kratko jer je na vrata do{ao To{o i rekao da iza|emo, jer ho}e da nas vodi u Bratunac. Rasporedili smo se u ~etiri auta. Auto u kojem sam ja bila vozio je neki ~ovjek iz Srebrenice. Imena mu ne znam, bio je pro}elav, ni‘eg rasta. ^ula sam da je radio na Radio Srebrenici. Pri prolasku kroz Sase morali smo sageti glave jer su se na{i pratioci bojali da neko ne}e pucati na auto. Do{li smo u vojnu policiju u Bratunac, gdje smo ostali tri dana. Poslije su nas prebacili u jednu zgradu pored igrali{ta u Bratuncu, a zatim nazad u napu{tenu ku}u pored vojne policije. Proveli smo tako jo{ pet dana. U me|uvremenu, To{o je odveo Gordanu i njenu djecu za Beograd. 19. juna do{ao je komadant vojne policije da uzme od nas izjave o zbivanjima u logoru u Sasama. Morale smo kazati da je bilo sve u redu i da se ni{ta ru‘no nije desilo. Istog dana smo kamionom preba~ene u Srbiju. Trebale smo i}i za Valjevo. U 11 sati uve~e stigli smo u Loznicu, pred sportski centar “Lagator” gdje su bile smje{tene srpske izbjeglice. Re~eno nam je da moramo uzeti srpska imena, {to smo i uradile. Tako sam se ja zvala Tanja. Tu sam provela 45 dana. Jedan ~etnik, zvani Svileni, odveo je Nr. O i Nd. O u Svetozarevo, odakle je i sam bio. Javile su nam se telefonom iz neke kafane nakon tri dana. U Loznici sam upoznala sada{njeg mu‘a tako|e prognanika iz mjesta [epak. Oti{li smo poslije u Suboticu, pa u Ma|arsku, a poslije tri mjeseca do{li smo u Tuzlu, gdje i danas ‘ivimo”.
Je li pravda dosti`na
135