EMOCIONALNO ZLOSTAVLJANJE

Piše: Maja Vukoja, Maja Vukoja, dr. med., specijalist psihijatar

O fizičkom zlostavljanju i njegovim posljedicama često se govori, no što je sa emocionalnim zlostavljanjem? Emocionalno zlostavljanje često se ne vidi i nerijetko zanemaruje, jednako kao i njegove posljedice.

Prema istraživanju, koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i Hrabri telefon (2016.), 16.5% djece je doživjelo emocionalno zlostavljanje. Podaci nisu najnovijeg datuma, ali mogu se vrlo lako reflektirati i na današnje stanje u društvu.

Svakako treba reći da, pojedinačni incidenti ili nekoliko incidenata neadekvatnog postupanja, ne moraju nužno značiti emocionalno zlostavljanje. Da bismo nešto definirali kao zlostavljajuće ponašanje mora se raditi o ponavljajućim učestalim postupcima koji prožimaju čitav odnos.

I što sve zapravo uključuje emocionalno zlostavljanje?

Najčešći oblici emocionalnog zlostavljanja su: – odbacivanje djetetovih potreba kroz omalovažavanje, kritiziranje, sprječavanje razvoja osobnosti i odnosa s drugim ljudima – verbalni napadi i prijetnje kao i svjedočenje nasilju u obitelji – ignoriranje i ponižavanje djeteta – manipuliranje djetetom iz vlastite koristi, što se često događa kod razvoda roditelja

Emocionalno zlostavljanje ima izrazito negativan učinak na cjelokupan razvoj djeteta, a posebno na psihološko zdravlje, emocionalni razvoj te osjećaj samopoštovanja.

Važno je naglasiti da roditelji često nisu svjesni koliko je njihovo ponašanje štetno za dijete kao i za njihov međusobni odnos (sprječava se razvoj toplog podražavajućeg i sigurnog odnosa). Najbolji primjer toga su pretjerano zaštitnički roditelji ili oni s nerealnim očekivanjima prema djetetu. Ako su interakcije između djeteta i roditelja kontinuirano neprijateljske, ako su roditelji odbacujući, pretjerano kritični ili ravnodušni, odnos postaje hladan te dijete u tom odnosu razvija nesigurnost. Velik broj roditelja, koji su karakterizirani kao zlostavljači, pokazuju trajno negativan stav prema djetetu. Oni doživljavaju dijete kao teško odgojivo, ne uživaju u roditeljstvu te svoje negativne osjećaje prema djetetu prepisuju ponašanju djeteta.

Roditelji zlostavljači često dijete doživljavaju kao zločesto, a smatraju kako se ono namjerno ponaša na određeni način, samo da bi ih izazvalo. Zato reagiraju verbalnom agresijom, prijetnjama i uvredama. Grube riječi, omalovažavajući komentari i ponižavajuće kritiziranje mogu djeci davati izrazito negativne poruke o njima samima. Poruke koje mogu imati dramatičan utjecaj na njihovu buduću dobrobit i psihološko zdravlje u odrasloj dobi. Kao društvo, tradicionalno smo smatrali, da je discipliniranje djece privatna stvar koja se treba rješavati unutar obitelji, obično kao očeva diskrecija. Danas mnogi stručnjaci prepoznaju potrebu za novim postupcima, u suočava-

nju s proširenim fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djece, ali čak niti oni najzabrinutiji ne mogu učiniti ništa za verbalno zlostavljano dijete. Ono je sasvim samo u svojoj nevolji. Posljedice emocionalnog zlostavljanja

Posljedice emocionalnog zlostavljanja su raznolike, a ovise o dobi djeteta, vrsti te trajanju zlostavljanja. Zbog niskog samopoštovanja i osjećaja nedostojnosti takva su djeca sklona destruktivnom ponašanju, primjerice uništavanje stvari i autodestruktivnom ponašanju, kao što je rezanje, grebanje, udaranje po glavi ili glavom u zid i sl.

Kod novorođenčadi uočavamo usporen tjelesni napredak, dok kod predškolske djece primjećujemo usporen razvoj i pojavu emocionalnih poteškoća, uz probleme u ponašanju. Kod mlađe djece školske dobi mogu se javiti problemi u školskoj prilagodbi i lošiji školski rezultati, dok kod adolescenata, uz sve navedeno, možemo primijetiti niz rizičnih ponašanja, primjerice zloporaba sredstava ovisnosti, bježanje od kuće, samoranjavanje, uništavanje stvari.

Emocionalno zlostavljana djeca često razvijaju i psihosomatske teškoće, koje se manifestiraju kao fizičke senzacije, kroz razne bolove, povraćanje i proljeve, poteškoće sa spavanjem, poteškoće hranjenja. Također mogu biti destruktivna, ometajuća, stalno tražeći pažnju, ali i povučena, disocirana, nervozna i depresivna. U svakom slučaju takva djeca pate i alarmiraju svatko na sebi svojstven način.

Istraživanja su pokazala da zlostavljanje općenito, pa tako i emocionalno, ima negativan učinak na razvoj mozga. Visoka razina kortizola, koja je posljedica izloženosti stresu tijekom zlostavljanja, povezana je s uništavanjem moždanih stanica i narušavanjem veza unutar mozga. Ova pojava utječe na kognitivne funkcije, a naročito na pamćenje, koncentraciju te vještine verbalnog i neverbalnog komuniciranja. Neka istraživanja ciljano govore o redukciji pojedinih vizualnih i verbalnih područja mozga te o oštećenoj funkciji dijelova mozga zaduženih za sluh i za govor, uz niži verbalni kvocijent inteligencije i niže verbalno razumijevanje, u mlađoj odrasloj dobi.

Što činiti?

Izloženost emocionalnom zlostavljanju ima učinak i na poteškoće u ponašanju, kao i poteškoće u socijalnim interakcijama općenito, a koje posebno dolaze do izražaja u doba adolescencije. Emocionalno zlostavljana djeca i mladi počinju vjerovati da su loši i bezvrijedni što često dovodi do ozbiljnih psihičkih poteškoća u odrasloj dobi. U svim slučajevima zlostavljanja važna suradnja te uključenost socijalne skrbi i policije.

Nužno je raditi na odnosu roditelja i djeteta te dobro procijeniti djetetov razvoj, osobito razinu emocionalnih poteškoća. Roditelje treba ciljano educirati u roditeljskim savjetovalištima kako bi savladali roditeljske vještine, dok djeca prolaze program individualne ili grupne psihoterapije. Treba djelovati u cilju jačanja emocionalnih i kognitivnih kapaciteta, boljih socijalnih interakcija te intenzivnog rada na već nastalim psihičkim poremećajima. Sve navedeno je izuzetno kompleksan i zahtjevan proces, no uz međusobnu suradnju i motivaciju, mogu se postići velike promjene u životu djeteta i dinamici unutar cijele obitelji.

Snažna i sigurna privrženost, s primarnim skrbnikom u djetinjstvu, temelj je razvoja otpornosti i zdrave osobnosti. Ona jača djetetovu sposobnost nošenja sa stresom, regulacije emocija, pruža socijalnu podršku i pomaže u stvaranju bliskih odnosa. Svijet se percipira kao sigurno mjesto za istraživanje i razvoj nezavisnosti. Kada je pod stresom, dijete utjehu pronalazi u svom skrbniku, a ukoliko skrbnik ne zna ili ne želi dati adekvatnu podršku djetetu, ono ostaje samo i nezaštićeno.

Iskustva zlostavljanja mogu biti interpretirana kao prijetnja preživljavanju, tjelesnom integritetui svijesti o sebi. Kada je dijete zlostavljano, može razviti anksioznu, nesigurnu privrženost, što kao posljedicu može imati poremećaje privrženosti kasnije u životu. Mogući znakovi koji ukazuju na roditelja zlostavljača:

Neverbalna agresija – ukoliko dijete ima strah od posljedice, boji se priznati roditelju i najmanju grešku te ima strah od otvorene komunikacije s roditeljima / skrbnicima, ova viša razina stresa tijekom odrastanja uzrokuje promjene u tijelu i mozgu, što može imati dugoročne učinke na zdravlje.

Pretjerana kritičnost – roditelj koji je pretjerano kritičan i usmjeren samo na negativne osobine i ponašanja djeteta, bez pohvale i pozitivnog pristupa – emocionalni je zlostavljač!!! Ovakvo ponašanje roditelja kod djeteta može dovesti do problema sa samopoštovanjem i nesigurnosti te će ono i kao odrasla osoba biti pretjerano kritično prema sebi samome.

Pretjerana anksioznost – ukoliko roditelj pridaje preveliku pažnju običnim situacijama i uvijek traži da mu dijete pomogne, brine se o njemu ili njegovim postupcima, dijete će često naslijediti dio te tjeskobe i usvojiti anksioznost i nemoć kao oblik ponašanja u odrasloj dobi. Dijete nije odgovorno za ponašanja roditelje, niti može (i treba) biti roditeljev skrbnik!

Osjećaj krivnje – pretjerano okrivljavanje djeteta za njegova djela i iskazivanje svojih vrlina nad djetetovim uzrokuje manjak osobne moći djeteta kroz ne istupanje za sebe u budućem životu, ali i nemogućnost komuniciranja u konfliktnim situacijama.