24
Feljton
Subota, 26. decembar 2020.
19.
ISTORIJA CRNOGORSKOGA SUDSTVA
Bogišić je shvatio običajno pravo kao živi organizam » Piše: Dr Čedomir BOGIĆEVIĆ Naredbom o pristupanju Nj. V. Gospodaru radi sudskih poslova (14.12.1896), bila je određena subota kao dan kad je Gospodar primao i saslušavao stranke, nekad u Dvoru, nekada u dvorani Velikog Suda i Državnog Savjeta u raspravi sa sudijama. Pri tome, on nije mijenjao sudske presude nego samo preporučivao Velikom Sudu da ponovo uzme parnicu u postupak, da ponovo izvidi stvari ili dopuni isljeđenje kad bi to pravda zahtijevala. Za ovakve žalbe Gospodar je imao naročitog referenta i posebni upisnik – Protokol u kojemu je evidentirana sadržina žalbe, molbenice i odluka Gospodara. Po Zakonu o ustrojstvu sudova iz 1902., Veliki Sud je u građanskim parnicama i krivičnim stvarima rješavao isključivo kao apelacioni sud (po žalbama) na presude oblasnih sudova, kao prvostepenih. Protiv njegovih odluka nije bilo mjesta apelaciji. Takođe, rješavao je i u sporovima povodom sukoba nadležnosti između nižestepenih sudova. Prema Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru iz 1905., za izricanje pravde postojali su: kapetanski, oblasni sudovi i Veliki Sud (član 143). Zadržano je ustrojstvo i nadležnost sudova iz Zakona o ustrojstvu sudova iz 1902.g. prema kojem je Veliki Sud imao predśednika i četiri (4) člana. Prema Zakonu o ustrojstvu sudova iz 1910., Veliki Sud je sudio u drugom i posljednjem stepenu i radio u dva odjeljenja – građanskom i krivičnom. U sastavu je imao predśednika i šest članova sudija, dva sekretara i potreban broj pristavnog osoblja. Po Zakonu o kraljevskoj vladi i uređenju državnih organa iz 1914. Veliki Sud sastavljaju: predśednik i devet (9) sudija. Za sudiju Velikog Suda potrebni su bili ovi uslovi: crnogorsko državljanstvo, svršen pravni fakultet, 30 godina života i šest godina službe kao sudije u oblasnim sudovima (član 154 Ustava iz 1905.g.). Veliki Sud je tokom svoga rada pored velikog broja raspisa, u kojima se daju instrukcije objašnjenja i interpretacije o postupanju nižih sudova donio i 37 naredbi, koje su predstavljale zakone u materijalno–pravnom smislu. Veliki Sud, je odigrao znamenitu ulogu i imao velikog udjela u procesu stvaranja, pretresanja cijele osnove Opšteg imovinskog Zakonika za Knjaževinu Crnu Goru (1888.g). Stranke – fizička i juristička lica, državni i drugi organi i ustanove obraćali su se Velikom Sudu uvijek sa atributima: slavni, velikoslavni i prefiksom: crnogorski knjaževski/kraljevski.
DRŽAVNI SAVJET
Ovaj organ državne vlasti obrazovan je u Velikim državnim reformama iz 1879., kad je preuzeo dio prerogativa ukinutog Senata koji je objedinjavao sve tri državne funk-
Za pristupanje Nj. V. Gospodaru radi sudskih poslova, bila je određena subota kao dan kad je Gospodar primao i saslušavao stranke, nekad u dvoru, nekada u dvorani Velikog suda i Državnog savjeta u raspravi sa sudijama. Pri tome, knjaz Nikola nije mijenjao sudske presude nego samo preporučivao Velikom sudu da ponovo uzme parnicu u postupak, da ponovo izvidi stvari ili dopuni isljeđenje kad bi to pravda zahtijevala
Crnogorska porodica
cije. Državni Savjet je imao savjetodavnu ulogu u procesu zakonodavne djelatnosti kod izrade i pretresanja zakonskih prijedloga i projekata, a uz to je vršio i nadzornu, administrativnu i finansijsku kontrolu nad cjelokupnom državnom upravom čime se javljaju prvi začeci kontrole ocjene zakonitosti pojedinačnih odluka administrativnih vlasti od strane nezavisnog tijela u okviru same upravne vlasti. Državni Savjet je proučavao i davao mišljenja na zakonske akte koje Vlada podnosi Narodnoj skupštini, davao mišljenje Vladi o predmetima koje od nje dobije, rješavao žalbe protiv ministarskih rješenja, odlučivao o sukobu nadležnosti između administrativnih organa, kao i između sudskih i administrativnih vlasti, te sudio kao disciplinarni sud državnim činovnicima i odobravao crnogorsko državljanstvo. U svom sastavu imao je pored redovnih članova, glavnog sekretara, te potreban broj sekretara i pisara. Državni Savjet su činili ministri, kao načelnici odjeljenja – resora, posebnih uprava u ministarstvu, te mitropolit i lica koja je imenovao knjaz. Prema Zakonu o Knjaževskoj vladi i Državnom Savjetu od
Knjaz Nikola Petrović Njegoš
6/19.12.1902., obrazovana je Vlada sa šest ministarstava i utvrđenim djelokrugom rada. Prema ovom zakonu, Državni Savjet sačinjavali su: crnogorski Knjaz prijestolonasljednik, Mitropolit crnogorski, svi ministri, predśednik Glavne državne kontrole, te lica kojima knjaz podari titulu državnog savjetnika. Zakonom je bio uređen postupak, vrste i način donošenja procesnih odluka od strane Državnog Savjeta u postupku odlučivanja ocjene zakonitosti pojedinačnih akata upravne vlasti ili odlučivanja po molbama i žalbama na akte uprave ili kao organa disciplinske vlasti.
MINISTARSTVO (PRAVDE)
Ministarstvo je bilo operativni nosilac izvršne – upravne vlasti, sastojalo se od odjeljenja, kao uprava za pojedine resore, među kojima i resor: pravosuđe. Odjeljenja su se ubrzo u praksi počela nazivati ministarstvima. Na njihovom čelu je bio ministar, kao upravitelj odjeljenja – uprave, kojeg je imenovao knjaz.
Iako nije imalo karakter Vlade, bilo joj je veoma slično. Osnivanjem Ministarstva pravde, stanje u sudskoj struci nije značajnije izmijenjeno. Nije bilo njegove zakonodavne djelatnosti – priprema zakonskih i podzakonskih propisa. Te su poslove, koliko ih je bilo, vršili Državni Savjet, Ministarstvo unutrašnjih djela i Veliki Sud sve do imenovanja dr Valtazara Bogišića za ministra pravde, 1893. Za razliku od drugih, Uprava za pravosuđe nije bila funkcionalno organizovana, jer nijesu postojali osnovni zakonski preduslovi i potrebne uredbe za njen život. Tek se Zakonom o Knjaževskoj vladi i Državnom Savjetu od 06/19.12.1902, u formalnom – funkcionalnom i organizacionom smislu, obrazuje resor za unapređenje pravosuđa pod imenom Ministarstvo pravde, s utvrđenom nadležnošću (čl.3 i 18 do 19). Tada su obrazovana i sljedeća ministarstva: unutrašnjih djela, inostranih djela, finansija, vojno te prosvjete i crkvenih djela. (…)
OPŠTI IMOVINSKI ZAKONIK ZA KNJAŽEVINU CRNU GORU I ULOGA VELIKOGA SUDA I VELIKOSUDIJA U PRETRESANJU NJEGOVE OSNOVE OPŠTI IMOVINSKI ZAKONIK ZA KNJAŽEVINU CRNU GORU (1888) I NJEGOV ZNAČAJ Bogišićev cilj da Crnu Goru izuči kao pravnu samorodicu i da u svojoj kodifikaciji uzme običajno pravo kao izvor za nauku ne predstavlja ništa novo. Suština je bila u daleko značajnijem i za teoriju i kodifikaciju dubljem problemu – u stvaranju i ozakonjenju čitavog sistema imovinskog prava koji bi za osnovu imao sistem narodnog prava, odnosno onog i onakvog prava koje je nicalo i razvijalo se u datoj sredini i datim istorijskim uslovima. On je shvatio običajno pravo kao živi organizam koji se rađa i razvija u životu jednoga naroda nezavisno od zakona. Bogišić je prihvatio Savinjijev stav da
pravo ne postoji autohtono već da njegova suština potiče iz narodnoga života. On ne prihvata učenje istorijske škole bez rezerve i nekritički, koji mu je princip omogućio da pređe na teren sociološkoga metoda. Smatrao je da pravna istorija ne smije biti diskriptivna niti da se zasniva na prostom nabrajanju juridističkih fakata, jer se tada ne bi razlikovala od manastirskih ljetopisa. Na početku svoga kodifikatorskog rada Bogišić je uspostavio ciljeve koje svaki građanski zakonici donose: 1. da zapriječe da sudije budu zakonodatelji, 2. da ograde svakoga od sudijske samovolje, 3. da utvrde ujedinjenje narodno i državno. On je proučio da crnogorski pravni duh zasnovan na načelima bistre pameti, zdravoga razuma i poštenoga srca ne može krčiti dalje puteve u pravnoj kulturi i pravnom uređenju jednoga društva. Bez učenih pravnika, smatra Bogišić, nema “kažiputa” u pravljenje sustavnoga zakonika. Bogišić je pošao od ovih načela koji su inače prihvaćeni na V pravničkom kongresu u Njemačkoj, 1876.: 1. Zakon i običaj postoje od početka kao samostalna pravna vrela sa istom važnošću; 2. Ukinuće običajnog prava nije moguće bez velikog razloga. 3. Običajno pravo kao popunjujuće pravno vrelo se samo iz osobitih razloga može ispravljati ili ograničiti. On je uspostavio tzv. spoljne granice kodifikacije (u smislu materijalnog sadržaja zakonika koje opšte imovinsko pravo uređuje bez porodičnoga i nasljednog prava) i unutrašnje granice kodifikacije pod kojim je podrazumijevao “masu predmeta koji će ući u pojedine djelove njegove kao pravila pojedinih struka”. (Nastavlja se)
Osnivanjem Ministarstva pravde, stanje u sudskoj struci nije značajnije izmijenjeno. Nije bilo njegove zakonodavne djelatnosti – priprema zakonskih i podzakonskih propisa. Te su poslove, koliko ih je bilo, vršili Državni savjet, Ministarstvo unutrašnjih djela i Veliki sud sve do imenovanja dr Valtazara Bogišića za ministra pravde, 1893. godine
Crnogorski knjaz dijeli pravdu
Valtazar Bogišić, 1912. godina