Hiperaktivnost ili samo zaigranost

Često se susrećemo s pojmom hiperaktivnosti, no kako razlikovati hiperaktivnost od uobičajene dječje razigranosti i radoznalosti?

Većina roditelja i odgojno obrazovnih djelatnika se pita ima li dijete ADHD ako je stalno u pokretu, živahno, brbljavo, teško se koncentrira ili stalno upada u riječ? Kako bismo bolje razumjeli radi li se o ADHD-u potrebno je krenuti od definicije istog. Dakle, ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder) ili deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja koji se javlja u dječjoj dobi. Suvremena klinička promatranja pokazuju da čak 70-80% djece ima simptome ADHD-a i u odrasloj dobi. Novija znanstvena istraživanja pokazuju da 3-8% školske djece ima simptome ADHD-a, što bi značilo da u svakom razredu jedno ili dvoje djece ima ADHD.

Deficit pažnje/Hiperaktivni poremećaj odražava se na bihevioralnom i na kognitivnom području, a karakteriziraju ga određeni simptomi na području impulzivnosti, hiperaktivnosti i nedostatka pozornosti. Upravo ti simptomi mogu narušavati djetetovo svakodnevno funkcioniranje ili utjecati usvajanje odgojno-obrazovnih sadržaja.

• Neki od mogućih simptoma koji mogu biti prisutni kod djece s ADHD-om su:

• slabije pridavanje pažnje detaljima ili česte pogreške u školskom zadatku, poslu ili drugim aktivnostima

• poteškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri, čini se da ne slušaju i kad im se direktno obraćamo

• često ne prate upute i ne dovršavaju školski zadatak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa), imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti

• često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju, zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor

• usmjerenost na aktivnost im je sužena, te često traže promjene aktivnosti

• prije nego li su završili jedan zadatak traže i kreću na drugi

• teško se samostalno organiziraju, potrebna im je česta pomoć i vođenje

• često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.); ometaju ih vanjski podražaji

• često zaboravljaju dnevne aktivnosti

• često tresu rukama i nogama ili se vrpolje na stolcu ili sjedalu

• ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje, gdje se očekuje da ostanu na mjestu

• često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)

• često imaju poteškoće ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti

• često su u “pogonu” ili kao da ih “pokreće motor”

• često pretjerano pričaju

• često “istrčavaju” s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje

• često imaju poteškoća s čekanjem na red

• često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)

Na temelju navedenih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a: kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost), predominantno nepažljivi tip i predominantno hiperaktivnoimpulzivni tip.

Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći. Od popratnih simptoma mogu se pojaviti: nisko samopouzdanje, depresija, društvena izolacija, dosada, frustracije, strah prema učenju nečeg novog, zlouporaba alkohola ili droge, osjećaj da ne daju svoj maksimum i devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija. Upravo zbog svih navedenih karakteristika od iznimne je važnosti interdisciplinaran pristup navedenom poremećaju.

Uz primjenu suvremenih dijagnostičkih instrumenata ADHD se može dijagnosticirati već od 3 godine života djeteta, iako se uglavnom dijagnoza postavlja polaskom djeteta u školu. U ne tako dalekoj prošlosti, smatralo se da ADHD ne postoji, već da su djeca samo neodgojena, lijena i neposlušna. Upravo zbog nerazumijevanja ovog poremećaja, uz već spomenute simptome, često se pojavljuju popratni simptomi u obliku depresije, društvene izolacije, frustracije, devijantna ponašanja i zlouporaba alkohola ili droge u adolescentskoj dobi. Da bi se izbjegla pojava tih popratnih simptoma, važno je prilagoditi pristup osobama koje imaju ADHD i senzibilizirati stručnjake i sve osobe koje su uključene u djetetov razvoj.

Prevencija počinje od najranije dobi. Pridružite nam se u Nuevi! dr.sc. Eva Brlek, prof. rehab., psihoterapeut www.nueva.hr