Page 1

JUN 2018.

BROJ 57


Uvod

U

junskom broju pišemo o jednom od vodećih ekoloških, ali i etičkih problema sa kojim se čovečanstvo danas suočava – bacanjem hrane. Dok s jedne strane svedočimo porastu siromaštva i zabrinjavajućim statistikama o broju gladnih ljudi, s druge strane vidimo tone hrane koje završe na deponiji neupotrebljene. U kom trenutku je tačno nastao problem, ko je za to odgovoran i kako možemo preokrenuti ovu situaciju, pokušali smo da nađemo odgovore i podelimo ih sa vama u ovom broju.

U pomoć smo pozvali stručnjake, kuvare, humanitarce, eko aktiviste i blogere kako bismo razgovarali o hrani, kako iz hedonističkog tako i iz onog praktičnog, ekološki osvešćenog ugla koji uopšte ne moraju biti na suprotstavljenim stranama. Tako ćete između ostalih upoznati zero waste kuvaricu i blogerku, zatim kuvara koji je luksuzno opremljenu salu restorana zamenio šatorom kako bi obroke pripremao izbeglicama, potom i ženu koja je kod nas osnovala Banku hrane, organizaciju zahvaljujući kojoj je za 11 godina postojanja podeljeno više od 3 tone hrane u vrednosti od oko 3,4 miliona EUR. Družimo se ovog juna i sa inspirativnim, kreativnim ženama koje stvaraju magiju u svojim kuhinjama, Jelenom, Nurom i Anom. Zatim vas vodimo na jedno kraće regionalno muzičko putovanje, nakon toga pričamo o eko navikama Japanaca, a onda i o ukusima i mirisima egzotičnog Jordana i Šri Lanke. Upoznajemo vas i sa Svenom Marquardtom, fotografom koji je proteklih mesec dana proveo u našoj prestonici fotografišući za svoj novi projekat Next. Pričamo i o odličnim knjigama koje su nedavno objavljene, muzici i filmovima, ali nećemo vam sve odmah otkriti - nešto mora ostati iznenađenje! Teodora Kovrlija, Plezir magazin plezirmagazin@gmail.com 2 | jun

teodorakovrlija@gmail.com


Sadržaj

Onlajn špartanje

006

Ekologija

Pletivo bz Plezir

158

Ekologija

014

Životni stil

Tri lica hrane

172

Ekologija

Cvetne esencije

180

Ekologija

Become Nika

188

042

Ekologija

Briga o životnoj sredini u Japanu

202

Umetnost

Životni stil

Luka Tomac

Podigni svest

Leksikon Životni stil

Umetnost

40

020

20 Škola kuvanja

032

30

Životni stil

Nur pekara

Životni stil

Leon Aarts

054

Životni stil

Sven Marquardt

212

Životni stil

Jelena Malenović

078

Književnost

Bouvi

232

Leksikon

Prstohvat soli

098

Književnost

Idoli

234

Ekologija

Od useva do deponije

106

Putopis

Sea star

244

Ekologija

The Zero Waste chef 130

Putopis

Šri Lanka

262

Putopis

Aman

274

3


Teodora Kovrlija

Novinar po profesiji, urednik i internet preduzetnik kako se to danas popularno kaže, idealista u pokušaju da ispravi sve nepravde ovog sveta i stvori svoj oblak na kome neće primećivati zlurade komentare, nezadovoljne ljude i manjak higijene u javnom prevozu. Ponekad sa previše interesovanja da bi se fokusirala na samo jednu stvar, ali kada ste novinar to se računa kao plus. Veoma uporna u svojim zamislima. Plezir je nastao iz želje da stvorim nešto drugačije, novine u kojima će biti više teksta nego slike a ne obrnuto i iz potrebe da vam saopštim kako nije sve tako sivo, talentovani ljudi koji su uradili nešto sa sobom su svuda oko vas, a posao vas (baš kao ni ništa drugo dobro u životu) neće sam udariti u glavu. Skočite i uhvatite ga sami!

Nina Simonović

Pisanje o sebi joj najteže pada. Pisanje o drugim stvarima joj je uživanje. Sebično čuva dete u sebi. Voli planine. Obožava knjige. Ne zna da li više da veruje intuiciji ili razumu. Sluša čudnu muziku. Veruje u Ljubav, dobru Kafu i Pivo. Umetnost i Univerzum. Bradu i Tetovaže. Bori se za svoje snove. Slavi život. Ne može bez čokolade. Pušta dušu da joj slobodno luta ruskim stepama. Kada poraste jedino što želi je da bude Srećna. Svoje priče voli da pripoveda kroz fotografije. Volela bi da prepešači ceo svet i ostavi svoj trag u njemu. The Force is strong with this one.

REDAKCIJA 4 | jun


SARADNICI Milena Goševski

Andrijana Kovrlija

Dušan Mažibrada

Vesna Belušević

Merima Aranitović

Marija Radojković

Jelena Ranković

Anđela Đurašković

Dejana Vukadinović

Anja Paspalj

Sara Savčić

Ivana Aćimić

5


ONLINE Å PARTANJE Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

6 | jun


U junskom Pleziru pišemo o hrani, zbog čega je i ovomesečno špartanje podsetnik na Instagram profile food blogera, chef-ova i zaljubljenika u ukusne zalogaje koji vam mogu poslužiti kao inspiracija ukoliko želite da isprobate nove recepte, promenite ili unapredite svoj režim ishrane. Neke možda već pratite, na neke ćemo vas podsetiti, a neke nove ćemo vam otkriti. Pre nego što krenemo, jedino na šta vas mogu upozoriti je da na ovo virtuelno gastronomsko putovanje ne krećete praznog stomaka.

7


@ave_dulcis_tamara Tamara, autorka bloga i istoimenog profila @ave_dulcis_tamara svojim pratiocima pruža miks između nekih tradicionalnih gurmanluka i laganijih, modernih recepata. Njen profil obiluje idejama za najvažniji obrok u danu, idejama za pripremu realativno jednostavnih poslastica, a zatim i detoks ukusnim i zdravim smutijima. Naglasak je na lokalnoj hrani, svežim namirnicama direktno iz bašte i hedonizmu koji prati ovakve obroke.

8 | jun


@dino_popovic Na profilu mladog kuvara Dina @dino_popovic, pronalazim inovativan pristup pripremi hrane, svežu mladalačku energiju i neskriven talenat. Dino obroke priprema od lokalne, organske hrane iz domaćeg uzgoja, a zalogaji koje fotografijama dokumentuje i prezentuje svojim pratiocima uvek sadrže neku dozu neočekivanog i zabavnog. Predlozi Dina Popovića će vam nesumnjivo zagolicati maštu, a možda i dati podsticaj da u svojoj kuhinji isprobate nešto što do sada niste.

9


@hungry_mile Mile Butorac, odnosno @hungry_mile je bloger i gastro influenser, zaljubljen u ukusne zalogaje i prezentaciju hrane. Na njegovom profilu možete naći pregršt ideja za ukusne paste, homemade pice, bruskete i grickalice, kao i za kolače i osvežavajuće napitke. Mile od nedavno izrađuje i unikatne komade od keramike, pa nećemo biti iznenađeni ukoliko uskoro njegove obroke budemo viđali i na tanjirima i posudicama koje je sam izradio.

10 | jun


@ignjatovamama Na profilu @ignjatovamama, koji uređuje Dušica Stamenković, pronaći ćete ideje kako da vaše klince, a možda i sebe, što da ne, motivišete da jedete više svežeg voća i povrća i da, igrajući se, date šansu nekim novim namirnicama koje niste tako često koristili u ishrani. Jer zaista, ko bi odoleo voćnom aranžmanu sa koga mu se smeši uvek inspirativna Frida Kalo?

11


@snezana.uglesova Ostajemo u domenu upotrebe sveže hrane uglavnom bazirane na biljnoj ishrani, zbog čega svraćamo na profil @snezana.uglesova. Kod Snežane možete pronaći različite recepte za pripremu svežih poslastica, salata, zdravih čipseva i homemade hleba. Poveznica između onoga što jedemo, kako brinemo o sebi i posledično kako se osećamo svakako jeste ishrana, o čemu na ovom profilu možete čitati često uz recepte.

12 | jun


@vegesign Ako ste od sve ove priče o hrani ogladneli, a niste preterano vešti u kuhinji, i to želite da promenite, predlažem vam da zapratite profil @vegesign. I kako autorka navodi, ne moraš biti vegan da bi uživao u ukusnim jelima bez mesa i proširio svoje vidike kad je zdrava ishrana u pitanju. Na ovom profilu ćete pronaći puno ideja, saveta i recepata za obroke od svežeg povrća i voća, a možete se takođe prijaviti i za neku od radionica koje ova simpatična devojka često organizuje.

13


Životni stil Intervju:

Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija Fotografija” Luka Tomac

14 | jun


L

uka Tomac je umetnik, fotograf, ekološki aktivista Zelene akcije, globalne inicijative Friends of The Earth i učesnik više samita UN-a o klimatskim promenama. Luka trenutno prikuplja sredstva za objavljivanje knjige „1*C rising“ koja donosi foto eseje, priče i intervjue koji su ne samo podsetnik na ozbiljnost situacije kada je reč o klimatskim promenama, već i putokaz, inspiracija i podsticaj za organizovano, zajedničko delovanje. Putujući „uzduž i popreko“ planetom, Luka je proteklih godina prikupljao svedočanstva o pravim herojima, buntovnicima i revolucionarima koji se trude da očuvaju lokalne zajednice i planetu zemlju.

izumiranjem biljnih i životinjskih vrsta i urušavanjem lokalnih zajednica. Bez odlučnije akcije svih zemalja, ne samo deklarativno već i konkretnim akcijama ne možemo očekivati boljitak.

„Promjene su za mnoge već sada nepovratne. Obitelj Penana s kojima sam proveo tjedan dana na Borneu ne žive više ni u šumi ni od šume nego u kontejneru pored plantaže palminog ulja. Moram priznati da su me upravo takve zajednice koje su živjele ili žive u i od šume, najviše dojmile zbog kompleksnosti poznavanja sebe i svog okoliša, jednostavnosti života i korištenja resursa. Tamo sam na neki način i počeo povezivati sve ovo u neki zajednički konSa povećanjem temperature za samo cept. No, te priče, poput one o Penan jedan stepen, mnogo toga se promenilo plemenu na Borneu su i najtužnije jer je i menja se iz dana u dan. Srbija, Hrvats- takav i njihov završetak”, navodi Tomac. ka i Bosna i Hercegovina su 2014. osetile silinu tih promena u velikim poplava- U intervjuu koji sledi pročitajte više dema koje su te godine pogodile region, a talja o knjizi „1*C rising“ i saznajte kako brojne zemlje i narodi se proteklih godi- možete nabaviti svoj primerak. Ova na suočavaju sa sve većim problemima, knjiga je obavezno štivo za sve ekološki povećanim brojem prirodnih katastrofa, i društveno odgovorne pojedince!

15


KAKO JE KONCIPIRANA KNJIGA „1*C tematskoj liniji. Pokušao sam razlomiti teme RISING”? po nekoliko velikih cjelina mada one neće tako grubo biti prezentirane u knjizi. Utjecaj Radi se o zbirci fotografija, intervjua, eseja i klimatskih promjena, utjecaj fosilne indussvjedočanstava iz globalnog juga i sjevera, trije, inspirativne priče oko borbi lokalnih koji su sumirani u priče zajednica iz više od zajednica i riješenja za problem klimatkih dvadeset zemalja koje se suočavaju sa st- promjena. Sve to pokušavam povezati i isvarnošću planeta koji se grije, istovremeno pričati kroz osobne priče sa terena. Ono što pružajući otpor fosilnim gorivima i boreći je bitno za reći je da sam priče sakupljao se za rješenja ove situacije. Knjiga obrađu- zadnjih 8 godina, ali razlozi putovanja su bili je raznolike priče - od najvećih svjetskih ru- vezani za drugi posao koji radim, sastanke dnika ugljena u Kolumbiji i Njemačkoj, i UN konferencije. Na neki način sam pripreko toksičnih rijeka u Nigeriji, do otpo- vilegiju putovanja iskoristio da nakon posra rudarenju na jednom od norveških fjo- la provedem vrijeme za ljudima na terenu, rdova. Od revolucije energetike u rukama upoznam njih i njihovu svakodnevicu. građana koju su pokrenuli ljudi u Škotskoj, preko snježnih vrhova Kilimandžara, sve do U KOJOJ MERI SU LOKALNE PRIČE ZASArktika koji se rapidno brzo topi. „1*C Ris- TUPLJENE U KNJIZI? ing“ na neki pojednostavljeni način je platforma za dijeljenje iskustava i svakodnevice Borba za rijeke u Bosni i Hercegovini, perraznih lokalnih zajednica, inspiracija za makulturni projekt u Hrvatskoj i generalno djelovanje i razumijevanje da je drugačija problem ugljena u našoj regiji su neke od budućnost ne samo moguća, nego i nužna. priča koje su zastupljene u knjizi. Fokus je svima isti, a to je kroz intervjue i portrete KNJIGA JE NASTAJALA NEKOLIKO GO- pokušati zagrebati malo dublje u te teme, DINA TOKOM KOJIH SI DOKUMEN- razumjeti i inspirirati sebe i čitatelja. Ne TOVAO PRIČE O LJUDIMA KOJI SE BORE bih puno odavao nego bih vas pozvao da DA OČUVAJU SVOJE ZAJEDNICE I ŽIVO- naručite knjigu i sami se inspirirate. TNU SREDINU ODLUČNO DIŽUĆI GLAS PROTIV PROJEKATA KOJI IMAJU NEGA- I DANAS POSTOJI NE MALI BROJ LJUDI TIVNE POSLEDICE PO ŽIVOTNU SREDI- KOJI NE SMATRAJU DA SU KLIMATSKE NU I DOVODE U PITANJE SVE, NE SAMO PROMENE GORUĆA TEMA. KAKO OPSTANAK NJIHOVE ZAJEDNICE, VEĆ OVO OBJAŠNJAVAŠ, NEZAINTEREI GLOBALNO, OPSTANAK ČITAVE PLA- SOVANOŠĆU I NEINFORMISANOŠĆU, NETE. PO KOM KLJUČU SI BIRAO PRIČE SAMOOBMANAMA ILI SNAŽNIM LOBIKOJE ĆE SE NAĆI U KNJIZI I KAKO JE IZ- RANJIMA NAFTNIH GIGANATA? GLEDAO PROCES SELEKCIJE? Oko ove teme postoji neupitan globalni Ključna vodilja bio mi je balans tema po znanstveni konsenzus. Iz pitanja bih izdvojio geografskoj osnovi, ali što je puno bitnije i dio oko lobiranja naftnih kompanija i čitavog 16 | jun


17


fosilnog sektora, ona su po meni neupitna. Zbog nafte se ide u ratove, uništavaju čitave države, tako da je Pariški sporazum koji od vlada svijeta zahtjeva hitno napuštanje fosilne ere sigurno potresao fosilni sektor, ali isto tako nije za očekivati da će oni sjediti prekriženih ruku. Ako želimo globalnu temperaturu zadržati ispod 1.5ºC u idućih 10 godina moramo izaći iz fosilne ere. 80% poznatih rezervi nafte i plina treba ostati pod zemljom. To znači da u srži trebamo promijeniti način na koji proizvodimo energiju, hranu i na koji se krećemo. Odgovor na ovo pitanje ove jeseni dat će nam i IPCC koji će objaviti svoj specijalni izvještaj 1.5 te nam dati odgovor na ovo pitanje. KOME SE KNJIGA 1*C RISING OBRAĆA? MISLIŠ LI DA ORGANIZACIJE CIVILNOG DRUŠTVA U REGIONU IMAJU DOVOLJNO SNAGE DA PRUŽE OTPOR PRITISCIMA, RAZMRDAJU USPAVANE VLADE I DOVOLJNO UMEŠNOSTI DA ANIMIRAJU JAVNOST DA SE U VEĆOJ MERI UKLJUČI U PITANJA KOJA IH SE I TE KAKO TIČU? Svima. Knjiga ima široku publiku i pokušava internacionalizirati lokalne priče. Što ljudi sa njome mogu napraviti? Za početak se informirati o tome kako neke njihove svakodnevne navike i aktivnosti utječu na ljude na drugom kraju svijeta. Dobar primjer za to je veza između ljudi koji žive na rubu najvećeg rudnika ugljena otvorenog kopa na svijetu u Kolumbiju i stanovnika Labina i Plomina u RH gdje taj ugljen dolazi.

18 | jun


Pokušaj je bio ispričati priče sa obje strane lanca i ta se priča također nalazi u knjizi. Nakon nekih stvari koje smo u stanju napravit kao odgovorni potrošači bitno je poraditi i na tome da budemo i odgovorni građani tj. tražimo od svoje vlade prestanak ulaganja u fosilne projekte kojima je mjesto u muzeju, te ostvarivanje punog potencijala kojeg naša regija ima u razvoju obnovljivih izvora energije. KAKO TEČE PROCES PRIKUPLJANJA SREDSTAVA I KAKO ČITAOCI MOGU DA OBEZBEDE SVOJ PRIMERAK KNJIGE? KADA MOŽEMO DA TE OČEKUJEMO U BEOGRADU NA PROMOCIJI KNJIGE 1*C RISING? Za sada kampanja ide jako dobro, prikupljeno je 2/3 sredstava potrebnih za tisak. Knjiga će biti dostupna za pretkupnju još sljedećih 2 tjedna na crowdfunding platfoormi i, ovisno o broju narudžbi, tiskana i dostavljena do kraja rujna 2018. godine. Na jesen je ideja napraviti seriju predstavljanja knjige u par gradova po Evropi, te vjerojatno i popratnu izložbu, ali o tom potom. Nadam se da se na jesen vidimo i u Beogradu. Porudžbine https://www.indiegogo.com/ projects/stories-from-the-front-linesof-climate -change -books-community/x/16938066#/

19


Životni stil

Tekst: Nina Simonović @nina.simonn

Podigni svest,

edukuj i pomozi

20 | jun


S

vedoci smo svakodnevnih promena koje se dešavaju kako u našem društvu tako i na globalnom nivou. Mnoge od njih nisu promene nabolje. Ono što me posebno raduje je pojava i postojanje organizacija koje se fokusiraju na poboljšanje uslova i kvaliteta života dece i ugroženih kategorija stanovništva; organizacija koje su počele od jedne sjajne ideje i zahvaljujući upornosti i želji pojedinaca danas menjaju živote ljudi. Dakle, sve kreće od pojedinca. Ovo su samo neki primeri organizacija iza kojih stoje velika imena iz šou biznisa. Sama činjenica ko stoji iza organizacije ne umanjuje njenu vrednost ako se ista zalaže za ispravne stvari na moralan način. Recimo da su oni samo imali veći auditorijum u startu da rašire svoju ideju i upute apel ostalima da pomognu. Dakle, kao što rekoh, sve kreće od nas, od pojedinaca. Zato pozovite ljude preko Instagram storija da vam pomognu u čišćenju plastičnog otpada, organizujte prikupljanje starih knjiga u svom kraju za decu iz svratišta, neka vam lista narednih organizacija posluži samo kao inspiracija i okidač za vašu, originalnu ideju, kako pomoći društvu oko sebe.


Laughing Man Coffee Company Beskrajno šarmantan Vulverin (Hju Džekmen) je u Etiopiji upoznao farmera po imenu Dukale koji uzgaja kafu i inspirisan njegovom životnom pričom, 2011. godine pokreće organizaciju Laughing Man Coffee Company koja ima za cilj da stvori šansu za male farmere koji bi svoju kafu plasirali na američko tržište. 100% zarade se dalje ulaže u programe koji poboljšavaju zdravlje, rast i uspešno poslovanje proizvođača kafe i njihovih porodica. Hju Džekman se potom uortačio sa Fair Trade USA kako bi u 2018. godini bilo dodeljeno 40 stipendija za više obrazovanje i renovirano 100 porodičnih kuća ovih farmera.


The Brothers Trust The Brothers Trust je humanitarna organizacija iza koje stoji celokupna porodica Holand – roditelji Niki i Dom sa svoja četiri sina od kojih je javnosti najpoznatiji najnoviji Spajdermen, Tom Holand. Tom je centralna tačka organizacije jer koristi svoju popularnost kako bi dopreo do što većeg broja ljudi u cilju prikupljanja novčanih sredstava koja se prosleđuju manjim humanitarnim organizacijama koje zastupaju i koje nemaju šansu da same zasijaju u kompetitivnom neprofitnom sektoru. U fokusu su im organizacije koje pomažu deci prikupljajući obroke za mališane u Kenij ili pružanje pomoći deci koja boluju od autoimunih kožnih oboljenja ili neizlečivih bolesti.


Africa Outreach Project (CTAOP) Organizaciju Africa Outreach Project (CTAOP) je pokrenula Šarliz Teron 2007. godine u cilju edukacije afričke omladine i suzbijanja HIV-a u njenoj rodnoj Južnoj Africi koja je i dalje područje sa najvećim brojem obolelih od ove bolesti. Edukacijom, osnaživanjem omladine, zdravim stavom i dostupnošću zdravstvenih servisa CTAOP se bori za bolju i zdraviju budućnost. Ukoliko i vi želite da date svoj doprinos u ovoj borbi, donaciju možete izvršiti putem njihovog sajta.


Water.org Pomislili biste da svako na ovom svetu ima svakodnevni pristup čistoj vodi i toaletu. Stvarnost je mnogo drugačija i danas 1 od 9 osoba nema pristup pijaćoj vodi, dok 1 od 3 osobe nema pristup sanitarnom čvoru. Organizacija Water se bori da obezbedi ove, najosnovnije, uslove ljudima iz nerazvijenih područja 13 zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike. Jedan od osnivača organizacije je Met Dejmon i za 10 godina postojanja ove organizacije više od 12 miliona ljudi je dobilo pristup čistoj, pijaćoj vodi. Nekada su žene sa ćerkama trošile i po 6 sati dnevno u potrazi za čistom vodom, a danas je imaju u svojim domovima jednostavnim odvrtanjem slavine.


Every Mother Counts Kako se i sama suočila sa komplikacijama prilikom porođaja, Kristi Tarlington je pokrenula humanitarnu organizaciju usmerenu na podizanje svesti o zdravlju majki i trudnica i naporu da svaki porođaj za svaku ženu bude siguran bez obzira u kom delu sveta se nalazi. Svake godine više od 300 000 žena umre zbog komplikacija nastalih u trudnoći ili na porođaju, a čak 99% njih u zemljama u razvoju. Every Mother Counts organizuje dodatnu edukaciju kako trudnica tako i lekara, obezbeđuje blagovremeni transport porodilja do bolnice kao i medicinska sredstva i neophodni lekarski pribor.


Životni stil

Lekcije iz hedonizma Slobodan Radeta, škola kuvanja Il Primo

Intervju: Jelena Ranković @desiderata_traveller Fotografije: Jelena Ranković, Stefan Đaković

32 | jun


Slobodan Radeta je jedan od onih harizmatičnih ljudi koji umeju da naprave praznik od sasvim običnog dana, i pravu gozbu samo od ostataka hrane. Kao takav, logično je bilo da otvori jednu fantastičnu školu i ponudi glasno hedonizam koji ste dugo čekali. Razgovarali smo o konceptu škole kuvanja, ljudima koji tamo dolaze, ali i o tome šta spremiti za romantičnu večeru i koji su njegovi neizbežni životni sastojci


polaznicima škole i da to znanje umeju da prenesu na jedan prijatan način. Oni su tu da polaznike motivišu, razumeju u njihovim prethodnim (možda neuspelim) kulinarskim poduhvatima i naprave atmosferu u kojoj polaznici sa uživanIdeja je nastala iz ljubavi prema uživanju u hrani, jem usvajaju nova znanja i kasnije ih kod svoje iz želje da se Beogradu ponudi novi gastronom- kuće uspešno primenjuju. ski sadržaj i na neki način učestvuje u preobražaju kulinarskih navika ljudi koji nisu profesionalci OSMISLIO SI JEDINSTVEN KURS TERAPIJA i koji žele da kuvaju za sebe i svoje bližnje. KUVANJEM. O ČEMU JE REČ? KAKO TI JE PALA NA PAMET IDEJA DA OTVORIŠ ŠKOLU KUVANJA I DA PRVI U BEOGRADU NA TAJ NAČIN PONUDIŠ - HEDONIZAM KOJI SMO SVI DUGO ČEKALI?

KUVANJE KAO UMETNOST UŽIVANJA U Terapija kuvanjem je specifičan kurs kuvaŽIVOTU ZVUČI VEOMA PRIMAMLJIVO. KA- nja koji se bavi problemima modernog čoveka KAV JE KONCEPT U PITANJU? - brži stil života doneo nam je i potpuno udaljavanje od kreativnih aktivnosti koje zahtevaUmetnost uživanja u životu svakako podra- ju spretnost ruku. Izgubili smo sposobnost da zumeva i uživanje u kvalitetno pripremljenoj posmatramo detalje i pronađemo zadovoljstvo hrani, a škola kuvanja Il Primo je tu da polaz- u svakodnevnim stvarima i radnjama. Ovakav nicima omogući pristup tome - kroz kulinarsku način života nas udaljava od nas samih i postaje obuku na kursevima kuvanja, pre svega. Kursevi pogodan za razvoj depresije i anksioznosti. Sve traju 6 nedelja, jednom nedeljno po dva i po sata više psihoterapeuta preporučuje manuelne aki pokrivaju različite teme - od različitih kurseva tivnosti kao dopunsku terapiju, najbolje one za za početnike, preko kompleksnijih tema kao što koje je potrebna određena doza kreativnosti - pa su francuska kuhinja do fine dining kurseva. je kuvanje kao takvo prepoznato kao odlična baza za oslobađanje sopstvene kreativnosti, fokusiOSIM KURSEVA, ŠTA SE JOŠ DEŠAVA U ŠKO- ranje na sadašnji trenutak i način da se udaljimo LI? od problema svakodnevice. Na kursu se pored toga bavimo namirnicama i jelima koja utiču U školi postoji nekoliko različitih formata radi- na naša raspoloženja i psihološke procese. Čeonica, a najzastupljenije su teambuilding radi- tiri radionice su posvećene različitim temama onice koje organizujemo za različite kompani- hrani za podizanje i održavanje energije tokom je - bilo kao vid internog teambuilding-a ili za dana, hrani koja utiče na kvalitetan san, hrani njihove klijente koje žele da animiraju na jedin- koja pomaže u kontrolisanju anksioznosti i destven način. Kulinarski teambuilding podra- presije kao i hrani koja ima detoks svojstva. zumeva da grupa ljudi vođena našim predavačima u opuštenoj i prijatnoj atmosferi naše kuhi- ŠTA JE ZA TEBE VRHUNAC HEDONIZMA? nje zajednički priprema jedan kompletan meni i tokom pripreme nauči i razmenjuje različite za- Mislim da sam za mnogo situacija u životu rekao nimljive informacije i stavove o kuvanju, namir- da su vrhunski hedonizam, a verujem da to zanicama, restoranima, vinima, putovanjima - o visi od konteksta i trenutka u kome se nalazite u svemu onome što možemo podvesti pod ter- svom životu - nekad vrhunski hedonizam može min „gastronomija”. da se pronađe u najjednostavnijim stvarima kao što je ispijanje dobre kafe sa prijateljima i KO SU PREDAVAČI U ŠKOLI? pogledom na reku. U gastronomskom smislu za mene je to sveto trojstvo najlepših ukusa - sirovi Predavači su raznovrsni, a zajedničko im je da gambori, guščja džigerica i tartufi. A najbolje u su to ljudi koji imaju mnogo znanja da prenesu kombinaciji. (smeh)


ZLOBNICI KAŽU DA JE DŽEJMIJU ZA USPEH BILO DOVOLJNO ŠTO JE IZ KUHINJE IZBACIO SVE PRECIZNE MERNE INSTRUMENTE I UNEO NONŠALANCIJU. KOJA JE TAJNA TVOG USPEHA?

iskreno uživam u celom iskustvu zahvaljujući između ostalog i odličnoj ekipi koja stoji iza KitchenTv. U pitanju je prvi regionalni kanal tog tipa na srpskom jeziku i mislim da ceo projekat ima veliki potencijal.

Nonšalancija je divna stvar kada imate šta da kažete, slažem se. I volim Džejmija, on je važan za svetsku gastro scenu na toliko mnogo načina i danas. U našoj kuhinji tajni sastojci su dobra energija i smeh - bez toga ne mogu da zamislim kuvanje, a ni polaznici naše škole.

ŠTA VO LI Š DA S PR E M A Š KO D K U Ć E Z A S VOJ U D U ŠU?

U ŠKOLI SU GOSTOVALI BROJNI POZNATI ŠEFOVI, IZMEĐU OSTALIH I RUDOLF VAN VEEN I STEVO KARAPANDŽA. JESI LI SKINUO NEKU CAKU?

Nešto senzualno, što se jede rukama. Gambori, školjke, nešto pikantno začinjeno i naravno - samo pod svetlošću sveća uz najbolje moguće vino.

Uvek su to bila neka gostovanja koja su zahtevala našu punu pažnju u organizacionom smislu, pa nije bilo mnogo prilike nažalost. Ali uživanje je uvek videti ih uživo i u komunikaciji sa njima potvrditi zašto stvarno jesu velikani kulinarstva.

KOJE JE TVOJE OMILJENO JELO OD OSTATAKA HRANE. MOŽEŠ LI DA NAM DAŠ RECEPT?

Kod kuće za sebe najčešće spremam neke vrlo jednostavne stvari - neku minimalističku pastu, stejk ili dobar grilovani sir - akcenat je nekako više na kvalitetnoj namirnici koju mogu u najKO SU NAJČEŠĆE LJUDI KOJI DOLAZE U kraćem roku pripremiti za obrok. Kada kuvam ŠKOLU I OSIM LJUBAVI PREMA HRANI za druge - moje klince ili prijatelje - to je onda IMAJU LI JOŠ NEŠTO ŠTO IH POVEZUJE? posebno zadovoljstvo i tada uglavnom preterujem sa količinama i raznovrsnošću obroka. Uvek me iznenadi različitost ljudi koji dolaze kad nas u školu - toliko različitih ideja i motiva KOJA JE TVOJA NOĆNA MORA U KUHINJI? da budu tu, različitih nivoa znanja i zainteresovanosti. Zajednička karakteristika svima jeste Zapušena kuhinjska kanalizacija. Pakao. da su ljudi koji smatraju da će se dobro provesti uz učenje kuvanja - uvek prijatni, normalni i ZA ONE KOJI VERUJU DA LJUBAV NA USTA nasmejani - na taj način je i moj posao sasvim ULAZI. DAJ NEKI BRZINSKI SAVET ZA ROsigurno najlepši na svetu. MANTIČNU VEČERU?

IMAŠ EMISIJU NA KITCHENTV. KAKAV JE OSEĆAJ KUVATI PRED KAMERAMA? Kuvanje pred kamerama ima toliko nekih pravila koja nisam očekivao i zanat je za sebe nevezano od kulinarskog dela. Potpuno slučajno sam se našao u toj priči, međutim, ispostavilo se da

Od ostataka rižota kada se prohladi često spremam krokete koji budu jako ukusni - naprave se loptice od hladnog rižota i uvaljaju za pohovanje (brašno, jaja, prezle). Umesto prezli najlepše je uvaljati ih u kombinaciju parmezana i badema ili ovsenih pahuljica za posebno hrskavi momenat. Spolja hrskavo, a unutra toplo i ukusno - to je prava stvar.


LETO NIJE IDEALNO VREME ZA STAJANJE PORED ŠPORETA, ALI ŠKOLA IMA REŠENJE? Leti stojimo pored roštilja! Škola ima prelepu baštu koju koristimo za letnje radionice u večernjim časovima tokom kojih je fokus na belim, penušavim ili roze vinima kao i na hrani koja se priprema na otvorenom plamenu našeg velikog roštilja. To je poseban ugođaj. NAJBOLJI SAVET ZA KULINARSKE ENTUZIJASTE? Dođite u školu kuvanja Il Primo da budemo zajedno entuzijastični! ŽIVOT JE KOMBINACIJA MAGIJE I PASTE, TVRDIO JE FEDERIKO FELINI. KOJI SU TVOJI NEIZBEŽNI ŽIVOTNI SASTOJCI? Smeh. Dobra hrana i vina. Ljubav.


Životni stil

Intervju: Teodora Kovrlija �teodora_kovrlija Fotografije: Nura Muharemagić

@nur_pekara

42 | jun

PEKARA Idealna mera ljubavi, umetnosti i nauke


N

a šta prvo pomislite kada osetite miris sveže ispečenog hleba? Možete li da se setite kada ste poslednji put jeli pravi domaći hleb, a ne njegovu široko rasprostranjenu zamenu koju često imamo na svojim stolovima, a koja se neopravdano istim imenom zove? I uprkos tome što smo svesni da je kvalitet ove osnovne životne namirnice drastično opao, isuviše smo se udaljili od ideje da sami, svojim rukama od nule možemo napraviti hleb. Mnogo bolji, ukusniji i zdraviji od onog kupovnog. Moja sagovornica, Nura Muharemagić, autorka je bloga Nur Pekara, na kome poslednjih godina dokumentuje svoje kulinarske eksperimente. U njenoj kuhinji, najčešće vikendom, oživljavaju recepti kako tradicionalnih, tako i modernih artisan hlebova, peciva i poslastica. Možda vas baš ova priča inspiriše da usporite ritam, uvedete neke nove navike, sebe i svoje prijatelje počastite ukusnim zalogajčićima na hlebu ili zemičkama koje ste sami ispekli. A kada jednom zavirite u svet ove šarmantne matematičarke, verujemo da će vam želja za istraživanjem i učenjem samo rasti.


KAKO JE NASTALA NUR PEKARA? To je pitanje na koje ni sama više ne znam odgovor. Rekla bih da se sama ideja rodila kao spoj konstantnog nagovaranja prijatelja i moje ljubavi prema kuhanju općenito, a posebno bih izdvojila ljubav prema tijestu. Ideja je jako dugo čekala na realizaciju, jer mi se mnogo pitanja vrtilo po glavi. U jedno sam bila sigurna, fokus bloga bi trebao biti na food fotografiji, a ne na tekstu, jer što se pisanja tiče znala sam da sam svoj maksimum davno dala, još odabirom srednje škole. {Matematičke gimnazije} (smeh) I malo po malo, Nur Pekara je ugledala virtuelni svijet. POSTOJI NEŠTO ISKONSKO U PRIPREMI JEDNE TAKO BAZIČNE STVARI KAO ŠTO JE HLEB, POSEBNO AKO POČINJEŠ DA GA PRAVIŠ OD NULE. UZ TO ČITAV PROCES JE PRILIČNO DUGOTRAJAN I IZISKUJE STRPLJENJE. DA LI JE PRIPREMANJE TESTA TVOJ VID OPUŠTANJA I MEDITACIJE? Mislim da bismo se svi složili da se ništa ne može porediti sa mirisom svježe pečenog hljeba, osjetila jednostavno pršte od sreće. Miris hljeba nas vraća u djetinjstvo, u nanine kuće, njive, raspuste. Ali ako želite vaša osjetila dovesti na neki novi nivo, onda pored mirisa je potreban i dodir, pa tako da je osjećaj potpun kada se vi upustite u samu proizvodnju. Jednostavno morate osjetiti tijesto u vašim rukama dok prolazi kroz razne faze, od miješanja suhih i mokrih sastojaka, mijenjanja elastičnosti, mirisa kvasca, fermentacije, nadolaženja i iščekivanja krajnjeg rezultata. Svaki put se neopisivo radujem hrskavoj i rumenoj korici. Dakle, sa

sigurnošću je rad sa tijestom nešto što me opušta skoro pa jednako kao i prakticiranje joge, to je jedna posebna terapija u kojoj su sva osjetila uključena. Za uspješan hljeb vam je potrebno mnogo ljubavi, vremena, strpljenja i vrećica brašna, šolja vode, te prstohvat kvasca i nekoliko grama soli. Ako išta izostavite rezultat neće biti sjajan. KOLIKO NEUSPELIH POKUŠAJA SI IMALA DOK NISI NAPRAVILA PRVI HLEB KOJIM SI BILA U POTPUNOSTI ZADOVOLJNA? Nije ih bilo. Šalim se, naravno. Na početku ih je bilo na pretek, mada mislim da je samo jednom bio hljeb koji se zaista nije mogao jesti, ostalo bi se sve već u nekoj varijanti pojelo. Ali iz svakog novog pokušaja se zaista mnogo nauči, zapazi. Čak i danas kada pravim ne znam koji po redu hljeb, nešto novo naučim. Bitno je ne odustati, te biti uporan i rezultat neće izostati, kao sa većinom stvari u životu. KADA SI OTKRILA SVOJU STRAST ZA PEČENJEM, GDE SI TRAŽILA UZORE, U BLIŽOJ OKOLINI, BAKINIM SVESKAMA SA RECEPTIMA, MEĐU SLAVNIM KUVARIMA ILI BLOGERIMA? Moja strast za pečenjem se javila relativno kasno, vjerovatno sa odlaskom od roditelja, jer mama inače nije bila zagovornik mene u kuhinji. Kući sam bila naviknuta da skoro uvijek ima domaćeg hljeba, tako da je nekako bilo prirodno da ga i sama počnem praviti. Na početku sam, naravno, pravila po maminim receptima, ali ubrzo sam otkrila svijet blogera, i prvih knjiga vezanih za proces stvaranja hljeba. Kao luda sam jedan pe-


riod nabavljala knjige od raznih artisan pekara, sjećam se da je prva koju sam otkrila bila od Chad-a Robertson-a, Tartine Bread. I tada sam shvatila da je taj proces stvaranja zapravo mješavina umjetnosti i nauke, jer sam zašla u svijet hljebova od kiselog tijesta. E, mislim da je tek tada avantura tek počela. DA LI SE PRECIZNO, MATEMATIČKI, DRŽIŠ RECEPATA IZ OMILJENIH IZVORA ILI IMPROVIZUJEŠ I RAZVIJAŠ SVOJE RECEPTE? Kako meni matematika uopšte nije strana, što više to mi je poziv, ja ni u kuhinji ne mogu bez nje. Mislim bitna je razlika između pečenja i kuhanja, jer kod kuhanja je mnogo veći prostor za improvizaciju. Barem ako se bavite pečenjem artisan hljebova, gdje vam je zaista bitan omjer svih komponenti {brašna, soli i vode}, vremena fermentacije, temperatura prostorije u kojoj radite, kao i temperatura samog tijesta. Tako da rekla bih da se ipak držim recepta matematički, vaga i termometar su moji najbolji prijatelji u kuhinji. (smeh) Naravno, dam si i prostora i za eksperimentisanje, prilagođavanje recepta svojim potrebama. Nekada se to slavno završi što vidite na mom Instagram profilu, a nekada baš i ne, to ne pokazujem tako često. Šalim se, rado sa svojim pratiteljima dijelim i neuspjele pokušaje.

iz pećnice, jer koristim svoju domaću. Ali recimo da vikendom volim kada si napravim neke puter zemičke kao što su „pain de mie” (za koje recept možete pronaći na blogu Nur Pekare). U kombinaciji sa puterom i domaćim džemom su božanstvene. SVOJEVREMENO JE MINIMALISTA (MARK BITMAN, KUVAR AMATER I DUGOGODIŠNJI KOLUMNISTA NEW YORK TIMES-A) NAPISAO KAKO SVAKI ŠESTOGODIŠNJAK KOD KUĆE MOŽE NAPRAVITI BOLJI HLEB OD ONOG KOJI SE PRODAJE BILO GDE U PEKARAMA. MISLIŠ LI DA JE OVA IZJAVA PRETERANA? ŠTA SE DOGODILO SA KONVENCIONALNIM HLEBOM? Zaista mislim da uopšte nije pretjerana, jer sam zagovornik domaćeg, sad da li to pravio šestogodišnjak ili šezdesetogodišnjak, ne igra mi neku veliku ulogu. Što se tiče šestogodišnjaka, to ću uskoro i da se uvjerim. Mene su hljebovi koje možemo nabaviti u marketima i pekarama počeli odbijati kada sam počela čitati njihov sastav u kojem 80% teksta nije bilo dio mog riječnika, dok se domaći hljebovi sastoje od svima dobro poznata sastojka: brašna, kvasca, soli i vode. KOJI RECEPT BI PREPORUČILA POTPU NIM POČETNICIMA?

OMILJENI Preporučila bih upravo raž zemičke koje se ne mijese. Za početak nema nekog pretjeranog dodira sa tijestom, koji mnogi baš i Možda je malo čudno, ali ja rijetko imam ne vole, dakle zamijesi se kašikom, prenoći, doručke iz pećnice. Razlog tome je što za a za doručak imate fantastične, zdrave i doručak najviše volim voće i granolu sa ukusne zemičke. Ili pak super jednostavne, jogurtom, mada kada razmislim i granola je a mnogo zdrave integralne krekere. KAKO IZGLEDA TVOJ DORUČAK IZ PEĆNICE?


ŠTA PRIPREMAŠ ZA NENAJAVLJENE Što se tiče recepata za hljeb ili pecivo koje GOSTE KOJI STIŽU ZA SAT VREMENA? više nije svježe, ja sam uvijek za dobri stari recept koji mi zovemo prženice. Takođe, Kako kad, nekada je to pizza, a ako već imam nerijetko tostiram stare ostatke hljeba i koneki fin hljeb, onda pravim zalogajčiće koje ristim ih u raznim krem juhama. često kombinujem sa svojom omiljenom kombinacijom, pestom od bosiljka, mo- KOJU ZEMLJU VIDIŠ KAO IDEALNU DEScarelom i orasima. Da bi ugođaj na stolu bio TINACIJU PO PITANJU HRANE? potpun, često se mogu naći zdrave grickalice, voće {u ovim ljetnim danima posebno Pošto bih mogla pastu jesti svaki dan, onda lubenica i ananas}, neki domaći sok od ruže logično da je to Italija. ili zove, kud će bolja gozba. KADA JE FOOD BLOG U PITANJU FONEKA TESTA, HLEBOVI I SLATKIŠI BUDU TOGRAFIJE SU NEIZOSTAVNI DEO PRIČE, ČAK I BOLJI NAKON PROTOKA VREME- AKO NE I PRESUDNI ZA USPEH. TVOJE NA, ALI ZA VEĆINU TO NIJE SLUČAJ. IMAŠ FOTOGRAFIJE ZAISTA NOSE POSEBNU LI NEKE TRIKOVE KAKO DA SMANJIMO DOZU TOPLINE I SVEŽINE. KOJI JE TVOJ BACANJE HRANE, ISKORISTIMO NAMIR- RECEPT ZA USPEŠNU FOOD FOTOGRAFINICE KOJE SU NAM PRI ISTEKU ROKA ILI JU SA DOBROM ATMOSFEROM? NAPRAVIMO NEŠTO NOVO, ORIGINALNO I UKUSNO OD HLEBA, PECIVA I HRANE Jako sam vam zahvalna na ovim kompliKOJA VIŠE NIJE TAKO SVEŽA? mentima, ali što se fotografije tiče još mnogo toga bih morala da naučim i usavršim. Da bi se izbjeglo bacanje hrane najbitnije Mislim, napredak od mojih prvih fotki do je planiranje, većina bačene hrane bi bila ovih današnjih je baš ogroman, ali i dalje iskorištena kada bismo unaprijed planirali ovo polje još nije zatvoreno. Iz mog iskustva obroke. Ja sam skontala da mi kupovina na recept za uspješnu food fotku zavisi od više sedmičnom nivou jako pomaže, za razliku faktora. Prvo od mog raspoloženja tog dana, od one mjesečne. Pored planskog kupova- da li imam dovoljno vremena da se posvenja namirnica bitno je znati mjeru i ne pra- tim fotkanju, ili je to onako u hodu. Onda viti duple porcije ili ako baš imate viška onda i sam izbor hrane koju fotkamo igra veliku pozovite prijatelje na ručak, vjerujem da će ulogu, moja je sreća što su tijesta i peciva se uvijek naći dobrovoljac. (smeh) Neki lju- zaista jako fotogenična, dok sa mnogim tidi nisu ni svjesni koliko hrane bacaju, pa bi povima jela nije slučaj. Kako ja ne koristim bilo super napraviti neki eksperiment, mož- rasvjetu, zaista je bitan dio dana kada fotda nekoliko dana ili čak mjesec pisati sve što kam, da bih uhvatila onu finu prirodnu svne uspijemo iskoristiti. Vjerujem da će vas jetlost. I dodala bih da je vjerovatno najbirezultat iznenaditi. Što se tiče peciva, uvijek tniji faktor ljubav, kao i u svemu. ga možete zamrznuti, što ja često i radim.


DA LI DIVOTE KOJE MOŽEMO DA VIDIMO NA POMENUTIM SLIKAMA MOŽE DA ISPROBA JOŠ NEKO VAN TVOG BLISKOG KRUGA PORODICE I PRIJATELJA, POSTOJI LI ŽELJA I PLAN DA OTVORIŠ SVOJU PEKARICU? Lično sam mišljenja da hobi ne bih željela pretvoriti u posao, ne mislim da je to loša ideja, ali jednostavno za mene ne bi funkcionisalo. Meni jako paše tempo kojim ja radim, dakle nikada ne pravim nešto eto što moram, nego što to baš u tom trenutku želim, a mislim da bi rokovi koje bi taj posao donio uništili tu želju. Mada eto moram uvijek naglasiti nikad ne reci nikad.


Iz Nurine Pekare:

Recept {Raž zemičke} Potrebno: 400g vode 270g raževog brašna 270g bijelog brašna {tip 400} 25g meda 10g soli 6g suhog kvasca suncokret za posipanje ili bundevine sjemenke ili pahuljice Priprema: Uveče: U većoj posudi pomiješajte vodu i kvasac, neka odstoji 2 minuta, onda dodajte med a nakon toga i brašno koje ste prije toga izmješali sa solju, pa to sve fino sjedinite kašikom, da dobijete finu kompaktnu smjesu. Prekriti prozirnom folijom i staviti u frižider da prenoći. Ujutro: Tijesto istresite na dobro pobrašnjenu podlogu, razvaljajte na pravougaonik dimenzija 10cm x 40cm, onda ga preklopite, tako da dobijete pravougaonik dimenzija 5cm x 40cm. Zatim uvrnite tijesto jednom ili dva puta, tako da izgleda kao brodsko uže. Premažite vodom, pospite suncokretom, te blago pobrašnite. {Korak sa brašnom možete izostaviti jer ja to posipam čisto zbog izgleda kada se ispeče} Prekriti krpom, da odstoji dok se pećnica ne zagrije. Pećnicu zajedno sa plehom za pečenje zagrijati na 250ºC, otprilike nekih 30 min. Kada se rerna zagrijala, izvaditi oprezno pleh za pečenje {jer je mnogo vreo}, prekriti ga papirom za pečenje, a tijesto podijeliti na 7 do 8 dijelova, zavisi kolike zemičke želite. Ja sam podijelila na 7 dijelova. Peći ih oko 17 minuta. Konzumirati kada se ohlade. P.S. Još recepata potražite na blogu www.nurpekara.com.


Ekologija

54 | jun


Leon Arts: Stvaranje ljepšeg svijeta, obrok po obrok

Intervju: Anđela Đurašković @andjapise Fotografije: Privatna arhiva


K

ada je prošle godine u ovo doba trebalo da prisustvujem prezentaciji Leona Artsa na konferenciji „Green Culture” u svom rodnom gradu, nisam ni slutila da me očekuje iskustvo koje hrani i tijelo i dušu. Prije nego što je otpočeo svoje predavanje, Leon je poređao nekoliko velikih stolova jedan uz drugi i zamolio sve prisutne – i organizatore i publiku – da sjednu i uživaju u hrani koju je prethodno pripremio za njih. Svježoj hrani, lokalno uzgojenoj u gradu u kojem se našao po prvi put u životu; hrani koju je pripremio sopstvenim rukama, od sastojaka koje je kupio sopstvenim novcem. Zašto? Pa, on je sam to najbolje objasnio: kada dijelimo obrok sa drugima, istovremeno im se otvaramo, i rađa se mogućnost da pronađemo rješenja za sve probleme koji nas povezuju – baš kao što nas povezuje ljubav prema hrani.

kompaniju za veleprodaju hrane restoranima u Londonu. Lansirao fondaciju „Oni izuzetni” (“Extraodinary ones”), koja omogućava svakome da kada plati svoj obrok, istovremeno obezbjedi i jedan objed za dijete kojem je hrana potrebna. Nastanio se u izbjegličkom kampu u Kaleu, u Francuskoj, i platformu koja je inicijalno hranila nekoliko stotina ljudi dnevno pretvorio u sistem distribuiranja hrane koji je snabdijevao 10 hiljada ljudi svakog dana. Osmislio „Projekat saosjećanja”, koji ljude smješta za trpezarijski sto i pruža im priliku da uz hranu podijele i priče o svom životu, kulturi, radostima i problemima. Objavio više knjiga i držao brojna predavanja i kurseve, koncipirane oko nekoliko isprepletanih ideja: da niko ne bi trebalo da ide u krevet gladan; da niko ne bi trebalo da radi ono što ne voli; da bi svako trebalo da živi u skladu sa svojom suštinom.

Mnogo toga se promijenilo u životu Leona Artsa otkako je sa 19 godina postao kuvar. Radio je u nekim od najeminentnijih restorana u Evropi, a potom otvorio sopstveni restoran. Preselio se iz rodne Holandije u Englesku, kako bi osnovao

Da, zaista se mnogo toga promijenilo u Leonovom životu otkako je sa 19 godina postao kuvar. Jedno je, pak, ostalo isto: bilo kroz pripremu obroka koji raduju nepca ili dijeljenje ideja koje raduju duh, on nikada nije prestao da hrani ljude.


KAO KUVAR, UMJETNOSTI PRIPREMANJA HRANE PRILAZILI STE IZ BROJNIH UGLOVA: RADILI STE KAO GLAVNI KUVAR U ELITNIM RESTORANIMA U HOLANDIJI, PRODAVALI JAPANSKU VAGIU GOVEDINU LUKSUZNIM LONDONSKIM RESTORANIMA, PRIPREMALI HRANU ZA IZBJEGLICE U KUHINJI KAMPA U FRANCUSKOJ. KAKO JE OVA ŠARENOLIKOST PROFESIONALNIH ISKUSTAVA OBLIKOVALA VAŠ POGLED NA HRANU, I, NAROČITO, PROBLEM BACANJA NEUPOTREBLJENE HRANE?

Problem bacanja hrane može i treba da bude tretiran na više načina. Smanjenjem proizvodnje, time osiguravajući da svu hranu koju proizvedemo i iskoristimo. Proizvodnjom za ljudske potrebe. Proizvodnjom koja je lokalna, proizvodnjom koja je manja, proizvodnjom koja je sezonska i koja uključuje raznovrsne metode uzgajanja koje imaju manji uticaj na životnu sredinu i majku Zemlju. PROŠLE GODINE U ULCINJU, GDJE SMO SE UPOZNALI, PRIPREMILI STE HRANU OD LOKALNO UZGAJANIH NAMIRNICA ZA SVE PRISUTNE I TIME IM PRUŽILI PRILIKU DA SE OKUPE OKO STOLA, UPOZNAJU JEDNI DRUGE I POTOM UČE OD VAS TIME ŠTO ĆE POSLUŠATI VAŠU PREZENTACIJU. KAKO MOĆ HRANE DA OKUPI LJUDE MOŽE BITI KANALISANA U SVRHU PROMOVISANJA ODRŽIVOG ŽIVOTA?

U početku, dok sam bio glavni kuvar, a posebno u eri devedesetih, problem neupotrebljene hrane nije se kotirao visoko među prioritetima. Prvo ste bili obučavani da stvarate najbolju moguću hranu, a kasnije ste i kao kuvar u sopstvenom restoranu nastojali to da činite. Kvalitet sastojaka i samog obroka bili su najvažniji. Održivost u tom periodu nije bila problem, ne još! Nismo ni razmišljali o pravoj cijeni hrane koju smo kupovali Dijeljenje obroka sa drugima ima neizmjernu i šta je ona predstavljala za životnu sredinu. Po- moć i sposobnosti. Kada podijelimo obrok jedstepeno, to je počelo da dopire do naše svijesti. ni sa drugima, stvaramo veći nivo međusobnog razumijevanja i prijateljstva koja traju duže nego Tokom perioda u kojem sam posjedovao kom- sam objed. Svako od nas osjeća vezu sa hranom. paniju za veleprodaju hrane, od 2001 do 2007, Imamo uspomene koje nas vezuju za hranu, postajao sam sve svjesniji okruženja i toga šta omiljene recepte i jela koja čine da se osjećamo smo radili planeti. Uvidio sam uticaj proizvoda bolje. Kada dijelimo obrok s drugima, dijelimo koje sam prodavao. To mi uopšte nije leglo, bilo naše priče, slušamo, smijemo se, plačemo, pjevaje izvor psihičke nelagode. Posljedično, prestao mo i plešemo zajedno. Ovaj jednostavan ljudski sam sa radom u 2007. godini nakon prelomnog čin i interakcije koje se među nama odvijaju za trenutka u kojem sam shvatio da, kao ljudska stolom dozvoljavaju nam da o temama diskutubića, moramo raditi stvari na drugačiji način. jemo otvoreno, što u drugim situacijama može Shvatio sam da nisam mogao da propagiram da biti komplikovano. Kada se na human način potreba da postanemo vegetarijanci i osvijestimo vežemo jedni s drugima za trpezom, to otvara se povodom posljedica naše konzumacije mesa, naša srca i omogućava pronalaženje rješenja za a da pri tom zarađujem za život upravo od nje- probleme, dok bismo u uobičajenim situacijama ga. Napuštanje biznisa bila je jedna od najboljih mislili samo o nama samima. odluka u mom životu. Održivo življenje tiče se svih nas, i to na mnogo Sav rad u koji sam se kasnije upustio – prikuplja- nivoa. Tek kada svakog od nas uzmemo u obzir nje novca za prehranu djece i boravak u izbjeg- moguće je održivo živjeti. Način na koji to činiličkom kampu – ima veze sa stvaranjem ljepšeg mo, prema mom konceptu saosjećajnosti, je da svijeta. Manje otpada, brigu o životnoj sredini lagano vodimo konverzaciju u tom smjeru, kako i tretiranje svih ljudi na isti način, su djelovi is- bi učesnici za stolom počeli da govore o njemu. tinskog rješenja izazova sa kojima se suočavamo Sva rješenja su tu, među njima. u svijetu. 58 | jun


59


KAKO MOŽEMO JEDNOSTAVNE OBROKE, PRIPREMLJENE OD LOKALNO UZGAJANIH NAMIRNICA, UČINITI POPULARNIJIM OD JELA SA SASTOJCIMA TEŠKIM ZA PRONAĆI, ČIJA NABAVKA MOŽE BITI ŠTETNA PO ŽIVOTNU SREDINU? Moramo više informisati javnost o neophodnosti održivog življenja; pored toga, moramo postati svjesni toga da su biljke koje rastu oko nas prirodno one koje su prikladnije našem okruženju, pa samim tim i nama, jer živimo u istim klimatskim uslovima. To je naučno dokazano. Izgubili smo veliki dio znanja o lokalnim biljkama i tome zašto su dobre po nas. Kuvari imaju dužnost da istaknu i poduče kako pripremiti ukusna jela koristeći lokalne namirnice. To je nešto u čemu ulogu imaju i naše vlade, lokalni proizvođači, restorani, lokalni snabdjevači i preduzeća. Moramo prestati da transportujemo hranu na hiljade milja daleko i početi da pratimo i rekreiramo jela sa svih krajeva svijeta. Hajde da postanemo autentičniji… I zdraviji. KOJIM SE RECEPTIMA ZA OBROKE KOJI KORISTE OSTATKE HRANE I LAKI SU ZA PRIPREMITI UVIJEK VRAĆATE? Omletima, karijima ili sjajnom sendviču punom stvari koje su mi ostale u frižideru. Sve zaista zavisi od hrane koju imam, mog raspoloženja i osobe za koju kuvam. (smijeh)

S POLJOPRIVREDOM KAO JEDNOM OD EKOLOŠKI NAJPOGUBNIJIH INDUSTRIJA I PREKO 200 MILIONA TONA HRANE BAČENIH SVAKE GODINE SAMO U RAZVIJENIM ZEMLJAMA, OČIGLEDNO JE DA NAČIN NA KOJI SE HRANIMO ISTOVREMENO MOŽE POJESTI PLANETU. KAKO GLEDATE NA ULOGU KUVARA ŠIROM SVIJETA U PODIZANJU SVIJESTI O PROBLEMU BACANJA HRANE I DAVANJU DOPRINOSA U NJEGOVOM SMANJIVANJU? Već je u porastu trend da kuvari pripremaju hranu od lokalnih sastojaka i imaju ljude koji za njih traže namirnice. Poljoprivrednici uzgajaju namjenski za njih, a kuvari tragaju za neobičnim sastojcima. Uloga kuvara, na svim nivoima, veoma je važna jer su oni trendseteri. Lično sam veoma zadovoljan rastućim pokretom vegetarijanaca i vegana. On je neophodan kako bi se trenutno stanje promijenilo. To pokazuje da je ishrana bazirana na biljkama ukusna, hranljiva i zdrava. Takođe, i da je raznovrsnost nevjerovatna. Prosto više nije prihvatljivo da kolektivno odbacujemo toliko hrane. Kuvari mogu pokrenuti trend, kako bi ga javnost zapratila i svojom kupovnom moći zahtijevala od industrije i supermarketa da promijene svoje prakse. Istakao bih i da moramo prihvatiti da ne mora svaka voćka da bude savršeno okrugla ili prava. Ukus je mnogo bitniji od izgleda.


KUVANJE PO ZERO-WASTE I EKO PRINCIPIMA DOBIJA NA POPULARNOSTI, A ONO TRAŽI OD LJUDI KOJI PRIPREMAJU HRANU DA SVOJIM SASTOJCIMA PRIĐU NA NOVI NAČIN. DA LI SMATRATE DA OVAKVI NAČINI KUVANJA TAKOĐE TRAŽE OD KUVARA DA BUDU KREATIVNIJI? Pa da, kuvari takođe treba da razmišljaju više i bolje o tome zašto koriste neki proizvod i koje su implikacije toga na našu planetu i klimu. Oni moraju biti svjesniji toga koliko određenog proizvoda mogu upotrijebiti i na koji način da iskoriste ostatak. To takođe ima veze sa tehničkim vještinama – kuvari mogu pripremiti mnogo više sa opremom koja im je dostupna danas. UKOLIKO U FRIŽIDERU IMAMO OSTATKE HRANE KOJIMA SE BLIŽI ISTEK ROKA TRAJA NJA, KAKO MOŽEMO KANALISATI TU KREATIVNOST KAKO BI STVORILI NEŠTO UKUSNO, GDJE DA POTRAŽIMO INSPIRACIJU? Prije svega, smatram da je važno da menije i ponudu u prodavnicama učinimo manjom, kako bi postali više sezonski, svježi i lokalni. To znači da će manje stvari ležati naokolo i truliti. Moramo prestati da mislimo da u svakom trenutku moramo da imamo sve što nam je u ponudi… Inspiracija za korišćenje ostataka hrane je svuda. Ne postoji samo jedan ili nekoliko izvora koji se mogu navesti – pogledajte hranu koja vam je preostala. Na primjer, ako je u pitanju voće, možete ga pretvoriti u sjajnu brzu marmeladu za svoj jutarnji tost. Budite odvažni ili „izguglajte” sastojak i upotrijebite svoju maštu. Nemojte strahovati od pravljenja grešaka prilikom isprobavanja nečega. Koristite zdrav razum i intuiciju i ukus će biti sjajan. Glavni sastojak u svakoj hrani je ljubav.

61


KOJE NAVIKE SVAKI POJEDINAC MOŽE USVOJITI KAKO BI USPOSTAVIO ZDRAVIJI ODNOS SA HRANOM I BACAO MANJE NAMIRNICA?

U KAMPU U KALEU. KAKO JE TO ISKUSTVO IZGLEDALO IZ VAŠEG UGLA I KOJE STE ŽIVOTNE LEKCIJE PONIJELI SA SOBOM NAZAD KUĆI?

· Slušajte svoje tijelo i mijenjajte se postepeno, korak po korak. Kad to učinite, za nekoliko mjeseci možete postići puno toga. Nema potrebe da sve radite odjednom.

To je veliko pitanje. Za pomoć me je pitala osoba koju sam sreo samo jednom… Samo sam rekao „da”, jer sam osjećao da je to ispravna stvar za uraditi. Svakako sam pratio izbjegličku krizu i želio da pomognem, i ovo je djelovalo kao prava prilika. Nismo imali predstave o tome u šta se upuštamo. Svako je mislio da će se vlade presabrati i da će sve biti gotovo kroz nekoliko sedmica, možda dva mjeseca… Pa, to se nije dogodilo, i ostatak je istorija.

· Budite veoma svjesni toga šta kupujete i gdje to činite. · Počnite da isprobavate lokalne i možda čak i organske sastojke i uvidite koliko su ukusniji. · Postepeno prestanite da kupujete gotova jela i prerađenu hranu. · Nije komplikovano, niti teško da kuvate za sebe. To zaista ne mora da iziskuje puno vremena. · Možete spremiti veće porcije hrane i odvojiti dio kako bi ga pojeli tokom nekoliko dana. · Kuvajte sa prijateljima. To cio proces čini jeftinijim i uklanja pritisak da sve bude gotovo u određenom vremenskom roku. GODINE 2015. OSTAVILI STE SVE POZNATO ZA SOBOM KAKO BI SE PRESELILI U FRANCUSKU I OTVORILI KUHINJU ZA IZBJEGLICE

62 | jun

Moja najveća lekcija: kada djelate iz srca, u svrhe koje su veće od vas samih, pronaćićete sve što vam je potrebno da biste tu svrhu ispunili. Manifestacije i čuda tamo su se dešavali na najvećem nivou. Bila je to najteža stvar koju sam ikada uradio i istovremeno, najljepši poduhvat koji sam ikada preuzeo na sebe. Naučio sam o ljepoti ljudskosti i naše povezanosti. U isto vrijeme, vidio sam i užasnu i lošu stranu ljudskosti. To je za mene bila potvrda da ne možemo dozvoliti da drugi ljudi pate i da smo svi mi ljudska bića. Druga lekcija je da svi imamo nevjerovatnu moć snage i istrajnosti da učinimo da se stvari dogode. Ona mi je pružila vjeru i nadu u ovim teškim vremenima. Istinski sam naučio kakva je moć dijeljenja obroka sa drugima.


63


64 | jun


KAKO SU GODINE PROLAZILE, FOKUS VAŠE KARIJERE SVE VIŠE STE PRIBLIŽAVALI DJELATNOSTI LIFE COACHINGA I POMAGANJU LJUDIMA DA TRANSFORMIŠU POGLEDE NA SVRHU SOPSTVENOG ŽIVOTA. KAKO GLEDATE NA ULOGU HRANE KOJU KONZUMIRAMO U PODSTICANJU TIH POZITIVNIH TRANSFORMACIJA UNUTAR SVAKOG OD NAS PONAOSOB? Ja to nazivam mentorstvom, ne life coachingom. Transformacija može poteći od same hrane koju jedemo. Međutim, ono što konstantno uočavam, u sve većoj mjeri, jeste da ljudi koji prolaze kroz transformaciju i počnu da žive samosvjesnije ne mogu a da istovremeno ne postanu svjesni i drugih izbora koje prave – to, na primjer, može biti i hrana. Niko, zaista, ne može živjeti zaista samosvjesnim životom bez vođenja računa o okolini kroz brigu o hrani koja se baca i, na primjer, o uticaju govedine na životnu sredinu. Uticaj hrane na naše tijelo i generalno blagostanje tada takođe stupa na scenu. Kao što se kaže: zdrav duh u zdravom tijelu. (smijeh) Takođe, kroz moj „Projekat saosjećanja”, ljude smještamo za sto kako bi se međusobno povezali, i dijelili hranu kako bi podijelili i veći nivo međusobnog razumijevanja. To je ujedno i ključan faktor.

65


ECOLOGY

66 | jun


Leon Aarts: Creating a more beautiful world, one meal at a time

Interview: Anđela Đurašković @andjapise Photography: Private archive


W

hen this time last year I was to attend Leon Aarts’s presentation at the Green Culture conference in my hometown, I had no idea that I was in for an experience that would fuel both my body and heart. Before starting his presentation, Leon had connected a few large tables, and asked everyone – both the organizers and the audience – to sit down and enjoy the food he had previously prepared for them. Fresh food, locally grown there, in a town he had visited for the first time in his life; food he prepared with his own hands, from the ingredients he purchased with his own money. Why? Well, he himself explained it the best: by sharing a meal with someone, we are opening ourselves to others, and to a possibility of finding solutions to all the problems that bind us together – just like we are all bounded by our love for food.

providing ingredients for restaurants in London. Launched the “Extraodinary ones” foundation, which allows everyone to provide a child in need with a meal simply by paying for food of their own. Settled in a refugee camp in Calais, France, and turned a platform which initially daily fed a few hundred people into a food distribution system that provided 10 thousand people with meals each day. Came up with “Compassion project”, an idea which gathers people around the dining table, providing them with the opportunity to share their stories along with food; stories about their life, culture, joys and problems. Published a number of books and held numerous lectures and courses, conceived around a few intertwined ideas: that no one should go to bed hungry, that no one should do what they don’t love; that everyone should live in accordance with their purpose.

Many things have changed in the life of Leon Aarts since he first became a chef at the age of 19. He worked in some of the most renowned European restaurants. Opened his own restaurant. Moved from his native Netherlands to England, and founded a wholesale food company,

Indeed, many things have changed in Leon’s life since he became a chef at the age of 19. One thing remained, though: whether through preparing food that brings joy to the palate, or through sharing ideas that bring joy to the spirit, he has never stopped feeding people.


AS A CHEF, YOU HAVE APPROACHED THE ART OF PREPARING FOOD FROM NUMEROUS ANGLES: YOU HAVE WORKED AS A TOP CHEF IN ELITE RESTAURANTS IN NETHERLANDS, SOLD WAGYU BEEF AND TRUFFLES TO TOP LONDON RESTAURANTS, AND COOKED FOOD FOR THE REFUGEES IN CAMP KITCHENS IN FRANCE. HOW DID THAT DIVERSITY OF PROFESSIONAL EXPERIENCES SHAPE YOUR VIEW ON FOOD AND, PARTICULARLY, FOOD WASTE? Well, at first as a top chef and especially in the era of the 90’s, food waste wasn’t high on the agenda. You were trained first, and later as a chef in your own restaurant, to create the best food possible. The quality of the ingredients and the dish were the most important. Sustainability in those days wasn’t so much an issue, yet! We didn’t even think about the true costs of the food we bought and what that meant for the environment. Slowly, that started to come into our awareness. During the time I had my food wholesale business in 2001-2007, I became more and more aware of the environment and what we were doing to the planet. I realised the impact of the products I was selling. That didn’t sit well with me at all, it was a mental struggle. It resulted in the fact that I stopped my business in 2007, after a breakthrough moment when I realised we had to do things different as humans. I realised I couldn’t say we have to become vegetarians, realise the implications of our meat eating ways, yet earn my living that way. Giving up my business was one of the best decisions of my life. The work I have undertaken later, raising funds for children to feed them and in the refugee camp all has had to do with creating a more beautiful world. Less waste, taking care of the environment and treating all humans the same are all equal parts to truly solve the challenges we have in the world. 70 | jun

Food waste can and needs to be tackled in many ways. Less production, making sure we use all the food we produce. Producing for human consumption. Producing locally, producing less, producing seasonal and employing different growing methods which are less impactful on the environment and mother Earth. LAST YEAR IN ULCINJ, WHERE WE MET, YOU PREPARED A MEAL FROM LOCALLY GROWN FOOD FOR EVERYONE PRESENT, ALLOWING THEM TO GATHER AROUND THE TABLE, GET TO KNOW EACH OTHER, AND THEN LEARN FROM YOU BY LISTENING TO YOUR PRESENTATION. HOW CAN THE POWER OF FOOD TO GET PEOPLE TOGETHER BE CHANNELED FOR PROMOTING SUSTAINABLE LIVING? Sharing a meal together has immense power and capabilities. When we share a meal with each other we create greater understanding of each other and friendships which last longer than the meal. Each and every one of us has a connection with food. We have memories around food, favourite recipes and comfort dishes. When we share a meal with each other, we share our stories, we listen, we laugh, cry, sing, and dance together. This simple human action and the interactions we have with each other around the table allow us to discuss topics openly, which otherwise can be difficult. When we connect on a human level with each other around the table, it opens our hearts and that makes it possible to find solutions for problems, whereas in a normal situation we would only think about ourselves. Sustainable living affects us all and on many levels. Sustainable living is only truly possible when we take each and every one of us into consideration. The way we do that in my compassion concept is that we guide the conversation very gentle that way that the participants around the table start talking about it. They have all the solutions amongst them.


71


HOW CAN WE MAKE LOCAL, SIMPLY PREPARED MEALS MORE POPULAR THAN MEALS WITH HARD TO FIND INGREDIENTS, WHOSE EXTRACTION CAN BE HARMFUL TO THE ENVIRONMENT? We have to inform the public more about the necessity of sustainable living; besides that we must become aware that the plants which grow around us naturally are the ones which suit our environment best and therefore also us, as we live in the same climate. That is scientifically proven. We have lost much of the knowledge of local plants and how they are good for us. Chefs have the duty to showpiece and teach how to cook delicious meals with local products. It is something where our governments, local growers, restaurants, local suppliers and businesses all have a role to play. We must stop to transport food thousands of miles and start to follow and recreate dishes from all over the world. Let’s become more authentic…. And healthy. WHAT ARE YOUR GO-TO RECIPES THAT ARE SIMPLE TO PREPARE AND MAKE USE OF WHAT IS COMMONLY CONSIDERED TO BE „KITCHEN SCRAPS“? Omelettes, currys, or an amazing sandwich with a filling of things I have left in the fridge. It really all depends on the food I have, my mood and who I am cooking for. :)

WITH AGRICULTURE BEING ONE OF THE LEADING INDUSTRIES THAT DEAL DAMAGE TO THE ENVIRONMENT, AND MORE THAN 200 MILLION TONS OF FOOD BEING THROWN AWAY IN DEVELOPED COUNTRIES EACH YEAR, IT IS OBVIOUS THAT THE WAY WE FEED OURSELVES CAN ALSO CONSUME THE PLANET. HOW DO YOU SEE THE ROLE OF CHEFS WORLDWIDE WHEN IT COMES TO RAISING AWARENESS ON THE ISSUE OF FOOD WASTE AND HELPING CURB IT? There is already a great trend going of chefs who cook locally, have people foraging for them. Farmers are growing things for them and the chefs are looking to find and use unusual ingredients. The role of chefs, on all levels, is very important in this as they are the trendsetters. Personally, I am also very pleased with the very fast-growing movement of vegetarians and vegans. This is needed to change the climate. It is showing that a plant-based diet is delicious, nutritious, and healthy. Also, that the variety is amazing. It is simply not acceptable anymore that we waste so much food collectively. Chefs can set the trend so that the public will follow and demand with their buying power that the industry and supermarkets change their ways. Another point is that we have to accept that not all fruit has to be perfectly round or straight. Flavour is more important than the way it looks.


ZERO-WASTE AND ECO COOKING HAS BEEN GAINING POPULARITY, AND IT ASKS FROM THE PEOPLE PREPARING FOOD TO APPROACH THE COOKING INGREDIENTS IN A NEW WAY. DO YOU THINK THAT THIS WAY OF COOKING IS ALSO ASKING THE CHEFS TO BE MORE CREATIVE? Well yes, chefs also have to think more and better about why they use a product and what the implications are on our planet and the climate. They must be more conscious of how much of a product to use, and how they can use the rest. It is also about technical skills - with the equipment chefs have available nowadays so much more can be prepared. If we have leftover food close to passing its expiration date lying in the fridge, how can we channel that creativity in order to create something delicious; where can we search for inspiration? First of all, I think it is important that we make menus and offerings in shops smaller, so it becomes more seasonal, fresher, more local. This means that there will be less stuff lying around getting old. We must stop thinking that we have to have everything available all the time…. Inspiration for leftovers is everywhere. There is not one or a few sources to give - look at the leftover food. When it is fruit, for example, you can turn it into a great quick marmalade for your toast in the morning. Be adventurous or google the ingredient and use your imagination. Don’t be afraid to make mistakes when trying something out. Use your common sense and intuition and it’ll taste great. The main ingredient in all food is love.

73


WHAT HABITS CAN EACH PERSON ADOPT IN ORDER TO ESTABLISH A HEALTHIER RELATIONSHIP WITH FOOD AND PRODUCE LESS FOOD WASTE? · Listen to your body and change small steps at a time. · When you do that, within a few months, you can achieve a lot. No need to do everything at once. · Be very conscious about what you buy and where you shop. · Start to try local and maybe even organic ingredients and see how much tastier they are. · Stop buying ready meals and processed food bit by bit. · Cooking yourself is not difficult or hard. It doesn’t really need to take a lot of time. · You can cook a bigger batch and keep some [food] to eat in a few days. · Cook in terms with friends. This makes it cheaper and takes away the time pressure. IN 2015, YOU LEFT THE LIFE YOU KNEW UNTIL THEN BEHIND IN ORDER TO MOVE TO FRANCE AND OPEN A KITCHEN FOR REFUGEES IN A CAMP IN CALAIS. WHAT DID

74 | jun

THAT EXPERIENCE LOOK LIKE FROM YOUR POINT OF VIEW AND WHAT LIFE LESSONS DID YOU BRING HOME AFTERWARDS? That is a big question. I was asked to help by someone I only met once… I just said yes as it felt the right thing to do. I was following the refugee crisis anyway and wanted to help and this seemed like the right opportunity. We had no idea what we let ourselves in for. Everyone thought the governments would get their act together and it would be over in a few weeks, maybe two months… Well that didn’t happen, and the rest is history. My biggest lesson: when you act from your heart for a cause which is bigger than yourself you’ll find everything you need to make it happen. Manifestation and miracles happened there at the highest level. It has been the most difficult thing I have ever done, and at the same time, it was the most beautiful thing I ever undertook. I learned about the beauty of humanity and our connection. I saw the horrible and bad side of humanity too at the same time. It confirmed to me that we can’t let other people suffer and that we are all human beings. Another lesson is that we all have amazing strength power and resilience to make things happen. It gave me faith and hope in these difficult times. I truly learned about the power of sharing a meal with others.


75


76 | jun


AS THE YEARS WENT BY, YOU HAVE SHIFTED YOUR PROFESSIONAL FOCUS MORE AND MORE TOWARDS LIFE COACHING AND HELPING PEOPLE TRANSFORM THEIR PERSPECTIVE OF THE PURPOSE OF THEIR OWN LIVES. HOW DO YOU SEE THE ROLE OF FOOD WE CONSUME IN ENCOURAGING THAT POSITIVE TRANSFORMATION WITHIN EACH ONE OF US? I call it mentoring, not life coaching. A transformation really can stand alone from the food we eat. However, what I see constantly and increasingly is that people who go through a transformation and who come to live more consciously can’t but become more aware of the other choices they make - may that be food, for example. No one can live a truly conscious life without caring for the environment through food waste and, e.g. the impact of beef on the environment. The impact of food on our body and general wellbeing then also comes to play. A healthy mind in a healthy body as they say (laugh). Also, through my compassion project, we put people round a table to connect with each other and share food in order to create greater understanding. That is the key part too.

77


Životni stil

Jelena Malenović: Vraćanje sebi kroz povratak dobroj hrani

Intervju: Anđela Đurašković @andjapise

Fotografije: Jelena Malenović Danilo Mataruga

78 | jun


U

majskom izdanju prošlogodišnjeg Plezira, veganska food blogerka Jelena Malenović uvela nas je u magičan svijet leblebija. U ovom broju, mi vas uvodimo u njen, u kojem se osluškuju potrebe sopstvenog tijela i u skladu s tim kroje svakodnevne navike - i pišu recepti za najukusnija jela. Kada sam food blogerku Jelenu Malenović prvi put čula uživo na predavanju o tome kako je biti vegan u Srbiji, odmah mi se dopalo ono što zagovara: ishranu skrojenu po mjeri sopstvenog vrijednosnog sistema. Iako je njen blog „Spice and Sunshine“ još uvijek mlad, za skoro godinu i po dana rada Jelena je primamljivim receptima propraćenim vedrim fotografijama uspjela da dokaže da veganska ishrana i delikatesni užici i te kako idu ruku pod ruku. Inspirisane temom broja, ovog mjeseca ćaskale smo o prožimanju ekologije i gastronomije i problemu bacanja hrane. Nek vam naš razgovor služi kao podsjetnik da zaboravite na „jedna veličina odgovara svima“ pristup bilo čemu u životu. Postupno pristupite svim promjenama u svakodnevici. I nazdravite food blogerima širom planete, jer su svijet pripreme dobre hrane umnogome učinili demokratičnijim.

79


BLOG „SPICE SUNSHINE“ NASTAO JE U FEBRUARU PROŠLE GODINE, KAO ONLAJN HRONIČAR VAŠE POTRAGE ZA UKUSNIM, ZDRAVIM I JEDNOSTAVNIM RECEPTIMA ZA PRIPREMU VEGANSKIH OBROKA. KAKO JE DOŠLO DO TE ODLUKE I KAKO JE TEKAO PROCES TRANSFORMACIJE VAŠEG NAČINA ISHRANE? Osnovna ideja bloga je da pokaže da celovita biljna ishrana ne mora da bude dosadna i bezukusna. Kao i da veganski obroci nisu samo za vegane, već za sve koji vole dobre ukuse.

tanem vegan, bar u početku. Učila sam kako da osluškujem svoje telo i da mu pružim ono što mu je potrebno, da prepoznam šta je to od hrane što mi podiže energiju, čini da se osećam poletnije, raspoloženije i bolje, nasuprot onoga što mi smeta. Eksperimentisala sam izbacujući i ponovo vraćajući grupe namirnica i na kraju došla do celovite veganske ishrane kao najbolje za mene.

Važno mi je i da napomenem da ne mislim da svi treba da pređemo na veganski ili neki drugi poseban način ishrane. Danas postoji toliko modela i teorija ishrane da je za svaku od njih moguće naći argumente i za i protiv. I sama sam, kada sam pre mnogo godina Ono što nam jeste potrebno je da naučimo prvi put čula za veganstvo, pomislila kako da se vratimo sebi i prepoznamo šta je to je živeti na salatama, voću i povrću u najma- što je za nas i našu okolinu najbolji izbor. nju ruku neodrživo. I ovo je najčešća zabluPORAST INTERESOVAda upravo usled nedostatka informacija, jer BILJEŽIMO se celovita veganska ishrana bazira pre sve- NJA OVDAŠNJE JAVNOSTI ZA VEGANSKI ga na mahunarkama, orašastim plodovima, I VEGETARIJANSKI NAČIN ISHRANE, semenkama, žitaricama i naravno povrću i ŠTO PRATI I SVE VEĆI BROJ VEGANSKIH voću. Sve ove namirnice mogu da se kom- RESTORANA I OPCIJA U SUPERMARKETIbinuju i pripremaju na veoma inovativne i MA. ŠTA MISLITE DA SU GLAVNI FAKTObrojne načine, koji garantuju puno sjajnih RI KOJI SU UTICALI NA OVU PROMJENU? ukusa i neverovatnu raznolikost jela. Mislim da postajemo sve svesniji značaja Moj prelaz na veganski način ishrane došao dva najvažnija resursa koja imamo, a to su je veoma postepeno i trajao je oko dve go- naše zdravlje i zdravlje sredine u kojoj žividine. Nije to bila samo transformacija ish- mo i koliko utiču jedno na drugo. Iscrpljurane, već načina života, koja je počela kada jemo ih u tolikoj meri da se već suočavamo sam se zatekla sa gomilom lekarskih nala- sa posledicama preteranog konzumiranja za u ruci, zbog zdravstvenih simptoma iza- visokoprerađene hrane, namirnica punih zvanih stresnim načinom života, i sa jedno raznih aditiva, uticajem koji globalna hiperpetnaest kilograma viška. To je bio trenutak produkcija hrane ima na životnu sredinu, i kada sam odlučila da i preduzmem nešto tražimo neke druge izbore; u stvari, vraćaza sebe, da umesto da otklanjam simptome mo se nekadašnjem, prirodnijem načinu zaista poradim na uzrocima, kako umnim ishrane. S druge strane, veganstvo postatako i telesnim i kreiram život koji je u pot- je trend u svetu. Analize tržišta procenjupunom skladu sa mojim vrednostima. Tako ju da na globalnom nivou ova 2018. godina je promena načina ishrane došla više kao označava prelaz veganstva u mainstream posledica nego neka jasna namera da pos- tokove. Svakodnevno možemo da pročita80 | jun


mo vesti o još jednoj poznatoj ličnosti koja je prešla na vegansku ishranu, novim veganskim proizvodima, biznisima koji usvajaju ili potpuno prelaze na vegan model i taj trend i potražnja za veganskim opcijama polako dolaze i kod nas.

I sigurno najuticajniji razlog za sve većom potražnjom je susret sa veganskom hranom na tanjiru. Iz mog iskustva, čak se i zakleti ljubitelji mesa oduševe ukusima veganskih jela i dobrim osećajem nakon obroka. 81


82 | jun


83


ZELENE STRANICE OVOG IZDANJA MAG- ŠTA SMATRATE OSNOVNIM TEMELJIMA AZINA POSVEĆENE SU ODNOSU IZMEĐU ZDRAVE I EKO KUHINJE? ZAŠTITE ŽIVOTNE SREDINE I ISHRANE. Osnova zdrave, pa samim tim i eko kuhinje, KAKO VI GLEDATE NA OVU VEZU? jeste pre svega celovita ishrana, potpuno Ako je sami ne proizvodimo, retko ko od ili pretežno zasnovana na namirnicama binas razmišlja svaki put kada sedne za sto o ljnog porekla i povratak obrocima većinom celom procesu neke namirnice od njive do pripremljenim kod kuće. Veoma je važno da tanjira. Na koje sve načine taj put može da kažem da, kao i svaka druga, tako i veganska utiče na ugrožavanje prirodnih staništa, is- i vegetarijanska ishrana mora da bude celocrpljivanje resursa pijaće vode, zagađenje vita i dobro izbalansirana kako bi bila zdrazemljišta i vazduha, počev od proizvodnje va. Samo zato što je nešto po sastavu veghrane za životinje do prerade, pakovanja, ansko ili vegetarijansko ne mora automatski transporta i otpada na kraju. da znači i da je zdravo i potrebno organizmu. Veza između zaštite životne sredine i ishrane je veoma direktna i jednostavna. Zdrava životna sredina znači i zdrava hrana, dok mi svojim izborima u ishrani doprinosimo zdravijoj životnoj sredini. Svaki put kada napravimo izbor da pojedemo domaći obrok napravljen od prirodnih namirnica iza kojih neće ostati neorganski otpad, ponesemo vodu u flaši za višekratnu upotrebu umesto da kupimo onu u plastičnoj ambalaži ili kada damo prednost lokalnom proizvođaču čiji je ekološki otisak manji u odnosu na druge izbore koje imamo, činimo dobro za svoju životnu sredinu. Ovo nije uvek lako i nije uvek moguće. Međutim i ne radi se o tome da odlazimo u krajnosti, već da osvestimo da naši izbori, ma kako mali bili, imaju uticaj na životnu sredinu i da činimo najbolje što možemo sa resursima koje imamo.

84 | jun

U mojoj ishrani odavno nema visoko prerađene hrane i pića. Ne koristim namirnice na čijim etiketama piše bilo šta osim prirodnog sastava, a i njih nastojim da svedem na minimalne količine i da sve što mogu pravim sama. Odustala sam i od povremenih dostava i hrane za poneti, ma kako ona zdrava bila, kada sam shvatila kolika količina plastičnog nerazgradivog smeća ostane iza jednog takvog obroka. Snabdevam se uglavnom na pijaci i u radnjama rinfuzne robe kako bih izbegla nepotrebnu ambalažu i kada god mi prilike dozvoljavaju dajem prednost organskim namirnicama i malim domaćim proizvođačima. Dodatno na našoj terasi svakog proleća osvane mala bašta začinskog bilja, a nađe se tu i po koji paradajz, beli luk ili jagoda.


85


86 | jun


KOJI SU VAŠI OMILJENI TRIKOVI KOJIMA PRIBJEGAVATE KADA VIŠKOVE HRANE, TIK PRED ISTEK ROKA TRAJANJA, TREBA PRETVORITI U UKUSAN OBROK ILI SPASITI OD OTPADA?

Mislim da je celovita veganska kuhinja sama po sebi najveći trik kako da ne bacamo hranu i imamo minimalne viškove, jer je zasnovana na namirnicama koje se ne kvare lako i mogu dugo da ostanu sveže.

Zamrzivač je moj najbolji prijatelj kada imam ostatke nekog jela, a sirovi veganski slatkiši su idealni da se naprave u većoj količini pa zamrznu i tako uvek imaju pri ruci.

ONO ŠTO VOLITE, A UŠUŠKANO JE U NAZIV SAMOG BLOGA, JESU ZAČINI. KOJA JE MOĆ ZAČINA DA TRANSFORMIŠU „OBIČNA“ JELA, I KAKO SE TA MOĆ MOŽE KANALISATI KAKO BI SE ISKORISTILE I Inače bar jednom nedeljno pripremam NAMIRNICE U FRIŽIDERU KOJE ĆEMO namirnice da ih imam pri ruci tokom radne U SUPROTNOM BACITI? KOJI SU ZAČINI nedelje i to je ta organizacija i planiranje NEIZOSTAVNI U VAŠOJ KUHINJI? koje zahteva celovita ishrana. Očišćene šargarepe nalijem prokuvanom vodom i držim Začini i tehnika kuvanja su ti koji prave rau staklenoj tegli u frižideru, tako mogu da zliku između dobrog jela i gastronomskog ostanu hrskave i sveže i do nedelju dana. Po uživanja. Začini su tu da izvuku bogatstvo ugledu na supermarkete, oljuštim i iseck- ukusa i iz najjednostavnijih namirnica i oni am voće što bi me inače mrzelo da radim ne treba da budu u prvom planu. Upravo u trenutku najveće gladi, pa i to spakujem to igranje sa kombinacijama ukusa i aroma u staklene teglice da me čeka u frižideru. je ono što najviše volim kada pravim nove Skuvam mahunarke u većoj količini, od dela recepte. Mislim da najčešće koristim svežu napravim humus ili neki drugi namaz, os- majčinu dušicu leti, a žalfiju tokom zime. tatak zamrznem da budu gotove za razne So i biber bez izuzetka. Ljuto obožavam pa čorbe, burgere ili salate. Vodu u kojoj su uvek imam više vrsta svežih i suvih papričise kuvale leblebije koristim za kremove ca, tucane i mlevene paprike, zatim bosiljak, i sosove, čuvenu akvafabu koja se ponaša ruzmarin, žalfiju, lavandu, peršun, origano, isto kao i belance. Skuvane žitarice na vodi mentu ali i kardamom, muskatni oraščić, mogu takođe da stoje po nekoliko dana u kurkumu, anis, cimet, a kako su mi začini i frižideru i dodaju se u različita jela. neizostavni suvenir sa putovanja, skoro sam iz Istanbula donela gomilu novih orijentalVremenom sam naučila i kako da čuvam nih ukusa od kojih sam se potpuno zaljubila namirnice da što duže ostanu sveže, da luk i u sumak. krompir ne držim zajedno, paradajz i korenasto povrće čuvam u gajbicama na sobnoj tem- Sve što mi preostane od svežih začina ili peraturi a voće u frižideru. Ako nešto od toga kada mojoj bašti dođe kraj sezone, osušim na i krene da se kvari, jednostavno odsečem deo vazduhu i usitnim ili sveže zamrznem. Ljute koji truli i iskoristim ostatak odmah. Parada- papričice isto mogu da se osuše, a mogu i jz uz malo bosiljka i belog luka pretvorim u da se zamrznu pa tako smrznute izrendaju sos, pocrnela banana ode u palačinke a uvela u jelo. Deo začina obavezno iskoristim i za zelena salata je odlična kada se prodinsta sa aromatično maslinovo ulje koje je sjajno za začinima i prazilukom na malo ulja pa svemu umake ili kao preliv za fokaću. dodam sočivo koje je već skuvano, pastu i eto ručka za dvadeset minuta. 87


88 | jun


89


KOJI SU IZAZOVI U POSTIZANJU ZDRAVOG BALANSA U VEGANSKOJ ISHRANI NAKON IZBACIVANJA PROTEINA ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA, I KAKO IH PREMOSTITI? Obezbeđivanje potrebnih količina proteina nije veliki, da ne kažem, nikakav izazov. Postoji mnogo biljaka sa većim sadržajem ne samo proteina, već i gvožđa i kalcijuma na primer, nego što to imaju brojni proizvodi životinjskog porekla. To su na prvom mestu mahunarke, a odmah za njima semenke i orašasti plodovi. Zato je važno da se zna da ova vrsta ishrane nije bazirana samo na voću i povrću. Pored proteina, minerala i vitamina, celovita biljna ishrana je, za razliku od one životinjskog porekla, bogata vlaknima koja su neophodna za pravilan rad digestivnog sistema i zdravlje u celini. Tako da pitanje nije odakle uzimamo proteine, jer je vrlo verovatno da ih većina nas uzima i više od preporučenih dnevnih vrednosti, već koji su nam izvori vlakana. Jedini mikronutrijent koji dobro izbalansirana celovita biljna ishrana ne može da obezbedi jeste vitamin B12 i njega uzimam u kapsulama. VEGANSKOJ KUHINJI SE ČESTO ZAMJERA DA JE U RASKORAKU SA TRADICIONALNOM, DOMAĆOM KUHINJOM. ŠTA MISLITE O OVOM STANOVIŠTU I DA LI PRILAGOĐAVATE NEKE RECEPTE „IZ BAKINE KUHINJE“ SVOM UKUSU? Ja sam porasla na ukusima bakine tradicionalne kuhinje, uz nju sam naučila da kuvam i tradicionalna kuhinja je moja stalna inspiracija. Uz sva moderna inovativna jela u mojoj kuhinji su jednako česte i najtradicionalnije moguće posne musake, punjene tikvice i paprike, sataraši, paprikaši, čorbe, 90 | jun

proje i slična jela. Naša stara domaća kuhinja je puna posnih jela koja su u potpunosti veganska, a koja danas polako izvlačimo iz zaborava. Zapravo ako pogledamo šta se na ovim prostorima jelo recimo pre jednog veka, videćemo da je u pitanju uglavnom biljna ishrana i da su bogate trpeze i „mrsna“ jela bila zastupljena u retkim prilikama, najčešće o praznicima ili nedeljnim ručkovima. Ne sećam se da sam ikada videla neku od svojih baka da su jele ćevape ili pljeskavice punjene šunkom i kačkavaljem, kao ni kupovne grickalice ili slatkiše. Sa izobiljem koje stiže u drugoj polovini 20. veka i ova kuhinja koju danas zovemo tradicionalnom, zapravo je zamenila nekadašnju tradicionalnu kuhinju. Sve se stalno menja, a hrana i ukusi su stvar navike. Važno je da vežbamo da vidimo širu sliku i ne zaboravimo da uvek imamo slobodu izbora. NAŠA TRADICIONALNA KUHINJA TAKOĐE POZNAJE BROJNE JEDNOSTAVNE RECEPTE U KOJIMA SU OSTACI HRANE KREATIVNO ISKORIŠTENI, KAO ŠTO SU PRŽENICE, POPARA I SLIČNO. MEĐUTIM, U ERI DRUŠTVENIH MREŽA I „FOTOGENIČNIH“ JELA, ONI NE NALAZE SVOJE MJESTO MEĐU ČESTO PROMOVISANIM OPCIJAMA. KAKO MISLITE DA SE MOŽE PODIĆI POPULARNOST RECEPATA U KOJIMA GLAVNU ULOGU IGRAJU NAMIRNICE PREOSTALE OD PRETHODNIH OBROKA? Jedan od mojih najpopularnijih recepata na blogu, kuglice od čokolade i cvekle nastao je upravo od ostataka hrane, to jest od pulpe koju sam dobila kada sam iscedila cveklu u sok. Ovakvih i sličnih primera, pa čak i kako iskoristiti ljuske od povrća za bujon, ima na mnogim blogovima, verovatno samo nedovoljno promovisanim. Veganska kuhinja


je po tom pitanju malo specifična zato što s jedne strane većina namirnica koje koristim može dugo da ostane sveža, a s druge, da bih uopšte kao vegan imala šta da jedem, moram da isplaniram i delimično pripremim obroke unapred, tako da je to iskorišćavanje

namirnica prirodan deo moje kuhinje. Ono što verovatno nedostaje, jeste jasna komunikacija da svaki put kada hranu iskoristimo u potpunosti i smanjimo otpad dajemo svoj doprinos u očuvanju životne sredine, tako da ste mi svakako dali temu za razmišljanje. 91


PRILIKOM VAŠEG PREDAVANJA NA „NEDELJI ODRŽIVOG RAZVOJA“ NA FAKULTETU POLITIČKIH NAUKA, UREZALA MI SE U SJEĆANJE VAŠA IZJAVA DA ČOVJEK TREBA DA OSVIJESTI ODNOS IZMEĐU SVOJIH VRIJEDNOSTI I SVOJIH NAVIKA, I RADI NA TOME DA DRUGO BUDE U SKLADU S PRVIM. ŠTA DOBIJAMO KADA PRENESEMO OVU FILOZOFIJU NA POLJE ISHRANE? Često dobijem pitanje da li mi nedostaju neki ukusi - meso, mleko, jaja - čak sam imala situacije da su mi se ljudi izvinjavali što mi prave zazubice nekom hranom koju ja ne jedem. Dok sam osećala bilo kakvu potrebu da jedem ovu vrstu hrane, jela sam je. Sada nemam ni najmanju želju da okusim hranu životinjskog porekla, niti bilo šta od visoko prerađene hrane i ne osećam se kao da nešto sebi uskraćujem. Kada jasno definišemo i na skali prioriteta postavimo svoje ključne vrednosti kao osnovu onoga što nas pokreće i zbog čega nešto radimo, tada naši izbori postaju laki i održivi i nije nam potrebna posebna motivacija koja dolazi spolja za promenu. Naravno, ovo je polazna tačka i svaka promena da bi bila dugoročna zahteva intenzivan rad na sebi,

92 | jun

a vrednosti nam tu služe da nas održe na stalnom kursu. Možemo da kažemo da smo životom ispunjeni i zadovoljni u onoj meri u kojoj je on usklađen sa našim vrednostima. Ako pričamo o zdravlju na primer, ja bih vam nekada davno rekla da mi je naravno zdravlje važno, međutim, sve dok sam se osećala dovoljno dobro, nisam se mnogo bavila svojim zdravljem. Nebrojeno puta sam iskusila takozvani jo-jo efekat najrazličitijih režima ishrane, započinjala i vraćala se na staro. Zdravlje mi očigledno nije bilo važno onoliko koliko sam ja želela da mislim da jeste. Tek onda kada sam osvestila sve svoje razloge zbog čega mi je tačno važno da što duže zadržim optimalno zdravlje i vitalnost, da želim još toliko toga da uradim i iskusim, da se radujem budućim trenucima u životu svog deteta i svojih najbližih, moj izbor ishrane i načina života je za mene postao lak i prirodan. Identična stvar je i sa očuvanjem životne sredine ili ljubavi prema životinjama. Iako to nisu bili moji primarni motivi da pređem na biljnu ishranu, ove vrednosti, odnosno prepoznavanje zbog čega je meni lično važno da doprinesem očuvanju prirode i dobrobiti svih životinja, čine da ne moram da razmišljam dva puta o tome šta biram da jedem.


93


KOJA JE, PO VAŠEM MIŠLJENJU, ULOGA FOOD BLOGERA U PROMOVISANJU ZDRAVIJEG ODNOSA PREMA HRANI, ALI I ŽIVOTNOJ SREDINI UPRAVO KROZ MIJENJANJE NAČINA ISHRANE? Mislim da je food blog scena na jedan uzbudljiv način napravila ogromne pomake, usuđujem se da kažem i revolucionarne u načinu na koji danas doživljavamo hranu. Food blogeri su ti koji su tako masovno vratili ljubav prema kuvanju i hrani, što je nekada bilo rezervisano samo za profesionalne šefove. Usudili su se da prikažu stvarnu hranu koja se zaista i pojede nakon fotografisanja, da pored uspešnih, podele i ona jela koja nisu ispala najbolje, demistifikuju proces građenja dobrih ukusa i daju inspiraciju za nove, i najvažnije, da povežu u zajednicu ljubitelje kuvanja i vrate sjaj hrani spremljenoj kod kuće. Veoma je zanimljivo da su i aktuelni trend veganske ishrane pokrenuli obični ljudi, zaljubljenici u kuvanje i zdravu životnu sredinu, iznad svih, food blogeri koristeći moć društvenih mreža da predstave svu divnu raznolikost ukusa i prednosti ovakvog načina ishrane. Mainstream mediji, poznate ličnosti, čuveni profesionalni kuvari i biznisi su ti koji se nadovezuju i prate trend u ovom slučaju. I ovo je odličan pokazatelj da naši svakodnevni, mali izbori koje činimo u okviru svojih mogućnosti, mogu da pokrenu dobre promene za naše zdravlje i za zdravlje planete. Nije važno da li neko izabere jedan celoviti zdrav obrok nedeljno ili potpuno pređe na ovakav vid ishrane, važno je da postoji svest o zdravijim izborima i doprinos koji činimo za sebe i druge.

94 | jun


95


96 | jun


KOJE SAVJETE IMATE ZA LJUDE KOJI BI Veoma je važno da poštujete granice priŽELJELI DA UPLOVE U VEGANSKE VODE? jatnosti svog tela, da ne gladujete i ne iscrpljujete se i da se svakako, pre bilo kakvog Na blogu postoji ceo tekst koji se bavi ovom velikog zaokreta u načinu ishrane ili fizičke temom i mojim iskustvima prelaska na celo- aktivnosti konsultujete sa svojim lekarom. vitu biljnu ishranu, i ovde govorim samo o ishrani jer je veganstvo mnogo šire od samog Često podlegnemo verovanju u sve ili ništa, načina ishrane. Ono što bih od svega izdvo- pa tako na primer, ne vežbamo uopšte jer jila jeste da krenete polako i postepeno. In- ne možemo da odvojimo dva ili tri sata neformišite se dovoljno kako biste obezbedi- deljno za ceo trening. Međutim, telu znači i li sebi sve potrebne nutrijente i uvedite za ako danas vežbamo deset minuta, sutra pet, početak po jedan do dva veganska obroka prekosutra petnaest. Ista je stvar i sa menedeljno i krenite odatle. njanjem načina ishrane. Ne treba da težimo savršenim ili ekstremnim rešenjima, već Pratite i osluškujte reakcije svog tela. Telu je da činimo najbolje što možemo sa resursipotrebno vreme da se prilagodi na novi način ma koji su nam na raspolaganju. Zato su oni ishrane, posebno ako je pre toga dugo bilo mali ali konstantni koraci ti koji donose najbombardovano nezdravom, brzom hranom. veće promene i svaki se korak računa.

97


Leksikon

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic Fotografije: Ana Đurđević �ana_prstohvatsoli

Ana Đurđević: Eksperimentišite, probajte, igrajte se! 98 | jun


U

letnjem i nadasve „jestivom“ broju Plezir magazina, u leksikon se upisala jedna novopečena mama, kreativna kuvarica kojoj je kulinarstvo u genima i omiljena blogerka koja poslednjih osam godina uveseljava i inspiriše ljubitelje ukusnih zalogaja receptima na svom blogu Prstohvat soli. Sa velikim zadovoljstvom vam predstavljam Anu Đurđević, devojku uz čije fotografije hrane ćete zaboraviti na dijetu, a odmah po čitanju ovog teksta produžiti do kuhinje kako biste isprobali neki od njenih recepata

99


NEŠTO ZA POČETAK? Ćao. (smeh) 5 REČI KOJE TE OPISUJU? Može tri? Nestrpljiva, stidljiva, optimista. KAKO SI SE ZALJUBILA U KULINARSTVO I KAKO JE NASTAO TVOJ INTERNET KUTAK PRSTOHVAT SOLI?

ZINA ELLE. KOLIKO POSAO, ODNOSNO ODREĐENI PRITISAK UTIČU NA TVOJU KREATIVNOST DANAS KADA JE KUVANJE TVOJA PROFESIJA? Rad na magazinu Mezze i u Elle-u je najlepši i najkreativniji period vezan za moj rad. Nažalost, oba angažmana su prestala, ali su se pojavili neki novi i drugačiji. Jako mi je važno da, bez obzira na angažman, zadržim svoj integritet, lični pečat po kome sam prepoznatljiva. Imam tu privilegiju da mogu da biram saradnike. Uvek gledam da se sa klijentom dogovorim oko svega, tako da i klijent i ja budemo zadovoljni. Bez puno filozofije, imam tu privilegiju da mogu da biram saradnike pa ne dolazim u poziciju da ugrozim sebe.

Odrastajući u kući u kojoj se dobro klopalo, hrana i kuvanje su bili nešto što me je oduvek interesovalo. Intenzivno sam počela da kuvam tek kada sam otišla iz porodičnog doma i tako je vremenom nastao Prstohvat soli. Zašto baš taj naziv? Simbolično i jednostavno, kao neophodan sastojak svakog jela, i slatkog i slanog. ŠTA TE INSPIRIŠE KADA RADIŠ NA NOVIM RECEPTURAMA ZA JELA ILI KAKO SI ZAVOLELA KUVANJE? KO TE NAPITKE? JE USMERAVAO I PODUČAVAO PRILIKOM PRVIH KULINARSKIH KORAKA? Sezona, ponuda na pijaci ili je dovoljno da se zapitam šta bi u ovom momentu htela Kuvanje mi je u „krvi”, baka je bila izvrsna da jedem. Simple as that! kuvarica, a i mama je. Deo tog talenta je morao preći na mene, mada smatram da VELIKU PAŽNJU POSVEĆUJEŠ VIZUEimam još puno da učim kako bi mogla da LNOM IDENTITETU, ŠTO JE DANAS U im stanem na crtu. Još kao mala sam volela VREMENU DOMINACIJE DRUŠTVENIH da budem oko njih kada nešto spremaju, MREŽA NA NEKI NAČIN I NEOPHODNO. posebno kolače. DA LI IMAŠ NEKU POMOĆ U TOM SEGMENTU POSLA? PROTOKOM VREMENA LJUBAV PREMA KUVANJU SE U TVOM SLUČAJU, Još uvek sve radim sama. Ponekad uskoči PRETVORILA U PROFESIONALNI AN- suprug kada ja treba da budem ispred GAŽMAN. JEDAN SI OD OSNIVAČA kamere, ali za sada sam sam svoj majstor MAGAZINA MEZZE I SVOJEVREMENO što se svakog segmenta tiče. SARADNIK SRPSKOG IZDANJA MAGA-

100 | jun


101


DEŠAVA LI SE DA KLONEŠ DUHOM I RAZOČARAŠ SE? ŠTA TE U TIM TRENUCIMA MOTIVIŠE DA VRATIŠ OSMEH NA LICE I NASTAVIŠ DALJE PUNOM PAROM?

bolju klopu od ostataka hrane, kada sam ograničena brojem namirnica, jer onda moram da budem baš kreativna i ponekad spojim nespojivo.

POSTOJI LI NEKA POSEBNA PRIČA Naravno da se dešava, dozvolim sebi da ILI SARADNJA NA KOJU SI VEOMA me površnost društvenih mreža pecne i PONOSNA? tada se zapitam čemu sve ovo. Ali, uvek se setim svog početka, zašto sam pre osam Na gotovo svaku realizovanu saradnju godina ušla u ovaj svet (mada je tada sve vezanu za blog sam ponosna, jer da nešto bilo dosta naivnije, drugačije), podsetim nije bilo ok ne bi završilo na blogu. Postoje sebe zašto ovo radim, sa koliko iskrenosti i saradnje koje su došle zahvaljujući blogu, pristupam svemu, koliko sam sebe uložila i a nisu vezane za recepte već za fotografiju, a opet u vezi su sa hranom. (smeh) Izsamo se resetujem. dvojila bih saradnje sa Anđeli kolači i Kex IMAŠ LI NEKE POSEBNE RITUALE box studio za ručnu izradu keksa, u oba DOK KUVAŠ? slučaja su u pitanju ljudi koji imaju iskren proizvod i koji svoj posao obavljaju sa puno Ništa posebno, bitno je samo da sam dobro ljubavi. raspoložena. U suprotnom, sve se odrazi na ukus. IDU NAM SVE TOPLIJI LETNJI DANI I SAMIM TIM POTREBA DA SE KONU OVOM BROJU GOVORIMO O JEDNOJ STANTNO OSVEŽAVAMO. KOJI JE TVOJ VRLO BITNOJ TEMI I PROBLEMU KOJI OMILJENI LETNJI NAPITAK, I DA LI BI JE AKTUELAN U MNOGIM ZEMLJAMA, SA NAŠIM ČITAOCIMA PODELILA REREČ JE O BACANJU HRANE. KAKVA CEPT? JE SITUACIJA NA TU TEMU U TVOJOJ KUHINJI, IMAŠ LI NEKE TRIKOVE DA Nešto jako jednostavno - sok od zove NAMIRNICE DUŽE OSTANU SVEŽE ILI pomešan sa malo soka od limuna u koji RECEPT ZA PRIPREMU JELA OD OSTA- dodam nekoliko listića nane. TAKA HRANE? KOJI SAVET BI DALA LJUDIMA KOJI BI Uh, još uvek nisam najbolji sagovornik na VOLELI DA UNAPREDE SVOJE KULIovu temu jer se, nažalost, desi da bacim NARSKE VEŠTINE? hranu zbog loše kalkulacije. Ali radim na tome da se to što manje dešava! Trudim se Eksperimentišite, probajte, igrajte se, kršite da dobro isplaniram kupovinu, da se setim pravila… Sem kada pravite kolače i torte, da zamrznem višak hrane koji preostane i tu se trudite da koliko-toliko ispoštujete reslično. A često mi se desi da spremim naj- cept. (smeh)

102 | jun


SLATKO, SLANO, LJUTO ILI NEŠTO ŠTA TE JE POSLEDNJI PUT SLATKO NASMEJALO? ČETVRTO? Ljuto!

Prvi osmeh mog deteta.

KOGA SMATRAŠ UMETNIKOM ŽIVLJENJA?

KAKVE PLANOVE KUJEŠ ZA LETO PRED NAMA?

Moju drugaricu i koleginicu blogerku Pošto sam nedavno postala mama po prvi put, ovo leto nam je bez planova, samo Nevenu Hleb i lale. uživanje u čarima roditeljstva. Mislim da će ovo biti jedno od najlepših leta do sad. OMILJENI CRTANI JUNAK? (smeh) Duško Dugouško mi je neprevaziđen. PORUKA ZA KRAJ? MOŽE LI SE ŽIVETI OD LJUBAVI PREMA Uživajte u letu, što manje gledajte u teleONOME ŠTO RADIMO? fon, a više u ljude preko puta vas. Retkost je… PREPORUKA ZA ČITANJE / SLUŠANJE / GLEDANJE? Film „Tri bilborda ispred Ebinga u Misuriju”.


Ekologija

Od useva do deponije Problem neiskorišćene hrane Tekst: Teodora Kovrlija �teodora_kovrlija

D a li ste znali da 1/3 proizvedene, jestive, upotrebljive hrane

svake godine završi na deponijama širom planete? Istovremeno, prema trenutnim procenama, oko milijardu ljudi na svetu ne može da priušti sebi jedan jedini obrok tokom dana. 106 | jun


Č

esto slušamo kako nam je potrebno još hrane kako bi se nahranili svi ti ljudi. O tome kako je poljoprivreda neefikasna. Kako treba da kupujemo patentirana zrna raznoraznih multinacionalnih kompanija, koje su zgrnule čitavo bogatstvo na GMO semenu, jer je to navodno jedini put da se čovečanstvo nahrani. To naravno nije tačno. Ono što je potrebno jeste bolje rasporediti postojeću hranu - ponegde čak i smanjiti proizvodnju i upodobiti je održivim načinima proizvodnje - ali i naučiti ljude racionalnoj potrošnji i nerasipanju resursa. Da bi se bilo koja namirnica proizvela potroši se ozbiljna količina resursa. Kada, svesni te informacije, pomislimo na to da trećina sve te hrane završi na otpadu zaključimo da se neko ozbiljno zaigrao. Proizvodnja hrane je vodeći uzrok deforestacije (raskrčivanja šuma), masovne potrošnje vode i gubitka raznovrsnosti života na Zemlji. Sa poboljšanjem životnog standarda i pojeftinjenjem hrane, problem bacanja onog što jedemo postaje jedan od vodećih problema u svim razvijenim zemljama. Vlade mnogih zemalja poslednjih godina usvajaju različite strategije kako bi pronašle efikasno rešenje za ovaj problem, koji je nažalost samo u porastu. Gde nastaje problem, zbog čega toliko hrane završi ne deponiji? Naime, velika količina hrane propadne već u samom startu: njenom ubiranju i selekciji pre prvog transporta. Gomile neiskorišćene hrane ostaju na po-

ljoprivrednim gazdinstvima i nikada ne dospeju do marketa, pijaca ili restorana, samo zato što plodovi ne izgledaju reprezentativno. Ovo je posebno učestalo u razvijenim zemljama, gde su kupci u marketima navikli na robu koja izgleda „kao nacrtana“, bez ijedne ogrebotine i pravilnog oblika koji nipošto ne sme da odudara od uobičajenog. Ovakav trend poslednjih godina možemo primetiti i u domaćim marketima. Kao odgovor na ovakvo rasipanje hrane javio se pokret Ugly Fruit Movement, nastao u Evropi. Inicijativama poput ove pokušava da se skrene pažnja na voće koje je jednako dobro, već samo ne izgleda savršeno, zbog čega su ljudi skloni da ga odbace. Kako bi se sprečilo da velike količine hrane propadnu pokreće se sve veći broj onlajn platformi poput Imperfect produce, na kojima se kvazi-nesavršeno voće prodaje po dosta povoljnijim cenama. Takođe, postoje i skriveni gubici kojih verovatno ni najštedljiviji među nama nisu svesni. Kako smo navikli da određene namirnice konzumiramo na jedan način, odnosno koristimo samo jedan njihov deo, često drugi delovi te biljke ili namirnice (ako pričamo o proizvodima životinjskog porekla) bude bačen i neiskorišćen. Takvi primeri su svuda oko nas. Na primer, karfiol koji mnogi od nas vole da jedu i često konzumiraju, ima veoma hranljive i ukusne listove koji su ogromni, i čine čak 60% ove biljke. Iako imaju izuzetno veliki potencijal, ti listovi uglavnom ostaju u zemlji, ni ne koriste se u ishrani. Ista stvar se događa i u drugim granama poljoprivrede kao što je recimo ribolov. Postoji podatak da se od 40 do 60 odsto sve ulovljene ribe u Evropi odbaci pre nego što se ona ponudi kupcima. 107


Ono što je mnogima možda Razlozi za to su brojni. Najčešće je u pitanju kriterijum fizičkog izgleda - dakle, veličina neočekivan podatak jeste da smo za i oblik ribe - zatim specifičnost po pitanju čak 45 odsto (neki navode i 50) bačene hrane odgovorni MI, potrošači. potražnje za određenom vrstom, a onda i čuveni evropski sistem kvota. Domaćinstva su jedan od velikih krivaca Do gubitaka hrane često dolazi i u proce- za ovaj problem. Svi smo skloni da krivicu su pakovanja i ovu stavku ne smemo za- prebacujemo na drugog i da pokušavamo boraviti kada govorimo o ovom problemu. da uverimo sebe i druge kako mi sa ovim Naime, uočena je direktna veza između pitanjem nemamo mnogo veze i da su za upotrebe plastične ambalaže i povećanja to krivi oni veliki, međutim istina je da vebacanja hrane. Kako istraživanja pokazu- liku ulogu igramo i mi. Često se dogodi da ju, pedesetih godina prošlog veka, kada je kupujemo hranu koja je na sniženjima, pa plastika počela masovno da se koristi kako pomislimo kako nam je zaista potrebna jer bi se produžila svežina određenih namir- je u pitanju dobra akcija, ali problem je što nica, dolazi do povećanja bacanja hrane. je ta hrana verovatno već bila blizu isteka U periodu između 2004. i 2014. godine roka, zbog čega mi ne stignemo da je upokoličina bačene hrane se od procenjenih trebimo na vreme. 30 miliona prvo udvostručila, a onda i povećala za dodatnih 30 odsto, prema navod- U našoj kulturi postoji određen strah od ima Euroactive-a. Iz organizacije „Friends toga da neko ostane gladan. Sigurno ste of the Earth“ objašnjavaju da zamotavanje, mnogo puta u detinjstvu od svojih baka flaširanje i pakovanje hrane u plastiku ne i deka slušali priče o tome kakva je bila samo što nije sprečilo njeno bacanje, već nestašica hrane i nemaština u godinama ga je i povećalo. Plastična ambalaža se da- nakon Drugog svetskog rata, što je dovelo nas koristi za 37 odsto hrane koja se proda- do toga da hrana počne da se doživljava je u EU, što je čini najrasprostranjenijim kao luksuz i pokazatelj naše uspešnosti. Na materijalom za pakovanje. Materijal koji se slavama i različitim proslavama ste sigurno preporučuje kao najbolja alternativa tome mnogo puta bili u situaciji da vas domaćini iz najbolje namere nude ogromnim porcije staklo. jama kao znakom velikodušnosti, gostoSledeća karika u lancu bacanja su marketi i primstva i prijateljstva. Posle takvih proslapijace, i njihova pravila da se određena vrs- va u kojima megalomanski pripremamo ta robe posle izvesnog broja dana (zavisno daleko više hrane nego što je to potrebno, o politici) sklanja i posledično, u najvećem uvek ostanu ogromne količine nepojedene broju slučajeva, završava na deponiji. U hrane. Isto tako, i kod mlađih generacija niz subjekata koji odbacuju velike količine se zbog ratnih dešavanja, nemaštine i behrane potom valja ubrojiti i velike lance sparice strah od nedostatka hrane mnogirestorana (naročito restorana koji prodaju ma uvukao u kosti, pa je poslednje što žele fast food), zatim hotele i druge ugostite- da vide kada se kući vrate nakon napornog ljske objekte.

108 | jun


radnog dana upravo polu-prazan frižider. U rešavanju ovog problema, važno je da osvestimo koje su realne potrebe nas ili naše porodice i da shodno tome racionalno kupujemo. Ovime ne samo što štedimo novac, takođe i spašavamo planetu. Ono što je važno istaći jeste da moramo da naučimo da čitamo oznake na hrani pravilno. Dakle postoji bitna razlika između oznake „upotrebljivo do…“ i „najbolje upotrebiti do..“ (best before). Oznaka „najbolje upotrebiti do“ ne znači da je hrana nakon tog roka neispravna; naime ovo upozorenje koji mnogi od nas čitaju pogrešno se odnosi na kvalitet hrane. Do datuma koji je naveden na ambalaži proizvođač kupcu garantuje da je ta hrana najbolja, najsvežija, najukusnija, a nakon isteka ovog roka hrana ne postaje nejestiva, već samo gubi taj prefiks u superlativu. Danas oznake za ispravnost hrane možete pronaći apsolutno na svemu. Čak i na vodi! Zašto bi voda posle određenog roka mogla da izgubi svoja svojstva? Ponekad je samo potrebno razmišljati svojom glavom. Kada je potrebno rasporediti hranu pre bacanja, treba se držati obrnute piramide koja glasi ovako: prvo nahraniti ljude, zatim ukoliko hrana više nije pogodna za ljudsku ishranu dati je stoci, onda, ukoliko to nije opcija koristiti je da bi se dobila energija (gas), zatim ako ni ovo nije opcija koristiti ostatke hrane kako bi se napravio kompost i nahranilo zemljište koje će omogućiti da iz njega rastu zdravi usevi. Poslednja stavka na listi jeste deponija, a o tome zašto ovaj korak treba da izbegnemo po svaku cenu saznaćete na kraju teksta.

109


LJUDI ŽIVOTINJE ENERGIJA

KOMPOST

DEPONIJA

110 | jun


HRANA ZA LJUDE U našoj zemlji se protekle dve godine govori o zakonu o viškovima hrane. Međutim iako je radna grupa oformljena pre više od godinu dana, zakon i dalje nije donet. ŠTA BI UOPŠTE OMOGUĆIO OVAJ ZAKON? Po ugledu na druge razvijene zemlje poput Francuske, on bi ponudio poreske olakšice kompanijama koje doniraju hranu u humanitarne svrhe umesto da dopuste da se ta hrana pokvari i propadne. To trenutno u Srbiji nije slučaj. Još jedan od elemenata uspešnog rešenja ovog problema jeste otvaranje marketa sa jeftinom zdravom hranom za siromašne. Važno je istaći da mi ovde sve vreme govorimo o ispravnoj i bezbednoj hrani koja iz različitih razloga bude povučena sa rafova. Mnogo ispravne hrane se svakodnevno odbaci zbog toga što marketi ili pijace imaju pravilo da neprodato povrće i voće povlače iz prodaje posle tri dana, samo zato što ono više ne IZGLEDA najsvežije, dok je ukus i dalje sjajan. Veliki broj marketa ima politiku da se ograniči na prodaju samo određene kategorije namirnica (tipa, samo robu prve klase), pa mnogo ispravne hrane bude izdvojeno samo zbog fleka ili neobičnog oblika, koji ne utiču na kvalitet niti svežinu namirnica. Takođe, neki marketi ili prodavci na tezgama imaju problema sa nedostatkom uslova za skladištenje velike količine proizvoda.

U zemljama poput naše, u kojima ne postoji zakon koji uređuje ovu oblast na pravi način, retko se dešava da velike kompanije - bilo da govorimo o marketima, restoranima ili hotelima - dobrovoljno doniraju viškove svoje hrane ljudima i organizacijama koje se bave skupljanjem i raspodelom hrane za ugrožene kategorije ljudi. Valja naglasiti da kod nas postoji svega nekoliko primera ovakve pozitivne prakse, o kojima ćete saznati više iz intervjua sa Radmilom Ivetić iz Banke hrane, koji sledi u nastavku teksta. Reći ću vam i to da sam se prilikom pripreme ovog teksta u više navrata obraćala najvećim trgovinskim lancima u našoj zemlji, velikim lancima hotela koji svoja predstavništva imaju u Beogradu i nekoliko restorana koje sam nasumično mapirala kao moguće izvore informacija. Od svih ovih privrednih subjekata dobila sam svega dva odgovora, koji su mi u suštini potvrdili ono na šta sam i sumnjala, dok se ostali nisu ni odazvali. Veliki trgovinski lanci će radije spustiti svoje maloprodajne cene po nekoliko puta, akcijom za akcijom, a onda čekati da se roba proda ili ne proda, nego što će eventualne viškove donirati pre nego što postanu neupotrebljivi za ljudsku ishranu. Iako zvuči užasno, ovaj se problem posmatra iz ekonomskog ugla: u postojećem poretku, donacija iziskuje dodatni trošak transporta robe do ustanove ili organizacije kojoj se ona poklanja, a kompanija od toga nema nikakvih poreskih olakšica, već na donaciju plaća uobičajeni PDV. 111


112 | jun


Priča o reciklaži i korišćenju hrane za životinje, kao drugi mogući korak u našoj zemlji je i dalje misaona imenica. Što se restorana i hotela tiče, ja nisam uspela da dobijem odgovore od predstavnika izabranih privrednih subjekata, pa o tome ne mogu da pišem. U susednoj Hrvatskoj, pre dve godine je donesen propis kojim su proizvođači, trgovci i ugostitelji oslobođeni plaćanja PDV-a na doniranu hranu, međutim ova mera nije donela željene rezultate. Kao razlozi za neuspeh se najčešće navode organizacioni problemi i visoke cene transporta. Iskustvo Hrvatske nam pokazuje da se trend doniranja smanjio i priča o zakonu i poreskim olakšicama otišla u drugi plan čim su se televizijske kamere ugasile.

Bacanje hrane bi trebalo smanjiti za 50 odsto do 2030. godine, shodno tome više od 50 evropskih propisa se trenutno odnosi na problem bacanja hrane. Iz ovih propisa proizlaze nacionalni propisi o porezima, fitosanitarnim merama, trgovini, humanitarnim udruženjima ili rokovima do kada je neka hrana ispravna. U već pominjanoj Francuskoj, zakon predviđa da preduzeća mogu da ostvare poreske olakšice u visini od 60 odsto, dok je taj procenat u Španiji recimo 35 procenata. Ovo znači da donori hrane ovaj postotak mogu oduzeti od poreza na dohodak. U Portugalu na primer donori mogu dobiti do 140 odsto vrednosti hrane u vreme doniranja ukoliko se hrana donira humanitarnim udruženjima i u socijalne svrhe.

Jedna od organizacija koja se kod nas ozbiljno bavi ovim problemom proteklih 11 godina i pomaže u raspodeli viškova hrane jeste Banka hrane. Obratila sam im se kako bih saznala više o ovoj organizaciji, njihovom načinu rada i organizacijama sa kojima sarađuju. Razgovarala sam sa Radmilom Ivetić, predsednicom udruženja BANKA HRANE, Beograd

113


MOŽETE LI DA NAM ISPRIČATE MALO VIŠE O ORGANIZACIJI BANKA HRANE, KAKO JE PROJEKAT NASTAO I KAKO JE DANAS ORGANIZOVAN? KO UČESTVUJE U RADU ORGANIZACIJE? Prva Banka hrane je osnovana 1967.godine u Americi – Feniksu, a u Evropi 1984. godine u Francuskoj. Evropsku federaciju banaka hrane (FEBA) formirale su Francuska i Belgija 1986. godine. Danas ona broji 326 Banaka hrane i ogranaka - članica koje se razvijaju u 24 zemlje Evrope i sarađuju sa 37 200 humanitarnih organizacija. Sve one funkcionišu po principima Povelje FEBA-e. 90% od ukupno 16 400 angažovanih ljudi su volonteri. Tokom 2016. godine sve članice FEBA-e su obezbeđivale ukupno 2,9 miliona obroka DNEVNO. Početkom 2006. godine, nakon što sam se srela sa Francuski-

114 | jun

njom, Sofi Bidard, koja živi i radi u Beogradu dugi niz godina, i saznala za postojanje i delatnost banaka hrane u Francuskoj a i šire u Evropi i Americi, bila sam toliko oduševljena tom plemenitom idejom da sam odmah odlučila, zajedno sa njom, da krenemo sa pripremama oko osnivanja Banke hrane. Tako je Banka hrane Beograd (BHB) registrovana krajem te iste godine, a za Uskrs 2007. godine smo organizovale prvu akciju prikupljanja namirnica za 360 štićenika „Doma za decu i omladinu ometenu u razvoju Dr Nikola Šumenković” u Petrovcu na Mlavi, kada je sakupljeno oko 10 tona hrane. Članica smo Evropske federacije banaka hrane (FEBA) od 2009. godine, sa sedištem u Briselu. Naša misija se zasniva na ideji širenja kulture davanja i deljenja, promovisanja solidarnosti i volonterizma kao i podizanju svesti o problemu siromaštva i bacanja hrane.


Sprovodili smo mnoge, razne akcije, projekte a još uvek sprovodimo nekoliko tradicionalnih projekata: · Projekat „Magični doručak“ organizujemo u saradnji sa kompanijom METRO Cash&Carry, Credit Agricole bankom i gradskim Sekretarijatom za obrazovanje i dečiju zaštitu. Cilj projekta je podela hrane za 36 škola za decu sa smetnjama, širom Srbije, kao i da skrenemo pažnju javnosti na njihove probleme i da promovišemo solidarnost sa socijalno ugroženim grupama. · „Novogodišnja kutija” je humanitarna manifestacija koju organizujemo po deveti put, sa istim, gore navedenim, partnerima, povodom Novogodišnjih praznika. Svake godine se deci iz najsiromašnijih porodica, iz predškolskih ustanova, sa svih 17 beogradskih opština, podeli 1000 paketića nakon izvedene novogodišnje predstave za decu u Sava Centru. · Povodom Svetskog dana hrane (16. oktobar), uskršnjih i novogodišnjih praznika organizujemo prikupljanje osnovnih životnih namirnica za socijalno ugrožena lica širom zemlje u saradnji sa kompanijom Delez Srbija kao i partnerskim organizacijama koje su uključene u projekat „Pomažemo da imaju i oni koji nemaju“, koji takođe sprovodimo sa kompanijom Delez Srbija.

Inače, sprovodimo i 2 sistemska projekta: · „Pomažemo da imaju i oni koji nemaju“, projekat pokrenut početkom 2015. godine u partnerstvu sa kompanijom Delez Srbija, u okviru kojeg BHB koordinira 70 organizacija koje preuzimaju II klasu voća i povrća (ViP) iz 165 Delezovih marketa, u 34 grada/opštine. Svakog meseca one podele 40-45 tona ViP-a svojim članovima/ korisnicima (preko 8 000). · U okviru projekta koji sprovodimo sa KFC restoranima od februara 2017. godine, 6 organizacija koje koordiniramo u preuzimanju piletine iz 7 KFC restorana u Beogradu i Novom Sadu, preuzele su do sada preko 6 tona robe i podelile je svojim članovima (oko 500). Tokom svih godina, u Banci hrane su radila samo dva zaposlena, zbog ograničenih sredstava, a volonteri su bili angažovani uglavnom za akcije odnosno kratkoročno. S obzirom na to da se posao stalno širio, povećavao a kapaciteti BHB, kako logistički tako i u ljudstvu, bili isti, svake godine se radilo u sve težim uslovima. Ove godine se fokusiramo na traženje sredstava kako bismo mogli da povećamo radne kapacitete odnosno da radimo u normalnim uslovima i pomognemo što veći broj ugroženih sugrađana.


116 | jun


KO SU PARTNERI SA KOJIMA BANKA HRANE UČESTALO SARAĐUJE? KOLIKO SMO OBAVEŠTENI U PROGRAMU JE KOMPANIJA DELEZ SA KOJOM IMATE VIŠEGODIŠNJU SARADNJU. DA LI PORED OVE KOMPANIJE POSTOJE I DRUGI PRIVREDNI SUBJEKTI KOJI DONIRAJU VEĆE KOLIČINE HRANE? Kompanija Delez Srbija je naš dugogodišnji partner i glavni donator. Pored zajedničkih projekata koje realizujemo, Delez Srbija nam redovno donira i osnovne životne namirnice (ulje, šećer, brašno, pirinač, konzerve tunjevine). Ostali donatori su: Carnex, kompanija SOKO ŠTARK koja posluje u sistemu Atlantic grupe, UNISOL group (Polimark), COCA-COLA HBC Srbija, DTD Ribarstvo, IKEA Food, NESTLE ADRIATIC S, NELT CO, Trampex itd. DA LI SARAĐUJETE I SA RESTORANIMA, VRTIĆIMA, ŠKOLSKIM I STUDENTSKIM MENZAMA, KAO I VELIKIM HOTELIMA? DA LI STE NAIŠLI NA RAZUMEVANJE DA NEKE OD OVIH PRIVATNIH ILI DRŽAVNIH ORGANIZACIJA PODELE SVOJE VIŠKOVE HRANE? Započeli smo dugoročnu saradnju sa AmRest - KFC restoranima. Inače, pre nekoliko godina smo

realizovali humanitarnu akciju „Nedelja restorana“ sa 10 beogradskih restorana (Franš, Tribeca, Zlatnik, HYPE Lounge, Žabar, Grčka taverna Piatakia, Campo de Fiori, Vespa Bar, Balzac i Lavina) koji su tokom te nedelje obezbedili 1150 obroka za Zavod za vaspitanje dece i omladine na Voždovcu i Dom za odrasla invalidna lica na Bežanijskoj kosi. Oni su svakodnevno pripremali 160 obroka koje je BHB dostavljala korisnicima ove dve ustanove. Povremeno nam se javljaju iz restorana, hotela, kantina firmi, pa i rektorata, kao i fizička lica, kojima ostane hrane nakon većih proslava. Međutim, kod nas još uvek ne postoji odgovarajuća pravna regulativa, kao u većini zemalja Zapadne Evrope, koja bi omogućila preuzimanje viškova hrane iz restorana, hotela, kantina itd. KOJA VRSTA HRANE KOJA SE DONIRA VAŠOJ BANCI HRANE JE U PITANJU, DA LI POSTOJI NAČIN DA SE NJENA ISPRAVNOST PROVERI? Banci hrane se mogu donirati svi dugotrajni proizvodi kao što su: ulje, šećer, so, pirinač, testenina, brašno i ostali proizvodi od žitarica, pahuljice, sirće, začini, supe u kesici, pasulj (suvi), konzervirana hrana (sardine, paštete, mesni narezak, konzervirano voće i povrće,

117


gotova kuvana jela), mešana salata (u tegli), cvekla, paprika, krastavčići, pudding, čokolada, keks, biskviti, marmelada, eurokrem, med, mleko u prahu ili dugotrajno, čajevi, kafa, sokovi i dr., kao i suhomesnati i kratkotrajni proizvodi (margarin, majonez itd.) koje možemo odmah isporučiti organizacijama koje imaju kuhinju odnosno frižidere. Primamo i sredstva za čišćenje i ličnu higijenu jer nam to dosta traže posebno organizacije koje imaju dnevni boravak. Sveže meso i ribu ne primamo, iz bezbednosnih razloga. Što se tiče ispravnosti hrane, vodimo računa o roku trajanja kao i uslovima čuvanja proizvoda, koji su navedeni na svakom artiklu i koje proveravamo a, da bi se maksimalno sačuvao kvalitet namirnica odnosno njihovi osnovni sastojci, poštujemo propisane temperaturne i druge uslove skladištenja. PO KOM KLJUČU SE VRŠI RASPODELA HRANE I DA LI IMATE POVRATNU INFORMACIJU O TOME DA JE HRANA DOSPELA U RUKE KORISNIKA KOJI SU NAJUGROŽENIJI? Vodimo evidenciju o doniranim namirnicama – koje namirnice, koliko, kada i kojoj organizaciji smo podelili. U zavisnosti od vrste doniranih namirnica propratni

118 | jun

dokumenti su različiti. Na primer, za sveže voće i povrće preuzeto u distributivnom centru Delez Srbija, organizacije nam pošalju izveštaj o podeli donacije (na koliko porodica je podeljena, da li je samo u jednom mestu ili i u okolnim mestima, a u svojoj evidenciji one imaju spisak korisnika kojima su uručili namirnice. Takođe nam pošalju i poneku fotografiju). Organizacije koje imaju dnevni boravak ili Narodne kuhinje ne dele hranu svojim korisnicima već je koriste, pripremaju za njih, u svojim prostorijama itd. Inače, jedan od principa rada BH i jeste da se namirnice ne doniraju direktno krajnjim korisnicima već posredstvom organizacija s obzirom da one vode evidenciju svojih članova i da najbolje znaju koji su najugroženiji odnosno kojima je pomoć u hrani najpotrebnija. U Beogradu smo upoznali sve zastupnike organizacija (osim nekoliko njih koji su nam se skoro obratili). Većina njih je osnovalo organizaciju iz ličnih razloga (jer im dete ili neko u porodici ima određenih zdravstvenih problema itd.) i imaju empatiju prema drugima. A ima i organizacija koje su članice međunarodnih organizacija i koje moraju da poštuju njihova pravila rada itd. Organizacije iz unutrašnjosti čije predstavnike još nismo upoznali (zbog


ograničenih kapaciteta) uključili smo u naše projekte uglavnom po preporuci organizacija sa kojim već sarađujemo, odnosno na osnovu već stečenog određenog poverenja. Većinu organizacija smo obišli, posetili i to činimo kad god smo u mogućnosti tj. u okviru naših raspoloživih kapaciteta. DA LI POJEDINCI KOJI NISU PRI NEKOM OD UDRUŽENJA SA KOJIMA SARAĐUJETE MOGU DA VAM SE OBRATE UKOLIKO I SAMI SPADAJU U NEKU OD UGROŽENIH GRUPA?

Dosta pojedinaca nam se obraća za pomoć u hrani kako iz Beogra-

da tako i iz unutrašnjosti. Teško im je da prihvate činjenicu da ne radimo sa pojedincima već samo sa organizacijama odnosno da nam je takav mandat kao članice FEBA-e. Što ih i razumemo s obzirom u kakvoj situaciji se nalaze jer je glad najteži vid siromaštva i ne može da čeka. Ne bi bio problem da ih uputimo na udruženja sa kojima ne sarađujemo ali je problem u tome što ni ta udruženja ne primaju ili primaju neku minimalnu pomoć od drugih subjekata te nisu u mogućnosti da im pomognu. A ne bi bilo ni fer da ih tek tako uputimo na druge organizacije znajući da im ne mogu pomoći.

119


GDE PRIVATNA LICA MOGU DA DONIRAJU SVOJE VIŠKOVE HRANE? Privatna lica mogu da doniraju samo dugotrajne namirnice, u originalnoj ambalaži, a ne i svoje domaće proizvode (zimnicu, sokove itd.), iz bezbednosnih razloga.. U zavisnosti od vrste i količine donirane hrane, mi ih uputimo/ povežemo direktno sa organizacijom koja će preuzeti donaciju ili im predložimo da je odnesu do našeg magacina a mi je zatim uručimo organizaciji – stvar dogovora sa njima tj. kako im više odgovara (a zavisi i u kom delu grada se nalaze i jedni i drugi...). KAKO POBOLJŠATI RASPODELU VIŠKOVA HRANE KAKO BI HRANA KOJA JE RASPOLOŽIVA DOSPELA DO ONIH KOJI SE NALAZE U TEŠKOJ SITUACIJI UMESTO ŠTO ZAVRŠI NA DEPONIJI? Nažalost sve više sugrađana i organizacija nam se obraća za pomoć i teško je reći iz kojih razloga

120 | jun

ali sigurno je da ih ima više. S obzirom na to da u saradnji samo sa jednim trgovinskim lancem godišnje spasimo preko 1000 tona samo voća i povrća, lako je zamisliti ili okvirno proračunati koliko bi moglo da se spase tj. iskoristi ViP kada bi se na isti način organizovali i svi ostali trgovinski lanci i kada bi se donirali i mnogi drugi proizvodi čija ambalaža je malo oštećena ili su pred istekom roka. Iako se u poslednje vreme, u pojedinim marketima, mogu primetiti veliki popusti na proizvodima čiji rokovi trajanja su veoma kratki, što takođe doprinosi smanjenju bacanja hrane. Svakako i postojeći zakoni doprinose ovakvoj situaciji (zakon o rokovima trajanja proizvoda – bolje iskoristi do ili upotreblivo do, kao i zakon o oslobađanju od plaćanja PDV-a na donacije itd.), jer bi u suprotnom kompanije mnogo više hrane donirale odnosno mnogo manje bi se bacala. Stoga je potrebno što pre menjati pravni okvir kako bi se što više hrane moglo podeliti ugroženom delu stanovništva.


121


Razgovor o hrani nastavila sam sa kuvarom Dušanom Vlatkovićem, koji ima veoma pozitivan pristup ovoj temi. Pričajući o kreativnim rešenjima i originalnim ukusima, dotakli smo se teme o kuvarima koji su počeli da koriste delove namirnica koji se ranije nisu koristili tako često ili nisu korišćeni uopšte. Dušan ovakav pristup nalazi veoma inspirativnim i inovativnim.

Mislim da je to sjajno, jer se menja i pristup samoj namirnici, istovremeno se gleda da se ona maksimalno iskoristi, što posledično doprinosi i nekim inovativnim ukusima. Namirnice uvek koristim sa velikim poštovanjem prema onome šta one mogu da nam pruže i naravno sa puno ljubavi. Bez ljubavi bi jelo bilo sasvim prosečan zbir sastojaka. Trudim se uvek da sve što je jestivo iskoristim. Stvar je u tome da čak i dosta stvari za koje mislimo da nisu jestive, one to pravilnom pripremom mogu postati. Recimo od kore lubenice, koju smo često skloni da odbacimo kao višak, može da se napravi izuzetno ukusan džem ili slatko.

122 | jun

KOLIKO NEISKORIŠĆENE HRANE OSTAJE NA MESEČNOM NIVOU U TVOJOJ KUHINJI? Zapravo jako malo. Razlog tome jeste pravilan pristup o kome smo govorili, ali i činjenica da na namirnice gledam kao na novac, a novac se ne baca. OMILJENO JELO OD „OSTATAKA“ HRANE? Ovo je teško pitanje zato što su eventualni ostaci uvek različiti. To je s druge strane odlično jer su jela koja tako nastaju potpuno neočekivana i imaju taj kapacitet da te podstiču na kreativnost i gastronomsku šarolikost.


123


HRANA ZA ŽIVOTINJE Kada smo iscrpeli mogućnost da neka hrana bude iskorišćena u ljudskoj ishrani, sledeći najbolji način da je spasimo od otpada je da se ona iskoristi za ishranu stoke. Svinje su životinje koje su poznate po tome da su svaštojedi, i kada ih je čovek pripitomio njihovo mesto u domaćinstvu se znalo. One tada nisu bile hranjene veštačkim koncentratima, izmišljenom hranom niti kukuruzom i sojom, osim ukoliko navedene žitarice nisu bile neupotrebljive za čovekovu ishranu. Sa gubitkom veze između čoveka i prirode došli smo do toga da nas je industrija ubedila da pored obilja koje postoji u svakom poljoprivrednom gazdinstvu ljudi treba da kupuju odvojenu hranu za ove životinje. U Japanu se poslednjih godina sve više govori o ekologiji, uštedi resursa i reciklaži pa je tako reciklaža ostataka hrane i njeno pretvaranje u hranu za svinje postao unosan biznis. Perfekcionisti kakvi jesu, Japanci su počeli da proučavaju kakav je uticaj određenih ostataka hrane na kvalitet svinjskom mesa. Kako kažu, ispostavilo se da se hrana koju svinje konzumirale i te kako ima uticaja na kvalitet mesa. Zato se u Japanu danas specifično može kupiti svinjsko meso od svinja koje su hranjene na primer ostacima tune ili ostacima ananasa i korom ananasa, ili specifičnih ostataka od povrća. O ovoj temi možete dosta toga zanimljivo čuti od Tristam Stjuarta, Britanca koji je čest gost dokumentarnih serijala na temu bacanja hrane (engl. „food waste“), autora nekoliko odličnih knjiga na ovu temu i izuzetno zanimljivog govornika. 124 | jun


Tristam je poznat po tome što zagorčava život vlasnicima velikih trgovinskih lanaca razotkrivajući šta se krije u korpama iza njihovih marketa i koliko upotrebljive hrane svakodnevno izbace na otpad. Ovaj Britanac je osim po ovom neobičnom hobiju (zavirivanju u kontejnere sa otpadom) postao poznat i cenjen i po jednom vrlo inovativnom rešenju za otpatke od tost hleba. Naime, Tristan se dosetio da bi ove ostatke koji su Velikoj Britaniji, zemlji poznatoj po čaju i tostu, zaista ogromni, mogao da iskoristi za pravljenje piva. Kako je u jednom intervjuu rekao, ideja se rodila kada je video koliko svežih tost korica s početka i kraja hleba svakodnevno bude bačeno.

Dosetio se priče kako je pivo nastalo u drevnoj Mesopotamiji (od viškova žitarica i hleba) i odlučio da proba njihov recept. I, pogodite šta: upalilo je! Tako je nastao Toast Ale, pivo slatkastog ukusa za kojim su hipsteri u Britaniji poludeli. Tristanova revolucionarna ideja bi mogla da zaživi i u ostatku sveta i pomogne da se barem jedna namirnica udalji od deponija. Zanimljivo je spomenuti da nakon prerade iz procesa pravljenja piva preostaje skrob kroz koji je prošla voda, a da se zatim taj ostatak koristi za ishranu na obližnjoj farmi svinja. Zahvaljujući preduzimljivosti i originalnosti, jedan problem je rešen, pojeden i popijen!

125


HRANA KAO ENERGIJA U razvijenim zemljama poput Švedske ili Nemačke ili Južne Koreje problemu bacanja hrane se pristupa sa dodatnom ozbiljnošću. Njihovi timovi naučnika svakodnevno razmišljaju o tome ne samo kako da reše ovaj problem već i kako da svu tu hranu iskoriste kao vredan resurs. Zato sve češće možemo slušati o pozitivnim primerima kompanija koje hranu počinju da koriste kako bi se od nje stvarala energija. Takođe, mnogi pojedinci koji su odlučili da žive van mreže (off grid) znaju kakav potencijal poseduju ostaci hrane, pa pored oslanjanja na solarne panele, u domove postavljaju i napredne sisteme koji hranu transformišu u energiju neophodnu za funkcionisanje različitih uređaja. U Južnoj Koreji je do skoro postojao ozbiljan problem sa velikim količinama odbačene, neiskorišćene hrane. Zbog toga je 2013. godine uvedena novina da se počne sa naplatom ostataka i bačene hrane direktno od potrošača. Naime, vlasti su instalirale sofisticirane kante za otpatke koje se otvaraju uz pomoć elektronskih kartica koje poseduje svako domaćinstvo. Pre nego što se smeće odloži, građani ga mere i ta količina ulazi u njihov mesečni račun, baš kao i račun za potrošenu vodu ili struju. Sa ovakvim merama bacanje hrane se drastično smanjilo.

126 | jun


KOMPOST Kompostiranje je jedno od poslednjih rešenja koje ćemo vam u ovom tekstu predložiti. Ono je izuzetno značajno jer zemlju moramo hraniti da bi bila plodna, a najbolja hrana za zemlju jeste kompost koji je oživljava vraćajući joj ono što je od nje i poteklo. Kompost vrlo lako može praviti svako od nas. Potrebna vam je samo jedna poveća kanta, nešto zemlje i dobra volja da sve ostatke od povrća i voća uredno odvajate i reciklirate. U kompost takođe možete dodati i ljuske od jaja. Kada se nakupe ostaci, da biste sprečili širenje neprijatnih mirisa u kantu samo treba dodati još malo zemlje. I to je sva mudrost! Tu na vašoj terasi, u vrtu ili podrumu, bićete u mogućnosti da velike količine otpadaka od hrane spasite deponije istovremeno stvarajući novu vrednost od jednog resursa. Taj bio materijal kasnije možete upotrebiti za đubrenje vaše baštice. Krug je zatvoren.

DEPONIJA Nažalost, hrana koja završi ovde je i dalje najčešći put za najveći broj zemalja sveta i ljudi, uprkos tome što je ubedljivo najlošiji izbor.

127


ŠTA SE DOGAĐA SA HRANOM NA DEPONIJI? Problem nije samo etičke prirode – iako je i to njegova važna komponenta - a takođe nije reč ni samo o činjenici da su svi ti resursi uludo potrošeni, a hrana koju smo suštinski mogli upotrebiti na mnoge načine bačena; problem je i ekološke prirode. I to ozbiljno veliki problem! Naime, bez kiseonika, hrana na deponiji je toliko zbijena da nije u stanju da se razgradi. Kada dospe na đubrište hrana prilikom svog procesa raspadanja u ovim uslovima počinje da proizvodi jedan izuzetno štetan gas, po procenama stručnjaka čak 23 puta snažniji od karbon dioksida. U pitanju je pretpostavljate već, ozloglašeni metan. Navešću vam jedan slikovit primer koji sam zapamtila nakon gledanja dokumentarnog filma Wasted: Naime, jednoj vezici zelene salate da bi se razgradila u ovakvim uslovima, na deponiji, potrebno je čak 25 godina!

Da, dobro ste pročitali, 25 godina! A sada samo pomislite na svu tu hranu koja je dospela na deponije širom zemlje i pomislite na uludo protraćene resurse i količinu zagađenja koje nam se vraća kao bumerang.

128 | jun


Nekoliko saveta kako da smanjite količinu otpada od hrane: Kupujte sezonsku, lokalnu hranu Kupujte manje količine i češće idite u kupovinu Ne kupujte polugotovu, prerađenu hranu, sa više aditiva nego hranljivih materija Planirajte obroke nedelju dana unapred Pronađite način da ostacima od namirnica nađete namenu u nekom novom obroku (pregršt ideja naći ćete samo u ovom broju) Naučite da pravilno čuvate hranu (neke namirnice ne treba da stoje u frižideru, neke namirnice se ne slažu dobro i loše reaguju ako ih čuvate zajedno, neke namirnice poput salate čuvajte u čaši sa vodom kao cveće kako biste duže sačuvali njihovu svežinu, zamrzavajte hranu koju ne možete odmah da upotrebite)

Donirajte višak hrane ljudima koji se nalaze u teškoj situaciji (pogledajte oko sebe, obiđite vaše naselje i posmatrajte, ukoliko primetite neke starije ljude koji se stidljivo vrzmaju oko kante za smeće ili ljude koji žive na ulici - obratite im se, ponudite im nešto vaše hrane koja vam je višak. Ukoliko vam je sve to komplikovano, barem odvojite uredno višak nekvarljive hrane (voća, povrća, konzervi ili tegli) u jednu čistu kutiju i ostavite je pored kontejnera, kako bi bila vidljiva prolaznicima Ukoliko hrana više nije pogodna za ljudsku ishranu poklonite je azilu sa životinjama Od ljuski, kora i ostataka povrća i voća, hrane koja je trula (ne ubrajajući meso i mlečne proizvode) počnite da pravite svoj kompost koji možete koristiti za đubrenje baštice na terasi Budite glas promene, širite ove informacije i edukujte ljude u vašoj okolini

129


Ekologija

The Zero-waste chef: Rijedak primjer da je neke probleme u životu zaista moguće pojesti

Intervju: Anđela Đurašković �andjapise

Fotografije: Photography: Anne-Marie Bonneau, Daniela Roberts 130 | jun


N

e dešava se svakog dana da upoznate osobu koja će vas podsjetiti na to da neke životne nedaće nestaju prosto tako što se pojedu. Upravo je to slučaj sa jednim od najvećih problema sa kojim se društvo danas suočava – bacanjem hrane. Na tom malom motivacionom podsjetniku treba da zahvalim zero-waste food blogerki, En-Mari Bono. Upravo je to ono što En-Mari najbolje radi: pristupa svemu što ima veze s hranom iz pozitivnog ugla i sa stavom koji poručuje: „Šta mogu da učinim kako bih pomogla?“. Za junsko izdanje Plezir magazina, pozabavile smo se zero-waste kuvanjem, spašavanjem hrane i namještaja od deponija, prihvatanjempromjena postupno, korak po korak i promovisanjem načina života koje naša planeta voli među drugima, onlajn i oflajn – bez pridikovanja. Na njenoj strani planete tek je prošlo vrijeme večere, dok se na mojoj sunce jedva naziralo iza Istočne kapije Beograda. A ipak, bile smo tu, obije ispred svojih laptopova, spremne da pristupimo temi bacanja hrane iz ugla jedne „zero-wasterke“: ja, sa mojom jutarnjom čašom vode s limunom, a En-Mari Bono sa svojom mačkom u krilu, udobno ušuškana u fotelju koja je nekad pripadala komšiji, i koju je ponosno spasila od deponije. Putovanje En-Mari ka životu koji je više usklađen sa zero-waste principima poče-

lo je 2011. godine, kada je odlučila da ukloni svu plastiku iz doma. Eliminisala je zapakovanu hranu iz ishrane, postepeno se približavajući pravom zero-waste životu, usput blogujući o tom prelazu na svom blogu, „The Zero-waste chef“. Njen kutak digitalnog prostora bavi se hranom iz dva jednako vrijedna ugla. Prvo, iz perspektive kuvara koji objavljuje recepte u kojima vas podučava kako da nešto napravite umjesto da ga kupite. Onda, iz ugla potrošača koji želi da ide u zero-waste kupovinu, i koji obrazuje svoje čitaoce o svemu što im je potrebno da bi sa pijace došli sa svim namirnicama sa liste za trgovinu, i ni trunkom plastike pride. Podučavanjem o principima zero-waste života ne bavi se samo onlajn – obožava da predaje i uživo! Dosad je organizovala brojne časove kuvanja, kao i radionice šivenja cegera. U avgustu ove godine učestvovaće u akciji tokom koje će ljudima na pijaci darivati ručno rađene platnene cegere i približiti alternativne načine kupovine. Kada smo se dotakle teme snova, En-Mari je sa mnom podijelila svoju želju da ovo postane njeno zanimanje na puno radno vrijeme. Da piše za svoj blog. Održi još časova kuvanja. Osmisli onlajn obuku za zero-waste kulinarstvo. I prosto nastavi da vodi sopstvenim primjerom, u društvu dobrih ljudi – i zaista sjajne hrane.

131


KAO ZERO-WASTE KUVAR, KAKO GLEDATE NA PROBLEM BACANJA HRANE? Kada bacate hranu, ne bacate samo prirodnu hranu, već i sve resurse koji su utrošeni u njenom uzgajanju – vodu, rad, svu energiju i sva fosilna goriva koja su sagorena kako bi hrana bila prevežena na drugi kraj svijeta. Kada ta hrana završi na deponiji, toliko je zbijena da se ne može razložiti – a bakterije koje razlažu hranu su anaerobne, i ne mogu preživjeti bez prisustva kiseonika. Hrana je zbijena i kiseonika nema. Istovremeno, toliko je ljudi koji na spavanje idu gladni. A onda su tu i kompanije poput Monsanta, koje kažu: „Pa, potrebno nam je sve ovo tehnološki proizvedeno GMO sjeme i treba da prskamo usjeve s više sredstava kako bismo prehranili svijet“. Bazirano na onom što sam čula, mislim da to prosto nije istina. Ovdje u SAD-u, Amerikanci u prosjeku dnevno bacaju oko pola kilograma hrane po stanovniku, samo na nivou domaćinstava. A tu je i sva hrana sa farmi, koja nikada ni ne stigne do prodavnica, zato što je prevelika, premala ili prečudnog oblika. U svojoj knjizi „Drawdown”, Pol Hoken nabraja 100 rješenja problema globalnog zagrijavanja, kojima se ono ne samo ublažava, već u potpunosti preokreće, i rangira ih po važnosti. Čini mi se da je eliminacija bacanja hrane na trećem ili četvrtom mjestu na toj listi. Dobra stvar u vezi bacanja hrane je ta da prosto možemo pojesti hranu! (smijeh) Da, možemo je pojesti! U Francuskoj je usvojen zakon kojim su supermarketi primorani na to da hranu doniraju umjesto da je bacaju. Ovo je veliki problem, ali prisutan je u medijima već nekoliko godina unazad, i to je dobro. Stvari se mijenjaju. 132 | jun


133


ŠTA SMATRATE OSNOVAMA ZERO-WASTE KUHINJE? Pa, ja zaista koristim samo osnovne uređaje. Nisam veliki obožavalac kuhinjskih pomagala. Posjedujem ekspres lonac, koji obožavam, ali on nije neka napredna tehnologija. Mislim da je samo potrebno razmisliti o načinu na koji kupujete i načinu na koji kuvate – a onda i da zapravo i kuvate. (smijeh) Veliki broj ljudi ovdje u Americi navučeno je na pristupačnost. Svako je u pokretu, tako da čak i ako imate dobre namjere i kupite veliku količinu hrane s namjerom da kuvate, u poslednji čas možete odlučiti da izađete na večeru. Time se opet stvara dosta otpada. Moje najvažnije pravilo za redukovanje otpada – svake vrste otpada – je da naučite da kuvate, jer onda nećete kupovati prerađivanu hranu. Sva ambalaža pravljena je za stvari koje nisu dobre za vas, sve visoko prerađene, loše stvari. (smijeh) Ne morate da spremate ništa luksuzno, niti da kuvate svakog dana. Sinoć sam napravila veliku porciju proprženog pasulja, i bio je zaista ukusan. Ponovo smo ga jeli večeras, pa nije bilo potrebe da spremam novo jelo. Nemam vremena da to radim svakog dana. Samo kupite najsvježije moguće sastojke. Džulija Čajld je rekla nešto poput: „Ne morate kuvati remek djela, već samo dobru hranu od svježih sastojaka“. ČESTO OBJAVLJUJETE RECEPTE O TOME KAKO OSTATKE HRANE PRETVORITI U NEŠTO KORISNO – NA PR. KORU JABUKE U SIRĆE, A ZADESILO SE DA STE BAŠ DA-

134 | jun


NAS OBJAVILI TEKST O ELIMINISANJU OTPADA PREHRAMBENOG PORIJEKLA IZ DOMAĆINSTVA. KOJI SU DRUGI RECEPTI KOJE PREPORUČUJETE KAO DOBRU POLAZNU TAČKU U USPOSTAVLJANJU KUHINJE U KOJOJ SE BACA MANJE HRANE? Pa, pravim to sirće, moje domaće sirće. Sjajno je i pravi se od sastojaka koje biste inače bacili. Takođe ga koristim da čistim, ponekad njime isperem kosu. Sezona jabuka je prošla, pa ga nisam pravila u skorije vrijeme, ali ga je dosta ostalo od zime. Priprema na taj način čini da se osjećam tako snalažljivo. Još jedna stvar koju često pravim je supa od povrća. Koristim puno crnog luka, šargarepe, celera i drugog povrća. Čuvam sve okrajke i komadiće, stavljam ih u tegle pa u zamrzivač. Onda, kada ih sakupim dovoljno, skuvam supu od povrća. Nisam kupila supu od povrća već godinama unazad i ne mogu da vjerujem da sam nekad to radila. Zapravo sam je kupovala, a dolazila je u tetrapaku, plastičnom. Sada je dobijam besplatno. Takođe pravim jogurt, i kada to činim, procijedim surutku. Ukoliko imam viška surutke, koristim je za pripremu tijesta za picu, dodam malo u supu, ili možda mrvicu u uštipke. Tako da, naučite da kuvate, kupujte manje hrane, i ako imate vremena, idite u kupovinu manjih količina hrane, ali češće. Onda vaša hrana neće imati vremena da se pokvari. Ako znate da kuvate, znaćete šta da uradite sa ostacima hrane i bacaćete mnogo manje toga. Zabavno je kuvati na ovaj način – svemu nađete namjenu, ukus je veoma dobar i pri tom uštedite novac! A ko ne želi da uštedi? (smijeh)

135


VAŠA KĆERKA TAKOĐE VODI EKO BLOG O HRANI, „THE PLASTIC-FREE CHEF“. IZ VAŠEG ISKUSTVA, KOJI SU SE NAČINI MOTIVISANJA LJUDI DA PROMIJENE STVARI U SVOJIM ŽIVOTIMA NABOLJE I POVEŽU SVOJE NAVIKE S DOBROBITI PLANETE POKAZALI KAO NAJDJELOTVORNIJI? Trudim se da onlajn održavam pozitivnu atmosferu, jer već postoji dovoljno deprimirajućih vijesti i smatram da to čini da se ljudi osjećaju bespomoćno. Postoji samo određena količina vijesti koju možete da primite prije nego se zasitite. Prosto je nemilosrdno. Ljudi žele rješenja. Ne žele da čuju da se bliži smak svijeta i da je to kraj priče; žele da saznaju šta mogu da urade povodom toga. Na svom blogu i Instagram profilu, trudim se da im pružim rješenja. Da, oni treba da vide one fotografije plastičnog otpada u okeanu; treba da znaju šta se dešava, ali umjesto da im pokazujem na tone slika, ja kažem: „Hej, pogledajte šta možete da učinite! Da, bacanje hrane je užasan problem, ali, gle, možete ga pojesti! Možete ga izbjeći tako što ćete uraditi to i to.“ Ono što se trudim da ne radim je pridikovanje, jer to prosto ne djeluje. Niko ne želi to da sluša. Ne želim da mi iko pridikuje; to me samo odbija i čini da poželim da uradim dijametralno suprotno od onog što se zagovara. (smijeh) Još jedna stvar koju je dobro uraditi je da hranite ljude. Pripremite im nešto što je napravljeno od povrća koje je znalo i za bolje dane ili puding od hleba koji je bio na putu da postane bajat. Ne pričajte, pokažite.

136 | jun


137


KAKO GLEDATE NA ULOGU FOOD BLOGERA KADA JE U PITANJU PROMOVISANJE ZDRAVIJEG ODNOSA SA HRANOM – I PLANETOM? Mislim da imaju ogromnu ulogu za odigrati. U „Nadvladavanju“, Pol Hoken kaže da hrana ima najveći uticaj na proizvodnju gasova staklene bašte (mislim da vjerovatno uključuje i fosilna goriva koja su korištena za transport hrane i proces proizvodnje, i na svo đubrivo koje emituje puno gasova staklene bašte). Veoma je važno za food blogere da ljudima pruže ideje kako pripremiti hranu i smanjiti njeno bacanje; ali, s druge strane, dosta toga dostupnog je samo „food porn“, i mislim da to vodi ka bacanju. (smijeh) Ljudi misle: „Oh, moja hrana mora da izgleda tako!“, i mislim da je to malo zastrašujuće. Nekad se desi da vidim recept sa veoma stilizovanom fotografijom i da me to zaista ne inspiriše. ZA MNOGE LJUDE, DEFINICIJA DOBROG ŽIVOTA UKLJUČUJE I PORUČIVANJE LUKSUZNIH OBROKA ČIJI SASTOJCI VODE PORIJEKLO IZ UDALJENIH KRAJEVA. KAKO MOŽEMO UČINITI LOKALNE, JEDNOSTAVNE RECEPTE POPULARNIJIM? Ovdje u Kaliforniji lokalna hrana je ogroman trend. Svu hranu i povrće kupujem na pijaci, pa je sve lokalno i sve je preukusno. Ako jedete lokalnu hranu, to takođe znači da jedete hranu čija je sezona u toku, a to je istovremeno i najukusnija hrana. Prije nekoliko godina, imala sam priliku da prisustvujem predavanju Dena Barbera, američkog kuvara koji je napisao knjigu po imenu „The Third Plate”. On je dio „Stone Barns Center” farme u Njujorku. Tamo pokušavaju da otkriju šta treba uzgajati u životnoj sredini koja se mijenja. U svom predavanju, Den je rekao da je najetičnija hrana ujedno i najukusnija; razmišljala sam o tome neko vrijeme. Lokalno je najukusnije.


USTALJENO VJEROVANJE JE DA MORATE BITI VEGAN AKO ŽELITE DA ŽIVITE NA ZERO-WASTE NAČIN. MEĐUTIM, VI STRIJEMITE KA ŽIVOTU BEZ OTPADA JOŠ OD 2011, I TO NA VEGETARIJANSKOJ ISHRANI. POSTOJI VELIKI BROJ LJUDI KOJI POKUŠAVA DA NE KORISTI PLASTIKU A DA PRI TOM JEDE MESO. ŠTA MISLITE O UVJERENJU DA ELIMINISANJE PLASTIKE IZ ŽIVOTA PODRAZUMIJEVA I ELIMINISANJE PROIZVODA ŽIVOTINJSKOG PORIJEKLA IZ ISHRANE? Pa, ja nisam vegan. Često jedem veganske obroke, ali nisam vegan. Konzumiram mlijeko, puter i jaja, ali oni vode porijeklo od krava sa pašnjaka, krava koje su zapravo vani, jedu travu i dobro su tretirane. Za to plaćam cijelo bogatstvo, ali rado to činim. Ne želim da jedem jaja koja su snijele kokoške koje su bile mučene. Ne znam ko je smislio pravilo da treba da ste vegan kako bi živjeli zero-waste životom. Životinje zapravo imaju važnu ulogu na pašnjacima – kada se to čini pravilno, dolazi do stvaranja simbiotičnog odnosa, što je sjajno. Smatram da je industrijska poljoprivreda užasna i u potpunosti sam protiv nje. S vremena na vrijeme, neki vegan me napadne na Instagramu. Mislim da ako želite da promovišete zero-waste život među ljudima koji nisu vegani, zaista ćete da ih odbijete ako kažete: „E, pa to što činiš nije dovoljno – takođe treba da postaneš vegan“. Postoji veliki broj ljudi koji jede sir, i da li biste više voljeli da taj sir koji kupuju bude visoko prerađen proizvod, sav umotan u plastiku ili da je kupljen na zero-waste način? Ne osuđujem druge ljude. Vidjela sam neke prilično nezgodne rasprave na ovu temu onlajn, ali nemamo vremena za prepirke između sebe. Svi mi želimo istu stvar – planetu koja je nastanjiva – i svi moramo da sarađujemo ako želimo da ublažimo uticaj klimatskih promjena.

139


VI I VAŠA KĆERKA STE SE ODREKLE PLASTIKE 2011. GODINE. NA BLOGU ISTIČETE DA NE KUPUJETE „STVOTREBE“ (KOVANICA OD RIJEČI „STVAR“ I „POTREBA“ – ENGL. „THNEED“), TJ. PROIZVODE KOJI SE REKLAMIRAJU KAO DA SU NEOPHODNI, ALI SU ZAPRAVO BESKORISNI. KAKO PRAVITE RAZLIKU IZMEĐU „STVOTREBA“ I PRAVIH POTREBA? U knjizi „Loraks“, „stvotreba“ je beskorisan, potrošan proizvod koji je neko izmislio i koji nikome nije potreban. Potrebni su vam hrana i piće, nešto namještaja na kojem ćete sjedjeti, čaršavi i peškiri. Ne morate živjeti kao monah, mada me to na neki način i privlači. (smijeh) Mislim da je „stvotreba“ nešto što vam zaista nije potrebno, nešto što će se veoma brzo slomiti. Možda je ok kupiti „stvotrebu“ , ako je iz radnje sa polovnom robom. (smijeh) NA DRUŠTVENIM MREŽAMA ČESTO DIJELITE BLAGO KOJE STE SAČUVALI OD LJUDI KOJE ZNATE, A KOJI SU ŽELJELI DA IH BACE ILI KOJE STE PRONAŠLI PORED PUTA. KAKO VI GLEDATE NA UZIMANJE NEČEG ŠTO JE VEĆ PRIPADALO NEKOM DRUGOM I KAKO MOŽEMO PODIĆI REPUTACIJU POLOVNE ROBE I NASLIJEĐENIH STVARI? Ova stolica na kojoj sjedim – moj komšija je želio da je se otarasi, ali sam je ja preuzela. Obožavam takve stvari! Besplatne su i čuvate ih podalje od deponija. Pronašla sam nekoliko stolica koje su bile potpuno nove i to su bile stolice od 300 dolara. Kada mi je nešto potrebno, ako sam dovoljno strpljiva, u jednom momentu ću ga naći u radnji sa polovnim stvarima ili negdje drugdje. Imam sreće jer radim kao urednik za jednu malu izdavačku kuću, tako da ne komuniciram sa kli140 | jun

jentima, već sjedim za računarom, korigujem i pišem. Imam sastanke sa šefom i zajedno radimo na obavezama, ali svi nosimo japanke, pa mi nije potrebna skupocjena garderoba. Ne treba mi mnogo stvari i ne volim da brinem o mnogo stvari – to je previše posla. To je počelo dok sam još živjela u Kanadi, iz koje sam porijeklom. Na studijama sam slušala predmet o Gandiju, a njegova mantra bila je: „Pojednostavi, pojednostavi, pojednostavi“. Stoga sam počela da se rješavam stvari. Sjećam se, imala sam kolekciju svijećnjaka, koje sam skupljala već neko vrijeme, i pomislila sam – zašto imam sve te svijećnjake? Sve sam ih poklonila. PRELAZAK NA ZERO-WASTE NAČIN ŽIVLJENJA JE VIŠE OD PUKE PROMJENE NAVIKA. KOJE STE POZITIVNE PROMJENE UOČILI U SVOM STAVU PREMA HRANI I SVOM UTICAJU NA PLANETU? Ovo mi je dalo osjećaj svrhe, koji možda nisam imala ranije. To je praktično moja religija. Nekad sam imala katolički sindrom krivice, a sad imam ekološki. (smijeh) Prosto se osjećam bolje kada nešto činim. Poražavajuće je koliko je loše stanje po pitanju plastičnog otpada u okeanu. Mikrovlakna – ona su u vodi, u vazduhu, u zemlji, u hrani... Voljela bih da to mogu da kažem samo metaforički, ali mi doslovno živimo i udišemo otpada. Kada nešto uradim po tom pitanju, osjećam se bolje. Mogla bih da učinim još više, ali radim onoliko koliko mogu s obzirom na okolnosti. Ne mogu samo da dam otkaz i odem da protestvujem protiv velikih naftnih korporacija, ali radim ono što mogu. Želim da budem u stanju da kažem svojoj djeci da sam pokušala nešto da učinim, da sam pokušala da popravim stanje.


141


142 | jun


KOJI SAVJET IMATE ZA LJUDE KOJI ŽELE DA PREĐU NA ZERO-WASTE NAČIN ŽIVLJENJA ILI POSTANU BOLJI U KUPOVINI POLOVNIH STVARI? Idite redom, jedno po jedno. Pomoći će ako odradite evaluaciju svoje svakodnevnice i vidite šta zapravo bacate. Ako uočite da pijete tri flaše vode dnevno, počnite da pijete vodu s česme. Tako da, počnite od jedne stvari i kada je promijenite, pređite na nešto drugo. Mogli biste i da radite nekoliko stvari istovremeno, ali ne pokušavajte da otpad koji stvarate preko noći svedete na nulu, jer time samo sebe u startu osuđujete na poraz. I ne nabijajte sebi krivicu, jer je početak izazov. Ja bih počela polako. Ne pokušavajte sve odjednom. Što se tiče kupovine polovnih stvari: učlanjena sam u jednu zero-waste grupu i organizujem nam „Trampi svoje stvari“ sastanke. Pitala sam svakog da napravi spi-

sak onog što im je potrebno i onog što imaju za donirati. Čak i prije nego što smo se našli na dan sastanka, ljudi su na stranici naše grupe objavljivali spiskove onog što imaju i onog što su željeli; vršili su razmjenu. Na dan sastanka, ljudi su donijeli zaista lijepe predmete! Nikakav novac nije upotrebljen – ljudi su bili srećni što su se rješavali stvari i ljudi su bili srećni što su nabavljali stvari za kojima su tragali. Bilo je zabavno! Socijalizovali smo se, neki su donijeli hranu, pa smo grickali i družili se. Ako želite da krenete u potragu za polovnim stvarima, ovo može biti dobra polazna tačka. Jednostavno organizujte malu razmjenu sa svojim prijateljima. Redovno ažurirajte listu stvari koje pokušavate da pronađete i suđeno vam je da u jednom momentu na njih naletite na dvorišnoj rasprodaji, u prodavnici polovnih dobara ili možda na sajtu kao što je Craigslist, ili nešto slično tome, što je popularno u vašoj zemlji.

143


Ecology

The Zero-waste chef: A rare example that some problems in life can be eaten away

Interview: Anđela Đurašković �andjapise

Photography: Anne-Marie Bonneau, Daniela Roberts 144 | jun


I

t is not every day that you get to meet someone who reminds you that some problems can just be eaten away. And that is exactly the case with one of the greatest environmental issues the society is facing today - food waste. Hearing this made me feel empowered, and I had to thank the zero-waste food blogger, Anne-Marie Bonneau for that little morale boost. This is exactly what Anne-Marie does best: approaching everything food-related from a positive perspective and with an attitude that simply says: „What can I do to help?“. For the June issue of Plezir magazine, we talked about zero-waste cooking, saving food and furniture from landfills, embracing changes one step at the time, and promoting lifestyles that our planet loves among others, online and offline – without an ounce of preaching. On her side of the globe, it was just past dinner time, while on mine the sun was barely peeking behind the East gate of Belgrade. And yet there we were, both in front of our laptops, ready to approach the topic of food from a zero-waster’s angle: me with my morning glass of lemon water, and Anne-Marie Bonneau with her cat in her lap, resting comfortably in an armchair that she had proudly saved from being thrown in the landfill by her neighbor. Anne-Marie’s journey towards more of a zero-waste lifestyle began in 2011, when

she decided to go plastic-free. She cut out all packaged food from her diet, slowly moving more and more towards a zero-waste lifestyle, and blogging about it along the way on her blog, „The Zero-waste chef“. Her corner of the World Wide Web is dedicated to food, from two equally valuable standpoints. First, from the perspective of a chef who writes recipes that teach you how to make something rather than buy it. Then, from the viewpoint of a consumer who wants to go shopping zero-waste, educating her followers on what they need in order to come home from the farmer’s market with everything they need, and no plastic tagging along. And it’s not only that she teaches zero-waste living online – she loves doing that in person as well! She organized a number of cooking classes, as well as produce bag sewing sessions. This August, she will participate in an event at the farmer’s market, giving away handmade produce bags and showing people there is an alternative way to shop. When we touched upon the topic of dreams, Anne-Marie shared that hers is to do this full-time. To write her blog. Teach more cooking classes. Create zero-waste cooking online courses. And just keep leading by example, in the company of good people – and really delicious food.

145


AS A ZERO-WASTE CHEF, HOW DO YOU SEE THE PROBLEM OF FOOD WASTE? When you waste food, you’re not only wasting natural food, but you’re wasting all the resources that went into growing the food - the water, the labor, all of that energy that went into growing the food, and all the fossil fuels that were burnt to ship it halfway across the world. Once the food waste goes to landfill, it’s so compacted that it doesn’t break down the bacteria that break it down are anaerobic and they can’t survive without oxygen. The food is all compacted and there’s no oxygen. Meanwhile, there’re so many people going to bed hungry. And then there are companies like Monsanto, that say: “Well, we need all of this high-tech GMO seeds, and you have to spray more roundup in order to feed the world”. From what I’ve heard, I just don’t think that’s true. Here in the U.S. Americans on average throw 1 pound of food per day per person, just at the household level. And then there is all of the food on the farms that never makes it to the grocery store, because it might be too big, too small, or have a funny shape. In his book “Drawdown”, Paul Hawken lists the 100 solutions to global warming, to how to not only mitigate global warming, but actually reverse it, and he ranks them in order. I think ending food waste is either number three or number four on that list. The good thing about food waste is that we can just eat the food! (laughs) Yes, we can eat it! France has passed the law that forces supermarkets to donate food instead of throwing it out. It’s a huge problem, but it’s been in the media in the last few years, and that’s good. Things are changing. 146 | jun


147


WHAT DO YOU CONSIDER TO BE THE FOUNDATIONS OF A ZERO-WASTE KITCHEN? Well, I just have the basic tools, really. I’m not a big fan of gadgets. I do have a pressure cooker, which I love, but it’s pretty low-tech. I think you just have to rethink the way you shop and the way you cook - and then actually cook. (laughs) A lot of people here in the U.S. are pretty addicted to convenience. Everyone is on the go, and so even if you have good intentions and buy a bunch of food thinking you’re gonna cook, you might just at the last minute decide to go to dinner. It still leads to a lot of food waste. My number one rule for reducing waste - all waste - is learn to cook, because you won’t buy processed food. All the packaging is for stuff that isn’t good for you, all the processed, junky stuff. (laughs) You don’t have to cook anything fancy, and you don’t have to cook every night either. I made a huge batch of refried beans last night, and they were really good. We had them again tonight, so I didn’t have to cook a new dish. I don’t have time to do that every night. Just buy the freshest ingredients you can find. Julia Child said something like: “You don’t have to cook masterpieces, just good food from fresh ingredients”. YOU OFTEN POST RECIPES ON HOW TO TURN FOOD SCRAPS INTO SOMETHING USEFUL – E.G. APPLE PEEL TO VINEGAR, AND IT JUST SO HAPPENED THAT TODAY YOU PUBLISHED A BLOG POST ON

148 | jun


HOW TO ELIMINATE FOOD WASTE FROM YOUR HOUSEHOLD. WHAT OTHER RECIPES DO YOU RECOMMEND AS A GOOD STARTING POINT FOR ESTABLISHING A LESS WASTEFUL KITCHEN? Well, I make that vinegar, my scrap vinegar. It’s great and it’s made from stuff you’d otherwise throw out. I also use it to clean, sometimes to rinse my hair. Apples aren’t in season anymore, so I haven’t made any lately, but I have a whole bunch of it from the winter. Making that just makes me feel so resourceful. Another thing I make often is vegetable broth. I go through a lot of onions, carrots, celery, and other vegetables. I save all the bits and pieces and put them in jars in the freezer. Then, when I’ve had enough of them, I’ll make vegetable broth. I haven’t bought vegetable broth for years, and I can’t believe I ever bought it. I actually used to buy it, and it came in a tetra pak, all plastic. Now I just get it for free. I also make yoghurt and when I do it, I’ll strain the whey. If I have extra whey, I’ll use that to make pizza dough, I’ll toss a little bit of it in the soup, or maybe a bit of it in the quick bread. So learn to cook, buy less food, and if you have the time, shop for less food more frequently. Then your food doesn’t have time to go bad. If you know how to cook then you know how what to do with leftovers, and you’ll waste a lot less. It’s fun to cook that way - you just find the use for everything, it tastes really good, and you save money! And who doesn’t want to save money? (laughs)


YOUR DAUGHTER ALSO RUNS AN ECO FOOD BLOG, „THE PLASTIC-FREE CHEF“. IN YOUR EXPERIENCE, WHAT ARE THE BEST WAYS IN WHICH WE CAN INFLUENCE PEOPLE TO MAKE POSITIVE CHANGES IN THEIR LIVES, AND TO TIE THEIR HABITS TO THE BIGGER PICTURE – THE WELLBEING OF THE PLANET AS A WHOLE? Online, I try to keep it positive, because there’s enough depressing news out there, and I think it makes people feel helpless. You can only take so much. It’s just relentless. People want solutions. They don’t want to hear the world is coming to an end and that that’s the end of the story; they wanna know what can they do. On my blog and Instagram profile, I try to give them solutions. Yes, they need to see those photos of plastic pollution in the ocean; they need to know what’s going on, but instead of showing them tons of them, I say: “Hey, look what you can do! Yes, food waste is this horrible problem, but look, you can eat it! You can avoid it by doing this and this. “Something I try not to do is preach, because that just doesn’t work. Nobody wants to hear that. I don’t want somebody to preach at me; it just turns me off and makes me want to do the exact opposite of what they’re preaching. (laughs) Another good thing to do is just feed people. You can feed them something you made out of vegetables that had seen better days, or bread pudding made out of bread that was about to go stale. Show, don’t tell.

150 | jun


HOW DO YOU SEE THE ROLE OF FOOD BLOGGERS WHEN IT COMES TO PROMOTING A HEALTHIER RELATIONSHIP WITH FOOD – AND THE PLANET? I think that food has a huge role to play. In “Drawdown”, Paul Hawken says food has the biggest impact on producing greenhouse gasses (I think he’s probably including the fossil fuels that are used to ship the food and are needed in the process, and all the fertilizers that release a lot of greenhouse gasses). It’s really important for food bloggers to provide people with ideas of what to eat and how to reduce food waste; but then, on the other hand, a lot of it is food porn, and I think that leads to waste. (laughs) People think: “Oh, my food has to look like that!” and I think some of it is intimidating too. Sometimes, if I see a recipe with a super stylized picture it doesn’t really inspire me. FOR MANY, LIVING A GOOD LIFE INCLUDES ORDERING LUXURIOUS MEALS WITH INGREDIENTS SOURCED FROM DISTANT PLACES. HOW CAN WE MAKE LOCAL, SIMPLE RECIPES MORE POPULAR? Here in California local food is huge. I get all of my food and vegetables at the farmer’s market, so it’s all local and all delicious. If you eat local you also eat seasonally, and that food also happens to taste the best. A few years ago, I got the chance to see a lecture by Dan Barber, an American chef who wrote a book called “The Third Plate”. He is part of the “Stone Barns Center” farm in New York. They are trying to figure out what to grow in a changing environment. In his lecture, Dan said that the most ethical food also happens to be the most delicious; I had to think about it for a while. The local stuff tastes best. 152 | jun


A COMMON BELIEF IS THAT IN ORDER TO BE ZERO-WASTE, ONE NEEDS TO BE VEGAN. HOWEVER, YOU’VE BEEN PURSUING A ZERO-WASTE LIFESTYLE SINCE 2011, AND DOING THAT ON A VEGETARIAN DIET. AND THERE ARE MANY OTHER PEOPLE WHO TRY GO PLASTIC-FREE AND STILL EAT MEAT. WHAT DO YOU THINK ABOUT THE CONCEPTION THAT ELIMINATING PLASTIC FROM ONE’S LIFE ALSO IMPLIES ELIMINATING ANIMAL PRODUCTS FROM ONE’S DIET AT THE SAME TIME? Well, I’m not vegan. I happen to eat a lot of vegan dishes, but I’m not a vegan. I eat milk, butter, and eggs, but I eat them from pastured cows, cows that are actually out, eating grass, and are treated well. I pay a fortune for it and I am happy to do it. I don’t want to eat eggs from tortured hens. I don’t know who made the rule that you have to be vegan to be zero-waste. Animals actually play a big role in the pastures - when done properly, a symbiotic relationship is created, and it’s just amazing. I think industrial agriculture is horrible, and I am totally against that. Occasionally, a vegan will attack me on Instagram. I think that if you want to promote zero-waste to people who aren’t vegan you’re really going to turn them off if you say: “Oh, you’re not doing enough - you also have to be vegan”. There are lot of people out there who do eat cheese, and would you rather them buy their cheese all wrapped up in plastic, or processed cheese slices, or would you rather they get their cheese zero-waste? I don’t judge other people. I have seen some pretty nasty arguments regarding this online but we don’t have time for fighting amongst ourselves. We all want the same thing - a habitable planet - and we have to all work together if we are going to mitigate the effects of climate change.


YOU AND YOUR DAUGHTER DECIDED TO GO PLASTIC-FREE IN 2011. THROUGH YOUR BLOG, YOU POINT OUT THAT YOU DON’T BUY „THNEEDS“ – OBJECTS THAT ARE ADVERTISED AS NECESSARY, BUT ARE IN FACT USELESS. HOW DO YOU DIFFERENTIATE BETWEEN THNEEDS AND ACTUAL NEEDS? Well, in “the Lorax”, a thneed is an useless, consumer product that someone just made up and that nobody needs. You need food and you need clothing, you need some furniture to sit on, and sheets and towels. You don’t have to live like a monk, although that kind of appeals to me. (laughs) I guess a thneed would be something you don’t really need, something that’s going to break really quickly. Maybe a second-hand thneed would be okay. (laughs)

interact with clients, but just sit behind the computer, doing editing and writing. I have meetings with my boss and we work on stuff together, but we all wear flip-flops, so I don’t need an expensive wardrobe. I don’t need a lot of stuff and I don’t like taking care of a lot of stuff - it’s just too much work. That started back when I lived in Canada, where I’m from. I took a class in university on Gandhi, and his whole mantra was: “Simplify, simplify, simplify”. So I started getting rid of stuff. I remember, I had this collection of candlesticks, that I had been collecting for a while, and I thought - why do I have all these candlesticks? I gave them all away.

MOVING TOWARDS A MORE ZERO-WASTE LIFESTYLE IS MORE THAN JUST A CHANGE OF HABITS. WHAT POSITIVE SHIFTS HAVE YOU NOTICED IN YOUR ATTITUDE BOTH TOWARDS FOOD ON SOCIAL MEDIA YOU OFTEN SHARE AND MAKING YOUR MARK ON THE THE TREASURES YOU SAVED FROM BE- PLANET? ING THROWN AWAY BY THE PEOPLE YOU KNOW, YOU FOUND THRIFTING OR BY It’s given me a sense of purpose, that I maybe THE SIDE OF THE ROAD. WHAT IS YOUR didn’t have before. It’s my religion basically. I VIEW ON TAKING WHAT WAS ALREADY used to have Catholic guilt syndrome now I OWNED BY SOMEONE ELSE AND HOW have environmental guilt syndrome. (laughs) CAN WE BOOST THE REPUTATION OF It just makes me feel better to do something. SECOND HAND FINDS AND HAND-ME- It’s mind-boggling how bad the plastic polluDOWN OBJECTS? tion in the ocean is. The microfibers - they’re in the water, in the air, in the soil, in the food... This chair I am sitting on - my neighbor want- I wish I could say it only figuratively, but we’re ed to get rid of it, but I took it. I love stuff like literally living and breathing waste. When I do that! It’s free and you’re keeping it out of land- something, it makes me feel better. I could do fill. I found a couple of chairs that looked brand more, but I’m doing what I can in my circumnew and they were 300-dollar chairs. When stances. I can’t just quit my job and go protest I need something, if I’m patient, eventually I big oil. But I do what I can. I want to be able to will often get it at a thrift shop or just find it say to my kids I tried to do something, I tried somewhere. I’m lucky because my day job is to make it better. as an editor for a small publisher, so I don’t


155


156 | jun


WHAT ADVICE DO YOU HAVE FOR PEO- the swap, people were listing on the meetPLE WHO WANT TO GO ZERO-WASTE, up page things they had and things they wanted; they were trading stuff. On the day OR BECOME BETTER AT THRIFTING? of the meetup, people brought really nice Just do one thing at the time. If you do an things! No money exchanged hands - peoaudit and see what it is you’re wasting, that ple were happy to get rid of stuff and peowill help. If you see you drink three bottles ple were happy to get some of the stuff that of water every day, start drinking tap wa- they had been looking for. It was fun! We ter. So, do one thing, and once you’ve got socialized, some people brought food, so that down, do something else. You could we snacked and we hung out. If you want to do a couple things at the time, but don’t try look for second-hand items, that might be and reduce your waste to zero overnight, a good place to start. Just organize a little because you’re just setting yourself up for swap with your friends. Keep a running list failure. And don’t beat yourself up, because of things you’re looking for, and then evengetting started is a challenge. I would start tually you’re bound to stumble upon it at a slow. Don’t try and do it all at once. As for yard sale, in a thrift shop, or maybe on a site thrifting: I belong to this zero-waste meetup like Craigslist, or something similar to it that group and I organize this “Swap your stuff” is popular in your country. meetup. I asked everybody to list what it was they were looking for and what they had to give away. Even before we met for the day of

157


Ekologija

158 | jun


Susret ekologije i dizajna

K

ad se u jednačinu upletu ručni rad, najkvalitetniji prirodni materijali u skladu sa ekološkom praksom i ljubav prema dobrom dizajnu, kao rezultat nastaje jedinstven proizvod na našem tržištu. Ekološki, glamurozan, moderan i inovativan, brend Pletivo by Plezir, tek se zahuktava sa svojom ponudom. Prvi komadi koji su nastali pod okriljem brenda jesu moderni, elegantni, ručno pleteni, ekološki jastuci, ali ideja je da se ponuda vremenom proširi i na druge dekorativne predmete u skladu sa filozofijom koju negujemo. U ovom broju, ćete videti nekoliko jastuka koji će vašem enterijeru pružiti svežinu, povod za razgovor o ekologiji i spoju tradicionalnog i modernog, ali i uneti dašak prirode u vaš svet. Kako sve više vremena provodimo u zatvorenom prostoru neophodno je da elemente iz prirode inkorporiramo u našu svakodnevicu kako sa istom ne bismo izgubili kontakt.

Pletivo je brend koji se obraća novoj generaciji potrošača, ljudima koji kupovini pristupaju odgovorno, razmišljajući o uticaju koji ona ostavlja na planetu, lokalnu ekonomiju i pojedince koji su uključeni u proces proizvodnje. Posebnost Pletivo by Plezir brenda oslikava se i u tome što su kupcima na raspolaganju male serije proizvoda proizvedene u skladu sa etičkim i ekološkim principima. U izradi jastuka se koristi reciklirani pamuk i vuna ovaca iz domaćeg uzgoja. Svaki jastuk poseduje metalni rajsferšlus koji omogućava jednostavno skidanje i vraćanje navlake radi pranja. Jastuci su hipoalergijski. Svaki jastuk iz Pletivo by Plezir manufakture je unikatan i s velikom ljubavlju i posvećenošću ručno ispleten. Sve informacije o cenama i mogućnostima porudžbine možete dobiti putem mejla pletivobyplezir@gmail.com, kao i u Etsy shopu i na Instagramu.

Foto: Andrijana Kovrlija @andrkovr Jastuci: Pletivo by Plezir @pletivo_by_plezir Shop @ Etsy shop PLETIVObyPlezir 159


Tri lica hrane Pripremila: Teodora Kovrlija �teodora_kovrlija

172 | jun


B

roj posvećen hrani nisam mogla da zamislim bez priče o nekoliko, meni, izuzetno bitnih, zanimljivih i relevantnih dokumentarnih ostvarenja, koja svako na svoj način, obrađuje temu od najvećeg značaja za sve nas, bez obzira na pol, godine, socijalni status ili geografsku odrednicu. Hrana je „gorivo“ zahvaljujući kome naša tela funkcionišu, ali i mnogo više od toga. Ona je način da se povežemo, da podelimo zajedničke trenutke, uz nju slavimo i nazdravljamo uspesima i pozdravljamo one koji odlaze, uz nju ukazujemo čast i poštovanje svojim gostima i dragim prijateljima, uz nju učimo o kulturama i običajima drugačijim od naših. Zato priča o hrani može biti ispričana iz mnogo različitih uglova. Dokumentarne serije koje ću vam ovom prilikom preporučiti se koncepcijski dosta razlikuju iako govore o istoj stvari, što je i bila moja vodilja kada sam odlučila da pišem na ovu temu.

173


174 | jun


Prvu temu obrađuje dokumentarni serijal Rotten, koji možete pronaći na Netflix-u. U pomenutoj seriji hrani se pristupa sa ekonomske tačke gledišta, i govori se o odsustvu etike i humanosti kada je reč o velikim igračima u globalnoj industriji hrane. Nerviraćete se slušajući detalje o stvarima koje ste možda već naslućivali. O uticaju korporacija na industriju hrane, malverzacijama, bahatosti i bogaćenju, ugrožavanju ljudskih prava, farmama živine koji liče na logore smrti. Mnogo toga je trulog, nepravednog i pogrešnog u trenutnom sistemu proizvodnje i raspodele hrane, a serijali poput ovog, uprkos brojnim manjkavostima koje mu se mogu pripisati, otvaraju važnu diskusiju i pružaju priliku da se ljudi osveste i posledično uskrate svoju podršku bojkotom, ne kupovinom ovako proizvedene hrane i edukacijom drugih koji nisu dovoljno informisani. Iza serije stoji tim „Zero Point Zero”, produkcijska kuća koja je autor kulinarskih TV hitova kao što su „The Mind of a Chef”, „Parts Unknown” tragično preminulog Entonija Bordejna, kao i Bordejnove nove dokumentarne serije „Wasted!” koja govori o izuzetno važnoj temi i koja je tema ovog, junskog broja Plezira, bacanju hrane (food waste). Na priči o serijalu „Wasted“ se ovom prilikom neću dodatno zadržavati, samo ću vam reći da je gledanje obavezno i da ćete nakon što je pogledate sigurno imati drugačiji stav o bacanju hrane. Vratimo se sada na već pomenuti Rotten. Ovaj serijal je u stilu nekog uzbudljivog i napetog trilera u kome bivate upoznati sa veli-

kim brojem negativaca, obradio temu korupcije u prehrambenoj industriji, a svaka epizoda posvećena je određenoj sirovini, odnosno grani industrije. Imaćete priliku da saznate više detalja o ozloglašenoj aferi „Honeygate”, kada su dva vodeća američka proizvođača ilegalno uvozila kineski med pun antibiotika i aditiva, a prodavala ga kao vrhunski, ekološki, američki med. Saznaćete detalje o korupciji, intrigama i zaobilaženju zakona i videti na drugom kraju lanca američke farmere koji ne mogu da prodaju svoj proizvod jer je tržišna cena zahvaljujući tom lažnom kineskom medu oborena u bescenje i koji naravno ne mogu da opstanu u toj utakmici jer pravila igre diktiraju korporacije. Videćete ružnu stranu konkurencije među istim tim malim proizvođačima. Veoma upečatljiva je i epizoda o belom luku koji kineski zatvorenici, u zatvorima koji više liče na radne logore, ljušte (sve dok im čitavi nokti ne otpadnu), a koji se zatim u ogromnim količinama krijumčari u Ameriku kako bi bio prepakovan i prodavan kao domaći proizvod. Videćete kakav uticaj takva trgovina ostavlja na lokalnu ekonomiju, male proizvođače i njihove porodice. Sve vreme ćete imati utisak da posmatrate neku od mafijaških serija inspirisanih ozloglašenom sicilijanskom mafijom, samo što su u ovom slučaju negativci daleko bolje zaštićeni i obezbeđeni. Zatim tu je epizoda koja govori o porastu alergija na hranu i pokušava da objasni razloge za to kao i da ponudi izvesna rešenja. Rotten takođe prikazuje priče o uzgoju živine, mlekarskoj industriji i ribarstvu.

175


Drugi ugao gledanja na temu nam pruža izvrsna dokumentarna serija The Parennial plate koja fokus priče o hrani stavlja na ljude i na tradicionalne i održive načine proizvodnje hrane. Srž svake od ovih priča jesu priroda i čovek. Uzgajivači, farmeri i kuvari. Putujući „uzduž i popreko” planete kuvar i aktivista Danijel Klejn i njegova partnerka, rediteljka Mira Fajn pričaju tople ljudske priče iz najrazličitijih zajednica širom sveta. Danijel je nagrađivani autor, a serijal je puta bio nominovan i za prestižnu nagradu Emi. Tokom godina, ovaj dinamični duo je pripremio niz odličnih serijala sastavljenih iz relativno kratkih epizoda u kojima su ispričane brojne priče sa gotovo svih kontinenata. Svaka priča nudi novi ugao gledanja na kulturu, tradiciju, društvo ili političke prilike kroz priču o hrani. Priča o održivoj hrani je kroz ovaj uspešan serijal ispričana na način koji će vas zabaviti, informisati i nesumnjivo dotaći ljudskošću. Danijel je izvrstan pripovedač koji na sasvim prirodan, neopterećujući način prenosi ljudske priče. U serijalu koji je nastao dok je par putovao Amerikom i Kanadom, imamo priliku da se upoznamo sa najrazličitijim karakterima koji su svoju životnu pasiju pronašli u hrani. Od priče o devojci koja je na jednom Njujorškom krovu napravila farmu za preradu soli, soli koja nastaje potpuno prirodnim procesom dehidracije jer su velike posude sa morskom solju izložene dejstvu sunčeve svetlosti. Zatim upoznajemo botaničarku koja takođe živi u Njujorku i koja umesto u prodavnicu sa svojom pletenom korpom odlazi u obližnji park kako bi „pazarila“ sveže pečurke i biljke koje koristi u ishrani. Upoznaćemo i devojke koje su od lokalne sorte jabuka napravile prirodan, domaći „apple cider“, kao i mnoštvo zanimljivih ljudi koji će nam ispričati dosta toga o sebi, svojim zajednicama i društvu kroz priču o hrani.

176 | jun

U trećoj sezoni imamo priliku da se sa autorima „prošetamo“ od Kine to Indije, od Argentine do Italije, od Etiopije do magičnog Maroka i upoznamo ljude koji se bave proizvodnjom hrane. Meni je posebno interesantna sezona u kojoj odlaze u Irsku i upoznaju nas sa lokalnim ribarima, farmerima ili recimo kuvaricom koja se odrekla dobro plaćenog, konvencionalnog posla u restoranu kako bi sa grupom plesača putovala i pripremala za njih obroke, jer spremati hranu za nju pre svega znači brinuti o nekome. Ovakve priče nas podsećaju na nešto što je naizgled tako očigledno, ali smo baš zato skloni da na to zaboravimo. Podsete nas na jednostavnost i lepotu života, podsete nas na prijateljstvo i zajedništvo. Dolaskom Donalda Trampa na mesto predsednika Amerike, paralelno sa eskalacijom migrantske krize, revoltirani ovim događajima, Daniel i Mira, odlučuju da naprave privremenu pauzu sa emisijom The Parennial plate (nakon 7 godina) i upuštaju se u avanturu pripreme novog dokumentarnog serijala „Resistance Through Storytelling“ koji u fokus priče stavlja migrante i njihova iskustva o lokalnoj hrani, običajima i porodičnim obrocima, a sve u želji da se onima koji imaju predrasude o ovim ljudima ispričaju drugačije priče, koje nisu tako česte u mejnstrim medijima fokusiranim na negativne stvari. Svesni da hrana ima snagu da promeni svet, odlučili su da je iskoriste kao poveznicu kako bi oni koji su na to zaboravili shvatili da smo svi u osnovi vrlo slični i da želimo slične stvari. U najnovijem serijalu kojim se The Parennial plate vratio, autori nas vode u kanadsku pokrajinu Nova Škotska, kako bi nam ispričali priču o korenima, tradiciji i lokalnoj hrani koja ovu zajednicu drži na okupu.


177


178 | jun


Treći pristup hrani ponudiće naučni, dokumentarni serijal BBC-a The Secret of Your Food iz 2017. godine. Ova serija govori o tome kakav uticaj određena vrsta hrane na naše čulo ukusa, na naš mozak i telo. Majkl Mosli i Džejms Vong, će pokušati da nam kroz zanimljive primere i priču sa različitim ljudima širom sveta ponude naučno objašnjenje zašto nam se neka hrana dopada. Majkl je doktor koji poslednjih 25 godina radi kao naučni novinar i autor dokumentarnih filmova, dok je Džejms etnobotaničar. On je odrastao u Singapuru i Maleziji, učeći od bake o tradicionalnoj medicini. Njih dvojica u emisiji pokušavaju da sa naučne tačke gledišta objasne prirodu ukusa, kao i hemijske i biološke procese koji se dešavaju unutar nas, a koji su odgovorni za naše reakcije na sastojke koji se nalaze u hrani. Naši preci su iskustveno i intuitivno znali da je neka hrana dobra za određene stvari, a mi danas možemo sagledati naučnu osnovu takvih izbora. Serija nudi novi, naučni pristup hrani jer priču svodi na dve naučne discipline, biologiju i hemiju kojima se objašnjavaju određeni procesi koji se dešavaju u ljudskom organizmu prilokom konzumiranja hrane. Ulazeći u samu srž određenih namirnica otkrivamo više o tome kako je čovečanstvo kroz istoriju intuitivno i empirijski, bez laboratorijskih uvida u sastav umelo da prepozna hranu koja ne samo prija našim čulima već je i dobra za nas, bezbedna i hranljiva. Na doživljaj hrane prevashodno utiču miris, ukus i tekstura. Pokušajte da oduzmete jedno i videćete koliko se vaša percepcija o određenoj hrani menja. Ukoliko recimo zapušimo nos, jedući omiljeni sir, ukus istog neće biti ni približno toliko dobar. U serijalu koji čine tri epizode, Majkl i Džejms putuju s kraja na kraj sveta kako bi gledaocima

predstavili različitu hranu, a zatim je analizirali u jednoj od vodećih britanskih laboratorija za ispitivanje hrane. Analizirajući hranu i svodeći je na molekularni nivo autori emisije nam pomažu da shvatimo koji sastojci naše omiljene hrane su ključni za funkcionisanje našeg tela, koja je njihova uloga i uticaj. U prvoj epizodi „We Are What We Eat” Majkl i Džejms odlaze u San Francisko kako bi istražili šta je ono što hleb čini tako nutritivno bogatim ali i privlačnim, zatim nas vode na Filipine kako bismo saznali više o uzgoju i hranljivosti najzastupljenije žitarice u Aziji – pirinča, a onda i do nama susedne Bugarske gde su od meštana saznali kako pečurke uz pomoć sunca mogu postati odličan izvor kalcijuma. U drugoj epizodi „A Matter of Taste“, dvojac ispituje neke od najintenzivnijih ukusa poput ukusa slatkih jagoda, francuske morske soli ili peruanskog gorkog i potencijalno otrovnog krompira koji zahvaljujući znanju koji se među lokalnim stanovništvom prenosi s kolena na koleno, od nejestive namirnice postaje ne samo jestiva, već i izuzetno ukusna. Sve to zahvaljujući „saradnji“ čoveka i prirode, odnosno korišćenjem prirodnih procesa u svoju korist. Ova epizoda donosi i priču o pet ukusa, slano, slatko, gorko, kiselo i umami. Ukus paradajza je recimo umami. Takođe, saznajemo i ispitujući ph vrednost voća, da uprkos našem subjektivnom osećaju slatkoće, jagode i grejpfrut imaju identičnu ph vrednost. Niste ovo očekivali, zar ne? U trećoj epizodi, „Food on the Brain“, Majkl i Džejms istražuju uticaj hrane na naš mozak. Saznaćemo zbog čega imamo iznenadnu potrebu za nekom hranom, da li je u pitanju prava potreba ili je reč o zavisnosti. Par će tako istražiti uticaj kafe, odnosno kofeina na naš mozak prikazujući nam zanimljiv eksperiment sa pčelama koje su takođe razvile zavisnost od kofeina. A ovo je samo deo zanimljivih informacija koje ćete gledajući ovaj serijal saznati.

179


Ekologija

180 | jun


CVETNE ESENCIJE

Tekst: Merima Aranitović

Tekst: Marija Radojković

U SLUŽBI PRIRODE


V

olim da gledam emisije na Nacionalnoj geografiji, posebno one koje govore o našoj planeti i našem odnosu prema njoj. Ono nad čime se uvek zamislim jeste – jesmo li svesni da nam je Zemlja jedina kuća i da ukoliko nastavimo da se tako bahato odnosimo prema njoj nećemo imati kuda da odemo? Kuću, grad, državu, kontinent možemo da menjamo. Nekad se selimo jer nas je muka naterala, a nekad jer nas vuče to nešto – daljine, drugi predeli, lica. Ali, kad bi nas muka naterala da napustimo Zemlju, mogli bismo samo da sednemo i čekamo da se nešto nadrealno desi jer rezervnu planetu nemamo. Sami smo kreatori i dobrog i lošeg na ovoj planeti. Esencije i odgovornost prema prirodi

količinama. Ukoliko ste već rešili da pravite svoju kolekciju čajeva, imate nekoliko sjajnih biljobera u sezoni cvetanja lekovitih trava pa vam preporučujem da se pridružite ljudima koji znaju sve o biljkama, njihovoj lekovitosti, koji njihov deo, za šta i kako se koristi. Uče vas i kako da vratite prirodi za njene darove da bi korist imali i ljudi i čitav eko-sistem. Eko bašte i floriterapija Dr Bah, utemeljivač floriterapije, prvi je pisao o tome da od cvetnih esencija pored ljudi, i biljke i životinje mogu da imaju benefit. Do sada smo o cvetnim esencijama pisali samo kao sredstvima izbora za balansiranje emocionalnih i mentalnih stanja kod ljudi. No u ovom broju, u skladu sa temom, spomenućemo i njihovu ulogu u vrtlarstvu, zaštiti od insekata na neškodljiv način. Cvetne esencije se u eko baštama mogu koristiti kao sredstvo za zaštitu biljaka od insekata bez opasnosti od zagađenja zemlje, hrane ili vode.

U ovom broju bih volela da o cvetnim esencijama pričamo iz jednog drugog ugla. Do sada sam vam pričala kako cvetne kapi deluju na čoveka. Nismo spominjali njihov uticaj na ostala živa bića, a to je jedno veliko polje njihove upotrebe, u svetu već odavno odomaćeno, dok se kod nas tretiranje bi- Nemam mnogo iskustva, jer je čitav moj vrt ljaka i životinja cvetnim kapima tek stidljivo u saksijama na terasi, ali bih volela da vam približim iskustva vrtlara (većinom iz Britaniimplementira u svakodnevni život. je, Amerike i Indije) koji koriste Bahove i KaCvetne esencije se prave od cvetova bilja- lifornijske esencije u svom svakodnevnom ka koje su netretirane, divlje, rasle u prirodi radu u bašti. u kojoj ljudska ruka još nije napravila štetu. Biljke od kojih se prave cvetne esencije ne Njihova iskustva su prvo bila vezana za smeju da budu ručno odgajane, niti treti- ukrasno cveće da bi kasnije počeli da korane nekim preparatom. Moraju u sebi sa- riste cvetne kapi u tretiranju jestivog bilja. Preterana upotreba herbicida, dovela je do držati svoju netaknutu suštinu. dva problema: prvo uništavala je i korisne Ono o čemu takođe svaki praktičar koji se i štetne insekte, a s druge strane, insekti bavi pripremom esencija mora da vodi raču- su mnogo duže od nas na ovoj planeti baš na, jeste da ubira samo onoliko cvetova ko- zato što uvek uspeju da se prilagode, pa je liko mu treba, vodeći računa da ne remeti i zbog te njihove osobine hemija postajala ne uništi ostalo bilje. I oni koji se bave fito- sve agresivnija, hrana i zemlja i voda sve zaterapijom takođe vode računa o tome gde trovaniji, čovek je počeo da oboljeva od tih beru bilje, i ne uništavaju celu biljku da bi otrova, a insekti opstajali, samo prilagođeni dobili deo koji im je potreban. Zabrinjava- i žilaviji. I tako, tragajući za nekim idealnim juća je činjenica da su ljudi gotovo uspeli rešenjem, iskusni i ekološki svesni vrtlari su da iskorene neke endemske vrste biljaka u počeli da eksperimentišu i sa cvetnim esSrbiji, čupajući biljke iz korena, misleći da encijama. one rastu samo zbog njih i u neograničenim 182 | jun


Čudesno Otkriće Dejstva Esencija Na Biljke I, gle čuda! Iskustva su bila pozitivna, a rezultati zadovoljavajući. Ono što ih je učvrstilo u ubeđenju da koriste esencije bili su sledeći pokazatelji: nema apsolutno nikakvih štetnih efekata na biljke, pčele, zemlju i čitavu planetu Zemlju. Potpuno su neškodljive za one koji ih koriste (i baštovane i one koji to bilje konzumiraju). I, ne postoje kontraindikacije na njihovu upotrebu. Preparati za biljke pravljene od biljnih kapi u sebi ne sadrže aktivne sastojke, nemaju miris ni ukus i potrebna je izuzetno mala količina za velike rastvore vode. Neka iskustva govore da je dovoljno 30 mililitara kapi za 11 litara rastvora. Tačnu količinu esencija koju bi trebalo dodati vodi ne možemo ovde da odredimo jer različite esencije i kolekcije imaju drugačije doziranje. Pišući ovaj tekst i čitajući iskustva ljudi koji su se ovom tematikom ozbiljno bave, rešila sam da i sama eksperimentišem na svojim biljkama i pronađem nekog ko gaji biljke za ljudsku ishranu da testiramo i polako uvedemo ovaj vid eko tretiranja bilja i kod nas.

184 | jun


Tajni život biljaka Biljke su živa bića kao ljudi i životinje. Ako cvetne esencije deluju na njih, zašto ne bi i na biljke. Već je dokazano da bilje reaguje na određenu vrstu muzike. O uticaju svetla, toplote i vlage ne treba ni pisati jer tome svedočimo svakodnevno. Biljke imaju svoju narav. Ukoliko samo posmatrate one u saksijama, sigurno ste primetili da neke od njih na određenom mestu mesecima tavore, a kad ih premestite one odjednom počnu da pokazuju sav svoj raskoš. Neke su stidljive poput ljudi pa vole skrivene uglove, a druge vole da budu u grupi i kao da se takmiče koja će brže i lepše da raste. Biljke jedna o drugoj brinu. I, ako ih pratimo kako se grupišu u prirodi primetićemo određene zakonitosti. Tako su i praktičari cvetnih esencija došli do određenih kombinacija koje nam mogu biti od koristi pri tretiranju biljaka. Ja sam do sada svoju praksu fokusirala na ljude i njihove emocionalne i mentalne blokade, a s biljkama sam tek počela da eksperimentišem, tako da vam mogu preneti samo neka od iskustava drugih, iskusnijih.

185


Neka uopštena rešenja: Crab Apple protiv biljnih vaši - pored os- nja nastaje promena. Rescue Remedy, kao i talih, ova esencija ima antiseptičko dejstvo kod ljudi deluje na akutni šok – poput prei često se koristi u različitim kombinacijama. sađivanja, to vam iz iskustva mogu potvrditi, kao i za Crab Apple i vaške. Chastnut Bud protiv gljivica - deluje tako I za kraj što sprečava razmožavanje istih. Black Cohosh protiv grinja - Ova esenci- U stvari, ovo bi mogao da bude jedan veliki ja, najjedostavnije rečeno sprečava razm- početak. Zainteresovani vrtlari, a posebno vinogradari neće na srpskom jeziku pronaći nožavanje grinja. gotovo ništa od literature, ali su ljudi koji se Navela sam samo tri esencije i njihovu mo- time ozbiljno bave posvetili dosta pažnje na guću upotrebu. Cvetnih esencija iz raznih stranicama blogova. Vredi proučiti i isprokolekcija ima izuzetno mnogo, pa samim bati, jer ovo je možda prelomni trenutak za tim i broj kombinacija i rešenja može biti sve nas na ovoj planeti – da li ćemo dopusbezgraničan. Kada tretiramo biljke, pravi- titi da otrovi, plastika, herbicidi, antibiotici, mo rastvore kao i za ljude i životinje. Prska- steroidi, otrovni i štetni gasovi polako ali simo najčešće lišće. Ako se kod biljaka ne sme gurno unište eko sistem ili ćemo se okrenuti tretirati taj deo, rastvor se može staviti u planeti i početi da se odnosimo prema njoj tacnicu ispod saksije ili se saksija, stavlja u kao prema svom domu, kao prema majci, posudu iz koje koren povuče tečnosti koliko koja rađa, stvara i poklanja svoje darove svima. Cvetne esencije i praktičari su jedna od mu je potrebno. opcija – kako da na zdrav, prirodan i neškoIskustvo vrtlara kaže da se promene jako dljiv način pomognemo svemu živom na brzo vide. Već nakon nekoliko nanoše- ovoj planeti. Mislite o tome!

186 | jun


Ekologija

Eko preduzetništvo kao lajtmotiv, onlajn i oflajn

Fotografija: Dušan Tepavčević

Intervju: Anđela Đurašković @andjapise

188 | jun


189


U

šarolikoj regionalnoj onlajn sceni, teško će vam promaći djevojka koja bloguje o ekologiji i lako pamtljive poruke koje pozivaju na djelanje kombinuje sa fotografijama kojima karakterističan pečat daje – gas maska. Nju je odabrala za svoj simbol kako bi skrenula pažnju na to da je na svakom čovjeku ponaosob da uzme učešća u promjenama koje bi osigurale da nošenje ovog detalja ne postane naša svakodnevica. Iza maske stoji Katarina Nikolić, urednica „Become Nika” bloga i Jutjub kanala, koja je za junsko izdanje Plezir magazina sa nama proćaskala o njoj dragoj temi: zaštiti životinja kroz promjenu vrste – i količine – hrane koju konzumiramo. Katarina Nikolić je onlajn eko aktivizmom počela da se bavi prije nešto više od dvije godine, dok je u sam svijet zaštite životne sredine ušla 2010. godine, organizovanjem svoje prve samostalne akcije reciklaže. U fokusu njenog rada u virtuelnom prostoru je davanje doprinosa humanijem tretiranju životinja kroz zagovaranje veganizma i edukaciju ljudi o tome šta se sve krije iza naizgled bezazlenih vidova zabave, kao što su posjete cirkusima, jahanje slonova i fo-

190 | jun

tografisanje sa egzotičnim životinjama na dalekim destinacijama. Njen se aktivizam ne zadržava samo u okvirima internet mreže, što potvrđuje niz akcija koje je organizovala, uključujući one posvećene reciklaži, čišćenju rječnih korita, pomaganju psima lutalicama, kao i trenutno aktuelna akcija prikupljanja novca za azil Saše Pešića, koji na svom imanju u Nišu sam brine o više od 800 pasa. Profesionalno, Katarinina rutina je takođe vezana za hranu, i to kroz rad u porodičnoj vinariji. Već šest godina porodica Nikolić bavi se proizvodnjom vina i vinskim turizmom u selu Vitkovo, nadomak Aleksandrovca. Trudili su se da svom poslovanju daju eko dimenziju, pa sve sadnice navodnjavaju kišnicom koju sami prikupljaju i hrane organskim đubrivom, u društvu brojnih životinja kojima su pružili utočište na svom imanju. I upravo zbog tog spoja eko aktivizma i preduzetništva, onlajn i oflajn, baš u ovom broju Plezira posvećenom jednom drugom spoju - ekologije i ishrane - nismo mogli da propustimo priliku za virtuelnu kafu sa Katarinom.


Fotografija: Stefan Erčević

191


PRIPADAŠ MALOM BROJU LJUDI KOJI NA NAŠIM PROSTORIMA ONLAJN GOVORE ISKLJUČIVO O EKOLOŠKIM TEMAMA, I TO KROZ BLOG, JUTJUB KANAL I PROFILE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA. KADA I KAKO SI SE ODLUČILA NA TO DA BAŠ OVA OBLAST BUDE U CENTRU TVOG RADA U DIGITALNOM SVIJETU? Moj prvi dodir sa ekologijom bio je kroz reciklažu. U skopu tadašnjeg posla u hotelu u kojem sam radila, organizovala sam zajedno sa kolegama jednu reciklažnu akciju. Naravno, kako me uvek zanimaju detalji, počela sam da kopam malo dublje i istražujem o toj temi: kako se prikupljaju stvari za reciklažu, gde se skladište, koji tipovi reciklažnog materijala postoje, kako se odvija ceo proces. Nakon toga sam provela dosta vremena u inostranstvu, gde sam studirala, i gde sam mogla da vidim kako je na „Zapadu” recikliranje sasvim normalna stvar - čak te i kažnjavaju ako to ne radiš. U isto vreme, tada u Srbiji nije postojala nijedna kanta za reciklažu. Za sve druge stvari koje su me interesovale po pitanju kompostiranja i organske proizvodnje imala sam u porodici zlatan izvor informacija, jer je moja mama sanitarno-ekološki inženjer, tako da smo porodično svi prilično informisani o toj temi. Digitalno izražavanje je došlo jer sam bila malo revoltirana neinformisanošću ljudi kad je tako ozbiljna tema u pitanju; smatram da uzimaju mnoge stvari zdravo za gotovo sada, dok još ne mogu da osete znatne posledice. I eto, želela sam da pokušam da malo više informišem i inspirišem one koji me čitaju i prate.

192 | jun


Fotografija: Dušan Tepavčević

193


Fotografija: Stefan Erčević

194 | jun


VELIKI DIO SADRŽAJA KOJE OBJAVLJUJEŠ POSVEĆEN JE HRANI; PRIJE SVEGA EDUKACIJI O VEGANIZMU. KAKO GLEDAŠ NA ODNOS IZMEĐU ZAGAĐENJA ŽIVOTNE SREDINE I HRANE KOJU JEDEMO, KAO I ONE KOJU BACAMO? Uglavnom se moj projekat bazira na zaštiti životinja, samim tim i zaštiti životne sredine jer je emisija gasova proizvedenih u masovnoj industriji mesa veća nego emisija gasova od saobraćaja. Dakle, uglavnom se bavim zaštitom životinja kroz ishranu, odnosno zalažem se za ishranu bez mesa; takođe, zaštitom životinja kroz turizam (pitanja slikanja sa egzotičnim životinjama, jahanja kamila, itd.) i zaštitom životinja korišćenim kroz zabavu – pitanja cirkusa i zoo vrtova. Da li nam je stvarno potrebna slika sa letovanja sa tigrom pod sedativima? Da li nam je stvarno toliko bitno da zajašemo slona? Životinje su krvnički mučene zarad zabave neinformisanih ljudi. To mora da prestane, ljudi moraju da stave prst na čelo i razmisle šta rade, a ne slepo da koriste ono što im se servira za profit. Ne smemo da učimo decu da budu se-

bična i netolerantna prema drugima, pa bile to i životinje. Što se tiče hrane koju jedemo, smatram da Srbija i dalje ima tu privilegiju da se na pijaci može naći voće i povrće iz nečije bašte koje nije mnogo ili nije uopšte tretirano. Što se bacanja hrane tiče, ista je filozofija kao i za zaštitu životne sredine: dok god je imamo, shvatamo je zdravo za gotovo. Taj problem možemo rešiti na jednostavan način – regulisanom potrošnjom i konzumacijom hrane. Jedan stari trik je da nikada ne idete gladni u supermarket! Najviše se baca hrana kojoj istekne rok, tako da ne treba ići u sumanute kupovine i napuniti frižider do vrha, pogotovo ne lako kvarljivim stvarima. Kada kupujem voće i povrće izbegavam da kupujem na kilo već na komade, pogotovo izbegavam da kupujem voće i povrće koje je zapakovano u plastiku jer u tome ne vidim poentu. Ali mislim da domaćinstva ostavljaju mnogo manji uticaj u bacanju hrane nego ugostiteljski objekti i supermarketi, koji bi trebalo da se pozabave tim problemom tako što će višak hrane deliti narodnim kuhinjama ili beskućnicima.

195


JOŠ JEDNA DIMENZIJA KOJA TE VEZUJE ZA ISHRANU JE ONA PROFESIONALNA I TO KROZ RAD U PORODIČNOJ VINARIJI, KOJA TAKOĐE POSLUJE PO ODREĐENIM EKO PRINCIPIMA. ŠTA MISLIŠ DA PROIZVOĐAČI U POLJOPRIVREDNOM SEKTORU MOGU DA PREDUZMU KAKO BI DOPRINIJELI PODIZANJU SVIJESTI O ZAŠTITI ŽIVOTNE SREDINE, ALI I POSLOVALI NA EKOLOŠKI ODRŽIVIJI NAČIN? To nije samo ekološki način, već i jeftiniji način i način na koji se sačuva dosta vode. Ne mogu da kažem da poslujemo po sto posto ekološkim principima, jer je to nemoguće ne zbog nas, već zbog ostalih komšija koji se takođe bave poljoprivredom, pa način na koji oni tretiraju svoje sadnice utiče i na naše, ali trudimo se da budemo maksimalno korektni po pitanju stvari koje su do nas, kao što su organsko đubrivo i sakupljanje kišnice. Proizvođači bi mogli da preduzmu mnogo toga, na pr. da slede naše principe navodnjavanja i đubrenja. Takođe mogu i da koriste obnovljive izvore energije koliko to zakon u našoj državi dozvoljava, kao i da pokušaju da istraže ekološke načine zaštite svojih useva pre nego da se odmah odluče za pesticide.

196 | jun

Ali sve to iziskuje i vreme i novac, a kako je profit ključna stvar 21. veka, takve stvari će verovatno pričekati dosta godina. Pročitala sam sjajnu rečenicu negde, koja glasi: „Kada se poslednje drvo iseče, poslednja riba uhvati, poslednja reka zagadi, tek onda ćemo shvatiti da novac ne može da se jede”. NA KOJI NAČIN SI SOPSTVENO DOMAĆINSTVO – PRIJE SVEGA KUHINJU – UČINILA „ECO-FRIENDLY“? Izbacila sam životinjske ostatke iz frižidera i zamrzivača i rešila problem. (smijeh) Šalim se; pa zaista, kao što sam navela, ne kupujem ništa od svežih namirnica za šta znam da ga neću pojesti u naredna 2-3 dana. Osim za avokado, on je izuzetak. Možete da ga kupite i čekate dve nedelje na njega, a onda da on sazri i istrune u istom danu. Mislim da je to jedina namirnica koju bacam jer jednostavno ne znam da pogodim pravi termin. (smijeh) U vinariji, na primer, skupljamo ostatke hrane za đubrivo. Takođe pokušavam da ambalažu namirnica svedem na minimum, da ne bude puna kanta otpadaka posle mog pražnjenja frižidera. Ukoliko se i desi da imamo neke ostatke hrane, to svakako moj pas potamani, tako da zaista ništa ne bacamo. (smijeh)


Fotografija: Matija Davidović

197


LJUDIMA KOJI VODE DINAMIČAN NAČIN ŽIVOTA ČESTO JE TEŠKO DA SE PRIDRŽAVAJU EKO RUTINE I NE POSEGNU ZA BRZOM HRANOM ILI DA STIGNU DA SPREME NAMIRNICE KOJE VEĆ IMAJU U FRIŽIDERU ZBOG VELIKOG BROJA OBAVEZA KOJE IH ZADESE TOKOM DANA. KAO MLADA OSOBA KOJA ČESTO PUTUJE I AKTIVNA JE NA VIŠE RAZLIČITIH POLJA, ŠTA SMATRAŠ NAVIKAMA KOJE MOGU OVAKVE SITUACIJE UČINITI IZUZETKOM, A NE PRAVILOM? Pa da, u Srbiji jeste malo teže pridržavati ih se, jer se naša kuhinja svodi uglavnom na meso, a i mentalitet je takav da je u većini slučajeva meso neizostavan obrok, dok u inostranstvu na svakom ćošku imate vegetarijansku i vegansku hranu. Bila ona brza hrana ili opcija u restoranu, definitivno imate mnogo izbora, a samim tim dosta uštedite na vremenu da ne morate sami da spremate. Meni, spremanje hrane ne deluje komplikovano, štaviše smatram da se jela od mesa mnogo duže spremaju s obzirom na to da moraju termički da se obrade, dok naša jela ne moraju. Mislim da je to stvar navike i da ne treba tražiti izgovore već rešenja. ŠTA SMATRAŠ NEIZOSTAVNIM KORACIMA U SMANJENJU KOLIČINE HRANE KOJU BACAMO? Opet ću se osvrnuti na inostranstvo i njihovu praksu u tom slučaju. Postoji niz restorana (uglavnom brzih sa gotovim jelima) koji sve što ne prodaju za taj dan šalju narodnim kuhinjama i svratištima u kojima žive beskućnici. Takođe, supermarketi drastično smanjuju cene

198 | jun

hrane kojoj uskoro ističe rok, kako bi smanjili bespotrebno bacanje hrane i prodali sve zalihe. Ima dosta primera, ali smatram da je glavni korak malo bolja organizacija društva i podizanje nivoa svesti. MNOGI SMATRAJU DA JE ZDRAVA VEGANSKA ISHRANA NA NAŠIM PROSTORIMA JOŠ UVIJEK VEOMA SKUPA, A I U SUPROTNOSTI SA TRADICIONALNOM ISHRANOM, BAZIRANOM NA MESU I MLIJEČNIM PROIZVODIMA POPUT SIRA I KAJMAKA. KOJI JE ZA TEBE USPJEŠAN RECEPT - I NEOPHODNE NAMIRNICE - ZA ULAZAK U VEGANSKE VODE NA BRDOVITOM BALKANU, NA EKONOMSKI I KULTUROLOŠKI PRISTUPAČAN NAČIN? Ja se zalažem i za vegansku i za vegetarijansku ishranu na našim prostorima. Smatram da je idealan recept ići korak po korak. Prvi korak je naravno osvestiti se, a drugi izbaciti meso iz ishrane. Zatim možda, ukoliko neko oseća krizu, na pr. postiti uz ribu određeni period (mada može se i bez toga), i na kraju preći na vegetarijansku ishranu. Naravno, ako ste dovoljno istrajni onda i na vegansku ishranu, jer je ona krajnji cilj naše priče. To je jako osetljiva tema na našem podneblju i ne možete biti previše radikalni i odmah sve saseći u korenu, jer ljudi to ne vole i time možete izazvati samo kontraefekat. Po pitanju mlečne i industrije jaja, smatram da u Srbiji to nije toliko industrijalizovano kao u ostalim zemljama i da još uvek imate izbor, i da umesto kupovine tih namirnica u supermarketu možete naći domaću proizvodnju na pijaci i kupiti te stvari koje potiču iz nečijeg domaćinstva, u kojem zapravo vode računa o životinjama.


Fotografija: Dušan Tepavčević 199


Fotografija: Dušan Tepavčević

200 | jun


KOLIKO ČESTO TI SE ČITAOCI JAVLJAJU ZA SAVJET VEZANO ZA ZDRAVU ISHRANU, ZAŠTITU ŽIVOTINJA, EKO MODU ILI NAVIKE? KOJE SU NAJČEŠĆE NEDOUMICE SA KOJIMA SE SUOČAVAJU? Najviše me kontaktiraju za ishranu jer se uglavnom time bavim, moda me ne interesuje previše, ali je koristim na svojim slikama kao magnet za privlačenje pažnje, kako bih mogla da pričam o ozbiljnijim temama kroz njih. Ljudi mi postavljaju veoma interesantna pitanja, na primer da li je svila eco-friendly jer potiče od svilene bube, da li je OK jesti med jer je životinjskog porekla, da li će ljudi koji treniraju imati dovoljno proteina i energije ako pređu na vegansku ishranu, kad šta treba jesti i u koje doba dana I tome slilčno. Svako ko je zainteresovan može da me kontaktira privatno na Fejsbuku ili Instagramu i poslaću mu nedeljni plan ishrane koji ja koristim, besplatno. KAKO ČESTO PROMOVIŠEŠ EKO AKCIJE U DRUŠTVU, DA LI UOČAVAŠ MEĐU LJUDIMA KOJI TE PRATE SPREMNOST DA I SAMI DAJU DOPRINOS I PREDUZMU KONKRETNE AKCIJE - BILO U VIDU PROMJENE NAVIKA, UČEŠĆA U AKCIJAMA ČIŠĆENJA, DONIRANJU NEPROFITNIM ORGANIZACIJAMA ILI SLIČNOM?

„Kako napraviti kućicu za pse i mačke lutalice za manje od pet minuta?” Kućica se pravi od kartona i majice. Deca su mi slala veliki broj fotografija; pravila su kućice i za lutalice i za svoje kućne ljubimce i dobila sam stvarno puno lepih reči i komentara. Što se tiče pravih akcija, imala sam ih nekoliko, i na njih se odazvalo više ljudi nego što sam očekivala, što pokazuje da zaista žele promene, ali samo imaju nedostatak motivacije i inicijative. KOJE SU TO AKCIJE ILI KAMPANJE KOJIMA SVOJE PRATIOCE MOTIVIŠEŠ DA SE AKTIVNO UKLJUČE U EKO PRIČU? Organizovala sam akciju sređivanja parka, gde se nije dosta ljudi odazvalo unapred na poziv, ali na dan akcije se toliko njih pojavilo da nisam mogla da verujem koliko njih je podržalo taj događaj. Takođe sam imala više akcija reciklaže. Kampanje su bile vezane za smanjenu upotrebu plastičnih kesa, reciklažu tekstila, ali i pomaganje psima na ulicama. Moja najnovija akcija jeste prikupljanje novca za jedan veliki azil u Nišu, u kome se trenutno nalazi 800 pasa, o kojima vodi računa samo jedan čovek – Saša Pešić. Akcija i dalje traje, i kupovinom majice ili trenerke pod imenom „Become Nika” sav profit odlazi tom azilu za pse.

Veliki broj ljudi mi se javlja i hvale se uglavnom kako su smanjili upotrebu mesa u ishrani. Definitvno se najviše isplatio moj ujedno i najgledaniji video na Jutjubu pod imenom:

201


Životni stil

202 | jun


Tekst i fotografije: Vesna Belušević (Cukuba, Japan)

Briga o životnoj sredini u jednoj od najbolje organizovanih zemalja sveta

Ima li prostora za unapredjenje?


J

apanci imaju duboko poštovanje prema svim vrstama nagrada, a vodeće mesto sigurno zauzima Nobelova. Izuzetno su ponosni kad dobiju tu prestižnu nagradu, a isto tako i kada bilo šta iz Japana pomogne nekom drugom da istu dobije. Sumnja i skepticizam postoje jedino kada je reč o Nobelovoj nagradi za mir, jer osnove dodeljivanja nisu baš potpuno jasne i transparentne. To se ne bi moglo reći za 2004. godinu kad je, sada već pokojna, kenijka, Vangari Matai dobila Nobela za mir zbog svog višedecenijskog rada i angažovanja na polju očuvanja i zaštite životne sredine.

pljena na držačima za papir zapravo služe da podsete korisnike na koju stranu da okrenu ručicu za povlačenje vode; drugačiju količinu u zavisnosti od obavljanja velike ili male nužde. Danas su najmodernije WC šolje opremljene senzorima koji pod velikim pritiskom izbacuju, zbog štednje, što manju količinu vode.

Iako je Japan vodom bogata zemlja, štedi se kad god se može. Japanci su opsednuti čistoćom i svakodnevno banjanje u kadi se ne propušta. Zato se oni prvo dobro izribaju izvan kade i čisti ulaze u kadu, tako da se ista voda koristi za sve članove porodice, a posle se ta voda koristi za prvo pranje veša Gospođa Matai je pre tridesetak godina, u mašini. Otvor na kadi je spojen crevom sa prilikom svog boravka u Japanu, došla u mašinom za pranje veša. Za drugo pranje i susret sa rečju MOTAINAI. Shvatila je tada ispiranje se koristi neupotrebljavana voda. da je princip „motainai’’ rešenje mnogih ekoloških problema i da su štednja i nera- Japanci nikada ne bacaju ulje od kuvanja u sipanje izuzetno bitni za očuvanje životne slivnik ili WC šolju kao što sam viđala u drusredine i prirodnih resursa. Moto njene gim zemljama. U prodavnicama se mogu kampanje je postala baš ta reč koja se u kupiti preparati koji zgušnjavaju ulje koje daljoj prošlosti koristila u budizmu kako bi se posle stvrdnuto baca u đubre ili se jedse iskazalo žaljenje što se beskorisno troši nostavno stare novine natope uljem koje ili zloupotrebljava nešto sveto ili duboko se posle bacaju u kantu za smeće. poštovano. Danas se ova reč upotrebljava svakodnevno da bi se ukazalo na beskoris- Izbacivanje smeća u Japanu je proces koji no trošenje bilo kakvih materijalnih stvari, je pažljivo razmatran, planiran i modifikoresursa ili vremena. van po potrebama nakon sticanja korisnih iskustava. Postoje manje razlike između Obavljajući svakodnevnu potrebu primeti- gradova kako se raspoređuje i odstranjuje la je da su u Japanu WC šolje osposobljene đubre, ali se uopšteno koristi isti princip u da automatski ili manuelno, po želji ko- celom Japanu. Svakog marta u poštansko risnika, zaperu šolju prikladnom količinom sanduče svima stiže kalendar, na nekoliko vode u zavisnosti od obavljenog posla. Bila jezika, za raznošenje smeća za narednu je zadivljena da u tako, ne samo vodom, godinu. Đubre se deli na nekoliko grupa: bogatoj zemlji kao što je Japan, ljudi štede i sagorivo, nesagorivo, staklene flaše, plaspaze koliko će vode potrošiti. Kada sam sti- tične flaše, konzerve, stari papir, kutije i gla u Japan pre skoro tri decenije, iznenadi- odelo, smeće većih dimenzija itd. Svaki lo me je i zasmejalo ilustrovano uputstvo grad ima obeležene poluprovidne kese u za upotrebu WC šolja. Posle dosta vreme- koje se ubacuje đubre i raznosi po unana mi je postalo jasno da ta uputstva prile- pred određenom planu. Sve flaše se mora204 | jun


205


ju dobro oprati i čiste staviti u kese da bi reciklaža bila brža i jednostavnija. Đubre se mora izbaciti do osam sati ujutru i ostaviti na označeno mesto, a ko to zaboravi mora čekati do sledećeg određenog termina. Retko ko ne poštuje pravila izbacivanja smeća jer će komšije „prestupnika’’ popreko gledati. U skorije vreme ispred velikih samoposluga se mogu naći kontejneri za skupljanje robe za reciklažu, pa ko promaši datum za izbacivanje uvek može odneti prazne plastične flaše i ubaciti ih u mašinu koja iste odmah stavlja pod presu. Za izbacivanje većih predmeta (koji ne mogu da stanu u kese) predviđene su povelike novčane naplate. Bacanje bicikla, nameštaja, električnih uređaja i većih predmeta nije baš tako jednostavno. Mora se pozvati gradska čistoća i zakazati termin za odnošenje većih stvari. Tom prilikom se dobija četvorocifrena šifra koja se upisuje na nalepnice koje se kupuju u dragstorima. Nije nimalo jeftino izbaciti veće neželjene stvari, pa stolica tako košta od četiri do osam dolara, kauč dvanaest dolara, a frižider ili mašina za pranje veša oko pedeset dolara. Naplate su uvedene pre dvadesetak godina zbog prevelike količine đubreta i pokušaja smirivanja japanske strasti prema novim stvarima.

206 | jun

Japanci vole da kupuju nove uređaje, nove automobile i sve novo, radije nego da pokušaju da poprave staro. Kompletno japansko društvo je izuzetno potrošačko, pa je naplaćivanje odnošenja velikog đubreta bio pokušaj da se kontroliše prekomerna kupovina. Naravno, to nije urodilo plodom jer sve prodavnice besplatno uzimaju stare stvari kako bi prodale nove. Ne znam da li je prosečan Japanac svestan koliko se mnogo vode koristi u procesu proizvodnje svih tih novih mašina, uređaja i stvari, ali da znaju možda ne bi toliko mnogo kupovali sve novo već bi pokušali da stvari prvo oprave. U Japanu se od malih nogu uči princip 3R: 1. reducing, 2. reusing, 3. recycling. Japanci su poznati u svetu po uspešnoj reciklaži, ali nisam sigurna da su se proslavili na polju smanjene ili ponovne upotrebe. U poslednjih par godina se stidljivo pojavljuju radnje gde se prodaje polovna roba, ali je pozadina dosta nejasna; da li je u pitanju drugi princip „reusing’’ ili raslojavanje društva na bogate i sve veći broj siromašnih kojima primanja ne dozvoljavaju da kupuju nove stvari?


207


Među ekološki najsvesnijim pojedincima sve više se širi tzv. minimalizam koji u svojoj filozofiji, između ostalog, propagira kupovinu samo najneophodnijih i najosnovnijih stvari za život, a okreće svoje sledbenike ka razvoju i jačanju unutrašnjih, emotivnih i intelektualnih sklonosti. Ono što većinu stranaca u Japanu često iznenađuje je ambalaža koja se nemilice i bespotrebno troši. Recimo svaki sembei (japanski kreker od pirinča) je posebno zapakovan u celofansku kesicu i nekoliko zapakovanih krekera se pakuje u novu kesicu i takvih nekoliko kesica se pakuje u još veću kesu ili kutiju. Ukoliko se to nosi nekom na poklon, sledi i nekoliko slojeva papira. Japanci sve to recikliraju, ali je jasno da se time leči posledica, a ne uzrok. Svakodnevno se u restoranima i kafeima upotrebi na desetine miliona štapića i čaša za jednokratnu upotrebu, slamčica i vlažnih maramica. Primetno je u poslednje vreme da se to malo popravlja, jer ako ponesete svoju šolju, kafa će biti nešto jeftinija, plastične cevčice se sve češće zamenjuju papirnim, a mnogi donose u restorane svoje štapiće ili koriste one koji se mogu ponovo upotrebljavati. Bacanje hrane je priča za sebe, pogotovo u restoranima brze hrane, jer je do skoro važilo pravilo da ono što se ne proda u roku od deset minuta odmah ide u đubre. Sada je to pravilo preinačeno na dvadeset minuta, a još češće je da kupci sačekaju koji minut duže dok se hrana ne pripremi. Sve što preostane se ne baca kao ranije u kantu za smeće, već se razvrstano prodaje po vrlo povoljnim cenama odgajivačima svinja.

208 | jun


209


Japanci nikada ne ostavljaju đubre za sobom. Prisetimo se svih fudbalskih utakmica po svetu kada mnogi navijači samo napuste stadion ostavljajući za sobom gomilu smeća. Japanski navijači očiste i pokupe sve svoje otpatke za sobom, a neretko i pomažu čistačima da očiste đubre sa stadiona da bi bili sigurni da će sledeća tura gledalaca uživati na čistim tribinama. Strancima je izuzetno neobično to što u Japanu na ulicama nema kanti za smeće. Postoje pepeljare u zonama za pušače, nekolicina kanti za smeće ispred dragstora, ali po ulicama nema gde da se baci neželjeni papirić ili upotrebljena papirna maramica. Svako svoje đubre nosi sa sobom. Razlog za to je teroristički napad religiozne sekte Om Šinrikjo koji se dogo-

210 | jun

dio u tokijskom metrou 1995. godine. Tada je sarinom ubijeno trinaest ljudi, teško otrovano preko stotinu koji i danas žive sa teškim posledicama i preko hiljadu „lakše’’ otrovano. Kao mera predostrožnosti protiv terorističkih napada, uklonjene su gotovo sve kante za smeće. Kako će se u svemu ovome snaći mnogi turisti, a pogotovo posetioci Olimpijade za dve godine, ostaje nam da vidimo. Verujem da će Japanci pronaći praktičan i siguran način da omoguće svim posetiocima da se prijatno osećaju u njihovoj zemlji. Ja se nadam se da će minimalisti svojom filozofijom uspeti da utiču makar malo na većinski deo japanskog stanovništva koji voli da kupuje nove i često nepotrebne stvari.


211

Infografici izvor: http://www.tsukubainfo.jp/living/


Životni stil

Intervju: Anja Paspalj @anjapaspal

Fotografija: Ole Westermann

Fotografije: Ljudmila Stratimirović Hardy Paetke

Sven Marquardt Stvaranje u Beogradu 212 | jun


S

ven Marquardt je mnogo više od čoveka koji radi na ulazu kluba Berghain, jednog od najpoznatijih berlinskih klubova (u koji je skoro nemoguće ući). Njegove analogne fotografije (isključivo radi na dnevnom svetlu) i umetnička vizija u svom fokusu imaju moćne pojedince koji se izdvajaju svojom pojavom. Porast njegove popularnosti usko je povezan sa društvenopolitičkim kontekstom i padom Berlinskog zida, nakon čega njegove fotografije bivaju izložene širom sveta. Ove godine, Sven je bio deo programa „Artist in residence” u Beogradu, koju organizuje KC Grad, u okviru koje je po prvi put sarađivao sa lokalcima na svom prvom umetničkom projektu izvan Berlina. Jednog sunčanog, nedeljnog popodneva sastala sam sa Svenom i njegovim asistentom Hardijem u KC Grad, pri kraju boravka u Beogradu. Dok su njih dvojica ispijali sveže ceđeni sok od pomorandže i kafe late, razgovarali smo o cenzuri u umetnosti, specifičnosti odnosa između fotografa i modela, kao i o šarmu Beograda

213


PROŠLE GODINE STE POSETILI BEOGRAD POVODOM VAŠE IZLOŽBE POD IMENOM „FUTURE’S PAST”, KOJA SE ODRŽALA U KC GRAD. OVE GODINE STE SE VRATILI U BEOGRAD U SKLOPU PROJEKTA ARTIST IN RESIDENCE KOJI TAKOĐE VODI KC GRAD, U OKVIRU KOGA STE RADILI NA UMETNIČKOM PROJEKTU „NEXT”. ŠTA VAS JE MOTIVISALO DA SE VRATITE? Moje prošlogodišnje iskustvo je bilo pomalo haotično i bio sam izložen velikoj količini stresa, ali verujem da doživljaji koji su u toj meri stresni naposletku uspevaju da spoje ljude. Proveo sam dodatnih deset dana u Beogradu po završetku izložbe prošle godine i napustio grad pun pozitivnih utisaka. Teško je reći šta mi se toliko dopalo. Beograd je pun života i zanimljivih detalja. Trenutno boravim u Zemunu gde je vrlo tiho i mirno. Dosta me podseća na periferiju Berlina, gde se takođe može videti sličan stil ulica i doživeti takva tišina. Često se spominje da je današnji Beograd percipiran kao Berlin 90-ih, ali ja mislim da je Beograd vrlo savremen. Po mom mišljenju, uopšte ne postoji taj osećaj da Beograd kaska za vremenom. Zapravo, potpuno je u korak sa sadašnjošću. Možda Beograd trenutno traži svoj identitet, ali ja verujem da već ima nešto što je samo njegovo. KAKO IZGLEDA VAŠ TIPIČAN DAN U BEOGRADU? Bilo je dosta teško na početku zato što odjednom imaš novi život u tako kratkom vremenskom roku. Tipičan dan bi počeo buđenjem uz alarm, a onda doručkom pre nego što odem u teretanu. Trudim se da

214 | jun

odlazim u teretanu pet ili šest puta nedeljno. Nakon toga se najčešće bavim administrativnim poslovima. Prvi dani su bili dosta naporni zato što je postojalo dosta problema, ali za sve te probleme, bili oni mali i veliki, Ljudmila (Ljudmila Stratimirović, umetnička direktorka Kulturnog centra Grad) je bila na mojoj strani i bila mi je ogromna podrška. Nakon toga, imali smo prve kastinge, birali smo lokacije i tome slično. Najiskrenije, sve što se događalo pre prvog šutinga je bilo potpuno ludilo. Ovo je novo iskustvo za mene i drugačije su okolnosti nego one kada se priprema izložba. Problemi sa kojima moraš da se suočiš kada je u pitanju priprema izložbe su mnogo jasniji. Uvek su prisutni određeni problemi, ali si već svestan potrebnih rešenja, samo moraš da razmiliš o tome kako da se organizuješ. Tokom svog boravka ovde, suočio sam se sa novim iskustvom pa sam isto tako morao da pronađem nove pristupe svemu. S obzirom na to da radim isključivo na dnevnom svetlu, prvih par dana smo proveli u KC Grad (gde se nalazi jedan od naših setova) kako bismo merili svetlost na svakih sat vremena. Posle prvog šutinga smo pronašli ritam. Obično sam imao četiri radna dana, a zatim dva slobodna tokom kojih bih išao na kratka putovanja u okolini Beograda, čisto da se opustim i osvežim. Trudio sam se da ležem što ranije, bez žurki. Naravno, u Berlinu već godinama sarađujem sa malim timom, ali ovde imam samo svog asistenta koji se trudi da organizuje sastanke i kastinge, kao i da radi kao moj prevodilac. Sve radimo samo on i ja. Moja konceptualna fotografisanja ne bi bilo moguće realizovati da nije bilo Ljudmile, koja je preuzela na sebe ulogu umetničke direktorke, i koja nas je ugostila i predlagala ljude za kastinge. Sve je to omogućilo nastanak ovog foto projekta.


215


216 | jun


217


GDE U BEOGRADU VOLITE DA PRO- ESENCIJA KOJU ŽELITE DA POSEDUJU VODITE VAŠE SLOBODNO VREME? LJUDI KOJE FOTOGRAFIŠETE? U teretani (smeh). Uglavnom mi je bilo interesantno da jednostavno šetam ulicama i posmatram. Ponekad bih završio i u turističkim zonama, ali i ta mesta pripadaju gradu i takođe su mi bila vrlo zanimljiva. Deo oko reka mi je veoma upečatljiv. Veliki most (Brankov most) mi pruža osećaj kao da se nalazim u malom Njujorku. U PRETHODNIM INTERVJUIMA STE GOVORILI O TOME DA STE KARIJERU POČELI TAKO ŠTO STE FOTOGRAFISALI LJUDE IZ VAŠEG DRUŠTVENOG KRUGA. DANAS POSLE TOLIKO GODINA KARIJERE FOTOGRAFA I UMETNIKA, DA LI I DALJE PREFERIRATE DA FOTOGRAFIŠETE LJUDE KOJE LIČNO POZNAJETE I ZBOG ČEGA? To se dosta promenilo zbog programa povodom koga sam tu. Svakako preferiram da fotografišem ljude koje poznajem, ali čak i ovde se potrudim da odvojim 15 do 30 minuta pre šutinga kako bih razgovarao sa modelima, kako bismo stekli neki utisak jedno na drugom. Nikada nisam putovao negde sa ciljem da fotografišem nepoznate ljude, tako da je ovo moje prvo iskustvo tog tipa. Posle prvog kastinga mi (Sven i njegov asistent) porazgovaramo sa ljudima koje smo izabrali za projekat, a na njima je odluka da li će reći da ili ne. Oni moraju da budu ti koji će da stupe u kontakt sa nama. Da je obrnuto, postojala bi mogućnost da se osećaju prinuđeni da pristanu i zbog toga mi je mnogo bitno da se imaju slobodu da izaberu. LJUDI NA VAŠIM FOTOGRAFIJAMA DELE NEŠTO ETERIČNO, MOGLO BI SE REĆI SKORO I VANZEMALJSKO. DA LI POSTOJI SPECIFIČNA KARAKTERISTIKA ILI PAK, 218 | jun

Jednom prilikom sam rekao da tražim lepotu koja postoji kod nečeg slomljenog. Naravno, ne mislim slomljenog u bukvalnom smislu. Nikada mi nije bio plan da fotografišem specifično vozača Formule 1 ili devojku u kostimu medicinske sestre (smeh). Često uočim ljude na javnim mestima koje želim da fotografišem, ali nije lako fotografisati na ovaj način. Potrebna je velika količina međusobnog poverenja. Moj posao ovde je donekle olakšan zbog ugleda koji uživa KC Grad, kao i zbog činjenice da ljudi poznaju Ljudmilu i veruju joj. Od velike je pomoći imati takvu osnovu. Potrudio sam se da prilikom selekcije modela napravim dobru mešavinu ljudi iz različitih generacija i sa različitim pozadinama. Verujem da sve to predstavlja sledeći korak. Sledeći korak za Beograd i za novu generaciju, ali i moj sledeći korak za rad izvan Berlina. Ovo mi je prvi ovakav radni boravak i pruža mi neverovatne mogućnosti. To mi je zaista bio san već duže vreme. ŠTA JE ODLUČUJUĆI FAKTOR KOJI VAM JE NEOPHODAN KAKO BISTE DOBILI FOTOGRAFIJU KAKVU ŽELITE? Trenutak koji delite jedno sa drugim nije predvidljiv. Možemo unapred isplanirati svetlost, vreme i stajling. Često tražim od modela da dođu obučeni u svom stilu, ali ono što je suštinski potrebno je uvek to nešto što ćemo model i ja podeliti. Obično insistiram da se modeli fokusiraju na kameru, ali u jednom slučaju je model izrazio želju da ne želi da gleda direktno u kameru. Dati nekome slobodu da uradi šta zaista želi je zaista bitno po mom mišljenju. U tom trenutku, svestan sam da će to biti dobra fotografija, zato što je u pitanju trenutak gde se model i ja složimo, gde vidimo jedan drugog. Ovo je sloboda za oboje i takav trenutak je poseban.


219


FOTOGRAFISALI STE TOKOM POLITIČKI TURBULENTNIH VREMENA I VREMENA VELIKE PODELE U NEMAČKOJ. DA LI MI MOŽETE REĆI KAKO JE TO UTICALO NA VAŠ IZBOR SUBJEKATA, KAO I NA VAŠU KARIJERU? Hteo sam da prikažem kako izgleda život jedne male grupe koja drugačije razmišlja, jedne manjine. U pitanju je duh vremena koji je bio sličan vremenu panka ili novog talasa. Ne znam kakav bi ispao da sam odrastao negde gde je postojala mogućnost da se slobodno krećeš, ali kada se setim svog detinjstva nikada se nisam osećao zarobljenim niti mi je ikada bilo dosadno. Nedavno sam razgovarao sa prijateljem i primetili smo da smo oboje živeli u paralelnim svetovima, jedan u Istočnoj Nemačkoj, a drugi u Zapadnoj, i to je suludo prepoznati u sadašnjem trenutku. KAKVO JE VAŠE ISKUSTVO SA CENZUROM? BILO DA JE U PITANJU CENZURA U VIDU PRITISAKA ILI AUTOCENZURA. DA LI STE IKAD OSETILI TAKAV PRITISAK? Da. Ove godine sam imao jednu izložbu u drugoj zemlji i imao sam takvu situaciju. Bio sam veoma ljut zato što sam imao osećaj da sam se vratio u neko prošlo vreme i da sam ponovo stavljen u situaciju gde je moj rad mora da bude cenzurisan. DAKLE PREPOZNAJETE DA ODREĐENI OBLICI CENZURE I DALJE OPSTAJU U UMETNIČKOM SVETU? Ne želim da forsiram nekoga da gleda moje fotografije. Po mom mišljenju, to nije kultura i ja ne želim da forsiram niti da menjam određenu kulturu. Međutim, ako postoji nešto što neko ne želi da vidi ili da prikaže, verujem da onda ne treba da budem pozvan tamo a onda primoran da izložim samo određene, selektovane fotografije. Takve situacije me mnogo 22 0 | jun ljute.

IMATE VEOMA UNIKATAN LIČNI STIL. KAKO STE RAZVILI PERSONALNI STIL? U pitanju je kombinacija savremene mode i detalja koje sam zadržao dugi niz godina i koji se ne menjaju. Detalji kao što su nakit, pirsinzi i tetovaže. Inspirisan sam mladima koji posećuju klub (Berghain) noću, kao i određenim modnim časopisima. Takođe, inspiraciju često pronalazim i u gradovima i ljudima koji srećem putujući. ŠTA JE TO ŠTO JE SUŠTINSKI DEO VAŠEG STILA I ONO ZBOG ČEGA SE OSEĆATE POTPUNO SVOJI? Verujem da je to nakit, koji nosim još od 90ih, i naravno, tetovaže. Mnogo je teže zaboraviti na tetovažu nego izgubiti prsten (smeh). NARAVNO, MORALA SAM DA OSTAVIM PITANJE O BERGHAIN-U ZA KRAJ. BERGHAIN JE POSTAO TAKOREĆI SVETSKI FENOMEN I VAŠE IME JE ČESTO DIREKTNA ASOCIJACIJA NA KLUB. DA LI MISLITE DA VAŠA POZICIJA U BERGHAIN-U UTIČE NA VAŠU REPUTACIJU UMETNIKA? Jeste izazov, ali politika kuće je takva da uvek žele da osmisle nešto što je zanimljivo ljudima. Stalno rade na razvoju novih ideja i to je otvorilo mnoga vrata za mene, kao i za druge umetnike. Mnoštvo kreativnih ljude tu radi zajedno. Uprkos tome što ljudi često misle, Berghain nije „one man show”, već je veliki biznis. Veoma je uzbudljivo raditi zajedno sa kolegama baš kao i biti u prilici da sarađujem sa barmenima ili producentima. Na taj način, dobijamo prostor da eksperimentišemo i sa drugim umetnicima i agencijama. Često sebi postavimo pitanje: „Gde i kako uklopiti nove umetnike i nove forme umetnosti?”.


221


Lifestyle

Interview: Anja Paspalj @anjapaspal

Fotografija: Ole Westermann

Photography: Ljudmila Stratimirović Hardy Paetke

Sven Marquardt Creating in Belgrade 222 | jun


S

ven Marquardt is far more than a bouncer at one of the hardest and most exciting clubs to get into, Berghain. His analogue photography, for which he works exclusively with daylight, is an artistic vision, portraying characters that powerfully stand out in everyday life. Sven’s rise to fame came intertwined with the sociopolitical context of the fall of the Berlin Wall and his photographs from that time have went on to be exhibited throughout the world. This year, Sven was part of “Artist in residence program” during which he collaborated with locals for his first ever art project outside of Berlin. We met with Sven and his assistant Hardy at the end of their stay in Belgrade, at KC Grad on a sunny Sunday afternoon, and with their regular order of a freshly squeezed orange juice and a cafe latte, spoke about censorship in the art world, the specific relationship between photographer and model, and Belgrade’s charms.

223


LAST YEAR YOU VISITED BELGRADE FOR YOUR WORLD RENOWNED EXHIBITION “FUTURE’S PAST” WHICH TOOK PLACE AT KC GRAD. THIS YEAR, YOU HAVE RETURNED TO BELGRADE FOR A TWO MONTHS ARTIST’S RESIDENCY PROGRAM WHICH IS ALSO LED BY KC GRAD, WHERE YOU HAVE BEEN WORKING ON YOUR ART PROJECT TITLED “NEXT”. WHAT MADE YOU DECIDE TO COME BACK? My experience last year was a little bit crazy and there was a lot of stress but I believe that things which are so stressful, ultimately weld each other together. After the exhibition last year, I stayed for another 10 days and left Belgrade with so many good impressions. It’s difficult to say what I liked so much. Belgrade is so alive and is full of detail. I am staying in Zemun which is quaint and quiet. It very much reminds me of Berlin on the outskirts where you can see similar streets and have more silence. It is mentioned a lot that Belgrade is now perceived as what Berlin used to be in the 90’s, but I find Belgrade to be very much of it’s time. To me, there is no feeling that Belgrade is behind. In fact, it is totally updated. Perhaps Belgrade is looking for more of its own identity right now, but I believe it already has something of its own. WHAT DOES A TYPICAL DAY IN BELGRADE LOOK LIKE FOR YOU? It was difficult at first because suddenly you have a new life in a very short time. A typical day would begin with the help of an alarm and then having a small breakfast before going to the gym. I try to go to the gym five or six days a week. This is followed by office work. The first days were extremely stressful because everything turned out to be a problem. Thankfully, for any problems, big or small, Ljudmila (Ljudmila Stratimirović, art director of KC Grad) was always on my side and has been a strong sup224 | jun

port. Following that, we had the first castings, decided on locations, etc. Honestly, everything that happened before the first shooting weekend was absolute madness. This is an absolutely new situation and a completely different circumstance than when you are preparing an exhibition. When you are about to have an exhibition, the problems you have to deal with are much clearer. There are always some missteps but you are already aware of the solution, you just have to think of how to organize it. During the residency, I was dealing with a new experience and so had to find new ways to go about everything. Since I work only with daylight, we would spend the first few days at KC Grad (where one of our sets is) in order to measure the light every single hour. After the first shooting, we found a rhythm. Usually, I had about four shooting days, then two free days, during which I would go for small trips around Belgrade just to relax and refresh a little bit. I tried to go to sleep as early as possible, no parties. Of course, in Berlin, I worked with a small team throughout the years but here I have only my assistant who is trying to organize the appointments, the casting situations, and who is also translating. Everything just the two of us. My conceptual photography wouldn’t be possible without having Ljudmila playing the role of an art director, as well as hosting us and recommending people for the casting situations. This is what has made this kind of photo project possible. WHAT PLACES IN BELGRADE DID YOU VISIT FREQUENTLY DURING YOUR FREE TIME? The gym (Sven laughs). I have been keen on just walking through the streets and looking around. Sometimes I end up in very touristic places but even those belong to the city and are also interesting. I find the whole area around the river to be very impressive. The big bridge (Branko’s Bridge) gives me the feeling of a small New York.


225


226 | jun


227


IN PREVIOUS INTERVIEWS YOU’VE STATED THAT YOU STARTED OUT BY PHOTOGRAPHING PEOPLE THAT WERE WITHIN YOUR SOCIAL CIRCLE. AS YOUR CAREER AS A PHOTOGRAPHER AND AN ARTIST HAS DEVELOPED, DO YOU STILL PREFER TO PHOTOGRAPH PEOPLE YOU KNOW PERSONALLY AND WHY?

erations and backgrounds. I believe it all represents a next step. A next step for Belgrade and the next generation, but also my next step, for working outside of Berlin. It is my first residency and has amazing possibilities. This has really been a long-term dream.

I once said that I look for a sort of beautiness in being broken. Of course, I do not mean literally broken. It has never been the plan to say that I need a Formula 1 driver or someone dressed as a nurse for my photographs (laughs). I have also seen many people that I have wanted to photograph in public places, but it is not as easy to get these photographs. There is a lot more trust in the situation because of the entity that is KC Grad and because people know Ljudmila and trust her personally. Having that kind of base here is very helpful. I have tried to find a good mix of people from different gen-

I wanted to capture the feeling of life for a small group which thinks in a different way. A minority. It was a similar zeitgeist as the punk and New Wave time. I don’t know how I would have ended up if I had grown up somewhere else where there was complete freedom to move around, but when I remember my childhood I do not remember feeling trapped or bored. I spoke with a friend recently and we recognized that we both lived in parallel worlds, one of us in East Germany and the other in West Germany, and that is a crazy realization to look back on now.

WHAT IS THE DETERMINING FACTOR THAT IS NECESSARY FOR YOU TO GET THE SHOT Well, that has changed because of the resi- THAT YOU WANT? dency. Surely I prefer to photograph people I know, but even here I try to have 15 minutes The moment you are sharing with each other, or 30 minutes to speak to the models before I it’s not predictable. We can plan the lighting sitphotograph them, so that we can try to make uation, the timing, a bit of styling. Often, I will a small impression on each other. I have never ask the models to come dressed in their own gone somewhere with the aim to take pictures favorite style, but what is necessary is always of foreign people so this is a first. After the first something that is shared between the model casting situation, we (Sven and his assistant) and I. Normally, I insist that models should fowould talk with the people we have chosen for cus on the camera with their eyes but in one the project, but, at the end of the day, it’s al- incident, a model said that they really did not ways up to the models to say yes or no. They want to look straight at the camera. To give have to be the ones to get in touch with us. If somebody the freedom to do what they want it were to be the other way around, they might is important. I know that will also turn out to feel like they are forced into it so it is very im- be a good photograph because it is a moment portant that they feel free to be the ones to de- that you and the model agree on and it means cide. you are seeing each other. There is freedom for both of us and that kind of moment is special. ALL THE PEOPLE IN YOUR PHOTOGRAPHS SEEM TO SHARE SOMETHING ETHEREAL, YOU PHOTOGRAPHED DURING A VERY POALMOST OTHERWORLDLY. IS THERE A SPE- LITICALLY CHARGED TIME IN GERMANY. CIFIC CHARACTERISTIC OR ESSENCE THAT CAN YOU TELL ME HOW THAT INFLUENCED YOU WANT ALL THE PEOPLE IN YOUR PHO- WHAT YOU CHOSE TO PHOTOGRAPH AND TOGRAPHS TO SHARE? YOUR CAREER?

228 | jun


229


WHAT IS YOUR EXPERIENCE WITH CEN- WHAT IS THE MOST ESSENTIAL PART OF SORSHIP? BE IT EXTERNAL OR AUTO CEN- YOUR STYLE THAT MAKES YOU FEEL LIKE SORSHIP. DID YOU EVER FEEL PRESSURE YOURSELF? COMING FROM THE OUTSIDE? The jewelry, which I have been wearing since Yes. I had an exhibition this year in a different the 90’s, and the tattoos, of course. To forget country and I had the same situation. It was the tattoos is a lot more difficult than to lose a almost like travelling back in time, how angry ring (laughs). I became that I was once again in a situation where my work was to be censored. OF COURSE, I HAD TO LEAVE A QUESTION ABOUT BERGHAIN FOR LAST. BERGHAIN SO YOU RECOGNIZE FORMS OF CENSOR- HAS BECOME SOMETHING OF A WORLDSHIP THAT STILL PERCEIVE IN THE ART WIDE PHENOMENON AND YOUR NAME IS WORLD TODAY? OFTEN ASSOCIATED DIRECTLY WITH THE CLUB. DO YOU FEEL THAT YOUR POSITION I do not want to force somebody to look at my AT BERGHAIN IS SOMETHING THAT INFLUphotographs. To me, that is not culture and I ENCES YOUR REPUTATION AS AN ARTIST? do not want to force or to change any culture. However, if there is something that someone It is always a challenge but the house really does not want to be shown or that they do not wants to make something interesting for the want to see, I should not be invited only to dis- people. They are always working very hard on play specifically chosen photographs. Situa- new ideas and it has opened so many doors for tions like that make me very angry. me and other artists alike. There are many creative people working together. Despite what YOU HAVE A VERY UNIQUE PERSONAL people may think, it is not a one man show, it STYLE. HOW DID YOU GO ABOUT CREAT- is a big, big business. It is very interesting to ING THIS VISION OF YOURSELF? sometimes work with my colleagues and to be able to collaborate with a bartender or a proIt is a combination of modern fashion and de- ducer. In that way, we are given the space to tails which have maintained as part of my style, experiment with different artists and agencies. such as the jewelry, the piercings and the tat- The question is asked, “Where do we fit new toos which have not changed over time. I get artists and a new kind of art? inspiration from the young people that are visiting the club (Berghain) at night, as well as from certain fashion magazines. I am also very inspired by other cities and people that are travelling.

230 | jun


231


Književnost

ILUSTROVANA BIOGRAFIJA

Pripremila: Teodora Kovrlija �teodora_kovrlija

232 | jun


O

vih dana u domaće knjižare stiže najnovije izdanje biografije Dejvid Bouvija koja iz drugačije vizure opisuje život ovog ekscentričnog umetnika. Autor knjige je Fran Ruis, a za ilustracije se pobrinula Marija Hese, široj javnosti poznata po ilustracijama i biografiji meksičke slikarke Fride Kalo. Knjigu Bouvi, jedna biografija objavila je izdavačka kuća Dibidus, koja je u kratkom roku svojim izdanjima i svežim pristupom izdavaštvu pridobila ljubitelje knjige.

NAKON USPEŠNE SARADNJE SA MARIJOM HESE, AUTORKOM ILUSTROVANE BIOGRAFIJE ČUVENE FRIDE KALO, SA ČIJIM ČAROBNIM ILUSTRACIJAMA SMO IMALI PRILIKE DA SE UPOZNAMO NE SAMO U POMENUTOJ KNJIZI U IZDANJU DIBIDUS-A VEĆ I NA IZLOŽBI KOJU STE ORGANIZOVALI U SARADNJI SA ŠPANSKIM INSTITUTOM SERVANTES, MARIJA SE PONOVO LATILA ČETKICE I PREUZELA NA SEBE ILUSTROVANJE JOŠ JEDNE VEOMA ZNAČAJNE BIOGRAFIJE – BOUVIJEVE. KAKO JE DOŠLO DO PONOVLJENE SARADNJE SA MARIJOM, I MOŽETE LI DA NAM DOŠAPNETE KAKVE SU NOVE ILUSTRACIJE?

Dejvid Bouvi je, kako je istakao njegov biograf Dejvid Bakli, promenio više života nego bilo koja druga javna ličnost. I ne možemo da se ne složimo sa ovom tvrdnjom. Priliku da premijerno, zajedno, zavirimo između korica Bouvijeve biografije, pružila nam je Zapravo smo prava za Bouvija kupili istovreJelena iz Dibidus-a, otkrivši šta nam to novo meno kada i za Fridu tako da smo na izlazak i nepoznato donosi ova knjiga. knjige čekali godinu dana. Ilustracije za Bouvijevu biografiju nose jak Marijin pečat što MALO JE UMETNIKA KOJI SU TOKOM KA- je divno, jer njen stil mnogo volimo. Veoma RIJERE, A ZATIM I POSTHUMNO IZAZIVA- snažno je iscrtala Bouvijev lik. Postojala je LI NEPODELJENU PAŽNJU JAVNOSTI NA mala bojazan kako će posle vrele, koloritne, NAČIN KAO ŠTO JE TO ČINIO I ČINI „STAR- rascvetane meksičke slikarke preneti BouMAN“ I KAMELEON DEJVID BOUVI. PO vijevu energiju na papir ali uspela je! O, i te ČEMU SE OVA BIOGRAFIJA RAZLIKUJE OD kako je uspela! DRUGIH SA KOJIMA SE JAVNOST UPOZNALA? DA LI ĆE NAM OVA BIOGRAFIJA POMOĆI DA BOLJE RAZUMEMO KO JE BIO ZIGI Na prvi pogled reklo bi se da se razlikuje po STARDAST? tome što je ilustrovana, ali zapravo se razlikuje od drugih biografija po svemu, po tome što Hmmm, možda će ga, nadam se, objasniti nam se obraća u prvom licu te tako stičemo onima koji ga nisu razumeli, možda će ga još utisak da nam se Bouvi obraća. Ukoliko tome malo približiti svima nama koji ga obožavadodamo da nam je njegov jedinstveni glas os- mo, to je već stvar ličnog doživljaja knjige. tao zauvek zapisan u memoriji, onda možemo čak na trenutke čuti kako nam priča kroz knji- Knjigu Bouvi, jedna biografija možete naći u gu. Fran Ruis se sjajno poigrao činjenicama iz svim bolje opremljenim knjižarama kao i na Bouvijevog života i fantastičnim elementima sajtu Dibidus, koji omogućava besplatnu dona šta nas na samom početku „upozorava” i to stavu u Srbiji. ovoj knjizi daje duh. Bouvi Jedna biografija je sve osim suvoparni skup činjenica o životu jednog genija. 233


KnjiĹževnost

234 | jun


Idoli magija koja i dalje živi

Tekst: Dejana Vukadinović Fotografije: Dušica Stojanović

235


V

est da je objavljena knjiga o kultnoj grupi VIS Idoli obradovala je mnoge ljubitelje ovog benda. Promocija knjige je održana u maju ove godine u Kulturnom centru Grad. Bilo je emotivno, dirljivo i posebno. O Idolima ima raznih zapisa, zabeleženi su njihovi koncerti i intervju, ali je knjiga Idoli i poslednji dani usmena biografija, prva takvog tipa. Skup intervjua članova vokalno – instrumentalnog sastava Idoli, mlada književnica Ana Marija Grbić sačinila je tokom prošle i tekuće godine. Pored Srđana Šapera, Nebojše Krstića, Zdenka Kolara, u knjizi se nalaze i izjave oba bubnjara Idola, Bože Jovanovića i Kokana Popovića. Čitalac ima priliku da pročita i izjave drugih aktera koji su bitni za ovaj bend. Nažalost, autorka je zakasnila da razgovara sa posebnim akterom ove priče, Vladom Divljanom, što jeste veliki gubitak. U knjizi se nalaze odlomci intervjua koje je Divljan davao tokom karijere. Na ovaj način slagalica se upotpunila. Izdavačka kuća Kontrast izdavaštvo, oberučke je prihvatila ovaj izazov.

236 | jun


237


238 | jun


O Idolima i na festivalu DOK’N’Ritam O knjizi „Idoli i poslednji dan” pričali smo i na trećem festivalu DOK’N’Ritam u klubu Magistrala u Studentskom gradu. Pored predstavnika izdavačke kuće, jedan od sagovornika bio je i Branko Isaković, basista, muzičar, producent, rečju pravi umetnik. Branko je sa Idolima svirao na albumu Čokolada, koji se ubraja u najprodavanije muzičke albume. Svoj angažman u ovoj grupi nastavio je i na njihovom sledećem albumu. Uz uvodne taktove pesme Rusija, vratili smo se u vreme Idola.

pričamo o ovoj epohi važno je napomenuti da je to bilo vreme velikih promena u društvenoj strukturi. Menjala se politička vrhuška, menjala se i globalna politička scena. Prema rečima svedoka tog vremena, to su bile slobodne godine.

Da je tako, pokazuju nam upravo Idoli. Bili su vaspitani, školovani, gradski dečaci, koji su furali, žargonski rečeno, svoj stil. Nisu bili školovani muzičari niti profesionalci. Skupina kreativaca koju vezuje muzika i zajednička poznanstva. Idoli se rađaju iz prijateljstva, koje nastaje u nevinim, dečačkim danima u Danilovoj ulici i nastavlja se preKada se grupa VIS Idoli pojavila osamdese- ko osnovne i srednje škole. tih godina, predstavljala je veliki iskorak na domaćoj muzičkoj sceni. Iako je postojala Album Odbrana i poslednji dani muzička 4 godine, grupa ostavlja plamen koji i da- kritika tih godina prihvatila je oberučke, nas gori. Članovi benda bili su dečaci, ra- pišući samo hvalospeve, dok je publika u zličitih karaktera, puni kreativne energije i svojoj kritici bila oštrija nenaviknuta na tvrđi entuzijazma. Njihov album Odbrana i po- zvuk. Pesme su koketirale sa sistemom, a slednji dani proglašen je za najbolji album neke od njih se mogu tumačiti dvojako, jugoslovenske muzičke scene od 1955. go- što je samo dokazivalo koliko su ovi dečaci bili sposobni, inteligentni i iznad svega dine pa sve do danas. maštoviti. Upravo to ih čini magičnim, što potvrđuje i Branko Isaković. Dodaje i da Novi talas – simbol muzičke slobode nikada nije svirao sa ljudima kao što su to Novi talas već u nazivu implicira da dolazi bili oni. Ni posle Idola, niti pre Idola, a Brannešto drugačije, do tada nepoznato, pro- ko je svirao u mnogim bendovima. Kada je praćeno valom emocija i zarazne energije čuo njihov prvi album poželeo je da bude koja je prožimala sve pore društva, a čiji je član upravo te grupe, što se ubrzo i dogoprenosilac mladež željna samopotvrđiva- dilo. Danas kada pomisli na Idole, ima sliku nja i spoznaje sopstvenog identiteta. Kada nekog čarobnog, za njega najboljeg doba.

239


Pesme Idola se i dalje pevaju Izdeljena u 13 celina, knjiga nas hronološki vodi kroz priču o grupi. Posebnu draž čini to što se autorka trudila da se njen glas što manje čuje i da ostane u ulozi naratora, a da glavni akteri ispričaju svoja autentična sećanja. Zato se u knjizi nalaze protivrečnosti i žargoni, psovke, oprečne informacije ali i nemala količina istine. Istine koja se da prepoznati, jeste istina o grupi čije pesme znaju i mlađe generacije. Pesme o dečaku koji voli jednu malenu dok dobuje kiša. Pesme koje nisu ni prozapadne, niti proruski nastrojene, pesme koje ne stare i ne blede. To su tekstovi koji ne poznaju vreme. Taktovi koji se i danas čuju na svirkama i u kafićima. Danilo iz Kontrasta kaže da je ovo jedan istorijski artefakt i da je dobro što je konačno neko odlučio da zabeleži, bar delić priče. Idoli su za njega odvažan, hrabar bend koji se nije plašio promena. Pesme koje su tada nastajale i danas imaju težinu, kako ističe naš sagovornik. Nedavno je prošao baš tom Danilovom ulicom, a emocije su same navirale. Da su bili drugačiji od ostalih govori i podatak da nisu išli po turnejama po svaku cenu. Svirali su kada su želeli i mogli. Studenti u to vreme, vodili su računa da daju ispite, pa su u tom periodu svirke bile ređe organizovane. Putovali su s vremena na vreme. Uprkos svemu, sale su se uvek punile.

240 | jun


241


Kraj jednog kreativnog spoja Posle koncerta u Ljubljani, bend se cepa. Nastaju dve struje, sa jedne strane Vlada, sa druge Šaper i Krstić. Šta se zaista desilo i zašto je bend došao do raskrsnice, ostaje nepoznato. Branko koji je bio u to vreme u bendu i dalje nema odgovor na ovo pitanje. Možda je to bio sukob temperamenta. Vlada je više naginjao smeru muzičara, dok je duo Šaper – Krstić pripadao tom nekom konceptualnom smeru. Čitanjem knjige zaključujemo samo da je postojao razdor, neki naboj koji je jednostavno izbio na površinu. A možda je tako trebalo da bude? Vlada je bio jedinstven čovek. Dobar čovek. Dionizijski tip koji je voleo da uživa, bude okružen lepim ženama, pićem, ali u granicama normale, naravno. Isaković ovako pamti frontmena Idola. Bio je to čovek koji je sa svima mogao, koji je voleo ljude, ali do koga je bilo teško doći, jer je stalno bio okružen ljudima. Nije bio preke naravi, štaviše bio je mio i nasmejan. Ostali članovi benda su bili drugačiji, što se može zaključiti i iz ovih intervjua. Ako se sagleda šira slika, bend prestaje da postoji u trenutku kada i društvo počinje da puca po svim šavovima. Vreme nam pokazuje da su se članovi grupe razlikovali i po ideološkoj osnovi. Dok su bili prijatelji grupa je svirala, kada se ta veza ugasila, bend je nestao.

242 | jun

Članovi grupe su nastavili da se muzikom bave i posle Idola. Tragove ostavljaju i u svetu filma: Dečko koji obećava, Davitelj protiv davitelja i Šest dana juna. Šaper i Krstić uradili su još jedan album u kome je učestovao i Branko Isaković. Vlada je nastavio svojim putem. Bio je u Australiji, a poslednju deceniju svog života proveo je na relaciji Beograd – Beč. Pored ove knjige, u pripremi je još jedna, posvećena samo Vladi. Snimljen je i film. U publici je bio i Siniša Škarica iz Jugotona, osoba koja je zaslužna za čuveni Paket aranžman, ali i album Idola, Čokolada koji je prepoznao tu novotalasnu žicu. Suprotno Odbrani i poslednjim danima, Čokolada je imala mekši zvuk, bila je više pop i doživela je veliki uspeh, iako su i sami članovi bili skeptični na samom početku. Imala je ton balade koji je odmah osvojio publiku. Pesma Vetar i zastave zatvorila je ovo druženje. Idoli su plamene zore koje se ne gase. Oni žive ne samo u Beogradu, već diljem bivše Jugoslavije. Priča o njima nikada se ne završava i uvek ima svoje produžetke. Zato slušajte i verujte u Idole!


243


Putopis

Sea star(tovanje) 2018: Novi festival elektronske muzike u Istri

Intervju: Sara SavÄ?ić @sara_savcic Fotografije: Kristina Brankov @tixy_chess

244 | jun


245


K

rajem maja održan je drugi po redu Sea star festival, još jedan ogranak najboljeg evropskog festivala elektronske muzike, Exit-a. Nije mi trebalo mnogo nagovaranja da bi se odazvala na sestrin poziv, kojoj ovom prilikom moram da uputim još jedno veliko hvala, jer mi je priredila nezaboravnih pet dana avanture. Sea star se održava u prelepom istarskom gradiću Umagu, bajkovitom kutku Jadrana, koji je, ako mene pitate najlepši na svetu. Tokom dana posebno zadovoljstvo predstavljaju šetnje starim gradom i šetalištem kraj mora, a zahvaljujući lepom vremenu već tada je moglo da se uživa u kupanju i sunčanju na malenim, intimnim plažama, ispijanju beskonačnih kafa i gustiranju izvrsnih morskih specijaliteta u nekom od brojnih romantičnih restorana, uz mnogo sunca i zvuk morskih talasa.

246 | jun


247


Putopis

248 | jun


249


Kako se približavalo veče, gradić bi se od smirene morske luke pretvarao u centar dobrog provoda i pozitivne energije u okviru koga su uz pirotehniku i impresivan light show nastupila neka od najvećih imena regionalne i svetske elektronske muzičke scene. Pored mnoštva bina koji su se mogli posetiti tokom dve festivalske večeri, najveća gužva je tradicionalno bila ispred glavne bine, gde je masa ljudi uživala uz hitove popularnih DJ-eva poput Robina Schulz-a, Paul Van Dyka, Ofenbach-a, Dimitri Vegasa i Like Mike-a, kao i čuvene grupe Hurts. Neverovatna energija strujala je publikom čitave noći. Masa ljudi je bez problema ostala da đuska do zore, a neki su i produžili na after parti koji je trajao do podneva na prelepoj plaži Stella Maris.

250 | jun


251


252 | jun


253


Nakon dvovečernjeg partijanja i umora koji nas je nemilosrdno sustigao, nismo bili spremni da se predamo. Bilo nam je žao da poslednji dan na moru provedemo spavajući. Zato smo iskoristili priliku da posetimo Rovinj, o kojem sam ranije slušala toliko reči hvale. I sve što sam čula je zaista istina, i više od toga, zaljubila sam se u grad na prvi pogled. Rovinj je jedno čarobno mesto u kome se more i nebo spajaju. Grad je pun skrivenih kutaka i pravi mali raj u kome možete uživati u umetninama lokalnog stanovništva, romantičnim šetnjama uskim uličicama ili jednostavno u pogledu na pučinu obasjanu mesečinom. Verujem da ne postoji osoba koju bi ovo mesto ostavilo ravnodušnim, zato ukoliko ga još niste upoznali, predlažem da to što pre promenite. Neće vas razočarati.

254 | jun


255


256 | jun


257


Putovanje su obeležila usputna svraćanja i obilazak gradova u regionu. U odlasku smo jedan dan proveli u Banjaluci i prvo, naravno, proverili verodostojnost priče o čuvenim gurmanlucima po kojima je bosanska kuhinja daleko poznata. Naši domaćini su nam priredili nezaboravan ugođaj upoznajući nas sa gradom uz priču o arhitekturi, parkovima i zelenim alejama, po kojima je grad između ostalog poznat. Veče smo dočekali uz mnogo smeha na obali reke Vrbas. Domaćini su nas tada uputili u kulturnu ponudu grada i ispričali nam sve o nezaboravnim muzičkim manifestacijama na otvorenom. Zainteresovani pričom, dali smo obećanje da ćemo se u Banjaluku vratiti uskoro kako bismo se uverili u navedeno. Po povratku za Beograd, pauzu od nekoliko sati za ručak napravili smo u Ljubljani među krošnjama, na obali, čini mi se nikada zelenije reke Ljubljanice. Uživali smo u pogledu na predivne mostove, ali i u obilasku zamka koji se može pohvaliti fantastičnim pogledom na Ljubljanu. Zaključak naše Sea star priče jeste da se retko šta može uporediti sa energijom koju donosi spontano putovanje obojeno dobrom muzikom i nasmejanom ekipom koja je spremna za avanturu. Mi smo spremni za novu avanturu, a vi?

258 | jun


259


260 | jun


261


Putopis

Ukusi Šri Lanke U potrazi za savrťenim obrokom Tekst i fotografije: Jelena Ranković @desiderata_traveller

262 | jun


O

tkrivanje

novih

uku-

sa, neobičnih jela nerazgovetnih imena, eg-

zotičnog voća uz probanje lokalnog pića i piva sastavni su deo svakog putovanja. Osim toga hrana ima tu osobinu da spaja ljude. Na najbolji mogući način. Sledi priča o tome šta možete pojesti i popiti u ovom delu sveta i šta sam videla i naučila u kuhinji jedne vešte domaćice


Bilo da su u pitanju domaći specijaliteti ili hrana koju sam probala u restoranima, sva jela na Šri Lanki su pravi praznik za čula. Možda ne toliko fotogenična i „instagramična”, ali dobar ukus svakako ne izostaje. Jela su sačinjena od svežih namirnica sa dosta aromatičnih, lokalnih začina. Ukusi su baš onakvi kakve možete očekivati od zemlje koja se nalazi okružena Indijom i zemljama jugoistočne Azije. Prava fuzija uticaja osvajača i trgovaca koji su ostavili svoj trag na ostrvu, vidljiva je na svakom tanjiru. Inače ovde se kaže da ne možeš potpuno uživati u hrani, njenom ukusu i teksturi ako je ne jedeš prstima. Kari na različite načine Osnovni sastojci većine nacionalnih jela su pirinač, kokosovo mleko i riba. Posebno mesto u ishrani zauzimaju začini poput karija u listu ili prahu, đumbira, kurkume, ljute papričice, bibera, cimeta, kardamoma, klinčića, vanile i limunove trave. Najčešća jela na meniju su kari sa povrćem, ribom, ili nekim mesom. Roti koji je nešto poput tortilje. Hoppers su kao palačinke od pirinčanog brašna i kokosovog mleka. String hoppers su tanki rezanci od pirinča. Kottu roti je iseckano povrće sa testom. Ostrvljani jedu dosta i dal što je neka 264 | jun


265


vrsta sočiva, kao i puno svežeg povrća i voća (banana, papaja, ananas, mango, durian, pešnfrut, džekfrut, rambutan…) Ukoliko ne planirate da jedete u restoranima ili kod lokalaca, možete i sami da kuvate jer vam je sve od namirnica na raspolaganju. Moderni supermarketi i ulične pijace su vrlo dobro opremljeni. U ribarskim mestima na tezgama možete videti najrazličitije vrste riba. I morskih i rečnih. Ako i ne kuvate, pijace su odlično mesto gde možete iskusiti pravi život jedne zemlje i upoznati najrazličitije karaktere. Ono što je lepo svi su nasmejani i vole da poziraju. Kuvanje kao porodični biznis Kada ste na Šri Lanki smešteni u kući, automatski dobijate i komšije. I to ne bilo kakve. Naše prve komšije koje su radile za vlasnika kuće i čistili po potrebi, bili su naše obezbeđenje, rešavali su nam sve nedoumice i što je najlepše kuvali nam kad god i šta god bismo se dogovorili. Da li postoji bolji način da probate lokalne specijalitete nego kada vam ih napravi iskusna domaćica? I ne samo to. Ja se uvek raznežim kada vidim zajedništvo majke i ćerke, i tu snagu žene da radeći ono što najbolje ume doprinese boljem životu svoje porodice. Ovo sam naj-

266 | jun


češće viđala u zemljama sa niskim životnim standardom koji navodi ljude da se snađu i rade pošteno ono u čemu su najveštiji. Za mene je jako važno da na svakom putovanju podržim lokano stanovništvo, kad god se ukaže prilika i kad to ima smisla. Komšinice, mama Gunawathi Wijethunga (žene uvek zadržavaju devojačko prezime) i ćerka Malika Tharangani, koja odlično govori engleski, bi svako jutro dolazile da nas pitaju želimo li da nam spreme nešto za jelo. Ukoliko kažemo da mi kuvamo ili idemo u restoran morale su tačno da znaju

267


šta ćemo spremati i gde ćemo jesti. Ako bi

mpir sa ljutom paprikom i različite salate.

dogovor bio da nam one pripremaju hra-

Mesto u kome smo mi odseli je ribarsko selo,

nu, onda bi u dogovoreno vreme dolazi-

pa meštani ne jedu piletinu ni drugo meso.

la čitava porodica noseći šerpice i činijice.

Jednog dana sam ih zamolila da dođem

Jednom prilikom kada je na ostrvu nestala

kod njih i gledam kako kuvaju. Kada sam

struja došao je i otac porodice sa improvi-

došla, sve namirnice su već bile spremne.

zovanom lampom od akumulatora i sijalice.

Poslužile su me čajem i bombonama. Anti

Ujutru bi žene ponovo navratile po sudove,

je vešto ćuteći kuvala, sa deda mraz kapom

novac i novi dogovor. Neretko su svraćale

na glavi kao pravi šef obuzeta nekim poseb-

kako bi nam ponosno pokazale šta je tata

nim budističkim mirom. Malika mi je priča-

ribar ulovio tog dana.

la sve ono što jednu dvadesetogodišnju devojku može da zanima, pokazivala mi je

Mala škola kuvanja

svoje haljine i slike iz foto albuma, govorila o tome kako su preživeli cunami, kao i o os-

Anti kako smo je mi prekrstili, nam je u-

talim članovima porodice, šire i uže familije.

glavnom pripremala riblji kari, dal, plavi pat-

Malika je malo pomagala mami, ali nije išlo

lidžan, papadam (testo prženo u ulju), kro-

baš glatko. Kroz smeh mi je rekla da je ona

268 | jun


269


razmažena, jer je najmlađa ćerka. Ono što mi je bilo vrlo zanimljivo je to da lokalci ne koriste noževe već sečivo koje je pričvršćeno za podlogu. Nemaju šporet već kuvaju na vatri. Šansa da zavirim u kuhinju dala mi je realističan portret života jedne porodice i kulinarske kulture ove zemlje. Uživala sam! Ako niste znali, najbolje žurke na celom svetu su uvek u kuhinji! Kolači u lišću i svečana večera Želeći da ih podržimo u njihovom malom biznisu, jednog dana smo porodici po- Bili su ukusni i veoma neobični! Poslednje mogli da napišu jelovnik na engleskom veče u selu Walawwatha dogovorili smo za neke buduće goste. U znak zahvalnosti se da nam naprave večeru, ali su nas ovog Anti je napravila kolače po nazivu helapa puta pozvali da mi dođemo kod njih. Maod kokosovog brašna u lišću u obliku srca. lika je rekla da ponesemo viljuške jer ih oni nemaju, ali smo ih mi naravno zaboravili. Zabrinuti kako će se turisti snaći doneli su nam činiju sa vodom za pranje i novine za brisanje ruku. Ono što je bio mnogo neobično jeste da su postavili tanjire samo za nas, a oni su posedali oko stola kao u pozorištu i samo nas gledali. Pošto je bilo malo neprijatno zamolila sam barem Maliku da sedne sa nama. U jednom trenutku su nam onako neobavezno provukli ideju da kupimo njihovo zemljište i tu napravimo hotel. Tata je čak isplanirao kako će podeliti te silne mili270 | jun


271


one. Hrana je bila zaista ukusna, a cela situ- kohol se ne prodaje na svakom ćošku, već acija nadrealna. Veče je završeno tako što samo u specijalizovanim prodavnicama je tata pravio pokretne senke na zidu. Ono ili ilegalnim mestima. Lion je nacionalno što je lepo i daleko realnije, Anti je kupila pivo. Toddy (4% alkohola) je blago fermenplin od novca koji je zaradila kuvajući za tisano piće, a pravi se od palminog cveta i nas i poželela je da nam se time pohva- jedno drvo može dnevno da proizvede 2l li. Veoma je dobar osećaj kada vidiš da si ovog napitka koji, kažu, najviše podseća nečijoj sreći doprineo barem malo.

na sirće. Prodaje se uglavnom ilegalno, a pije širom ostrva. Arrack (60-90% alkohola)

Lokalna pića

je tradicionalno piće na ostrvu i po ukusu je nešto između viskija i ruma. Ovo zlatno

Šri Lanka je jedan od najvećih izvozni- žuto piće se pravi od palminog sirupa. Teka čaja na svetu, pa je i očekivano da je oretski nije dozvoljeno kupovati alkohol u čaj nacionalno piće. Lokalci piju dva puta vreme punog meseca (poya), ali u praksi je dnevno cejlonski čaj, sa oznakama B.O.P. sve mnogo drugačije. i B.O.P.F. Kada je voda u pitanju, turistima se preporučuje flaširana. Kokos iz kojeg Koncept savršenog jela i pića je, tvrdio je se pije kokosova voda prodaju na svakom iskusni Entoni Bordejn, potpuno sumaćošku. Žuti kokos (King coconut) je slađi nut. Savršenstvo se baš kao i sreća nekai ukusniji od zelenog mladog ploda. Lo- ko neprimetno prikrade. I ako ga jednom kalci ga nazivaju prirodna apoteka. Ovo pronađemo, već je nestalo. prirodno energetsko piće, često korišćeno i u ajurvedi, kažu da je odlično protiv dehidratacije i mamurluka. Iako se na ostrvu ozbiljno neguje kultura ispijanja pića, al-

272 | jun


273


Putopis

Aman Moderan grad na pesku vremena

Tekst i fotografije: Ivana Aćimić �ivana_acimi}


P

rijateljsko srce Bliskog istoka, Hašemitska kraljevina Jordan, sija ispod plavog neba i žarkog sunca i na mene je ostavila utisak najveće male zemlje na svetu u kojoj se ništa ne čini dalekim, izuzev beskrajnog neba i zvezda, dok svaki stojeći kamen je svedočanstvo nekog perioda ljudske istorije, promene i bunta. Ova zemlja pamti mnogo duže nego ljudski um, dok su tihi svedoci toka vremena savijena stabla predivnih maslina koje prkosno odolevaju vremenu, suncu i pesku. Planine i pustinjske doline kojima i danas možemo da koračamo nalaze se na stranicama svetih knjiga i okružuju scene sa Mojsijem, Isusom ili Muhamedom. Fascinantno, zar ne? Putovanje u Jordan donosi neočekivane kontraste. To je putovanje ispunjeno drevnom istorijom i mesto gde prošlo vreme i buduće brišu sve razdaljine između sebe, a staro i novo, tradicionalno i moderno udaljeno je samo korak jedno od drugog. Moderni Jordan je zemlja ljudi raširenih ruku, gostoljubivih domaćina sa ljubaznim osmehom i otvorenim pozivom na druženje i razgovor uz šolju čaja. Gde god da idemo i putujemo naši doživljaji su obojeni onim što znamo i što očekujemo od našeg putovanja. Zaboravite na sve ono što mislite da znate i sva predubeđenja ostavite kod kuće jer ćete samo tako biti spremni da naučite mnogo toga i budete iznenađeni i očarani onim što možete doživeti. Da li sam vas dovoljno zaintrigirala da spakujete kofere i krenete sa mnom na put kroz Jordan?


Verujte mi na reč kada vam kažem da se niko kući neće vratiti ravnodušan. Ljudi su jako ljubazni, hrana je veoma ukusna, predeli su nestvarni, a Jordan jedna sigurna i bezbedna zemlja iako okružena „užarenim“ podnebljima. Pretpostavljam da ste pri pomenu Jordana prvo pomislili na grad misterija, čuvenu Petru! O da, stići ćemo i tamo ali prvo idemo u Aman, glavni grad kraljevine Jordan, tj. „beli“ grad izgrađen na sedam brda. Tu ćemo se smestiti i odatle početi naše putovanje. Najveću draž ovog putovanja čine ljudi i različita kultura sa kojom sam se polako upoznavala. Neke stvari su mi se odmah dopale poput rituala ispijanja čaja (u velikim količinama) budući da sam pasionirani ljubitelj ovog napitka, zatim i arapski slatkiši. Neki običaji su me iznenadili i šokirali, ali najsnažniji utisak svakako jesu ostavili ljudi koje sam tamo upoznala, sa kojima sam se družila i sprijateljila i koji su mi pokazali sasvim novi horizont i obogatili moj život sa mnogo divnih sećanja i novih stvari koje sam naučila. Imala sam priliku da vreme u Jordanu provedem sa divnom jordansko-srpskom porodicom i steknem uvid o životu u ovoj zemlji družeći se sa lokalnim stanovništvom i posmatrajući svoj boravak i putovanje iz perspektive turiste i lokalca koji prvi saznaje sve one male stvari koje ne pišu ni u jednom vodiču. Ljubaznost je uvek bila na prvom mestu. Aman je grad kontrasta u kome vas očekuje najlepši i najneočekivaniji sudar starog i novog. Drevne rimske ruševine, lavirinti suka i bazara, kafići sa arapskim specijalitetima, tradicionalnom arapskom kafom ili čajem, male radionice, vreva i gužva gradskog


života, kao i brdoviti pejzaži koji pozivaju putnike različitih interesovanja da istražuju i pronađu za sebe sakrivena blaga ovog grada. Bogata istorija Amana ogleda se kako u raznolikosti ljudi tako i arhitekture. Arhitektura ovog grada je neobična i iznenađujuća, a Aman je dom mnogobrojnim džamijama i crkvama, pa ćete tako i u središtu ultramodernog trgovačkog dela grada pronaći dokaze o njegovim drevnim korenima, muzeje i spomenike koji skiciraju sliku istorije regiona. Ja sam grad upoznavala polako i natenane, svaki put iz druge perspektive, dajući sebi priliku da ga sagledam iz što više uglova i da se svaki put iznenadim. Ono što mi je prvo privuklo pažnju jesu gužva, vreva ljudi i saobraćaja, buka, šarenilo, a zatim su se na to nadovezali i mirisi i ukusi začina i specijaliteta koje sam imala tu sreću da isprobavam svakodnevno. Većina objekata je izgrađena od lokalnog belog kamena po kome je grad nazvan belim gradom. U gradu možete naići na veliki broj murala oslikanih preko fasada zgrada, na šarene stepenice i na uličnu umetnost koja tradicionalnim delovima grada daje sasvim nov šarm. Kada sam u sred noći sletela na aerodrom i došla u svoj smeštaj, otišla sam sva zbunjena i umorna da probam da odmorim od dva leta (Beograd-Rim, Rim –Aman). Ujutru me je dočekao osmeh mojih domaćina i topla šolja čaja. Ono što se događa u okviru jedne porodice uvek uključuje sve njene članove od kojih svako uradi ponešto i tako zajednički doprinose atmosferi i or-


ganizaciji, tako da će već u pripremi doručka učestvovati svi ženski članovi porodice, glasno razgovarajući oko šporeta i smejući se. Tipičan arapski doručak podrazumeva da svi članovi porodice posedaju oko stola za kojim zajedno obeduju, pričaju i ispijaju čaj. Moj omiljeni doručak je podrazumevao humus, predivan namaz od leblebija i paste od susama i arapsku turšiju, sirijski sir, falafel, masline, najukusniji tanki hleb hobes (u povratku sam jedva odolela da ne ponesem hobes sa sobom nazad u Beograd) i jelo od malog plavog patlidžana sa začinima (makdous). Moj prvi susret sa gradom je bio obilazak kvarta u kome sam stanovala i poseta radnjama sa tradicionalnom i svečanom garderobom, odnosno nošnjom, jer ih je bilo na svakom koraku zato što se nošnja nosi u svim svečanim prilikama poput venčanja, proslava i drugih bitnih događaja. Prodaje se svuda i apsolutno je čarobna, divnih boja, sa vezom i ukrasima i morate makar da ih isprobate, a verujem da ćete neku sa velikim zadovoljstvom i kupiti i nositi. Takođe, širokom izboru haljina, kaftana i ogrtača svih boja teško je odoleti. Prilikom tog prvog upoznavanja sa gradom, dobila sam na poklon u poslastičari knafe (kanafah) i zauvek ostala zaljubljena u ovaj palestinski dezert, koji po predanju potiče iz grada Nablusa i koji je vrlo rasprostranjen u arapskom svetu, a to je slatkiš napravljen od posebne vrste sira prelivenog sirupom na bazi šećera ili meda i naseckanim pistacijama odozgo. Shvatila sam i da je grad mnogo veći nego što sam ga prvobitno zamišljala i da se ne može obići isključivo pešice pa sam naučila da se cenjkam sa taksistima i koristim ovaj vid prevoza do željenih tačaka grada. Cenjkanje je obavezno u svim tradi-


cionalnim radnjama i zabavno je jednako kao i traženje unikatnih suvenira, zavirivanje u antikvarnice ili oblačenje nošnje, kaftana i ešarpi uz nezaobilazne posete pijaci gde ćete videti svu raznolikost lokalnog voća i povrća i upoznati lokalno stanovništvo. Tamo možete isprobati neke neobične sorte kojih kod nas nema, kao što su recimo eskadinije koje sliče našim kajsijama, ali su sočnije. Stari centar Amana, samo srce grada (AlBalad) je deo grada koji morate obići. To je mesto gde ćete osetiti sam puls grada i njegovu vibrirajuću energiju dok budete šetali isprepletanim uličicama. Nalazi se smešten u podnožju brojnih brda, koja služe kao referentne tačke za različite okruge, a na najvišem od njih smeštena je i Amanska Citadela. Nekadašnja tvrđava je okružena zidom dugačkim 1700 metara koji je kroz različite istorijske epohe obnavljan i rekonstruisan. Ovde ima puno toga da se vidi, ali najzanimljivije znamenitosti su Herkulesov hram i palata Umajada kao i muzej i ostaci lavirinta. U podnožju dva ogromna stuba koji su ostaci Herkulesovog svetilišta nalaze se i dve šake koje proviruju iz zemlje kao podsetnik na snagu ovog mitološkog junaka. Odatle se pruža i neverovatan pogled na centar grada i njegovu arhitekturu. U ovom delu grada nalaze se najšareniji bazari i male radnje sa domaćom radinošću, prodavnice začina, mali tradicionalni kafići, pekare i poslastičare i naravno nezaobilazna džamija kralja Huseina (King Hussein Mosque), jedna od najstarijih u zemlji. Prepoznatljiva je po svojim nežno roze i belim kamenim fasadama iza kojih se u unutra-


šnjosti kriju prelepi mozaici. Nakon što provedete neko vreme diveći se ovoj velelepnoj građevini islamske arhitekture, možete mirno da nastavite da lutate u bilo kom pravcu jer koji god put da odaberete od ove džamije izbijate u neku ulicu suka. U blizini se nalazi i ulica sa šarenim kišobranima i stepenicama gde možete da se fotografišete ili malo odmorite posmatrajući ljude i analizirajući utiske. Sok od guave je odličan izbor za ovakve situacije, ukusan je i osvežava. Nakon predaha nastavljamo lutanje starim delom Amana sve do najveće građevine - Rimskog teatra. Ovo veličanstveno, obnovljeno pozorište je ostatak rimske imperije i predstavlja najpopularniju tačku obilaska za sve turiste. Sama pozornica se oslanja na severnu stranu brda i ima kapacitet od 6 000 mesta, a tu se danas često organizuju folklorne igre koje možete posmatrati sa sedišta. Najlepša svetlost za fotografisanje je ujutru, ali je zato pogled na grad sa pozornice najlepši u vreme zalaska sunca. Tu možete posmatrati lokalne umetnike i uživati u zvucima njihove svirke. Ukoliko ste dovoljno hrabri i izdržljivi možete se popeti na sam vrh pozornice ili otići u muzej i razgledati nošnje, ukrase, posuđe, šta god da odaberete nećete pogrešiti. Nezaobilazna stanica prilikom obilaska Amana je i Jordanski muzej koji se nalazi u blizini Gradske kuće i smatra se jednim od najboljih na Bliskom istoku. Smešten je u velikoj modernoj zgradi, a lepo urađeni prikazi i eksponati će vas voditi od prvih naseobina do modernog doba.


Aman ima toliko toga da ponudi da ćete i bez ikakvog plana, samo lutajući ulicama pronaći mesta koja će vas očarati, gde ćete odmoriti uz neki osvežavajući napitak ili isprobati nešto od hrane i slatkiša kojima se teško može odoleti. Najbolji savet koji vam mogu dati pošto smo posetili najzanimljivije tačke iz svakog turističkog vodiča jeste da pratite svoj osećaj i nećete pogrešiti. Opustite se i uživajte. Kada planirate dan, vodite računa o tome da je Jordan islamska država i da je petak sveti dan, zbog čega neke radnje neće raditi. Osim toga u Amanu treba povesti računa i o primerenom odevanju. Videćete puno lepo obučenih ljudi, bilo da se oblače tradicionalno ili moderno. Kvartovi se razlikuju po arhitekturi i finansijskoj situiranosti njihovih stanovnika, a tradicionalno najzanimljiviji i najšarmantniji jesu oni koji su bučni, puni ljudi i šarenila. Grad Aman je podeljen na prosperitetni i razvijeni zapadni Aman i istočni Aman gde ćete pronaći delove u kojima živi radnička klasa i tradicionalna jordanska kultura. Moderni deo grada najbolje predstavljaju Amanski Bulevar, Hotel Amanska Rotana i Abdali Mall u kome možete provesti vreme obilazeći radnje popularnih svetskih brendova i uživati u modernoj arhitekturi. Kada govorimo o hedonizmu, moja preporuka je kafić „Hanin“ i arapska pica, kao i specijalitet kuće - torta od urme. Šetajući Bulevarom naići ćete na bezbroj modernih kafića i restorana, ali i na interesantne umetničke i tematske postavke koji ovu ulicu čine prepoznatljivom i svaki put drugačijom.


Aman je idealna destinacija za putovanje bez obzira na to da li ste ljubitelji islamske arhitekture, istorije, arheoloških nalazišta. Idealan je i ako želite da plešete uz neke od najboljih DJ-eva ili jednostavno zaronite u carstvo gastronomije i zaboravite da ste prethodnih godinu dana naporno vežbali u teretani, jer gastronomskoj ponudi ove čudesne zemlje se ne može odoleti. Za čim god da tragate, verujem da ćete ovde to i pronaći. Uz široki osmeh i ljubaznost ljudi koji tu žive. Priča o Amanu ne bi bila potpuna bez priče o njihovim običajima. Vrlo često bih ostajala ushićena, zapanjena ili iznenađena, različitošću i slojevitošću ove kulture. Imala sam priliku da prisustvujem rođendanima, devojačkoj večeri, tradicionalnoj arapskoj svadbi i porodičnim okupljanjima. Aman i Jordan pre svega čine ljudi i oni su najveće bogatstvo koje možete ovde pronaći. Ovde pravimo mali predah i sumiramo utiske, da bismo već u narednom broju nastavili uzbudljivo putovanje Jordanom.


pratite nas plezirmagazin.com plezirmagazin.net

Plezir magazin JUN 2018 #57  
Plezir magazin JUN 2018 #57  
Advertisement