24
Feljton
Petak, 11. decembar 2020.
4.
ISTORIJA CRNOGORSKOGA SUDSTVA
Bogišić: Zakon ne treba i ne smije da se kalemi na tuđinu » Piše: Dr Čedomir BOGIĆEVIĆ
SAMOSVIJEST NARODNOG DUHA PRAVDA I PRAVICA
Pravda i pravica su opšti pravni principi koji izviru iz duha slobodarskoga crnogorskog naroda, kao izvor moralne i pravne svijesti jedne zajednice nastale na najboljim i najuzvišenijim primjerima i vrhovnim vrlinama čojstva, poštenja, dobročinstva, zadate riječi, dostojanstva, junaštva, gostoprimstva, što oblikuje jedinstveni etos zasnovan na sintagmi Honestas heroica montenegrina. “Temelj je, razumije se i zakonitu običaju pravda i pravica, te kad sudac sudi po pravilima uzetim iz zakona ili iz zakonita običaja, on svakako radi na osnovu pravde i pravice. Ipak, pravila po kojima on sudi, već je zakonodavac i narodni život otuda izveo. Tek kad ni u zakonu ni u običaju nema prilična pravila za neki posao, a nije ga moguće i podobljem naći, pravda i pravica postaju za sudca neposrednim izvorom, iz koga on treba da crpi svoje pravilo, prema osobitoj prirodi posla koji se sudi. Ta se radnja i zove suđenje po pravdi i pravici” (OIZ, 782). U Crnoj Gori je sve do stvaranja centralne državne vlasti i sudova vladalo plemensko sudovanje. Pravosudnu funkciju za najteže delikte i prestupe obavljao je opšti plemenski zbor (izdajstvo, šurovanje s neprijateljem i špijunaža, otkazivanje poslušnosti u ratu i druga teška krivična djela đe se mogla izreći kazna smrti, progonstvo, razura s konfiskacijom imovine i dr.), a za ostale delikte plemenski knez kao nosilac pravosudne funkcije u plemenu i za bagatelne sporove poljaci (globari) kao primiriteljni sud i pomoćni organ knezu, odnosno kapetanu. Sudilo se po običajnom pravu (kuštumu) i u duhu narodnoga shvatanja pravde i pravičnosti, a kasnije po zemaljskim zakonima i u istom duhu, čime su nadomještane praznine materijalnoga i procesnog prava bilo u pisanom, bilo u običajnome pravu. Za sve vrijeme postojanja samostalne države Crne Gore postojalo je neograničeno pravo stranaka u sporu da se u slučaju nezadovoljstva presudama sudova obraćaju Gospodaru koji je, neposredno
Cetinjski manastir
U Crnoj Gori je do stvaranja centralne državne vlasti i sudova vladalo plemensko sudovanje. Pravosudnu funkciju za najteže delikte i prestupe obavljao je opšti plemenski zbor, a za ostale delikte plemenski knez
Valtazar Bogišić
Crnogorac
Valtazar Bogišić: Crna Gora je po svom narodnom pravu pravna samorodica u kojoj je izvršeno uzakonjenje običaja u sistem narodnoga prava. Prvorazredni je zadatak istorije da dokazuje vlastitost naroda i vlastitost narodnih svojstava njegovog bića a za rješavanje tih zadaća nema tvrđeg dokaza od narodnog prava, kao emanacije njegova narodna duha ili posredstvom svoga sekretara, pored osnovnih funkcija, obavljao i suđenje i to kroz raspravu i uz prisustvo stranaka ili bez toga, zavisno od rezultata izviđaja. Te i takve presude bile su konačne i izvršne. Nešto kasnije Naredbom ministarstva pravde (od 14. decembra 1896.) suženo je to pravo samo na određene dane (subotom) i po pravilu za sporove koji nijesu prošli kroz sve sudove, ali je, i pored toga, Gospodar sve do kraja postojanja državne samostalnosti obavljao i ove poslove. Pri suđenju sudija treba da pazi što časni ljudi drže da je pravo i što je u skladu sa javnim vjerovanjem i poštenjem bez kojih ne može biti uredna saobraćaja među ljudima. Radeći po duši i savjesti sudija treba da pazi i na razum i mišljenje naroda i razreda ljudi kojima su obični poslovi te ruke. (OIZ, 782). “U nedostatku odre-
đenih pravila sudija treba da udešava svoje suđenje prema pravilima slične vrste poslova tzv. podobiju. Dokle god se može na dvojbeni slučaj primijeniti pisani zakon putem tumačenja istraživši prije occasio legis, ratio legis i ratio iuris dotičnoga pravila, zakon ima biti uporabljen, a ako je vidljivo da zakonodavac nije mislio na tu vrstu poslova, ima se primijeniti običajno pravo kao dopunsko, upravljajući se prema opštem smjeru i duhu ostalih zakona i osjećaju pravičnosti” (Bogišić). Crnogorski sudci i ako poštuju zakon kao i zakonodavca, znadu zbaciti ili preinačiti zakonsko pravilo kad nađu da nije s dobrim običajem, tj. s pravdom u saglasju..., a državna vlast se tome nije protivila (V. Bogišić, Metod i sistem kodifikacije običajnog prava u Crnoj Gori, op. cit., 104). Na pitanje J. Holečeka, poznatog češkog kul-
turnog stvaraoca i prijatelja Crne Gore, upućeno Marku Miljanovu: Vojvodo, kako vi sudite, Marko Miljanov je odgovorio: Nepravedni zakoni me ne obavezuju. Zakon mi samo služi kao putokaz da se ne izgubim u pustinji. Na slučaj primjenjujem moral i običaje, sve to pročišća moja savjest i uvjerenje. Nakon toga dolazi sentencija. Utemeljivač umne orjientacije crnogorske škole prirodnoga prava Sula Radov (Kostadin–Sula Radov Radulović, Komani, 1790. – Cetinje, 1872.) je kazao: Zakon koji ne čuva pravdu nije zakon.
NARODNO OBIČAJNO PRAVO
Pravo se ogleda u njegovoj istorijskoj samoniklosti, jer je ono živi organizam koji se rađa
Marko Miljanov
i razvija kao duhovna tvorevina naroda. Narodno pravo je najneposredniji izraz narodnoga duha. Pravo je psihičko svojstvo naroda i ta se svojstva nalaze, kvalitativno, kod svih naroda samo različito po opsegu. Narodno pravo, kao izvorno i neiskvareno pisanim zakonima, predstavlja dio etosa i etno–socijalno–psihološki fenomen svakoga naroda i njegovoga identiteta. Valtazar Bogišić je, vođen postulatima etnološke jurisprudencije i istorijske škole prava, smatrao da je podloga čitavoga zakonodavstva jedne zemlje – kodifikovano narodno običajno pravo, jer docnije donijeti pisani zakon što su drugo nego pisani narodni običaji, kaže on, ističući da je Crna Gora, po svom narodnom pravu pravna samorodica u kojoj je izvršeno uzakonjenje običaja u sistem narodnoga prava. Prvorazredni je zadatak istorije da dokazuje vlastitost naroda i vlastitost narodnih svojstava njegovog bića a za rješavanje tih zadaća nema tvrđeg dokaza od narodnog prava, kao emanacije njegova narodna duha. Zakon ne treba i ne smije da se kalemi na tuđinu, nego da se izvodi iz narodnog temelja i prilagodi novim prilikama (Bogišić), uzimajući u obzir potrebe narodnoga života. Narodna pravna svijest ogleda se u pravnim običajima, kao najoriginalnijim izrazima narodnoga duha. Običaj je pravilo društvenoga života među ljudima u određenoj zajednici – bratstvu, selu, plemenu, nahiji, nastalo od pamtivijeka, koji svoju snagu izvodi iz prakse dugotrajnoga ponavljanja i
Za sve vrijeme postojanja samostalne države Crne Gore postojalo je neograničeno pravo stranaka u sporu da se u slučaju nezadovoljstva presudama sudova obraćaju Gospodaru koji je, neposredno ili posredstvom svoga sekretara, obavljao i suđenje i to kroz raspravu i uz prisustvo stranaka ili bez toga primjene, što je kao takvo ušlo u svijest naroda i oblikovano kao potreba života. Dr V. Bogišić je kodifikovao običajno pravo u Opštem imovinskom Zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru (1888) metodom uzakonjenja putem inkorporacije. Za onaj dio običajnoga prava koji nije unijet u Zakonik, propisano je da će on i dalje biti u važnosti samo ako građanskih pravila u Zakoniku nema (OIZ, 779–780), u kojim se slučajevima treba vladati po pravilima koji u dobrim običajima žive. Iako u velikoj mjeri samoniklo i autohtono crnogorsko običajno pravo je bio živi proces međuuticaja crnogorskoga i stranoga–rimskog, vizantijskog, grčkog, mletačkog, šerijatskog, francuskog i srpskog prava. Običaj je ono pravilo koje se drži i koje vlada u narodnome i sudskome životu, a nije ušlo među pravila pisanog zakona (OIZ, 779). Običaj se nazivao kuštum, kuštum zemaljski, adet, zemaljski zakonik. U predgovoru svog djela – Zbornik sadašnjih pravnih običaja u Južnih Slovena (Zagreb, 1972) – Bogišić iskazuje da: 1. zakon i običajno pravo postoje u početku kao samostalna pravna vrela jedan uz drugog, u jednakoj snazi i važnosti; 2. ukinuće običajnog prava po zakonarstvu nije opravdano bez velikog razloga; 3. običajno pravo kao popunjujuće pravno vrelo može, uz opsežno zakonarstvo, ostati u vrijednosti, te ga se ima samo iz osobitih razloga i dokle ovi dopiru, isključiti ili ograničiti. Bogišić je smatrao da je običajno pravo prevashodno odraz ustrojstva određenoga društva i da ono utvrđuje izvjesne zakonitosti društvenoga razvoja, pa je iz tih motiva priznao dobrim običajima popunjujuću moć zakonskih praznina. U nekim našim krajevima još su živi pravni običaji koji su ostaci nekadašnje zajedničke svojine (sprega, supona, moba i dr.). Ovi običaji prodiranjem novih društvenih i ekonomskih odnosa, nužno i iščezavaju, ali još postoje, pa sudovi uz navedene rezerve i uslove primjenjuju i sada propise staroga običajnog prava koje je važilo za njih (trgovački običaji – uzanse, običaji u pomorskom saobraćaju, građevinarstvu i dr.). (Nastavlja se)