Page 1

foto: Tamara Modrić

Sara Mrak Kristian Novak Florian Hajdu Neven Lukačević Blago Vukadin Vergilije Franizz Slavica Gazibara Mladen Blažević Davor Vuković Mirela Fuš Darko Cvijetić Ivan Glišić Ljiljana Jelaska

časopis za književnost i umjetnost godina 3. / br. 3/ jesen 2015. ISSN 1849-0425


književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 3., broj 3, jesen 2015. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavne urednice broja: Dunja Matić i Tea Marković / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tamara Čapelj / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Primorsko-goranske županije

Sadržaj Milan Zagorac Uvodnik 5

Vergilije Franizz Baraba 27 Mislav Bartoš Samo nam treba uobičajenog smijeha 28

to ti ta ti tu ti – bitci… 7

Blago Vukadin Europske vrijednosti 29

Ljiljana Jelaska Misao 8

Ivana Pavić Na autobusnoj stanici 30

Neven Lukačević Curriculum dr. Laa 10

Slaven Posavac Uvijek malo dalje 31

Sara Mrak Šišmiš je uletio kroz prozor 11

Robert Vrbnjak Brakorazvodna 32

Davor Vuković Kompjuterska 13

Dejan Todisijević Bojim se 33

Mirela Fuš Rade na Mrtvom kanalu – ((r) e-legija, 16. lipnja 2009.) 14

Sara Mrak Emigrantska 34

Florian Hajdu ..873 b 16

Abdulah Sidran o Darku Cvijetiću 36

Neven Lukačević Arsenova obala 17

Darko Cvijetić Lepe Radić dva 37

Blago Vukadin Braniteljska 35

Vergilije Franizz Rio nešto 18 ja psujem najsočnije 19

Razgovor s Kristianom Novakom Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom 39

Neven Lukačević Seoba kromosoma 20 Blago Vukadin Ljudi vole parole 21

dok kiša uporno rastače 51

Mladen Blažević U golomrazici 22

Milan Zagorac Jamstvo 52

Ivan Glišić Znate li vi ko sam ja 23

Zoran Žmirić Iz zbirke Zapisano metkom 53

Davor Vuković Jednostavno... izbjeglička 24

Ljiljana Jelaska Kiša 54

Slavica Gazibara Jegulje 25

Vergilije Franizz Prvi januar 55

Boško Habuš Viadana 26

Entrip Entrip Nedostaje mi 57


književnost uživo 3

Neven Lukačević Sub rosa 78 Dejan Todosijević Samoća 79 Vergilije Franizz Teatar 80 Beatrisa D. Stošić Reč 81 Enisa Angie Behaderović Znaš 82 Ivo Anić Beskonačnost blizine 83 Kristina Glušac Plavšić Ljuštura 58

Drago Glamuzina Rano je jutro 85

Beatrisa D. Stošić Epitaf 59

Predrag Babić Tanja 86

Marguerite Bužimsky Duras U sumrak Bogova 60

Florian Hajdu ...Volim te 87

Ivan Bogović Djed u krevetu 61

Slavica Gazibara Tišina 88

Miloš Petronijević Pomalo sam radoznao 62

Blagoj Baković Ti znaš da je vladika...89

Slavica Gazibara Kišna noć 63

Predrag Babić Volio sam kišu 90

Nikolina Žigmunić Rutina umora 64

Mislav Bartoš Naći ćemo se 91

Ljiljana Jelaska Zavlačim ruke u jesenje boje 65

Miloš Petronijević Sedela je natronošcu 92

Mia Ugrin Tuđi životi 66

Franc Vezela Posejdon iz Bosne 94

Sara Mrak Pjesma u prozi 67 Володимир Криницький Imao sam mačka 68

proza 97

Neven Lukačević Prokockana stvar 69

Melinda Kostelac Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. 98

Mislav Bartoš Pred kraj ljeta 70

Neven Lukačević Pred progonom 101 Sanja Kobasić-Bužimkić Amy Jenny 103

u tome zajedno 71

Maja Marchig Odstupanja 115

Ljiljana Jelaska Gorki, gorki Tic-Tac 72

Ljiljana Jelaska Kukac 118

Neven Lukačević Ruska nota 73

Zdravka Prnić Boja jastoga 121

Ivo Anić Začarana 74

Blago Vukadin Stipe 126

Tamara Čapelj Ponoćne misli 75

Predrag Šneler Tamo me ništa ne boli 132

Darko Balaš Posljednji tramvaj 76

Blago Vukadin Društvo izabrano 139

Ivo Anić Stamena vodenica 77

Juraj Močilac Za sve je kriva Nora Roberts 141


ilustracija: Tamara Modrić književnost uživo 4


književnost uživo 5

Milan Zagorac Uvodnik I dok se u Rijeci odvijaju vrlo žive rasprave o samoj naravi grada i njegove kulture, ali i same vjerodostojnosti, dotle Književnost uživo već pune dvije godine živi vlastitu virtualnu kreativnu demokraciju: ne, nisu to samo riječi, jednostavno, svjesni smo posebnog statusa koji uživamo (ne samo u Rijeci i Hrvatskoj), negdje između „visokog“ i „pučkog“, banalnog i visokoumjetničkog, negdje u oblaku, u nečemu što zaista potvrđuje naše prve pretpostavke – kvaliteta se pomalja iz mase, iz rada, iz djela, a ne iz poze, ne iz statusa, bio on pripisan ili samopripisan. Književnost uživo je pljuska malograđanskom neznanju i neukusu, pozi i blebetanju onih koji malo znaju, ali se prave da znaju puno. Književnost uživo tako je u svojih deset brojeva objavila doslovno stotine autora, mnogi su u međuvremenu izašli iz sjene književne anonimnosti, poneki su ovjenčani nagradama,

a ima ih koji su objavili i knjige. Svima im čestitamo, ovo je bio zajednički uspjeh, kako vas, čitatelja suradnika, tako i nas, malog entuzijastičnog tima ljudi koji nastoji književnost izvući iz geta i nelagode u kojoj tavori već godinama zahvaljujući ponajprije katastrofalnim kulturnim antipolitikama koje su dovele do žalosne činjenice kako smo među najmanje pismenim i najmanje kulturno osviještenim ljudima u Europi. To je istinska tragedija i što prije tome pogledamo u oči, bit će nam lakše. Naravno, ovo sve skupa ne znači sjedenje na „slavi“, niti da postignutome. Štoviše, to bi bilo jednako priznavanju poraza i prije no što smo ušli u bitku. Najteži zadaci tek preostaju: zadržati dah, nastaviti kročiti posve nezacrtanim putevima, mapirati ih, polučiti nove i uvijek nove uspjehe, naravno, ne utvrđujući se u zabrane samoprozvanih elitnih kružoka i ekskluzive koja postaje

vlastita parodija. Književnost uživo živ je projekt i kao takav mora biti podložan vremenu i promjenama koje će se odraziti i na njega, a osnovna premisa uvijek ostaje ista: biti otvoren svakome, jasno, tako da se u tome uspostavlja vlastita vertikala kvalitete i svakako važna uporišna točka suvremene (riječke) književnosti koja se opet iznova potvrđuje, još od Rivala, kako je samo kreativna demokracija rješenje egzistencijalnog čvora domaće književnost – da, raditi i proizvoditi, a konačan je cilj biti čitan, doći do čitatelja, uspostaviti s njime odnos te u svemu tome svjesno sudjelovati kao aktivan član jedne još šire i veće kreativne zajednice. Ne, ovo nisu samo puste riječi, ovo je već sada dvogodišnja praksa, potvrđena u deset svezaka našega časopisa, pravom malom jubileju za koji ćemo održati malu, naravno, virtualnu zdravicu! Pa, živjeli!


to ti ta ti tu ti – bitci…


književnost uživo 8

Ljiljana Misao Jelaska Misao Opkoračujem te stihom, ne dam da se razbiješ na komadiće besmisla. Moraš ostati cijela, smislena. Apgar deset. Nosila sam te teških devet udaraca glavom o zid. Svaku nadolezeću kontrakciju dočekujem aliteracijom: riba ribi grize rep. Rep... Zakržljali rudiment klizi mi iz ruku. Da mi te uhvatiti, za vrat te primiti.

Pokazala bih ja tebi. Ti mene shvaćaš. A ne daš da ja shvatim tebe. Da te uhvaćenu oblikujem, u misao stisnem, istisnem kroz nepčano-dentalni kanal. A već sam te prenijela. Već si, eto, prezrela. Okrenutu na zadak, dripom te molim: zarotiraj se, zarotiraj se! I smisao si naljutila. Evo je gdje navlači bijele plahtu, na moje crne oči: forceps, molim!


književnost uživo 9

Jahači Proveli su noć na putu, goli u sedlu. Točno u podne, kroz pustinju i prašumu. Jahači na duge staze. Dojahali su do životinjske farme. Utažili žeđ paklenom narančom. Na putu k Swanu, sreli su lovca u žitu. Izgubljen u prijevodu, povjerio im je da je ujak Vanja, s licem s ožiljkom,

ugovorio dobar posao u Italiji. Za šaku dolara: let iznad kukavičjeg gnijezda. Sedmorica veličanstvenih, u lovu na kukavičje jaje. Al’ pretekao ih je lovac na jelene. Nisu stigli na onaj u 3 i 10 za Yumu. Zaslijepila ih je svjetlost u kolovozu. Loš saveznik u mutnim poslovima. Kvaka 22 ostala je nemoguća misija za gole i mrtve.


književnost uživo 10

Neven Curriculum dr. Laa Lukačević Puno je lica imao dr. Lao. Jedno za jutro, drugo za podne treće uvečer. I kad se budio mijenjao je smiješak za jutarnju vodu višnjina cvijeta. Za miris kore bagrema, za zvuk frule mjeseca uronjenog u jutarnji svod svemira. Za ukus kapljice livadne rose. I kad je podne odbilo dizalo se lagano perce, snagom kaligrafije po papiru štovanog Mandarina. I naranča se jela i umakao se slatki umak u opori škrob i ugljikohidrat. I zadovoljno je preo siti mačak što je danas izbjegao lonac, a sutra? Tko zna! I večer što se primaklo donijelo je novo lice koje sprema popodnevni smiješak pod jastuk života i navlači koprenu i tone…


književnost uživo 11

Sara Mrak Šišmiš je uletio kroz prozor *** Šišmiš je uletio kroz prozor, napravio dva, tri kruga pa se vratio natrag u večer. Napolju su strepila ulična svjetla. U sobi je ostala hrpetina bezimenih stvari koje nijednom normalnom čovjeku nisu dale mira, morao je zbog njih probdjeti čitavu noć. Premda bezimene, ime bi im moglo biti strah ili odustajanje (od svega) ili pak, sreća. U sobi su ostale stvari koje su podsjećale na svjetlucave oči mačaka pred farovima automobila i na hitar bijeg, stvari koje podsjećaju na kišu i stvari koje podsjećaju na liticu ili na bicikliste. Kada se razdanilo, napolju su se počeli pojavljivati krajolici, bezimeni i teški kao olujni oblaci nad voljenim mjestima.

*** Moja su djeca otoci kojima prilaziš nošen mjesečevom maglicom. Iz daljine već prepoznaješ njihovu savitljivost. Kad pristaneš na obalu dodirnut će ti prstom kapke jer ne mogu reći da su ikad vidjela tako plavo oko kao što je tvoje ni čula glas koji toliko podsjeća na udaranje valova u razlomljenu stijenu. Svaka ih tvoja riječ nasmijava do te mjere da ne mogu ostati sjediti u lišću nego padaju s grana na meki pijesak.


književnost uživo 12

Sva su moja djeca izrasla iz pijeska, pa jutrom nalikuju na večernje svjetlucanje pustinje.

*** Padne li ova ogromna kaplja smole s tamne grane borove ptica puna cvrkuta pobjeći će s mog čela čim joj otvorim prozor. No, hoće li mi Bog time išta otkriti o bjelini  morske pjene  koja je jutros nenadano napunila moju sobu?  Porazbijala sve zdjelice na policama?


književnost uživo 13

Davor Vuković Kompjuterska Davor bi trebao usisati. Davor upalio kompjuter. Davor stavio kavu. Davor pije kavu. Davor piše da je stavio kavu. Davor piše da pije kavu. Davor se ljuti na samog sebe što piše da je stavio kavu i da pije kavu umjesto da ide usisati. Davor gleda na sat. Davor se ljuti na sat. Davor piše da se ljuti na sat. Davor radi sve, samo ne ide usisati. Davor popio kavu. Davor ugasio kompjuter. Davor laže, jer kako bi mogao pisati da je stvarno ugasio kompjuter. Davor planira ugasiti kompjuter. Davor se sad izvukao. Davor se sad sjetio da treba i večeru napraviti. Davor je upravo odlučio da momentalno ustane i ide usisati i napraviti večeru. Davor bi i ustao, ali mu je stigla poruka. Davor mora odgovoriti. Davoru piše Jela i pita da li je usisao. Davor se ljuti na nju što ga pita gluposti. Davor opet planira ustati, ali stiže nova poruka od Jele koja pita što je za večeru. Davor joj odgovara da neće ni večerati kad ga svaki čas ometa porukama. Davor shvatio da je za sve kriva Jela što ne može ništa stići da napravi. Davor igra poker na kompu. E, pa da vidim ‘oće mi opet slati poruke i ometati me…


književnost uživo 14

Mirela Fuš Rade na Mrtvom kanalu – ((r)e-legija, 16. lipnja 2009.) Dug je dan, Rade, druže Iz Molekule dolazim, i bit će ti Sebi na večeru, da se p(r)ovjerim, na stan Zovem znance, neću da se Slikam: „Ludilo je slatko“, kažeš: kaže netko Svijet go(vo)ri pred kapitalizmom, a Trgovine su Zatvorene, mi ispred Opatije, Ta i njima s Učke negdje se zori Zapad. Duplo mlijeka u drugoj, a u Prvoj Bolognese, kupljeno sa mnom bez vrećice Ruke nose preko pruge i studentske menze Sve se zatvara i svijet se zavarava pred suton I kruh je duplo manji: susjed iz nepoznatih (Ulica ku(pu)je plastične boce za sve) Do pasa gol: nevjerojatno – a tvoje kćeri Idu samo u privatne škole – preostalo je droga i neznanje Hrana za genije – taj Hollywood je lud – stoga kao i ti  odigrali bismo I (naj)manje uloge – i bez Cigana u mojoj zgradi: kako je to dijete To baš slatko to, baš kao … da, kjubrik je bio Energija i terens malik. nu, pustimo to tu – jest da Ti kartaš po Bosni remi – i da U tome kafiću čije ime nismo popamtili (nekog cvijeta) tu nema troje režisera i 10 Glumaca ujedno kao i: LA i Love Life, snič i men  in d midl. „Ne smatram se pjesnikom“, ali iza tebe su


književnost uživo 15

Zbirke – branko miljković – i (s)lažem se: d. dragojević (Čisto radi nekog drugog) – Nolan je pisao pismo Da ga ne odbiješ, a ti – i to ti je neka crtica (kao i Igra da izbaciš svog iz THE redatelja Takt – čitaš i dalje novine – i kruz mu je spreman) „I kao i oni se igraju da igraju“ – i ti si pisao Crveno i crno: studiozno: ili obratno. Otac ti nije bio Zadovoljan ni krležin šešir ni moje pretvaranje Da se dosad nisam skinula – i namjestila svoj Odaziv pred pogledalom – Sedam Se Psiha Skriva Iza svakog korijena tvoje glume – nisi nadahnuće Kao pravi fortinbras jednoć ti ne moraš umrijeti od nas Jesu napravili sliku. Je li to istina da ne razumijem I da je humor jedini seks kojim se skida – Ja Toga ja ne znam, Moram i sama otići na oči Bih li (te) promatrala. Mene ti to tu ne zanimaju, to ti ta ti tu ti – bitci…

*** posljednja poljubila je prste pa jednu drugu treću sliku na nadgrobnom spomeniku


književnost uživo 16

Florian Hajdu ..873 b Sedim na kružnotoknom asfaltnom ostrvu-stajalištu autobusa 873 b za zelene pašnjake, gde na cinober cveće plavi leptiri pašu upražnjavaju. Čekam prodavca semenki i kikirikija, jednodrvenonogog Uzguna, koji u ovo vreme treba da prođe ovuda i produži negde uzbrdo u četvrt, gde se, u hoću-neću šibicarenju, manjinska višenacionalna deca plavooka vežbaju. Nema ga, čujem izaleđačke glasove, ali ne vidim izgovorilačice, neću da se okrenem, ni sam ne znam zašto. Baš neću, krivo mi je i sada što nemam oči i otpozadi, bar jedno oko virtuelno! Glasovi dopiru razgovetno, golicavo uhootvarajuće, čak i da neću, a hoću, stariji ženski i piskavi devičanski. Stariji, dalječujno, prekorava, mlađi samo damamaniše. Čudni osećaj se, u meni, u znak pitanja pretvara, gledam u asfalt nevremenskooblačnobojno siv, neznamačno tupavo!? Gde li su mame naučile sve te radnje od kojih, sada, toliko ćerke čuvaju? Kikiridžija dođe sa zakašnjenjem dva autobuska prolazna vremena, dade mi badem prženi i orase bez ljuske, meda u doručak pakovanju nemade, koji sam gledajući u prolazno oblo poželeo. Mada sam željno hteo, sada, nešto sasvim drugo...ejuhejhaj.


književnost uživo 17

Neven Arsenova obuvala Lukačević Arsenova obuvala Pogledajte ih, molim. Pogledajte ih! Te čizme! Što nijemo u savršenoj Aresovoj crti, poredane stoje pred Vama. Što Vas onako nijeme i gluhe oguljene, i prašnjave crnilom presvučene, prizivaju mrak koji čeka svakog od vas kad ih jednom stavite na sebe kao što su ih prije Vas mnogi nosili i kao što će poslije Vas opet stajati u crti čekajući nove trenutne nosce kloparajući u ritmu jedan-dva lijevo i desno i okret. U njima, na njima proći ćete pola svijeta, pretrčati tisuće kilometara, preskočiti stotine zidova...

Skidat ćete ih, ali se one neće dati skinuti Vezat ćete ih, no one će Vas zavezati. Mislit ćete ih promjeniti Ali u istinu, one će Vas promjeniti. I nikada, zapamtite, ta veza neće puknuti do god im se svidja da ih baš VI, nosite.

Pastorala iz srpnja 1914-e Žuto žito u poljima zrije. Bremenito, i teško, poput jedre žene. Povija klasje i traži ruke. Ruke mlade, ruke snažne, Da ga pobere da ga ovrši. Ali kosac više ne nosi bijelo, nema kosu. Nosi sivu,  nosi zelenu i vojničku cokulu.


književnost uživo 18

Vergilije Rio nešto Franizz Rio nešto

Jutarnje

Primit ću te za nagradu Poklonu zube gledati neću I pjesmu ću ti napisati Ne žalivši riječi No, ne me diraj Jer, Ja sam Predstava šeširdžija Kauboj Rio Grandea Kaktus na molitvi Sred mora balona Varan na pasiji Pseće prokletstvo u navici Stiješnjenost u opreci

Štenci štucaju Ševe šene Povrh kose na obronku Ovce pucaju vunu Talijanke pjevaju Odrični veznici se pravdaju O, Zašto nisu potvrdni Kako se usuđuju


ja psujem najsoÄ?nije


književnost uživo 20

Neven Seoba kromosoma Lukačević Pješače oni Pustinjom Planinom Poljem Putuju oni brodom busom vlakom Sele se Levantom Anadolijom Balkanom Voze se strahom nadom prijetnjom.


književnost uživo 21

BlagoVukadin Ljudi vole parole Nacionalistička

budi tvrđi! Sve će to riješiti

Sa zapada

galamdžije,

i od juga

špijuni

nas napada jad i tuga, sa sjevera zlo, nevjera, a s istoka druga stoka.

i šverceri

Među nama

Ljudi vole

noć i tama

parole,

vjeru slama

istine

izdajama.

bole.

Bogu hvala

Dok vi ubijate

ima jama.

neprijatelje

cigareta. Ako malo i lažu, komu smeta? Naši su!

ja ću pišati

Naglupa

iza grma. Ole! Ole!

Svijet je crno-bijel. Ne postoje nijanse, a kamoli šarenilo. Ili si naš, ili si tuđi. Ako nisi dovoljno jak,


književnost uživo 22

Mladen U golomrazici Blažević povećavaju se razmaci među stablima i ljudima uspore se sokovi i krv zaželim da pada snijeg u metrima da sakrije oblike i izravna svijet u crtu imao bih razloga oprati prozore da se čisti zamrznu sa sjenom krošnje i dimom a ove čvorove na koljenima što me tjeraju da klečim prebiti sjekirom i naložiti ohrastline


književnost uživo 23

Ivan Glišić Znate li vi ko sam ja Susedi se čude kad krpim svoje prnje, jer nemam para da kupim nove. Pitam ih: Znate li vi ko sam ja? Pesnik. I sin krojačice! I oni raspale u smeh. Upišali se od smeha. Ne znam šta im je toliko smešno. Susedi se čude kad sam popravljam svoju stolariju, jer nemam para da kupim novu. Pitam ih: Znate li vi ko sam ja? Pesnik. I sin stolara! I oni opet raspale u smeh. Upišali se od smeha. Ne znam šta im je toliko smešno. Nedavno, jednog od njih na pešačkom prelazu, i kad je bilo zeleno svetlo, pregazio je neki besni momak U besnim kolima. Okupljenima je rekao: Znate li vi ko sam ja? I čiji sam sin! Kad su čuli ko je i čiji je, Susedi se nisu njemu smejali.

Udarili su u bežaniju. Upišali se od straha. A kad je došla saobraćajna policija, pregaženi je, tresući se od straha, govorio: Nije on kriv! Ja sam kriv! Da li će biti bolje?- pitam Rakija, mog punk brata. Biće, kad se naviknemo. No, šta je život bez takvih stvari? kaže on.


književnost uživo 24

Davor Vuković Jednostavno... izbjeglička Pita mladi Sirijski izbjeglica starog Balkanskog izbjeglicu: "Što da radim u ovim teškim trenucima?Reci mi, brate, što mogu naučiti iz tvog iskustva?" Balkanac se zamisli...kroz glavu mu u trenutku prođu 90-e, nasmije se mladom i neiskusnom Sirijskom izbjeglici, te mu veli: "Brate moj....naučit ćeš svašta. Naučit ćeš kako netko može mnogo imati, a malo dati. Naučit ćeš i kako oni što nemaju, za tebe će imati. Upoznat ćeš ljude onakvim kakvim stvarno jesu. Naučit ćeš se strpljenju, poniženju, bijesu i nemoći. Zaplakat ćeš milijun puta i mnogo više puta prokleti. Lako ti već nije, ali će ti biti još teže. Ali ćeš uspjeti. I zato slušaj izbjeglicu starog što će ti reći. Ne zaboravi nikad tko si, odakle si. Ali isto tako, ne zabravi nikad da ti si došao k njima, a ne oni tebi! I nikad! Ali nikad ničiju nevolju na vagu ne stavljaj! Budi pokoran, ali glavu uvijek dignutu drži! I zlih se ne boj i ne boj se da li prepoznat ćeš ih znati. Ti budi otvorenog srca i čiste duše.... Pa će se i zli i dobri otkriti sami. Neka te sreća prati, brate!”


književnost uživo 25

Slavica Jegulje Gazibara Jegulje doslovno umiru za svoje potomke. Iz mnogih rijeka putuju tisuće kilometara da bi se mrijestile u Sargaškom moru Atlantskog oceana. I potom umiru. O njima razmišljam dok me u kafiću pored placa u zimsko subotnje prijepodne promrzli prljavi tamnoputi dječačić u natikačama pita imam li što sitnog.


književnost uživo 26

Boško Habuš Viadana Djevojčici koju ne poznam

više se ne hrani tamjanom

dom je druga strana rijeke

više u muku ne traži dah

Ta velika voda naše riječi siječe a vrisak jablanima u korijenje odvlači Istog trena u muku tražimo dah

Svoju djecu na veliku vodu vodi

i napokon dišemo, ali ne kao ljudi koji ne znaju koji nikad neće znati kojima je bolje da ne znaju kako izgleda kidanje korita i slamanje zemlje Samo neki znaju i poput nas tamjanom se hrane i zaklon u magli išću Djevojčici koju ne poznam dom je druga strana rijeke Bez gledanja u tu rijeku gledamo i uporno lovimo čas izvor, čas ušće Ona sluti da su nam govori isti ja slutim da govor taj je spas od kidanja korita slamanja zemlje i odvlačenju jablanima u korijenje Djevojčicu s druge strane rijeke upoznao sam - djevojčica više nije

međ' vrištećim jablanima odbacuje strah


književnost uživo 27

Vergilije Baraba Franizz Nova Ortoepija vlada Novi miševi vladaju A mene, zbog izraza sočnih, Grde stalno Zbog izraza sočnih Pokunjeno gledam Razdragano mislim i kunem se Kunem se U himen razuma Džaba vam stihoklepci Ja psujem otmjeno prostački Lagano razumljivo Ja psujem najsočnije Ruralnorustično neusplahireno


književnost uživo 28

Mislav Bartoš Samo nam treba uobičajenog smijeha Prvo smo se tuširali po rutini, u uobičajenom vremenu,  u uobičajenoj večeri,  u uobičajenom danu.  Kasnije smo pozdravljali slijepce  za šalterima  u uobičajenim zgradama s uobičajenim fasadama i žbukama,  slijepce u uobičajenim kravatama  i s uobičajenim kavama.  – Vidite li se na popisu? – Da, naravno, upravo tu pod brojem dva.  Zaokružite me, kao i obično.

A onda smo se kasnije još dugo na suncu smijali umiljatoj djeci  u prolazu  u pratnji brižnih majki. Onda smo se još dugo na suncu  smijali psima u prolazu  i njihovom čovjekolikom ponašanju  koje uvijek iznova razveseli dan. Jer samo nam treba smijeha.  Samo nam treba san.

Zaokružite se, a onda u krugu života kružnim pokretom ruke  dočekajte i smrt  koja u ruci ne nosi kemijsku olovku  nego pustu prazninu  nečeg svevišnjeg u što ste kružnim pokretima ruke  cijeli život vjerovali i nadali se.  A sada, sada vidite i sami  da bi vam bilo bolje da smrt sa sobom nosi –  makar kemijsku olovku,  ako već ne kemijski spas i vječnost neba ili podzemlja. Prvo smo se tuširali po rutini,  u uobičajenom vremenu,  u uobičajenoj večeri,  u uobičajenom danu.


književnost uživo 29

Blago Europske vrijednosti Vukadin Dosta je turobnih vijesti. Hoću u miru Piti i jesti. Dosta je leševa. Hoću reklamu! Inače ću prekinuti ugovor o plaćanju na rate. Da znate! Dan je neradni, a baš su dosadni ovi što bježe u moje kvadrate. Neka se kući vrate. I neka si sami kupe slobodu u prvom dućanu. Ja nedam svoju hranu.


književnost uživo 30

Ivana Pavić Na autobusnoj stanici Jedna gospa iz kuće bogate U sijedo obojena joj punđa Nogama drži vreće krcate Lepezom se hladi i na glas gunđa Jedan dječak obljubljen aknama Čik za čikom nogom gasi Novu cigaru već prianja usnama Pun nervoze što opet kasni Samo čovjeka pored punog mira Taj autobus što kasni nimalo ne dira Jadan. Ali pun sreće Drugačije snove on sebi snuje Kopa, traži, grabi pa blaguje Gladan. Iz kante za smeće


književnost uživo 31

Slaven Uvijek malo dalje Posavac uvijek malo dalje negdje dolje na jug spustiti se do obale i namakati noge u toplom moru tražiti onog galeba o kojem svi pjevaju poći na istok u potrazi za sobom klanjati se onom višem mantrati istine na vrhu planine sanjati u prirodi, a buditi se u ljudima ostati na mjestu i pronaći sve opet novo propisno shvatiti da nov si ti živjeti dobro i dugo, za sebe i za druge živjeti, stariti, umrijeti uvijek malo dalje pokraj prostora i vremena dat ću ti pet negdje između galaksija i srest ćemo se jučer ako nas sutra već ne čeka


književnost uživo 32

Robert Brakorazvodna Vrbnjak Jedni će otići Mladi, željni boljeg života Sretno im bilo! Doći će drugi Mladi, željni boljeg života I ti će otići. Nezadovoljni jer tu gdje su došli Nisu našli što su tražili Dat će se u potragu za boljim mjestom Drugom zemljom  Sretno im bilo! Doći će treći Četvrti... Petnaesti Ali, i oni će pobjeći Ili će se vratiti oni prvi  Nezadovoljni jer tamo kud su otišli Nisu našli što su tražili. Da skratim Uvijek je tako bilo. Uvijek se odlazilo i dolazilo

A rijetko nekud stizalo I još rjeđe našlo što se tražilo To je valjda zato jer je put samo u glavi A jezici mahom nerazumljivi Zato nije ni čudo da ja Dok spiker u zemlji blagostanja u koju sam došao Priča o državnom udaru Ne razumijem ni riječ I gledam kroz prozor uvjeren kako Ovdje i kad ulicama prolaze tenkovi To rade jer im je do zabave Sretno mi bilo!


književnost uživo 33

Dejan Bojim se Todisijević Ja sam od onih dosadnih ljudi što nikada nisu u toku, što kanale na TV-u rasporede po početnim slovima njenog imena... i da, bojim se... bojim se ljudi koji ostavljaju žvake u pepeljare, i onih koji me u dva sata iza ponoći ubeđuju da je Haris Džinović roker, i onih koji brinu i lažu za mene, za ‘moje dobro’, i onih koji imaju velike planove za zgrtanje para, a pritom se žicaju za cigaretu, i onih koji kažu za žene da su stoka, i onih koji dele ljude na Ruse i Amerikance, i onih koji uopšte dele ljude, i onih koji nose fantomske maske, i onih koji odmah plaćaju piće čim naruče, i onih koji navijaju protiv Partizana kada igra u Evropi, jer su zvezdaši, i obratno, i onih koji su škrti na rečima, jer ja nisam i volim da preterujem sa rečima, i onih koji ne znaju za koji tim je igrao čuveni Mark Tven, i onih koji nikada nisu udarili jednu noć pravo u nos, a posle je zagrlili i otišli zajedno kući. I jednih zelenih očiju se bojim, ali, to je već druga, lepša, priča.


književnost uživo 34

Sara Mrak Emigrantska U ovoj zemlji sam stranac. Bila sam to u onoj prije i u onoj još prije. To je uvijek za mene pogodno, jer mogu reći: ne razumijem ili nisam odavdje ili kod nas se to radi malo drugačije, a pritom je svima jasno, da nema smisla objašnjavati kako se to kod nas radi. Mogu sjediti nezainteresirano, piti svoju kavu, a ako se na ulici potuku dva neznanca,  ne mora me biti briga, jer to nije moj narod. Ako prođe kljasti siromah, može mi ga biti žao,  nije to moj kljasti i ne boli me njegova nesreća toliko da bih morala okrenuti glavu, da ne vidim u njemu sebe. Ne, ovo je strana zemlja i nijedno moje poniženje ovdje nije očito, jer ovi ljudi razmišljaju drugačije nego ja, mirišu drugačije nego ja. Ovo nije moja zemlja, kakvo je to olakšanje, nitko moj ovdje nije umro, nije doživio infarkt, nikog mog ovdje nisu pijanog dizali s poda. Nikome mom nije ovdje puklo srce i nije u ovom gradu požalio da se rodio. Hodam ulicom, ne žurim i osjećam lakoću. Mogla bih hodati kilometrima  i ne bih osjetila umor. Ne bih ništa osjetila. Ništa.


književnost uživo 35

Blago Braniteljska Vukadin Nisam branitelj. Plašio sam se puške, a kamoli topa. O zmijama da ne govorim. Izbjegavam sukobe, uživam u miru i volim ćevape. Nisu ni moji prijatelji drugačiji: Marko oteže s kavom dok mu žena ne dogura kolica; Štef sluša Idole kad pije zagorsko vino, a Ivan je sanjao o boksačkoj karijeri. No poginuo je na Kupresu. Da su mogli možda bi se i oni, poput mene, sklonili u stranu i čitajući novine čudili se Balkanu. Ali nisu. Naletjeli su avioni i zavojačili se oni. Nisu to ni htjeli ni planirali. Valjalo je tek ostati čovjek. Hvala im.


književnost uživo 36

Abdulah Sidran o Darku Cvijetiću Sarajevo mora znati i da se na regionalnom 'književnom nebu' pojavila zvijezda jednog izuzetno dobrog pjesnika - iz Prijedora! Ime mu je Darko Cvijetić. Vrline njegovoga pjesništva ne proističu samo iz hrabrosti da uđe u 'minsko polje' tematike naše novije povijesti. Ne! Radi se o zrelom pjesniku koji suvereno vlada iskustvima evropskog moderniteta i potpuno ležerno, s ironičnim osmijehom, prolazi kroz prostor famoznog 'postmodernizma'.


književnost uživo 37

Darko Cvijetić Lepe Radić dva U ulici do moje S imenom obješene mlade partizanke Arkanovi strijeljali dvojicu rođene braće (Kako se zoveš Amir Jel’ ti ono brat, Amire, zovi i njega vamo) Mater im sve gledala s prozora Hvatajući se za glavu Dvadeset tri godine kasnije Na tom je mjestu Gril-ćevabdžinica Napiju se koji put momci ispred pa Pjevaju i opet će ako bude sreće Sve balavci do dvadeset Ode u meneiskopinu Uvije se u piljevinu Obješena partizanka Vrat joj polomljen visi s neba Vrtu Grila ružmarin


ilustracija: Zlatko Kraljević književnost uživo 38


književnost uživo 39

Razgovor s Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se Kristianom ide toljagom Novakom

Većina naših čitatelja i sami su autori ili barem pokušavaju to postati, tako da te neću gnjaviti uobičajenim pitanjima o književnoj sceni, koja je ovakva kakva jest, čini mi se, bitna isključivo onima koji su njezin dio. Zanimaš nas kao autor. Kad sam čuo da je tvoj roman ČMZ proglašen najboljim na tportalovom natječaju, odmah sam nakuckao FB status, iako ga prethodno nisam pročitao. Napisao sam da me veseli što je nagrada otišla u ruke mladog čovjeka. Lokotar kaže da je ČMZ najbolji roman koji se zadnjih dvadeset godina pojavio na našem tržištu. U godinu dana postao si regionalna književna zvijezda, uz to si doktor znanosti, a još ti nije ni 60 godina. Što da očekujemo od tebe u budućnosti? Imaš više medijske pažnje od nekih koji se pisanjem bave od 2. svj. rata na ovamo. Najbolje je da nitko ništa od mene ne očekuje, jer su stvari koje očekujem sam od sebe prilično prizemne. I sebične, evo, priznajem. Očekujem od sebe da ću pisati isključivo kada imam nešto bitno za reći, da ću raditi sporo i strpljivo, pokušati guštati u svakoj rečenici. Ne pišem pod svaku cijenu i ne žurim. Mislim da jedino tako imam malu šansu u budućnosti (opet) stvoriti nešto dobro i vrijedno, a do toga mi je stalo. Tako sam si postavio stvari. Vidiš, meni medijske pažnje stvarno nije nedostajalo, a htio sam se kloniti toga, majke mi. Ne znam hoće li ovo itko povjerovati, ali meni to ne odgovara. Te stvari uzimaju vremena, a ja često mislim kako bih radije bio negdje drugdje. Na kraju krajeva, znaš i sam, pisanje je samotnjački, anoniman posao, uzima vremena. K'vragu, da mi takvo što savršeno ne odgovara, ne bih o'šo u humanistiku. Dakle, javni nastupi mi nisu mili, samo sada shvaćam da imaju smisla i u


književnost uživo 40

međuvremenu sam ih valjda naučio odrađivati nešto bolje. E sad, kako to mlad i posve anoniman autor uopće dođe do medijske pažnje? Stvar vidim samo iznutra, pa je ovo subjektivno i na prvu. Dobro je ako imaš tekst koji je drukčiji i na kojem si radio koliko god si znao i mogao. Važno je imati dobrog urednika, ili barem kompetentno drugo mišljenje, i volje u nedogled prerađivati slabe dijelove, čupati višak iz teksta, ego ostaviti postrani u toj fazi. Povoljno za vidljivost je objaviti kod renomiranog izdavača. Kako god da okreneš, kvalitetne knjige objavljene kao samizdati ili kod malih nakladnika imaju mnogo teži put. Dobro je ako zaredaju pozitivne kritike. Čitatelji kojima nisi poznat rezoniraju na to. Još i više ako legne nekakva nagrada ili uži izbor. Nevjerojatno je bitno ako krenu pozitivne reakcije od usta do usta, preporuke. Knjižnice i čitateljski klubovi, koji su se u virtualnom i analognom svijetu pojavili zadnjih godina, tu mogu odraditi veliku stvar. Biti vidljiv na internetu, s mjerom, također može biti korisno. Nakon što je ČMZ izašla, uzeo sam si dva dana i s prijateljem postavio cijeli site u Wordpressu. Ako se ljudima svidi knjiga, možda će ih zanimati pozadina priče i dodatni sadržaji. Važno je komunicirati i s ljudima i s medijima, ne odbijati nastup ako te se lijepo pozove. Ali najvažnije od svega – jednostavno imati sreće. S tim da nju ne čekaš s čipsom pred telkom. Mislim da ništa ne ide bez šljakerskog pristupa. Kažu da ti je urednik vratio prvi nacrt romana i rekao da je loš. To je obično trenutak u kojemu većina sebi kaže – Vidi, imaš zdrave ruke, bit će za tebe posla, mani se pisanja! Što tebe razlikuje od takve većine?


književnost uživo 41

E, da znaš kako mi je roleta pala na oči! Kaže Kruno Lokotar – Čuj, ovo ti nije baš nešto. Ne bih ja to. Živcira me, jako je zagušeno, ne teče radnja, sav si našpanan i krut. Driblaš, driblaš, a nikako da zabiješ gol. A čime se ti još baviš u životu? I ja glumim da mi je svejedno, otpijem gutljaj piva, razgovaram o tricama i kučinama još par minuta i odem kući. Nije bilo lako. U to sam vrijeme već dvije godine radio na tekstu i, što je još mnogo bitnije, u njemu se radilo o meni vrlo intimnim i važnim stvarima. Mislio sam, ako nisi u stanju o tome pisati dobro, mani se ćorava posla. Racionalno ponašanje bi bilo da sve to ne shvatim osobno, samo što nitko još nije točno objasnio kako to točno ide. Ako ti je stalo do pisanja, tekst je tvoje meso. Što je najgore, i ja sam shvaćao da s romanom nešto ne štima, da ne pogađa onako kako sam htio. Nisam pronašao pravi pripovjedački glas i jednostavno sam previše odlazio u širinu. Nije bilo dovoljno fokusirano. Nisam namjeravao odustati, ali, iskreno, nisam znao ni kako dalje. Sreća pa je urednik uzeo taj rukopis još jednom, pročitao ga do kraja, vidio o čemu se zapravo radi. Rekao mi je da mu se ipak čini kao rukopis s potencijalom i da pristaje, uređivat će knjigu. Ja jedva dočekao. Ali čekalo nas je još puno posla. Našli smo važno rješenje za više boljki mog teksta, a to je redukcija. Skratio sam tekst za više od trideset posto, čupao van i neke dijelove koji su mi bili doista dragi, sve sa svrhom da u prvi plan izađe ono bitno, narativ. A da se polako izblenda – autor. Ljudi bi pisali, ali često ne znaju o čemu. Prsti svrbe, miogeloza se taloži duž leđa, ali ideja nikako da bljesne. Pokušajmo objasniti kako za pisanje nije nužno da te iza ćoška pukne epska priča. Ili ipak


književnost uživo 42

Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš. jest? Gdje si ti iskopao svoje motive i to čak nekoliko njih? Nisam siguran da sam prava osoba za ovo pitanje. Kod ČMZ-a mi taj dio nije bio problem, te su teme sa mnom od djetinjstva. A danas mi se čini i da nikada neću pisati o nečemu što ionako dugotrajno ne prežvakavam i što od mene u tom smislu ne zahtijeva nekakav izlet izvan zone ugode, barem malo odvažnosti. U skladu s tim, rekao bih da je prva faza u traženju teme introspekcija. Treba si postaviti pitanje koje su to priče, iskustva ili prizori koji u nama nešto pomaknu i postaviti si pitanje zbog čega bi to moglo biti tako. Pukne i epska i intimna priča, ali ne dođe iza ćoška. Dođe iznutra. Samo, nismo svi jednako skloni kopanju. Ne pada mi na pamet progovarati iz pozicije autoriteta, možda je ovo potpuna budalaština, ali čini mi se da se tome može doskočiti drugim oblikom introspekcije. Ako ti se ne da kopati po vlastitoj prtljazi, kopaj po svom senzibilitetu spram drugih tekstova. Postoji nekakav samo tvoj osobni skriveni razlog zašto primjerice jače reagiraš na tekstove jednog autora, stila, tematike od tekstova drugog autora, stila, tematike. I kreneš dublje tim putem. Ako nemaš svoju temu, a suđeno ti je da napišeš tekst, nema šanse da ti se neće upaliti lampica tijekom intenzivnog čitanja literature od koje goriš. Prije nego krenem raditi, napišem samome sebi tekst o budućoj priči. To je moj intimni dokument od dvije ili tri kartice kojega nikome ne bih pokazao. U njemu deklariram što preciznije kakvu priču želim ispričati, što želim da ona čini meni i nekom imaginarnom čitatelju, koja je njezina temeljna emocija i temeljna dinamika. Jednostavnije rečeno, zašto mi je uopće toliko stalo da je napišem. Kad


književnost uživo 43

već idem u posao od nekoliko tisuća sati, dobro je da se te stvari znaju. A tom se tekstu vraćam svaki puta kada zapnem i ne znam dalje. Zbog korištenja dijalekta ČMZ je autentičan, vjerujemo mu. Kajkavski je tu, no nije pretjeran, ne opterećuje čitatelja, dapače zbog njega je roman zavodljivo pikantan. To je još jedan sklizak teren kod pisanja na kojemu si ti našao pravu mjeru. Danas taj kajkavski spominju kao nekakvu dodanu vrijednost romana, pa ispada kao da je to nekakva moja pametna strategija. Činjenica je da nisam mogao drukčije. Kako pisati o ljudima koji žive u Međimurju, a govore kao likovi iz ranih hrvatskih sapunica? Pa ne ide to. Veliki je izazov bio upotrijebiti kajkavski tako da se barem djelomično razriješi nekakve asocijacije na prizemni humor, na skeč. On je u mojoj priči trebao iskočiti upravo kada ispliva patologija, smrt, krivnja, bilo koja druga ozbiljna emocija. Nemaš pojma koliko mi je drago da je to naišlo na pozitivnu recepciju i izvan kajkavskog područja. Trebalo ga je dozirati, da ne bude prenapadan, a još sam uredio i tako da kajkavskoga na početku romana ima vrlo malo, pa se količina prema kraju povećava. Ali nekakve druge kalkulacije nije bilo. Da se razumijemo, nije se to svima svidjelo. Na kraju krajeva, ima čitatelja kojima se uopće ne sviđa moj stil, bode ih u oči i pokoja psovka i uplitanje drugih substandardnih varijeteta. To je legitiman stav, ali ja ipak ne namjeravam drukčije

Ako nam je do sreće u književnoj produkciji, valja pisati živim hrvatskim jezikom, a standardni jezik je samo jedan njegov vid.


književnost uživo 44

pisati. Veseli me što vidim da nisam jedini koji to tako shvaća. Pazi, ja predajem na Katedri za standardni hrvatski jezik, prvi sam koji će braniti autonomiju i važnost standarda, kao nacionalne i civilizacijske činjenice. No, ako nam je do sreće u književnoj produkciji, valja pisati živim hrvatskim jezikom, a standardni jezik je samo jedan njegov vid. Kako kod tebe izgleda proces pisanja? Pišeš li svaki dan od-do ili pišeš kad imaš vremena. Čekaš li inspiraciju? Imaš li omiljeno doba dana za pisanje? Jedan moj frend kaže da, kad mu dođe, na sred ceste pali sva četiri žmigavca, vadi mobitel i kucka bilješke. Prije sam imao privilegiju posložiti si radni dan tako da stignem obaviti sve vezano za faks i da nađem tri do četiri sata dnevno za pisanje. Vikendom se znalo zalomiti i po osam do deset sati. Dođu faze kad je gužva na poslu, pa ništa ne pišem i po mjesec dana. Ali princip je bio raditi redovito, ako je ikako moguće svaki dan. Sada imam kćer od godinu i pol, pa sam prešao u nekakav gerilski modus. Prije nisam sjedao za laptop ako nisam imao barem sat i pol mira pred sobom. Sada rokam i kad nađem petnaest minuta, jednom rukom čistim govance, drugom tipkam. Prije isključivo u tišini ili sa svojom playlistom, sada mi društvo prave Pocoyo, Maša i Medvjed. Najradije pišem rano ujutro, ali ne biram. Dobre su i kasne večeri, tada je društveno prihvatljivo to raditi uz čašu vina. Ipak, trudim se ići spavati u pristojno doba. Nikad ne znaš kad će se mali paketić sreće probuditi i htjeti usred noći slagati kockice. Inspiraciju nemam običaj čekati. Po nju se ide toljagom, kao što je to netko rekao. Ima naravno dana, tjedana i mjeseci kada nikako


književnost uživo 45

da krene nešto dobro. To frustrira. Ali kad je tako, ne odustajem, nego ostanem blizu teksta. Raspisujem, raspisujem, doć' će maca na vratanca. Tvog prijatelja potpuno razumijem, a veseli me i što ne tipka u vožnji. Nevjerojatnu količinu dobrih ideja u rješenja dobijem u vožnji, a još više u razgovoru s ljudima. Čini se da mi se u nekoj fazi pisanje prelije iz one prostorno i vremenski fiksirane djelatnosti u sve ostalo što radim. Vlada uvjerenje kako visoko obrazovani pisci pate od nedostatka emocija. Kao... Pišu tehnički točno, no bez apetita. I opet imao tebe kao primjer, tu si zabludu olako prelomio preko koljena. Koliko ti je naobrazba pomogla u pisanju? Nemam dobar pregled, ali znam da postoje i brojni visoko obrazovani pisci koji pišu s puno strasti i emocije. S druge strane, moje obrazovanje doduše jest filološko, ali ja sam jezikoslovac. Ne bavim se književnošću znanstveno. I neprestano upadam u situacije gdje mi se netko nabaci s imenom bitnog djela ili autora, a ja nikad čuo. Čitam puno, ali čitanju pristupam jako sebično. Čitam samo ono što me pali. Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo. Eto, jedna od mojih mračnih tajni. U moje pisanje su se sasvim sigurno ugradili svi tekstovi koje sam ikada pročitao, i to na načine kojih nisam ni svjestan. Čitanje je ključno u jednakoj mjeri kao i osobno iskustvo. Čitanjem si blizu jeziku, a čime gradiš taj most nego jezikom? Međutim, koliko god čitanje bilo esencijalno za pisca, čvrsto vjerujem da samo načitanost jednostavno nije dovoljna. Uzmimo samo narativne forme. Moja je


književnost uživo 46

Često se dogodi da u rukama imam provjereno veliko književno djelo, a ja odustajem nakon tridesete stranice jer me nije ponijelo. baka bila sjajan pripovjedač, sa samo nekoliko razreda osnovne. I, osim toga, ako želimo književnost koja je doista ljudska, trebaju nam glasovi i priče neobrazovanih, nepismenih, prestarih, premladih, obrtnika, poljoprivrednika, ribara, beskućnika i nezaposlenih jednako koliko nam trebaju i priče sveučilišnih profesora. Autori se često muče s gledištem. Pokušavaju prvo pa treće lice, odvaguju koji je pristup uvjerljiviji. Jesi li ti imao sličnih eksperimentiranja ili si odmah znao kako ćeš ispripovijedati priču? Imao sam takvih eksperimentiranja i još uvijek ih imam. Nikad nisam potpuno siguran. Zato pokušavam jedno te isto poglavlje raspisati i u prvom i u trećem licu, pa onda promatram što mi bolje funkcionira. Čini se da trenutno više naginjem pisanju iz prvog lica. To dobrim dijelom proizlazi iz jedne metode kojom se koristim da bih se približio likovima. Zamislim da sjedi ispred mene, pa njega ili nju pitam sve što me zanima i to zapisujem. Tko je, odakle dolazi, što želi u životu, čega se boji i čemu se nada. Budući da njegove ili njezine odgovore zapisujem tako kako ih čujem, već se iz toga rađaju fragmenti koji su u ich-formi. Trenutno je u fokusu javnosti tvoj spisateljski rad, no bio si i uspješan sportaš. Kao reprezentativac u karateu osvajač si svjetskih i europskih odličja. Nedavno sam na Facebooku poručio nekim davežima neka me zaobiđu jer ću u suprotnom u svom


književnost uživo 47

idućem romanu njihovim imenima nazvati serijske ubojice. Ti si tu u prednosti; možeš takvima ponuditi ili da ih smjestiš u roman kao devijante ili da ih jednostavno prebiješ. Dobro si im poručio. A koliko ima daveža ovih dana, možda bolje da planiraš neku trilogiju. Društvene mreže tome pogoduju. Sjede ti ljudi doma u pidžamama, pijuckaju kavu i seru po svijetu da bi preživjeli normalni do podneva. Naiđem povremeno na ružne komentare o sebi, ali ne reagiram nikako, čudno je to, kao da me se uopće ne tiču. Općenito nemam energije predugo zamjerati ljudima. U cijeloj svojoj biografiji imam dva ljudska bića kojima sam zauvijek zatvorio vrata. Ali nekako mi ne pada na pamet gaziti po njima u tekstu. Prije bih po sebi. Maštam povremeno o nekom fizičkom nasilju, posebno u ova predizborna vremena. Ali, ne bi vjerovao, u kontaktnim sportovima zapravo ima manje ekscesima sklonih likova nego što se misli. Osobito u vrhunskom sportu. Žive ljudi za neki viši cilj. Mladi pisci po svršetku pisanja pobjedonosno slave trenutak okončanja, a ti si jednom lijepo objasnio da stavljanjem posljednje točke na rukopis posao tek počinje. Kako to izgleda u tvom slučaju? Kad sebi kažeš da je dosta? Ja sam na kraju prve verzije rukopisa očajan. Ništa mi ne valja, pa se hoćeš-nećeš moram vratiti i prerađivati. Ima dijelova u ČMZ-u koji su prerađivani i po deset puta, a bit će ih i u novom romanu. Rekao mi je urednik da je dobro imati sposobnost čitati vlastiti tekst kao da si sam svoj neprijatelj. I tu se puno stvari iskristalizira. Nažalost, dosta kažem


književnost uživo 48

Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću.

ne u trenutku kada sam potpuno zadovoljan, nego u trenutku kada sam bespomoćan i kada si priznam da doista ne znam bolje. Ne valja biti ni rob svog teksta. To prerađivanje međutim ne vidim kao neko ukrašavanje, bildanje teksta. Za mene tek tada počinje pravo pisanje, kada iz materijala izvlačim nešto što ima šansu postati književnošću. Tu ima i dosta redukcije, ali je to uvijek i pronalaženje stilistički sretnijih rješenja. Ni to nije ukrašavanje, to je samo gnječenje jezika ne bi li bolje prionuo onome što sam zamislio. Eto, sad i ja kažem da je dosta. Hvala ti na odvojenom vremenu. Neću te za kraj pitati pišeš li što trenutno jer znam da pišeš odgovore na ova pitanja. No ispred redakcije i čitatelja Književnosti uživo molim te da nam poručiš kako smo genijalni, pa da s tim zaključimo naš razgovor. Sjajni ste. Vaša genijalnost je nemjerljiva. Vi ste tristo posto face. Nebo nas je razmazilo kad nam je vas poslalo. Ajde sad ozbiljno. Radite stvar koja je korisna i vrijedna, i koja komunicira u nekoliko različitih smjerova. Otvoreni ste nadregionalno, otvoreni ste žanrovski i poetički heterogenim pristupima i afirmiranim i neafirmiranim autorima podjednako. U Hrvatskoj postoji niz književno-kulturnih platformi, neke od njih imaju bogatu tradiciju, pa i kult. Ali vi ste u prilici relativizirati nekoliko autohtonih dogmi, a jedna od njih je nekakvo nepisano načelo, praktički imperativ avangardnosti književne prakse. 'Ajmo. Bome. Fala ti, Kristiane. Razgovarao: Zoran Žmirić


književnost uživo 49

Sjajni ste. Vaša genijalnost je nemjerljiva. Vi ste tristo posto face. Nebo nas je razmazilo kad nam je vas poslalo. Ajde sad ozbiljno. Radite stvar koja je korisna i vrijedna, i koja komunicira u nekoliko različitih smjerova. Otvoreni ste nadregionalno, otvoreni ste žanrovski i poetički heterogenim pristupima i afirmiranim i neafirmiranim autorima podjednako. U Hrvatskoj postoji niz književno-kulturnih platformi, neke od njih imaju bogatu tradiciju, pa i kult. Ali vi ste u prilici relativizirati nekoliko autohtonih dogmi, a jedna od njih je nekakvo nepisano načelo, praktički imperativ avangardnosti književne prakse. 'Ajmo. Kristian Novak o KU


foto: Mirela Fuš

književnost uživo 50


dok kiĹĄa uporno rastaÄ?e


književnost uživo 52

Milan Jamstvo Zagorac Možda, nažalost, ne mogu davati jamstva (iako bi sigurno bila vjerodostojnija nego ona za banku), samo onoga časa kada naš neurološki sklop klikne padne izgubi vezu sa samim sobom shvatit ću da je moja duša isto što i tvoja i ova zemlja isto što i mi i sve to skupa isto što i svemir galaksije zvijezde... I sada, pazi dvojbe, zar je moguće da smo samo kad smo nenormalni normalni kad smo izvan sebe u sebi?


književnost uživo 53

Zoran Žmirić Iz zbirke Zapisano metkom miran kao riba udišem svoju sjenu kao tintu kojom graviram poruku u srce piše spoznati boga riba u vodi voda u ribi tvorac i ja udišemo se a posljednji udah traje duže od života s površinom spojen crvenom niti metak je sigurno izašao na leđima


književnost uživo 54

Ljiljana Kiša Jelaska Zalijeće se u prozore, glatko se strmoglavljuje i gine u potocima. Nesigurnim prstima, utiskujem epitaf na ilovasto joj mjesto pogibije. "Strpi se. Doći će i taj dan kada ćeš mi, uskrsnula, okupati kosti.”


književnost uživo 55

Vergilije Prvi januar Franizz Nije odustajao Ostvarujuć’ naum. Ljekarsku pamet u sebi Bol nije prestajala I još štošta Sisao sam dotični prst Bio pedantan, sofisticiran, elokventan, Iznenada nazvanim palac Sistematičan Jer I sarkastično obziran To on bješe Vagao sam kilažu. Ljekar u meni progovori: Nakon prvog koraka prelazio bih na drugi Budalo, pazi! To bi logično, Klinci su bolni Ako pitate zašto. Ako se pod nokat zabiju Drugi korak I još ako je u zločestu Oduze svu ljubopitljivost Naumu... heh! Obuze svu radoznalost Bajao sam nešto oko boli Donese gorak ukus I mahnitog sna Opori jednjak je u fazi raspadanja! Prebirao bijela krvna zrnca, Alkoholizirani korteks plače! Jer crvenih ne bi, Lupa štošta! Šupak bih I onda... Na dizalicu dizao Čekić me mlatnu po najdebljem prstu, Slatku lizalicu lizao Opet! Mozak na dijalizu slao Logično opsovah Signale očajne odaslao Trudeć’ se pronaći sve krvne veze Vjetar ne pomože Oponašati osjećaj, Ne pomože ništa... Mene i nekog zamišljenog krivca, Šta, ko? No krivca ne bi Zbunjeno sam gledao, u ogledalo viš’ Nokat je plavio glave, Uporan bio, Katastar života Štaviše, Otkrio sam:

Vidjeh Sebe, ljekara i pacijenta, Zadnje dvoje U jednom potražih Troje nađoh Onog jednog Nigdje ne vidjeh Okrenuh se Jorgan pogužvan Međ nogama nađoh... Mučan san Sad znam To bijah jadan ja Sam, Otkriven po guzi Dlakavoj Upitno prehlađen


književnost uživo 56

Na obdukciji Gledao sam obdukciju sebe: Načeli me s repa Pa ispod pazuha desnog Izbjegavajuć' intimne zone I glavu izbjegavahu Dok kiše padahu Onako mrtav Uzgred i hladan Nisam opterećen estetikom Gledam svoje raspolućeno tijelo Bjelinom ispod kože Beskrvnim okom Čudim se Zar ove sve dijelove imam Čipove vade iz svinutog rukava Poništavaju softvere Ukucavaju One za put prošli


književnost uživo 57

Entrip Entrip Nedostaje mi Nedostaje mi, i iznova čekam taj miris vlažnih kišnih jutara, i iskrenosti jesenskog jada. Ugriz inja, i jesensko milovanje lica što mi tjera misli u magli da se izgube. Tražim se, a mene nema, prvi klecaj koljena sjeća me na bistar pogled... rumen od hladnoće s kojeg kapne suza. Pa me obuzme čak toliko da ponovo poželim taj osjećaj.


književnost uživo 58

Kristina Ljuštura Glušac Plavšić Jutro je odavno palo u tvoju sobu. Sa tavanice, ko umorni šišmiši vise preteške misli. Trulež i tama, kao u grobu. Na tremu, jedan uz drugog, drhte vrapci pokisli. Uz cigaretu i prvu kafu, glođeš tek rođen dan. Ne ideš nikud. U ljušturi je toplo. Topiš se u sopstvenom strahu. Cijeli tvoj svijet – ova soba i stan. Kad raspe se sumrak. Oglodan dan, pred zvijeri padne k'o kost. Bez pozdrava, Na put ćeš i ti. Na ovom svijetu bio si samo gost.


književnost uživo 59

Beatrisa D. Epitaf Stošić Nevidljiva hodam, mesečarim, uz mene neko ko jednom beše tako slično nevidljiv, tako blizak, uz mene neko... i nikad više niko…


književnost uživo 60

Marguerite

U sumrak Bogova

Bužimsky Duras Izabrane u tišini misli, kao sumrak Bogova u tvojoj kući od samoće, kao japanski motivi, probrani i elegantni; tako ti misli dolaze na um, polako i tiho, kao kapi kiše na stakleni krov djetinjstva.


književnost uživo 61

Ivan Bogović Djed u krevetu Sve što želim je staviti šešir, i popiti šalicu kave, zapaliti cigaretu, na nekom lijepom mjestu, u nekoj lijepoj kavani, u ravnom odijelu, ulaštenih cipela, i uređene brade, misleći na sina i njegovu djecu.


književnost uživo 62

Miloš Pomalo sam radoznao Petronijević Pomalo sam i radoznao (ne previše) da li će šta biti ili ništa, u danu kada se sve zaboravi ili zapamti, i kad dođe smrt, jača od mene, s praporcima na nogama.


književnost uživo 63

Slavica Kišna noć Gazibara Po meni prosipa se kišna noć. Ispire  udah, izdah, dah. Svlači meso, kosti, kosu. I dok kiša uporno rastače posljednje tragove, noć nevino sjaji lišće stare kruške. Sutra će niknuti opet mlada trava i pojaviti se opet veliko okruglo sunce.


književnost uživo 64

Nikolina Rutina umora Žigmunić Rascjep kiše u dodiru s kožom... Rominjaju zrake vjetra u nanosima prašine... Promatram ružičaste valove u lišću... Sjene izigravaju opipljivost... Kradu boje proljeća... Obojeni vjetar prolazi stanicama moje boli... Cakle se tragovi suza na dlanovima... Guši me san... Jeka mojih riječi ostaje u lepetu krila odlazećih ptica... Smijeh češera... Hladnoća na ramenima u rano jutro... Zvuk rose u klorofilu otpalog lista... Rutina besciljnog lutanja umorom...


književnost uživo 65

Ljiljana Zavlačim ruke u jesenje boje Jelaska *** Vidjela sam te danas na trgu. Bezuspješno si se sakupljala, lijepila trajnim ljepilom. Sakrila sam se u vežu od paučine da me ne prepoznaš, ne osramotiš. Koračala sam metarskim koracima, osvrćući se preko ramena grada. Nisi me slijedila, napokon si odustala! Ali, ti si već bila u mojoj sobi, na mom krevetu, pod mojom omiljenom dekom. Gledala si moju najdražu TV seriju.

Odlazi! Sikćem mlohavim rukama. Ne govoriš ništa. Gledaš me svekazujućim pogledom. Znaš ti mene, još iz majčinog mlijeka... A moja majka je izgubila mlijeko, znaš ti dobro! Ti si ta koja me dojila, zadojila... Pa sam izrasla iz krila zakržljalog, bezuspješno se sakupljajući, lijepeći se trajnim ljepilima. I svaki put, jedan komadić tebe ostane nepokoren.

*** Zavlačim ruke u jesenje boje, do laktova. Onako damski, elegantno. Premda mi to ne ide od ruke: ruke u rukavicama, do laktova. Jer ja to ne znam tako, damski, elegantno. I smiješna sam sebi, jeseni i ljetu na odlasku, koje se podsmjehuje mojoj povodljivosti, elegantno odnoseći sobom sol u vrećici za pojasom, osuđujući me na posnu zimu.


književnost uživo 66

Mia Ugrin Tuđi životi Ranjavaš sebe

U jelu koje ima

kao bačen papir

kontinuitetom

okus samo njima.

na cesti.

nezadovoljstva.

Ali prisvajaš si i to.

Drugi divno žive,

Gajiš

Ne mariš. Tuđe je.

a ti ni plan

isprazne utvare

Mora da je

ne umiješ

o preokretu.

odmah dobro.

napraviti!

Grašci znoja

Odjednom

Neočekivano

klize niz lice.

lijepiš papiriće

godine teku

To jedina je

svuda oko sebe

u mišjoj rupi,

manifestacija

kako se postaje sretan.

ukrašenoj novitetima

promjene.

Maštovitost te obuzela.

tuđih realnih krpica,

Pa tako

Eno, čak si i usne

dok ti

iz dana u dan

formirala u osmijeh.

na aparatima

kuješ

Pa da, još korak

udišeš zrak.

idejni plan

do idealnog

Duša

savršenog života,

ostatka života!

usahla je,

kojeg vjeruješ

U zanesenosti

a lik

žive drugi.

iznenada te prene

slijepio se

Brojiš

pogled u zrcalo.

na tuđe sjene.

koliko su se puta

Vidiš li sebe?

Bijaše mrtav.

oni nasmijali,

SEBE, vidiš li?!

A tako živ.

koliki je broj

Skrećeš pogled.

žvakova

Nije očekivan.

njihovih ustiju.

Opet si zgužvana


književnost uživo 67

Sara Mrak Pjesma u prozi Digla sam se i sjela za kuhinjski stol. Bijeli ekran, ja i tastatura. Šalica kave. Što bi rekao Carver, što bi rekla Ingeborg, što bi zapjevao Elvis? Što se, zaboga, dogodilo s papirom, gdje su nestala pera, olovke, pisaće mašine? Klin i kamena ploča? Pitam ih. Balavica, kažu. Za njima, u tamnom kutu krčme, Bukowski je upravo nategnuo iz boce, njega se to ne tiče; on i na toaletnom papiru piše bolje od te krave s malim sisama. Anyway, digla sam se rano, tek što je prva sunčeva zraka dotakla jezero na istoku od kuće i okrenula antene u nebo. Vani je bio mrkli mrak i nije se čulo ništa. U kući su svi spavali, nitko nije tražio jesti, piti ni da ih zabavljam. Poezija je došla, ali je odlučila biti samozatajna. Ona tako dođe, pa šuti, namjerno me provocira. Ponekad dobaci stih, ponekad, da budem fer, skoro cijelu pjesmu. Zna da od mene može raditi šta hoće. Jutros je došetala, al' kažem, ne priča. Svejedno, mogla bih kraj nje sjediti još satima.


književnost uživo 68

Володимир Imao sam mačka Криницький Imao sam mačka u mojoj duši. Mačak često sjedi na jednom mjestu. Možda je lijen ili čeka priliku da sakupi kofere i odjuri odavde koliko ga noge nose. Možda je već mislio da ne može ništa učiniti. Ili mu je mozak preumoran da okreće moje stranice dnevnika u kojem unose apsurde stotina puta veće od onih koje su barem neki smisao. Ipak, mislim da situacija sa mojim mačkom nije tako tragična, kao što neki misle. Zapravo on može otići. Sada imam O.


književnost uživo 69

Neven Prokockana stvar Lukačević Lijevo stopalo danas ne radi k'o nekad. Osušilo se od nerada i života k'o bubreg u loju. Dopušta zbog lijenosti da ga desno prestigne i još nešto više, da veže druga lijeva stopala uza sebe. Osulo se bijelim pjegama. Pokoja crvena još se drži... I bježi prema peti ali, i to reda radi. Nekad je govorilo i grmilo na sastanku, na mitingu, na prosvjedu. Bilo je dobro kad se trebalo okrenut ili dati vjetra, kad je skakutalo prema nečijoj bradi javno, iz prikrajka, u gomili, ili samo. Sada uživa u nesigurnoj mirovini budućnosti.


književnost uživo 70

Mislav Bartoš Pred kraj ljeta Ne mogu više ovako. Neki dan je kesten s krošnje Pao pred mojim očima. Kraj kolovoza je. Neki dan su ljudi dugih rukava Hodali u prohladnim noćima. Ne mogu više ovako. Najrađe bi se predao toplim morima – zauvijek. Zimama se ne bi vraćao ni za lijek. Ne mogu više ovako. Žuto lišće se skuplja pod tankim stablima. Drva se spremaju po uskim ulicama I podrumima. Ne mogu više ovako. Kraj kolovoza je. Neka se novo godišnje doba udobno smjesti. Pozdrav ljetu – ponovo ćemo se sresti.


u tome zajedno


književnost uživo 72

Ljiljana Gorki, gorki Tic-Tac Jelaska Gorki, gorki Tic-Tac "Nije ono što misliš." Misliš ti, da ja mislim. Ništa ja ne mislim. Danas sam mozak pustila na pašu. Lisac u klinču s vučicom. Ona vrišti. Lijeva joj ostala prikliještena između krila i štoka. Al', što ti znaš...? Pritišćem papučicu, poklopac se otvara. Ubacujem prozirnu kutijicu s dva preostala bijela. Gorki bombon. Tic-tac... Izvorno pakiranje, ono s početnim slovima dana u tjednu, bacila sam u kontejner. I tebe sam već davno trebala... Preostalo mi je još samo čekati. Zvuk kamiona Čistoće. Prazna prozirna kutijica,

prazno izvorno pakiranje, prazan kontejner. Ja, ispunjena mirom. A i ten mi se popravio.

Sretna žena Ako ti jednom put usne nanese na moje, pojest ću sve alge što čuvaš ih pod jezikom. Slane, poput polja soli u Grgurovu gradu. Znoj ću ti s čela ukrasti. Odnijet ću ga na trepavicama, spremiti pod jastuk i sanjati zlatnike. Ujutro ću misliti kako sam ja sretna žena, sa zlatnicima pod jastukom. Kako sam sretna dok sjedim na obali, a zlatnici s tvog čela kaplju mi u krilo.


književnost uživo 73

Neven Ruska nota Lukačević Kasnila si,Geja,a ja sam kratio vrijeme Putinkom. Kasnila si! Gledam,vojnici mijenjaju stražu pored Mauzoleja Lenjina Ruski kazačok pretvoren u paradni korak oktobra, pobjede, razočaranja. Kasniš! Prozor,caffea Puškin, kristal je leda u mojoj čaši Tamo,za drugim stolom, puši se čaj Kasniš! Konobar! Još jednu! Bez leda ovaj put! Crveni trg i bijele noći Tvoja plava kosa i zlatne kupole Kremlja Kasniš!


književnost uživo 74

Ivo Anić Začarana Osjećaš li u ramenima zemljinu težinu kamo god da kreneš vrlo nepogrešivo uzimaš šaku ničega sa suncem na zalasku uvijek na dlanu nešto novo pa svima pokažeš sebe neodoljivo čaroliju običnih navika na odlasku prisustvo stvarno i neosvojivo strah od oluje na njenom prolasku Osjećaš li pod prstima ukus svojih usana malenu svjetlost u obliku tame i čime da se takva svjetlost objasni osim poretkom pogleda za me u stampedu života kojim se pojasni kako si zapanjujuće začarana zaronjena u stvarnost sebe same mjesecom mojim obasjana


književnost uživo 75

Tamara Ponoćne misli Čapelj Ponoć je.

Ponoć je.

Zagrlile se kazaljke.

Šuti ugašeno svjetlo.

Dijete u grudima ciči: - Misli na mene!!! Šaman pod kožom šapuće: - Misli na mene… Razum se odupire: - Besmislice.

Puštam snu da me odvede

Ponoć je.

Misliš li na mene?

Kazaljke se poljubile. Dan je umro. Živio dan! Dodir jučer i danas. Misli na jastuku spletene. Oči stražare.

u novo jutro. Ti i ja, dvije meandre iste rijeke. Život teče.


književnost uživo 76

Darko Balaš Posljednji tramvaj Posljednji tramvaj, pun tišine i sjete Sa stolca gunđanje starca kako godine lete Poneki rijetki putnik donosi miris jesenje kiše Koliko je stanica prošlo, otkad nema te više Još jednom ću ovom prugom sjećanja proći U džepove trpati svjetla što se gube u noći Svaki taj krijes u sebi krije tvoj nasmijan lik Opsjena prevaranta uma, prljavi sudbine trik Posljednji tramvaj, mene nikud ne vodi Iako vozi, čeka da novo jutro se rodi Neka druga lica i neki sretan zagrljen par Da pomladi se opet, ovako poluprazan i star Znam, još želja da te vidi kada otvore se vrata Još duša se nada zadnjoj stanici od zlata Možda još noćas neka te čarolija stvori Do samog kraja puta; čežnja i dalje gori A tramvaj, beskrajno, niz pruge života kreće Nekome posljednji, nekoga prvi put sreće


književnost uživo 77

Ivo Anić Stamena vodenica Ja sam prozor sa kojeg uhodiš mjesec jer ljubav ti presađuje misli u jeku; i zašto me voli tvoje čudno srce? I zašto mi se život razbija o vodenice? Ovijen oko tvojih koljena, moj hladni cvijete, o, tvoje pletenice. Ja sam noć i svijet je sada daleko i sjaj zore i dva oka netaknuta i zašto su tvoje usne kao ostavljena jezera? Ruke munje koje dotiču mladost. Ovijen kao bršljan oko tvojih prstiju, ja sam jauk i oluja i radost, ja sam zora i iz korijena me čupaš kada učiniš da mi potamni sunce, kada nemam tvojih očiju gudura oblačnih, ni divljih kestena, ni jeseni prozračnih. Bez tebe suh kao stara česma, šarena mačko, kad se u košaru vratiš da sve opet postane i proljeće i pjesma!


književnost uživo 78

Neven Sub rosa Lukačević Reći ću ti u povjerenju u zadnjem uštapu pred odlazak u neumitno da sam sva tvoja pisma poderao i spalio i da sam pepeo rasijao na vjetru. Reći ću ti u povjerenju dok se penjem rampom neznanog da sam sliku tvoju provukao kroz dlačice kista quattrocentiste i da ta boja i ton prizivaju vojvodu od Albe. Reći ći ti u povjerenju kad budem na krmi putovanja da čuvaš ono zajedničko u sebi meni…


književnost uživo 79

Dejan Samoća Todosijević Osim što se izvanredno ljubila, bila je totalno netalentovana za život. Sa onim nasilnim smislom za humor, sa prevelikom željom za posedovanjem, sa nemanjem mere za onih šest minuta tišine, koja je svakom potrebna. Nije čak loše ni kuvala, ali je postavljala milion bespotrebnih pitanja usput. Umesto da je naučila samo da me zagrli ponekad, ali to se već ne uči, to čovek, valjda, oseti kad treba. A,ljudi k'o ljudi, voleli bi sve da znaju. Pa kako niste više zajedno, divna je to devojka bila. Prava prilika za tebe(takvih sam se najviše plašio, pravih prilika). Imala je male sise, a šta drugo da im kažem. Kao da bi razumeli svu moju samoću. Stoko jedna, kažu mi, samo na to misliš.


književnost uživo 80

Vergilije Teatar Franizz Ozbiljno je rekla: sve je predstava. Zgledavasmo se par trenutaka. Rijedak trenutak u kojem smo bili ozbiljni. Da, ti najbolje znaš. Valjda je tako. Nisam htio proturječiti, znam čemu sve vodi. Sve nevjerne Tome u vodu se bacaju.


književnost uživo 81

Beatrisa D. Reč Stošić Reč tražim pocepanu, pod prozorom, pod orahom, u strahu da ne vidiš me, opalo lišće prebiram. Slovo po slovo tražim, reč vetrom razvejanu, što put u Večnost otvara. Pred jutro u san vraćam se, senka mi na lišće orahovo i jesenju vlagu miriše, a reči niotkuda... Samo strah da video si me kako list po list prevrćem, tražeći... mrtvu tajnu.


književnost uživo 82

Enisa Angie Znaš Behaderović Bolje da se ne vidimo nikada više. Ne živimo više u istom vremenu. Ja imam prošlost... Ti imaš budućnost... I bolje da se ne vidimo više, jer shvatili bismo tad u isti tren da je sve ovo... sve je ovo moglo da prođe i bez nas.


književnost uživo 83

Ivo Anić Beskonačnost blizine Sve sam to radio tiho i nečujno u nekoj sobi, u nekom gradu... Osluškivao sam pijesak pod težinom tvojih malih stopala; kako ti sada negdje zatrpava prste i kako razmišljaš usred gledališta da ne kažeš nešto pogrešno... Nešto o čemu razmišljaš, a nema veze sa onima koji nijemo zure u tebe. Da, sve sam to radio tiho i nečujno da ne primijetiš da mislim o tome u nekoj sobi, u nekom gradu. Čitao sam o ljubavi koja nikada nije završetak predstave, već nedostatak publike. I – Budi oprezan – rekao bih sebi, da se ona ne oda i kaže nešto pogrešno o bogovima i o ljudima... Da ne sazna publika koliko je odsutna. I rekao sam sebi još ovo: – Treba imati smisla za beskonačnost blizine, treba znati zakriviti i vrijeme i prostor u nekoj sobi, u nekom gradu... Pa tako postati pijesak među njenim prstima. Postati školjka koja će je podsjetiti na moje uho. Kada bude zastala i nakašljala se značajno, kada nauči napamet sve razlike,

a zapravo činom odgonetanja naučila je sve zagonetke i sva pitanja. I mora pristati na strah jer prava je sloboda biti usmjeren, usmjeren u pravcu onoga tko ti ometa misli da bi taj isti postao pijesak i da bi ga osjetila pod nogama. Kada životu dodaje još života, probijanjem izlaza u neko drugačije unutra, jer tako je rođena moja pjesma: ona u nekoj sobi, u nekom gradu, ona puna čežnje i puna čekanja, ona koja je napisana iz sebe same, a nikada je nitko vidjeti neće... Osim tebe koja je čitaš među prstima. Među prstima punim pijeska: i publika ne zna što tako gledaš dolje, a ja i ti znamo da se milujemo stotinama milja razdvojeni i da je to sasvim prirodno kao što je čvrstoća pršljenova, kao što je dodir jagodica stvaran, sažeta gipkost tekuće ljubavi... Jer napravili smo čaroliju koja nikada neće ni ostariti i nikada biti ravnoteža, a uvijek će u jesen mijenjati boje i biti kao vatra na izvoru da bude pitak... Uvijek će imati svoje kišne kavane


književnost uživo 84

i sladoled od jogurt šumskog voća na cestama ili na pramcima broda, ta ljubav koja još uvijek nije vječnost, kao što vječnost još uvijek nije sloboda. No, ja ću se zadovoljiti sa savršenom knjigom koja nikada i nije pripadala sebi, i bit ću sretan dok me gledaš odozgo. Pijesak na tvojim prstima što pripada tebi, i to neka budu konačni stihovi, i to neka bude savršena pjesma, moja molitva u kojoj si me prepoznala dok je publika čekala, a u tebi je počela muzika.


književnost uživo 85

Drago Rano je jutro Glamuzina *** Rano je jutro i mi smo u tome zajedno Toliko je rano da je vani gotovo mrak. Iz tvoje biblioteke izbacujemo knjige koje su ti poklonili bivši ljubavnici, one s posvetom i one bez posvete. Ne može se reći da nismo svjesni promašenosti tog posla, ali smijemo se, i psujemo, dok ih kidamo i bacamo u smeće. Rano je jutro i mi smo u tome zajedno.


književnost uživo 86

Predrag Babić Tanja Tanja je voljela ptice, duge šetnje kraj pruge, plave tramvaje i usnule parkove. Tanja je voljela djecu: išla tu neku školu za odgajateljicu. Prkosila suncu i ljetu, voljela jesenju kišu. Tanja je svirala melodiku. Voljela Štros, Tavernu, Matoševu klupu, Markovu crkvu. Tanja je snivala Zagreb, na Trešnjevci stan mali. Željela obitelj i sreću, radovala se cvijeću.

Tanja je voljela i mene cijelim bićem zaljubljene, mlade žene. Srce joj od tuge puklo kada otišao sam jedno ljeto. U suton kada krenu kiše i jesen zamiriše, još uvijek u sumrak vidim Tanjino lice.


književnost uživo 87

Florian Hajdu ...Volim te Dušo na kanonskim butinama čistilišta, poput bedra devica što u Raj selektivno puštaju i vode, Bog je po tvojoj lepoti pol vizirao, stvorio, polenove tvoje po kuglama svim beskrajnim galaksijama, umolivši raznonacionalne svece, rasadio u moju kosu, aortu, pupak, jezik, mozak, svest, podsvest, biceps i sve mišiće što se od tog osećanja oplodnje grče, zameću, iznenadno izdaleka lagano spustio. U zaljubljenom pesku si me valjala i mirisnim kapljicama svojim si me opijala, mazila, prala, a kada su se vrela vrata Raja otvorila, kožom tvojom baršunasto mekanom dugo uz indijansku vatru, bubnjeve i Baha brisala na žrtvenoj postelji zabranjene ljubavi. Volim te rikom i jaukom bika iz Andaluzije i molitvom Pape koji kleči u kapeli Sikstinskoj i gleda stvoritelje.


književnost uživo 88

Slavica Tišina Gazibara Izlijevam sebe u noći tišine, kad u srcu tvome više me nije. Sada večer počiva na mome tijelu. I opet razgovaram s kišom. Tako željna tebe u tako loša vremena!


književnost uživo 89

Blagoj Ti znaš da je vladika... Baković Ti znaš da je vladika tražio lijeka U noći što beše skuplja od vijeka A tragajući šta je ljubav prava Vladislav nujan reče - možda spava I Branko reče kad nastupi muk Nje više nema to je bio zvuk I da su kroz stih išli na tu stranu Matija po Veru, Stevan po Bojanu A Andrić cedeći iz reči meleme Video u magli da nema Jelene I da je ovuda pronoseći senku Išao Laza da dosanja Lenku A ti bi hteo da ti stih sačuva Njen smeh koji niotkuda duva


književnost uživo 90

Predrag Babić Volio sam kišu Volio sam kišu Volio sam kišu sastanke naše na Štrosu, mokre stare klupe čitavu jednu mladost bude. Volio sam kišu i sitne kapljice na njenom nasmijanom licu, i te kišobrane male što na vjetru ludo se vole. Volio sam kišu i dva srca koja dišu; što opažaju svaku sitnicu, raduju se ovome životu. Volio sam kišu. U ruci stiskala si ružu što ubrao sam za tvoju sitnu i nježnu dušu. Volio sam kišu, toplu studensku sobu, tvoju glatku kožu, miris tvoje kose što podsjeća na more.

Volio sam kišu dok udarala je u ritmu pokislih ulica grada – Ljubav hodala je s nama.

Ovo nije pjesma za moraliste i čistunce Ne budimo više fini. Preskočimo, dušo, piće, znamo se manje-više, kavu i razne slatkiše, pođimo do tebe. Ako nisi tamo sama imam ključ od svojeg stana. Ne budimo više fini. Neka nestanu lijepi maniri. Vrata kada se zatvore prisloni usne na moje, vremena puno nema; daleki put do kreveta. Skinimo te krpice u letu, poševimo se na podu.

Ostavi samo najlonke da me još više napale. Pohotno lizat ću tvoje sokove dok grč ti tijelo ne obuzme. Više nismo gospodin i dama nego dva tijela u zanosu ludila. Uronit ću duboko u tebe, da ti se svaka stjenka strese, da osjetiš muškost moju, a lice dobije ti crvenu boju. Nad Zagrebom noć se spušta, tvoja zrela breskva puca. Dok ploviš ka vrhuncima pratim ti ritam bokova. Sva si zanesena kosa ti raščupana, bradavice ti nabrekle probijaju mi prste. Dosežemo na nebu zvijezde, u trans padamo oboje. Trenutak samo mali, dok oluja prolazi dah da nam se vrati, pa opet u tu igru razuzdanih strasti.


književnost uživo 91

Mislav Bartoš Naći ćemo se Usnuo sam pod kišom ptice,

i dodirujemo visinu.

ona mi nježno dotiče lice.

Ljudi su plitko i šute

U grmljavini me je samo strah ljudi

u tihom ognju.

i njihovih beskonačno tupih

Ja gledam u nju.

i nezainteresiranih glasova. Oni su oni.

Uskoro će jutro

Ja sam ja.

pa ćemo se obrnutog smjera, poput kazaljki na satu,

Usnuo sam pod kišom sretne ptice,

ponovno susresti

ona sve više dodiruje moje lice.

u jednoj od mnogobrojnih šalica kave:

U šumovima nabujalih krošanja

s malo šećera i puno sreće.

tražim si izgubljene cipele na livadama

Ljudi su ljudi.

i shvaćam da mi ne trebaju.

Ja s njom ću dočekati i večer.

Oni su oni. Ja gledam u nju. Usnuo sam rasplesane ptice, ona mi ljubi lice. U prvim plesnim koracima sam uplašen i nesiguran. Bivam sam i razigran. Puštam joj svog zmaja


književnost uživo 92

Miloš Sedela je natronošcu Petronijević ***

što se kroznedovoljnostitraže

Sedela je natronošcu,

uprostranstvima pod nebom

kolenaobavijenihrukama,

gde se svedesitimože

zagledana u sebe,

igdesvaki je uzdah

uhaljinistaromodnoj,

popločansopstvenimsnom

sizrezomlepim,

kojimože da buderadost.

isnatriosam

Saosunčanihproplanaka u sebi

dajoj u zenicama

pevaosamzvezdamazenicanjenih,

probudimzvezde,

držeći je zaruku,

pričajućijojbajke

sredkosmosanadnama,

oljubavi.

kojemimepouređenostidadoše,

I da joj ne bih

gde tama preovlađuje…

bulaznio o snu namerasvojih, jeržene to ne vole, pričaosamjoj omaglini Alfa IC 5067, nanebuponadoraja, krajnas, i o pozadinskomzračenjusvemira, skojim, vele, da je vremepočelo. U vedrojnoći, svremenomzastalim u meni, raspredaosamskasku ousamljenimdušama


knji탑evnost u탑ivo 93


književnost uživo 94

Franc Vezela Posejdon iz Bosne 'Ej, genije! Kud si poš`o? Mahić maše. Uopće se ne rimuje. Admiral traži sveti gral. Bolje, ali nebulozno u srcu, u srcu: Daj, sjedi, genije, da popijemo čašu … Sjedi, Bumbare, reci, šta s' napis'o! Pa niiiišta! Kako niiiišta?! Tako! Sve je napisano, vi ste patuljci a ja sam bumbar! Čežnja, ponor, slava, ljubav bolest, strava! A volim… znaš ti šta ja volim… Znam. Ne odbija rakiju. Voli i žene. Jednu i… sve žene u njoj. Ne znam ništa o njemu, osim da je bio veliki čovjek. Ovako i onako. Sebe zvaše Bumbarom. Voli biti u Kafki… ali mu je tijesno u tom ambijentu… ne znam ništa, osim da… bio je bacač pjesama, ali čini se i: provokator ljudske čežnje, mržnje, ljubavi… svega ljudskog. Balkanski romantičar – onaj klasični, ako razumijete… i student, i ribar, i poštar, i vagabund! Im'o je bogove na svojoj strani (a zna se kako je sa bogovima…) imao je vraga za druga… Kuglom u paučinu!


književnost uživo 95

Ukratko: bio je admiral svoje flote. Okeana nigdje. A flota – ljudi! Nije poznavao kuglicu plutonija – sad mu je sve jasno. Ali: kuglom u paučinu!? KAKAV KOSMOPOLIT!


foto: Mirela Fuš

književnost uživo 96


proza


književnost uživo 98

Melinda Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Kostelac Uzimam peraje. Ulazim u more i uranjam. Peraje su plavocrne boje. Ispočetka još držim vezu s površinom, ali onda se skine. Perajama dolazim do pijeska na dnu. Zaronila sam brzo. Chapter one, skidam kože sa sebe. Pijesak mi se zabija u nokte i muti dno pred očima. Tu dolje je Glina. Okus one žbuke u ustima, ispaljeni metak u zidu dnevnog boravka i vrleti spokoja razbijaju se o dna mora, jer tu je hladno. Vrulja se tu negdje provlači, hladno mi je. Ruke su mi naježene. Peraje se povijaju prema površini, more pljuje mjehure prema suncu. Vani je sunce. Tu je hladno, ali je i nijemo. Koža mi ritualno blijedi, poput podmornoga prekozemnog leša, vidim svoje ruke, to su prsti starog fetusa koji je dugi niz godina po struci nužnosti hvatao porculanske šalice prije pada na pod i ruke koje su podove glancajuć mijenjale. Sjećam se kad sam prvi put gledala pod morem. Kako se stvaraju grobnice? Je li smrt kristalno zrcalo? Postoji li zrcalo koje podrhtava na vrhu neke površine? Izranjam uz pomoć jakih zamaha peraja. Vani je zrak priljubljen uz Malu Gospu, miriši na tek rođeno dijete ljeta. Progutala sam i malo mora. Volim peraje. Posuđujem ih iz svijeta plastike, i drugim ljudima, jer svako toliko moram otići na dno i prisjetiti se jednog zavjeta. Ljudi koji su mislili da ne volim pričati dolaze po moje peraje. Peraje me tjeraju da brzo plivam i pričam s kupačima. One me brzo odvode na novi dio dna. Novi dio dna. Novi dio dna. Dno i dan. Riječ pijesak lako zvuči na obali. Uz more još jedino pijesak pršti jezikom zatomljene povijesti. Na dnu se cevuli vuku po pijesku kao po ogromnoj muljevitoj pustinji. Na dnu se možeš naježiti od olova trenutne pomisli i najtežih sjećanja. Tražila sam nešto o nasilju i mržnji na mreži, te su mi peraje zapele za sljedeće:


književnost uživo 99

Poštovana Miranda B., oprostite na ovako kasnom odgovaranju, link sam vidjela u nečijoj objavi na drugim stranicama, međutim, možda biste trebali steći valjano saznanje da je zapravo ovo izvorno kupalište jedno od najljepših kulturnih dobara koje je Opatija imala i koje je zauvijek zagubljeno zbog podmetnutog požara. To je bilo za vrijeme države SFRJ, ako nešto o njoj išta znate, a da saznanja nisu izgrađena na apstraktnim medijskim pseudopovijesnim interpetacijama; radije saznanja pokušajte dobiti među ljudima koji su glavni dio svojeg radnog vijeka utkali u taj period i dostojanstveno živjeli a da nisu bili "jeftina radna snaga", niti im ni na kraj pameti nije bio Dubai, koncept kakvog zagovarate u svom komentaru, izgrađenom na jeftinoj radnoj snazi. Opatija nije Dubai i to velika većina iole obrazovanih ljudi zna. Ovo što je Jutarnji svojevremeno objavio je tek idejna projekcija restitucije jednog kupališta, doduše, u onom obliku koje ponajviše odgovara izvornom izgledu, posljednjoj verziji, kupališta Angiolinabad, izrađene u Beču, od čiste hrastovine, donešene i montirane u velikim dijelovima iz Beča krajem 19. stoljeća u stilu secesije. Replika kupališta čini se ipak se neće dogoditi, možda na Vašu radost, ali nisam sigurna na čije još veselje. Drveno izvrono kupalište nije bilo teško za održavanje utoliko i jer mu nitko nikad nije učinio ništa s obzirom da nas za njega vezuju snažne pozitivne uspomene, sve do tog ukletog podmetnutog požara 1989. Kupališne navike su se promijenile, ali to ne znači da se kupališni objekt treba u potpunosti podrediti ugostiteljskim uslugama — trebalo bi biti barem uravnoteženo ako ne i obrnuto. Danas, 2015. godine, postoji nejasno prikazan novi projekt koji će u sklopu nove koncesije ovu česticu zagaditi betonskim ruglom koje je daleko od inventivnosti poigravanja između prošlosti i najsuvremenijih rješenja koje nudi današnja arhitektura, a ne odnosi se na nikakve Dubiozabai nebodere.


književnost uživo 100

Manjak saznanja i kulture o suštini Opatije drži ovakve ishitrene komentare u velikoj mentalnoj zabiti kakvu resi "demokracija lupanja komentara", i možete se samo tješiti da niste jedina. Sumnjam da ste Opatijka, jer takvo što zasigurno ne biste u tom slučaju napisala. S poštovanjem. Vani je bura. Uzimam peraje i silazim u more. Držim pogled na moru. Do novog dna. Dno novog dna. Do novog dna. S poštovanjem.


književnost uživo 101

Neven Pred progonom Lukačević – HAPSI IH I SIJECI, druže Lave Davidoviču! Hapsi ih i sijeci! Te su riječi poput tona zvona kad se mrtvaci ukapaju urlikale u ušima Ostapa Jefremoviča dok je bježao pod stratištem škole u Ivanogrodskom. Još više su boljele, jer ih je izrekao njegov drug Maskentije Pavlovič. Miška. Drug njegov iz djetinjstva s kojim je derao osnovnoškolske klupe, a poslije išao na nauk u tvornicu metalnih zavora u Nikolajevsku. A zašto je to rekao Miška? Samo jer se dodvorava komesaru Lavu Davidoviću. Postao je Miška crveni još u toj tvornici i udaljio se od njega. Odlazio s nekim novim prijateljima na sastanke i zaboravio Ostapa. Našao je bolju partiju i s njima sastančio o nekim velikim stvarima koje njega nisu zanimale niti se trudio razumjeti ih. A kada ga je jednom pitao – Što je Miška, što bježiš od mene? – Miška bi se onako na njegov znani podrugljiv način nasmijao i samo rekao – Vidjet ćeš i to brzo! A to brzo nije trebalo dugo čekati. Kad je buknuo rat, odmah po njim onaj još odvratniji građanski Miška je pocrvenio. Mlatio je i kundačio sve svoje znance u Ivanogrodsku jer oni nisu pristali uz njega i njegove. Nisu bili ni kontrabanda, kako su ih crveni nazivali, nego ljudi koji gledaju svoja posla, ali su neke ovi svojim postupcima natjerali u tu kontrabandu. Pa tako kad su ljudi Lava Davidoviča ušli ili kako su oni to tvrdili potjerali bandu, Miška je sakupio sve za koje je smatrao da mu nisu po volji pred zidom Ivanogrodske škole, a Lav Davidovič jednostavno maksimom izmitraljirao. Zašto je to Miška napravio? Jer je rekao da je Ivanogrodski prodao konje bijelima, a nije bila istina. To su napravili one kozačke ulizice i nitkovi iz susjedna mjesta Krobatova. Ali ,tko to pita u ovo vrijeme kad se prijatelji i glave gube i ruše kao čunjevi na kuglani? Nitko!


književnost uživo 102

I tako bježi Ostap Jefremovič pred psima Lava Davidoviča kao jedini izgleda preživjeli. Bježi pred psom, svojim drugom s terevenki, čovjekom s kojim je ljubio Galjočku Popeskajevu, kći profesora francuskog u Ivanogrodskoj školi, svojim pobratimom Miškom. Bježi pred svim luđacima ovog svijeta čija je jedina razlika u boji, a ta ih boja toliko opije, toliko udari, poput luda vjetra u mozak pa čine zlo, veliko zlo bližnjem svome. Ne misle te boje da su one nitko i ništa, samo pljevlja na rukama koje kad puhneš odlete, nestanu na vjetru. Ne znaju ti što im prišivaju boje, ti Lavovi, Denjikinji , Wrangelovi, Serjože, ti Cezari i Napoleoni, Wilhelmovi, Winstonovi, Theodorovi i već kako se sve ne zovu što znači imati i ljubiti druga svoga, sanjati pod nebom punog zvijezda s djevojkom krupnih i crnih očiju kao u arapkinje, zapjevati kad si sretan i zaridati od boli kad te srce boli, zavotkati se, zakartati do dugo u noć, do prvih tračaka zore. Jer da znaju i zrno od toga ne bi prišivali boje i čuli bi bol. A Ostap Jefremovič, čovjek koji nije i neće uzeti boju koji ne mrzi druga svoga što je prevaren bojom osjeća bol, jer ima epidermu, jer je jednostavno Čovjek.


književnost uživo 103

Sanja Kobasić-

Amy Jenny

Bužimkić Šećući ulicom ugledah opet staru nenu, koja je sjedila na trotoaru i zamišljeno gledala u prolaznike. Nije ona prosila, nije čak ničim pokazivala da nešto od prolaznika očekuje. Samo je gledala bez riječi. Neki obični prolaznik bi mogao pomisliti da je nena sjela da se malo odmori, ali ja, ja sam slutila, da se iza njenog tužnog, pomalo praznog pogleda, krije mnogo više... Da se ispod njenog prilično zapuštenog vanjskog izgleda, ispod njene nepočešljane i zamršene kose, krije bogatstvo jedne ogromne ljudske duše. Čiste duše. Ja nisam mogla tek tako proći pored nje kao svi drugi što su prolazili, možda i godinama. Ja sam morala da saznam tu istinu, šta je to, što je tu dragu nenu, navelo na to, da danima sjedi i posmatra prolaznike. Skupila sam hrabrosti i počela da se krećem prema njoj. – Neno, jesi li ti možda žedna ili gladna? – upitah je tiho, lagano prilazeći bliže. – I žedna i gladna – odgovori mi nena još tiše. – Pošla sam do obližnje ćevabdžinice, a pošto mislim da je uvijek ljepše jesti u društvu voljela bih, ako bi ti pristala, da ideš sa mnom da zajedno jedemo – rekoh joj, pokušavajući na taj način da pozovem, a da je ne uvrijedim. – Eh, sine, nema nena para za ćevabdžinice – odgovori mi ona pokunjeno. – Pa eto, neno, prava prilika za nas dvije. Ti nemaš para, a ja nemam s kim. Ako se udružimo, zajedno imamo sve – rekoh joj. Nije ona pokazala neku veliku radost. Nije se na njoj mogao vidjeti čak ni neki mali osmijeh. Dok smo se kretale prema obližnjoj ćevabdžinici gledala me je ispod oka, kao da je željela da shvati, zašto sam je uopće i pozvala da idemo tamo. Došle smo u malu natkrivenu


književnost uživo 104

baštu ćevabdžinice i sjele za okrugli sto. Nisam uspjela ni da spustim svoju torbu, kada se pojavio konobar i reče: – Ja se izvinjavam. Ti možeš sjesti, a nena ne može. Ona može to što želi da jede dobiti u papir i mora otići. A ti, ti slobodno ostani. Na momenat sam pomislila da ga nisam baš najbolje razumjela, pa sam ga gledala molećivo, kao da sam željela da mi kaže nešto drugo. Nešto, što možda tome slično zvuči, ali što sam ja zbog buke koju su stvarale mašine na gradilištu u blizini, sasvim pogrešno razumjela. Ali konobar nije imao ništa više da mi kaže. Shvatila sam da je moja nena nepoželjna. U meni se javio otpor. – A zašto ne može nena da sjedi sa mnom za stolom? – upitah ga sada već otresito. – Gazda ne dozvoljava, žao mi je, nije do mene – odgovori mi on tiho. – Pa šta to fali mojoj neni? – upitah ga ja – Šta će jadna, nije ona znala da će danas doći u vašu ekstravagantnu ćevabdžinicu, jer da je znala, garant bi se okupala i počešljala. Ovaj put me je pogledao sa razumijevanjem, ali nažalost, gazda je gazda. Ima i on porodicu koju mora da izdržava, tako da mora raditi to što gazda od njega zahtijeva, inače će ostati bez posla. A sam Bog zna da je u Bosni lakše dobiti virus ebole, nego posao. Da se njega pita, dozvolio bi on mojoj neni da sjedi za stolom. Pogledala sam u nju i primijetila, da je sve to hrabro podnijela. Nije čak djelovala ni iznenađeno zbog takvog postupka prema njoj. Mora da je ona to već mnogo puta prije doživljavala. Hrabra je bila moja nena. – Pa ništa – rekoh – Naći ćemo nas dvije već jedno mjesto pod ovim nebom, gdje ćemo moći zajedno sjediti.


književnost uživo 105

Ustale smo kao po dogovoru, istovremeno. Nena nije ni riječ rekla, samo me i dalje gledala kao da pokušava da shvati, zašto se toliko borim za nju. Okretala sam se oko sebe i tražila pogledom mjesto, gdje bi nas dvije neometano mogle da sjedimo. I tada ugledah na par koraka od ćevabdžinice, jednu staru, prilično urušenu fontanu. – Evo ga neno, odlično mjesto za nas dvije da sjedimo, jedemo i pijemo, a da se ne nalazimo u blizini onih, koji nisu vrijedni našeg prisustva – rekoh joj nježno. Po prvi put je nenino lice ozario jedan mali, ali velikog spomena vrijedan osmijeh. Sjele smo na rub fontane i spustile svoje torbe. Ja svoju punu, a nena svoju praznu. Dok sam je pažljivo posmatrala, vidjela sam kako se njena duša puni i istog momenta osjetila, kako se moja prazni. Nena nije znala da mrzi ljude, iako su joj mnogo zla nanijeli, a ja, ja sam ih prezirala. Možda smo sjedile tako i nekih desetak minuta, nena posmatrajući sa zanimanjem ljude koji jedu u ćevabdžinici, a ja posmatrajući sa zanimanjem nju, kada ugledah konobara koji je upravo ponovo izašao u baštu. – Konobar! – povikah glasno – Možeš li nam, molim te, donijeti ovdje da jedemo i pijemo? Evo našle smo neko pristojno mjesto, na distanci od svih vaših cijenjenih gostiju, tako da se nadam da ćemo sada biti i uslužene! Pogledao me je iznenađeno, čak pomalo izgubljeno. Podigao je ruke u zrak i ponovo ih naglo spustio, kao da je želio reći – Bože, šta da radim s njima dvjema?


književnost uživo 106

Nisam ja bila na konobara ljuta, čak sam se i smiješila dok sam mu to govorila. Bila sam sretna, jer nena i ja napokon imamo svoje mjesto pod nebom, malo, izolovano,, možda za druge i malo neobično, ali ipak naše. Iako su te fontane napravljene od strane naših političara, vjerojatno u nekoj predizbornoj kampanji, iako je možda u njima potekla dvaput voda u proteklih deset godina, ipak su poslužile nekoj svrsi i ja sam im zahvalna na tome! Bez tih fontana ne bi moja nena i ja imale gdje sjesti i pojesti ćevape. – Pa ne mogu vas ja tu uslužiti – reče mi konobar – To je sad još gore nego da sjedite za stolom, mogu čak zbog tog i veće probleme imati. Šta ako naleti inspekcija? Stajao je i gledao nemoćno minutu-dvije u našem pravcu. Onda nam je prišao i hrabro nam rekao: – Znate šta vas dvije, očito je da se situacija prilično zakomplikovala! Ipak ću ja vama dati jedan mali sto u ćošku, pa ti i tvoja nena sjedite i pojedite vaše ćevape, onako kako to dolikuje velikim prijateljicama! – Nemoj ti radi nas da rizikuješ svoj posao – rekoh mu. – Imaš i ti svoju porodicu, valja ti je prehraniti. A gazda koji je spreman na diskriminaciju, spreman je i na mnogo više! – Neka, nema veze. Samo vi sjedite i ne brinite se. Recite mi, šta želite da vam donesem? Od tog momenta, konobar se prema nama ponašao kao prema kraljicama. Sjele smo i započele svoj razgovor, prvi put neometano i nesputano. Nena Fazila (tako se zvala), dozvolila je meni da naručim sve za nju. Kad sam joj rekla da slobodno kaže konobaru šta želi jesti i piti,


književnost uživo 107

nasmiješila mi se sramežljivo, a onda sam primijetila da pokušava rukom da sakrije to, da nije imala zuba. Zastala je u pola osmijeha i izvinula mi se zbog toga ozbiljno, iskreno i čisto, jer za nenu je to bila velika stvar. Bojala sam se da će to biti prepreka u našem razgovoru i pokušavala neni da objasnim, da ni ja nemam zube u donjoj vilici, a imam upola godina kao ona. Pa tako, po toj nekoj Einsteinovoj teoriji relativnosti, kada budem bila u njenim godinama, izgledaće isto tako kao kod nje. Nena nije znala šta znači Einsteinova teorija relativnosti, a nisam ni ja, međutim, bila je oduševljena time što sam joj ispričala, jer je zvučalo pametno! Naručile smo po porciju ćevapa i neke sokove i čekajući da nam konobar donese, ponudim nenu jednom cigarom. – Ne cvari nena – odgovori mi ona, ali ipak uze jednu cigaru, da mi pravi društvo. Primijetila sam da moja nena Fazila, nije bila željna ćevapa. Moja nena Fazila je bila željna razgovora. Željna lijepih riječi, razumijevanja, emocija, ljubavi i svega onoga što joj je godinama nedostajalo, dok je neprimjetno sjedila na trotoaru ispred banke i posmatrala prolaznike. Bio joj je potreban netko, tko će biti dobar sagovornik, jer danas ljudi samo znaju da slušaju ili da govore. Rijetki su oni koji znaju oboje, koji znaju gdje jedno počinje i kada se drugo završava. – Gdje ti radiš? – upita me nena, prekidajući slijed mojih buntovnih misli. – Radim, neno, u bolnici, medicinska sestra sam. – Hej, moj sine, išla je nena neki dan onom hećimu za djecu, Ismetu, boli sve, svaka kost. Ismet mi kaže, da mi se desni bubreg gotov osušio i da sam negdje dobre sadake dala. Čudi se da sam još uvijek živa, a da bogdom i nisam. Kad sve počne da boli, bolje je i umrijeti nego se


književnost uživo 108

patiti. A nema se para za lijekove. Sadik mi nigdje ne radi, a Aiša, ona se udala u Gračanicu i zaboravila na babu i mater. Ne dolazi nam više. – Nikako ne dolazi, neno?- upitah je zaprepašteno. – Nikako, sine. Kaznio je nju Bog, ima sina velikog. U zatvorrru reče mi nena tiše i naginjući se prema meni. – Ma šta u zatvoru? – upitah je ja iznenađujuće visokim glasom. – Ššššššš, nemoj tako glasno, može 'ko čuti. Sramota je to velika – reče mi ona i okrenu se dva puta oko sebe pa pogleda, da li u blizini sjedi možda neko, tko bi je mogao čuti. Onda se nagne još bliže meni i tihim glasom reče: – Krrraaade! Tu riječ je popratila zaprepaštenim i neodobravajućim klimanjem glave. Za nenu je to bilo nešto čega se treba jako stidjeti, pa sam pokušala da je utješim time, da treba biti sretna što joj nije unuk neko od naših političara jer bi tada morala u zemlju propasti od stida. – Ali, nisam ja ljuta na Aišu i nije mi drago što je Bog kaznio. Kako ću, bona, zahatoriti svojoj kćeri? Voli se to više od svega – nastavi ona svoju priču. Nisam ni ja bila ljuta na Aišu. Nije mene u tom momentu zaboljelo što je Aiša odbacila svoju mater. Mene je zaboljelo to, što smo je mi kao društvo odbacili. Djetetu se, bolan, može sve oprostiti, ali kako oprostiti čitavoj ljudskoj vrsti? U međuvremenu je konobar donio ćevape i stavio ih na sto. Pošto nisam bila gotova sa cigarom, rekla sam neni Fazili, da ona može početi da jede. Pogledala me je zahvalno i polako prstima počela da


književnost uživo 109

istražuje ćevape koji su se krili ispod lepinje. Nije nena jela halapljivo, otkidala je malene zalogaje i stavljala u usta, čula sam je povremeno kako guta, dok sam ja bila zaokupljena posmatranjem rupica na njenom džemperu, kojih je bilo mnogo. Pitala sam se ima li nena moljce u svom ormaru? Posmatrala sam njene naborane ruke i naborano lice, koje se pretvaralo u grimase, dok je pokušavala vilicom da razgrize ćevape. Kada sam ispušila cigaru, uzela sam nož i viljušku i počela da jedem. Primijetila sam da nena svako malo uzima za nož, pa ga spušta na sto i nisam tome pridavala nekog značaja, sve dok jednom ne vidjeh, da je i nena pokušala viljuškom i nožem da jede. Gledala me je stidljivo, dok je nespretnim prstima pokušavala da odsiječe komadić lepinje i meni je tada postalo jasno, da se nena mene stidi. U tom momentu sam se i sama sebe zastidjela, jer sam uvijek u životu ćevape jela viljuškom i prstima, a otkako sam napustila Bosnu, počela sam da gubim svoj identitet. – Neno, ma de ti rukama, evo i ja ću – rekoh joj demonstrativno otkidajući komad lepinje prstima, nabadajući ćevap na viljušku i poslije zagrizanja, skidoh ga prstima sa iste. Nena, sva ozarena i sretna, odbaci nož i poče normalno da jede. Nije nena sve ni pojela. Pojela je jednu trećinu, izvadila neku staru izgužvanu kesu iz svoje prazne torbe i rukom u nju zgrnula ostatak. – Ne mogu sve pojesti, nek' imam i za večeru, a može biti i Sadiku i meni. Tko zna, možda se nena potajno nadala da ce i Aiša iznenada banuti, pa bi i nju nečim mogla ugostiti. Kako reče nena Fazila: – Šta ćeš, sine, volim ja svoju Aišu, pa makar bila i najgora. Ja sam je rodila i moja je. Nije nena imala para da popravi zube, ona je gledala da skupi od one svoje bijede i da svojoj Aiši, neka ih ona ima. Nije nena sebi


književnost uživo 110

ni nove haljine kupovala, voljela je radije da Aiša šta novo obuče. Meni može bona i ovo staro ruku dati, ne vele mi se vala više udavat'. Na te riječi se nena nasmiješila vragolasto. – A moja Aiša mene brzo zaboravi, ali šta ćeš, sine, opet kažem, ne mere se, bona, djetetu zahatoriti. – Eh, moja neno, šta ćeš, mati k'o mati – odgovorih joj, ni sama ne znajući ništa bolje od toga da kažem. I zahvalila se meni moja nena, zagrlila me jako i poljubila u obraze, onako zvučno, da pukne. Izvadila sam iz novčanika neki novac, sitniš, koji sam imala ni vrijedan spomena i rekla joj na kraju: – Evo ti, neno, kupi sebi makar hljeba da imate Sadik i ti, a 'ko zna, možda i Aiša bane. Gledala me je stidljivo i premišljala se, da li da ga uzme. Bilo joj je prilično neprijatno, kako sam mogla zaključiti. Pružala je ruku za novcem i ponovo je povlačila stidljivo nazad. Nije moja nena bila za sadake! – Uzmi, neno – rekoh – Neće mene prevaliti, a tebi će dobro doći. I uzela je. Kada je krenula od stola, zastala je nakon neka dva metra, okrenula se i pogledala me zahvalnim pogledom. – Neno Fazila! – rekoh joj – Sljedeći put kad dođem, kupiću ti nove haljine i ići ćemo opet zajedno u ćevabdžinicu na ćevape. Javiću ti dva dana prije, da znaš, da se okupaš, najbolje ako možeš i abdest da uzmeš, jer u današnje vrijeme, najbolje je doći čist i bez ikakvih grijeha u naše ćevabdžinice. Poznato je da taj gazda svakog petka na Džumu ide, biće da je on neno bezgrešan. Svuda u svijetu je bitno da gazda ostavi dobar utisak na mušteriju, kod nas je valjda obrnuto. Šta ćeš, moja neno,


književnost uživo 111

kada smo neka čudna sorta, nekakav čudan narod, zavidan, pokvaren i bezosjećajan, draže nam je vidjeti komšijinu patnju nego sopstvenu sreću. Što bi rekli, neno, dabogda i komšijina krava crkla, kad već ni mi nemamo mlijeka! Neće ovo, moja neno, na dobro izaći, kako bi i moglo kad smo prestali da volimo i poštujemo jedni druge? Doći ću ja opet tebi, bona, da se ispričamo, uskoro, ako Bog da, a ako nam ni tada ne dozvole da sjednemo negdje za neki sto, sješćemo mi opet na neku fontanu, zajedno. Iste. A različite. Pokazaćemo ljudima, da nije sve u parama, da nije sve u materijalnom i da nije sve u izgledu. Ono što nas dvije nosimo u nama, to se broji, to vrijedi, to je istinska veličina ljudske duše! Pogledala me je zahvalno. Namignula sam joj jednom zavjerenički i posmatrala je kako odlazi svojim putem, svom Sadiku. Ja sam ostala još dugo da sjedim i razmišljam o tome što se desilo. Mnogo je nena i djedova koji sjede na trotoarima i sve nas posmatraju dok prolazimo. Možda sam prije mislila da sam previše cool, da bi samo na momenat sjela pored jedne oznojene nene i pitala je, kakav je njen život. Možda bih nešto mogla i da naučiti iz toga. Mislila sam da sam vrjednija od njih, jer govorim gramatički bolje, ne shvatajući da polupismenost nije opravdanje. Bila sam i onog mišljenja, da su stari ljudi kao djeca, da ništa ne znaju. Ali nisu! Svi smo mi Božja djeca, nebitno kojim imenom ga nazivamo. Svi ti ljudi imaju proživljene živote iza sebe, sjećanja, životna iskustva i doživljaje, vrijedne da se o njima čuje. A Aiša? Nadam se da ce nekada čuti za ovu priču i sjetiti se, da negdje jedna stara nena Fazila čeka na nju. I da je voli. Ostaviće njoj mati njeno hise, svu onu sirotinju sve što je godinama stvarala, sve u amanet. Ja kome će ako neće njoj? Valja jednog dana materi mrijeti, a ne mere se ništa vala u mezar ponijeti. Jednog dana će zauvijek nestati i matere!


književnost uživo 112

Imaće njena Aiša malu urušenu kućicu, sa ispucanim duvarima i pendžerima, starim izlizanim namještajem, ali 'ko zna, možda ga nekad mogodne prodati kao antikvitete. Možda tada postane i bogata. Imaće ona i pored kuće jednu staru hudžeru i ambar, nisu nešto, ali mati i babo su to sami skovali. Svaki klin su svojom rukom zakovali. Hodala je Fazila danima sa oblogama na prstima. Boljeli su je, kaže, jer se puno puta udarila čekićem po njima. Nije ona tada imala ni noktiju, svi su joj pootpadali. A hranila je takvim prstima svoju malu Aišu. Igrala se aviona, da bi joj jela, bila je kaže polopov, a bogami i zakržljala nekakva. Puštala je ona i da je Aiša ujede kroz igru, samo da bi jela, slabašna joj bila. Smijala se nena, kada se Aiša smijala, okrećući glavu na drugu stranu, i kriveći lice od bolova; nije to, bolan, Aiša nikad vidjela. Ništa nije smjelo pokvariti njenu sreću. I ono u miraz, što ti je mati dala kad si se udala. Sve one zariće za vrata, silne stolnjake i miljejiće. Sve je to, moja Aiša, tvoja mati noćima vezla i heklala, bdijući nad tobom kad si joj imala temperaturu. Šta ćeš, mati ko mati, nije smjela zaspati, morala ti obloge od sirćeta na čarape stavljati. Imaćeš, Aiša, i tri duluma zemlje, nisu babo i mati ni u najtežim vremenima i bolesti, htjeli da prodaju. Sve svojoj Aiši za ljubav, jer dijete je dijete. Kako će jedna mati svom djetetu zahatoriti? Nije mati nikome rekla da ti ne dolaziš, neće da te ljudi osuđuju, kaže, valja tebi, moja Aiša, s narodom deverati. Nije, bona, mati nikada željela neku milost od tebe. Nema, bona Aiša, ni keksa ni kahve, ni soka ni šećera, koji je vrijedan jedne tvoje rečenice njoj upućene! Voli tebe ona i da joj ništa ne doneseš. Znam, rekla mi je! Posadila ti je, kaže, i jedan veliki orah, da imaš za Bajram, da napraviš sebi baklavu, da ne kupuješ , dvajest i dvije marke kila. Kaže – Nek me se moja Aiša svakog Bajrama sjeti – a prošlo je od tad samo trideset Bajrama, a ti Aiša, svoju mater već zaboravila? Posadila ti je i kruške i jabuke, šljive i dunje da imaš bona za


književnost uživo 113

hošafa da osušiš sebi. A možeš ako hoćeš i djeci prirodno slatko napraviti, ove današnje čokolade i marmelade sa jakim konzervansima kvare zube. Ostavila je mati i pare za babinu i svoju dženazu. Ostavila ti ih je u kredencu u nekoj staroj činiji sa poklopcem. Stoji do onog limenog tanjirića u kojem ti je čimbur uvijek pekla. Ondje, odakle ti je mati uvijek vadila i davala kada ti je trebalo za šminku. Sjetićeš se ti već. Ne može, moja ti, svatko mati biti! I da ne zaboravim, u hamandžiku ispod leđena, odmah do duvara, mati je sakrila sve svoje zlato, nek ti se nađe. Da imaš od nje uspomenu. Neće, kaže, niko ispod leđena tražiti. Ima kaže dva para minđuša, jedne su sa pravim biserima i dva prstena, jedan od ćilibara, da ga daš sinu kad se oženi. Voli tvoja mati unuka svoga. Đe će ga bona ne voljeti, pa vole se od kćeri djeca! Neće mati, kaže, da ga nosi. Boji se oteće joj tko, teška su vremena došla, moja ti, a boji se da će ga i njaki kaže narkomani iz kuće ukrasti. Imaćeš ti, moja Aiša, onog dana, kada babu i mater na tabutu polože u mezar, sve u životu. Samo jedno nećeš Aiša imati! Nećeš nikada više, imati babe i matere! A srešćete se na onom svijetu ako Bog da, kaže tvoja mati, raduje se ona tebi, a ti Aiša, raduješ li se i ti njoj? Hoćeš li smjeti, bona, materi svojoj u oči pogledati? Nikada više nisam nenu Fazilu vidjela. Pitala sam sve redom da li je itko poznaje, ali niko nije znao tko je ona. Svi su znali da postoji, svi su je viđali danima kako sjedi na trotoaru, nikome nikada nije na pamet palo da je upita, kakva je muka nju na to natjerala. Odjednom, poslije moje priče su se svi za nju zainteresovali, raspitivali su se o njoj. Neki su čuli da je svaki dan mlađi muškarac dovozi autom i ostavlja tu na trotoaru da sjedi po čitav dan. Nekada navečer ponovo dolazi po nju i odvozi je tamo, odakle je došla. Svima je to bilo zanimljivo, jer nena nije bila od onih koje tako dovoze i ostavljaju da prose. Samim tim, nije ničim izazivala našu pozornost.


književnost uživo 114

A možda je nena Fazila mirno protestovala protiv režima u našoj zemlji. Možda je nena na taj način željela da nam pošalje neku poruku. Možda je željela da kaže da se od današnje penzije ne može u Bosni živjeti. Da nas upozori da ćemo i mi jednog dana u penziju doći! Ne znam, ne bih se mogla zakleti da je tako, a ne bih se mogla zakleti ni da je drugačije. Čovjek u Bosni može danima mirno da protestuje, niko ga neće ni primijetiti. Međutim, dovoljno je samo jednom da pokaže na drugačiji način svoje nezadovoljstvo i više ga ne nazivaju čovjekom, nego huliganom. A moje nene Fazile više nema, niti će je itko više ikada sresti. Ljudi tek onda kada nekoga izgube, shvate da ga nikada nisu ni imali, jer im u tom momentu ta neka osoba nije bila dovoljno vrijedna, da postane dio njihovog života. Možda je ljudima potrebna samo poneka riječ, da im probudi svijest, jer većinom nesvjesno hodaju po ovom pustom dunjaluku. Možda su previše zaokupljeni sadašnjicom, da bi razmišljali o budućnosti…


književnost uživo 115

Maja Marchig Odstupanja On me zove dušo. Pušimo na balkonu, nakon božićnog ručka, smrzavamo se. Bura raznosi pepeo s vrhova cigareta tako da one stalno svijetle narančasto u polumraku. To je dobro, jer on često zaboravi otresti pričajući pa prlja balkon i ljuti moju svekrvu. Ovako, prljamo cijelo nebodersko susjedstvo, oboje zamotani u pulovere koje svekrva opsesivno plete otkako je nedavno prestala pušiti. Priča mi nešto o japanskim željeznicama, o magnetno-levitacijskim vlakovima i brzinama većim od 500 kilometara na sat. Ništa ne razumijem, klimam glavom i tu i tamo nešto zapitkujem, a on je sretan što netko pokazuje zanimanje za njegove priče. Na prvi pogled, Tomislav mu je jako sličan. Visok je, lagano pogurenih leđa, ozbiljnih očiju. Obojica obožavaju tehniku, rukuju električnim aparatima kao što kauboji u starim filmovima postupaju s konjima, vješto i s razumijevanjem. Svekar je bez sumnje jako ponosan na sina inženjera, stručnjaka. Ipak, između njih dvojice tinja neki tihi sukob, pretpostavljam da je tome uzrok strah od vlastitog odraza u zrcalu. – Kupila si mu za Božić… Što?! – iznenađeno je viknuo Tomislav kada je ugledao poklon koji sam zamotavala u sjajni, tamnoplavi papir za njegovog oca. – Sat koji se automatski korigira radio vezom u milisekundu! – Jesi li poludjela? Nisi primijetila da ih u kuhinji visi već osam? I tri u predsoblju? S radio-budilicom u spavaćoj sobi i pokvarenom kukavicom bake Anđe, ukupno ih je trinaest u stanu! Misliš li da treba još jednog? – Ne, mislim da on želi još jednog. Ovog. U čemu je problem? Ne ujedaju, ne zrače, ne izazivaju rak! – Nikome ne treba toliko satova, to je besmislica! – ljutio se


književnost uživo 116

Tomislav. Nije ga prošlo ni do Božića, kolutao je očima dok je stari razmotavao poklon, divio se mehanizmu, udubio u čitanje uputa. Svekrva se smijala: – Radio veza sa Švicarskom! – rekla je – Sad ću bar znati koliko je stvarno sati. Nikad ne znam koji je od ovih običnih u pravu, neki kasne, neki žure… Sjedimo u čekaonici hitnog prijema bolnice. – Otišao je grijač na veš mašini. Samo sam otišao do servisa, naručio novi. Kad sam se vratio bila mi je čudna, usporena, nerazumljivo je pričala. Nazvao sam hitnu, došli su za 14 minuta, to je brzo, zar ne? – pita me. – Je, brzo je. Dobro je to. Važno je da dođu pravovremeno. Sami smo, on i ja. Tomislav je na nekom kongresu u Ženevi – Kod onog atomskog sata! – smijala se njegova mama samo koji dan ranije. Svekar se pogrbio u plastičnoj stolici, šuti, gleda u pod. Mene sve žulja od sjedenja. – Idemo vani, zapaliti. Javit ćemo se sestri na prijemnom, da znaju, budu li nas tražili. Sestra suučesnički klima glavom. Pred bolnicom natpis Zabranjeno pušenje na udaljenosti od dvadeset metara. On broji dvadeset koraka, kaže – Tu je u redu! U proljeće su noći još hladne, čak i kada nema vjetra. Omata mi leđa svojim plavim džemperom – Moraš paziti na zdravlje, dušo. U Ženevi je točno 1 sat i trideset minuta. Otkako je Tomislavova majka u bolnici, pušimo u dnevnoj sobi, kao prije njene bolesti. Stari u toj sobi sada i jede, vjerojatno i spava na


književnost uživo 117

kauču, bez posteljine, glave naslonjene na ukrasne jastučiće s ružama. Tomislava to jako iritira, ali mislim da o tome ne pričaju. Svekar gleda neki dokumentarac o planovima za javni promet mnogoljudnih svjetskih metropola, ja pijem kavu koju sam skuhala nakon ručka i pokušavam započeti priču. – Gdje je sad opet on? – pita me ne skidajući pogled s ekrana. – U centrali firme u Beču. Opet neka edukacija. Nisam sigurna – nastavljam oprezno – Znate... Tomislav i ja u zadnje vrijeme baš nismo... – Pretpostavio sam, dušo – prekine me kratko – On jest moj sin, ali ipak shvaćam kakva je budaletina. Šutim i gledam u sat s kukavicom bake Anđe. Taj mi je najdraži među svim tim satovima. Radi, ali pokazuje neko svoje vrijeme, nitko ne zna kasni li ili rani. Povremeno, bez vidljivog razloga, otvore se vratašca na satu i pojavi se i mala glavica s oštrim, crvenim kljunom i zakuka. Gledam i nadam se da će se pokazati, dok sam još ovdje.


književnost uživo 118

Ljiljana Kukac Jelaska Pokupila ga je na sprovodu. Naravno da će poći s njom. Pa koji bi muškarac, ako se muškarcem smatra, odbio takav poziv? Pokojni im je bio zajednički prijatelj, a da to nisu znali. Ne, ne sjećaju se da su se ikad prije vidjeli. Eto, da nije ovako tužnih događaja, neki ljudi se nikada ne bi sreli. Današnja poznanstva se većinom sklapaju na svadbama i sprovodima... Ah, šteta. A bio je tako drag... Tako drag. Uvijek spreman pomoći, uskočiti... Otišao je u najboljim godinama, u naponu snage. Četrdesete su za muškarce zlatne godine. Ona stanuje tu, u blizini. Eno, u onom bloku zgrada. Drugi ulaz s desna, prvi kat. Sa suprugom preminulog je odrasla. Na faksu su bile cimerice, a danas su kolegice na poslu. Duboko suosjeća s njom i zna kako joj je. I sama je prije tri godine ostala bez muža. No, mora se dalje živjeti. Televizor je radio. Rijetko kad ga isključuje. Ne može podnijeti tišinu. Posjela ga je u udobnu kožnu fotelju. Boca originalnog irskog viskija Connemara. Samoću krati čestim putovanjima. Propagandni program. Reklama za Eurodžekpot. Ponekad odigra. Tu i tamo zna joj se zalomiti pokoji dobar zgoditak. Ako mu je neudobno u fotelji, može se premjestiti na trosjed, kraj nje. Čin-čin! Prst viskija u čašama s debelim dnom koje zovu na još. Boca originalnog irskog postaje napola prazna. Ili napola puna, rekla je ona, ovisi o tome kako tko uzima. Pomogla mu je riješiti se loše krojenog odijela. Trosjed se dao razvući, a ona je na svom božanstvenom tijelu imala samo malu crnu haljinu, kakvu bi svaka žena trebala imati u svom ormaru kako bi se osjećala božanstvenom. Traje li vani dan ili noć, ili se upravo smjenjuju, bilo mu je svejedno. Tamo negdje, vani, iza zastrtih prozorskih stakala događao se svijet. Pred


književnost uživo 119

njegovim očima prostirao se svemir. Beskonačnost. Znoj, suze, ljepljivo, ljepljivo... Čin-čin... Mamurluk, žeđ, glad... Glad... Na momente je znao zaspati, no njoj bi nekim čudom uvijek polazilo za rukom razbuditi ga. Fragmenti informativnih emisija, promidžbeni programi, iscjelitelji na daljinu mašu viskom, proricatelji s dalekovidnice čitaju iz tarota. Možda bi kojeg trebao nazvati. Možda bi mu koji od njih znao reći koliko mu još života preostaje, hoće li uspjeti izvući živu glavu. A vani se događao svijet, tekao je život. Ljudi su jeli, hodali, spavali. Ljudi umorni, odmorni, pothranjeni, prehranjeni, siti, gladni... Gladni. Tažila je glad grickajući ga, slasno cokćući jezikom skupljajući njime kapljice znoja s njegovog tijela. Kosti su mu krckale, drobile se pod stiskom njezinih ekstremiteta. Kao račica kad među svoja kliješta zarobi plijen. No on se ne da i posljednjim trzajima snage brani čast svojih zlatnih četrdesetih. Začudno mu je bilo kako na izgled tako malena usta, mogu u sebe primiti tako veliki zalogaj. Odmarao se u poluležećem položaju, leđima naslonjen na jastuk. Ona je, palacajući jezikom putovala od ušnih resica, preko prsa mu i trbuha prema svom krajnjem odredištu. – Predatori među životinjama su brojni – dopirao je iz televizora ugodan bariton spikera. Repriza dokumentarca – Bogomoljka spada u red velikih grabežljivih kukaca. Poznate su brojne vrste, od kojih dvije žive u našem podneblju. To su obična bogomoljka i vražji cvijet. Kanibalizam se kod ovog kukca očituje tako što tijekom parenja ženka mužjaku odgrize glavu. Naglo je skočio s ležaja, s poda dograbio zgužvanu plahtu i čvrsto je omotao oko struka. Pogledala ga je iznenađeno. Kleknula je sklopivši ruke u visini grudi, kao u molitvi.


književnost uživo 120

– Što ti je odjedanput? Koraknuo je unatrag. Pogleda prikovanog za njezine sklopljene ruke pitao je: – Od čega ti je umro muž?


književnost uživo 121

Zdravka Prnić Boja jastoga Jutro je bilo sivo, velike nakupine olovnih oblaka natkrile su zgrade i bilo je samo pitanje trenutka kad će se pljusak sručiti na grad. Nera je u žurbi obula baš tog jutra nove štikle, uopće nije razmišljala, inače sigurno ne bi učinila takvu glupost. Bijesno je frktala kroz nos dok su joj potpetice upadale između granitnih kockica. K tome je nosila i kišobran, onaj ogromni koji se tako bedasto zove “za dvoje”, aludirajući valjda na stare crno-bijele filmove u kojima ljudi nemaju pametnija posla, nego se, eto, šeću po kiši — udvoje. Obilazila je dućane u centru pokušavajući pronaći poklon. Na njenom popisu stvari koje ne voli raditi, na samom vrhu bi se sigurno šepurilo šopingiranje! Nikako nije mogla razumjeti kako netko može uživati u beskonačnom hodanju gradom, guranju na ulazu u dućan, prevrtanju vješalica, žamoru... Nakon svakog šopinga trebala joj je termosica kave i apsolutna tišina bar jedan sat. Kako je vrijeme odmicalo, bila je sve nervoznija, obišla je već knjižare, darovne dućane i sva mjesta na kojima se nadala naći neku prigodnu stvarčicu za rođendan — no nije imala sreće. Nije bila od onih koje će kupiti bilo što. Poklone je smatrala previše osobnim i izgledalo joj je besmisleno poklanjati nešto tek tako, reda radi. Problem je bio samo u tome što je njena prijateljica imala baš sve, k tome se nisu vidjele već pet godina i pitala se koliko se promijenila za to vrijeme, može li još uvijek pronaći nešto čime će je obradovati? Konačno je pokucala na vrata salona za oslikavanje svile te pronašla unikatnu maramu Pinot Noir Rose boje. Da, Alma bi to tako nekako nazvala, ona je, naime, sve nazivala bojama vina. To sve značilo je doista sve: odjeću, obuću, doživljaje, emocije,… Nasmijala se, Almu je tako i upoznala, nadvijena nad zrcalom u toaletu diskoteke, popravljala je potpuno nepotrebno savršenu frizuru a la Farah Fawcett i oduševljeno komentirala njen ruž opisavši ga savršenom notom Burgundca.


književnost uživo 122

Pitala se kako džepna Venera sad izgleda, nakon dva porođaja, na pragu pedesetih? Kao klinka Alma je uvijek govorila kako neće rađati i kako joj je koncept surogat majke baš odlična stvar. Mrska joj je bila i sama pomisao na pola kilograma viška, a kamoli deset! Osim toga, porođaj, trudovi i dojenje jednostavno nisu dolazili u obzir! Čovjek nije stvoren za bol i patnju! No, nakon što je upoznala Jana i odselila u Bavarsku, sve se promijenilo. Nakon šest godina tulumarenja, uslijedilo je vjenčanje, a trudnoća odjednom više nije bila nepoznati pojam u rječniku stranih riječi. Neko vrijeme su se dopisivale, onim danas izumrlim stvarnim pismima sa žigom i markicom. Bila su to duga, opširna pisma u kojima se nalazilo svašta, izvještaj o najnovijim krpicama u ormaru, prvim dječjim koracima, putovanjima,… U pismima su uvijek dolazile fotografije malih plavih glavica. Kako je vrijeme odmicalo, tako su pisma zamijenili mejlovi, stizali su sve rjeđe, a bivali su i sve kraći, iako virtualnost nije imala baš nikakve veze s tim. I teme su se nešto promijenile; djeca su narasla i već se pričalo o njihovim prvim poljupcima, tišini u spavaćoj sobi, sve češćim muževim službenim izbivanjima, a spominjali su se i neki pogledi s kolegom na kavi u pauzi. Ljeti su naštimavale godišnji, kako bi bar dio provele zajedno. Naravno da su zbog obiteljskih obveza morale krasti vrijeme za svoje male, najčešće noćne razgovore, na terasi, dok svi spavaju. Kad su djeca odrasla i počela ljetovati s društvom, prestala je dolaziti, spomenula je tek jednom, onako usput, kako Albert više voli ići u Španjolsku. Albert je bio lijek za neke otvorene rane, o kojima je nerado govorila, u svom sad otvorenom braku. Zatim je sasvim prestala pisati, nazvala bi telefonom da joj čestita rođendan i pokušala u tih par minuta sabiti cijelu godinu. Nakon tih poziva Neri je uvijek u


književnost uživo 123

grlu ostajao onaj trpki okus, kao od lošeg vina. Nije joj to nikad rekla, nije se činilo primjerenim u tih par minuta razgovora. Sjedila bi nakon toga i razmišljala kako prijateljstvo umire. Uvijek je mislila kako je s nekim ljudima vežu istinske silnice emocija, pa su joj teško padala ta odumiranja. Možda ona zapravo pretjeruje, pa nisu više klinci, imaju druge prioritete. Daleko od očiju, daleko od srca, kaže stara narodna poslovica, no ona se uvijek iznova pitala može li se prijateljstvo potrošiti, izlizati, zar nije otporno na habanje? Utrčala je u cvjećarnicu na aerodromu kako bi odabrala ružu i umotala poklon, doslovno u zadnji čas. Nestrpljivo se osvrtala u predvorju čekajući da se Alma pojavi u nekoj izazovnoj haljini, besprijekorne linije, s glamuroznim šeširom i ostavi sve oko sebe bez daha. Alma je doslovno morala stati ispred nje da bi je Nera prepoznala. Izgledala je nevjerojatno sitno, poput djevojčice u dugoj mornarskoj haljini, s prevelikim tamnim naočalama i kosicom ošišanom na dva centimetra. Zapravo, bila je premršava, morala joj je reći kako je ovog puta pretjerala, ovo više nije savršena linija, izgledala je anoreksično. Alma ju je zagrlila, tako čvrsto i tako netipično za nju. - Kako si mi falila. - I ti meni draga. Sretan ti rođendan! Pružila joj je poklon. - Ruža boje pjenušca, hvala ti draga, uvijek na sve misliš! Vozile su se prema gradu. Bila je odsutna, poklon nije ni otvorila, umor ju je valjda svladao. - Došla sam potpisati neke dokumente bratu i riješiti onu ostavštinu, znaš. Ostat ću samo dva dana. Nemoj ni slučajno organizirati nekakvu zabavu iznenađenja, za ovaj rođendan želim samo čašu vina i komadić Camemberta.


književnost uživo 124

- Dobro, draga, kako god želiš. Navečer su na terasi prepričavale dugo u noć događaje iz djetinjstva. Alma je bila nostalgična i žarko je željela oživjeti sva sjećanja. Smijale su se prvim izlascima, poljupcima, rastancima; s ove udaljenosti izgledalo je kao da se sve događalo nekom drugom. - Znaš, fale mi naša pisma, već dugo ti ne pišem, no to je zato što ako sve to stavim na papir, onda je nekako konačno, ovako se još donekle zavaravam. Lažem samu sebe. Kradem vrijeme. - O čemu govoriš? - O svemu: braku, djeci, ljubavniku, životu... Nera se lijeno istezala na ležaljci i da iz zvučnika nije vrištalo toliko decibela, vjerojatno bi uživala na plaži, ispod suncobrana. No, nije se mogla ljutiti jer ovo bi bio savršeni rođendanski party, kad bi izbor glazbe bio malo drugačiji. Osim toga, Almini blizanci su slavili svoj dvadeset i prvi, a to se nije moglo propustiti. Umjesto koktela, u ruci je držala veliku staklenu čašu punu voćnih, sočnih plodova. Kad je trebala nazdraviti, u čašu s mineralnom kapnula je par kapi Fante. Bio je to stari prokušani trik; čaša se ispunila mjehurićima i nitko ni na tren nije posumnjao da ne pije pjenušac! Almi je uvijek bilo smiješno kako ona izbjegava piti vino, za nju je to bilo pravo svetogrđe. Još dok je bila klinka, Alma ju je navukla na one fine francuske sireve, grožđe i crne masline. Morala je priznati, bila je to odlična kombinacija i uživala je u njoj. Ali uz to je uvijek išla i čaša crnog vina, a njena nepca to nisu mogla podnijeti. Vina su joj bila gorka, trpka, kisela i jednostavno nije podnosila njihov okus. Navečer je uz čaj promatrala zalazak sunca i čitala Almina pisma. Kad je posljednji put bila tu, obećala je kako će joj opet pisati. Nera je mislila kako ju je samo ulovila nostalgija, no inbox joj je svake večeri bio


književnost uživo 125

pun. Ono sve što nije mogla izgovoriti tu, na ovoj istoj terasi, pisalo je sad na ekranu. Bila je bolesna i uplašena kao srna. Trebalo joj je dugo dok joj je uopće napisala dijagnozu. Najprije joj je govorila o padu imuniteta i još nekim bezazlenim sitnicama, da bi konačno tek deseti dan napisala: Znaš li koje je boje jastog? Nastanio se tu, u meni, bez pitanja. Raširio je svoja kliješta ispuštajući duge ružičaste niti. Krade mi stanicu po stanicu, svaki dan. Pisma su bila ispočetka duga, po nekoliko stranica, nekad nostalgična, nekad puna strahova i pitanja; potom sve kraća i pomalo nesuvisla. Pred kraj postalo je gotovo nemoguće pratiti virove njenih misli. Zatim su prestala dolaziti, a blizanci bi joj slali tek kratke, šture poruke. Jednog utorka, u listopadu, oko deset ujutro, nebo se zamračilo, a vina su na trenutak poprimila crnu boju.


književnost uživo 126

Blago Stipe Vukadin Stipe je bio moj zemljak. Upoznali smo se daleko od naših polja i planina, u gradu u koji nas je dovelo vrijeme i gdje smo studirali. Izlazili smo u iste lokale, pili isto pivo i udvarali se istim djevojkama. Postali smo prijatelji, ali ne zbog geografskog porijekla – Stipe je poput mene slušao Pink Floyd i olakšano je uzdahnuo shvativši da se ne palim na Lepu Brenu. Budući da nije zarađivao ništa, a ni ja nisam mogao živjeti od kamata, počeli smo iste godine raditi u istoj firmi – pomagao mi je pripremati seminare za agente u osiguranju koje smo vrbovali diljem države u kojoj smo rođeni. Sinoć smo se nakon dugo vremena sreli. Došao je zajedno s Petrom, studenticom prava rođenom u sjevernoj Štajerskoj, u dolini rijeke Enns, gdje sve cure imaju topli, zavodnički naglasak, nešto poput mostarskoga ili splitskoga govora. Kad je Stipe početkom devesetih krenuo u rat, Petra je danima plakala, nije izlazila iz stana, zvala me je nekoliko puta da dođem i popričam s njima, ali meni se nije dalo. Ona mi sigurno nikada nije oprostila moj kukavičluk. Sinoć su stigli skupa. Držali su se za ruke, Petra se je zadovoljno smiješila, Stipe je već ostario, dobio je trbuh i nosio odijelo. Čak je i kravatu naučio pravilno zavezati. U međuvremenu je rat prošao. Stipe je nastavio prodavati osiguranje, uspješnije nego smo to skupa radili, godinama je lijepo zarađivao, čak je osnovao i firmu poput privatne banke – investirao je osobno uloge svojih klijenata u razne fondove i tako dobivao bolju proviziju nego dok je isti posao obavljao za kojekakve osiguravajuće koncerne.


književnost uživo 127

Čim sam ih ugledao, shvatio sam da su poslovno u govnima – djelovali su ozbiljno i odlučno, dajući jedno drugome signale da kreću u bitku. Stipe je koračao desnom stranom dugog hodnika, Petra u sredini, a ja pored njih. Na malom proširenju kojim smo prolazili bio je napravljen imrovizirani ured odvojen drvenim paravanima od ostalog prostora, sa stolicama poredanim u polukrug. Skupu je predsjedavao jedan sjedokosi licemjer – čim je prepoznao Stipu počeo se lukavo smijuljiti. Zavaljen u invalidskim kolicima držao je govor o vladavini zakona i pravde i o posljedicama neodogovornosti. Stipe mi je namignuo, a ja sam šeretski gurnuo iznenađenog govornika u stranu da možemo proći kraj njega, da bismo ga potom utroje vratili u prvotnu poziciju, kazavši mu: „Možete nastaviti.“ Koračajući hodnikom pred vratima kojih je bilo bezbroj, vidjeli smo zabrinuta lica bivših polubankara i posrednika u prodaji financijskih proizvoda. Svi su djelovali apatično. „Uništeni su, zamrzli su im novce, više nisu likvidni. Bit će svašta“ – objasnio mi je Stipe dok sam gledao kako jedna gospođa službenici na šalteru pokazuje prazan novčanik. Uzalud je vikala, došli su čuvari i odveli je nekamo. Najkraćim putem da se njeno zapomaganje ne čuje daleko. Stipe je unatoč panici koja nas je okruživala djelovao sigurno, a Petra je kao i uvijek kad su njih dvoje skupa, ostala mirna. „Kad već oni kockaju s nama, i mi ćemo se zaigrati“ – objasnio mi je zemljak svoju taktiku. U uredu su nas čekali nestrpljivo. Za stolom nasuprot Stipinome


književnost uživo 128

sjedila je delegacija sjedokosih bankara i njihovih sljedbenika koji služe novcu i vlasti, savjetujući moćnike u pravnim zavrzlamama. Njihov predvodnik htio je ispasti duhovit, pa je upitao moga prijatelja: „Jeste li već izabrali zatvor u kojemu ćete se ugodno osjećati?“ „Izaberite najprije vi, nama se ne žuri“ – nije mi se dalo šutjeti. Stipe je prasnuo u smijeh, Petra me je milo pogledala, a naši protivnici i njihovi savjetnici počeli su panično prevrtati po spisima. Metež je Stipe iskoristio zamolivši me: „Sad mi moraš pomoći – evo ti dvadeset tisuća, ondesi novac u investicijski fond s lavljom glavom, kao sigurnost da nam prebace dovoljno sredstava za daljnje poslovanje. Ako to prebrodimo spašeni smo.“ Napomenuo je da vozim ulicom pored tramvaja sedmice, do kraja grada i glavnog sjedišta investicijskog fonda. Krenuo sam usporedo s niskom planinom koja grad odvaja od industrijske zone. Obradovao sam se prepoznavši sedmicu, još uvijek zelenu, pa sam prateći tramvaj stigao do remize, produžio izvan grada i iznenadio se prepoznavši da se vraćam u pravcu zgrade u kojoj sam ostavio Stipu i Petru. Pregovori u uredu još su trajali pa sam pričekao da Stipe iziđe na hodnik. „Jesi li uspio?“ upitao je nestrpljivo. „I jesam i nisam. Investicijski fond je na istoj adresi kao tvoj ured“ – uzvratio sam smijući se. „Zaboravio sam. Moraš u podrum, pa liftom do njih. Požuri!“


književnost uživo 129

Zaputio sam se do podruma, pa dalje slijedeći rijeku ljudi u pravcu u kojem sam očekivao liftove. Natpisi su bili ugravirani na mnogo pločica različitih formata i svakakvih boja – čak su i nekakva bolnička odjeljenja bila u zgradi. Nigdje nisam uspio prepoznati putokaz do investicijskog fonda s lavovskom glavom. Upitao sam jednog pedesetogodišnjaka, izgledom financijskog savjetnika, kamo da se uputim. „Ovo je postalo neizdrživo. Svakoga dan barem desetero ljudi pita gdje se nalazi ured tog fonda, redovito zakasnim u ordinaciju ispred koje me čekaju pacijenti. Morate desnim liftom, do petog kata, tamo vam je sve napisano“ – pokazao mi je neljubazno. Ušavši u lift, sjetio sam se da sam prije trideset godina bio tu – vratilo mi se sjećanje čim sam na žućkastoj pločici, pored broja 5, prepoznao lavovsku glavu. U liftu sam usjajio cipele trljajući ih od nogavice. Izgledao sam atraktivno i otmjeno, tamnoplavo odijelo, jedino po mjeri koje imam, činilo je od mene atletski građenog muškarca u najboljim godinama. Pun samopouzdanja napustio sam lift i krenuo u pravcu ureda, ne trebajući nikave putokaze. Na vratima me je dočekala domaćica Bettina, obučena u crnu suknju i bijelu bluzu okrunjenu crvenom mašnicom. Jedino je njen vrat odavao pokoju ranije nezamislivu boru. Nisam mogao odoljeti izazovu i zadržao sam pogled na Bettinim kukovima, te zbunio ženu odgovornu za prijem klijenata, gostiju i partnera. Prišao nam je muškrac star pedesetak godina, s malim brčićima, ravne kose podijeljene u razdjeljak na sredini čela, s rukama u zavojima – sličio je na Franza Fuchsa, terorista koji je godinama slao pisma s


književnost uživo 130

bombama na adrese zamišljenih neprijatelja, sve dok u navali panike jedna takva pošiljka nije eksplodirala u njegovim rukama. Predao sam mu svežanj s velikom hrpom krivotvorenih novčanica, a prave sakrio u unutarnji džep sakoa. Varku nitko nije primijetio, svi su bili u žurbi, pa je hrpu netko sklonio nekamo čim sam dobio potvrdu o uplati. Kad sam se planirao vratiti, pridružio nam se direktor fonda. Pozdravio me je skoro prijateljski, usput me pitajući što trenutno radim i dodajući bez razmišljanja da je šteta što smo prekinuli suradnju prije nego se je zaputio na zahod. Raspored i izgled okolnih vrata, koja sam iz središta prostorije promatrao, ostao je nepromijenjen od vremena kad sam tamo jednom tjedno dolazio s torbom punom ugovora. Drvenarija je bila od skupe palisandrovine, a na vratima su se nalazile usjajene pločice s natipisima „Knjigovodstvo“, „Tehnika“, „Uprava“ i „Blagajna“. Jedino zahod nije imao svoje ime. Bettina me je prekasno htjela upozoriti da ne mogu unutra. Čuvši da netko ulazi, direktor je skoro zaustavio disanje, da ga ne čujem na drugoj strani vrata koja razdvajala područje za obavljanje velike i male nužde. Metlom sam zapriječio bravu da ne može izići vani i uživao zamišljajući direktora kako se znoji čekajući dok mu netko ne pomogne izići iz nezgodne situacije. „Dok direktor obavlja nuždu, Bettina neće nikoga propustiti“, smijuljio sam se sebi u bradu. Bettina me je čudno pogledala kad sam joj rekao: „Sad će on.“ Prije nego je direktor dočekao da ga netko oslobodi, ja sam se


književnost uživo 131

izgubio iz ureda investicijskog fonda s lavovskom glavom, s punim džepom gotovine i s potvrdom za Stipu. Nisam shvatio što misli moj prijatelj kad mi je dobacio, pobjedonosno dižući palac desne ruke: „Jesi li ih i ti namagarčio?“ U pola devet sam kupio novine i zadržao se na izvještaju o astronomskim zaradama financijskih korporacija. Sve mi se pomiješalo u glavi i nisam više bio siguran jesam li budan.


književnost uživo 132

Predrag Tamo me ništa ne boli Šneler Tako smo kratko na ovom svijetu da o tome nemamo vremena pošteno ni razmisliti. Svi naši strahovi i sve naše predrasude ponekad nas drže okovanima u nevidljivom kavezu, a upita li nas netko zašto jednostavno ne odšetamo van i prepustimo se instinktima, samo nemoćno sliježemo ramenima i skrušeno odgovaramo kako je to jednostavno oduvijek tako. I oni prije nas i oni poslije nas živjet će u prozirnim kutijama izrađenim od vlastitih limita. Ponekad razmišljam služimo li nekome iznad nas kao lutka na koncu i je li uopće moguće vlastitu energiju usredotočiti u vlastiti napredak čineći stvari koje će mnogima izgledati bizarno, ali ako samo malo bolje pogledamo, spoznat ćemo da su oni koji upiru prstom u nas zarobljenici tih istih nevidljivih kutija koje postaju sve manje i manje, a njihov krik posljedica je nedostatka ideja i prostora, a da toga nisu ni sami svjesni. I prođe tako svačije vrijeme, a sve utone u zaborav i pamti nas se samo po onome što smo bili, a ne onome što jesmo jer na kraju smo samo sjećanje. I tu kreće priča koju neću nikada zaboraviti i koja mi je dala materijala za razmišljanje. Neki, vjerovali ili ne, imaju hrabrosti izaći iz nevidiljivih kaveza… Oduvijek sam živio s predrasudom da je ronjenje sport za odabrane i da je granica između ronioca i astronauta zapravo jako tanka. U prilog mojoj tezi išla je i činjenica da sam na brodovima i zaronima sretao uglavnom sredovječne osobe u sasvim zavidnoj da ne kažem i izvrsnoj kondiciji. S vremenom sam razvio stereotipno mišljenje o roniocima vjerujući da su muskulatura i sportske predispozicije ipak dvije najvažnije stvari. Na svakoj idućoj razini obuke instruktori su mi uporno ponavljali kako je sve u glavi upirući pritom prstom u moje čelo. Često bi ih gledao podsmješljivo uzdajući se u činjenicu da sam od osnovne škole vezan za vodene sportove i kako su mišići ispod vode sigurniji od


književnost uživo 133

“glave”. I tako sam stigao do statusa instruktora, a to znači i do prilike da ja drugima upirem prstom u čelo i kao mantru ponavljam “sve je u tvojoj glavi”. Iako sam sve obuke uspješno položio, i dalje je ta rečenica ostala visjeti u zraku odnosno ni sam nisam bio svjestan njenog značenja. Nadao sam se da mi razmišljanje o njenom pravom značenju neće biti potrebno, ali sudbina se u životu često za sve pobrine i nagna vas da se preispitate onda kada to najmanje očekujete… - Predrag, imaš jednu klijenticu za zaron sutra. Hoćeš li moći? Instinktivno sam se okrenuo očekujući uobičajeni tip osobe sportskih karkteristika međutim ispred mene su stajale moja kolegica Nicoletta i starija gospođa koja je u ruci držala torbu s kariranim uzorkom kakvu bakice inače nose sa sobom na tržnicu. Nasmijao sam se pogledavajući lijevo i desno i onda sam zbunjeno upitao: -A gdje je ta klijentica? Nicoletta se nasmijala i pokazala prstom na bakicu. -Evo ovo je naša klijentica, iz Rusije je…upoznajte se i sve dogovorite jer ja moram puniti zrak u ronilačke boce. Jedva sam održao mirnoću na svom licu i nesigurno joj pružio ruku nastojeći da ne uoči ni najmanji trag izviranja mojih predrasuda. Promucao sam na engleskom svoje ime i kako mi je drago na što mi je sramežljivo pružila ruku i tiho izgovorila: “My name is Vjera.” -O Vera, uzviknuo sam. I ovdje je to ime u uporabi. -Njet Vera, Vjera, naglašavajući ovo “J” kao da se radi o ogromnoj pogrešci. Brzo sam se ispravio. Vjera, Vjera, na što je zadovoljno klimnula glavom.


književnost uživo 134

-Može sutra u 10 ujutro Vjera? -Of course…see you on 10:00 a.m. Rukovali smo se prilično nesigurno, a pogled sam ostavio fiksiran na njoj još dugo dok je sporim staračkim koracima odlazila prema uzbrdici kraj bazena “Kantrida”, a u rukama joj se njihala torba s kariranim uzorkom. Odavala je dojam da će zaista sada svratiti na tržnicu i kupiti kilo trešanja. Pitao sam se kako je moguće da ima vlastitu ronilačku opremu. Sve osim boce sa zrakom i pojasa s olovima. Pa meni je k vragu trebalo pet godina da polako sve skupim i još nemam sve. Podsjetilo me na scenu iz filma “Balkanski špijun” u kojem Ilija Čvorović gledajući čekovnu knjižicu svog podstanara pitajući se kako je ovaj sve to zaradio, a na opasku svoje žene kako je dotični radio u Francuskoj klimajući glavom i pogleda uperenog u daljinu nemoćno konstatira: -A koliko sam ja radio… Iduće jutro nervozno sam pogledavao na sat. Još koja minuta i otkucat će 10. - Ma nema šanse da se pojavi pomislio sam. Sigurno ju je jutros uhvatila reuma ili se zadržala na tržnici. Kako sam uopće i pomislio da će doći. Nicoletta se nasmijala i dobacila mi na mješavini talijanskog i hrvatskog jezika: Ti vidiš da ona ne zna ništa i da će u vodi biti loša. -Ne mora značiti. Znalački sam ustvrdio, ali ipak sam potajice priželjkivao da se ne pojavi. Točno u 10 poznata torba se pojavila na horizontu. Svatko tko se bavi ronjenjem, sumnjičavo bi zavrtio glavom i upitao se kako će sve to skupa ispasti.


književnost uživo 135

Dan prije, zahvaljujući Googleu, pripremio sam par rečenica na ruskom tek toliko da razbijem led. Ništa spektakularno… Dobar dan, kako ste, moje ime je… Upalilo je. Vjera se, iako je do tada odavala dojam smrtno ozbiljne žene, konačno prvi put nasmijala. Spremno sam prihvatio kariranu torbu i odložio je na vješalicu. Sjeli smo za stol i krenuo sam s pripremom za zaron odnosno brifingom, ali prije toga pred nju sam stavio izjavu u pisanom obliku kojom potvrđuje da zaron provodi na vlastitu odgovornost te da nema nikakvih zdravstvenih problema. Pažljivo je čitala tekst. Većina mladih samo letimično pročita nekoliko rečenica i potpiše se kako bi što prije krenuli sa zaronom, ali dojmilo me se njeno pažljivo proučavanje pravila. S ozbiljnim izrazom lica potpisala je izjavu i odmjerila me kao da mi poručuje “evo svoju sigurnost stavljam u vaše ruke.” -Koliko imate godina Vjera? -Šezdjeset četiri. Na trenutak sam zastao i podigao pogled. Ujutro prilikom odlaska na posao u mjesnom autobusu srećem većinu njene generacije. Uglavnom su to već ljudi na kojima je život ostavio traga i koji hvataju jutarnje sate za odlazak na tržnicu jer bi ih svako odgađanje moglo koštati života. Ništa bolje mi ni ona nije izgledala uz činjenicu da je bila i poprilično krupna. -Koliko vam olova treba Vjera? Znam da nije pristojno pitati, ali koliko imate kila? U ronjenju je to uobičajeno pitanje jer se time određuje koliko olova na pojasu treba ronioc. -104. Tiho je odgovorila i spustila pogled. Nastavio sam s pitanjima održavajući jednoličan profesionalni ton kako bih naglasio da nemam predrasuda, ali iznad glave su mi treperila


književnost uživo 136

bar tri upitnika. Dakle pred sobom sam imao stariju krupniju ženu koja je prije mjesec dana dobila ronilačku dozvolu. Pitao sam se kako li je samo uspjela proći sve zahtjevne vježbe, ali onda mi je sama ponudila odgovor. Položila je ronilački tečaj u Egiptu. U slobodnom prijevodu: “Ljubav se zove novčanicom tvojom”. Oblačenje odijela izazvalo je pozornost lokalnih prolaznika. Krupne kapi znoja slijevale su se niz njeno lice. Iz petnih žila povlačio sam njene rukave prethodno ih sapunjajući šamponom. Sada ju je već vidno obuzeo sram. Počela se opravdavati kako uvijek ima problema i kako je debela i kako je stara. Sjetio sam se svog instruktora Ferde i njegovih savjeta na tečaju za divemastera. Često sam se pitao zašto toliko pažnje posvećuje psihologiji i odnosu s klijentima. Očekivao sam da ću kao divemaster raditi na praktičnim vježbama više nego ikada, ali ispalo je da sam proveo sate i sate na satovima psihologije. Sad znam zašto je inzistirao na tome. Pogledao sam je suosjećajno i umirio riječima da se ni ja u svojim počecima nisam mogao brzo obući. Umirila se i konačno smo uspjeli. Teška ronilačka boca opteretila je njena staračka leđa. Sporo smo hodali do plaže. Pridržavala se za ogradu i svaki sam tren očekivao da ću je morati podizati nakon kotrljanja po stepenicama.Ipak konačno smo ušli u more. Molećivo me pogledala: Možete li mi pomoći obući peraje? Znate ja imam veliki trbuh i ne mogu se sagnuti. -Naravno. Ništa ne brinite, Vjera. Dok sam joj pod vodom navlačio peraje sjetio sam se Nicolettinih riječi: -Ti vidiš da ona ništa ne zna.


književnost uživo 137

Za nekoliko minuta došli smo do točke zaranjanja. Pokazao sam joj palcem prema dolje i krenuli smo u najveći izazov. Kroz misli mi je prolazilo svašta. Pitao sam se hoće li fizički moći izdržati zaron? Kakva joj je plovnost? Hoće li biti problema, a usporedo s time morao sam joj zaron učiniti i zabavnim iskustvom. Prvih nekoliko minuta iznenadila me svojim odlučnim zaranjanjem. Savršeno je kompenzirala uši i jedan do drugoga krenuli smo prema 12 metara dubine. Minute su prolazile. Povremeno bi se počela nekontrolirano okretati naglavačke, ali hitro bih je ispravio držeći je za ventil boce.S vremenom mi je ta njena nezgrapnost postala i simpatična. Poput male bebe počela bi se vrtjeti kao da se nalazi u bestežinskom stanju, ali napredovali smo sa svakim zamahom peraja. Pokazao sam joj našu potopljenu barku, zatim našu prekrasnu školjku perisku, a prošli smo i pored podvodnog tunela. 40 minuta razgledavanja podvodnih čarobnih pejsaža proletjelo je za tren i nakon početnog nepovjerenja preplavio me osjećaj ponosa što smo sve uspjeli savladati. Pri izlasku iz mora pala je na koljena pod teretom boce. Pomogao sam joj da se pridigne međutim ponovno je nemoćno pala. Počela mi se izvinjavati kako nema snage i kako me dovodi u nezgodnu poziciju na što sam samo uz smješak odmahnuo rukom i veselo je položio na leđa skinuvši tešku opremu s nje. Dok sam nosio svoju i njenu opremu prema klubu, povukla me za lakat i sa suzama u očima počela pojašnjavati: -Jako mi je žao što morate tegliti opremu za mene, ali znate nemam puno snage, međutim ja toliko volim roniti da mi je to jedini trenutak u kojem se osjećam sretno. Moj muž je nedavno umro i cijeli smo život sanjali o tome kao ćemo upisati tečaj ronjenja, no, nažalost, umro je ne ispunivši san. Nismo imali hrabrosti. Uvijek je nešto bilo. Ili nismo imali novaca ili smo bili zaposleni ili smo bili stari. Kad je umro,


književnost uživo 138

jednog sam dana šetala uz more i rekla sama sebi kako ću početi roniti. I tako…evo me, a vi sad radi mene teglite ove teške boce. Nemojte se, molim vas, ljutiti, ali tamo me ništa ne boli. Pritom je pokazala prema moru. Ne osjećam se staro, ne osjećam tugu, ne osjećam kostobolju… tamo dolje sam istinski sretna. Odložio sam tešku opremu na sjajne kamene oblutke i uhvatio je za rame. -Divim vam se, Vjera, i znate što? Nikada nemojte odustati od ronjenja. Ne brinite se za svoju vještinu. Ne brinite se ni za to što se sada osjećate nemoćno jer ja nosim vašu opremu. Čast mi je što ste ronili sa mnom. Pokazao sam kažiprstom prema njenom čelu: - Znate Vjera, sva ograničenja su samo u vašoj glavi. -Hvala vam od srca, mladiću, jer ste mipriuštili nezaboravan zaron i znate što? Sve što ste mi obećali pokazati, to ste i ispunili. Vjera i ja poput starih prijatelja ispirali smo ronilačku opremu smijući se bez prestanka. Netko sa strane pomislio bi da sam pozvao svoju baku na ronjenje. Izmjenili smo kontakte i zagrlili se na rastanku. Nakon nekoliko dana primio sam poruku: Hvala još jednom i vidimo se iduće godine ako poživim. Pozdrav iz Moskve. Najbolji ste! Preplavio me neopisivi ponos. Zaranjao sam i nakon toga, ali Vjera je ostala zauvijek u mom sjećanju. Pokazala mi je kako život nije u nevidljivom kavezu i kako snove i ciljeve treba ispunjavati dok smo još pod ovim suncem. Pokazala mi je što možemo učiniti snagom volje ako vjerujemo u konačni ishod. Iskreno se nadam da će Vjera imati još puno zarona i da će njen suprug imati još puno razloga za ponos gledajući je kako zaranja tamo gdje je ništa ne boli…


književnost uživo 139

Blago Društvo izabrano Vukadin Bruno je nakupio lijepi broj godina, a skupljao ih je marljivo sve do početka zadnjega svibnja.Na Majčin dan krenuo je u vrt obiteljske kuće koju je zajedno sa ženom i djecom cijeloga života zidao i dograđivao za stare dane, sjeo na klupu i nije se više ustao s nje, njegova tumorima izmučena žena nazvala je hitnu pomoć, a već uvečer dijagnoza je zapisana u akt iz kojega liječnici svakoga jutra za vrijeme vizite vade listove i kimajući glavama nešto kombiniraju. Kod Brune nemaju puno alternativa. Atipična Parkinsonova bolest koja je u njemu godinama drijemala prije dva mjeseca se je razbudila i rasplamsala se punom snagom, pa Bruno sada satima nepomično leži, ne može gutati ni izbaciti pljuvačku iz usta, hrani se na sondu, a nekoliko minuta nakon objeda medicinske sestre presvlače mu pelene. Umrijeti ne može na silu. Ponekada nas uspije razumjeti, čak i odgovori kad, nastojeći ga razbuditi, upitamo bi li više volio crno vino ili gemišt. Veli teško razumljivo da hoće gemišt, s ledom. Jučer je nešto sanjao i počeo u snu dozivati: „Helga, Helga.“ Čak se je nasmijao, od srca, prije nego je nastavio uzbudljivo noćno putovanje u njemu poznati svijet pjevušeći neku melodiju. Mi smo se priključili pjevanju, sve dok sestre nisu banule u sobu, upalile svjetlo i prijekorno nas pogledale. Bruno je jedini nastavio pjevati. Popodne ga je njegov stariji sin odvezao kući, nadajući se da će se oporaviti u zelenom vrtu i mobilnom krevetu. Ili da će barem uspjeti u miru napustiti ovaj svijet. Kratko nakon što su odvezli Brunu, dovezli su Benedikta, mladoga dečka, dvadeset mu je godina tek. Napio se je za vikend, dobio pritom


književnost uživo 140

napad epilepsije i više se ne sjeća ničega. Danas je probao izračunati koliko je devedesetčetiri minus sedam. Nije uspio. Popodne mu je u posjet došla starija sestra s dečkom. Ljuta je na svoga maloga brata koji je već drugi put u roku od dvije godine napravio istu glupost. Alkohol ili neki drugi otrov u njegovu tijelu izaziva slabo istražene reakcije koje rezultiraju u padavici. Sad mu u tijelo ubrizgavaju nekakve lijekove. Sutra će roditelji doći po Benedikta. Mama je glazbenica koja je iz Kine prije nekoliko desetljeća došla u Austriju, za vrijeme studija upoznala oca svoje djece i s njim već godinama svira u istom orkestru, ona viloinu, a on klavir. Benedikt ne svira nijedan instrument, kineski govori jako malo, ali dobro uči. Mi smo ga proglasili našim sobnim pijancem, a ćaća će mu sutra pročitati sve litanije s obzirom da put od našega grada do njihove kuće traje dulje od dva sata. Obećao nam je da nikada više neće okusiti ni pivo, a kamoli sokove razblažene konjakom. Prije dvadeset minuta doveli su Bernda, konzumirao je nekakav gadni koktel droga koji bez obilaznice udara na središnji živčani sustav. Bradati tridesetogoišnjak ne zna za sebe i djeluje puno starije od Josefa, nasmijanoga seljaka rođenog iste godine kao moj otac. Jučer smo proslavili Josefov rođendan pjevajući Happy Birthday. Djedica je doživio moždani udar dok je sa svojom bakom tražio gljive u šumi, još uvijek malo zapinje desnom nogom i ne smije se sam uputiti na zahod nakon što je preksinoć pao na nos tik pored moga kreveta.. Moj moždani udar mi danas djeluje nekako bezazleno.


književnost uživo 141

Juraj Močilac Za sve je kriva Nora Roberts Možda zvuči izlizano, ali nalazim mir u noćnim prizorima i gledanju u zvijezde. Mislim, ne brojim ih, nisam lud. Ljudi kažu da je pogled u zvijezde zapravo pogled u prošlost. A kad sam već kod prošlosti, sjećam se da mi je jednom prilikom, dok sam još bio zelen, rođakinja prodala priču o tome kako će me oteti vanzemaljci budem li gledao u nebo dulje od petnaest minuta. Sve nešto razmišljam... pa možda i ne bi bilo tako loše da su me oteli. Možda na onom nekom planetu ne postoji pretjerana sanjivost i nada u bolje sutra jer je bolje sutra zapravo danas? *** Opsjednut sam svemirom i onozemaljskim temama, iako ne znam ništa o tome. Pravim se da znam i to je najvažnije. Nitko neće primijetiti. Ispucam slovo, dva, tri, nekoliko stotina njih, nabrijem se na mistiku, pričam o stvarima koje su nedokučive, a publika šalje svjetski aplauz i uzvikuje:Sjajno! Jer sjajno je sve što ne poznajemo i ne razumijemo. Jednako kao što pričam o onim nepostojećim oceansko plavim očima ili zajedničkom pikniku pokraj rijeke ispod mosta. Sve to samo zato što romantiku pronalazimo u prožvakanim romanima ili jeftinim obiteljskim komedijama čiji su autori zaglibili u nekom emotivnom hendikepu. Siti od surovog realiteta selimo se u svjetove gdje je patetika stvar prošlosti, a snovi su nam korak bliže. Iako, moram priznati, među zubima još imamo ostatke sumnje u relevantnost vlastitih postojanja. Onog dana kad smo zakoračili u doline vječne radosti, raširili smo ruke i zadnji put obgrlili kutije pune nostalgije. Bili smo spremni odbaciti sve što smo nekad bili i, kako to već ide, okrenuti novu stranicu, započeti novu knjigu i postati novi ljudi zajedno s ostatkom svijeta. Makar smo čvrsto vjerovali da se upravo mi u potpunosti razlikujemo od drugih. Mi. Jedinstvene individue. Tako smo si voljeli govoriti. Što je samo pojačavalo taj neki osjećaj „romantike“ ili kako god već to zvali. Odbijao


književnost uživo 142

sam si priznati da se ipak krećem putem čiji sam glavni protivnik, putem onog što je sasvim ljudsko. Obično. Tada odjednom izranjam iz kolotečine prosječnog, skidam blato s cipela i odijevam suhu odjeću na kojoj se ne osjeti miris krivih poteza prošlih vremena. Doduše, i s one je strane pogled pomalo iskrivljen. Cijelo vrijeme imam osjećaj kao da gledam kroz zamagljeno staklo. Obzor je prilično nejasan i valjda mi je zato toliko intrigantan. Bez obzira na to, oduvijek su mi bila draža zarasla, nepregledna polja koja je potrebno raskrčiti vlastitim misaonim valovima. I premda se sasvim lako gubim u isprepletenim nitima apsurdnih maštarija, gledajući tako u taj Mjesec, ne pronalazim ništa romantično. Samo čekam da me odvedu vanzemaljci.


foto: Mirela Fuš


književnost uživo 144

Cijena tiskanog izdanja: 75,00 kuna / 10 eur

foto: Mirela Fuš

ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001

Knjizevnost uzivo jesen 2015  

Jesenski broj časopisa za književnost i umjetnost Književnost u živo, 3. broj, godina 3., 2015.

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you