književnost uživo 110
Jutro je počelo uobičajeno. Budilica. Još malo izležavanja. Odlazak po kruh, jogurt i nešto slatko. Danas će vrt zaliti malo ranije. Dok je išao u školu, mama je vrt znala zalijevati dok on doručkuje. Ponekad je žalio te biljke. Teško je bilo povjerovati da itko voli da ga tako rano bude hladnim tušem. Vrt s njim ima više sreće. Ubrao je glavicu kupusa, desetak mrkava i složio buket cvijeća za bakinu vazu. Djed vazu drži uz bakinu sliku. Vrijeme je stalo na tom ormariću. Bakina slika, slika s njihova vjenčanja, ja u maminom naručju i Srce Isusovo. Jednom je djed rekao da ga puste na miru i da ne mora ići u crkvu. Sve što ima od života i Boga, na tom je ormariću. Samo je puno godina kasnije dodao bakinu vazu. Možda da bude blizu i onom svijetu. Imale su smisla te njegove mudrosti. Marko je pomislio kako će se djed danas iznenaditi. Ponio je kruh, kupus, mrkve i cvijeće, zaključao vrata i krenuo. Uz trotoar su se nizali Vučkovići, Šabići, Panzići i Marići, gdje se od pamtivijeka rađalo, ženilo i živjelo. Čak ni pruga u taj mir više ne donosi ni brigu ni razbibrigu. Nestrpljivi polako odlaze, starost miruje. Ljudi se ne bune što ih je zaobišla sveopća užurbanost. Neka su mjesta najljepša kad ih se ne dira. U tihom razmišljanju, stigao je do zidića, sretan što na njemu danas nitko ne igra karte. Radni je dan i svi su u školi. Stigao je i do pruge i naišao na spuštenu rampu. Učinilo mu se da već osjeća miris juhe. Ako i nije, djed će se veseliti mrkvi. Dodat će trpezi ribani kupus i prepričati jučerašnji dan. Onda će malo pričati o mami, malo o baki i sve začiniti pokojom mudrošću. Po povratku će kod Ivana na trijem i mamine kekse. Ipak neke stvari ne treba dirati, već ostaviti onakvima kakve jesu. Sretno je zakoračio ispod rampe. Cvijeće se rasulo, glavica otkotrljala... Još je samo čuo: – Oko didovo. Ni trun ranije, ni trun kasnije.