, a njegov stari naziv je bio Čangan, što znači večni mir, a novo ime je donelo i novo značenje - zapadni mir. Sian je prva drevna prestonica Kine i Kinezi kažu da je „prabaka svim gradovima’’. Sian je bio dom mnogim dinastijama (Žan, Čin, Han, Tang...) i njegov značaj u Aziji se poredi sa značajem Starog Rima u Evropi. Istorija grada je duga oko tri hiljade godina. U toku desetog veka prestaje da bude prestonica i prerasta u provincijski grad čiji manastiri, pagode i istorijski spomenici bivaju uništavani tokom vekova, pa čak i to kom kulturne revolucije. Godina 1974. donosi veliku prekretnicu Sianu kad su zemljoradnici, kopajući bunare u potrazi za vodom, naišli na fantastičnu arheološku baštinu koja je grad opet stavila na mapu. Danas je Sian grad od oko osam miliona stanovnika, a ukoliko se ubroje i stanovnici predgrađa taj broj je dvocifren. Centar grada je opasan bedemima koji su počeli da se grade u sedmom veku, a popravljani su i dograđivani do četrnaestog. Zidine su visoke oko dvanaest metara, a dugačke skoro četrnaest kilometara. Na svakih stotinak metara se nalazi bedem sa stražarskim mestom. Oko zidina je dubok kanal ispunjen vodom. Postoje četiri kapije (okrenute svakoj strani sveta) sa zvučnim imenima: večna radost, harmonija mira, večni mir i večna harmonija. Južna kapija je najlepše ukrašena. U centru se nalazi prekrasan trg na kome se održavaju razne ceremonije, predstave i sveča-

nosti i taj deo grada se smatra najužim centrom Siana. Centar grada, okružen zidinama je izuzetno čist i dobro održavan. Da nema svetlećih reklama ispisanih kineskim pismom putnici bi mogli da pomisle da se nalaze u bilo kojoj bogatoj evropskoj metropoli. Tu se nalaze dve pagode: Toranj zvona i Toranj bubnjeva (Bell Tower i Drum Tower), a samo nekoliko stotina metara udaljen od Tornja bubnjeva se nalazi muslimanski deo grada (Muslim Quarter). Procenjuje se da danas ovde živi oko šezdeset hiljada stanovnika muslimanske veroispovesti. Tu se nalazi tzv. Veličanstvena džamija, sagrađena u osmom veku i ona čini jedinstven spoj islamske i kineske arhitekture. Muslimanski distrikt je privlačna destinacija mnogim turistima jer razbuktava sva čula budući da najrazličitiji mirisi, ukusi i zvuci dopiru sa svih strana. Stotine radnji raznovrsne hrane na raspolaganju su zainteresovanim posetiocima. Ipak, ovaj deo grada neće preterano oduševiti vegane i one koji baš ne vole meso ili proizvode od mesa, uglavnom jagnjetine i ovčetine. Pored mesa ovde se prodaju i razne vrste hlebova, kolača, suvog voća, orašastih plodova i raznoraznih suvenira. U drugom delu grada, van zidina, nalazi se Velika pagoda divljih gusaka koja potiče iz 652. godine, ali je više puta rušena i renovirana. Ceo kompleks sadrži pored Velike pagode i jednu manju, kao i zgrade, trgove i bašte koji su najlepši ostaci dinastije Tang. Ovaj kompleks je 2014. godine zasluženo stavljen na listu Svetske kulturne baštine. 115


Ono što Sian čini najprivlačnijim turistima je Muzej terakote (glinenih ratnika), mauzolej i grobnica prvog kineskog cara Čin Ši Huanga koji je 221. godine p.n.e. ujedinio celu Kinu. On je došao na vlast sa samo trinaest godina, a svetu je ostavio impozantne statue od terakote kojima se tačan broj ne zna. Pronađeno je do danas više od sedam hiljada skulptura ratnika, preko sto trideset bojnih kola, šest stotina konja (od toga oko sto trideset je deo ratne konjice), mnogo oružja i raznih predmeta koji su zakopani u grobnicu zajedno sa carem 210. godine pre nove ere i to da bi ga, po verovanju, branili i posle smrti. Veruje se da je više od sedam stotina hiljada radnika radilo na pripremi grobnice i statua ratnika, pešadije i konjice. Na iskopavanju (koje još uvek nije završeno) i održavanju grobnice danas rade na hiljade stručnjaka iz celog sveta. Ovaj ogroman istorijski kompleks se nalazi na planini Lišan, s pogledom na reku Vei, oko četrdeset kilometara severoistočno od Siana do kog se može doći taksijem (taksisti obično misle da mogu olako da opelješe strane turiste i početna cena je ponekad i pet puta veća od realne) ili jeftinim autobusima koji idu na svakih pet minuta i koji su dvadest puta (u bukvalnom smislu reči) jeftiniji od taksija. Ceo kompleks je 1979. otvoren za turiste i do tada je više puta preuređivan. Kao i na svim destinacijama udešenim za turiste, sve je odlično sređeno, ali na žalost oznake i objašnjenja na engleskom su retkost. Zato vas, čim kročite iz autobusa,

116| januar

opkole vodiči koji vas (čak i na teško razumljivom engleskom) ubeđuju da ne možete ništa videti i doživeti bez vodiča. Ukočenim smeškom, strogim pogledom i kategoričnim ne, možete se brzo osloboditi takve vrste napasti i obići sve što vas interesuje sami. Statue od terakote su daleko veće i impozantnije nego što deluju na slikama. Svaki izraz lica je drugačiji i nosi jedinstvenu priču. Jedan čitav dan je potreban za obilazak muzeja i okoline. Pošto je bio hladan i kišovit dan nije bilo previše turista niti previše guranja, pa nam je pozitivan utisak ostao duboko urezan. Vreme nas u Sianu nije poslužilo jer su sva četiri dana koliko smo tamo proveli bila kišovita, a u kombinaciji sa velikom boljkom kineskih megapolisa, zagađenjem, sivilo i zamagljeno žućkasta vidljivost ipak nisu uspeli da pokvare celokupan fascinantan utisak. Kineski aerodromi koji liče jedni na druge, sa valovitim krovovima i ogromnim halama, moderni, sofisticirani i začuđujuće čisti (s obzirom na ne baš slavnu reputaciju i priče). Jedini aerodrom komunističke zaostavštine koji smo videli je bio na jugoistoku provincije Sičuan u gradu Jibin. Na poslednjoj etapi puta, presedali smo u Jibinu, višemilionskom gradu, sedmom po veličini u Sičuanu i to je jedini aerodrom u Kini koji smo videli (na ovom i prethodnom putovanju, oko desetak) koji kao da nije pripadao 21. veku i na kome se mogao osetiti uticaj Maove Kine.


118| januar


119


Liđan - orijentalna Venecija Poslednja stanica na našem putu bio je grad Liđan koji se nalazi na severozapadu provincije Junan, a koja je dom mnogim raznolikim etničkim grupama među kojima je najbrojnija grupa Naši. Liđan je za nas, na ovom putu, bio objedinitelj prelepe prirode i istorijske zaostavštine. Godine 1997. grad Liđan je uvršten u Svetsku baštinu. On je najčistiji grad u Kini, ali i je dan od najčistijih gradova koje sam videla. Ovde su plastične kese odavno zabranjene. Stari grad se nalazi na nadmorskoj visini od 2400 m i mnogima dolazak već prvog dana prouzrokuje glavobolju. Ni nas nije zaobišla. Grad datira iz 13. veka kad je bio poznata raskrsnica na Putu svile gde se razmenjivala roba iz Sičuana, Junana i Tibeta. Kulturno i tehnološko mešanje pomoglo je da se Liđan razvije u važan centar komunikacije različitih etničkih grupa: Naši, Han, Tibet, Bai itd. Lokalna arhitektura, planiranje grada i okoline, društveni život, umetnost i zanatstvo bili su veoma razvijeni; a konfučijanstvo, taoizam i budizam podjednako su zastupljeni i pomešani u ovom delu Kine. Drevni južni tok Puta svile, poznat pod nazivom Drevni put čaja kretao je iz Burme, išao preko Liđana, Šangrila, Tibeta i Irana sve do Sredozemnog mora. Liđan je i danas grad čaja sa stotinama prodavnica i čajdžinicama na svakom ćošku. Dajan, stari deo grada, poznat je i pod imenom „Orijentalna Venecija’’. Iako u Kini ima nekoliko „vodenih gradova’’, Liđan je najveći, najčistiji i najbolje očuvan. Izrazito je dinamičan grad, prepun ljudi i života, muzike i cveća. Stari deo grada je popločan kamenom, a dvospratne kuće sa prelepim, elegantnim dvorištima i prekrasno izrezbarenim kapijama su odlično sačuvane i

besprekorno čiste. Uveče je sve veselo, iz restorana i kafića se čuje nežna, umirujuća muzika, a sve je ukrašeno šarenim svetlima i raznobojnim cvećem. Liđan je omiljeno mesto za medeni mesec jer je pun zgusnute romantičnosti. U starom gradu se nalazi palata Mu, veliki kompleks starih, tradicionalnih zgrada u kome je živela prebogata porodica Mu koja je vladala tim delom provincije Junan. Poznata je i pod nazivom „Mali zabranjen grad’’, jer svojim arhitektonskim rešenjem podseća na najpoznatiju građevinu Pekinga. Na oko pola sata vožnje autobusom ili taksijem od Liđana nalazi se nacionalni park „Julonšuešan’’ (Jade Dragon Snow Mountain), sa najvišim vrhom od 5600 metara, prelepim dolinama, plavim jezerima i reskim vazduhom. U okolini su i dva manja mesta: Baiša, poznata po ocrtanim zidovima i školi veza svilom i elegantan gradić Šue koji je Liđan u malom, ali sa manjim brojem turista i mirnijom atmosferom. Koliko je vreme u Sianu bilo neprijateljski nastrojeno prema nama, toliko nam se široko osmehivalo u Liđanu. Reska i hladna jutra, kristalno čisti dani u ovom prekrasnom gradu bili su „grand finale’’ našeg putovanja po Kini. Tužnog, ali punog srca smo se preko Čengdu, glavnog grada provincije Sičuan, vratili u Japan. Iako veliki broj Japanaca ne gaji pozitivna osećanja prema moćnim susedima, iako su mediji i mnogi Japanci prepuni predrasuda o najmnogoljudnijoj zemlji na svetu, onaj ko zna makar malo o dugoj istoriji ove zemlje i u stanju je da apstrahuje neprijatnosti (guranje, buku, pljuvanje pojedinaca, cenkanje itd.) može biti samo fasciniran optimizmom ljudi i željom da urade i stvore. Kina je širolika, bogata, slikovita i nezaustavljiva.


122| januar


123


Putopis Tekst i fotografije: Nina Simonović @nina.simonn

Sevilja i uzavrela svakodnevica Andaluzije

124 | januar


S

ve češće uhvatim sebe kako biram nove destinacije prema broju sunčanih dana u godini, opuštenoj atmosferi i dobroj, lokalnoj hrani. Znala sam da ću septembra prošle godine nakon Portugalije malo šmugnuti u Španiju, samo je bilo pitanje koji grad će mi biti prva stanica. Tragala sam za istorijski bogatim područjem, želela sam interakciju sa srdačnim i otvorenim ljudima, te da osetim uzavreli puls svakodnevice lokalaca. Andaluzija se nametnula prirodno kao odgovor na sve ovo, tako da sam jedne večeri mahala noćnom Lisabonu, a već ranom zorom kročila na ulice Sevilje. Obuhvatajući krajnji južni deo Španije, Andaluzija je jedina evropska regija koja izlazi i na Sredozemno more i na Atlantski okean. Ime Andaluzija potiče od arapskog Al-Andalus. To je druga najveća autonomna pokrajina Španije, čija je prestonica Sevilja. Kroz istoriju, na ovom tlu su mnogi narodi ostavljali svoje kulturološke tragove, poput domorodaca Iberaca, Feničana, Kartaginjanina, Grka, Rimljana, Vandala, Jevreja, Muslimana... svi su se među sobno neraskidivo isprepletali u vidu jedinstvene arhitekture, koja stoji kao najočigledniji i najlepši svedok tome i dan danas.

125


U Sevilji su me dočekali izlazak sunca, palme i grad koji se polako budi. Šetam Avenijom de la Constitución i puštam praskozorju da mi otkriva deo po deo fasade katedrale Sevilje. Ovo velelepno zdanje, čiji delovi potiču od ostataka džamije iz 12. veka, zapravo je treća po veličini crkva u svetu nakon crkve Svetog Petra u Rimu i crkve Svetog Pavla u Londonu, a prva po veličini gotička crkva u svetu. Kao da ova lepotica nije sama po sebi impresivna, u sklopu nje se nalazi i čuveni toranj La Giralda. Prvobitno minaret džamije, a danas zvonik katedrale, Giralda ponosno stoji sa svoja 104 metra visine kao spomenik sjedinjavanja različitih vera, kultura i arhitektonskih stilova. Vreo vazduh i asfalt koji se topi pod stopalima vas nehotice teraju da olako posegnete za hladnim gaspaćom, ali se podjednako dobro uklapaju sa vrućim ćurosima i toplom čokoladom. Andalužani su narod koji siestu i vreme za odmor shvata veoma ozbiljno, te kad se već nađete ovde prigrlite ovu tradiciju poput lokalaca, usporite i uživajte u lenjim popodnevima. Večeri su naravno rezervisane za flamenko i projektovanje u neki drugi, strastveni svet. Na svakom trgu se mogu videti crnokose flamenko igračice sa crvenim ruževima i u nošnjama kakve su nam poznate iz medija – duge crno-crvene haljine sa karnerima i ponekim cvetnim detaljem. Ukoliko želite autentičnije iskustvo, zaputite se u kraj Triana koji se smatra mestom rođenja flamenka ili posetite neki od lokalnih flamenko barova u jevrejskoj četvrti Santa Kruz. U njima nije dozvoljeno fotografisanje ili snimanje, u njima vam pevaju i igraju muškarci strastvenije od svih onih uličnih flamenko igračica. U njima ne postoji klima već se hladite isključivo ledenim točenim pivom, ali zato dobijete puno srce emocija. 126| januar


127


128| januar


129


Sunce koje žeže i treperavi vazduh dobijaju sasvim novu dimenziju prelamajući se o fasade i šarene azuležo pločice. Mnogi azuležo povezuju isključivo sa Portugalom, ali ovaj način oslikavanja pločica je zapravo prvo uzeo maha u Španiji. Sevilja je bila glavni centar špansko-mavarske keramičke industrije. Nakon posete Sevilji, portugalski kralj Manuel I preuzima azuležo i uvodi ga u portugalsku umetnost početkom 16. veka. Plaza de España ili Trg Španije je verovatno jedno od najpoznatijih i najlepših lokaliteta Sevilje, a istovremeno i najbolji prokazatelj značaja keramike u ovom gradu. „Venecija u Sevlji“ se gradila 15 godina kako bi se otvorila 1929. godine za Iberijskoameričku izložbu (zanimljivo je da se niko nije pojavio zbog Velike depresije koja je uzela maha). Keramičke pločice igraju veliku ulogu u kompoziciji trga, čiji je polukružni deo podeljen na 48 delova, od kojih je svaki ukrašen azuležo pločicama. Ti delovi predstavljaju 46 španskih provincija i 2 arhipelaga. Nakon nedelju dana u Sevilji i napu njenih baterija nastavila sam svoju andalužansku avanturu preko planina Sierra de las Nieves (koje umnogome podsećaju na šume severnog Tajlanda), preko gradića Ronde pa sve do Marbelje i mora... Ne znam da li je do klime ovog područja, istorije, flamenka ili vina, ali ovaj narod je jedan od najstrastvenijih koji sam do sada srela. Pod time mislim na stra stven pogled na život, strastveno ispoljavanje emocija, strast kojom kuvaju, jedu, razgovaraju, otvorenost i lakoću kojom stvaraju nova prijateljstva... Dođite i sami iskusite ovakav način života. Samo pazite, lako vam se može uvući pod kožu. 130| januar


131


132| januar


Nekoliko zanimljivih informacija o Sevilji: Sevilja je jedan od najtoplijih gradova Španije gde u zenitu leta temperature neretko prelaze pedeset stepeni celzijusa. Krajem septembra me je tamo dočekalo nekih četrdesetak stepeni u toku dana, dok je večernja temperatura bila „prohladnih“ tridesetak stepeni Zbog svog jedinstvenog izgleda, Plaza de España je popularno mesto za snimanje filmova. Ova lokacija je poslužila kao Planeta Naboo u Star Wars svetu, tačnije u epizodi II – Napad klonova. Ovde je takođe sniman film Lorens od Arabije. Producenti serije Game of Thrones snimali su širom Španije dobar deo 5. sezone. Čuvena kuća Dorn je zapravo palata Real Alkazar, koju je u 14. veku izgradio Pedro I Okrutni u murskom stilu. Palata je poznata po prelepim baštama, a jedan deo nje i dalje služi kao zvanična kraljevska rezidencija u Sevilji što je čini najstarijom kraljevskom palatom u Evropi koja je i dalje u upotrebi Sevilja je imala prvu fabriku duvana u Evropi u 16. veku. Zbog geografski odličnog položaja i dobre povezanosti s morem, ubrzo je postala glavni centar i najznačajniji evropski izvoznik duvana. Nekadašnja zgrada Kraljevske duvanske fabrike danas je zgrada Univerziteta u Sevilji Jedan od primera savremene arhitekture u Sevilji je drvena struktura pod nazivom Las Setas, izgrađena 2011. godine. To je ujedno i jedan od najboljih vidikovaca u gradu, jer je moguće popeti se na vrh ove neobične građevine

133


Leksikon

Tijana Žunić Prefinjena ženstvenost za devojke koje se ne boje da budu drugačije

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic

134 | januar


U

prvi Plezirov leksikon u ovoj godini upisala se modna dizajnerka Tijana Žunić. Neposredan povod za naš razgovor bila je Tijanina nova kolekcija koja se „obraća” samosvesnim, modernim ženama koje se ne libe da iznesu svoj stav, pokažu ženstvenost i jedinstvenost.

Tvoj rad mnogi opisuju kao prefinjen i ženstven. Kome su namenjeni tvoji komadi?

Draga Tijana, već duže vreme imam želju da te ugostim u našem Leksikonu, a sada je čini mi se idealan trenutak budući da je nedavno izašla tvoja nova kolekcija. Kako si ti zadovoljna i kakve su reakcije ljudi?

Kako bi opisala stil odevanja koji privatno neguješ?

Upravo takvim ženama. Samosvesnim, jakim i modernim koje su spremne da budu drugačije i pokažu svoj stil, a uvek su prefinjene i ženstvene.

Moderan, minimalistički uz kombinaciju strogih muških i prefinjenih ženskih detalja.

Kakav je tvoj utisak o stilu odevaHvala na gostoprimstvu. Uvek se nja mladih devojaka i žena u radujem svakom novom odevnom Srbiji? Misliš li da se neukus može komadu i uživam u svim segmenti- opravdati nedostatkom novca? ma nastajanja kolekcije i ta ljubav nikada ne jenjava. Najveće mi je za- Nedostatak ukusa nikako ne možedovoljstvo kada vidim i čujem reak- mo opravdati nedostatkom novca cije dama koje vole da nose moje jer se danas odevni komadi mogu stvari i koje su ljubitelji mog rada. kupiti po vrlo pristupačnim cenaNi ovog puta to nije izostalo. ma, samo je vrlo važno uklopiti ih na adekvatan način. Nažalost, doMoram da priznam da me je ob- bar deo devojaka danas nema radovala činjenica da je u kolek- dovoljno hrabrosti da pokaže sebe ciji dosta komada u zelenoj boji i svoj stil i ponese ono što stvarno koja mi je jedna od najdražih. Šta želi, već se prilagođava većini misje bila inspiracija za kolekciju? leći da će samo na taj način biti prihvaćene u društvu. Sa druge strane, Inspiraciju tražim svuda oko sebe. ovde postoji izvestan broj devojaka To nikada nije određena stvar ili čiji je stil besprekoran i izuzetan i tema na kojoj radim. To je uvek koje su prava inspiracija. skup ideja i detalja koje oblikujem i interpretiram na svoj način.

135


136| januar


U modni dizajn si ušla nakon Ko su tvoji uzori u modnom svetu? studija Istorije umetnosti. Kako je formalno obrazovanje uticalo Nemam uzore, ali volim da istrana tvoj rad u oblasti dizajna? žujem i pratim šta se dešava na svetskoj modnoj sceni. Ljudi koji me Obzirom na to da potičem iz ume- inspirišu nisu samo dizajneri, to su tničke porodice jako rano sam se i svetski modni influenseri, modni susrela sa olovkama, četkama, bo- urednici, fotografi, arhitekte… jama, platnom, pa čak i tkaninama i šivenjem. Znala sam čime želim Kakvi su tvoji planovi i stremljeda se bavim, ali mi je i obrazova- nja kada je posao u pitanju? Planje bilo izuzetno važno. Paralel- niraš li plasman brenda u inosno sa srednjom školom, završava- transtvu? la sam i privatnu likovnu školu, a tokom studija sam pohađala časove Moji planovi za naredni period su kostima i učila zanat u kroja- proširenje proizvodnje, a u tom čkoj radionici. Moje formalno obra- slučaju i širenje na regionalno, a zovanje je proširilo moje vidike, zatim i inostrano tržište. upoznalo me sa umetničkim prilikama u različitim epohama i sa Šta radiš za svoju dušu, kako se arhitekturom koja je jedna od mo- opuštaš? jih najvećih inspiracija kada je moj dizajn u pitanju, ali me je i naučilo Volim da isključim telefon i provodradnim navikama i tome da modu i im vreme sa ljudima koje volim, kuumetnost gledam kao posao i svoj vam, slušam muziku, čitam, vežbam budući poziv. jogu.

138| januar


139


140| januar


141


#PLEZIRLEKSIKON

Pamtiš li kako si ostala bez prvog mlečnog zuba?

Preporuka za čitanje/slušanje/ gledanje?

Nažalost ne, ali pamtim da su moji roditelji morali da upotrebljavaju razne trikove ili izgovore kako bi me naterali da izvadim zub.

Knjiga: Devojka sa bisernom minđušom Filmovi: Nocturnal Animals i Bohemian Rhapsody Muzika: The Weeknd je uvek na mojoj plej listi.

Slatko, slano, ljuto ili nešto četvrto? Slatko. Koga smatraš umetnikom življenja? Onoga ko je istinski srećan i ko ume uživa u onome što jeste i svemu onome što ima, šta god to bilo. Omiljeni crtani junak? Ariel - Mala sirena. Može li se živeti od ljubavi prema onome što radimo? Ljubav je najveći pokretač. Kada nešto jako volimo to nas inspiriše i tera da idemo dalje i budemo bolji i uspešniji. Ali je jako važno da radimo, a ne samo da volimo.

142| januar

Šta te je poslednji put slatko nasmejalo? Ono što me uvek iskreno nasmeje su moji najbliži. Sa njima se smejem do suza. Šta bi poželela ljudima u novoj godini? Neizmernu ljubav i sreću, sopstveni mir, smeh i radost. Tako je svet lepši.


Fotografija: Marija Šojić

143

Fotografije: Mirko Tabašević Model: Andjela Dimitrijević Šminka: Ena Jović Kosa: Loftparrucchieri by Maja Stanišić


Kolumna

144 | januar


Muzika kao način da se pronađe uteha i razumevanje

N

e čini li vam se da je sve više knjiga u odeljku za samopomoć? Ponekad se iznenadim kada vidim da u manjim knjižarama ovaj žanr zauzima više prostora od poezije i domaćih književnih klasika. A onda se zapitam – treba li da se zabrinemo? Da li više knjiga znači i da je potražnja veća, te da sve više ljudi traga za nekim vidom pomoći? Problem ne leži u tome što ćete pročitati knjigu koja će vas motivisati da napredujete u bilo kom smislu ili se „podignete“ posle teškog perioda u životu, već u tome što plivamo u moru kratkoročnih rešenja za ozbiljne probleme i raznih „begova od realnosti“ zato što je i dalje „sramota“ pričati o psihičkim problemima koji ozbiljno ugrožavaju živote. Da se razumemo, nije sramota reći da ste pod stresom ili da ste „psihički umorni“, to se danas gotovo podrazumeva i deo je svakodnevnog života i govora. Ali je sramota reći, znaš šta, imam depresiju i uzimam lekove. Sramota je reći mnogo šta kada

Tekst: Sofija Mirčetić @sofimircetic

je reč o mentalnom zdravlju, a i kada neki progovore o tome promrmljamo „Bože sačuvaj“ i „ćuti samo“. Gledam Hari Potera pre neko veče, i u sedmom delu se jednom prilikom opet govori fraza: „Onaj koji se ne sme imenovati“, a Lord Voldemor je tu, sedam nastavaka filma, govorili oni njegovo ime ili ne. Ćutimo iz straha i jer je sramota, a onda isto ono „Bože sačuvaj“ i „ćuti samo“, čuli smo da taj i taj ima problema „sa živcima” ili se ubio. Šapućemo. Pokušavamo da saniramo problem u tišini, tako da niko ne primeti. I zato mi je mnogo drago kada naletim na nekog na Instagramu ili nekoj drugoj društvenoj mreži, ko koristi to što ga hiljade ljudi prati da kaže – vidi, nije sramota. Isto tako danas postoji genracija bendova i izvođača koji glasnije nego ikad pevaju o tome šta ih muči i kako se nose sa tim. Melodije su energične, čak i vesele, a tekstovi i uznemirujući ali i motivišući. Pesama o unutrašnjim borbama ima odavno, ali poslednjih godina tekstovi postaju mnogo direktniji, lišeni metaforičnog prikazivanja mentalne bolesti. Svima onima koji tvrde da se ovakvim pesmama romantizuju ozbiljni psihološki problemi savetujem da prvo dobro prouče navedene tekstove, skinu jedan sloj i vide jasno ispisanu poruku punu nade i podrške.


Lekcije od Twenty One Pilots Meni omiljen bend iz mnogo razloga, ali pre svega zbog moćnih tekstova u pesmama koje se „obraćaju” svima koji imaju neki problem, povod su da im i ovde posvetim pažnju. U pesmi Fake you Out, koju je najbolje slušati u verziji uživo, pevač nakon energičnog repa vrisne – Our brains are sick, but that is okay! Jeste teško imati psihičke probleme, ali to ne znači da sebe treba da isključite iz života drugih ljudi. Car radio ima stihove koji poručuju – Sometimes quiet is violent, i zaista, ćutanje i skrivanje može da bude previše autodestruktivno. To zatvaranje u sebe vodi preteranom razmišljanju, roju misli o situacijama koje se verovatno nikada neće desiti. Overthinking ili preterano razmišljanje su opevani i u pesmi Ride – I’ve been thinking too much, help me. Tyler Joseph, pevač benda i autor gotovo svih pesama, nudi rešenje za preterano razmišljanje - Sometimes to stay alive, you’ve gotta kill your mind (Migraine). To je možda jedna od najmoćnijih poruka njihovih pesama. Samo ne misli, ili makar ne slušaj sve što ti padne na pamet, nekad je mozak zloban prema tebi. Pesma Fairly Local govori o unutrašnjoj borbi, a svi imamo te momente kada i jedna i druga strana vuku, a mi moramo da odlučimo kojoj ćemo pomoći da povuče konopac i pobedi onu drugu. What I shouldn’t do I will fight, I know I’m emotional,What I want to save I will try, Fairly local poručuje da su te unutrašnje borbe teške, ali da vrede i da moraju da se vode. A možda je samo meni ova pesma posebno draga, jer verujem da je zaista moguće da ne pustiš sebe da budeš zao samo zato što ti se čini da je oko tebe previše takvih ljudi.

Jedna vrlo važna pesma sa novog albuma Trench, Neon Gravestones, govori o samoubistvu. Pre nego što odlučite da ne poslušate pesmu jer zvuči morbidno, pročitajte šta imam da kažem. Stihovi kažu - And could it be true that some could be tempted, To use this mistake as a form of aggression, A form of succession, a form of a weapon, Thinking “I’ll teach them,” well, I’m refusing the lesson. Pesma o samoubistvu koja zapravo slavi život. U kakvom god iskušenju bili, postoji mnogo drugih načina da se izborite sa onim što vas muči, a umetnost je jedan od njih. Napiši ili naslikaj nešto, izbaci to iz sebe i razgovaraj o onome što te muči – No one else is dealing with your demons but maybe defiting them could be the begining of your meaning, friend (Kitchen Sink). Tylerovi stihovi i Joshovi bubnjevi su savršena kombinacija. Reči i energija bubnjeva vas jednostavno bude. Pesma Truce poručuje da ma koliko bilo mračno u vašoj glavi, uvek postoji jutro: The sun will rise and we will try again, a slično možete pronaći i u stihovima Message Man - Gets better when morning finally rears its head. I ima nešto mnogo moćno u tom novom početku. Početak nosi znak feniksa. A složićete se da je feniks baš lepa i moćna ptica. I ponovo moram da se pozovem na Hari Potera, samo se setite drugog dela, ko spašava Harija u Dvorani tajni? Feniks. U ovom trenutku, dok kucam i preslušavam pesme koje obožavam, postajem sentimentalna, i nije me briga. Baš uz ove pesme sam shvatila da mnogo više volim sebe kad se isplačem nego kad progutam te suze i pustim ego da me nasmeje dok se


iznutra jedem. Pesma Hype je lepa oda prijateljstvu – Nice to know my kind will be on my side, a mislim da u životu za mnoge probleme nema boljeg leka od prijateljstva. Opasno se primam na serije, filmove i pesme koji prijateljstvo stavljaju u prvi plan. Zato mi na tabli od plute kraj radnog stola stoji rečenica is Stranger Things – Friends don’t lie. Pogledajte par epizoda ove serije i shvatićete – ljudi koji vas vole i koji su vam prijatelji vole vas bez obzira na sve, i zato prestanite da stigmatizujete sebe.

i svačega“. Pustite ljude da osećaju to što osećaju, da kažu šta im se dešava, jer još jednom ime nema baš puno značaja kad nešto proživljavaš. Iz tih razloga svima predlažem da poslušate pesmu Anxiety repera Logica. Mislim da ćete promeniti mišljenje o anksioznosti ako sami niste doživeli napad panike. U jednom trenutku sa ženom stojite u redu da gledate Star Wars, a u drugom ste u bolnici jer ste prošli kroz napad panike. Can it in fact be the mind controlling the body? Yeah, of course. I to jednostavno ne možeš da kontrolišeš. Ali možeš da prihvatiš sebe i Logično vremenom naučiš da se nosiš sa tim. I „Sve je to u glavi.“ „Ne budi tužan.“ uvek su tu stručnjaci da ti pomognu. Dobro poznate rečenice koje preteNadam se da ste shvatili da poenta nduju da budu univerzalani lek. Koovog teksta jeste da vam kaže – nije liko je delotvoran govori činjenica da sramota (potražiti pomoć). Ako će lek postoji nebrojeno mimova koji se šale pred spavanje ili ujutru posle doručka na konto toga. Kako se samo nisam da vam pomogne da umirite uzlupalo setio/la da prestanem da budem srce, popijte taj lek! Sećam se kako mi tužan/a. Paradoksalno je što to sve je jedna veoma bliska osoba, koju neću jeste u glavi, ali nije tako jednostavno. imenovati (uveravam vas da nije ona Ne kažem da sami treba da dajemo fora „pitam za drugara“) pričala o strahu dijagnoze, tu su ljudi kojima je to po- da izađe sama na ulicu jer je misila da sao, ali isto tako ne volim kad ti neko će se srušiti i umreti. Izgledalo mi je ne dopušta da kažeš kako se osećaš neverovatno. Ko pobogu ustane, krene jer je to nužno posledica toga što si do banke i misli o tome kako će danas rođen u vremenu u kom si rođen, možda pasti i umreti. Zvuči suludo! vremenu u kome smo „svi postali Ni sad ne mogu da zamislim kako je mekani, neizdrživi, bolesni od svega to, jer mi se nikad nije desilo, ali sam


osetila kako je kad ti zbog neobjašnjive strepnje ludački udara srce i par sekundi propada tlo pod nogama. Samo jedno takvo iskustvo je dovoljno da saosećajno klimnem glavom kad mi neko kaže da je anksiozan. Kako Logic repuje I’ma get up in your mind right now. Make you feel like dying right now. Za početak, važno je prihvatiti sebe. Prihvatiti da ti se dešava da ti mozak stvara fizičke teškoće i razne barijere, da te sputava jer samo tako možete da uradite nešto povodom toga.

šta je dan bez malo noći. Iako boli i iako je teško (It can be hard. It can be so hard. But you gotta live right now), treba da nastavite. I don’t wanna cry anymore. I wanna feel alive. I don’t even wanna die anymore.

Uvek postoji broj koji možete okrenuti, nikada niste u potpunosti sami jer to što osećate oseća još mnogo ljudi. Znam da to nije uteha, i zaista ne mogu da govorim u ime nekog ko je pokušao da podigne ruku na sebe ili razmišlja da to uradi, znajte da niste sami. Ukoliko u trenutku kada vas obuzmu misli o Starting with mental health bezvrednosti vašeg života, ne možete We will accept ourselves as we are da pronađete nikoga s kime biste And we will be happy with the person pričali, okrenite se muzici, prelistajte we see in the mirror knjigu, osetite hartiju pod prstima i ono najlepše – ritam vlastitog srca. We will accept ourselves Udahnite duboko, i okrenite broj And live with anxiety telefona. Bilo koji broj. Okrenite policiju ili hitnu pomoć, nekog od porodice ili Logic je zajedno sa Aleciom Carrom i prijatelja. Khalidom snimio pesmu 1-800-2738255. Naziv pesme je broj američke Svi oni koji i dalje misle da je priča ili linije za pomoć svima koji razmišljaju „pretnja“ samoubistvom proizvod o samoubistvu, a tekst sugeriše da masovne hipohondrije savremenog uvek postoji neko ko će vas saslušati, doba, predlažem da prelete pogledom i da oduzimanje života sebi nikada nije po sekciji sa komentarima ispod naverešenje. Prvi refren pesme je prilično dene pesme. Nije šala, mnogo je ljudi uznemirujući – I don’t wanna be alive, koji proživljavaju pakao u sebi, i najmaI just wanna die today. Nastavak govori nje što možemo da uradimo jeste da o depresiji i usamljenosti, o tome koliko im verujemo na reč, i pomognemo da malo znači život nekome ko prolazi pronađu pomoć. Jer zaista verujem kroz psihičke probleme, ali je zato u ono – dok se ne desi tebi ne možeš drugi referen ohrabrujući i ton pesme zaista da razumeš. postaje optimističniji - I want you to be *Klinika Laza Lazarević je najavila da alive. You don’t gotta die today... And u toku ovog meseca otvara stalnu let me tell you why... Kada počnete da liniju za psihološku pomoć i prevenciju nabrajate videćete da ima toliko rasamoubistva koja će raditi 24h. zloga da ostanete živi. Pevači vas pitaju


Životni stil

život posle gubitka

Tekst: Merima Aranitović

Tekst: Marija Radojković

152 | januar


Pomere nas neke priče. Neki ljudi. Dotaknu priče ispričane kroz filmove i knjige. Okrznu slike u prolazu. I sve to promeni naš život. Suštinski. Nalik „efektu leptira”.

Apsurdno zvuči i sama misao. Kako se ide dalje bez onog koga nema? Ide se kao što se ide bez onog ko je otputovao na drugi kraj sveta i više ga nikad nećemo videti. Ide se. U početku jako šepamo i tražimo nešto o šta ćemo se Zamisli ako lepet krila leptira na druosloniti, a onda vremenom shvatimo gom kraju sveta dovede do promene da možemo i sami. u mom prostoru, kako li tek priča nad kojom bdiješ dok je upijaš u sebe ima Svi gubimo. I nas gube. moć da promeni. Kako nam godine Da li bismo hteli da svet u tom trenutku prolaze tako nas sve češće sustižu stane? Da Zemlja prestane da se vrti? pitanja. Onda i ono što beše naša Da niko nikad više sunca ne vidi, niti upitanost, vremenom nam postaje jede, niti pije, jer je došao naš čas? dobro znano. Stigli smo do godina Ili bismo radije da se slavi život i sve kada je malo onih koji imaju eskluzivno ono što smo svetu dali? Da nas pamte pravo na bol i  privilegiju boli. Malo po posebnim trenucima. Po očima, je onih koji imaju eksluzivnost nad osmesima, šalama. Ponekoj mudroj pričom, retki su oni koji imaju iskustvo misli. Zajedničkom putovanju i onome koje nismo lično iskusili ili koje već nije što smo davali. Da to bude naša deo priče naše porodice.  zaostavština. Apsurdnost pitanja Nema privilegija. Ne treba padati u Do nekih godina bol može biti izgovor. zamku i praviti heroje od onih koji Do nekog momenta čovek je unikat u su ispratili nekog. Stavljanje udovica, svom okruženju, a onda, kako vreme majki koje su ostale bez dece, muževa prolazi, iskustvo postaje obuhvatnije. koji su ostali sami sa decom na pijedestal dodatno im otežava nastaRoditelji se razvedu. Ostavi nas partner. vak života. Jer, kako da nastave, ako Dete izgubi roditelja. Supružnik ode na od njih tražimo da ostanu zakopani u onaj svet. Najčešće nekim redom, a svojoj tuzi? Kako da krenu u susret noonda se neki točak zavrti pa počne da voj ljubavi bez griže savesti? Kako da preskače. Preko reda. Roditelji, deca, ne budu čitav život nosioci spomenice supružnici, braća, sestre… Jedno vreme koju nisu tražili? Kako da se posvete smo van svih svetova, pa smo jedno onima koji su ostali, ako ih svaki put vreme van svog sveta. Pa bi trebalo da sažaljivo pogledamo i podsetimo na se vratimo u svet. one koje su izgubili. Kako da majka i Boli. Jako. Manje. Jače. Na trenutak dalje bude dobra onom detetu što je zaboravimo. Pa nas osećaj krivice ostalo ako je zakopamo u tugu? Kako sačeka iza ćoška s pitanjem: „A kako ti da bude dobra žena ili dobar muž nekoj to ideš dalje, a mene nema?”  sledećoj ako nosi ranac prethodnih tuga?

153


Pitanja s kojima se najčešće sudaramo: Zašto nas ostavljaju? Zašto se to drugima ne dogodi? Zašto odlaze deca? Zašto smo dobijali manje pažnje od roditelja? Zašto je uteha u porodici? Zašto nas nekad ta ista porodica duboko razočara? Smem li da budem srećna? Smem li da se smejem? Smem li da nastavim život dalje? Smem li da odrastem i preuzmem odgovornost za sebe? Moram li išta od ovoga?

154| januar


Postoje li univerzalni odgovori na ova pitanja? Ne. Odnosno, za svakoga su drugačiji. I ko je od nas pozvan da bude onaj koji će znati sve odgovore i ko ima pravo da bude taj koji će reći ovo je ispravno, a ovo nije. Vreme stvarno čini svoje. Vreme koje posvetimo sebi i svim ovim i mnogim drugim pitanjima, vreme koje nam pomaže da dobijemo lične odgovore. Vreme koje u naše živote dovede ljude koji nam često toga nesvesni, daju odgovore, smernice, utehu, vetar u leđa. Na nečijem primeru vidimo kako se može dalje ili kako izgleda ako se zaglavimo. Neko nam bude usputno stajalište na kom odmorimo dušu, prepoznamo poruku i nastavimo dalje. Neko zauvek ostane s nama. Neko zauvek ode. Neko ne može da nosi toliku bol, a neko ima topline i blagosti da bude ta nežna ruka koja prima našu i vodi nas. Neke lekcije su surove. Neki odgovori su hladni u svojoj jednostavnosti. Neki nam ne prijaju, dok drugi zaviju ranu i budu tu dok ne zaraste.

155


Crta na kraju Sada definitivno znam da nema podvlačenja crte, postoji samo niz tačkica. A mi, mi možemo zastati i videti u kojoj smo fazi. Naši planovi se često sudaraju s ogradama koje smo sebi postavili.  Treba rušiti ograde i pustiti život da se događa. Dešavanja prihvatamo ili ne prihvatamo, ali ovaj život ima za nas najbolji plan. Najbolji plan za nas je možda duboko razočaranje za nekog drugog. Neko drugi nema prava da određuje pravila ili da nas uči šta i kako treba. Šta i kako treba ne znamo ni mi sami, već možemo živeti tako da svakim šta i kako jednog dana budemo zadovoljni.

Pišući ovaj tekst i sebi sam razrešila neke nedoumice i odgovorila na pitanja koja su dugo visila u vazduhu. Bila sam u dilemi da li biram dobre i prave tehnike za dovođenje ličnih tasova u ravnotežu. Sada pouzdano znam da svako od nas intuitivno bira put kojim će stići do središta sebe. Svako ko traži, nađe način da sebi pomogne ili da potraži pomoć koja njegovoj duši godi. Za nešto se moramo uhvatiti. I, ne mogu da kažem, budite oprezni i pazite: jer ja sam svoje mreže našla, ali nisam pozvana da vam govorim koje su dobre i u koje vas ja lovim, a u koje ja nikad ne bih dozvolila da budem ulovljena. Zašto? Smem li? Moram li?

Ukoliko mi budemo zadovoljni u konaPitanja postavljena za svakog od nas čnici nije važno da li smo postigli sve pojedinačno, ali odgovori su jedinstveni. ciljeve koje smo zacrtali već to kakvo je bilo putovanje. Jer, ovaj život je samo naš.  Putovanje svakog od nas počinje iz iste I tako ga treba i živeti.  tačke, ali već sledećeg trenutka svako ima svoj vlastiti put.

156| januar


157


Putovanje

Podvodni „Heroj” iz Tivta Tekst i fotografije: Dragana Ilić @_oatflake

158 | januar


N

e pamtim kada sam toliko nestrpljivo čekala odmor kao ovaj poslednji. Odlazak na more podrazumevao je stapanje sa prirodom, spavanje, čitanje i obilazak primorskih gradova. Vodeći se maksimom carpe diem, aktivnosti su se iz dana u dan nizale, a gradovi nudili toliko sadržaja da ih je za kratko vreme bilo nemoguće ispratiti. No, kako to obično biva, dobra organizacija je pola posla, pa sam pripremljena otišla na more sa ciljem da pre svega doživim jedno novo iskustvo i da se na kratko uselim u podmornicu. Muzejski eksponat, izložen u Porto Montenegru u Tivtu, ispred Nautičkog muzeja, dužine 50m, ne može ostati neprimećen među onima koji posete ovo luksuzno naselje. Podmornica zvana „Heroj”, raritet je koji se retko može sresti, budući da u svetu postoje svega tri podmornice ove veličine koje je dozvoljeno posetiti. Kao dete sam čitajući „20 000 milja pod morem” zamišljala to podvodno čudovište i maštala da se u njemu obrem, a posle toliko godina želja mi se i ostvarila i uspela sam da i u zbilji zakoračim u njegovu utrobu i otkrijem njegovu dušu.

159


Pri samom ulazu kroz isečeni, čvrsti trup, prostor postaje jako skučen, a vaš pogled radoznalo luta prostorom ispunjenim kojekakvim čudesima. Podmornica je podeljena u pramčani, srednji i krmni sektor, a svaki nosi nova otkrića i predstavlja izazov posetiocima. U pramčanom delu je smešteno torpedno odeljenje, kormilarska stanica i navigacioni sto odakle se upravlja podmornicom, zajedno sa periskopom, instrumentom koji omogućava motrenje okoline iznad vodene površine, koji danas čini posebnu atrakciju za posetioce. Središnji deo podmornice čini energetski odsek, dok su u poslednjem, krmnom delu smešteni dizel motori i agregat, ali i uski kreveti, na kojima su podmorničari spavali. Zbog nedostatka prostora i kreveta, članovi posade su na spavanje išli u smenama, pa se njih dvadeset osmoro nikako nisu mogli pohvaliti komforom i dobrim uslovima. Plovidba je nekada trajala danima, a biti u podmornici značilo je biti izložen konstantnoj opasnosti. Posmatrajući prostor oko sebe slušala sam pažljivo i upijala informacije koje je iskusni podmorničar delio sa nama, diveći se dobrovoljcima koji su se upuštali u ovu avanturu bez straha i neodlučnosti. Ključne osobine ovih junaka bili su poverenje i koncentracija, jer bez toga u podmornici ništa ne bi dobro funkcionisalo.

160| januar


161


Na kraju podmornice, pored dva velika agregata i glavnog motora, smeštena je jedna toalet šolja i oprema podmorničara u slučaju udesa, za čije oblačenje su imali svega 30 sekundi. U gotovo 23 godine aktivne službe podmornica „Heroj” je doživela ukupno 726 plovidbenih dana pre nego što je izvučena na obalu u Tivtu 1991. godine. Za to vreme je prešla 46.659 nautičkih milja, što je ekvivalent plovidbi dva puta oko zemaljske kugle. Kako se upoznavanje približavalo kraju, sitnim koracima, jedni iza drugih približavali smo se izlazu. Ne znam kako je biti u njoj pod vodom, ali znam da je i na suvom izazov posle koga sam osetila onu detinju radost i nadu da ću joj se opet nekada vratiti. Ukoliko ste posle ove priče poželeli da iz prvog lica doživite jednu podmornicu, mogu vam preporučiti čitanje knjige „Podmorničarstvo Jugoslavije” autora Milana Komara, koja će vam pomoći da sa dobrim predznanjem zaronite u svet podmorničarstva i na specifičan način doživite ovaj „herojski“ susret.

162| januar


163


pratite nas plezirmagazin.com plezirmagazin.net

Plezir magazin #64  
New
Advertisement