Vahid Karavelic - Opsada i odbrana Sarajeva

Page 1

http://www.plbih.org


Biografija Ja sam štabni oficir Armije Bosne i Hercegovine. Trenutno sam general-major i načelnik za planiranje i operacije, što je funkcija na kojoj sam od septembra 1995. Počeo sam vojnu karijeru 1975. kada sam pohađao vojnu akademiju u Beogradu. Završio sam akademiju kao oficir 1979. i raspoređen sam u centar za obuku uBileći do 1982. Tada sam prekomandovan u Pivku u Sloveniji od 1982. do 1985. i u Ljubljanu od 1985. do 1991., gdje sam prvo bio zamjenik komandanta do 1988. i onda od 1988. do 1991. komandant motorizovanog bataljona. U decembru 1991. bio sam kapetan I klase i trebalo je da budem unaprijeđen u čin majora, kada sam dezertirao iz JN A. U ljeto 1991. izbio je rat u Sloveniji dok sam bio raspoređen u Ljubljani. Upravo sam primio u svoj bataljon novu grupu od 700 regruta koji su bili nenaoružani i neobučeni. Moj komandant brigade u to vrijeme bio je pukovnik Tomislav Šipčić, a jedan od mojih zamjenika u mom bataljonu bio je Vinko Pandurević, koji je kasnije postao bliski saradnik Ratka Mladića. Kada su počela neprijateljstva u Ljubljani, Teritorijalna odbrana Slovenije opkolila je našu kasarnu. Šipčić je naredio da se postavi minobacač i uperi na Cankarjev dom, glavni politički objekat u centru grada. Takođe je naredio komandantu bataljonskog diviziona da postavi 17 haubica, uperenih u istu zgradu i na centar grada. Kada je slovenačka TO prekinula dovod električne struje i vode našoj kasarni, Šipčić je zaprijetio da će granatirati centar grada ako se dovod ponovo ne uspostavi. Šipčić je naredio i da se oko kasarne postave mine, i u jednom trenutku se sukobio sa mnom zbog toga što nisam izvršio taj zadatak. U tom trenutku ja uopšte nisam znao za takvo naređenje, i u raspravi o tom naređenju smo se veoma raspalili. Pokazalo se da je naređenje dato Pandureviću, koji je navodno trebalo da mi ga prenese, ali Pandurević to nije učinio. Međutim, mine su postavljene oko kasarne i Šipčić je naredio da niko ne smije napuštati kasarnu. Naredio je da treba pucati na svakoga ko pokuša da izađe. I uprkos tome, mnogi od novih regruta su odlučili da dezertiraju iz kasarne, rizikujući bijeg kroz minsko polje noću radije nego da se bore protiv svojih bivših zemljaka. Kada se JNA povukla iz Slovenije, otišao sam sa brigadom u Zenicu 20. augusta 1991. Dok sam bio u Zenici, sredinom oktobra 1991., odlučio sam da obavim inspekciju magazina rezervnog oružja bataljona. Pozvao sam svog oficira za logistiku, Đorđa Šarenca, ali kada smo otvorili magazin, on je bio prazan. Zahtijevao sam objašnjenje od Šarenca, koji mi je rekao da su oružje i municija prebačeni u Vukovar. Rekao mi je da je dobio naređenje od komandanta brigade i da su "zaboravili" da mi kažu. Kasnije sam, međutim, ustanovio da su ovo oružje i municija bili podijeljeni srpskim selima oko Zenice. Saznao sam ovo iz medijskih izvještaja novinara koji su razgovarali s ljudima koji su živjeli u ili blizu tih sela. 20. oktobra 1991., komandant korpusa, general Đurđevac, naredio mi je da prebacim svoj bataljon u Tuzlu. Po dolasku u Tuzlu, moj novi komandant brigade bio je pukovnik Mile Dubajić. Jednog jutra, otkrio sam da je jedna od mojih motorizovanih jedinica, kojom je komandovao Rajko Kaurin, preko noći premještena bez mog znanja. Ustanovio sam daje pukovnik Dubajić naredio da ta jedinica preuzme i kontroliše republička skladišta goriva blizu aerodroma. Kada sam tražio objašnjenje od Dubajića, on mi je rekao da nije htio noću da me uznemirava i da je sam naredio premještaj. Jedne noći, tokom prve polovine novembra 1991., velika kolona motornih vozila ušla je u kompleks kasarne JNA "Husinska buna" u Tuzli. To je bila kolona kamiona, ljudi i oklopnih vozila, veličine bataljona na putu iz Srbije za Knin. Zaustavili su se u Tuzli preko noći da se odmore. Primijetio sam da mnogi vojnici u ovoj koloni nemaju nikakve oznake JNA na uniformama. Umjesto toga, nosili su četničke kokarde. Ovi vojnici su više puta nasumice pucali u vazduh u logoru, trošeći velike količine municije. Sljedećeg jutra, kad su odlazili u koloni, ponovo su više puta i nasumice pucali u zrak, ali pucali su i na džamije i islamske objekte kad su prolazili pored njih. Ostao sam u Tuzli do kraja decembra 1991. Svi ti događaji su me mučili mjesecima i bilo mi je očito da će Bosna biti napadnuta i da za oficire ne-Srbe neće biti mjesta u JN A. Napisao sam pismo u kom sam tražio da mi se dopusti da napustim JNA, ali Beograd nije odobrio moj zahtjev. U tom trenutku, odlučio sam da odem samovoljno. Znao sam da ne mogu biti dio JNA kada ona napadne Bosnu, a svi znakovi su pokazivali da je to neizbježno. 15. januara 1992. izdat je nalog za moje hapšenje, zbog dezertiranja, i upućen u Visoko, opštinu gdje sam rođen.

http://www.plbih.org


Po izlasku iz JNA, stupio sam u Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Ideja o ligi nastala je na skupu nekoliko stotina političara i članova SDA, koje je predvodio predsjednik Izetbegović, u junu 1991. Ideja je bila da se stanovništvo organizuje da se brani u slučaju napada. Trebalo je nekoliko mjeseci da se ova ideja sprovede, i Patriotska liga u sjeveroistočnoj Bosni nije formirana do ll. Novembra 1991. Kada sam napustio JNA postavljen sam za komandanta Patriotske lige za sjeveroistočnu Bosnu. Zadatak pripremanja stanovništva nije bio samo da se oružje nabavi, jer ga je bilo veoma malo i teško nabaviti. Glavna prepreka u pripremama za odbranu bila je u uvjeravanju Bosanaca da oni moraju da se odupru agresiji koja se vrši nad nama. Veliki postotak stanovništva nije vjerovao da će rat zahvatiti Bosnu. Postojao je i problem s nekim lokalnim političarima u sjeveroistočnoj Bosni, od kojih su neki željeli da sjeveroistočna Bosna bude odvojena od nezavisne Bosne i Hercegovine. Čak i kada je napadnuta Bijeljina 1. aprila 1992., većina ljudi u Bosni nije htjela vjerovati da će stvari eskalirati i da će Srbi izvršiti agresiju na ostatak zemlje. Tokom prvog mjeseca borbi, u Bijeljini i Zvorniku, ostatak Bosne je spavao. 8. aprila 1992., Patriotska liga je pretvorena u Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine. 14. aprila 1992., imenovan sam za komandanta Regionalnog štaba Teritorijalne odbrane, sa sjedištem u Tuzli, naređenjem koje su potpisali predsjednik Izetbegović, ministar odbrane Jerko Doko i Hasan Efendić, prvi komandant Republičkog štaba Teritorijalne odbrane. Bio sam aktivan u odbrani ovog područja, koje su napadali JNA i srpske snage, ali 27. aprila 1992. predsjednik opštine Živinice, Osmo Fočaković, pozvao me je na sastanak da razgovaramo o situaciji. Otišao sam do njegove kancelarije u zgradi opštine u Živinicama s povjerenjem, ali kada sam stigao uhapsili su me vojnici JNA pod komandom majora Pračara. Helikopterom su me prebacili u Beograd i poslali u zatvor u Sremskoj Mitrovici. Držali su me tamo petnaest dana, mučili i ispitivali, i osudili na strijeljanje. 13. maja 1992. pod stražom sam prebačen iz Beograda na Pale, a onda razmijenjen za dvojicu oficira JNA, Šuputa i Beloševića, koji su zarobljeni u Sarajevu. Nakon razmjene, preuzeo sam dužnost operativnog oficira u Republičkom štabu Teritorijalne odbrane. U to vrijeme, komandant je bio Hasan Efendić, ali je nakon petnaest dana komandu preuzeo Sefer Halilović. Početkom juna 1992., Armija Bosne i Hercegovine je zvanično formirana i obuhvatila je sve postojeće obrambene strukture i ljudstvo na teritoriji Bosne i Hercegovine. l. septembra 1992., postavljen sam za zamjenika komandanta novostvorenog I korpusa Armije Bosne i Hercegovine. Komandant je u to vrijeme bio general Mustafa Hajrulahović. Ostao sam zamjenik komandanta do kraja juna 1993., kada je general Hajrulahović premješten u Glavni štab, a ja sam postao komandant I korpusa. Ostao sam na tom položaju do septembra 1995., kada sam premješten u Glavni štab i kada sam preuzeo dužnosti koje i sada obavljam.

Počeci Patriotske lige Ideja o Patriotskoj ligi uobličena je na sastanku Alije IZETBEGOVIĆA i njegovih kolega političara 10. juna 1991. Uslijedilo je još nekoliko sastanaka dok formiranje Patriotske lige nije postalo stvarnost ll. novembra 1991. u sjeveroistočnoj Bosni. Ja sam stupio u Patriotsku ligu nakon dezertiranja iz JNA.

Pripreme za rat Srbi su odvukli mnogo oružja i mnogo municije, a prvo što smo morali učiniti bilo je da uvjerimo Bosance da će morati da se bore. Morali su postati svjesni da će biti neophodno boriti se. Drugo, bilo je potrebno stvoriti ekonomsku i industrijsku osnovicu da bismo bili spremni da se branimo. Na nesreću, većina Bosanaca je mislila da do rata neće doći. Tokom vremena koje sam proveo u JNA mogao sam vidjeti neke namjere Srba i meni se činilo da je rat u Bosni neizbježan. Pošto sam bio komandant motorizovanog bataljona, znao sam koju vrstu naoružanja ima JNA. Najveći dio stanovništva Bosne bio je uplašen jer su znali da JNA ima toliko oružja. Patriotsku ligu Zvornika činilo je svega sedam stotina ljudi koji su bili operativni. To je bilo od 10.000 Bosanaca stanovnika Zvornika. Kada smo napadnuti, pokušali smo da se branimo, ali smo bili odbačeni

http://www.plbih.org


iz Zvornika na Kula Grad, gdje smo se održali samo tri sedmice. Onda su u Zvornik ušle Arkanove trupe, i očistile ga od ne-Srba. Mnogi ne-Srbi su zarobljeni, zatvoreni, mučeni, a oko četiri stotine je ubijeno samo za jedan dan u Karakaju. Većina nesrpskih kuća je opljačkana i spaljena. Moje uvjerenje i teza je, da srpski napadači nisu koristili takvu brutalnu taktiku, da su se zadovoljili samo time da osvoje teritoriju i da nisu dirali civile, mi ne bismo uopšte mogli da organizujemo odbranu. Stanovništvo prosto nije htjelo da vjeruje da će morati da se bori, čak i da brani svoje domove, sve dok Srbi nisu tako brutalno pokazali da ćemo, ako se ne budemo branili, biti pobijeni u svojim domovima.

Formiranje I korpusa Patriotska liga bila je embrion I korpusa. Mustafa HAJRULAHOVIĆ postao je komandant Regionalnog štaba TO za region Sarajeva. To je bila mješavina Patriotske lige i jedinica Teritorijalne odbrane. 8. aprila 1992. naređenjem Predsjedništva BiH, stvorena je Teritorijalna odbrana, a Patriotska liga je postala dio Teritorijalne odbrane. U izvjesnom smislu, nakon tog datuma Patriotska liga više nije postojala. TO je isprva funkcionisala sa izvjesnim teškoćama, pošto mnogih pripadnika nije bilo tu da se bore. N ajveći broj bosanskih Srba je prešao na drugu stranu, a oni su bili na komandnim i rukovodećim položajima u staroj organizaciji Teritorijalne odbrane. Mjesec i po kasnije TO je postala Armija Bosne i Hercegovine. Zbog napada srpskih snaga na Sarajevo, u gradu i oko njega su izbile teške borbe, i tokom ovog perioda mnoge male jedinice djelovale su pod komandom Regionalnog štaba. Do augusta 1992. izdato je naređenje da se u Sarajevu formira korpus i 1. septembra 1992. jedinice su formirane u brigade i stvoren je korpus. Moj zadatak je bio da formiram ove jedinice u brigade, pošto sam bio zamjenik komandanta HAJRULAHOVIĆA. Načelnik štaba bio je Enver HAĐIHASANOVIĆ. Tokom septembra i oktobra 1992., Štab korpusa se nalazio u restoranu "Holiday" preko puta od Fabrike "Astra" na Čengić Vili, a kasnije je premješten u ulicu Danijela Ozme u centru grada. Korpus je funkcionisao po brigadnom sistemu do sredine 1993.

Formiranje operativnih grupa Od sredine 1993. korpus je organizovan u tri operativne grupe OG Sarajevo - sa bazom u Sarajevu OG Tarčin - koja je obuhvatala Trnovo, Fojnicu i Kiseljak iTarčin OG Visoko - koja je obuhvatala područje od Visokog do Olova. Kasnije krajem 1994. ove grupe su postale divizije: 12. divizija od sarajevske Operativne grupe, 14. divizija od Operativne grupe Tarčin i 16. divizija od Operativne grupe Visoko, koja je premještena u Vareš.

Doktrina korpusa Doktrina i formacija korpusa bila je uglavnom zasnovana na priručnicima i principima JNA. Međutim, kasnije su uvođene promjene koje su bile više u skladu za zapadnom doktrinom. U najvećoj mjeri obuka se zasnivala na doktrini JNA pošto je nju poznavala većina oficira. U korpusu je bilo Srba i Hrvata oficira, kao i Bošnjaka. Naprimjer, pomoćnik komandanta za moral bio je Rajko MIHAJLOVIĆ, Srbin, pomoćnik komandanta za pravne poslove bio je Zlatko PETROVIĆ, Srbin, pomoćnik komandanta za artiljeriju bio je Hrvat, po imenu Grbovac. Oko 6-7% ljudstva korpusa bili su Srbi, a oko 3% Hrvati.

Formulisanje političke i vojne strategije Političke odluke bile su osnova za sve vojne direktive. Donijela bi se politička odluka i prenosila Glavnom štabu Armije. Ovo bi se onda prenosilo štabovima korpusa gdje se odluka realizovala i provodila. Doktrina je načelno bila u skladu sa priručnicima JNA i obuhvatala je sve nacionalnosti. Uvijek je postojala dobra komunikacija između političara i vojske. Donošene su političke odluke, vojska ih je prihvatala i sprovodila. Ovo je važilo u cijeloj BiH pod kontrolom Republike. 1992. ispočetka je bilo nekih manjih teškoća, ali one su uskoro prevaziđene. Ima mnogo primjera bliske interakcije između

http://www.plbih.org


političkih odluka i vojnih akcija. Jedna takva odnosi se na teškoće sa 10. brdskom i 9. motorizovanom brigadom. Ovaj problem počeo je u proljeće 1993. i mi smo nastojali da taj problem riješimo nakon što sam ja preuzeo mjesto komandanta korpusa. Te brigade je postalo nemoguće kontrolisati i bilo je potrebno preduzet akciju da ih se vrati pod kontrolu korpusa. Međutim, prije nego što je takva akcija mogla biti izvedena, bila je potrebna politička odluka. Čim je donesena ova politička odluka, za šta je trebalo oko dva mjeseca, mogao sam preduzeti vojnu akciju da vratim ove jedinice pod kontrolu korpusa. Neki pojedinci su poginuli u ovoj akciji, ali to je bilo neophodno da se brigade stave pod kontrolu. Bez političke odluke ne bih preduzeo vojnu akciju. Na nivou komandanta korpusa nisam vidio nikakvog sukoba između nosilaca vojnog i političkog odlučivanja. Ako je bilo ikakvog sukoba, onda je do ovoga dolazilo na nivou Generalštaba Armije - ali ja tome nisam bio svjedok. Po pitanju odbrane dijelova Sarajeva za koje se činilo da su vojnički neodrživi – bilo je potrebno očuvati svaki metar. Sav teren je u Sarajevu bio od vitalne važnosti, pošto nismo imalo dovoljno prostora za manevar. Svaki kvadratni metar se morao braniti bez obzira na to kakvu vojnu teškoću to predstavljalo. Primjer je bio odbrana veoma strme padine, oko 200 m ispod srpskih položaja na Trebeviću, gdje je neprijatelj mogao u buradima kotrljati eksploziv niz brdo.

Obrambena taktika u Sarajevu Naša obrambena taktika stoga je morala da zaštiti branitelje tako što smo se ukopavali što je dublje moguće. Stvorili smo dvije linije odbrane, sa dva rova oko cijelog perimetra. Ove linije kopane su do dubine od dva metra, a obuhvatale su i duboka skloništa i spavaonice. Inžinjerijska podrška bila je vitalni faktor odbrane. U nekim područjima odbrani je dodavana i treća linija. To nije bila linija u bukvainom smislu riječi, već niz uporišta koja su se mogla braniti u slučaju proboja. Brigade su držale jedan bataljon na liniji fronta, jedan bataljon u rezervi, a treći bataljon se odmarao. Onda su se smjenjivali, obično svake sedmice. Iako je ovo bio opšti princip, bilo je nekih izuzetaka. Ako bi linija bila probijena, komandant brigade bio vršio kontranapad da povrati liniju. I korpus je u rezervi držao manevarsku brigadu, koja nije držala vlastitu zonu odgovornosti, već je bila na raspolaganju za kontranapade prema potrebi. I te brigade su rotirane. Manevarske brigade su držane u visokom stepenu pripravnosti, tako da su se mogle slati na front brzo, prema potrebi. Veoma teško bilo je braniti područja kao što je brdo Žuč zbog izloženosti koncentrisanoj artiljerijskoj vatri sa mnogo strana. UNPROFOR je jednog aprilskog dana 1993. izbrojao da je na području od 500 m2 palo preko 11.000 projektila. To je bila koncentracija vatre koja se uvijek mogla ostvariti na odabrana područja. Civili su koristili skloništa u podrumima zgrada, i to je mnogima omogućilo da prežive.

Naoružanje u I korpusu Glavno naoružanje koje je imao I korpus bile su puške, mitraljezi i minobacači. Razne brigade imale su pod svojom komandom minobacače od 60 mm, 82 mm i 120 mm, a u gradu je bio i jedan raketni bacač "Oganj", ali za njega nije bilo raketa, pa nije nikad korišten. N ajveći dio korpusne artiljerije nalazio se van grada, ali imali smo jedan funkcionalan i jedan nefunkcionalan tenk u Sarajevu. Tokom rata počeli smo proizvoditi vlastite minobacače, i naša vojska je rezala cjevaste metalne saobraćajne znakove i cjevastu ogradu da ih koristimo u proizvodnji minobacača i granata. Veoma je teško procijeniti broj oružja koje smo imali da naoružamo novoformiranu Armiju u i neposredno oko Sarajeva, od kojih je formiran I korpus. Moja gruba procjena je da je isprva, računajući lovačke puške, lične pištolje i zarobljene puške, naoružano bilo nekih petnaest posto našeg ljudstva. Do kraja prve polovine 1993. manje od jedne trećine ljudstva u I korpusu imalo je oružje. Ovo oružje uvijek je držano na liniji fronta i predavalo se se od jednog vojnika drugom prilikom smjene. Većina teškog oružja, uključujući minobacače koje smo imali u gradu, bila je zarobljena iz vojnih kasarni kada se JNA povukla iz grada i zarobljena od srpskih snaga u borbi.

http://www.plbih.org


Struktura Štaba korpusa Veličina Štaba korpusa tokom ovog perioda je varirala, ali on se sastojao od oko 150 ljudi. Bilo je potrebno imati toliki štab pošto je korpus 1993. imao oko 70.000 ljudi, od čega 40.000 vojnika unutar i 30.000 vojnika van grada. Veličina štaba se mijenjala kako su dolazile smjene za one koji su ginuli. Tokom mog vremena na mjestu komandanta korpusa štab je bio u ulici Danijela Ozme 7. Zgrada je imala dobra skloništa u podrumu, a moj ured je bio na prvom spratu. Cijeli korpusni štab mogao je raditi u toj zgradi. Štab korpusa bio je organizovan u skladu sa doktrinom JNA. Komandant korpusa imao je zamjenika koji je pratio njegove aktivnosti i preuzimao njegove dužnosti kad je ovaj bio odsutan. Zamjenik komandanta nije mogao izdavati direktna naređenja ako nije imao konkretno odobrenje komandanta korpusa. Postojao je i načelnik štaba koji je bio odgovoran za rad štabnih oficira. Pet glavnih štabnih oficira bilo je odgovorno direktno komandantu korpusa, i njih su zvali pomoćnicima komandanta. Oni su pokrivali oblasti morala, pravnih poslova, logistike, finansija i obavještajnog rada. Ovo je u skladu sa doktrinom JNA, a ovakva struktura je postojala i u višim i nižim formacijama, na nivou Armije, brigade i operativne grupe.

Dnevne aktivnosti u Štabu korpusa Štab korpusa je radio 24 sata dnevno, svakog dana. Radio je u smjenama. Uvijek su u štabu bili šef smjene i štabni oficiri koji su predstavljali pet glavnih štapskih funkcija. Oficiri na smjeni nisu napuštali štab. Kada nije u toku bila nikakva velika niti borbena operacija, Štab korpusa je radio na slijedeći način u tipične dane: Komandant korpusa održao bi sastanak u 08:00 u operativnoj sobi. Tu bi bili svi pomoćnici komandanta, a vođa dežurnog tima bi održao informisanje. Ovo informisanje obuhvatilo bi aktivnosti u prethodnom periodu (24 sata). Svi bi slušali i zatim raspravljali o problemima do kojih je došlo, predlagali rješenja za rješavanje problema, a onda bi komandant izdavao naređenja prema potrebi. Tokom borbenih aktivnosti, načelnik Štaba bi predlagao zadatke za taj dan. Svaki štabni oficir bi onda radio na dodijeljenim zadacima. U 20:00 održavao se drugi sastanak. Međutim, ovom sastanku prisustvovali su samo komandant i njegovi pomoćnici i šef dežurnog tima. Pomoćnici komandanta primili bi informacije od svog osoblja prije glavnog sastanka. Oni bi onda u sižeima upoznali komandanta sa najnovijim informacijama. Po potrebi, mogla su se izdati nova naređenja za noćne aktivnosti. Ako je prisustvovao zamjenik umjesto komandanta korpusa, onda je on komandovao. Ako je komandant korpusa bio u Sarajevu, onda je zamjenik bio vani, i obratno.

Aktivnost Štaba korpusa tokom operacija Tokom operacija korpusa ili borbenih aktivnosti neprijatelja, bio bi uspostavljen poseban tim sa vođom iz svake od pet štapskih funkcija. Ovaj tim bi radio na toj operaciji, upravljao njome i nastavljao rad dok operacija traje, dok se ne okonča. Komunikacije između štapskog osoblja i jedinica na terenu bile su veoma dobre. Gdje god da je bio komandant korpusa, on je mogao uspostaviti vezu sa štabom, čak i ako bi trebalo 24 sata da se fizički vrati u Sarajevo. Kad god su zamjenik komandanta ili komandant korpusa bili van Sarajeva, prisustvovali su sastancima operativnih grupa ili divizija na lokacijama koje su obilazili.

Procedura izvještavanja Komandant korpusa uvijek je bio u vezi sa komandantom Glavnog štaba i sa komandantima na podređenom nivou. Pošto je štabna struktura na svim nivoima, od Armije preko korpusa i divizija do brigada bila ista, pomoćnici komandanta korpusa bili su u vezi i u stalnoj saradnji sa svojim kolegama na drugim nivoima. Komandant korpusa i osoblje Štaba korpusa mogli su održavati vezu i uz i niz komandni lanac korištenjem ovog sistema komandovanja. Procedura izvještavanja bila je formalizovana tako da su izvještaji sadržavali dosljedne informacije, koje su se u standardnom formatu mogle prenositi uz i niz komandni lanac.

http://www.plbih.org


Načelnik Štaba i zamjenik komandanta korpusa Tokom rata uloge zamjenika komandanta korpusa i načelnika Štaba nisu odgovarale doktrini JNA. Bilo je previše posla za ovu funkciju da bi je mogao držati jedan čovjek. Zato je ona podijeljena na dvije funkcije. 1992. u I korpusu ovo su bile dvije odvojene funkcije. Do 1994. ovo je postalo problem, pošto po propisima nije bilo jasno na kome leži odgovornost za određene akcije, kada su podijeljene između dvojice ljudi. U drugoj polovini 1994., nisam siguran u tačan datum, poslovi načelnika Štaba i zamjenika komandanta su kombinovani na mjesto načelnika Štaba, a mjesto zamjenika komandanta je eliminisano. Ovo je riješilo problem do koga je dolazilo kada je Ismet DAHIĆ bio zamjenik komandanta.

Obuka Samo 4% oficira korpusa prošlo je oficirsku obuku JNA. Stoga je oficire trebalo obučavati najbolje što smo mogli. Obuka je bila ključ uspjeha. Nije bilo moguće organizovati formalnu, potpuno razrađenu obuku, tako da smo improvizovali i organizovali obuku kad god je bilo moguće. Naprimjer, u junu 1994. sakupili smo u Visokom sve komandante divizija, brigada i bataljona zajedno na dva dana obuke iz operativne problematike. Međutim, načelno, najviše obuke izvođeno je na brigadnom nivou. Komandanti brigada organizovali su obuku koja im je bila potrebna za jedinice pod njihovom komandom. Jedan primjer ove brzo organizovane obuke desio se kada smo dobili protivtenkovske navođene rakete TF8. Neprijatelj je tenkovima napadao u Azićima, i mi smo bili očajni tražeći način da zaustavimo njihovo napredovanje. Skoro smo ostali bez municije. Uspjeli smo da nabavimo ove protivtenkovske rakete iz okoline Sarajeva, ali morali smo veoma brzo da obučimo oficire i vojnike za njihovu upotrebu. Ovo je postignuto i napad je odbijen. Ovo je bila ključna akcija, pošto bi inače neprijateljski tenkovi kontrolirali otvorenu zonu za vatru od Stupa do centra grada. Slična obuka organizovana je za prvu pomoć, logistiku i druge predmete, i bila je stalan dio naših aktivnosti, mada smo je često morali mijenjati prema okolnostima.

Obavještajni rad Od početka rata u svim jedinicama od nivoa brigade do najvišeg nivoa postojalo je obavještajno odjeljenje. Oni su imali osmatračnice i prislušne položaje. Na taj način prikupljano je mnogo vitalnih informacija. Koristili smo sve normalne metode prikupljanja informacija. Ispitivali smo zarobljene neprijateljske vojnike, prebjege, civile koji su posjećivali određene zone, a dobivali smo izvještaje od pojedinaca koji su ostali iza neprijateljskih linija. Informacije su bile tako dobre da je bilo veoma rijetko da nas je neprijatelj uspio iznenaditi. Glavni problem bio je kada nismo imali dovoljno municije ili oružja da odbijemo napad, čak i ako smo znali gdje do njega može doći. Najopasniji period bio je u julu i augustu 1993., tokom napada na Žuč.

Korpusne jedinice Kao i brigade, a kasnije divizije, korpus je imao neke jedinice direktno pod vlastitom kontrolom. To su bile: 2. nezavisni motorizovani bataljon, koji je formiran od preostalih dijelova brigade Juke PRAZINE. Logističke baze sa svaku od operativnih grupa. Inžinjerijske jedinice - koje su uskoro prebačene brigadama, pošto je potreba za inžinjercima bila tolika. Bataljon vojne policije, koji je imao ulogu u osiguranju i kontroli saobraćaja, kao i obezbjeđenju Štaba, a sasvim povremeno se koristio da zatvori rupe na liniji fronta na kratko vrijeme. Jedna artiljerijska brigada, koju su činile polubrigade haubica i raketna divizijabrigada je uskoro podijeljena, a njena sredstva prebačena brigadama. Bataljon atomsko-biološko-hemijske odbrane, koji je uglavnom bio organizacija na papiru, ali je imao malu ulogu kada je neprijatelj koristio suzavac i druge gasne granate. Jedinica veze - koja je imala mnogo tipova komunikacijske opreme, uključujući satelitske veze, telefone, radio uređaje, prenosne radio-stanice i poljske telefone. Šifre su mijenjane dnevno, sedmično ili mjesečno, prema potrebi. Bataljon protivavionske odbrane, sa protivavionskim mitraljezima (PAM) i nešto ručnih protivavionskih

http://www.plbih.org


raketa "strela" . Brigada za izviđanje i osmatranje, koja je 1994. postala bataljon, imala je zadatak da vrši detaljno prikupljanje informacija, iza neprijateljskih linija, i protivterorističke zadatke. Medicinske ustanove - kasnije u ratu neke od njih su građene u podzemnim kompleksima van Sarajeva. U izvjesnoj mjeri korpus se oslanjao na civilne medicinske službe u gradu.

Snabdijevanje i logistika Snabdijevanje je u Sarajevu bilo stalni problem, iako su nam civili neposredno pomagali. 1993. svaka motorizovana brigada formirala je logistički bataljon. Logistički bataljon je pokušavao da organizuje dva izvora snabdijevanja: od Štaba Armije i od civilnog stanovništva, kako u, tako i van grada. Ideja je bila da se na raspoloživim područjima uzgaja hrana i doprema u grad. U 1993. oko 90% stanovništva u gradu dobijalo je hranu pripremanu u kuhinjama brigade. U gradu je bilo oko 40.000 vojnika koji su dobijali obroke iz kuhinja brigade. Mnogi bi nosili hranu kući da nahrane svoje porodice. Tokom zime 1993/94, koja je bila veoma hladna, bila je velika nestašica drveta, pošto nije bilo plina niti struje za kuhanje ili grijanje. Predsjednik je naredio da se drveće u velikom parku u centru grada sačuva i tako smo morali postaviti vojnike da ih čuvaju i spriječe njihovu sječu. Snabdijevanje vodom je bilo prekinuto. Najveći dio hrane i vode morao se transportovati noću, pošto je danju bilo previše opasno. Za snabdijevanje brigadnih kuhinja bile su potrebne velike cisterne za vodu.

Živi štitovi Neprijatelj je koristio žive štitove. Civile ili zarobljene vojnike ABiH slali su 50-100 m ispred vojnika VRS. Ovi živi štitovi su morali da se kreću prema našim linijama i stvarali su znatnu dilemu u glavama naših vojnika branilaca, da li da pucaju irizikuju da ubiju vlastite ljude, ili da ne pucaju i rizikuju da budu pregaženi. Ovo se desilo možda 10 do 15 puta. Obično je korišten neki oblik otvaranja vatre, pošto je opasnost po linije bila prevelika. Naprimjer, naše trupe bi čekale dok živi štitovi ne budu sasvim blizu naših linija, a onda bi im doviknuli da legnu i otvorili vatru preko njihovih glava. Ipak, ovo je bilo veoma rizično, jer bi do tada i napadači već došli blizu naših linija. General Mackenzie ima više informacija o ovome.

Snajperska i anti-snajperska dejstva Termin snajper se previše upotrebljava i veoma je teško dokazati da je neki pojedinac pogodjen iz snajpera, a ne tek iz obične puške. Svakog ko precizno gađa iz skrivenog položaja možete nazivati snajperistom, iako taj izraz nije tačan. Nema sigurne odbrane od pravog snajperiste. Ja sam izdao naredjenje da se pokušaju uništiti određena "snajperska gnijezda" za koje smo znali da ih koristi SRK (Sarajevskoromanijski korpus). Upotrebljavali smo sva sredstva da pokušamo uništiti da mjesta. Većina su bila na Grbavici i Dobrinji, iako su takva postojala svuda oko grada. Kada smo znali da je neko mjesto opasno, tamo gdje su snajperisti ili strijelci čekali svoje mete, stavljali smo znakove da upozorimo stanovništvo da se pazi i da trči ili brzo hoda tim putem. Pored toga, antisnajperske barikade od svih vrsta materijala i starih vozila postavljane su na izloženim mjestima u pokušaju da se civilno stanovništvo zaštiti. Puščanaisnajperska paljba bila je stalna prijetnja civilima tokom rata. I korpus je koristio vlastite snajpere u skladu sa vojnom doktrinom JNA. Svako odjeljenje trebalo je da ima jednog snajperistu, ali to nije bilo moguće zbog nestašice oružja. Snajperisti su bili obični, obučeni vojnici koji bi dobijali dodatnu obuku. Sve oružje, uključujući snajperske puške i puške običnih vojnika, pregledalo se redovno i često slalo na tehničku opravku i inspekciju. Komandanti jedinica mogli su da pregrupišu svoje formacije, uključujući i grupisanje snajperista pod njihovom komandom ako je to bilo potrebno.

http://www.plbih.org


Kontrola nad 10. brdskom i 9. motorizovanom brigadom Kada sam preuzeo mjesto komandanta I korpusa, Komanda korpusa je bila izgubila kontrolu nad 10. brdskom i 9. motorizovanom brigadom. Komandanti ovih brigada nisu željeli da slušaju naređenja. Imali su vlastite planove van ciljeva korpusa. Ja sam bio protiv takvih ideja. Moj prethodnik je pokrenuo pismeni, zvanični zahtjev u Štabu Armije da se preduze akcija za rješavanje ovog problema. Kada sam preuzeo komandu, tokom sastanka o jednoj drugoj temi u septembru 1993. sa predsjednikom Izetbegovićem pomenuo sam ovaj problem da bih naglasio važnost iznalaženja rješenja. Naposljetku sam morao zaprijetiti da ću napustiti položaj komandanta korpusa ako se ne izda odobrenje za rješavanje problema. Tokom perioda od nekoliko mjeseci komunicirao sam sa Štabom Armije o ovom problemu. Nisam htio ništa da činim bez odobrenja mojih pretpostavljenih i bez političke podrške. N akon što sam zaprijetio da ću podnijeti ostavku, dobio sam potrebnu političku podršku, a pismena dozvola je dostavljena glavnom Štabu Armije, koji je mom korpusu izdao vojno naređenje da izvede potrebne zadatke, zajedno sa MUPom. Opkolili smo štabove 10. brdske i 9. motorizovane brigade i u operaciji koja je trajala dva dana povratili smo kontrolu nad brigadama. N a obje strane bilo je žrtava. Komandant 10. brdske brigade je poginuo. Oko 600 oficira i vojnika iz ove dvije brigade je uhapšeno, a oko 400 je kasnije pušteno dok je oko 200 izvedeno pred sud. Neki su tek nedavno pušteni iz zatvora, a drugi još odslužuju svoju kaznu. Imenovali smo nove komandante brigada i kontrola nad ovim brigadama potvrđena je pod komandom korpusa.

Pokušaji proboja iz Sarajeva Korpus je pokušao da se probije iz Sarajeva u nekoliko navrata, ali bez uspjeha. Napadi na Nedžariće i Trebević su odbijeni. Napadom prema Vidikovcu na Trebeviću uspjeli smo da dodjemo na visoravan dok je vrijeme bilo maglovito, ali kada se vrijeme raščistilo, bili smo stjerani s visoravni žestokom artiljerijskom vatrom. Imali smo 30-40 žrtava. Pokušali smo da zauzmemo Vogošću, centar proizvodnje municije, u nekoliko navrata, ali nismo imali uspjeha. Glavni razlozi za neuspjeh u ovim pokušajima su: nedostatak municije u I korpusu žestoka koncentracija artiljerijske vatre koju je SRK mogao usmjeriti na snage ABiH, uzrokujućI teške gubitke, minski perimetar koji je položio SRK. Uskoro je postalo očito da pokušaji proboja iz unutrašnjosti Sarajeva neće biti uspješni, i da će jedine uspješne operacije morati da se vode izvan grada. Stoga smo 1994. promijenili našu taktiku i pokušali smo da izvedemo veliki dio naših snaga van grada, da omogućimo da se u područjima van Sarajeva vodi manevarska bitka. Ovo nam je omogućilo da koncentrišerno naše snage gdje je neprijatelj bio slabiji.

Artiljerijska taktika SRK SRK je izgleda primjenjivao standardne tipove zaprečne vatre - vatreni val, zaštitna vatra, selektivna vatra i koncentracije. Nisam primijetio smanjenje intenziteta artiljerijske vatre tokom ovog perioda. Vjerovatno su koristili standardnu doktrinu JNA da se kao rezerva uz svako oruđe čuva po jedan borbeni komplet municije, i tražili su snabdijevanje prije nego što bi načeli ovaj borbeni komplet. Stoga je koncept nestašice municije za VRS bio vjerovatno sasvim drugačiji u odnosu na naše očajničke nestašice. Mislim da nikada nismo držali cijeli borbeni komplet municije za ijedno naše artiljerijsko oruđe. Četiri glavna artiljerijska položaja VRS mogla su doseći svaki dio grada i mogla su koncentrisati vatru na sva područja u Sarajevu i oko grada. Međutim, mi smo se posebno bojali tenkova, pošto su oni mogli da usmjere paljbu veoma precizno, i, ako bude potrebno, ubace granate kroz prozore. Tenkove smo nazivali "snajper tenkovi". Bilo je veoma teško izvoditi kontrabatiranje protiv topovskih baterija SRK. Naši minobacači su uglavnom bili van dometa i nisu mogli doseći njihove položaje. Iako su naše osmatračnice često mogle dati dobru indikaciju smjera i mjesta gdje se nalaze baterije SRK, mi nismo imali dovoljno artiljerije da bismo izvodili djelotvorno kontrabatiranje. U rijetkim prilikama kad smo pokušavali s kontrabatiranjem ono je izvođeno s topovskih položaja van grada - obično sa Igmana ili iz Visokog.

http://www.plbih.org


Pokušaji SRK da zauzme grad Sasvim sam siguran da je cilj Sarajevsko-romanijskog korpusa bio da zauzme Sarajevo. Oni su ga u tom cilju opkolili, a mi smo ga branili najbolje što smo mogli. Oni su 1992. pokušavali da podijele grad. Oni su izveli razne pokušaje sljedećim praVCIma: Koševsko Brdo - Marin Dvor – Grbavica Žuč HrasnoNedžarići - Mojmilo - da bi odsjekli Dobrinju. Plan im je, čini se, bio da podijele Sarajevo i onda preostale dijelove zauzimaju jedan po jedan. Oni su nastavili s ovim ciljem tokom 1992. i 1993. s nekoliko snažnih ofanziva. Najveća je bila u ljeto 1993. kada su pokušali da presijeku rutu za snabdijevanje grada koja je išla s juga. Zauzeli su Trnovo tako što su zauzeli greben Rogoj, a onda su presjekli koridor za Goražde. Nastavili su napadati zapadno od Trnova. Zauzeli su Treskavicu i nastavili prema Hojti i onda prema Bjelašnici. Ovo su postigli tako što su zauzeli najvažniji teren - najviše tačke. Onda su napadali iz Hadžića u pokušaju da se povežu sa snagama koje su napadala prema zapadu iz Trnova. Ovu vezu su spriječili elementi I korpusa između Hadžića i Trnova na mjestu Malo Polje, i uz intervenciju snaga AbiH iz centralne Bosne. Da su uspjeli da se povežu, onda bi Sarajevo bilo odsječeno od svih zaliha i vjerovatno bi bilo zauzeto. U isto vrijeme SRK je pokušao da zauzme brda Žuč i Mojmilo da bi se povezao preko grada i podijelio ga na dva dijela. Pokazatelj ozbiljnosti ovih napada jesu i pogibija u borbi dvojice komandanata brigada ZAJKE i ŠEHOVIĆA, kao i komandanta divizije iz Vareša. Zadržali smo i konsolidovali Žuč, ali smo izgubili mnogo teritorije van Sarajeva. Početkom 1994. počeli smo da prelazimo u protivnapad i mnogo naših snaga izmješteno je iz grada, za koji smo zaključili da se ne može uspješno braniti iznutra. Tokom 1994. povratili smo mnogo terena koji smo izgubili tokom ofanzive VRS, i pokušali smo da okružimo dio snaga VRS koje su opkoljavale Sarajevo. Po mom mišljenju, u pokušajima napada na grad, SRK izgleda nije dovoljno dobro koncentrisao i koordinirao upotrebu svojih oklopnih jedinica, artiljerije i pješadije. Da su to učinili, imali bismo izuzetnih teškoća u pokušaju da se branimo.

Disciplinski postupak Načelno govoreći, I korpus je zasnivao svoj disciplinski postupak na vojnim priručnicima JNA, ali uz dodatke i izmjene. Kao komandant korpusa, maksimalna kazna koju sam ja mogao izreći bila je 30 dana zatvora. Ako je prekršaj tražio veću kaznu, onda je trebalo tražiti odobrenje za formiranje vojnog suda. Dozvola za vojni sud dolazila je od glavnog štaba Armije, pa čak i kad bi suđenje bilo okončano, odluku suda morali su ratifikovati viši civilni i vojni pravni organi. S vojnicima i oficirima bilo je izvjesnih problema, i oko pola njih bilo je slično mojim iskustvima iz JNA. Njih smo rješavali u skladu s propisima. Drugi problemi koji su se dešavali bili su sasvim drugačiji od onih u bivšoj JNA. Naprimjer, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina mnogi mladi ljudi oklijevali su da stupe u JNA pošto su mogli vidjeti da će biti problema. Ovo je dovelo do odredjene vrste teškoća kada su regruti pribavljali lažne ljekarske potvrde, oko kojih nisam imao moći ništa da učinim. U periodu 1992-95 bilo je nekih problema sa izbjegavanjem vojne obaveze, ali mnogo manje nego sa JNA. Naj više problema odnosilo se na vojnike koji su napuštali front jer su se brinuli za svoje porodice u Sarajevu koje nisu imale dovoljno hrane ni potrepština. Ponekad, kada bi se vraćali u Sarajevo nakon akcije van grada, vojnici bi se bez dozvole udaljili na kratko vrijeme da bi našli hranu ili druge potrepštine za svoje porodice. Bilo je veoma malo problema vezanih za borbu, ili problema u borbi. Kako komandant korpusa imao sam pravo da smjenjujem oficire s njihovih položaja. Kao primjer ove situacije, uklonio sam zamjenika komandanta korpusa Ismeta DAHIĆA s njegovog položaja. Komandant Armije je tražio da objasnim svoje postupke, i Alija IZETBEGOVIĆ i komandant Armije su naredili da se osnuje jedna komisija koja je ispitala tu situaciju. Fikret MUSLIMOVIĆ je bio predsjednik ove komisije, koja je nakon 10 dana podnijela izvještaj. Moja odluka je potvrđena. Izvještaj je podnesen predsjedniku i mom komandantu. Nakon tog vremena nisam imao zamjenika komandanta. Godine 1995. desio se sličan događaj kada sam smijenio komandanta 12. divizije Fikreta PREVLJAKA i komandanta Dobrinjske brigade (5. motorizovane brigade) Ismeta HADZIĆA, koja je bila dio 12. divizije. Poslao sam ih na disciplinski sud istovremeno kad sam ih smijenio s dužnosti. Prije nego što je

http://www.plbih.org


ova odluka donesena konsultovao sam svog komandanta za dozvolu da s ovim nastavim, i protiv ovih osoba pokrenut je proces. Nakon nekoliko dana moj komandant je promijenio svoju odluku, a ja sam smijenjen s mjesta komandanta korpusa. On nije mogao spriječiti da počne suđenje ovoj dvojici, ali je to sudjenje naposlijetku obustavio moj nasljednik na položaju komandanta korpusa. Ovo su samo primjeri nekih disciplinskih problema i postupaka kojih je bilo.

Odnos Civilne zaštite prema Armiji Armija i Civilna zaštita imali su veoma dobre odnose, ali mi nismo imali pravne ovlasti da zahtijevamo pomoć osoblja, jedinica ili opreme civilne zaštite. Međutim, da bismo zaštitili civile, ponekad smo tražili od civilne zaštite da kopa rovove iza linija kroz koje bi se ljudi kretali, izvan vatrene linije snajperista, ili za zaštitu od granatiranja. Civilna zaštita je takođe pomagala da se oslobode ljudi, među kojima i vojnici, koji bi bili zatrpani pod zgradama koje su se srušile od granatiranja. Međutim, bilo je trenutaka kad bismo posudili opremu ili vozila civilne zaštite da ih upotrijebimo za vojnu izgradnju, kao što je kopanje rovova. Ovo je bilo neophodno da se odbrani grad i spriječi pad linija i tako zaštite civili u gradu na taj način. Da su linije pale i da je grad pao, patnje civila u gradu bile bi još mnogo veće nego što su već bile.

Odnos MUP-a i Armije Nakon nekih početnih rasprava 1992. koje su se vodile prije formiranja I korpusa, odlučeno je da MUP ne treba da bude pod kontrolom armije. Čak ni komandant Armije nije mogao da kontroliše jedinicu MUP-a, one su ostale pod kontrolom vlade i Ministarstva unutrašnjih poslova. Međutim, postojala je saradnja između MUP-a i armije, i dva oficira MUP-a bila su u Štabu korpusa kao oficiri za vezu. Kad god je armiji trebala pomoć MUP-a, zahtjev se slao preko Štaba Armije u Predsjedništvo, gdje bi se zahtjev razmotrio i donijela odluka. U odluci bi se jasno navelo da li je jedinica MUP-a privremeno pod komandom korpusa za vrijeme trajanja određene operacija, ili pomaže nezavisno, ili uopšte ne može pomoći. Svi vojnici zarobljeni i predati vojnoj policiji onda su predavani civilnoj policiji da ih čuvaju u civilnim zatvorima.

Upotreba pokretnih minobacača u Sarajevu Neovlaštena upotreba pokretnih minobacača u Sarajevu uzrokovala je meni i I korpusu mnogo nevolja. Dovela je do toga da smo optuživani za granatiranje tokom prekida vatre i granatiranje sa zaštićenih lokacija, uključujući i bolnicu. Kada bi mi UNPROFOR prijavio takav događaj, uputio bih Vojnu policiju da istraži i utvrdi činjenice. Nikad nisu mogli da nađu takve minobacače. Nikad nisam uspio jasno da utvrdim čije su vlasništvo, pa čak ni da li postoje. Čak i danas ne znam ko je kontrolisao ili komandovao tim oruđima. Sigurno nije bila politika korpusa da koristi takva oruđa u Sarajevu na takav način. Tražio sam od UNPROFOR-a da u ovoj stvari interveniše direktno. Mi sigurno nismo imali nikakve jedinice razmještene u krugu bolnica. Istraživali smo neka granatiranja u Sarajevu. Naprimjer 1994. jedinica UNPROFOR-a raspoređena blizu aerodroma optužila nas je da smo na njih ispalili jednu granatu. Stupili su u vezu i sa mojim štabom i sa Srbima. Srbi su opovrgli optužbe pa smo mi optuženi. Pokrenuo sam istragu, s nekoliko oficira. Nakon što je jedan francuski oficir UN -a dao kratku informaciju, insistirao sam da lično vidim krater granate. Po mom mišljenju i jednostavna analiza kratera granate bila je pogrešna, iako se nisam svađao sa francuskim oficirom. Granata je ispaljena pod pravim uglom u odnosu na smjer koji je označio francuski oficir.

Tunel Dobrinja - Butmir Za dovršenje tunela trebalo je pet mjeseci, a izgradili su ga vojnici I korpusa. Kad je tunel završen 1. augusta 1993. mogli smo dopremati nešto namirnica, ali nismo proveli strujni kabI kroz tunel do druge polovine 1994. I cijevi za gorivo su instalirane, što nam je omogućilo da napunimo rezervoar s gorivom na Igmanu i kroz te cijevi kroz tunel dostavljamo gorivo u grad. Obavještajna služba SRK bila je vrlo dobra i, iako je ulaz u tunel bio skriven i kamufliran, posebno na strani Dobrinje, veoma brzo su saznali za tunel. Smatrali su ga pravim problemom i ustrajno pokušavali da ga unište. Prijetili su da su počeli vlastiti tunel iz Lukavice koji će presjeći naš tunel, i brinuli smo se

http://www.plbih.org


da će srušiti naš tunel eksplozivom, ili upotrijebiti otrovne plinove. Nisu mogli srušiti naš tunel granatiranjem, pošto je bio dubok, ali su mogli da granatiraju ulaz i izlaz. Ulaz u Dobrinji bilo je teško granatirati, pošto je bio između dvije zgrade, a sam ulaz je bio skriven u jednom podrumu. Međutim, izlaz iz tunela u Butmiru bio je na otvorenom, tako da smo morali da iskopamo dugu liniju komunikacijskih rovova između izlaza iz tunela i Hrasnice kako bi ljudi bezbijedno izašli u područje Hrasnice. Vojnicima je bilo zabranjeno da danju koriste tunel, ali su mogli da ga, uz dozvolu, koriste noću i bez upotrebe ikakvog osvjetljenja. Postojala su stroga pravila o korištenju tunela. Jedan bataljon je bio odgovoran za njega. Jedna četa je bila zadužena za osiguranje; jedna četa je bila zadužena za transport kroz tunel, a jedna četa je bila zadužena za održavanje. Održavanje je bilo veoma teško zbog plavijenja, i bile su potrebne pumpe da bi se voda izbacivala iz tunela. Položene su šine, i proizvedena kolica koja su kroz tunel išla na šinama. Vojnici, ranjenici, civili, lijekovi, hrana i municija - sve je to prevoženo kroz tunel. UNPROFOR se pravio da ne vidi da ga koristimo, i nastojao je da se ne miješa.

Taktika terora koju je primjenjivao SRK Srpske snage su često koristile taktiku obeshrabrivanja naših trupa izaplašivanja civila u Sarajevu. Naprimjer, tokom jednomjesečnog napada na Aziće, Srbi bi uperili velike reflektore na kuće u kojima su još bili bosanski civili s naše strane linije, i preko megafona upućivali prijetnje i uvrede cijele noći. Koristili su takve megafone za emitovanje prijetnji i srpskih nacionalističkih pjesama i sa mjesta unutar i blizu grada. Njihova oprema za prisluškivanje bila je bolja od naše, i ponekad bi se ubacivali u naše radio veze. Sjećam se jedne prilike 1994. kada sam vodio dosta dug razgovor sa jednim srpskim oficirom koji je odbio da se predstavi. Izjavio je da su svi Muslimani ustvari Srbi koji su izdali svoje naslijeđe i prešli na Islam pod Turcima, i tako postali Turci. Rekao je da ćemo svi biti ubijeni ako se ne vratimo u Tursku gdje i pripadamo. Mislim da je to bilo osnovno uvjerenje srpskog rukovodstva i mnogih ljudi na srpskoj strani, i razlog za taktiku koju su primjenjivali protiv nas. Nije bilo neuobičajeno da srpske snage ispaljuju zapaljive granate na kuće i zgrade, kao što su Nacionalna biblioteka, zgrada Zetre, Pošta i zgrada Oslobođenja. Ponekad bi to bili fosforni meci, ali takođe su koristili i svijetleće fosforne granate, s uklonjenim padobranima, za izazivanje požara. Tokom cijelog rata, srpske snage nisu pravile razliku između vojnih i civilnih ciljeva. Gađali su sve što se kretalo, uključujući tu i pješake civile. Bolnice, škole i historijski objekti redovno su gađani neposrednom artiljerijskom, tenkovskom i minobacačkom vatrom, dok su kuće, stanovi i mjesta okupljanja, kao što su pijace i redovi za vodu, granatirani bez uočljivog obrasca. Niko nije znao kada će i gdje granata pasti, tako da je svako mjesto bilo opasno. Vojska nije imala pravnog osnova da kontroliše kretanje civila, niti da ih prisiljava da, zbog opasnosti evakuišu neki dio grada. Većina civila ostajala je u svojim kućama ili stanovima, čak i na opasnim mjestima, zato što jednostavno nisu imali gdje drugo da odu. Čak i ako bi napustili jedan dio Sarajeva, svaka tačka u gradu bila je u dometu srpskih artiljeraca, pa gdje je onda sigurno mjesto? Njihov cilj je bio da ako već ne mogu zauzeti grad, onima koji tu žive život učine nepodnošljivim.

Protesti Srpska strana nije upućivala proteste neposredno I korpusu. Međutim, mi smo veoma često protestvovali kod UNPROFOR-a zbog srpske snajperske vatre i njihovog granatiranja civila. Devedeset posto protesta uloženih UNPROFOR-u su bili u pismenoj formi, te se čuvaju u arhivama vojske i UNPROFOR-a. Ponekad bismo tražili od UNPROFOR-a da interveniše i uzvrati vatru na srpske položaje, da bi ih prisilili da prestanu granatirati civile. Bilo je mnogo prekida vatre, ali ni jedan od njih nije dugo trajao. Snajperska dejstva i granatiranje bi se nastavili nakon dan ili dva, i neizbježno bi Srbi optužili naše vojnike da su prvi pucali. Čak i ako su optužili jednog vojnika da je ispalio jedan metak iz jedne puške, oni bi uzvratili teškom artiljerijom.

http://www.plbih.org


Podrška VRS-u iz Srbije VRS je formirana od dijelova jedinica JNA i od nekih jedinica Teritorijalne odbrane i dobrovoljačkih srpskih jedinica, ali je ostala dio VJ, mada je bila autonomnija od drugih dijelova VJ. Jedinice su činili isključivo Srbi. Politički ciljevi i smjernice dolazili su iz Srbije i Jugoslavije tokom rata. Naprimjer, zajednički cilj "Velike Srbija" nastao je u Beogradu, a čak i danas VRS se financira iz Beograda. Tokom 1992. i početkom 1993., dobrovoljačke jedinice iz Srbije dolazile su da se bore oko Sarajeva s ciljem da pljačkaju i da se bore za "Veliku Srbiju". Ovi dobrovoljci su ponekad dolazili kao čitave jedinice koje su ostajale zajedno, a ponekad kao organizovane grupe koje bi bile apsorbovane u postojeće formacije unutar SRK. Ovi dobrovoljci postali su poznati kao "vikend četnici", jer su dolazili na kratko vrijeme da pljačkaju, pucaju dolje na grad, a onda se vraćaju kući. Kako je vrijeme prolazilo, ove grupe nisu dolazile tako često, niti ih je više bilo tako mnogo. Po mom mišljenju, dugotrajni napad na Sarajevo nije orkestrirao Slobodan Milošević iz Beograda, ali su on i ostali smislili ukupni plan i pokrenuli njegovu realizaciju. Strateški cilj zauzimanja Sarajeva bio je dio ukupnog plana, koji je trebalo da izvedu Karadžić, Mladić, Galić i ostali, jer da je Sarajevo palo, danas Bosne i Hercegovine ne bi bilo. Tokom pregovora o Daytonskom sporazumu, citirali su da je Milošević rekao: "Vi (bosanski Srbi) ste napadali Sarajevo, imali ste mogućnost da ga zauzmete, zašto niste? Oni (Bošnjaci) zaslužuju da ga dobiju zbog svoje hrabrosti."Iako nikad nisam upoznao Stanislava Galića, niti prije, tokom, niti nakon rata, bio sam na istom položaju kao i on, na suprotnoj strani. Znam koje su teškoće komandovanja, i kontrolisanja trupa. Ne mogu zamisliti pravni izgovor za stalne napade na stanovništvo Sarajeva. Nije mi poznato da li se Galić slagao ili ne sa ukupnim planom usvojenim za osvajanje Sarajeva, ali ako se nije slagao, a da sam ja bio u toj situaciji, mogu smo reći da bih napustio taj položaj i da ne bih bio komandant tog korpusa.

http://www.plbih.org


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.