Page 1

Jurica Zdravkov KuÄ?ić

Kronika su{a~ke obitelji Ku~i} i njezine bliske rodbine


Jurica Zdravkov Kučić

KRONIKA SUŠAČKE OBITELJI KUČIĆ I NJEZINE BLISKE RODBINE


Jurica Zdravkov KuÄ?ić

Kronika su{a~ke obitelji Ku~i} i njezine bliske rodbine

Vlastita naklada Rijeka, 2017.


Jurica Zdravkov Kučić Kronika sušačke obitelji Kučić i njezine bliske rodbine Nakladnik Vlastita naklada autora Urednik Mladen Urem Grafički urednik Branko Lenić Naslovnica Trsat, crtež – Vladimir Becić 1936. Grafička priprema Trampi d.o.o. Rijeka Lektura i korektura Mladen Urem Tisak Tiskara EDOK, Samobor Naklada 70 primjeraka Copyright Jurica Kučić Rijeka, 2017. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 131126092 4

ISBN 978-953-59465-0-2


SADRŽAJ POSVETA...................................................................................................................................................................................7 ZAHVALA..................................................................................................................................................................................8 PREDGOVOR..........................................................................................................................................................................9 IZ POVIJESTI SUŠAKA (TRSATA) I RIJEKE.............................................................................................................11 Trsat (Sušak) i Rijeka od antičkih vremena do propasti Austro-Ugarske Monarhije...............12 Sušak između dva svjetska rata..............................................................................................................................24 Kataklizma Drugog svjetskog rata........................................................................................................................28 Ponovno ujedinjeni hrvatski grad na Rječini..................................................................................................30 Rijeka u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SFR Jugoslaviji).................................................................31 PODRIJETLO SUŠAČKO-RIJEČKE OBITELJI KUČIĆ..........................................................................................38 RODOSLOVLJE OBITELJI...............................................................................................................................................44 PRVI TRSATSKI KUČIĆI 17. STOLJEĆA....................................................................................................................49 TRSATSKO-SUŠAČKI KUČIĆI 18. STOLJEĆA.......................................................................................................51 Anton i Margareta, Juraj i Antonija, Petar i Jelena, Grgur (Petrov) i Matija Kučić SUŠAČKI KUČIĆI 19. STOLJEĆA................................................................................................................................53 Juraj (Grgurov) i Angelina Kučić rođena Radetić Ivan (Ermano) i Tereza Kučić rođena Ninzato KUČIĆI I NJIHOVA BLISKA RODBINA KONCEM 19. STOLJEĆA, U 20. I POČETKOM 21. STOLJEĆA.......................................................................................................................................56 Obitelj Jurja i Nade Kučić............................................................................................................................................56 Juraj (Ermanov) Kučić....................................................................................................................................................56 Nada Kučić rođena Vučić............................................................................................................................................60 Obitelj Ivana i Tereze Vučić rođene Marochino.............................................................................................64 Obitelj Hinka i Ade Zelinka rođene Kučić.........................................................................................................69 Obitelji Kovačević, Grgurević i Borzić..................................................................................................................72 Branimir i Ljerka Kovačević rođena Kučić.........................................................................................................72 Davorin i Radmila Kovačević rođena Polovina..............................................................................................74 Branko i Terezija Kovačević rođena Orlić, Saša Grgurević i Branka Kovačević, Bojan i Lada Borzić rođena Kovačević..............................................................................................................................77 Obitelj Jurja i Mire Kučić..............................................................................................................................................81 Juraj Kučić............................................................................................................................................................................81

5


Mira Kučić rođena Becić..............................................................................................................................................84 Obitelji Refsum, Sand Bakken i Andersson......................................................................................................87 Sigvald i Dunja Refsum rođena Kučić, Øystein i Mira (Elisabeth) Sand Bakken rođena Refsum, Sigrid (Ljuba) Refsum i Magnus Andersson, Sverre (Juraj) i Tina Refsum rođena Busengdal.............................................................................................87 Obitelji Prpić i Grgić........................................................................................................................................................95 Branko i Neva Prpić rođena Kučić, Igor i Branka Grgić rođena Prpić...............................................95 Obitelj Zdravka i Slavice Kučić.................................................................................................................................98 Zdravko Kučić....................................................................................................................................................................98 Slavica Kučić rođena Perušić.................................................................................................................................. 117 Obitelji Perušić, Mizner i Stipetić......................................................................................................................... 131 Podrijetlo grobničkih Perušića.............................................................................................................................. 131 Martin i Marija Perušić rođena Grohovac...................................................................................................... 132 Andrija i Regina Perušić rođena Adam............................................................................................................ 135 Viktor i Laura Zlata Mizner rođena Perušić.................................................................................................... 146 Julije i Božica Stipetić rođena Perušić.............................................................................................................. 161 Obitelji Antona Burića, Mladena Urema i Zlatka Abramovića.......................................................... 169 Anton i Jagoda Burić rođena Kučić................................................................................................................... 169 Maja Burić rođena Vuksan....................................................................................................................................... 181 Mladen i Jasmina Urem rođena Burić.............................................................................................................. 185 Zlatko i Koraljka Abramović rođena Burić..................................................................................................... 191 Obitelj Jurice i Nadje Kučić..................................................................................................................................... 196 Jurica Kučić....................................................................................................................................................................... 196 Nadja Kučić rođena Sušanj..................................................................................................................................... 214 Davor Kučić i Ingrid Kozulić.................................................................................................................................... 233 Bojana Kučić i Junuz Kovačević........................................................................................................................... 246 Obitelji Sušanj, Kukuljan i Manzoni.................................................................................................................... 261 Josip i Marija Sušanj rođena Pešćica i Adolf i Josipa Sušanj rođena Lučić................................ 261 Andrija i Marija Kukuljan rođena Blečić........................................................................................................... 264 Vinko i Marija Sušanj rođena Kukuljan............................................................................................................. 267 Emil i Nataša Manzoni rođena Sušanj.............................................................................................................. 280 ZANIMANJA, KARAKTERI, RAZONODE I BOLESTI OBITELJI KUČIĆ................................................... 292 6

POGOVOR.......................................................................................................................................................................... 294


POSVETA

Mojem ocu Zdravku Zbog beskompromisnih načela koja su ga vodila u životu

Mojoj majci Slavici Zbog dobrote i ljubavi koju mi je podarila

Mojoj ženi Nadji Zbog izvanredne odanosti obitelji

Mojoj djeci Davoru i Bojani U nadi da će ostati skromni, pametni i pošteni ljudi

7


ZAHVALA Zbog dobrim dijelom izgubljene, zametnute i uništene obiteljske dokumentacije znao sam da ću sakupljajući građu za knjigu morati potražiti pomoć rodbine, u prvom redu najstarijih rođaka. Mojim sestričnama Dunji Kučić-Refsum i Nevi Kučić-Prpić i bratiću Davorinu Kovačeviću koji nije dočekao objavljivanje ove knjige zahvaljujem na usmenim priopćenjima, pisanim tekstovima i priloženim fotografijama. Životopise i fotografije dostavile su mi obitelji Antona Burića, Mladena Urema, Zlatka Abramovića, Bojana Borzića, Saše Grgurevića i Emila Manzonija. Iskrena im hvala. Zahvaljujući pokojnoj tetki Zlati – Lauri Mizner čije sam brojne fotografije uvrstio u tekst ostala je sačuvana dokumentacija obitelji Perušić, Adam, Mizner i Stipetić. Uz dokumente i fotografije obitelji Sušanj i Kukuljan koje je priložila moja supruga Nadja u prikupljanju podataka veliki trud je uložila njezina sestrična Diana Božić-Jelušić na čemu joj posebno zahvaljujem. Profesoru Mladenu Uremu iz Državnog arhiva grada Rijeke, suprugu moje nećakinje Jasmine, zahvaljujem na dobivenim podacima o najstarijim trsatsko-sušačkim Kučićima. Za uloženi trud glede urađenog uredničkog i lektorskog posla dugujem mu trajnu zahvalnost. Gospodinu Branku Leniću koji je grafički oblikovao knjigu pripada moje posebno priznanje. Tiskara Zelina d. d. koja je uložila poseban trud da monografija bude tehnički dobro opremljena i kvalitetno tiskana zaslužuje sve moje pohvale. Najtoplije se zahvaljujem sinu Davoru koji je sudjelovao značajnim novčanim sredstvima u sufinanciranju knjige. Bez njegove pomoći ova knjiga nikada ne bi ugledala svjetlost dana. Gospođa Snježana Vukašinović je ispisala čitav tekst i višekratno unosila mnoge korekcije u pisani materijal. Moja kćerka Bojana, web dizajnerica tvrtke „Multilink“ te gospoda Ante Ljubičić i Julije Crnković skenirali su fotografije. Na kraju, ali ne i na posljednjem mjestu, velika hvala mojoj supruzi Nadji na podršci koju mi je pružala svih ovih godina, jer sam za sakupljanje građe, njezino sređivanje i pisanje utrošio puno vremena u potpunosti zanemarivši obiteljske obveze. Hrabrila me u trenucima neodlučnosti i sumnji da ću uspjeti napisati ovo djelo i davala poticaje da pisanje privedem uspješnom završetku. U Rijeci, travanj 2017. Jurica Zdravkov Kučić

8


PREDGOVOR Odlaskom u mirovinu konačno sam imao dovoljno vremena pa sam odlučio istražiti i napisati povijest moje uže i šire obitelji. Znao sam da me čeka „rudarski“ posao u kojeg sam uložio puno vremena i ogroman trud. Dovoljno je reći da sam knjigu pisao pune tri godine. Kada sam počeo sakupljati građu u pisanoj ostavštini porodice našao se samo manji broj relevantnih dokumenata i fotografija. Drugi dio se nalazio kod još živuće starije šire obitelji, a treći je nažalost tijekom proteklog vremena izgubljen, bačen ili uništen. Moj otac Zdravko je umro u 51. godini pa osim personalija nije ostavio nikakvih podataka o svojim pretcima. Sklon šali i ironiji govorio je da su Kučići 18. i 19. stoljeća bili „sitnoburžoaski elementi“, a daleki pretci „razbojnici i gusari“ – uskoci koji su bježeći pred Osmanlijama iz Turske Dalmacije „uskočili“ u Hrvatsko primorje i s vremenom postali pomorci. Djed Juraj (Ermanov) je umro u Zagrebu kada sam imao tri godine. Njegov osobni spis dostavljen u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu sadrži samo službene dokumente. Glavni izvor podataka o podrijetlu obitelji Kučić, Vučić i najstarijim Kučićima bila su usmena kazivanja moje bake (none) Nade Kučić rođene Vučić koja ih je saznala razgovarajući sa svojim mužem i njegovom sestrom Adom Zelinkom. Podatke dobivene usmenom predajom o najstarijim Kučićima usporedio sam s podacima iz matičnih knjiga rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih župe Trsat-Sušak koje se nalaze u Državnom arhivu grada Rijeke. Pročišćene i objektivizirane uvrstio sam ih u monografiju. Kako bi knjiga bila što vjerodostojnija potražio sam pomoć još živuće malobrojne starije rodbine te koristio njihova saznanja (obitelji Dunje Refsum, Neve Prpić i Davorina Kovačevića). Budući su knjigom obuhvaćene i porodice s kojima sam u rodbinskoj vezi korištena je dokumentacija i fotografije obitelji Perušić, Adam, Zelinka, Mizner, Stipetić, Sušanj, Kukuljan, Manzoni, Burić, Urem, Abramović, Grgurević i Borzić. U literaturi i pretražujući po internetu naišao sam na poznate podatke o djedu Jurju i ocu Zdravku. Većina članova obitelji su bili obični ljudi, a službena povijest bilježi samo najznačajnije ličnosti i događaje. Uz predgovor, skraćeni opis povijesti Trsata, Sušaka i Rijeke, podrijetla obitelji i shematskog prikaza rodoslovnog stabla, monografija sadrži životopise obitelji Kučić i njihove bliske rodbine. Uz životopise su opisana i sjećanja na pojedine članove obitelji. Proporcionalno dobivenima i istraženim podacima knjiga je kvantitativno neujednačeno pisana jer su najstariji Kučići opisani samo „u tragovima“. Najviše prostora zauzeli su životopisi mojih roditelja i članova najuže obitelji te ostalih Riječana, dok su životopisi zagrebačke i norveške rodbine navedeni u kraćim tekstovima. Prikazao sam i životopise porodica s kojima Kučići nisu u izravnom krvnom srodstvu ali su pobočno rodbinski povezani (obitelji Vučić, Perušić, Adam, Mizner, Stipetić, Sušanj, Kukuljan i Manzoni). Daleki rođaci su samo spomenuti imenom i prezimenom. Na kraju poglavlja iz povijesti Trsata, Sušaka i Rijeke, podrijetla obitelji Kučić, najstarijih Kučića i Perušića i životopisa u društvenom smislu značajnijih članova uže i šire obitelji nave-

9


dena je literatura koja je objektivizirala navedene činjenice. Budući da smatram kako jedna fotografija govori više od tisuće riječi, svjestan da je monografija suhoparno napisana, uvrstio sam mnoštvo fotografija pa knjiga na određen način može predstavljati sažeti album uže i šire obitelji. Štampana u manjem broju primjeraka knjiga je neprofitna i namijenjena članovima uže i šire obitelji i uskom krugu najboljih prijatelja.

10


IZ POVIJESTI SUŠAKA I RIJEKE

„Prvi je zakon povijesti: Bojati se reći nešto neistinito, a drugi – ne bojati se reći nešto istinito.“

Marko Tulije Ciceron (106.–43. pr. n. e.)

11


IZ POVIJESTI SUŠAKA I RIJEKE Sušak i Rijeka od antičkih vremena do propasti Austro-Ugarske Monarhije Premda je područje današnjeg Sušaka naseljeno još u rimsko doba (nalaz rimske nekropole iz IV. stoljeća na mjestu srušenog sušačkog Kortila) Trsatski kaštel je zasigurno jedna od jezgara iz koje se Sušak započeo razvijati kao grad. Na istočnoj obali Rječine smješten visoko na brijegu iznad njezinog dubokog kanjona Trsat (predantička liburnijska Tarsata) spominje se kao općina Vinodolske župe 1228. u vlasništvu Krčkih knezova, kasnijih Frankopana, vazala ugarsko-hrvatskih kraljeva. Od 1405. do 1422. kada umire Jelisaveta, kćerka Stjepana Frankopana i žena Fridrika Celjskog u posjedu je grofova Celjskih. Trsat, Bakar i Bribir ponovno postaju feud Nikole Frankopana. Knez Martin Frankopan 1453. uz crkvu gradi samostan u kojeg na njegov poziv nakon propasti Kraljevine Bosne 1468. dolaze bosanski franjevci. Nakon sukoba ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina i austrijsko-njemačkog cara Friedricha III., Trsat 1487. dolazi pod vrhovnu vlast austrijske dinastije Habsburg. Rijeku 1509. i 1511. uništavaju Mlečani, a Trsat ostaje pošteđen. Pred osmanskom najezdom 1526. ruši se Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo čiji „ostaci ostataka“ dolaze pod habsburško vrhovništvo. Godine 1527. Turci nakratko zauzimaju Trsat. Dvije godine kasnije umire knez Bernardin Frankopan Ozaljski pa vrhovnu vlast preuzima nadvojvoda Ferdinand I. kasniji austrijski car koji svoje kapetane imenuje upraviteljima Rijeke i Trsata. Senjski i kliški kapetan Petar Kružić 1531. gradi prvi dio stuba koje vode od obale Rječine do trsatskog svetišta. U drugoj polovici 16. stoljeća Trsatom upravlja Dvorsko ratno vijeće u Grazu koje ga zbog obrane od Turaka i Mlečana uključuje u Senjsku kapetaniju. Za vrijeme mletačko-austrijskog „uskočkog“ rata (1615.–1617.) Trsatom upravlja hrvatski ban Nikola Frankopan Tržački. Posljednji Frankopan koji upravlja Trsatom je karlovački general i zapovjednik Hrvatske vojne krajine Vuk Krsto Frankopan. S političke pozornice Frankopani nestaju 1671. kada su zbog urote protiv austrijskog cara Leopolda I. u Bečkom Novom Mjestu ubijeni Fran Krsto Frankopan i hrvatski ban i vojskovođa grof Petar Zrinski. Turska ofenziva definitivno je slomljena porazom pod Bečom 1683. godine. Koristeći slabosti Venecije austrijski car Karlo VI. proglašava slobodnu plovidbu Jadranskim morem, a 1719. Rijeka postaje slobodna luka što je uvod u niz značajnih ulaganja poput izgradnje lučke infrastrukture, osnivanja brodogradilišta u Kraljevici (1729.) i izgradnje ceste Karlovac-Rijeka („Karolina“ 1728.).

12

Doba carice Marije Terezije (1717.–1780.) obilježeno je pojačanom gospodarskom aktivnošću pa u Rijeci djeluju manufakture i trgovačke kompanije. Carica 1776. priključuje Trsat i Rijeku hrvatskoj Severinskoj županiji, a 1778. Trsat je priključen Bakarskom municipiju koji


je od 1786. s riječkim, bakarskim i vinodolskim kotarom u sastavu Ugarskog primorja pod vlašću mađarskog guvernera u Rijeci. Područje na komu se nalazi današnji Sušak je dugo vremena bilo nenaseljeno. Sušak se prvi puta spominje 1759. u ispravi Bakarskog municipija. U drugoj polovici 18. stoljeća širi se na područje ispod Trsata od mora do današnje Piramide. No pravog naselja još nema. Godine 1800. Sušak do Pećina ima dvadesetak zgrada. Od 1809. do 1813. Trsat, Sušak i Rijeka su u sastavu Ilirskih provincija Francuskog carstva. Nakon završetka Napoleonskih ratova nalaze se u sastavu Tršćanske intendanture, a Trsat, Sušak i Podvežica su 1833. ponovo u sastavu Bakarskog municipija. Nakon propasti velikaške obitelji Frankopan trsatska gradina u vlasništvu Komore u Grazu prepuštena je sudbini i zubu vremena. Godine 1826. kupuje je carsko-kraljevski maršal i zapovjednik Austrijskog primorja grof Laval Nugent koji u potpunosti obnavlja kaštel. Sušak se ubrzano razvija u drugoj polovici 19. stoljeća. Godine 1821. riječki veletrgovac Andrija Ljudevit Adamić osniva Tvornicu papira, a 1833. izgrađuje se Lazaret sv. Franje u Martinšćici povezan sa Sušakom priobalnom Dorotejskom cestom. Uz glavne prometnice Karolinu, Lujzijanu (1811.) i Doroteju počinju se graditi nove kuće, a 1855. regulira se ušće Rječine koje se premješta istočnije u novo korito pa nasipavanjem nastaju Delta i Brajdica. Revolucionarna 1848. godina zaprijetila je i samom opstanku Austrijskog carstva. Kroz idućih 20 godina Rijeka, Sušak i Trsat se nalaze pod upravom Banske Hrvatske, a 1867. nagodbom između Austrije i Mađarske stvara se dualistička Austrougarska monarhija. Hrvatskougarskom nagodbom 1868. Rijeka dolazi pod izravnu upravu mađarske vlasti u Budimpešti („riječka krpica“ i „corpus separatum“). Ulazak mađarskog kapitala dovodi do silnog napretka grada. Nove razvojne poluge postaju željezničke veze sa zaleđem (pruga Rijeka-Karlovac-Zagreb-Budimpešta i Rijeka-Ljubljana-Graz-Beč) i izgradnja nove umjetne luke ispred grada sa 7,5 kilometara operativne obale. S razvojem moćne imperijalne luke povezan je proces stvaranja snažne industrije i brodarstva. Naglom urbanizacijom i izgradnjom moderne gradske infrastrukture Rijeka poprima izgled srednjoevropskog velegrada na Mediteranu s brojnim kulturnim sadržajima. Ubrzani razvoj Rijeke odražava se i na Sušak. Na temelju zaključaka Hrvatskog sabora 1874. ukida se Bakarski municipij i osniva općina Trsat sa Sušakom i Vežicom. Sjedište općine se 1877. premješta na Sušak pa nastaje Općina Sušak koja osim Trsata obuhvaća naselja Podvoljak, Vežicu, Podvežicu, Strmicu, Pećine, Martinšćicu, Dragu i obje Kostrene (Sv. Luciju i Sv. Barbaru). Prostorno uređenje Sušaka započinje iste godine. Na nasutom terenu Delte i Brajdice stvara se prostor za izgradnju kuća, velikih skladišta drvene građe i željezničkih postrojenja koja se sušačkim tunelom izravno spajaju s riječkom željezničkom prugom za Zagreb. Staro ušće Rječine se pretvara u Mrtvi kanal koji se koristi za prihvat jedrenjaka, a 1894. završen je „Porto Baross“, sušački bazen u sastavu riječke luke. Od velikog nacionalnog i kulturnog značenja je otvaranje Hrvatske čitaonice na Trsatu

13


(1887.), Hotela Kontinental (1888.) i preseljenje Hrvatske gimnazije iz Rijeke u novosagrađenu zgradu na Bulevardu (1896.). Frano Supilo 1900. pokreće na Sušaku izdavanje „Novog lista“, prvog časopisa štampanog na hrvatskom jeziku. Sušak se ubrzano industrijalizira. Osim manjih brodogradilišta i tvornice papira osnivaju se tvornice svijeća, kože, voska, sapuna, tjestenine, likera i žestica, ljevaonica metala i topionica olova. Već 1850. Rijeka dobiva gradsku plinsku rasvjetu, a 1895. električnu rasvjetu koja se proteže i na Sušak. Godine 1911. na Sušaku se otvara prva gradska tržnica, a uoči Prvog svjetskog rata 1914. Sušak dobiva vlastiti moderni vodovod i kanalizacijsku mrežu. Godine 1910. sušačka općina ima oko 12.200 stanovnika i u administrativnom pogledu nije dio riječkog „corpus separatuma“ već pod upravom Kraljevske Hrvatsko-slavonskodalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu. Kronološki pregled riječke povijesti od antičkih vremena do propasti Austro-Ugarske Monarhije:

14

56.pr.n.e. Japodsko mjesto Tarsatika na ušću Rječine u sastavu rimske provincije Ilirika. III./IV. st. Tarsatika – rimski castrum na cesti između Akvileje i Senja. VII. st. Hrvati naseljavaju kraj oko Tarsatike (Trsat). 799. Franci razaraju Tarsatiku. 1281. Prvi puta se spominje hrvatsko naselje Rika (Reka). 1288. Kao općina u Vinodolskoj knežiji Trsat se spominje u Vinodolskom zakoniku Krčkih knezova. 1315. Grofovi Devinski (Duino), gospodari Rijeke grade augustinski samostan i crkvu sv. Jerolima. 1338. Trsat u posjedu Krčkih knezova Frankopana. 1440. Just Vidotić otvara prvu drogeriju/ljekarnu. 1441. Prvi riječki gradski hospicij u Starom gradu. 1453. Knez Martin Frankopan gradi na Trsatu franjevački samostan i crkvu Gospe Trsatske. 1467. Velikaška obitelj Walsee ustupa Rijeku austrijsko-njemačkom caru Friedrichu III. 1509. Mlečani osvajaju i razaraju Rijeku. 1511. Rijeka ponovno u posjedu Habsburgovaca. 1530. Car Ferdinand I. 29. srpnja potvrđuje Riječki statut. 1530./1531. U Rijeci djeluje glagoljska tiskara senjsko-modruškog biskupa Šimuna Kožičića Begne. Kliški i senjski kapetan Petar Kružić gradi Trsatske stube. 1572. Osnovana prva gradska Bolnica sv. Duha s ubožnicom. 1610. Početak karantenske službe u Rijeci. Utemeljen kapucinski samostan.


1627. 1638. 1709. 1717. 1719. 1722.

Isusovci osnovali gimnaziju u Rijeci, nakon Lepoglave 1503. i Zagreba 1607. treću u Hrvatskoj. Na dan svetog Vida započeta gradnja crkve sv. Vida koja je s prekidima građena do 1744. godine. Prva prava ljekarna u gradu (Pietro Bertossi). Car Karlo VI. proglasio slobodnu plovidbu Jadranskim morem čime je ukinut stoljetni venecijanski monopol. 18. ožujka 1719. car Karlo VI. proglasio Trst i Rijeku slobodnim lukama što je bitno unaprijedilo razvoj grada. Izgrađen lazaret sv. Karla s lukom Mandraćem kao prihvatilište za brodove iz zdravstveno rizičnih luka. 1728. Dovršena Karolinska cesta koja preko Bakra povezuje Rijeku s Karlovcem, prva prava veza sa zaleđem nakon propasti Rimskog Carstva. 1729. Utemeljuje se arsenal i brodogradilište u Kraljevici. 1750. Nizozemci osnovali rafineriju šećera koja ubrzo postaje najveća privatna kompanija u Habsburškoj Monarhiji. 1759. Prvi puta se spominje naselje Sušak na istočnoj obali Rječine. 1754. Prva manufaktura brodskih konopa. 1773. Prva nautička škola u Rijeci, djelovala do 1794. godine. 1776. Carica Marija Terezija objavljuje reskript o pripadnosti Rijeke Kraljevini Hrvatskoj. 1779. Reskriptom od 23. travnja 1779. „grad Rijeka s kotarom se smatra kao odijeljeno i svetoj kruni Kraljevine Ugarske pridruženo tijelo“. Počinje stoljetni spor između Hrvatske i Mađarske o pripadnosti Rijeke. 1787. Car Josip II. ukida Severinsku županiju i uspostavlja Ugarsko primorje s riječkim, bakarskim i vinodolskim kotarom kojima upravlja mađarski guverner u Rijeci. 1805. Otvoreno veliko kazalište koje je izgradio riječki veletrgovac Andrija Ljudevit Adamić, središte društvenog života grada. 1809.-1813. Rijeka pod francuskom vlašću u sastavu Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. 1811. Dovršena Lujzijana, nova cestovna veza između Rijeke i Karlovca kojom je Primorje spojeno s kontinentalnom Hrvatskom. Gradnja ceste je omogućila procvat trgovine između mora i kontinenta i privredni razvoj Gorskog kotara. 1813. Ponovna uspostava vlasti Habsburškog Carstva. 1814. Prve novine u Rijeci („Le notizie del giorno“). 1821. Andrija Ljudevit Adamić osniva manufakturu za preradu papira na Rječini. Iz manufakture se razvila u svijetu poznata tvornica papira Smith & Meynier u kojoj je 1833. započeo s radom prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi. Na Belom Kamiku otvorena nova Bolnica Sv. Duha s ubožnicom, preuređena bivša tvornica voska. 1822. Ponovo uspostavljen Riječki gubernij za Ugarsko primorje. 1833. Izgrađen lazaret sv. Franje u Martinšćici povezan s gradom priobalnom

15


1841. 1843. 1848. 1849. 1850. 1851. 1853. 1855.

1858. 1859. 1866. 1867.

1868.

1871. 1873. 16

Dorotejskom cestom. Započinje izgradnja nove riječke luke. Započeo s radom Museum Nugent u kaštelu na Trsatu, prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj. Zagrebački podžupan Josip Bunjevac s hrvatskom vojskom 31.kolovoza ulazi u grad, a hrvatski ban Josip Jelačić postaje riječki gubernator. Pod vlašću Banske Hrvatske Rijeka ostaje dva desetljeća. U Bakru osnovana prva pomorska škola na hrvatskom Jadranu. U Rijeci osnovana Hrvatska čitaonica, nacionalno i kulturno žarište riječkih Hrvata. Uvedena gradska plinska rasvjeta. Prvi službeni popis stanovništva u Rijeci. U gradu ima 12.598 stanovnika; 91,93% Hrvata i 5,48% Talijana. Započela s radom Tvornica duhana, desetljećima najveća u Habsburškoj Monarhiji. Podignut parni mlin, prvi u Hrvatskoj. Utemeljena Ljevaonica metala za proizvodnju parnih kotlova u brodogradnji. Započeta gradnja visokog vojnog učilišta austrougarske mornarice – Vojno-pomorska akademija dovršena 1857. godine. Počinje regulacija ušća Rječine koje se premješta istočnije u novo korito pa nasipavanjem nastaju Delta i Brajdica čime je dobiven prostor za izgradnju kuća, skladišta i željezničkih postrojenja. Staro ušće Rječine se pretvara u Mrtvi kanal koji postaje luka za jedrenjake. Prvi časopis tiskan na hrvatskom jeziku (zagrebački „Neven“). Utemeljena Komunalna štedionica. U Rijeci izumljen i proizveden prvi torpedo na svijetu (Giovanni Lupis – Robert Whitehead). Austro-Ugarska nagodba: Habsburško Carstvo je podijeljeno na dva dijela – Austriju i Ugarsku. Od hrvatskih zemalja austrijskom dijelu su pripale Istra i Dalmacija, a ugarskom Banska Hrvatska i Slavonija sa Srijemom. Ugarsko-Hrvatska nagodba. Član 66. nagodbe je falsificiran („Riječka krpica“) pa je Rijeka mimo Hrvatske pripala (corpus separatum) zajedničkoj „Svetoj Ugarskoj kruni“. Hrvatski sabor ne priznaje „Riječki provizorij“, ali Mađari uspostavljaju svoju vlast na Rijeci sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918.godine. Započinje intenzivna izgradnja riječke luke sa sedam i pol kilometara operativne obale, odgovarajućim skladištima i svom potrebnom lučkom mehanizacijom. Utemeljena Riječka banka s većinskim mađarskim kapitalom. Osnovana Talijanska gimnazija. Rijeka dobiva željeznički spoj sa zaleđem; pruga Rijeka-Sveti Petar (Pivka)- Ljubljana-Graz-Beč i pruga Rijeka-Karlovac-Zagreb-Budimpešta. Osnovan Gradski muzej (Museo civico).


1877. 1880. 1881. 1882. 1885. 1887. 1888. 1889. 1890. 1894. 1895. 1896. 1897. 1899. 1900. 1901. 1905. 1908. 1906. 1910. 1912. 1913. 1915. 1916.

Prijenos općine s Trsata na Sušak – snažan poticaj razvoju Sušaka. Otvorena potpuno preuređena Bolnica Svetog Duha na Belom Kamiku funkcionalno odvojena od Zavoda za siromahe. Izgrađena velika riječka tržnica. S radom započinje Ljuštionica riže. Osnovano parobrodarsko poduzeće „Adria“, najveće u istočnom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Utemeljena rafinerija nafte na Mlaki koja je 1908. najveća u Europi. Grad dobiva modernu kanalizaciju. Dovršeno novo kazalište (Teatro Verdi). Otvorena Hrvatska čitaonica na Sušaku (Trsatu). Izgradnja Hotela Kontinental na Sušaku. Otvorena riječka Filharmonija. Započela s radom prva telefonska centrala (86 pretplatnika). Završena izgradnja „Porto Barossa“, sušačkog bazena u riječkoj luci. Uvedena električna gradska rasvjeta. Svečano otvoren moderni gradski vodovod. Otvorena palača mađarskog guvernera, palača „Modello“ i Venecijanska palača. Preseljenje (protjerivanje) Hrvatske gimnazije iz Rijeke u Sušak. Osnovano poduzeće „Lazarus“ za remont brodova i plovećih objekata. Prve filmske predstave u Rijeci. Svečano otvorena „Palača Jadran“ (Palazzo Adria). Započeo prometovati električni tramvaj, prvi u Hrvatskoj. U Sušaku 2. siječnja 1900. izašao prvi broj „Novog lista“ dnevnika na hrvatskom jeziku pod uredništvom Frana Supila. Osnovana seizmička postaja. Proklamirana „Riječka rezolucija“ temeljem koje je 1906. na parlamentarnim izborima za Hrvatski sabor pobijedila Hrvatsko-srpska koalicija. Otvorena ubožnica braće Branchetta. Puštena u pogon Termoelektrana Rijeka – Zvir. Osnovano brodogradilište „Ganz-Danubius“ za gradnju trgovačkih i ratnih brodova (prvi parobrod željezne konstrukcije „Hrvat“ sagrađen je 1872. godine.). Rijeka ima 67.865 stanovnika, od toga na Sušaku 12.214. U gradu djeluje 12 banaka. Rijeka je po ukupnom prometu (4,5 milijuna tona) osma luka u Europi. U gradu djeluju 22 konzulata i 20 hotela. Sušak dobiva moderni vodovod i kanalizacijsku mrežu. U riječkom brodogradilištu Ganz-Danubius dovršen je jedan od četiri najveća bojna broda austrougarske mornarice „Szent Istvan“ potopljen torpedom s talijanskog torpednog čamca MAS 21 kod otoka Premude 11. lipnja 1918. godine. 17


Stara vrata iz I. stoljeća n.e.

18

Stendardac (stup za gradsku zastavu) iz 1508.

Ostaci gradskih zidina iz XVII. stoljeća sa zvonikom i zbornom crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije (15. stoljeće)


Rijeka prikazana u djelu Johanna Weickharda Valvasora „Die Ehre des Herzogthmus Crain“ (Slava vojvodine Kranjske) 1689.

Gradski toranj (Torre d’orologio) iz XVII. stoljeća početkom XX. stoljeća

Katedrala Sv. Vida iz XVII. stoljeća u centru Starog grada, 1996.

Frankopanski kaštel na Trsatu iz XIII. stoljeća, 1910.

19


Teatro „Verdi“ (1885.), danas Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitog Zajca, šezdesetih godina XX. stoljeća

Guvernerova palača (1896.), danas Muzej Grada Rijeke početkom XX. stoljeća

20

Zgrada parobrodarskog društva „Adria“ (1897.), danas upravna zgrada „Jadrolinije“


Završni radovi izgradnje Hotela „Kontinental“, 1887.

Mrtvi kanal s jedrenjacima iz osamdesetih godina XIX. stoljeća

Teatro „Verdi“ (1885.), Palazzo „Modelo“ (1896.) lijevo i dio Riječke tržnice (1881.) desno. Fotografija učinjena 1901.

21


Monumentalna zgrada sušačke Kraljevske Velike gimnazije (1896.) utonula u zelenilo. Fotografija učinjena 1918.

Riječka luka u prvom desetljeću XX. stoljeća. U prvom planu Riva Boduli

22

Strossmayerova ulica na Sušaku 1910. Druga zgrada s desne strane ulice bila je u većinskom vlasništvu obitelji Kučić


Kačićevo šetalište na lijevoj obali Rječine 1915.

Sušak u drugom desetljeću XX. stoljeća. U prvom planu Porto Baross

23


Sušak između dva svjetska rata Prvi svjetski rat (1914.–1918.) između Centralnih sila i Antante završio je pobjedom Antante. Srušena su četiri velika carstva – Austrougarsko, Njemačko, Rusko i Otomansko na čijim su razvalinama stvorene nove države. Tako je 1. prosinca 1918. stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS) nastala ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom pod srbijanskom dinastijom Karađorđevića. U ime Antante talijanska vojska u studenom 1918. okupira Rijeku i Sušak. Riječki Talijani utemeljuju Talijansko Nacionalno Vijeće koje pod okriljem talijanske vojske intenzivno radi na pripajanju Rijeke Kraljevini Italiji. Na njihov poziv u Rijeku 12. rujna 1919. dolazi talijanski pukovnik, protofašist i pjesnik Gabriele D’Annunzio sa svojom paravojskom legionarima i arditima, preuzima vlast u gradu i proglašava ujedinjenje Rijeke s „majkom Italijom“. Otpočinje „Danuncijada“ – razdoblje samovlašća, progona netalijana, političkih neistomišljenika i pljačka bogatog grada koja traje do siječnja 1921. kada je pod pritiskom međunarodne zajednice (Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države) D’Annunzio sa svojom paravojskom protjeran iz grada akcijom regularne talijanske vojske. „Jadransko pitanje“ (utvrđivanje granice između Kraljevine Italije i novonastale države Južnih Slavena) rješava se Rapallskim (12. studenog 1920.) i Rimskim sporazumom (27. siječnja 1924.) kojima je priznata Kraljevina SHS, ukinuta Slobodna Država Rijeka i utvrđena granica između dvaju država. Rijeka (Fiume) je pripojena Italiji, a Sušak s Mrtvim kanalom, Deltom i dijelom riječke luke („Porto Barossem“) Kraljevini SHS. U periodu između dva svjetska rata Rijeka (Fiume) premda pošteđena ratnih razaranja, stagnira odsječena od svog prirodnog zaleđa na periferiji Italije, dok Sušak u Kraljevini SHS (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji) doživljava svekoliki procvat i postaje glavna jugoslavenska luka i regionalno središte Kastavštine, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Sušak je proglašen gradom kraljevskim Ukazom 23. listopada 1919., a talijanska okupacija završava 3. ožujka 1923. godine. Grad se administrativno nalazi u Modruško-riječkoj županiji, od 1922. do 1929. u Primorsko-krajiškoj oblasti, a nakon podjele države na banovine u Savskoj banovini sa sjedištem u Zagrebu. Sušak se ubrzano razvija u lučko, gospodarsko i tranzitno turističko središte što uzrokuje doseljavanje stanovnika, izgradnju i širenje grada. Ekspanzivan privredni razvoj temelji se na lučkoj djelatnosti i pomorskoj trgovini. Najrazvijenija je trgovina drvom, žitaricama, vinom, južnim voćem, papirom, ugljenom, kožom, likerima i građevinskim materijalom. Sušačka luka postaje najveći izvoznik drvene građe na Sredozemlju. Godine 1937. po količini lučkog prometa gotovo dostiže šest puta veću riječku luku. U gradu se nalazi sjedište „Jadranske plovidbe d.d.“, jedne od najvećih brodarskih kompanija u državi koja je sredinom tridesetih godina raspolagala sa 57 brodova i brojnim agencijama u zemlji i inozemstvu. 24

U gradskom pristaništu podižu se javna i slobodna carinska skladišta, gradi se nova tržnica i osniva riblja burza, kotarski sud i zatvor, razvija se cestovna infrastruktura, dograđuje ko-


lodvor i željeznički spoj Škrljevo-Bakar i manja zračna luka na Grobničkom polju. Nastaju nove stambene zgrade na Bulevardu i Pećinama, a ispod zgrade Sušačke gimnazije podiže se palača Gradske vijećnice.

Jugoslavensko-talijanska granica na mostu iznad Rječine – pogled na centar Sušaka 1926.

Gradska vijećnica – danas Rektorat riječkog sveučilišta

25


Već 1924. osniva se Savez kupališta i klimatskih lječilišta Gornjeg Jadrana koji promiče turizam kao novu privrednu granu. Godine 1926. izgrađen je novi most preko Rječine za pješački i kolni promet između dva grada, a iste godine s obzirom na neposrednu granicu s Kraljevinom Italijom, počinje se na Trsatu graditi velika vojarna. Gradsko poglavarstvo pridaje veliku pažnju uređenju okoliša pa se 1928. otvara prekrasno uređen park na Vojaku. U jeku svjetske gospodarske krize gradi se 1931. Prva jugoslavenska tvornica ukočenog drva – UKOD. Dinamičan razvoj grada obilježen je izgradnjom novih škola (Državna građanska škola na Pećinama 1935.), sportskih objekata, primjerice Sokolskih domova na Sušaku i Trsatu, kulturnih (Gradski muzej, Knjižnica) i vjerskih objekata (pregradnja kapele Presvetog Srca Isusova u crkvu na Bulevardu, izgradnja Pravoslavne crkve sv. Georgija na Trsatu i Crkve sv. Tereze od Malog Isusa na Podvežici). Sušak postaje važno tranzitno turističko središte. Godine 1934. u gradu djeluje 4 hotela, 9 restauracija i 6 kavana. Uređena su tri morska kupališta (Gradsko kupalište na Delti, kupalište Hotela Jadran i Hotela Park) pa je grad 1938. proglašen za najljepše uređeno turističko mjesto na istočnoj obali Jadrana. U gradu djeluju pjevačka i glazbena društva (Jeka s Jadrana, Primorski Hrvat, Trsatska glazba), dobrotvorna društva (Dječje sklonište, Đačka menza), vatrogasno društvo i niz sportskih društava (PVK Victoria, NK Orijent, Hrvatski i Jugoslavenski Sokol). Talijanskom aneksijom Rijeke Sušačani ostaju bez opće bolnice. Preuređenjem otkupljenog privatnog ljetnikovca na Grinovu (Krimeja) u siječnju 1924. otvorena je Gradska bolnica sa svega 50 kreveta. U veljači 1926. načelnik Higijenske službe Ministarstva zdravlja Kraljevine SHS dr. Andrija Štampar svečano otvara Dom narodnog zdravlja na Krimeji, popularnu Polikliniku koja pruža opće i dio specijalističkih usluga pokretnim bolesnicima od Karlobaga, preko Hrvatskog primorja i otoka sve do Ogulina. Budući da mala sušačka bolnica nije imala sve specijalnosti opće medicine, laboratorijsku službu i ljekarnu dio bolesnika se hospitalizira u talijanskoj riječkoj bolnici što se reguliralo međudržavnim sporazumom između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS (Nettunske konvencije 1925.). Na poticaj sušačkog gradonačelnika dr. Đure Ružića uz podršku bana Savske banovine dr. Ivana Perovića država je 1931. odlučila izgraditi novu bolnicu. Zbog privredne depresije gradnja se odužila, ali je 16. prosinca 1934. svečano otvorena nova Opća javna banovinska bolnica Kralja Aleksandra I. s 200 kreveta, specijalističkim odjelima, rendgen kabinetom i ljekarnom. Bila je to najmodernija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji.1 Do 1941. Sušak postaje snažno trgovačko i financijsko središte sa 991 trgovinom i 25 novčarskih poduzeća – banaka, zadružnih štedionica, mjenjačnica itd. Kao simbol prosperiteta na mjestu srušenog starog sušačkog Kortila 1936. izgrađuje se neboder koji sa svojih 12 katova predstavlja najvišu građevinu u Kraljevini Jugoslaviji.

26

1 Kao odgovor na ubojstvo vođe Hrvatske seljačke stranke dr. Stjepana Radića koji je od posljedica krvoprolića u beogradskoj Narodnoj skupštini preminuo u Zagrebu 8. kolovoza 1928., veliko-srpsku hegemoniju i monarhističku diktaturu, hrvatska ustaška emigracija je 9. listopada 1934. uz pomoć Rima organizirala atentat u Marseillesu u kojem je ubijen kralj Aleksandar I. Karađorđević. U počast preminulom kralju odlučeno je bolnicu nazvati njegovim imenom


Opća javna banovinska bolnica Kralja Aleksandra I.

U etnički gotovo čisto hrvatskom gradu s 29.000 stanovnika (prema popisu 1931.) sve do kraja tridesetih godina vlast obnašaju jugoslavenski orijentirane stranke koje ne negiraju hrvatstvo, ali u jugoslavenstvu vide jedinu branu talijanskom iredentizmu, riječkom antihrvatstvu i agresivnom fašizmu. Uspostavljanjem Banovine Hrvatske 1939. vlast u gradu preuzimaju pristalice dr. Vladka Mačeka nakon smrti Stjepana Radića vođe Hrvatske seljačke stranke.2

Masarykovo šetalište oko 1935., danas Šetalište Andrije Kačića Miošića 2 Sporazumom Cvetković-Maček 26. kolovoza 1939. g. uspostavljena je Banovina Hrvatska u okviru Kraljevine Jugoslavije s određenom autonomijom, teritorijalno sastavljena od bivše Savske i Primorske banovine sa sjedištem u Zagrebu..

27


Kataklizma Drugog svjetskog rata Drugi svjetski rat (1939.–1945.) započeo je 1. rujna 1939. napadom nacističke Njemačke na Poljsku. Na početku 1941. Hitlerov Treći Reich zauzeo je veći dio Europe. Na jugoslavenskim prostorima rat je započeo 6. travnja 1941. bombardiranjem Beograda i napadom Njemačke i njezinih saveznika (Italija, Mađarska, Bugarska) na Kraljevinu Jugoslaviju. Razrovana brojnim neriješenim unutarnjim problemima, gospodarski nejaka, sa slabo naoružanom i nehomogenom vojskom, defetističkim zapovjednim kadrom i razjedinjenim političkim vodstvom nije pružila ozbiljniji otpor premoćnim osvajačima. Kralj Petar II. i vlada bježe iz zemlje, a 17. travnja kapitulira Kraljevska vojska. Zemlja je potom raskomadana, podijeljena Silama Osovine i kao država nestala sa zemljopisne karte Hitlerovog Novog europskog poretka. Koristeći potpuno rasulo kraljevske jugoslavenske vojske talijanska vojska bez borbe 11. travnja zauzima Sušak. Uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije 10. travnja 1941. uspostavljena je marionetska Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom Poglavnika ustaškog pokreta dr. Ante Pavelića ustrojena totalitarno po uzoru na svoje pokrovitelje. Dana 18. svibnja NDH-a potpisuje s Mussolinijevom Italijom Rimske ugovore kojima Italija dobiva gotovo cijelu Dalmaciju, većinu hrvatskih otoka, Sušak i dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Sušački kotar je 7. lipnja pripojen talijanskoj Kvarnerskoj provinciji sa sjedištem u Rijeci. U cijeloj zemlji jača antifašistički otpor. Budući da su se sve građanske stranke raspale, a mnogi političari stupili službu okupatora, otpor u snažan antifašistički pokret uspješno organizira Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita. U srpnju 1941. nakon njemačkog napada na Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika (SSSR) izbija oružani ustanak u Jugoslaviji koji se s vremenom pretvara u međuetnički, građanski i revolucionarni rat. Odnarođivanje, gospodarsko iskorištavanje, nacionalna diskriminacija i fašistički teror uzrokuju ustanak i u Sušaku, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru. Pod udarcima velike antifašističke koalicije Italija kapitulira 8. rujna 1943., a njemačka vojska 14. rujna zauzima Sušak i Rijeku. Drugi svjetski rat u Europi je odlučen pobjedama sovjetske Crvene armije na istočnom i angloameričkih snaga na jugozapadnom frontu. Kao dio velike antifašističke koalicije predvođene Savezom Socijalističkih Sovjetskih Republika, Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, partizanske jedinice pod vojnim i političkim vodstvom komunista do bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke 9. svibnja 1945. oslobađaju cijeli teritorij Kraljevine Jugoslavije i hrvatsko-slovenska područja koja su Rapallskim i Rimskim ugovorima pripala Kraljevini Italiji. Nakon teških borbi jedinice IV. Jugoslavenske armije 21. travnja oslobađaju Sušak, 1.svibnja Trst (Trieste), a 3. svibnja oslobođena je i Rijeka (Fiume).

28

Rijeka i Sušak su oslobođenje dočekali u katastrofalnom stanju budući da je njemačka vojska povlačeći se pred Jugoslavenskom armijom srušila sve mostove između Sušaka i Rijeke, razorila obje luke i 90% lučke infrastrukture. Veliku štetu i golema razaranja pretrpjela su gotovo sva industrijska postrojenja. Riječka rafinerija nafte „ROMSA“ (kasnije INA) mir je dočekala temeljito opljačkana, tvornica „Silurificio Whitehead“ (kasnije „Torpedo“) i Tvornica duhana (kasnije „Rikard Benčić“) bile su gotovo u potpunosti uništene, dok je Tvornica uko-


Borci 19. i 26. udarne dalmatinske divizije IV. Jugoslavenske armije u borbi za oslobođenje Sušaka 20./21. travnja 1945. (Kumičićeva ulica na Krimeji)

čenog drva (UKOD) na Sušaku onesposobljena za rad još 1944. godine. U brodogradilištu „Lazarus“ (današnjem „Viktoru Lencu“) uništeno je 80% postrojenja, a u „Cantiere Navale del Quarnero, S.A.“ (današnjem „3. maju“) razoreno je 70% kapaciteta. U sušačkoj Tvornici papira samo je 20% postrojenja bilo u uporabi. Teška oštećenja imalo je više od 100 objekata javne namjene, velik broj škola i stambenih zgrada. Obje bolnice su bile opljačkane (sva medicinska oprema i lijekovi su odneseni) i izvan funkcije. Nijemci su pri povlačenju uništili ceste, željezničku infrastrukturu i prometna sredstva tako da nije postojala veza sa zaleđem, a povučena su iz opticaja i sva platežna sredstva. Rijeka i Sušak su bili u potpunoj neimaštini – živežne namirnice, električna struja, ogrjev i tekuća voda su postale stvar prestiža. No zahvaljujući entuzijazmu, zajedništvu i čeličnoj komunističkoj disciplini odmah po završetku rata započela je dugotrajna obnova grada. Rušenje pristaništa Brajdica pri povlačenju njemačkih jedinica

29


Ruševine riječke luke, svibanj 1945.

Ponovo ujedinjeni hrvatski grad na Rječini Nakon završetka rata srušen je monarhistički kapitalistički poredak. Dana 29. studenoga 1945. proglašena je Republika, a 31. siječnja 1946. donesen Ustav kojim je država proglašena Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom sastavljenom od šest saveznih jedinica – Narodnih Republika (NR Slovenija, NR Hrvatska, NR Bosna i Hercegovina, NR Crna Gora, NR Srbija i NR Makedonija) u AVNOJ-skim granicama.3 Nova socijalistička država južnoslavenskih naroda ustrojena je totalitarno po uzoru na SSSR s jedino dozvoljenom vladajućom Komunističkom partijom Jugoslavije pod vodstvom generalnog sekretara Josipa Broza Tita, maršala Jugoslavije, kasnije doživotnog predsjednika republike i partijskog vođe. U Rijeci i Sušaku po oslobođenju vlast preuzimaju Gradski Narodnooslobodilački odbori (GNO). Vojnim sporazumom između Demokratske Federativne Jugoslavije i Zapadnih sila u lipnju 1945. na području Julijske krajine, Trsta, Slovenskog primorja, Istre i Rijeke, osnivaju se Zona A pod angloameričkom i Zona B pod jugoslavenskom vojnom okupacijom. Rijeka (Fiume) i Sušak u sastavu Zone B potpadaju pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije. Budući da je Sušak prije rata bio sastavni dio jugoslavenske države Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) ukinuta je 12. srpnja 1945. kada je prestala djelovati Komanda grada Sušaka.

30

3 AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije): partizanski parlament koji je 1946. nakon provedenih izbora prerastao u Saveznu skupštinu Federativne Narodne Republike Jugoslavije. NR Hrvatska je teritorijalno obuhvaćala Bansku Hrvatsku, Međimurje, Slavoniju sa Zapadnim Srijemom, Baranju i Dalmaciju, dok su najveći dio Istre, otoci Cres-Lošinj, lošinjski, lastovski i palagruški arhipelag, Zadar i Rijeka pripali Hrvatskoj nakon potpisivanja mirovnog ugovora s Republikom Italijom.


Diplomatska borba za novooslobođene hrvatske i slovenske krajeve trajala je sve do zaključenja Ugovora o miru s Republikom Italijom 10. veljače 1947. koji je nakon ratifikacije ugovornih strana stupio na snagu 15. rujna 1947. kada su Rijeka i Zona B. de iure pripale FNR Jugoslaviji. Nakon ozakonjenja Pariškog ugovora prešlo se na ujedinjenje mjesnih organa vlasti dvaju gradova. Gradski Narodni Odbor Rijeke 23. listopada i Gradski Narodni Odbor Sušaka 27. listopada 1947. upućuju Prezidijumu Sabora Narodne Republike Hrvatske prijedlog o ujedinjenju GNO-a Rijeke i Sušaka. Prezidijum Sabora NRH-a Ukazom od 27. prosinca prihvaća prijedlog i raspisuje izbore za jedinstveni GNO Rijeka-Sušak. Izbori su održani 1. veljače 1948., a prva sjednica jedinstvenoga Gradskog Narodnog Odbora 12. veljače 1948. godine. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora prestala je postojati zasebna upravna jedinica – gradska općina Sušak. Stvorena je gradska općina Rijeka, jedinstvena administrativno-politička i ekonomska cjelina.

Spomenik oslobođenja Rijeke na Delti, rad akademskog kipara Vinka Matkovića, arhitekata Zdenka Kolacija i Zdenka Sile, podignut u čast desete obljetnice oslobođenja grada 1955.

Rijeka u socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SFR Jugoslaviji) Unatoč odlaska brojnog talijanskog stanovništva koje sve do 1951. optira za Italiju, Rijeka nakon oslobođenja postupno preuzima funkciju glavne luke socijalističke Jugoslavije i važne tranzitne luke za srednjoeuropske zemlje Austriju, Mađarsku i Čehoslovačku. Luka se u prostornom pogledu širi i modernizira, a promet se neprestano povećava. U razdoblju od 30 godina (1950.–1980.) lučki promet je s 2,4 milijuna tona porastao na 20,4 milijuna što je omogućeno širenjem luke na nove lokacije u Bakru (terminal za rasute, tekuće i generalne terete), Omišlju (naftovodni terminal) i Bršicu (terminali za drvo i stoku). Na platou između Škrljeva i Kukuljanova izgrađena su velika skladišta, a lučki kompleks se širi na Brajdicu gdje je izgrađen kontejnerski terminal.

31


Riječka luka šezdesetih godina

U industrijskoj strukturi također nastaju važne promjene. Obnavljaju se i moderniziraju tradicionalne industrije – brodogradnja, tvornica papira, rafinerija nafte, proizvodnja brodskih uređaja i motora. Brodogradilište „3. maj“ je početkom osamdesetih godina proizvodilo približno trećinu ukupne tonaže jugoslavenske brodogradnje, a najveća proizvodnja je bila između 1971. i 1975. kada su sagrađena 32 broda s više 1,2 milijuna BRT, uglavnom za izvoz. U Martinšćici se izgrađuje brodogradilište „Viktor Lenac“ koje s vremenom postaje najveće remontno brodogradilište na Sredozemlju. Razvoj metalno-prerađivačke industrije je bio vezan za potrebe brodogradnje pa se proizvode brodske dizalice, veliki brodski dizel motori, brodske crpke i elektroagregati.

32

Brodogradilište „Viktor Lenac“ u Martinšćici sedamdesetih godina


Druga glavna privredna grana – industrija nafte iz godine u godinu povećava proizvodnju čemu doprinosi izgradnja novih postrojenja na Urinju 1965. pa riječka rafinerija nafte s 5,5 milijuna tona prerađene nafte 1979. pokriva trećinu ukupne proizvodnje naftnih derivata u državi. Otvaraju se novi industrijski pogoni za proizvodnju traktora, konopa, šibica i odjeće, a posebno su značajna investicijska ulaganja u Omišlju (petrokemijski kompleks DINA i Jugoslavenski naftovod) i Bakru (koksara). Termoelektrana u Urinju i hidrocentrala na Rječini važni su novi izvori električne energije. Nastavlja se i jača uloga Rijeke kao važnog pomorskog, prometnog i trgovačkog središta. Razvila su se tri velika brodarska poduzeća koja raspolažu s četvrtinom ukupne tonaže jugoslavenske trgovačke mornarice. Godine 1979. kada je brodarstvo bilo na vrhuncu riječke tvrtke su imale 150 brodova s ukupno 791.550 BRT nosivosti, „Jugolinija“ je bila najveći linijski brodar u državi, među najvećima na Mediteranu, a „Jadrolinija“ s 49 brodova obavljala sav putnički i trajektni promet na jugoslavenskom Jadranu. Na Rijeku je 1980. g. otpadalo 20% hrvatskog i 10% jugoslavenskog izvoza.

Rafinerijska postrojenja Industrije nafte na Urinju

Titov (danas Krčki) most

33


Brodovi „Jugolinije“ plovili su po svim morima svijeta (M/b „Jesenice“ uplovljava u njujoršku luku)

Sutok pet magistralnih cestovnih pravaca osiguravao je solidnu osnovu za razvoj tercijarnog sektora, a dvije željezničke pruge, elektrificirane i modernizirane, uz sagrađenu zračnu luku na otoku Krku (1970.), Titov (danas Krčki) most (1980.) i tunel kroz Učku (1981.) povećali su ulogu Rijeke kao prometnog čvorišta. Ekspanzivan društveno-ekonomski razvoj našao je odraz u povećanju stanovništva. Godine 1948. Rijeka je imala oko 69.000, a 1981. 164.000 stanovnika. U odnosu na prijeratnu Rijeku (Fiume) potpuno je promijenjen nacionalni sastav grada pa Rijeka sa 75% Hrvata postaje etnički većinski hrvatski grad. Usporedno s intenzivnim industrijskim, prometnim, demografskim i drugim vidovima razvoja Rijeka postaje regionalno središte Zapadne Hrvatske. Veliko značenje ima konstituiranje i razvoj riječkog Sveučilišta (1973.) i postojanje brojnih kulturno-prosvjetnih institucija (kazalište, kinematografi, umjetničke galerije, biblioteke, muzeji, brojni spomenici kulture, razgranat obrazovni sustav).

34

Novoizgrađeni poslijeratni dio Sušaka


Od početka šezdesetih godina počinje intenzivan proces prostornog proširenja grada. Snažno se razvija građevinski sektor koji u četiri velika građevinska poduzeća 1981. zapošljava oko 10.000 radnika. Izgrađuju se nove gradske četvrti i povećavaju se brojna prigradska naselja koja su sustavom gradskog i prigradskog prometa te intenzivnom urbanizacijom čvrsto povezana s gradom. U razdoblju od 1960. do 1980. Rijeka je postala razvijeno urbano i industrijsko središte, najveća jugoslavenska luka i jedna od najvažnijih tranzitnih luka srednjeg Podunavlja.4 Početkom osamdesetih godina u cijeloj državi dolazi do velikog smanjenja privrednih aktivnosti. Značajan dio „jugoslavenskog privrednog čuda“ od šezdesetih do osamdesetih godina zasnivao se na stranim, uglavnom kreditima Zapadnog svijeta koje je trebalo vraćati s kamatama, a velike, dobrim dijelom politički dirigirane investicije primjerice Tvornica glinice u Obrovcu, željeznička pruga Beograd-Bar, velike željezare u Nikšiću i Smederevu itd. su bile financijski promašene jer su umjesto dobitka stvarale ogromne gubitke. U drugoj polovini devetog desetljeća dolazi do pada Berlinskog zida i političko-ekonomskog sloma istočnoeuropskog socijalističkog (komunističkog) sustava što dodatno u SFR Jugoslaviji uzrokuje pad izvoznih aktivnosti, jer su brojne tvrtke ostale bez velikog tržišta na koje su plasirale svoje proizvode. Nesposobnost jugoslavenske privrede da izdrži takmičenje na zahtjevnom svjetskom tržištu dovodi do dramatičnog pada izvoza pa se uz otplatu kredita i smanjenu mogućnost vanjskog zaduživanja stvara veliki deficit državnog proračuna koji se nastoji smanjiti dodatnom redukcijom uvoza i mjerama drastične državne štednje. Stabilizacijski plan Savezne vlade u Beogradu ne uspijeva, slijedi nerješiva privredna depresija praćena hiperinflacijom i ekonomskim slomom. Ekonomska kriza rezultira političkom krizom koja otvara široki prostor za manipuliranje masama. U višenacionalnoj državi bez demokratskih tradicija i institucija bujaju nacionalizmi, posebice velikosrpski pod čiji se barjak s velikom većinom svog naroda prvi svrstao vođa srpskih komunista Slobodan Milošević. Agonija režima traje do 1991. kada pod krinkom očuvanja Jugoslavije Srbija započinje jugoslavenske ratove (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo) koji dovode do raspada države i stvaranja neovisnih postjugoslavenskih država.5

4 Veliki napredak Rijeke od 1950. do 1980. može se usporediti s procvatom grada u razdoblju mađarske vladavine od 1868. do 1918. godine. Rast bruto društvenog proizvoda Hrvatske bio je najveći od 1952. do 1980. s godišnjom stopom od 7,5 posto. S BDP-om po stanovniku Rijeka je tada zauzimala treće mjesto u SFR Jugoslaviji. U kojoj su mjeri povoljni zapadni krediti koje je zbog tadašnje blokovske podijeljenosti svijeta dobivala nesvrstana socijalistička Jugoslavija utjecali na „zlatna vremena“ razvoja i napretka, tema je koju treba prepustiti analizi znanstvene historiografije. 5 Od 1989. do 2004. Europu su pogodili tektonski poremećaji. Dolazi do sloma istočnoeuropskog komunističkog sustava, ujedinjenja dvije njemačke države, mirnog raspada Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika (SSSR-a) i Čehoslovačke (ČSSR-a), proširenja Europske Unije i NATO saveza na zemlje bivšeg istočnog socijalističkog bloka i krvavog raspada socijalističke Jugoslavije koji je imao za posljedicu stvaranje sedam nezavisnih država, bivših jugoslavenskih republika i pokrajine Kosovo. Obranivši se od velikosrpske agresije u ratu od 1991. do 1995. i odbacivši socijalističko društveno uređenje Republika Hrvatska je postala nezavisna država neoliberalnog kapitalističkog poretka, višestranačka parlamentarna demokracija, članica NATO saveza (2008.) i Europske Unije (2013.). Za prikaz povijesnih zbivanja od proglašenja nezavisne Republike Hrvatske 8.listopada 1991. do danas potrebna je vremenska distanca od najmanje 30 godina, ali se već sada može reći da pravnu, gospodarski učinkovitu i socijalnu osjetljivu demokratsku državu dosadašnje vladajuće političke i gospodarske elite u novom društveno-političkom sustavu nisu uspjele ostvariti.

35


Rijeka od 1947. do 1990. godine 1947. Utemeljena „Jugolinija“ koja s vremenom postaje jedan od 10 najvećih linijskih brodara u svijetu. Utemeljen „Transjug“, u kasnijim godinama najjače špeditersko poduzeće za pomorski promet u socijalističkoj Jugoslaviji. Utemeljena „Jadrolinija“ koja obavlja sav putničko-trajektni promet na jugoslavenskom Jadranu. 1954. Utemeljena „Riječka banka“, prva komunalna banka u FNR Jugoslaviji. 1955. Brodogradilište „3.maj“ drži trećinu udjela u jugoslavenskoj brodogradnji. Osnovan Medicinski fakultet, prvi fakultet u SR Hrvatskoj izvan Zagreba. 1965. Dovršena nova rafinerija nafte na Urinju. Dovršena Jadranska magistrala koja polazi iz Rijeke i povezuje sve gradove na jugoslavenskoj obali Jadrana. 1970. Otvoren Aerodrom Rijeka – zračna luka na otoku Krku (Omišalj). 1971. Puštena u promet dionica Orehovica-Kikovica, prva autocesta u SFR Jugoslaviji. 1973. Osnovano riječko Sveučilište. 1974. Utemeljen Jugoslavenski naftovod s početnim terminalom u Omišlju, započeo radom 1979. godine. Izgrađen petrokemijski kompleks DINA. 1976. Pušten u promet prvi kontejnerski terminal na Brajdici. 1980. Najveći promet lučkog bazena Rijeka (Rijeka, Bakar, Omišalj i Bršica) sa 20,4 milijuna tona. Udio prometa riječke luke u ukupnom lučkom prometu jugoslavenskih luka iznosi 60%, a u ukupnom tranzitu 75%. Tri velika brodarska poduzeća (Jugolinija, Jadrolinija i Lošinjska plovidba) raspolažu sa 25% ukupne tonaže jugoslavenske trgovačke mornarice. Sagrađeno pet nebodera EŠ na Rastočinama sa 26 katova te potom neboderi na Turniću s 29 katova – najviše stambene zgrade u državi. Svečano pušten u promet Titov most dulji od 1300 metara. 1981. U Općini Rijeka bilo je 92.500 radnika na 180.000 stanovnika. Rijeka je zabilježila 220.000 turista i ostvarila 623.000 noćenja – vrhunac turističke, većinom tranzitne djelatnosti. Svečano je otvoren tunel Učka dugačak 5070 metara. 1987. Brodogradilište „3. maj“ zapošljava 7.061 radnika, najviše u riječkoj povijesti za neku gradsku firmu. 1988. Hrvatska brodogradnja s narudžbama od 44 broda i 1,67 milijuna tona je na trećem mjestu u svijetu iza Južne Koreje i Japana.

36


Bibliografija 1. Antić Vinko, ur.: Rijeka, Štamparski zavod Ognjen Prica Zagreb, Rijeka 1960. 2. Antić Vinko, ur.: Trsat od davnine do današnjih dana, Narodna čitaonica Trsat, Rijeka 1982. 3. Bartulović Željko: Sušak 1919.–1947., Adamić, Rijeka 2004. 4. Berlot Duško, ur.: Rijeka, Skupština općine Rijeka, Rijeka 1970. 5. Blažević Ivan: Povijest turizma Istre i Kvarnera, Otokar Keršovani Opatija, Rijeka 1987. 6. Butorović Radule: Sušak i Rijeka u NOB-u, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka 1975. 7. Čulinović Ferdo: Riječka država od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italije, Mala historijska knjižnica br. 7, Povijesno društvo NR Hrvatske, Zagreb 1953. 8. Goldstein Ivo: Hrvatska povijest, 21. knjiga, Europapress holding – Jutarnji list, Zagreb 2007. 9. Grgurić Mladen, ur.: Rijeka – sjećamo se (Fiume ricordi), Muzej grada Rijeke i Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Rijeke, Rijeka 2010. 10. Hauptman Ferdo: Rijeka od rimske Tarsatike do Hrvatsko-ugarske nagodbe, Mala historijska knjižnica, Povijesno društvo NR Hrvatske, Zagreb 1951. 11. Horvat Josip: Politička povijest Hrvatske I.–II. (pretisak), August Cesarec Zagreb, Zagreb 1990. 12. Ivković Žarko: Hrvatska za svakoga, Večernji list d.d., Zagreb 2008. 13. Klaić Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, Knjiga I.–V., Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1974. 14. Komar Slavko: Sušački dani 1941., Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka 1986. 15. Lozzi-Barković Julija: Kako se oblikovala gradska fizionomija Sušaka, Sušačka revija, god.I., br.1, Rijeka 1993. 16. Macan Trpimir: Povijest hrvatskoga naroda, III. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga Zagreb, Zagreb 1999. 17. Matejčić Radmila: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, II. dopunjeno izdanje, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1989. 18. Moravček Goran: Rijeka između mita i povijesti, Adamić, Rijeka 2006. 19. Mrkić-Modrić Slavica, Gracin Marko: Naša Rika, Reka, Rijeka…, Adamić – Novi list, Rijeka 2008. 20. Rački Andrija: Povijest grada Sušaka, pretisak iz 1929., Skupština općine Rijeka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1990. 21. Sinković Marijan, ur.: Ilustrirana povijest Hrvata, Stvarnost Zagreb, Zagreb 1971. 22. Šišić Ferdo: Pregled povijesti Hrvatskoga naroda, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1975. 23. Šaljek Franjo, ur.: Povijest Hrvata, Školska knjiga Zagreb, Zagreb 2003. 24. Vujić Anton, ur.: Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga, Proleksis d.o.o. i Večernji list d.d., Zagreb 2005. 25. Vujić Anton, ur.: Hrvatski leksikon I.–II. svezak, Leksikon d.o.o. u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža Zagreb, Zagreb 1996. 26. Žic Igor: Kratka povijest grada Rijeke, Adamić M grafika, Rijeka 2001. 27. Žic Igor: Riječke godine, Sušačka revija, God. XIII., broj 52, Rijeka 2005. 28. Žilić Darivoj, ur.: Rijeka, Skupština općine Rijeka i ROZID Otokar Keršovani Opatija, Rijeka 1980.

37


PODRIJETLO RIJEČKO-SUŠAČKE OBITELJI KUČIĆ Legende U obiteljskoj usmenoj predaji postoje legende koje kazuju odakle su, kada i na koji način Kučići iz stare postojbine došli u Rijeku i Cres-Lošinj. (4,6) a) Bosansko-dalmatinski korijeni Iseljavanje hrvatskog (katoličkog) stanovništva iz Bosne i Hercegovine pred osmanlijskom najezdom neupitna je povijesna činjenica.6 Migracije stanovništva su bile dugotrajan proces koji je tekao u uzastopnim valovima tijekom 15., 16. i 17. stoljeća. Prema jednoj od legendi obitelj Kučić potječe iz središnje Bosne – doline rijeke Rame. Nakon propasti Bosanskog kraljevstva 1463. u drugoj polovini 15. stoljeća Kučići bježe iz Rame u Dalmaciju najprije u Sinjsku krajinu, a potom na područje donjeg toka rijeke Cetine i Poljički kraj. Dana 12. ožujka 1537. godine kliška tvrđava, posljednje hrvatsko uporište i branik kršćanstva južno od Velebita, pada u osmanlijske ruke (9). U obrani Klisa pod vodstvom senjskog i kliškog kapetana Petra Kružića, uskoka, vojnika hrvatskog kralja Ferdinanda I. Habsburškog i pape Pavla III. sudjeluju i poljički Kučići.7 Spasivši se od turskog pokolja dio uskoka, njemačkih i papinskih vojnika te preživjelih Kučića bježi brodovima u Senj. Iz Senja dolaze na otoke Cres-Lošinj i okolicu Rijeke gdje zasnivaju obitelji (4,6). U svezi s „uskočko-poljičkom“ legendom postoji još jedno kazivanje. Kod muških članova obitelji često ime je Juraj (Jure, Juriša, Jurica). Premda se radi o starom hrvatskom imenu, porodična legenda kazuje da je dobiveno po znamenitom vojvodi senjskih uskoka Jurju II. Daničiću s kojim je u drugoj polovini 16. stoljeća navodno kao harambaša četovao jedan od starih Kučića.8 U spomen vojvodi dao je njegovo ime najstarijem sinu. Kao što je bio običaj i u drugim porodicama očeva imena su dobivali sinovi pa se ime Juraj prenosilo s koljena na koljeno. Da u legendi ima zrnce istine svjedočio je moj otac Zdravko koji je govorio da je među dalekim pretcima bilo uskoka „gusara i razbojnika“. Postupno se privikavajući na civiliziran život prestali su sa gusarenjem i postali pomorci. (4,6) Malo je vjerojatno da je to istina. Sveti Juraj je nebeski zaštitnik vitezova i nebeski patron Senja, Trsata i Poljičkog kraja. Tome valja pridodati činjenicu da su najstariji Kučići kršteni u župnoj crkvi sv. Jurja na Trsatu sagrađenoj u 13. stoljeću. Crkvu su sagradili krčki knezovi 6 U pratnji kraljice Mare, žene posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koja je 1466. g. izbjegla u samostan svetog Stjepana u Splitu bili su bosanski vlastelini među kojima se spominje Ivan Kučić.(3) 7 Petar Kružić je poginuo neposredno po ukrcavanju na uskočke brodove u Kaštelanskom zaljevu. Njegovu odrubljenu glavu otkupila je od turskog vojskovođe Murat bega sestra Jelena za tisuću dukata i dala je pokopati ispod oltara sv. Petra u Crkvi Blažene Djevice Marije na Trsatu gdje i danas počiva. Na nadgrobnoj ploči uklesan je natpis na latinskom jeziku koji glasi: „Ova kamena ploča pokriva kosti Petra Kružića kojeg Turci, jaoh, pogubiše. Dok je bio živ Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, nebo dušu, a njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava.“. Kružićev suborac Bartol (Bariša) Kačić (Kučić?) donio je njegovu glavu na Trsat i predao je franjevcima za što je bio nagrađen. (2,9)

38

8 Daničići su podrijetlom Bošnjaci koji su nakon pada Bosanskog kraljevstva prešli u Klis, a nakon turskog osvajanja Klisa 1537. u čijoj je obrani sudjelovao Juraj I. Daničić s uskocima otišli u Senj. Ratujući protiv Turaka i Mlečana na moru i kopnu opjevani su u brojnim narodnim pjesmama o senjskim uskocima (Juraj I., Juraj II., Juraj III., Juraj IV., Matija I. i Petar II.) (9).


Frankopani i posvetili je svom zaštitniku svetom Jurju. Vjerojatno je to razlog čestog imena muških članova obitelji Kučić. b) Dalmatinsko-istarski korijeni Po drugom usmenom kazivanju Nadin, Poljice i Makarsko primorje se navode kao dalmatinska izvorišta obitelji. Nadin, desetak kilometara sjeverozapadno od Benkovca u 14. stoljeću sjedište je hrvatskih plemićkih obitelji Virevića i Kačića.9 (15). Tijekom mletačko-turskih ratova važna je protuturska utvrda u mletačkom sustavu obrane Zadra. Turci ga osvajaju 1538. što dovodi do egzodusa autohtonog hrvatskog stanovništva (15). Izbjeglice među kojima se nalaze i nadinski Kučići Venecijanci naseljavaju na svoje posjede u Istri i sjevernim jadranskim otocima Cresu i Lošinju. Poljički kraj se nalazi jugoistočno od Splita u zemljopisnom trokutu Trilj (Gardun) – Stobreč – Zadvarje (Gardun). Poljica 1444. postaju mletački posjed, a u drugoj trećini 16. stoljeća dolaze pod tursku vlast.10 Zbog turskog nasilja, spašavajući gole živote Kučići iz Poljica i Makarskog primorja bježe u Split odakle ih zajedno s drugim izbjeglicama Mlečani prebacuju galijama na svoje posjede u Istri. Tijekom vremena nova staništa nalaze u Rijeci i riječkoj okolici. Prema ovoj legendi današnji primorski Kučići su izvorišno dalmatinski Hrvati koje su Mlečani naselili na svoja od Turaka neosvojena područja prvenstveno u Istri. Istarski poluotok je u 15. i 16.stoljeću pogodila strahovita pošast – kuga ili crna smrt koja je desetkovala autohtono stanovništvo pa se Istra napose u 17. stoljeću kolonizira novim stanovništvom iz zaleđa (Furlani, Slovenci) i u većoj mjeri Hrvatima s područja ugroženih ili osvojenih od Turaka (uža Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Hercegovina). c) Originalni primorski korijeni U karijeri sam liječio brojne prezimenjake s kojima nisam bio u rodbinskoj vezi. Gotovo svi su živjeli u Rijeci, riječkoj okolici i na otocima Cresu i Lošinju. Riječki i cresko-lošinjski Kučići su većinom imali talijanska imena (Feruccio, Gaetano, Eliseo, Donato, Aldo, Luciano, Giovanna, Pasqualina itd.) i talijanizirano prezime Cuchich zbog prisilne talijanizacije između dva svjetska rata kada su Istra, Rijeka i cresko-lošinjski arhipelag pripadali Kraljevini Italiji. Nakon pregleda pitao sam odakle su podrijetlom. Svi su tvrdili da su oduvijek „domaći“ tj. Primorci, a neznatan dio spominjao je svoje daleke dalmatinske korijene.

9 U Fondu spisa zadarskih bilježnika Državnog arhiva u Zadru jedan dokument čuva oporuku hrvatskog plemića Ivana pokojnog Butka (Budislava) Kučića (1414.–1467.) od roda Kačića koju je 1. ožujka 1451. na latinskom jeziku zabilježio zadarski notar Joannis de Calcina. Ivan je bio plemić sa zemljišnim posjedima u Nadinu i Podnadinu i pouzdanik (familiaris) plemića Jakova Radučića, doktora pravnih znanosti, poklisara i zadarskog rektora (8). 10 U razdoblju od 1475. do 1477. Turci su radi bolje kontrole poreznih prihoda i obveznika plaćanja poreza popisivali domove po džematima (općinama) u Poljicama i Makarskom primorju. U džematu Ivana Kačića bio je i zaselak Cucichie (Kučiće) u kojem su živjeli Kučići, danas selo pokraj Gata u općini Omiš (14).

39


d) Izvorno crnogorsko-albansko podrijetlo Crnogorsko-albanski korijeni nisu spominjani u obiteljskoj usmenoj predaji (12). Povijesna je činjenica da su Venecijanci 1657. naselili pravoslavne Crnogorce iz Paštrovića na područje Peroja pokraj Fažane u jugozapadnoj Istri gdje i danas žive, a u tri seobe 1726.–1727. g. i 1735. g. Albance iz Ulcinja u okolicu Zadra (Arbanasi danas integralni dio grada). Crnogorci su zadržali svoju nacionalnost, običaje i vjeru dok su Albanci pokatoličeni i kroatizirani (Gjergja, Arbanas, Bailo, Kalmeta i dr.). Kučići katolici se spominju na Trsatu već u 17. stoljeću pa nema mogućnosti da su crnogorskih korijena tim prije što se Crnogorci prezivaju Kućić. Niti Albanci iz crnogorsko-albanskog plemena Kuči (kuq znači crven) koji i danas žive u jugoistočnoj Crnoj Gori na granici s Albanijom nemaju nikakvih veza s Kučićima Hrvatima. (16)11 Razmatrajući legende o podrijetlu obitelji Kučić došao sam do sljedećih zaključaka: a) Bosanske izvorne korijene mora se ozbiljno uzeti u obzir. U prilog tome govore postojeći toponimi sela Kučići u Bosni i Hercegovini i činjenica da i danas postoje Bošnjaci – muslimani s prezimenom Kučić. Po tradicionalnom kazivanju gotovo svi bosanski Kučići su bili rimokatolici (Hrvati) pa je logična pretpostavka da su zbog turskih zuluma prebjegli iz islamizirane Bosne i Hercegovine u katoličku Mletačku Dalmaciju (donji tok rijeke Cetine, Poljički kraj). „Herojska“ legenda – obrana Klisa i bijeg s uskocima u Senj, a potom selidba na Cres, Lošinj i riječku okolicu ne čini se vjerojatna. Smatram je plodom mašte nepoznatog pretka pripovjedača. Nema porodice koja ne želi uljepšati svoje podrijetlo. Uostalom zar i silni Krčki knezovi Frankopani nisu izmislili svoje podrijetlo od rimske patricijske porodice Frangipani. b) Dalmatinsko-istarska legenda podrijetla obitelji podudara se s bosanskim izvorištem. Mlečani su preseljavali turske prebjege iz Bosne i Hercegovine i zauzetih područja Dalmacije na neosvojene dalmatinske posjede u uskom obalnom području i jadranske otoke odakle su jedni s vremenom došli u Istru, sjevernojadranske otoke, Rijeku i okolicu, a drugi ostali u Dalmaciji i njezinim otocima. Ne mogu se isključiti niti izvorni dalmatinski korijeni (Nadin, Makarsko primorje, Poljica) čemu u prilog govore i danas postojeće obitelji s prezimenom Kučić koje žive primjerice na otoku Visu i Stankovcima pokraj Benkovca. c) Autohtonost porodice u Hrvatskom primorju Legenda o autohtonosti kazuje da su Kučići „oduvijek“ živjeli u Hrvatskom primorju (Rijeka i okolica) i sjevernojadranskim otocima Cresu i Lošinju. Prije 1600. g. nisu pisane župne matične knjige niti vršeni popisi stanovništva pa je za pučane kojima su Kučići pripadali nemoguće saznati kako su se zvali, kada su rođeni, kršteni, vjenčani i umrli i gdje su živjeli.

40

11 Interesantno je napomenuti da su plemenitaši u Crnoj Gori posjedovali kamene kuće zbog čega su nazivani Kućićima ili Odžakovićima (7). Crnogorski knez Nikola I. Petrović je 1878. g. na Cetinju osnovao Knjaževski pansionat (srednju školu za plemiće). U popisu đaka plemićkih sinova nalaze se i Kućići. (11) Nesumnjivo je prezime Kučić staro hrvatsko prezime. Nerijetko se zamjenjuje s prezimenom Kačić znamenitog hrvatskog plemena Kačića koje je u Neretvanskoj kneževini (Omiš) i srednjovjekovnoj Hrvatskoj (okolica Zadra) odigralo veliku ulogu u hrvatskoj povijesti. Postoji li ikakva rodbinska povezanost Kučića sa Kačićima nije mi poznato. (15)


Godine 1648.spominje se župnik Ivan Kučić koji je na Trsatu počeo pisati župne matice, sto godina nakon glasovitog Tridentskog koncila. Župne matice su vjerojatno pisali i njegovi prethodnici no one su bez traga nestale pa je velika mogućnost da su Kučići živjeli na Trsatu, Liburniji, Cresu i Lošinju i prije 1543. kada je počeo glasoviti crkveni sabor u Tridentu. (1,13). Premda legende ponekad znadu imati uporište u stvarnim događanjima izvorno podrijetlo obitelji teško će biti ustanovljeno. Sumirajući usmena kazivanja moja je pretpostavka da su Kučići izvorišno bosanski Hrvati. Nakon propasti Bosanske kraljevine 1463. Osmansko carstvo uvodi svoj pravni poredak i diskriminacijske zakone za nemuslimansko stanovništvo pa veliki dio bogumila (patarena) i gotovo sva vlastela prelazi na islamsku vjeru. „Kršćanska raja“ ostaje na svojim vjekovnim ognjištima ili bježi u susjedne kršćanske zemlje prvenstveno katoličku Mletačku Dalmaciju. Među prebjezima, često pod vodstvom bosanskih franjevaca, nalaze se i Kučići. Jedan dio ih ostaje u Mletačkoj Dalmaciji, a druge Venecijanci naseljavaju na svoje neosvojene posjede u Istri i primorsko-dalmatinskim otocima. S obzirom da porodica s prezimenom Kučić i danas najviše ima na otoku Cresu logično je pretpostaviti da se u 16. stoljeću dio creskih Kučića doselio u Rijeku i njezinu okolicu (Trsat). Rasprostranjenost prezimena i toponima Kučić U Republici Hrvatskoj danas živi oko 600 porodica s prezimenom Kučić. Najviše ih ima na otoku Cresu (grad Cres, sela Vidovići, Belej, Martinšćica i Miholašćica), otoku Lošinju (grad Mali Lošinj), okolici Rijeke (Matulji i Viškovo), gradu Rijeci (Drenova u kojoj se nalazi naselje Kučići sastavni je dio grada) i Opatiji. U manjem broju Kučići žive u gradovima Zagrebu, Splitu, Zadru, Karlovcu, Krapini, Koprivnici i manjim mjestima – Komiži na otoku Visu, Stankovcima pokraj Benkovca i Torčecu pokraj Koprivnice. Prema podacima s interneta (Google 2015.) u 13 zemalja svijeta živi oko 400 porodica s prezimenom Kučić, najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Italiji, a manji broj u Njemačkoj, Čileu i Argentini. Radi se o porodicama koje su emigrirale u inozemstvo, a sudeći po njihovim osobnim imenima većina je hrvatskog etničkog podrijetla. Postoje i Kučiči Slovenci. (5) Za pravoslavne i islamske Kučiće iseljenike nisam uspio pronaći uvjerljive podatke. U susjednoj Republici Bosni i Hercegovini postoje tri sela sa toponimom Kučići. U Republici Srpskoj nalaze se Kučić Kula u sjeveroistočnoj Bosni pokraj Zvornika i Kučići u jugoistočnoj Hercegovini u općini Trebinje. Treće selo Kučić se nalazi pokraj Kaknja u Zeničko-Dobojskom kantonu Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na prijašnje, posebice posljednju masovnu unutarnju i vanjsku migraciju stanovništva uvjetovanu ratom u Bosni i Hercegovini, velika je vjerojatnost da Kučića u navedenim selima više nema. Nije neuobičajeno da starosjedioci odsele u druge krajeve, a u njihova boravišta dođu novi stanovnici koji zadrže imena sela. Samo sačuvane nadgrobne ploče na grobljima i podovima crkvi vjerodostojno govore o bivšim stanovnicima. U to sam se uvjerio u Istri i gradu Kastvu. U središnjoj Istri u neposrednoj blizini sela Kringa

41


pokraj Svetog Petra u Šumi nalazi se zaselak Kučići u kojem danas ne borave obitelji s prezimenom Kučić. Svjedočanstvo da su nekad živjeli nalazi se na mjesnom groblju u Kringi gdje je 1783. sahranjen Mateo Cuchich (Matija Kučić).

Praunuk dr. Zdravka Kučića Marko Urem pokraj ostatka nadgrobne ploče Matije Kučića (Mateo Cvchich) na groblju u Kringi 2009.

Donja Drenova (dio Rijeke) s nekadašnjim zaselcima Kučići

42


U dvorištu Crkve Svete Jelene Križarice u Kastvu nalazi se grobna ploča Thomasa Cuchicha (Tome Kučića) preminulog 1778. godine. U starom dijelu Kastavskog groblja sahranjena je Božica Dabović rođena Kučić (25.12.1884.–10.10.1964.) žena poznatog kastavskog općinskog liječnika dr. Kajetana Dabovića. U samom gradu danas (2015.) ne živi niti jedna obitelj s prezimenom Kučić.12

Literatura 1. Almanah grada Sušaka 1938. g., pretisak, Adamić – Klub Sušačana, Rijeka 2002. 2. Horvat Josip: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Tipografija d.d., Zagreb 1939., str. 305. 3. Klaić Vjekoslav: Povijest Hrvata IV knjiga, Matica Hrvatska Zagreb, Zagreb 1974., str. 58. 4. Kovačević Davorin – usmena kazivanja. 5. Kučić Juraj: Pismo predsjednika Američke slovenske katoličke enote gosp. Edvarda Kučiča, Kent State University Ohio, Sjedinjene Američke Države, 1975. 6. Kučić Nada – usmena kazivanja. 7. Leksikon Minerva, Minerva nakladna knjižara d.d., Zagreb 1936., str. 711-763. 8. Majnarić Ivan: Plemićka obitelj Kučića – prilog poznavanju nadinskih Kučića krajem 14. vijeka i tijekom prve polovine 15.stoljeća, HAZU, Zbornik, volumen 23, Zagreb 2005., str. 25-46. 9. Mijatović Anđelko: Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1983., str. 18-22 i 44-68. 10. Munić Darinko: Prezimena kastavskih obitelji i pojedinaca iz 1723., Turističko društvo Kastav 1990., str. 27 i 42. 11. „Novosti“, Samostalni srpski tjednik, Srpsko narodno vijeće – Tiskara Zagreb, Zagreb 2015., broj 783. 12. Prica Milan – usmena kazivanja. 13. Rački Andrija: Povijest grada Sušaka, Sušak 1929., str. 187 i 245. 14. Šimunović Petar: Hrvatska prezimena, Golden Marketing – Tehnička knjiga Zagreb, Zagreb 2006., str. 487. 15. Vujić Anton, ur.: Enciklopedija opća i nacionalna u 20 knjiga, XI. knjiga, Pro Leksis d.o.o. i Večernji list d.d., Zagreb 2006., str 284. 16. Vujić Anton, ur.: Hrvatski leksikon I. i II. svezak, Leksikon d.o.o. i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1996., str. 148 i 283., 560. 12 U popisu obitelji i pojedinaca podložnika kastavske komune iz 1723. spominje se Gioanni Cuchich consigliere (Ivan Kučić savjetnik), vijećnik Kastavske komune. (10). Rodoslovlje kastavskih i liburnijskih Kučića i obitelji koje su od 1620. g. do danas živjele na području od Brseča do zapadnog prstena grada Rijeke nalazi se u Rodoslovnom Centru Kastavštine i Liburnije u Matuljima. Zahvaljujući 18-godišnjem predanom radu dr. Marije Puharić-Harašlić otvoren je 16. prosinca 2015. godine.

43


RODOSLOVLJE OBITELJI KUČIĆ 1.

Najstariji trsatsko-sušački Kučići (direktna muška linija)

Anton (Antonio) + Margareta Kučić rođena Kukac (1687. -?) Anton (1715. -

Margareta (1721. -

Juraj (1724. -

Petar (1728. -?) Marija (1751.

Jakov (1752. -

Matija (1782. -

+

Jelena (Elena) Kučić

Grgur Ivan Matija Marija (1755. (1757. - (1760. (1761. 1810.)

Grgur (1755. - 1810.)

+

Lucija (1783. -

Franjo (1785. -

Juraj Kučić (1794. - 1854.)

Petar (1728. -

Mateja (1726. -

+

Tereza i Martin (1764. -

Katarina (1770. -

Matija Kučić

Jakov (1788. -

Juraj (1794. - 1854.)

Cecilija rođena Blečić

Juraj (Georgino) (1841. - 1865.)

Juraj Kučić (1794. - 1854.)

44

Ludovika (1848.

Šimun (1849. -

+

Marija (1850. -

Angelina rođena Radetić

Ivan Ermano (1852. - 1880.)

Lucija (1853. -

Andrina (1855. -


2. Obitelj Ivana (Ermana) Kučića i Tereze rođene Ninzato i njihovih potomaka Ivan (Ermano) Kučić + Tereza rođena Ninzato (1852. - 1880.) (1852. - 1911.)

Juraj Kučić (1878. - 1947.)

Ada Kučić (1880. - 1957.)

Nada rođ. Vučić (1882. - 1963.)

Hinko Zelinka (1874. - 1955.)

Ljerka Kučić (1909. - 1985.)

Marijan Zelinka (1917. - 1942.)

Zdravko Kučić (1910. - 1961.)

Ana Zelinka (1918. - 1998.)

Juraj Kučić (1916. - 1957.)

Anđelka Kučić (1876. - 1879.)

45


3. Obitelj Branimira Kovačevića i Ljerke rođene Kučić i njihovih potomaka

Ljerka Kučić (1909. - 1985.)

Branimir Kovačević (1905. - 1983.)

Davorin Kovačević (1934. - 2014.)

Radmila Polovina (1936. -

Terezija Orlić (1938. -

Branka Kovačević (1965. -

Saša Grgurević (1964. -

Bojan Borzić (1971. -

Bruno Borzić (2000. -

Borna Borzić (2004. -

46

Branko Kovačević (1939. - 1974.)

Lada Kovačević (1971. -


4. Obitelj Zdravka Kučića i Slavice rođene Perušić i njihovih potomaka

Zdravko Kučić (1910. - 1961.)

Jagoda Kučić Anton Burić (1940. - 1988.) (1938.

Slavica Perušić (1911. - 2007.)

Jurica Kučić (1944. -

Nadja Sušanj (1944. -

Jasmina Burić (1969. -

Koraljka Burić (1969. -

Davor Kučić (1973. -

Bojana Kučić (1976. -

Mladen Urem (1964.-

Zlatko Abramović (1969.-

Ingrid Kozulić (1981.-

Junuz Kovačević (1976.-

Marko Urem (2001.-

Luka Abramović (2001.-

Lucija Kučić (2016.-

Dino Kovačević (2013.-

Ivo Urem (2006.-

Jakov Abramović (2009.-

47


5. Obitelj Jurja (Jurjevog) Kučića i Mire rođene Becić i njihovih potomaka

Juraj Kučić (1916. - 1957.)

Mira Becić (1916. - 2011.)

Dunja Kučić (1942. Sigvald Refsum (1941.-

Neva Kučić (1950. -

Sigrid Ljuba Refsum (1970. -1995.)

Branka Prpić (1972. -

Magnus Andersson (1966. -

Mira Elisabeth Refsum (1968. - Øystein Sand Bakken (1968. -

Sverre Juraj Refsum (1972. Trine Busengdal (1973. -

Johannes Nora Sand Herman Bernhard Bakken Bernhard Refsum- (1998.- Refsum Andersson (2006. (1994. - Sindre Sand Bakken Thelma (2000. - Refsum (2009. Oscar Refsum (2009.

48

Branko Prpić (1949.-

Igor Grgić (1968.Fran Grgić (2000. Luka Grgić (2002. -


PRVI TRSATSKI KUČIĆI 17. STOLJEĆA13 Prije Tridentskog crkvenog sabora prezimena nisu bila ustaljena. U većini slučajeva muškarce se zvalo krsnim imenom dodavši zanimanje i mjesto rođenja, a žene su uz vlastito krsno ime imale ime muža i njegovog zanimanja (primjerice – Marta žena Petra zidara). Upisivanje stalnih i nasljednih imena i prezimena postaje praksa nakon završetka Tridentskog koncila 1563. g. kada se počinju voditi župne matične knjige rođenih, krštenih i vjenčanih, od 1614. imena i prezimena umrlih župljana. Proces je u kršćanskoj Europi bio dugotrajan. Tek je 1780. g. austrijski car Josip II. uveo obvezu da svi moraju imati ime i prezime bez obzira na stalež kojem pripadaju. Prezime Kučić (Cucich, Chuchich, Chiuchich) vjerojatno je zabilježeno u trsatskim matičnim župnim knjigama nakon završetka Tridentskog koncila, ali su prve župne matice izgubljene, pa je tek 1648. g. trsatski župnik Ivan Kučić (Joannis Cucich) ponovo počeo pisati župne matice krštenih, a 1652. i vjenčanih župljana na latinskom jeziku. Prvo novorođenče kršteno 12. srpnja 1648. g. upisano u župnu maticu bila je Ursula kćerka Matije i Katarine Paškvan, a prvi vjenčani par Petar Matrljan i Kata Ciganić 1652. godine.14 Nakon župnika Ivana Kučića prvi Kučići zapisani u župnim maticama su Katarina udovica Kučić, krsna kuma Lucije kćerke Ivana i Kate Šikić (28.kolovoza 1655.) i Grgur sin Jurja (Giuria) Kučića kojeg je 12. ožujka 1683. krstio župnik Mihovil Šekulja.

Trsatski župnik Ivan Kučić počinje pisati župne matice krštenih župljana 1648.

13 Povijest Sušaka uglavnom je povijest Trsata usko povezana s poviješću Bakra. Sušak se prvi puta spominje 1759. u ispravi Bakarskog municipija. Do tada se zvao „oltre ponte“ („preko mosta“). Te godine pavlinski svećenički red kupuje vinograd s kućom „Sussach“ na lijevoj obali Rječine u blizini kapelice svetog Lovre. Kuća je naknadno pregrađena, a uz nju sagrađena dugačka zgrada s arkadnim dvorištem („Kortil“) koja je postala jezgra sušačkog Starog grada. Kortil i kapelica svetog Lovre nebeskog zaštitnika Sušaka srušeni su 1934. zbog izgradnje sušačkog nebodera i zgrade u kojoj se danas nalazi Hrvatski kulturni dom, za vrijeme socijalističke ere Pionirsko kazalište. 14 Od najstarijih stanovnika Trsata spominju se još obitelji Glažar, Bartolović, Matković, Čohar, Vlašić, Čop, Šarinić, Šikić, Šekulja, Matrljan, Jugo, Margan, Paškvan, Sveško i Marač. Njihovi potomci i danas žive u Sušaku i Rijeci.

49


Ivan Kučić je kasnije postao župnik u Klani, kanonik, protonotar i sindik tamošnjeg samostana, vratio se na Trsat i od 1685. do smrti 1693. ponovo vršio dužnost trsatskog župnika.15 Na ovom mjestu navodim kako je na narodnom jeziku plovan (župnik) Mihovil Šekulja opisao njegovu smrt i ukop: „1693. na 10. Febra umri mnogo Postovani Gospon Pop Ivan Cucich Plovan Tersatski, spovedan, Pricheschen i Sakima S. Sacramenti Bosijemi oprauan koji polak neguova Tistamenta uchini se pokopat u Crikvi Divice Marie ocach Fratar. Legi gnegovo tielo u Raque pred oltarom S. Katarine koia Raqua bise pokoinoga Gospodina Knezicha.“ Na suvremenom hrvatskom jeziku zapis glasi: „10.veljače 1693. umre mnogo poštovani gospodin pop Ivan Kučić trsatski župnik, ispovjeđen, pričešćen i svima svetima Božjim sakramentima okrijepljen. Po njegovoj vlastitoj želji (testamentu) sahranjen je u Crkvi Djevice Marije otaca franjevaca. Njegovo tijelo leži ispred oltara svete Katarine u grobnici pokojnoga gospodara Knežića (Franjo Knežić kapetan – upravitelj grada Trsata – opaska autora). U trsatskim župnim maticama zabilježene su brojne obitelji s prezimenom Kučić. Kako bi vjerodostojno prikazao životopise svojih predaka izostavio sam Kučiće koji nisu zapamćeni u obiteljskoj usmenoj predaji ili zabilježeni u pisanoj ostavštini. Time sam zasigurno izostavio svoje najstarije trsatske pretke.16 Kod (dokumentirano) najstarijih Kučića možda sam u manjoj mjeri pogrešno naveo određene podatke jer su župne matice vrlo stare, pisane perom na latinskom ili prilično nerazumljivom narodnom jeziku, dijelom nečitljive, sa stranicama koje nedostaju. U početku bilježenja navedena su osobna imena i prezimena krštenih, dan, mjesec i godina rođenja, imena oca i majke (bez djevojačkog prezimena), imena i prezimena krsnih kumova i župnika. Kasnije su navedena i djevojačka prezimena majki, zanimanja očeva i krsnih kumova, vjeroispovijest i adrese stanovanja roditelja. Uz njihova imena i prezimena kod vjenčanih naveden je dan, mjesec i godina sklapanja braka, imena i prezimena vjenčanih kumova (svidoka) i župnik (plovan) koji je vjenčao („pozakonio“) mladence. Kod umrlih uz imena i prezimena župnici bilježe dan, mjesec i godinu smrti te mjesto ukopa.

15 Na dnu Trsatskih stepenica nalazila se kapela koju je 1531. sagradio kliški i senjski kapetan Petar Kružić, a do nje je Ivan Kučić oko 1690. podigao kapelicu s natpisom: „Hodi na pokoru.“

50

16 Prema župnim maticama postoji mogućnost da je Grgur (Jurjev) Kučić rođen 1683. bio stariji brat Antona (Antonia) i Matije Kučića, oca Margarete (1704.), Katarine (1706.), Antonije (1707.) i Ivana Kučića (1708.).


TRSATSKO – SUŠAČKI KUČIĆI 18. STOLJEĆA Anton i Margareta, Juraj i Antonija, Petar i Jelena, Grgur (Petrov) i Matija Kučić U pisanoj obiteljskoj ostavštini nema podataka o Antonu, Jurju, Petru i Grguru Kučiću. U usmenoj predaji zapamćeno je da je u drugoj polovini 18. stoljeća Juraj bio pomorac. Listajući matične knjige Trsatske župe svetog Jurja našao sam podatak da se Anton (Antonio) Kučić čije zanimanje nije navedeno oženio dva puta – 1713. za Anu rođenu Ciganić koja je umrla iste godine i 1714. za Margaretu rođenu Kukac. U braku s Margaretom imao je Antona 1715., Margaretu 1721., Jurja 1724., Mateju 1726. i Petra 1728. godine. Prema pričanju Nade Kučić Juraj se kao mlađi punoljetnik bez formalnog obrazovanja ukrcao na brod i plovio na jedrenjacima riječkih i kostrenskih brodovlasnika (principala) koji su prevozili pretežito žito iz crnomorskih luka (Odessa) u Rijeku. Započeo je kao kuharski pomoćnik („mali od kužine“), a završio kao vođa palube („noštromo“). Juraj se 1744. oženio za Antoniju (prezime u matičnim knjigama nije navedeno) s kojom je u braku imao Šimuna (Simone) rođenog 1745., Jakova 1748., i Jelenu (Elenu) 1750. godine. Šimun se službeno spominje 1782. u upravnoj shemi (schematismus gubernii) kao sudac (iudex minorum) Trsata i Podvežice. U prvom braku sa Katarinom je imao kćerku Mariju 1767. i sinove Matiju 1770. i Antona 1773. godine. Sudeći prema matičnim knjigama grada Bakra Šimun se drugi puta oženio za Matiju s kojom je imao sina Jurja rođenog 7. travnja 1782. i kćerku Katarinu rođenu 22. listopada 1784. godine. Jurjev mlađi brat Petar (zanimanje nije navedeno) se 1750. oženio za Jelenu (Elena). U braku su imali brojnu djecu: Mariju 1751., Jakova 1752., Grgura (Gregorium) 1755., Ivana 1757., Matiju 1760., Mariju 1761., blizance Tereziju i Martina 1764. i Katarinu 1770. godine. Nisam pronašao podatke kada su Anton, Juraj i Petar umrli. Pretpostavljam da su sahranjeni na starom Trsatskom groblju koje se nalazilo u blizini franjevačkog samostana i Crkve Blažene Djevice Marije („cimiter“ DM).17 Malo je poznatih podataka o Grguru (Gregorium) Kučiću sinu Petra i Jelene. U skladu s usmenom predajom Grgur po župnim matičnim knjigama pomorac (nauta), bio je otac mog šukundjeda Jurja. Rođen je 4. ožujka 1755. g. na Trsatu. Poput strica Jurja plovio je na jedrenjacima riječkih, kostrenskih i lošinjskih brodovlasnika po Sredozemnom i Crnom moru kao „timunjer“ (kormilar). Grgur se 1781. oženio s Matijom s kojom je imao sinove Matiju 1782., Franju 1785., Jakova 1788., Jurja 1794. i kćerku Luciju 1783. godine. Po usmenoj predaji bio je visok, snažan, naočit, energičan i otresit muškarac, tipični mornar koji je „volel dobro potegnut, fumat, kartat i beštimat“ (popiti, pušiti, kartati i psovati). 17 Današnje Trsatsko groblje otvoreno je 3. lipnja 1901. godine. Najstarija trsatska groblja su se nalazila uz Crkvu svetog Jurja (13. stoljeće) i Crkvu Blažene Djevice Marije (15. stoljeće). Austrijski car Josip II. zabranjuje pokapanje mrtvih u crkvama i njihovoj neposrednoj okolici. Od 1816. Trsaćani i Sušačani se sahranjuju na groblju zvanom Sad u blizini fratarskog samostana. Danas se na mjestu starog groblja nalazi voćnjak.

51


Umro je 1810. godine. Sahranjen je na starom trsatskom groblju – cimiteru Divice Marije. Životni putevi Grgurove braće, sestara i njihove djece nisu poznati. U obiteljskoj usmenoj predaji ostao je zapamćen samo sin Juraj koji je kao i otac dobar dio radnog vijeka bio pomorac.

Najstariji Kučići su bili pomorci na jedrenjacima riječkih brodovlasnika. „Jedrenjak u oluji“, slika Dunava Rendića 1937.

52


SUŠAČKI KUČIĆI 19. STOLJEĆA Juraj (Grgurov) i Angelina Kučić rođena Radetić Moj šukundjed, otac pradjeda Ivana Ermana, Juraj Kučić rodio se na Trsatu 1794. godine. Nakon osnovnog obrazovanja (čitanje, pisanje, računanje) dobivenog od trsatskih franjevaca već kao mlađi punoljetnik plovi na jedrenjacima i s vremenom postaje vođa palube („noštromo“).18 U zrelijim godinama ženi se Cecilijom rođenom Blečić domaćicom s kojom ima sina Jurja (Georgina) koji također postaje pomorac. Georgino je obolio od tuberkuloze pluća i umro u 23. godini života. Nakon smrti Cecilije Juraj se 1847. po drugi put ženi Angelinom (Anjulinom) Radetić kćerkom trgovca „na malo“. Prestaje ploviti, s ušteđevinom proširuje trgovanje i postaje „stačunar“ (trgovac) mješovitom robom, uljem i vinom. Bračni par živi u kući na adresi Sušak 10 u čijem se prizemlju nalazi „butiga“ (dućan). Kuća srušena krajem 19. stoljeća nalazila se na lijevoj obali Rječine na samom vrhu Delte u blizini mosta koji je spajao Sušak s Rijekom.

Sušak oko 1880. U lijevom donjem kutu nalazi se jednokatnica s prizemljem u kojoj su živjeli Angelina i Juraj Kučić

U braku su Angelina (Anjulina, Anđelka) i Juraj imali šestero djece: Ludoviku Liberatu rođenu 1848., Šimuna Andriju 1849., Mariju 1850., Ivana Germana 1852., Luciju 1853. i Andrinu Anjelku 1855. godine.19 18 U 18.stoljeću jedva da imade na Trsatu i Sušaku pismenog čovjeka. Djeca bogatijih trsatskih i sušačkih obitelji polazila su škole u Rijeci na kojima se nastava održavala na latinskom (gimnazija), talijanskom i njemačkom jeziku. Tek u 19.stoljeću od 1815. do 1823. na Trsatu djeluje privatna osnovna škola na njemačkom jeziku. S nastavom na hrvatskom jeziku privatna škola djeluje od 1846. g. Obvezno četverogodišnje osnovno školovanje uvedeno je u Hrvatskoj u drugoj polovini 19.stoljeća pa Trsatska škola 1857. postaje državna na nastavnom hrvatskom jeziku. Za načelnikovanja Marijana Derenčina, Stanka Lukanovića i Hinka viteza Bačića otvaraju se na Sušaku Prva niža dječačka osnovna škola 1875., Prva djevojačka osnovna škola 1879. i Obća pučka učiona 1895. godine. 19 Zanimljivo je napomenuti da je Ludoviku Liberatu rođenu 17. kolovoza 1848. krstio trsatski župnik Juraj Vazmoslav Zuvičić koji je 2. rujna 1848. nakon 108 godina ponovno na narodnom (hrvatskom ) jeziku počeo voditi župne matice. Originalni zapis glasi: „Ufficio visoke banske Zapoviedi dne 2. rujna t. g. izdane i zakonitim putem proglašene Matice ove župe poslie 108 godinah iznova u Narodnom jeziku voditi započimlju se, što na znanje i ravnanje ovdi s uzklikom Živio Ban Jellačić bilježi Juraj Vazmoslav Zuvičić, Tersatski Župnik.“ U to je vrijeme hrvatski ban Josip grof Jelačić postao riječki guverner, a Rijeka ponovno došla pod izravnu upravu Kraljevske zemaljske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade u Zagrebu.

53


Životni putovi Ermanove braće i sestara i njihovih potomaka nisu mi poznati. Ivan Germano, Ermano kako su ga zvali, je nakon završene osnovne škole počeo raditi i pomagati majci u trgovanju, jer mu je otac umro 1854. godine. Sa ženom koja je preminula u dubokoj starosti Juraj je sahranjen na starom Trsatskom groblju – cimiteru Divice Marije.

Angelina Kučić, Sušak 1885.

Ivan (Ermano) i Tereza Kučić rođena Ninzato Ivan (Ermano) sin Jurja i Angeline Kučić rođene Radetić rodio se na Sušaku 27. svibnja 1852. godine. Nakon završene četverorazredne hrvatske osnovne škole koja je djelovala u Rijeci od 1848. do 1869. pomaže u trgovini koju nakon očeve smrti vodi majka. U dućanu na adresi Sušak 10 prodavali su „kolonijalnu“ robu, vino i ulje. Ermano se 29.veljače 1876. oženio sa krojačicom („šilicom“) Terezom Ursulom Ninzato rođenom 17. listopada 1852. u Sušaku kćerkom sansira (trgovačkog mešetara) Martinusa (Martina) i Agate rođene Bakarčić. Martin Ninzato (Sušak, 1824.–Sušak, 1869.) sin je Osvalda (Cividale, 1773.–Sušak, 1861.) i Joanne (Ivane) Ninzato. Osvaldo je u prvom desetljeću 19.stoljeća došao iz Furlanije živjeti na Trsat. Radio je kao „strojoposlužitelj“ (mehaničar), a Joanna je bila domaćica. U braku su imali sina Martina Blasiusa Andreasa (1824.) i kćerku Joannu (1829.) koja se kasnije udala za sutora (obućara) Ivana Kamenara. Stanovali su na adresi Trsat 41. Martin se ženio dva puta. U prvom braku sa Agatom rođenom Bakarčić imao je četiri kćerke: Terezu, Romanu Klementinu (1854.), Mariju Jelenu (1856.) i Josipu Mikelinu (1857.). Nakon Agatine smrti se ponovno oženio s Joannom rođenom Kundić s kojom ima sina Antona (1861.) i kćerku Joannu (1862.). Ivan (Ermano) Kučić, Sušak 1869.

54

U braku Ermano i Tereza 1876. dobivaju kćerku Anđelu (Adu, Mariju), rođenu 1876. koja umire sa tri godine, Jurja (1878.) i Adu (1880.). Nakon smrti oca Jurja 1854. najprije majka Angelina, a potom Ermano preuzimaju trgovanje. Vješt i spretan trgovac koji je trgovanje učio od malih nogu, ali krhkog zdravlja Ermano obolijeva od tuberkuloze pluća tada neizlječive bolesti i umire 23. listopada 1880. ostavivši za sobom ženu s dvoje malodobne djece.


Nakon njegove prerane smrti Tereza prodaje trgovinu i ponovno se bavi svojim zanimanjem. S dobivenim kapitalom otvara krojački salon u današnjoj Križanićevoj ulici br. 3. U poslu joj pomaže neudata mlađa sestra Marija Jelena (1856.–1933.). Napornim radom uspijevaju zaraditi dovoljno za život i školovanje djece. Dočekavši unuke Ljerku i Zdravka Tereza umire 17. ožujka 1911. godine.

Ermano sa 21.godinom

Tereza drži unuku Ljerku. Do nje sjedi Ljerkina prabaka, majka Tereze Vučić, Tereza plemenita Marochino, Bakar 1910.

Sahranjena je na novom Trsatskom groblju u grobnici koju je podigao sin Juraj. Grobnica u kojoj su kasnije sahranjeni Ada, Hinko i Anica Zelinka te sestra Marija Ninzato danas je vlasništvo Terezine prapraunuke Jasmine Urem i zaštićeni je spomenik kulture. Literatura 1. Matična knjiga rođenih Bakar 1780.–1808. Fond K4, knjiga 5. 2. Matična knjiga rođenih Trsat 1648.–1737. Fond K 4, knjiga 534. 3. Matična knjiga vjenčanih Trsat 1653.–1737. Fond K 4, knjiga 534. 4. Matična knjiga umrlih Trsat 1654.–1737. Fond K 4, knjiga 534. 5. Matična knjiga rođenih Trsat 1703.–1782. Fond K 4, knjiga 535. 6. Matična knjiga rođenih Trsat 1769.–1894. Fond K 4, knjiga 1187. 7. Matična knjiga rođenih Trsat 1782.–1815. Fond K 4, knjiga 536. 8. Matična knjiga vjenčanih Trsat 1800.–1815. Fond K 4, knjiga 536. 9. Matična knjiga rođenih Trsat 1815.–1847. Fond K 4, knjiga 538. 10. Matična knjiga vjenčanih Trsat 1815.–1902. Fond K 4, knjiga 1189. 11. Matična knjiga rođenih Trsat 1858.–1879. Fond K 4, knjiga 539. 12. Matična knjiga umrlih Trsat 1858.–1889. Fond K 4, knjiga 544. 13. Matična knjiga rođenih Trsat-Sušak 1847.–1857. Fond K 4, knjiga 538. 14. Matična knjiga rođenih Trsat-Sušak 1879.–1903. Fond K 4, knjiga 1119. 15. Rački Andrija: Povijest grada Sušaka, Sušak 1929., pretisak Skupštine općine Rijeka, ICR, Rijeka 1991. 16. Usmena kazivanja Davorina Kovačevića. 17. Usmena kazivanja Nade Kučić rođene Vučić. 18. Usmena kazivanja Zdravka Kučića.

55


KUČIĆI I NJIHOVA BLISKA RODBINA KONCEM 19. STOLJEĆA, U 20-TOM I POČETKOM 21. STOLJEĆA OBITELJ JURJA I NADE KUČIĆ Dr. iuris Juraj (Ermanov) Kučić (Sušak, 3.srpnja 1878.–Zagreb, 3. svibnja 1947.) Juraj Kučić rođen je 3.srpnja 1878. u Sušaku od oca Ivana Ermana i majke Tereze rođene Ninzato. Gimnaziju je pohađao u Sušaku, a maturirao u Senju 1897. godine. Upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu, a diplomirao 1904. u Beču. Po završetku studija zapošljava se kao prislušnik (auskultant) kod Kraljevskog kotarskog suda u Sušaku. Gradski vijećnik i kapetan Bakra (gradonačelnik) postaje 1906. godine. Godinu dana kasnije ženi se s učiteljicom Nadom Vučić. U braku imaju Ljerku rođenu 1909., Zdravka 1910. i Jurja 1916. godine. Određeno vrijeme kao honorarni nastavnik predaje pomorsko pravo u bakarskoj Pomorskoj školi, a od 1915. do 1917. predsjednik je Općinskog suda u Bakru. Politički je blizak primorskim pravašima te surađuje s dr. Erazmom Barčićem, Franom Supilom, Matkom Trinajstićem, Vjekoslavom Spinčićem, Matkom Mandićem, Ivanom Poščićem i drugim pravaškim prvacima. Od 1919. do 1920. obnaša dužnost velikog župana Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Po uspostavi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevine SHS) kao član Demokratske stranke („Davidovićevci“) biran je u Ustavotvornu skupštinu 1920. i Narodnu skupštinu Kraljevine SHS 1927. godine.

Juraj Kučić student prava, Zagreb 1898.

Nada i Juraj Kučić 1905.

Gradonačelnik Bakra 1907.

Sušak je proglašen Gradom 23. listopada 1919., a Rapallskim ugovorom 12. studenog 1920. Kraljevina Italija priznaje neovisnost Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i granicu između dvije kraljevine.20 Rimskim ugovorom 1924. priznat je talijanski suverenitet nad Rijekom, koja je po Rapallskom ugovoru bila slobodna država, a Sušak s Deltom i Porto Barossem pripa-

56

20 S jugoslavenske strane Rapallski ugovor potpisali su Milenko Vesnić, predsjednik vlade, dr. Ante Trumbić, ministar vanjskih poslova i Kosta Stojanović, ministar financija. U sastavu delegacije Kraljevine SHS bio je i dr. Juraj Kučić. Rapallskim ugovorom Italiji je pripala Istra bez dijela općine Kastav, otoci Cres-Lošinj i lošinjski arhipelag, Lastovo, Palagruža, Zadar i značajan dio jugozapadne Slovenije (Primorska i Julijska krajina.)


Društvo Hrvatskog sokola, Bakar 1912. Predsjednik društva Juraj Kučić sjedi u drugom redu, peti s lijeva

daju Kraljevini SHS. Talijanska okupacija Sušaka završava 3. ožujka 1923., a izbori za sušačku gradsku skupštinu održani su 3. lipnja 1923. godine. Na listi Jugoslavenskog kluba premoćno pobjeđuje dr. Juraj Kučić koji postaje prvi gradonačelnik Grada Sušaka (1923.–1928.) Andrija Rački u knjizi „Povijest grada Sušaka“ tiskanoj 1929. piše da je pod Kučićevom upravom koraknuo grad snažnim korakom naprijed. „Sagrađen je novi drveni i kameni gat, prekogranični most, kupalište, bolnica, poliklinika i vojarna, stalo se saditi gradski vrt na Trsatu, mnogo se trošilo na pošumljavanje mjesta, osnovana bi gradska štediona, uređena gradska administracija, popravljeni putovi, sagraPrisega načelnika Grada Sušaka đena cesta u Glavanima, reorganizirano vatrogasno društvo itd. Duša svih tih podviga bio je sam načelnik te se za sve što se uradilo može reći: Maxima eorum pars fui“. Kao gradonačelnik posebno se zalagao za bolju povezanost obale sa zaleđem, subvencioniranje brodogradnje i jačanje pomorskog školstva. Za njegovog mandata uređen je park na Vojaku, izgrađen Vidikovac, lijeva obala Rječine (današnje Šetalište Andrije Kačića Miošića) i započeta gradnja Gradske vijećnice (današnjeg Rektorata riječkog Sveučilišta). Pored načelničke službe obnašao je dužnost predsjednika Saveza kupališta i lječilišta na Gornjem Jadranu (1924.–1930.), predsjednika „Putnika“, „Dječjeg skloništa“ i odbornika raznih humanitarno-prosvjetnih i sportskih društava („Sokol“, „Jadranska straža“ i dr.).

57


Juraj Kučić, Zagreb 1931.

Juraj Kučić, Zagreb 1939. Obitelj Kučić, Zagreb 1931. S lijeva na desno: Ljerka, Juraj (Ermanov), Nada, Juraj (Jurjev) i Zdravko Kučić

„Primorje“ navodi: „U svom političkom, nacionalnom i kulturnom radu najviše se istaknuo na polju unapređenja turizma i ribarstva kako bi najviše pomogao svom siromašnom primorskom kraju. Veliku je brigu polagao i elektrifikaciji toga kraja te opskrbi vodom i podizanju stručnog školstva: osiguranje vinograda i usjeva od tuče njegovo je lično djelo kojim je mnogo pomogao svome kraju tako da se to osiguranje kasnije protegnulo i na ostale krajeve. Njegova je zasluga i osnivanje riblje burze te popularizacija prodaje morske ribe u unutrašnjosti“. Kraljevim Ukazom 31. siječnja 1928. postavljen je za velikog župana Primorsko-krajiške oblasti sa sjedištem u Karlovcu. Visoku dužnost obnaša do 18. veljače 1929. kada je imenovan velikim županom Osječke oblasti u Osijeku. Iz Osijeka je 29. rujna 1929. premješten u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu gdje vrši savjetničko-inspektorsku službu i sudjeluje u podjeli Kraljevine Jugoslavije na Banovine. Nakon beogradskog perioda dobiva namještenje u Zagrebu gdje postaje načelnik Poljoprivrednog odjeljenja Savske banovine. Na tom mjestu posebno se zalagao za kolonizaciju i predlagao veću pomoć iseljenicima i povratnicima, a pred kraj radnog vijeka radio je na sastavljanju Zakona o Romima. Umirovljen je 1940. u svojstvu savjetnika pri Upravi Banovine Hrvatske. Na njegovu inicijativu u Zagrebu je 1931. osnovano Društvo Primoraca u kome su bili učlanjeni svi Primorci što borave u gradu koje se zalagalo za dobrobit Hrvatskog primorja. Kao domaći sin i iskreni rodoljub tijekom osam godina bio je na čelu spomenutog udruženja uživajući visoki ugled i popularnost među svojim zemljacima.

58

Umro je 3. svibnja 1947. u Vinogradskoj bolnici od akutne milijarne tuberkulozne sepse kojoj je pogodovala njegova dugotrajna šećerna bolest. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj.


Sjećanje na djeda Jurja Djeda Jurja po kojem sam dobio ime se ne sjećam jer je umro kada sam imao tri godine. Po pričanju starijih koji su ga dobro poznavali bio je visok, naočit, snažan, inteligentan i duhovit, rado viđen u društvu, vrlo popularan kod žena. Po naravi pravi sangvinik, autokrat i diktator uvijek je bio u pokretu i stalno „šaplastio“ izvan kuće. Karijeru je proveo kao visoki državni službenik. U poslu su ga odlikovale velika radna energija, učinkovitost, upornost, pravednost i poštenje. Umirovljen je 1940. kao savjetnik pri Upravi Banovine Hrvatske. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. g. u kuću gdje su živjeli došli su agenti i oduzeli mu sva odlikovanja koja je dobio u Kraljevini Jugoslaviji, a ustaški režim drastično mu je smanjio mirovinu. „To je hvala za sve što sam učinio za Hrvate.“ – ogorčeno je govorio ženi. Budući da je bio jugoslavenski orijentiran, samo činjenica da je bio Hrvat sa širokim krugom poznanstva uključujući ustaške dužnosnike (Mladen Lorković) i crkvene velikodostojnike (Nadbiskup Alojzije Stepinac) spasila ga je koncentracijskog logora Jasenovac. Kada se Zdravko vratio iz rata 1945. stari Kučić je već bio emocionalno inkontinentan. Slavica je pričala da me je prvi puta vidio godinu dana prije smrti. „Dedo“ kako su ga Kovačevići zvali je za stolom govorio na dugo i široko, a ja uzeo žlicu, lupio po stolu i zaprijetio – „Dedo, kuš!“. Rasplakao se od sreće i rekao majci: „Ovaj mali će biti pravi Kučić.“ Da se određene osobine genetski prenose potomcima uvjerio sam se kao mladi liječnik u dva navrata. Na sušačkoj Kardiologiji liječili smo slijepog pukovnika jugoslavenske kraljevske vojske poznatog Sušačana Luju viteza Lovrića koji je kao jugoslavenski dobrovoljac u I. svjetskom ratu ratovao u Dobrudži. Prostrijeljen kroz glavu ostao je slijep. Kada sam mu uzimao anamnezu gospodin Lovrić me za trenutak prekinuo i upitao: „Da li ste doktore u kakvom srodstvu s pokojnim senatorom Jurjem Kučićem?“. Odgovorio sam potvrdno, a on je rekao: „Čim ste me počeli ispitivati o mojoj bolesti znao sam da ste Kučić. Imate isti glas kao vaš djed.“ Liječili smo i dr. Viktora Ružića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bana Savske banovine iz znamenite sušačke obitelji Ružić. Prije ulaska u sobu gdje je ležao, ja sam sa svojim šefom dr. Veljkom Čabrijanom brzo i glasno diskutirao o jednom medicinskom problemu. Kada smo ušli doktor Čabrijan me predstavio gospodinu Ružiću kojeg osobno nisam poznavao. Stari Ružić je odgovorio: „Doktore niste mi trebali predstavljati mladog Kučića. Slušajući ga dok ste u pretsoblju temperamentno razgovarali za jedan trenutak sam pomislio da se moj prijatelj Jure vratio s onog svijeta na zemlju.“ Nasmijao sam se, a Ružić je rekao: „A imate i razmaknute gornje sjekutiće kao vaš djed.“ Ne samo po glasu i razmaknutim gornjim sjekutićima već i po mnogim drugim svojstvima nalik sam djedu Jurju.

59


Literatura 1. Almanah grada Sušaka, pretisak iz 1938., Adamić d.o.o. i Klub Sušačana, Rijeka 2002. 2. Antić Vinko, ur.: Trsat od davnih do današnjih dana. Narodna čitaonica Trsat-Rijeka, Tipograf Rijeka, Rijeka 1982. 3. Bartulović Željko: Sušak 1919.–1947. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Adamić, Rijeka 2004. 4. Blažević Ivan: Povijest turizma Istre i Kvarnera. Otokar Keršovani Opatija, Tiskara Rijeka, Rijeka 1978. 5. Hrvatski bibliografski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, Svezak 8: 293–294, Zagreb 2013. 6. Lukežić Irvin: Tvorci modernog Sušaka. Sušačka revija 1994. 5:13-15. 7. Matejčić Radmila: Kako čitati grad. Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1989. 8. Rački Andrija: Povijest grada Sušaka, Sušak 1929., pretisak, Skupština općine Rijeka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1990. Nada Kučić rođena Vučić (Grižane, 27. prosinca 1882.–Zagreb, 18. listopada 1963.) Nada Vučić rođena je u Grižanama 27. prosinca 1882. kao prvo dijete u mnogobrojnoj obitelji Ivana Vučića i Tereze rođene Marochino. Osnovnu školu pohađala je u Grižanama, a Učiteljsku školu (Preparandiju) u Senju. Po završetku školovanja radila je kao učiteljica u Narodnoj osnovnoj školi u Grižanama osnovanoj 1855. godine Upoznaje se s Jurjem Kučićem doktorom prava, gradskim vijećnikom i bakarskim kapetanom za kojeg se 1907. godine udaje. Nakon udaje napušta učiteljsku službu i posvećuje se obitelji. U braku imaju troje djece – Ljerku, Zdravka i Jurja. Nada Vučić, Opatija 1903.

60

Učiteljica Nada Vučić, vjeroučitelj Ivan Ujdenica i učitelj Ivan Fressel sa đacima, Grižane 1907.


Nada i Juraj Kučić, Rijeka 1910.

Zdravko, Ljerka i Jurica, Sušak 1925.

Juraj i Nada Kučić sa Zdravkom i Ljerkom, Bakar 1912.

Zdravko i Ljerka s prabakom Terezom pl. Marochino, Bakar 1912.

Nada Kučić, Zagreb 1938.

Nakon Bakra porodica živi u Ogulinu jer je suprug 1919. postao veliki župan Modruškoriječke županije. U lipnju 1923. Juraj je izabran za sušačkog gradonačelnika pa stanuju u Tyrševoj ulici br. 5, današnjoj Križanićevoj ulici. Početkom siječnja 1928. kraljevim ukazom je imenovan velikim županom Primorsko-krajiške oblasti sa sjedištem u Karlovcu, a početkom 1929. postaje veliki župan Osječke oblasti. Nada slijedi karijerni put svog supruga koji je iz Osijeka premješten u Beograd u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Naposljetku dobiva namještenje kod Banovinske uprave u Zagrebu, gdje je umirovljen 1940. godine. U Zagrebu žive u vlastitoj kući u Istarskoj ulici br. 19 sa kćerkom Ljerkom, njezinim mužem Branimirom Kovačevićem i njihovom djecom Davorinom i Brankom. Juraj umire 3.svibnja 1947. a Nada nastavlja živjeti sa kćerkom i njezinom obitelji do smrti 18.listopada 1963. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju. 61


Sjećanja na nonu Nadu Nonu Nadu sam vrlo dobro poznavao. Godinama je zimovala (studeni-travanj) kod naše obitelji na Sušaku u Strossmayerovoj ulici br. 4. Posjećivala je sina Juricu i obitelj Zelinka u Križanićevoj ulici i sestru Mariju Štrcaj koja je s kćerkom Rašom stanovala u ulici Bosiljke Rakić na Bulevardu u neposrednoj blizini Direkcije šuma (danas Gospodarskoj komori). S majkom Slavicom se odlično slagala. Bila je vrlo obrazovana i razgovorljiva žena koja je pričama iz svog i muževog života zabavljala Jagodu, mene i našu kućnu pomoćnicu Mariju Jurkovič. U vremenima bez televizije, u dugim zimskim večerima igrali smo karte (briškulu i trešete) i slušali radio program. U kuhinji gdje je vladala ugodna toplina (grijali smo se na drva) slušali smo bajke Hansa C. Andersena, braće Grimm, Ivane Brlić-Mažuranić i basne Saltikova i Šćedrina. Dok je vatra u štednjaku veselo pucketala popila bi čašu-dvije bijelog vina s pečenim kestenima i nastavljala pričati. Premda nije bila naročito religiozna (praktična katolkinja) potajno nas je učila „Oče naš“, “Zdravo Marijo“, „Vjerovanje“ i druge molitve i dogovorno sa Slavicom slala u sušačku crkvu na vjeronauk kod katehete Bana. U to vrijeme (1952.) vjeronauk u školama više nije bio dozvoljen. Kada je za to saznao otac nam je, nakon verbalnog obračuna s majkom i ženom, zabranio daljnje pohađanje što Jagodu i mene nije osobito pogodilo. Pričala je o svom ocu notaru Vučiću koji je bio strah i trepet obitelji. Nakon nedjeljne mise obitelj je imala svečani (bolji) ručak. Stari Vučić je sjedio na čelu stola, nasuprot njega žena i majka, a brojna djeca poredana s lijeve i desne strane velikog stola. Nakon kratke molitve i križanja pogledao je pripremljeno jelo. Kada mu se ručak nije svidio bijesno je potegao stolnjak prema sebi i sav ručak je odletio na pod uz tresak slomljenih čaša i tanjura. Prestrašena ženska čeljad je potom brzo spremila novi ručak, naravno po njegovom izboru. U Bakru gdje su Kučići živjeli 1910. godine pojavila se zvijezda repatica. Praznovjerno pučanstvo je mislilo da je došao smak svijeta. U noći se u cijelom gradu jelo, pilo, ludovalo i nemilice trošilo. Pojedinci su u jednoj noći spiskali cijeli imetak. Repatica se pojavila i nestala i sve je ostalo po starom osim teškog mamurluka i praznih džepova. Tom prilikom je dobila obostranu upalu srednjeg uha koja je imala za posljedicu nagluhost od koje je patila cijelog života. O svom mužu nije puno govorila, a kada je govorila nije birala riječi. „Svugdje ga je bilo samo nikad kod kuće. Imao je aferu s učiteljicom L…. koju mu nisam zaboravila do kraja života“. Ljerka i Jurica su bili poslušna djeca i vrlo dobri đaci, dok je Zdravko u školi stalno stvarao probleme. Premda je bio vrlo dobar đak, vladao se neprimjereno i izvodio „bijesne gliste“. Gimnazijski razrednik velečasni dr. Matija Paher usmeno je i pismeno obavještavao roditelje o njegovom pubertetskom ludovanju. Primjerice, na matematičkoj zadaći (matematika mu nije išla za rukom) prolio je tintu na zadaćnicu jer nije znao riješiti zadatke i tvrdio da je to učinio nenamjerno. Budući da je bio gradonačelnikov sin i odlikaš iz ostalih predmeta nastavnici su mu progledali kroz prste.

62

Nakon završetka prvog rigoroza (strogog ispita) na zagrebačkom Medicinskom fakultetu zbog prozaičnog razloga – neadekvatne kravate i odijela – strahovito se posvađao s ocem.


Stari Kučić (sangvinik po naravi – „isti Zdravko“) dohvatio je svoj drveni štap na ručki okovan srebrom i počeo ga tući ne gledajući gdje će udariti. Zdravko je zgrabio štap, oteo ga ocu i slomio preko koljena uz riječi: „Ne ćeš me više mlatiti p…. ti materina!“ Nisu razgovarali par mjeseci. Kada su se strasti smirile u jesenskom roku Zdravko je zbog očevog premještaja u Beograd upisao beogradski Medicinski fakultet gdje je sve ispite polagao s odlikom. Premda u godinama Nada je svakodnevno odlazila u šetnju po Trsatu i Sušaku pomažući se štapom, nakon smrti supruga obučena u crninu (crna haljina sa šeširom i visokim na „žnirance“ vezanim crnim cipelama.) Voljela je primorsku buru koja u Zagrebu nije puhala. Tako je jednog vjetrovitog zimskog dana hodajući po strmom zavoju pločnika kod hotela „Neboder“ pala i slomila kuk. Bila je srčani bolesnik pa je ortopedi nisu operirali već stavili u sadreno korito u kojem je nepokretna ležala gotovo tri mjeseca na riječkoj Ortopediji. Lom kuka je spontano zacijelio, bolesnica preživjela dugotrajno ležanje, ponovno ustala i nastavila „šaplastiti“ po gradu. Za razliku od bake Regine Perušić koja je pazila na etiketu Nada je bila otvorena osoba, prostodušna, duhovita, brbljava, bez dlake na jeziku, ali dobronamjerna i inteligentna žena. Jagoda i ja smo jedva čekali njezino zimovanje na Sušaku, a kada smo odlazili u Zagreb uživali u njezinim verbalnim prepirkama sa starim Kovačevićem – „Dedom“, djedom po očevoj strani Davorina i Branka, koji je bio jako pobožan jer je završio sjemenište. „Dedo“ je stalno držao moralne propovjedi na koje je Nada bila alergična. Znala je reći: „Stric Roko je toliko usrdno molio Boga da Kučići, Vučići i Kovačevići mogu bez straha griješiti jer će im Bog sve oprostiti“.

63


OBITELJ IVANA I TEREZE VUČIĆ ROĐENE MAROCHINO Premda se Vučići, stara primorska obitelj iz Grižana u Vinodolu, spominju u Vinodolskom zakoniku 1288. g. moji daleki preci po očevoj liniji su podrijetlom iz Hercegovine.21 Usmena predaja kazuje da su pred turskom najezdom pobjegli na područje Makarskog primorja, a odatle u Supetar na otoku Braču. U 18. stoljeću djed mog pradjeda Ivana Vučića, Spiridon (Špiro) Vučić trgovac vinom dolazi u Kraljevicu gdje se ženi Ursulom (prezime ?) s kojom dobiva sinove Nikolu i Aleksandra. Aleksandar u braku sa Pavicom rođenom Gauš ima šestoro djece – Roka (svećenika), Katarinu (domaćicu), Ivana (notara), Bartola (učitelja), Tomu (pomorskog kapetana) i Vazmoslava (pomorca). Aleksandar je bio pomorski kapetan koji je 1875. poginuo u brodolomu. Ivan Vučić, otac Nade Vučić, rođen je 1854. u Kraljevici. Bio je notar (javni bilježnik) u Grižanama i Kraljevici. Oženio se dva puta. U prvom braku s Terezom plemenitom Marochino (14.2.1858.–7.10.1909.) imao je jedanaest kćeri i sinova: Nadu, Ivicu, Zlatu, Danicu, Mariju, Ljubicu, Paulu, Branka, Palmu, Aleksandra i Eleonoru. U djetinjstvu su od zaraznih bolesti umrle Zlata, Paula i Palma, a Aleksandar (Šandor) je nastradao u 19. godini vozeći se vlakom.22 Nakon smrti Tereze koja je umrla od tetanusa u 51. godini Ivan se ponovno oženio i u drugom braku s Dragicom (prezime ?) imao sina Zlatana. Umro je 25. siječnja 1932. u Kraljevici gdje je sahranjen u porodičnoj grobnici.

Ivan (Aleksandrov) Vučić

Djeca Ivana i Tereze Vučić, srpanj 1902. U prvom redu sjede Branko, Palma, Aleksandar i Ela, u drugom Zlata, Marija, Ljubica i Paula. Stoje Nada, Ivica i Danica

Najstarija Nada udala se za Jurja (Ermanovog) Kučića s kojim je imala kćerku Ljerku i sinove Zdravka i Jurja. 21 Prvi pisani spomenici spominju „Griže“ 1288. kada su Vinodolci popisivali svoje pravne običaje. Na tom zboru kojeg su sazvali feudalni gospodari Krčki knezovi, kasniji Frankopani, Grižane su zastupali popovi Ljuban i Petar, satnik Domjan te Dunat, Dragoljub i Vidomir Vlčić (Vučić).

64

22 Obitelj Marochino stara je patricijska bakarska obitelj koja se pred 350 godina doselila iz Veneta (Italija) u naše krajeve. Otac moje praprabake Tereze Fernando Šišul alias Batistić sa ženom Jakominom Andrijanić imao je tri kćerke – Terezu, Juliju i Mariju (Mimu). Tereza se udala za pomorskog kapetana Pavla plemenitog Marochina s kojim je imala kćerku Terezu i sina Radu (10. 9. 1861.–28. 10. 1907.). Tereza se udala za Ivana Vučića.


U nedostatku pisane dokumentacije obitelji Ivana Vučića iznosim podatke dobivene usmenom predajom none Nade Kučić, saznanjima moje sestrične Dunje Kučić-Refsum i vlastitim istraživanjima. 1. Najstariji brat Ivica (Ivan) Vučić završio je farmaciju i bio apotekar (ljekarnik) u Rijeci. U braku s Emilijom rođenom Blažina imao je kćerku Milicu (Emiliju) i sina Marijana. Milica rođena 1922. završila je Farmaceutski fakultet u Zagrebu i poput oca bila magistra farmacije. Udala se za inžinjera Ljubu Stipanića s kojim je dobila kćerku Snježanu. Milica je do mirovine radila u riječkim ljekarnama. Umrla je u Crikvenici 2009. godine. Njezin jedini brat Marijan (1932.–1984.) je nakon završetka gimnazijskog školovanja studirao u Zagrebu i diplomirao na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu. Nije se ženio. Kao inženjer građevinarstva do prerane smrti radio je u riječkim građevinskim tvrtkama, najduže u Građevinskom poduzeću „Primorje“. Umro je (od maligne bolesti?) 1984. u Rijeci, a sahranjen u Volosku u grobnici koju je podigao Rade plemeniti Marochino. 2. Danica Vučić se školovala i postala učiteljica. Udala se za ravnajućeg učitelja (direktora) i školskog inspektora Petra Petelku s kojim je imala kćerku Višnju. Višnja je diplomirala Pravni fakultet u Zagrebu s doktoratom. Udala se za geodeta Branka Špehara s kojim je živjela u Zagrebu. U braku su imali sina Josipa koji je postao učitelj. Njegov sin akademski slikar Ivan Špehar danas s obitelji živi u Zagrebu. 3. Marija (Mila) je završila Učiteljsku školu. Udala se za liječnika Đuru Štrcaja.23 U braku su imali sinove Mladena (Podgrad, 1915.–1943.) i Juricu (Podgrad, 1917.–1945.) i kćerke Nevu (Grižane 1919. –1945.) i Rašu (Sušak, 1923.– Rijeka, 1984.) Obitelj dr. Đure Štrcaja je u Drugom svjetskom ratu doživjela strašnu tragediju: - Mladen („Maco“) je završio Sušačku gimnaziju 1933. i diplomirao na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. njemačka vojska zauzima Sušak i Rijeku. Mladen se pridružio Narodnooslobodilačkom pokretu (partizanima) i uskoro poginuo na nepoznatom mjestu u Gorskom kotaru. - Jurica („Uco“) je maturirao na Sušačkoj gimnaziji 1935., a potom završio Vojnu akademiju Kraljevine Jugoslavije i postao mornarički oficir. Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941., pristupio je mornarici NDH-a i sudjelovao u borbama na sovjetsko-njemačkom istočnom frontu u Taganrogu kao zapovjednik torpednog čamca Hrvatske legije Azovsko more. U proljeću 1945. partizani su ga zarobili i po kratkom postupku likvidirali. Navodno je strijeljan i bačen u jamu blizu Ičića. - Neva je završila Sušačku gimnaziju 1938. i diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1944. godine. Pripravnički liječnički staž obavljala je u Bolnici milosrdnih sestara. Sa zaručnikom ustaškim satnikom liječnikom, njemačko-ustaškom i domobranskom vojskom i civilima početkom svibnja 1945. pred partizanima bježi iz Zagreba. Na putu prema austrijskoj granici u kaosu povlačenja vojske i civila gubi joj se svaki trag. Nikada se nije saznalo gdje je, kada i na koji način ubijena. 23 Dr. med. univ. Đuro Štrcaj rođen je u Voloskom 1877. godine. Maturirao je na Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Sušaku 1897. a diplomirao opću medicinu 1904. u Grazu. Kao liječnik opće prakse do kraja Prvog svjetskog rata radio je u Istri. Obitelj dolazi na Sušak i živi na Bulevardu. Godine 1925. postaje sušački gradski fizik, a od 1929. do 1934. vodi Interni i Zarazni odjel Gradske sušačke bolnice. Umro je 1944. u Sušaku.

65


Mladen („Maco“) Štrcaj, Zagreb 1936.

Neva i Juraj („Uco“) Štrcaj, Zagreb 1941.

Nakon smrti supruga, Marija živi s najmlađom kćerkom Rašom na Bulevardu u Sušaku. Raša se nije udavala i do smrti radila kao službenica u kadrovskoj službi riječke Opće bolnice „Braće dr. Sobol“. Dobro se sjećam „tete“ Marije: postarija žena potpuno sijede kose, kamenog bezizražajnog lica, u crnini, pušila je i pila crnu kavu kao Turčin. Umrla je u Rijeci 1956. još uvijek u nadi da će se Jurica i Neva vratiti iz zarobljeništva. 4. Ljubica Vučić domaćica se udala za pomorca Franju Šolića. U braku su imali kćerke Branku udatu Žiganto, Zlatu udatu Hrabak, Blaženku udatu Žigmond i Biserku udatu Penović. Kćerke su sa svojim muževima i djecom živjele izvan Rijeke (Opatija, Zagreb, Beograd, Split). Od potomaka obitelji Žiganto, Hrabak, Žigmond i Penović osobno sam poznavao samo Igora Žiganta, godinu dana starijeg od mene, koji je obnašao dužnost kapetana Lučke kapetanije Rijeke. Igor je umro u Rijeci 2015. godine. 5. Branko Vučić je neposredno nakon položene velike mature na Sušačkoj gimnaziji 1915. mobiliziran u Austrougarsku vojsku koja je od 1915. do 1918. ratovala s talijanskom kraljevskom vojskom na Sočanskom frontu. 66

Branko Vučić, Rijeka 1917.


Po završetku Prvog svjetskog rata studirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i završivši sve propisane nauke postao doktor prava. Radio je kao sudac u državnoj službi Kraljevine Jugoslavije. Početak Drugog svjetskog rata dočekao je na mjestu gradonačelnika Bihaća. Osniva se Nezavisna Država Hrvatska, a Bihać dolazi u sastav ustaške velike župe Krbava i Pset. Odbivši poziv velikog župana Ljubomira Kvaternika da sudjeluje u pokolju lokalnog srpskog stanovništva biva smijenjen s položaja. U studenom 1942. partizani oslobađaju Bihać, a Branko pristupa Narodnooslobodilačkom pokretu. U proljeće 1943. nastupa IV. ustaško-njemačka ofenziva pa se obitelj (Branko, žena Paula, punica i sin) povlači zajedno s partizanima iz Bihaća. U povlačenju im se gubi svaki trag. (2) 6. Najmlađa sestra Eleonora (Ela) postala je učiteljica. Nije se udavala. Službovala je u osmogodišnjim školama primorske regije, najduže u Triblju gdje je i umrla. 7. Ivanov sin iz drugog braka Zlatan je završio Srednju upravnu školu u Rijeci i radio kao činovnik u državnoj službi. Nije se ženio, a živio je u Kraljevici i Zagrebu. Osrednjeg rasta, čvrste tjelesne građe, okruglog lica s krupnim nosom, visokog čela, valovite kose i zelenih očiju fizičkim Eleonora (Ela) Vučić, Kraljevica 1922. izgledom bio je tipični Vučić. Za Zlatana je vezana anegdota koju mi je ispričao otac. Kada je u gimnazijskim danima dolazio posjetiti svog djeda Ivana Vučića u Kraljevicu Zlatan je zahtijevao da ga Zdravko nosi riječima: „Nosi barbu, nosi barbu!“ Zdravko ga je stavio na ramena i s njim oko vrata trčao po cijelom vrtu. Puno mlađi od svog nećaka, Zlatan je bio Nadin polubrat, tj. Zdravkov ujak! U kasnijim godinama Zlatan je povremeno dolazio u posjet Zdravku. Moj otac ga je tada šeretski pozdravljao riječima „Kako ste moj poštovani ujače!?“ nakon kojih su obojica prasnula u glasan smijeh. Od znamenitih Vučića treba spomenuti Ivanovog brata Roka Vučića (Kraljevica, 15.8.1850.–Senj, 2.7.1914.). Evo što o Roku piše u Hrvatskom leksikonu: „Nakon školovanja u Senju, Rimu i Beču zaređen je 1874. godine. Bio je profesor i duhovnik senjskog sjemeništa, kanonik, apostolski protonotar, generalni vikar biskupa Maurovića, a od 1907. helenopoljski biskup. Od 1910. je senjsko-modruški biskup. Vrstan propovjednik, pisac nabožnih pjesama i opsežnog djela o obredima Katoličke crkve energičnim prosvjedima i obrazloženjima Svetoj stolici, uspio je suzbiti pokušaje Mađara da izdvoje Rijeku iz njegove biskupije.“ (3) Roko Vučić, Rijeka 1911.

67


Literatura 1. Laszovski Emilij: Gorski kotar i Vinodol – dio državnine knezova Frankopana i Zrinskih. Matica hrvatska Zagreb, Zaklada tiskare „Narodnih novina“, Zagreb 1925, str. 195. 2. Dedijer Vladimir: Dnevnik., II. izdanje, Jugoslavenska knjiga, Beograd 1951., str. 254 i 372. 3. Vujić Antun ur.: Hrvatski leksikon II. svezak. Zagreb.: Leksikon d.o.o. i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1996., str. 674.

68


OBITELJ HINKA I ADE ZELINKE ROĐ. KUČIĆ Ada (Marija, Anđelka) Kučić rodila se 1. lipnja 1880. u Sušaku od oca Ivana (Ermana) i majke Tereze rođene Ninzato. S ocem, majkom i bratom Jurjem stanuje na kućnoj adresi Sušak broj 10. Nakon osnovne završila je Učiteljsku školu i radila kao učiteljica u Obćoj pučkoj učioni na Sušaku. 29. siječnja 1916. udaje se za inženjera elektrotehnike Hinka Zelinku (Otočac, 1874.) čiji su roditelji Anton i Albertina doselili iz Češke u Hrvatsku. Nakon udaje napušta učiteljsku službu i posvećuje se obitelji. Obitelj Zelinka stanuje na Sušaku u Tyršovoj ulici br. 5, današnjoj Križanićevoj ulici br. 3 gdje Hinko radi u privatnoj elektrotehničkoj radionici. Cijeli život su proveli u Sušaku – Rijeci gdje je Hinko umro 1955., a Ada 20. prosinca 1957. godine.24 U braku su imali dvoje djece – Marijana i Anu. Marijan rođen 13. srpnja 1917. nakon završenog osnovnog školovanja i gimnazije studira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi. Tijekom završne godine studija obolijeva od tumora na mozgu i umire 1942. godine. Ana (Anica) rođena 30. srpnja 1918. završava Državnu žensku realnu gimnaziju u Sušaku 1936. i studira na Filozofskom (Mudroslovnom) fakultetu u Zagrebu na kojem diplomira hrvatsku književnost i romanistiku (francuski i talijanski jezik) 1943. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata od 1945. do 1949. predaje na Sušačkoj gimnaziji francuski jezik i jugoslavensku književnost. Do 1973. kada je kao profesorica umirovljena radi u V. Narodnoj osmogodišnjoj školi „Bobijevo“ na Sušaku. Nije se udavala. Umrla je 4. srpnja 1998., a sahranjena je na Trsatskom groblju zajedno s majkom, ocem, bakom Terezom i njezinom neudatom sestrom Marijom Ninzato.

Ada Zelinka rođena Kučić

Anica i Marijan, Sušak 1920.

Ing. Hinko Zelinka

24 Početkom 20. stoljeća u najužem centru Sušaka (Jelačićev trg – danas Titov trg) obitelji Kučić i Zelinka dvotrećinski su vlasnici trokatnica s podrumskim i tavanskim prostorijama (Tyršova ulica br. 5 i Strossmayerova ulica br. 2).

69


70

Aničina prva pričest

Profesori i maturantice Sušačke gimnazije 1936. Anica u drugom redu, peta s desna na lijevo

U Zagrebu 1937.

Studentica filozofije, Zagreb 1939.

Nastavnički zbor V. Narodne osmogodišnje škole „Bobijevo“ na Sušaku 1954., Ana je u drugom redu, druga s lijeva, s njezine desne strane stoji direktor škole Vlado Grgić

Šetnja Ilicom, Zagreb 1940.


Razrednica Ana Zelinka s učenicima V. Narodne osmogodišnje škole „Bobijevo“ ispred zgrade Sušačke gimnazije 1960.

Kratka crtica o obitelji Zelinka Adu Zelinka, tetku mojeg oca Zdravka i njezinog muža Hinka pamtim „u tragovima“ jer su umrli dok sam išao u osnovnu školu. Ada je bila srednjeg rasta, živih crnih očiju, potpuno sjede kose, hodala sa štapom, obučena u crninu koju je nosila od prerane smrti sina Marijana. Malo je govorila tihim glasom, gotovo šaptala, a pri rijetkim posjetima uvijek donosila Jagodi i meni bombone „karamele“. „Barba“ Hinko je bio srednjeg rasta, zelenih očiju s krupnim „staljinskim“ brkovima, obučen u crnu odjeću s crnim „borsalino“ šeširom na glavi. Pamtim ga kao izvrsnog kućnog majstora koji je dolazio u naš stan popravljati elektroinstalacije i kućanske aparate. Njihova kćerka Anica se nije udavala i u potpunosti se posvetila profesorskom zanimanju. Navodno je, po riječima none Nade, bila zaručena s domobranskim časnikom koji je poginuo u ratu. Družila se sa svojim kolegama i kolegicama i nakon Zdravkove smrti iz meni nepoznatih razloga malo kontaktirala s našom obitelji. Živjela je povučeno, a posljednjih desetak godina života liječila se na riječkoj Psihijatriji. Svu svoju imovinu oporučno je ostavila gradu Rijeci, pa sam u posjed fotografija i njezinih dokumenata došao zahvaljujući gospođi Kseniji Čule-Linić predstojnici Ureda gradonačelnika Grada Rijeke koju sam osobno poznavao i koja je znala da sam ostao posljednji riječki daljnji rođak obitelji Zelinka.

71


OBITELJI KOVAČEVIĆ, GRGUREVIĆ I BORZIĆ BRANIMIR I LJERKA KOVAČEVIĆ ROĐENA KUČIĆ Obitelj Kovačević slavonskih je korijena i potječe iz sela Jazavica pokraj Novske. Ivan („Dedo“) sin Tomislava Kovačevića nakon osnovne škole završava sjemenište u Zagrebu. U dilemi između poziva svećenika i učitelja odlučuje postati učitelj. Službu obnaša u osnovnim školama zapadne Slavonije, a u mirovinu odlazi kao ravnajući učitelj (direktor). Oženio se za domaćicu Luciju rođenu Janković s kojim je imao sinove Ivana ekonomistu, Mirka defektologa i Branimira inžinjera ekonomije. Branimir Kovačević (Zagreb, 1.12.1905.–Zagreb, 10.1.1983.) po završetku gimnazijskog školovanja studira na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu na kojem diplomira 1930. i postaje inženjer ekonomije. Nakon reguliranja vojne obaveze radi u banci gdje upoznaje službenicu Ljerku Kučić (Bakar, 11. 1. 1909.–Zagreb, 29. 8. 1985.) koja nakon završene Realne trgovačke akademije u Sušaku živi u Zagrebu s ocem, majkom i braćom. Godine 1932. sklapaju brak i žive s Kučićima u Istarskoj ulici br. 19. U skladnoj zajednici dobivaju sinove Davorina 1934. i Branka 1939. godine. Nakon rođenja drugog sina Ljerka prestaje raditi u banci i posvećuje se obitelji.

IV. razred Realne trgovačke akademije na Sušaku 1927., Ljerka stoji u prvom redu druga s desna na lijevo

72

Ljerka s gimnazijskom prijateljicom, Sušak 1926.

Vjenčanje Ljerke Kučić i Branimira Davorin, Branko i Ljerka, Zagreb Kovačevića, Zagreb 1932. 1941.


U travnju 1941. Drugi svjetski rat počeo je i na jugoslavenskim prostorima. Nakon kapitulacije kraljevske vojske i raspada Kraljevine Jugoslavije 10. travnja uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Branimir je u činu intendantskog poručnika mobiliziran u Domobranstvo NDH-a i cijeli rat provodi u Zagrebu. Njegov brat Ivan, domobranski časnik nestaje u svibnju 1945. kod Bleiburga, a Branimir pukim slučajem izbjegava njegovu sudbinu. „Namjerno se najeo sirovog krumpira, dobio visoku temperaturu i simulirao tifus pa su ga ustaše u velikoj žurbi pustili da ostane kod kuće. Kada su partizani došli u Zagreb imao je vjerodostojne svjedoke koji su tvrdili da im je za vrijeme rata davao provijant pa su ga i oni ostavili na miru.“ kazivala je nona Nada. Po završetku rata nastavlja raditi u banci i s vremenom postaje visoki bankarski službenik. Ljerka pored supruga i djece brine o ocu, majci, domaćinstvu i svekru Ivanu koji je nakon smrti supruge došao živjeti kod Kovačevića. Otac Juraj umire 1947. godine. Idućih godina žive uobičajenim obiteljskim životom, a potom slijedi niz nesretnih događaja; brat Juraj (Jurica) umire 1957., četiri godine kasnije brat Zdravko, a 1963. majka Nada. Vrhunac obiteljske tragedije dogodio se u srpnju 1974. kada za vrijeme godišnjeg odmora u Njivicama iz punog zdravlja umire mlađi sin Branko čija je smrt ostavila duboki trag na cijelu obitelj, napose na suprugu Teu, majku i oca. U siječnju 1983. umire Branimir, a dvije godine kasnije u kolovozu 1985. i Ljerka.

Ljerka Kučić – Kovačević (Bakar, 1909.–Zagreb, 1985.)

Ing. oec. Branimir Kovačević (Zagreb, 1905.–Zagreb, 1983.)

73


DAVORIN I RADMILA KOVAČEVIĆ ROĐENA POLOVINA Davorin („Dado“) Kovačević se rodio 22. ožujka 1934. u Zagrebu od oca Branimira i majke Ljerke rođene Kučić. Po završetku osmogodišnje škole i gimnazije 1953. studira na zagrebačkom Medicinskom fakultetu na kojem s odlikom diplomira 1959. godine. U studentskim danima upoznaje se s Radmilom Polovinom (Nova Gradiška, 25. kolovoza 1936.) koja nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja studira na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.25 Nakon višegodišnjeg poznanstva Davorin i Radmila se vjenčaju 1959., a iduće godine Radmila diplomira na Ekonomskom fakultetu. Obitelj živi u Zagrebu. Nakon reguliranja vojne obveze u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, završenog pripravničkog staža u zagrebačkim bolnicama i položenog državnog stručnog ispita Davorin je 1962. administrativnim dekretom poslan u Udbinu gdje dvije godine radi kao liječnik opće prakse. „Satima sam gazio po dubokom snijegu da dođem do bolesnika u zabačenim udbinskim zaselcima.“ – govorio je o svojim ličkim iskustvima. Nakon odrađene opće liječničke prakse vraća se u Zagreb i dobiva mjesto specijalizanta rendgenologije (radiologije) u Općoj bolnici „Dr. Mladen Stojanović“ popularnoj „Vinogradskoj“, danas Kliničkoj bolnici „Sestara milosrdnica“. Nakon završetka studija 1960. Radmila se kao diplomirana ekonomistica zaposlila u renomiranoj zagrebačkoj elektrotehničkoj tvrtki „Rade Končar“ gdje je radila na računovodstvenim poslovima. U braku bez djece supružnici ostvaruju respektabilne stručne i znanstvene karijere. Davorin postaje specijalist rendgenolog – radiolog, potom šef Odjela za kompjuteriziranu tomografiju i ultrazvuk, doktor biomedicinskih znanosti, docent i redoviti profesor na Katedri za radiologiju Stomatološkog fakulteta u Zagrebu. U mirovinu odlazi s mjesta predstojnika Zavoda za radiologiju Kliničke bolnice „Sestara milosrdnica“ 1999. godine. Tijekom radnog vijeka u više navrata boravi u Švicarskoj gdje se stručno usavršava iz angioradiologije, a po umirovljenju u Hrvatskoj nastavlja kao vrstan stručnjak raditi na Klinici za radiologiju Univerzitetske kliničke bolnice u Zürichu. Radmila karijeru nastavlja na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu isprva u svojstvu znanstvenog asistenta. S vremenom postaje doktorica ekonomije, docentica i profesorica na Katedri za računovodstvo i financije Ekonomskog fakulteta. Po umirovljenju u Hrvatskoj Dado i Radmila s Radmilinom majkom Antonijom određeno vrijeme žive u Zürichu. Vraćaju se u Zagreb gdje aktivno provode svoje umirovljeničke dane. Posljednjih godina života Davorin je imao ozbiljnih zdravstvenih problema (operacija srca s ugradnjom umjetnog aortalnog zaliska i aortokoronarnih premosnica). Umro je u osamdesetoj godini od maligne plućne bolesti. Posljednji puta smo ga ispratili na putovanje bez povratka 4. kolovoza 2014. u krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.

74

25 Radmilin otac Vojislav Polovina (1905.–1981.) doktor prava, oženjen za Antoniju Vojnić (1912.–2006.) bio je sin doktora prava Jovana Polovine i Laure Zlate Vrabl koji je nakon završetka Prvog svjetskog rata bio veliki župan Slavonskopožeške oblasti. Interesantno je napomenuti da su Jovan Polovina i Juraj (Ermanov) Kučić zajedno studirali pravne nauke na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beču.


Jurica, Dado i Zdravko, Zagreb 1937.

U vrtu kuće u Istarskoj, Zagreb 1940.

Željezničar u Pionirskom gra- Radmila, Zagreb 1956. du, Zagreb 1949.

Jagoda, Zdravko, Jurica i Dado, Njivice srpanj 1948.

Zaručnici u Rijeci, 1958.

Na vjenčanju Dunje Kučić i Sigvalda Refsuma, Opatija, Radmila i Dado u Zagrebu sredinom sedamprosinac 1967. Davorin, Radmila, Tonči Burić i Jurica desetih Kučić

75


Zagreb, ožujak 1981.

Selce, kolovoz 1986.

76

U Namibiji 1999.

Sa kongresa jugoslavenskih radiologa, Brijuni 1984. Dado (prvi s lijeva) na večeri s kolegama dr. Lovrenčićem i dr. Pavlekovićem

Dado u Selcima, kolovoz 1998.

Budimpešta 1998.

U Poljskoj 2002.


BRANKO I TEREZIJA KOVAČEVIĆ ROĐENA ORLIĆ, SAŠA GRGUREVIĆ I BRANKA KOVAČEVIĆ, BOJAN I LADA BORZIĆ ROĐENA KOVAČEVIĆ Branko („Braco“) Kovačević se rodio 1. travnja 1939. u Zagrebu od oca Branimira i majke Ljerke rođene Kučić. Djetinjstvo provodi s majkom, ocem, bratom Davorinom, bakom Nadom i djedom Jurjem u kući u Istarskoj ulici. Nakon smrti djeda Jurja obitelji Branimira Kovačevića pridružuje se Branimirov otac udovac Ivan („Dedo“) Kovačević. Osmogodišnju školu i gimnaziju završava 1958. kada se upisuje na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem diplomira 1963. i postaje diplomirani pravnik. Tijekom studija upoznaje se sa studenticom sociologije Terezijom Orlić (Punat na otoku Krku, 31. listopada 1938.). Odsluživši jednogodišnji vojni rok u JNA i obavivši pripravnički staž zaposlio se u pravnoj referadi zagrebačke Tvornice olovaka (TOZ-u). U braku s Terezijom dobiva kćerke Branku (Zagreb, 26. kolovoza 1965.) i Ladu (Zagreb, 1. kolovoza 1971.). Obitelj živi uobičajenim građanskim životom do ljeta 1974. kada Branko za vrijeme boravka u vikendici u Njivicama naglo umire 11. srpnja ostavivši suprugu s dvoje maloljetne kćerke. Premda nastavlja s poslom socijalne radnice Terezija se nakon njegove nagle smrti nikada u potpunosti nije duševno oporavila. Slijede teški dani. Svekar i svekrva Branimir i Ljerka su penzioneri sa skromnim mirovinama, a Terezija s malom plaćom i čestim bolovanjima jedva osigurava minimalnu egzistenciju obitelji. U pomoć priskaču Davorin i Radmila koji pružaju značajnu moralnu i materijalnu pomoć pa se djeca uspijevaju redovito školovati. Branka nakon završene osmogodišnje škole i Jezične gimnazije 1984. upisuje studij veterine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Ubrzo spoznaje da nije odabrala pravi životni poziv, prekida studij i upisuje smjer predškolskog odgoja na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Isprva volontira i pomaže djeci u pripremama za školu, uključujući djecu s poteškoćama u psihičkom razvoju. Godine 2000. udaje se za kemijskog tehničara Sašu Grgurevića (Zagreb, 18. studenoga 1964.) s kojim živi u braku bez djece. Po zvanju suradnica u kulturno znanstvenim ustanovama aktualno (2015.) je zaposlena u zagrebačkom Centru za rehabilitaciju u svojstvu asistenta osobama s intelektualnim poteškoćama. Lada nakon završene osmogodišnje škole i gimnazije upisuje Pravni fakultet u Zagrebu na kojem diplomira 1996. godine. Po završetku studija od 1997. do 2001. zaposlena je kao diplomirana pravnica u Odvjetničkom uredu Dragičević. Pravosudni ispit je položila 1998., a 1999. se udala za Bojana Borzića (Zagreb, 25.veljače 1971.) zastupnika osiguravajućih društava. Od 2001. do 2014. radi u svojstvu pravne zastupnice „Sunce osiguranja d.d.“ u Zagrebu. U braku s Bojanom ima sinove Bruna (Zagreb, 26.svibnja 2000.) i Bornu (Zagreb, 19. ožujka 2004.) Lada aktualno radi u „Euroherc osiguranju d.d.“, Bojan je samostalni zastupnik, Bruno učenik prvog razreda X. zagrebačke gimnazije, a Borna polazi peti razred osnovne škole „Tituš Brezovački“.

77


Jurica (sa bijelom kapicom), Braco i Slavica s posadom koćarice, Glavotok srpanj 1952.

Vaterpolo momčad Njivica, srpanj 1956. Čuče Josip Kukolj, Nikola Kraljić i Braco Kovačević, a stoje Nikola Kremenić (sudac), Vlado Kleončić, Josip Stašić, Andrija Kleončić i Braco Bogović

U dvorištu kuće, Zagreb 1955. Sjede Branimir, Branko i Terezija KovaLjerka i Ivan („Dedo“), a Branko stoji čević s malom Brankom, Zagreb 1966.

78

Braco s Brankom i Ladom

Na vjenčanju Neve Kučić – Prpić, Zagreb listopad Branka sa psićem Ra, Za- Branka i Saša na 1971. greb, studeni 1990. kulturnom „eventu“, Zagreb 2000. Sjede Ljuba Becić, Mira Kučić i mala Branka, stoji Dunja Kučić-Refsum


U Njivicama, omiljenom ljetovalištu obitelji Kučić, Kovačević, Burić i Hadjina. S lijeva Lada, Jasmina Burić, Marko Hadjina i Koraljka Burić

Obitelji Grgurević i Borzić kod strica Davorina Kovačevića, Zagreb 1998. S lijeva Branka, Bojan, Saša i Lada

Obitelj Borzić na okupu. Lada, Bruno, Bojan i Borna

Druženje s prijateljima u Zaprešiću 2005. Branka treća, a Saša drugi s lijeva

Borna Borzić

Bruno Borzić

Sjećanja na zagrebačku obitelj Kovačević Kao predškolska djeca, Jagoda i ja smo s majkom dolazili u Zagreb posjetiti Perušiće, Kučiće i Kovačeviće, a Braco i Dado su tijekom ljetnih ferija dolazili u Njivice. Braco je bio izvrstan sportaš, nogometaš i rukometaš (igrao je u RK „Vihor“), a Dado talentirani skijaš. Budući da sam bio „klinac“ obojica su mi jako imponirali. „Barbu“ Branka pamtim kao vrlo pristupačnog, radišnog, odmjerenog i nadasve dobrog čovjeka. Njegov otac Ivan („Dedo“) je bio izrazito pobožan, pravi crkvenjak. Prije svakog ručka zahtijevao je da se obitelj prekriži i pomoli. Bio je na čelu stola, okrenuo se i poljubio veliku sliku Majke Božje koja je visila u blagovaoni na zidu iza njegovih leđa. Kada su Kovačevići uz znatna odricanja krajem šezdesetih godina sagradili vikendicu u Nji-

79


vicama „barba“ Branko je cijelog dana boravio u vrtu obavljajući niz poslova (popravljanje ograde, košenje trave, sađenje ruža itd.). Govorio je da u vrtnom radu nalazi svoj mir. Teta Ljerka se u potpunosti posvetila domaćinskim poslovima i zdušno brinula o mnogobrojnoj obitelji. U Istarskoj ulici br. 19 imali su vrt u kojem je uz puno cvijeća bio kokošinjac i kotac za svinje. Hranila je životinje (kokoši, kunići i svinja) koje su služile za dodatnu prehranu obitelji. Naime, prvih poratnih godina hrane je bilo malo (kupovalo se na bonove), a trebalo je prehraniti gladna, osobito dječja usta! Tamo sam prvi i jedini put u životu prisustvovao kolinju. Da zaradi džeparac Dado je još u gimnazijskim danima statirao u Hrvatskom narodnom kazalištu, a za vrijeme studiranja otišao raditi kao običan radnik u bavarsku tvornicu automobila kako bi zaradio i usput usavršio svoje znanje njemačkog jezika. Na mog oca Zdravka to je ostavilo veliki utisak pa mi je, premda sam imao samo 14 godina, držao stalne prodike kako se trebam ugledati na svog bratića. Pored njemačkog odlično je govorio ruski (prvih poratnih godina obavezni strani jezik) i engleski. Pričao mi je kako su švicarski liječnici bili iznenađeni njegovim poznavanjem ruskog jezika kada je na engleski preveo stručni medicinski članak ruskog autora napisan ćirilicom. Za švicarske Nijemce je čitanje ćirilice bilo jednako čitanju kineskog ili japanskog pisma! Obiteljska tragedija se dogodila kada je Braco tijekom boravka u Njivicama u svojoj 35. godini naglo preminuo od akutnog srčanog udara. Otac i majka su tada prestali dolaziti u Njivice pa su Dado i Radmila preuzeli brigu o održavanju vikendice i povremeno u njoj ljetovali. Obitelji Burić i Hadjina su također imali vikendicu pa sam povremeno sa ženom i djecom dolazio u Njivice na ljetovanje. Tada su Dado i Radmila („Mica“) bolje upoznali Nadju, Davora i Bojanu, a Dado se posebno oduševio Davorovim ribarskim umijećem. U vikendaškom naselju u Rosujama boravilo je puno Zagrepčana pa se za ljetnih ferija formiralo društvo Dadinih prijatelja (Viktor Kipčić sa ženom Sekom, Sekin brat dr. Željko Knapić sa ženom) koje se sa Burićevima i Hadjinama (Tonči, Jagoda, Branko, Jadranka) često družilo i dobro zabavljalo posebno na večerama uz roštilj i piće. Dado i Radmila su se odlično slagali jer su bili „na istoj frekvenciji“. Često su putovali u inozemstvo. Nije pretjerano reći da nisu bili samo na Antarktiku! U više navrata dolazili su u Rijeku posjetiti Slavicu, Burićeve i moju obitelj. Tada mi je Dado uz relevantne podatke koje koristim u ovoj monografiji iznesao i „pikanterije“ o obitelji Kučić, osobito djedu Jurju koje nisu za javno objavljivanje. S vremenom su izgradili lijepu kuću u Bregovljani nedaleko Zaprešića i prodali vikendicu u Njivicama pa su se naša druženja prorijedila, ali smo sve do Dadine smrti ostali u telefonskoj vezi.

80

Kao što to najčešće biva slučaj s rodbinom koja ne živi u istom gradu, nakon Bracine smrti i sahrane na Mirogoju 1974. kojoj sam u ime Riječana prisustvovao sa šogorom Tončijem Burićem i inžinjerom Marijanom Vučićem moja se veza s Bracinom obitelji prekinula. Ipak sam posredstvom Dade i Radmile saznavao najbitnije o Bracinoj obitelji – velikim odricanjima i teškom odrastanju bez oca, uspješno završenom školovanju, dobivanju zaposlenja i zasnivanju vlastitih obitelji. Danas su Branka i Lada uspješne žene u najljepšim godinama svoga života.


OBITELJ JURJA I MIRE KUČIĆ Dr. iuris Juraj Kučić (Bakar, 2. veljače 1916.–Rijeka, 24. kolovoza 1957.) Juraj Kučić je rođen 2.veljače 1916. u Bakru kao treće dijete u obitelji Jurja i Nade Kučić. Osnovno školovanje počeo je pohađati u Sušaku, a I. mušku realnu gimnaziju završio u Zagrebu. Izvrstan đak i sportaš bavio se velikim rukometom, planinarenjem i skijanjem. Rukometni tim I. muške realne gimnazije u kojem je Jurica igrao predstavljao je jugoslavensku mušku rukometnu reprezentaciju na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine! Po završetku srednje škole upisuje Pravni fakultet zagrebačkog Sveučilišta na kojem diplomira pravne nauke s obranjenom doktorskom disertacijom 28. lipnja 1940. godine. Na prvoj godini studija upoznaje se s gimnazijalkom Mirom Becić kasnije studenticom Filozofskog fakulteta, kćerkom znamenitog hrvatskog slikara Vladimira Becića. Nakon punih sedam godina poznanstva sklapaju brak 31. siječnja 1942. godine. U studenom 1942. dobivaju kćerku Dunju. U Drugom svjetskom ratu obitelj živi u Zagrebu, a 1946. odlazi na Becićevo imanje u Blažuj pokraj Sarajeva. Godine 1950. rađa se druga kćerka Neva. Pred kraj studija obolio je od tuberkuloze pluća. Nakon liječenja u sanatoriju Brestovac bolest se privremeno zaliječila da bi se u teškim poslijeratnim prilikama ponovno pojavila i razbuktala. Premda je Jurica bio među prvim bolesnicima koji je primao novi lijek streptomicin, u nadi da će liječenje pod nadzorom brata Zdravka biti učinkovitije obitelj se 1953. seli iz Blažuja najprije u Opatiju, a potom u Rijeku gdje stanuju u Križanićevoj ulici br. 3. Mira se zaposlila kao nastavnica engleskog jezika u osmogodišnjoj školi, a Jurica se zbog mizerne invalidske mirovine bavi prevođenjem romana s francuskog i engleskog na hrvatski jezik i honorarno radi u riječkom izdavačkom poduzeću „Otokar Keršovani“. Zbog skromnih materijalnih prilika obitelj pomažu brat Zdravko i porodica Vladimira Velebita.26 Unatoč liječenju modernim tuberkulostaticima (streptomicin, paraaminosalicilna kiselina – PAS i hidrazid izonikotinske kiseline – Eutizon B6) i kolapsoterapijom (umjetni pneumotoraks) kazeokavernozna tuberkuloza pluća napreduje. U proljeće 1957. javljaju se učestala manja krvarenja iz plućnih kaverni, a u kolovozu obilne hemoptoje (velika krvarenja) pa Jurica 24. kolovoza umire na Internom odjelu Opće bolnice „Braća dr. Sobol“ u Rijeci. Sahranjen je na groblju u Voloskom u grobnici, malom mauzoleju, obitelji Marochino.

26 Vladimir Velebit (Zadar, 1907.–Zagreb, 2004.), doktor prava, jugoslavenski i hrvatski političar i diplomat bio je oženjen za Mirinu sestru Veru Becić. Tijekom Narodnooslobodilačkog rata 1941.–1945. obnaša visoke vojne i političke dužnosti u NOV Jugoslavije. Poslije rata pomoćnik je ministra vanjskih poslova i vanjske trgovine FNR Jugoslavije, ambasador u Italiji i Velikoj Britaniji, sekretar Europske komisije UN-a za Europu i direktor u sekretarijatu Međunarodne organizacije rada u Ženevi. Godine 1983. objavljuje memoarsku knjigu „Sećanja“. Njegova žena Vera u 95. godini danas živi u Zagrebu, a sinovi Vladimir kardijalni kirurg i Duško arhitekt žive u Švicarskoj. Vera je uz pomoć Mire Šuvar u redakciji povjesničara Tvrtka Jakovine 2016. objavila memoare svoga muža “Moj život”. Titov diplomat, izdanak stare austrougarske generalske obitelji iznesao je niz dosada nepoznatih podataka iz političkog života bivše države pa je knjiga izazvala veliku pozornost javnosti.

81


Jurica sa šest godina

Student Pravnog fakulteta, Velikorukometna ekipa I. muške realne gimnaziZagreb 1936. je u Zagrebu, Jurica stoji prvi s desna

Jurica (prvi s desna) u šetnji Zrinjevcem, Zagreb 1934.

82

Otac i sinovi, Zagreb 1937.

Jugoslavenski paviljon na Olimpijadi u Berlinu 1936. Jurica sedmi s lijeva

Mira Becić, Zagreb 1936.


Jurica s Vladimirom Becićem mlađim, Blažuj pokraj Sarajeva, 1936.

Jurica, Zagreb 1939.

Na riječkoj rivi, lipanj 1955. Dunja, Jurica, Neva i Mira

Jurica, Jagodin krsni kum, Zagreb 1941.

83


Mira (Mirjana) Kučić-Urban rođena Becić, prof. (Solun, 24. studenoga 1916. – Zagreb, 25. veljače 2011.) Mirjana (Mira) Becić je rođena 24. studenoga 1916. u Solunu (Grčka) od oca Vladimira i majke Ljubice (Ljube) rođene Jokanović.27 Vladimir i Ljuba su se vjenčali u Beogradu i potom preselili u Bitolu (Makedonija, tada u sastavu Kraljevine Srbije) gdje Vladimir radi kao profesor umjetnosti u školi, a Ljuba kao apotekarica. U Prvom svjetskom ratu prošli su „Albansku Golgotu“ srbijanske vojske i civila 1915./1916. pa se Mira rodila u Solunu. Vladimir je dopisnik i ratni slikar francuskog časopisa „L’ Illustration“ na Solunskoj fronti 1916. godine. Po rođenju djeteta pridružuje mu se Ljuba i odlazi u Nicu (Francuska) gdje radi kao apotekarica. Do 1919. kada Vladimir priređuje drugu samostalnu izložbu u Zagrebu žive u Nici, potom u Blažuju pokraj Sarajeva, a 1924. se stalno nastanjuju u Zagrebu. U Zagrebu Mira završava gimnaziju i upisuje Filozofski fakultet na kojem studira francuski jezik i komparativnu književnost. Tijekom studija bavi se zimskim sportovima (skijanje, klizanje), pleše klasični i ritmički balet u školi „Ana Maletić“ i svira glasovir. Upoznaje se s Jurjem Kučićem studentom prava za kojeg se udaje 1942. godine. U studenom 1942. dobivaju kćerku Dunju. Nakon Drugog svjetskog rata zaposlila se u državnim školama gdje radi kao nastavnica engleskog jezika. Godine 1950. u Beogradu rađa drugu kćerku Nevu. Nakon Blažuja obitelj 1953. dolazi u Rijeku. Mira radi u osmogodišnjoj Eksperimentalnoj školi „Josip Brusić“. Zbog teške bolesti supruga i nezavidne materijalne situacije snosi glavni teret uzdržavanja obitelji. U kolovozu 1957. umire Jurica, a Mira do mirovine predaje u školama, privatno podučava engleski i francuski jezik i određeno vrijeme radi kao honorarni nastavnik engleskog jezika na Višoj pomorskoj školi. Početkom sedamdesetih godina upoznaje Stjepana Urbana doktora znanosti i profesora biologije na riječkom Medicinskom fakultetu za kojeg se u travnju 1972. udaje. Prodaje stan u Križanićevoj ulici i sa suprugom do njegove smrti 1989. živi u stanu na Kostabeli. Tijekom ratnih zbivanja u Hrvatskoj 1992. odlazi u Zagreb gdje živi kćerka Neva s obitelji. U poznim životnim godinama upoznaje umirovljenog učitelja Jurja Benića s kojim živi u zajedničkom domaćinstvu do smrti 25. veljače 2011. godine. Sahranjena je u grobnici obitelji Marochino na groblju u Voloskom pored Jurice kojeg je nadživjela pune 54 godine.

84

27 Vladimir Becić (Slavonski Brod, 1.6.1886.–Zagreb, 24.5.1954.), akademski slikar, nastavnik na Višoj školi za umjetnost i obrt (1924.–1947.), od 1934. član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) u Zagrebu. Na prijelomu 19. i 20. stoljeća njegovo slikarstvo uz Račićevo i Kraljevićevo otvorilo je novu etapu hrvatske slikarske moderne umjetnosti. Njegova žena Ljubica (1882.–1972.), najstarije dijete pravoslavnog svećenika Riste i Mare Jokanović rođene Ilić je bila prva žena u Bosni i Hercegovini koja je diplomirala prirodne znanosti (farmaciju) na Sveučilištu u Beču i do dolaska u Zagreb 1924. radila kao ljekarnica (apotekarica).


S ocem Vladimirom i majkom Ljubicom, Nica 1918.

Mira i Jurica na Trgu kralja Petra I. u Zagrebu 1939.

Mira (lijevo) sa sestrom Ve- Članica plesnog ansambla Škole za rom u šetnji Zagrebom tride- ritmiku i ples „Ana Maletić“, Zagreb setih godina 1936.

Mira, Zagreb 1941.

Vera Becić, Zagreb 1940.

Sjećanja na strica Juricu i „tetu“ Miru Sjećanja na strica Juricu opisao sam u životopisu i sjećanjima na oca Zdravka. „Tetu“ Miru sam upoznao po njezinom dolasku u Rijeku. Prvo što sam zapazio bila je njezina postojanost – nije se tužila i „kukala“ zbog stričeve bolesti. Naprotiv, s puno je pažnje i strpljenja njegovala svog teško bolesnog supruga do kraja bolesti. Nakon njegove smrti mukotrpno je radila i omogućila daljnje školovanje svojih kćeri. S roditeljima, sestrom Verom i bratom Vladimirom (Bracom) akademskim slikarom bila je u prisnim odnosima, posebno s Verom i njezinim mužem Vladimirom Velebitom, a dobro se slagala i sa svekrvom Nadom, mojim ocem i majkom.

85


Dunja sa sedam mjeseci, Zagreb 1943.

Jurica, Dunja i Mira, Zagreb srpanj 1943.

Ljuba Becić u zagrebačkom stanu početkom sedamdesetih godina

Miru koja je godinama živjela u Rijeci dobro sam zapamtio. Bila je inteligentna, psihički stabilna, fizički snažna, samozatajna i vrlo požrtvovna, na poslu cijenjena suradnica, odana supruga i dobra majka. Budući da pišem o vlastitim sjećanjima navesti ću dva događaja koja su mi ostala u pamćenju. Mira je perfektno govorila francuski i engleski jezik. Jednom prilikom me majka poslala Miri da vratim posuđene knjige. Zatekao sam je u razgovoru s Marijanom Vučićem sinom Ivice Vučića, brata none Nade. Razgovarali su na engleskom jeziku, ubacujući francuske fraze, o počecima francuskog impresionizma i prepirali se o točnom datumu kada je Claude Monet naslikao svoju čuvenu „Impresiju – izlazak sunca“ (13. studenog 1872. u Le Havru!). Ostao sam zapanjen njihovim tečnim engleskim i francuskim jezikom i znanjem o počecima novog slikarskog pravca. Nakon Zdravkovog pogreba u listopadu 1961. kojem je s Dunjom prisustvovala, Mira je prva došla u naš stan izraziti majci saučešće. Čitao sam u susjednoj sobi i kroz poluotvorena vrata slušao njihov razgovor u kuhinji. Mira je tješila Slavicu i savjetovala što će dalje činiti. Nakon otprilike sat vremena Mira je otišla, a uplakana majka mi je rekla: „Moram biti borac poput Mire. Imala je toliko problema u životu i sve je uspješno savladala“. 86

Jetrve su bile u vrlo dobrim odnosima. Kada je Mira otišla živjeti u Zagreb Slavica joj je povremeno pisala pisma praktično do smrti 2007. godine.


OBITELJI REFSUM, SAND BAKKEN I ANDERSSON SIGVALD I DUNJA REFSUM ROĐENA KUČIĆ, ØYSTEIN I MIRA ELISABETH SAND BAKKEN ROĐENA REFSUM, SIGRID LJUBA REFSUM I MAGNUS ANDERSSON, SVERRE JURAJ I TINA REFSUM ROĐENA BUSENGDAL Moja sestrična Dunja (Dora) Kučić rodila se 1. studenoga 1942. u Zagrebu od oca Jurja i majke Mire Kučić rođene Becić. Do 1946. obitelj živi u Zagrebu, potom odlazi u Blažuj pokraj Sarajeva gdje Dunja počinje osnovno školovanje koje 1953. nastavlja u Rijeci u osmogodišnjim školama „Bobijevo“ i „Centar“. Od rujna 1955. do travnja 1956. g. pohađa West Kensington Secondary Central School u Londonu. Nakon završene osnovne škole 1957. upisuje prvi razred sušačke gimnazije „Mirko Lenac“ na kojoj maturira u svibnju 1961. godine. U jeseni 1961. upisuje se na Medicinski fakultet u Rijeci na kojem diplomira opću medicinu 30. ožujka 1967. godine.28 Tijekom studija u kolovozu 1966. hospitira na Pedijatrijskoj klinici Medicinskog fakulteta u Oslu. Upoznaje se sa studentom medicine Sigvaldom Refsumom jednim od organizatora Internacionalne ljetne škole europskih studenata medicine. Poznanstvo se pretvara u ozbiljnu vezu. Sigvald diplomira opću medicinu u lipnju 1967. pa se nakon zaruka u Oslu Dunja i Sigvald vjenčaju 30. prosinca 1967. u Opatiji. Mladi bračni par odlučuje živjeti u Norveškoj. Sigvald nastavlja s obveznim pripravničkim liječničkim stažem, a Dunja nostrificira hrvatsku diplomu. Sigvald Bernhard Refsum rodio se 16. srpnja 1941. u Oslu od oca Sigvalda Bernharda Refsuma (1907.–1991.) liječnika neurologa i majke Sigrid Elisabeth rođene Dahlström apsolventice medicine (1912.–1993.).29 Osnovno desetgodišnje školovanje započeo je 1948. g. u Oslu. Obitelj (otac, majka, braća Sigurd i Helge) 1949. odlazi u Sjedinjene Američke Države. Otac radi na klinikama u Chicagu, Minneapolisu i Mill Valleyu (San Francisco) do 1952. kada se s obitelji vraća u Norvešku gdje postaje prvi profesor neurologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Bergenu. Od 1954. žive u Oslu gdje Sigvald završava osnovno školovanje, a potom pohađa petgodišnju klasičnu gimnaziju (Katedral scole) na kojoj maturira 1959. Iste se godine upisuje na studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta 28 U svojim sjećanjima na školovanje u Blažuju Dunja je zapisala: „Preselili smo se u Blažuj na imanje djeda Becića zbog očeve bolesti jer su mu liječnici preporučili boravak na čistom planinskom zraku. U Osjeku malom mjestu na obali rijeke Bosne u Sarajevskom polju počela sam pohađati prvi razred osnovne škole. Od naše kuće do škole bilo je pola sata hoda, a dio puta vodio je kroz gustu borovu šumu. Jednog zimskog dana srela sam vuka. Gledali smo se par minuta ravno u oči. Vuk ipak odluči otići u šumu, a ja potrčim do prvih susjeda. Pokazala sam im tragove u snijegu, a oni rekoše da su vučji. Saznali smo da je istog jutra zaklao i pojeo ovcu. Bio je sit pa me nije napao. U školi smo imali samo jednu učiteljicu pa je prvi razred išao zajedno sa trećim, a drugi sa četvrtim. Kada je netko napravio nepodopštinu, a nije je priznao učiteljici svi učenici u razredu su za kaznu dobili oštrim rubom drvenog ravnala pet udaraca po dlanu. Učenici većinom seljačka djeca po nacionalnosti Srbi rugali su se samnom i vrijeđali me da sam Šokica (Hrvatica). Otac se na dječja zadirkivanja nije obazirao, dapače seljanima je davao pravne savjete, a djeci pomagao ispraviti ocjene. Nije prošlo niti pola godine pa su me prestali zafrkavati, a ocu počeli iskazivati puno poštovanje. Školovanje u Rijeci bila je sasvim druga priča.“ 29 Ugledne građanske obitelji Refsum i Dahlström dale su mnoge znamenite ličnosti. Sigvaldov otac je bio svjetski poznati neurolog. Doktor znanosti, prvi je profesor neurologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Bergenu (1952.– 1954.), od 1954. do umirovljenja 1978. profesor i predstojnik Katedre za neurologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Oslu. Prvi je u svijetu 1946. g. opisao rijetku bolest – heredopathiju atacticu polyneuritiformis kasnije nazvanu po njemu – Morbus Refsum. Gostujući profesor neurologije na brojnim inozemnim sveučilištima, počasni doktor znanosti (honoris causa) sveučilišta u Uppsali, Kairu, Marseillesu i Bergenu, član Norveške akademije znanosti i umjetnosti, od 1973. do 1981. predsjednik Svjetskog neurološkog društva dobitnik je brojnih priznanja i odlikovanja. Sigridin otac Sigurd Dahlström šef neuropsihijatrije Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Oslu smatra se pionirom norveške neuropsihijatrije.

87


u Oslu. Vrstan sportaš tijekom studija bavi se veslanjem i skijanjem i aktivno sudjeluje u radu studentskih sveučilišnih organizacija. Nakon diplomiranja i ženidbe s Dunjom obavlja pripravnički staž u Općoj bolnici u Skarnesu. U listopadu 1968. rađa se prva kćerka Mira Elisabeth u Oslu. Do lipnja 1969. obitelj živi u Skarnesu, potom u Harstadu gdje Sigvald služi mornarički vojni rok, a Dunja obavlja pripravnički staž. U siječnju 1971. dobivaju drugu kćerku Sigrid Ljubu. Obitelj se u svibnju 1971. seli u Sarpsborg. Sigvald radi na kirurškom, a Dunja na internom odjelu. U studenom 1972. rađa se Sverre Juraj. U Sarpsborgu žive i rade do konca 1974. godine. Krajem godine Sigvald dobiva postao kirurga u Univerzitetskoj kliničkoj bolnici Rikshospitalet u Oslu, a u veljači 1975. se definitivno nastanjuju u Oslu. Dunja i Sigvald ostvaruju respektabilne liječničke karijere. Dunja je 1976. položila specijalistički ispit iz interne medicine, a 1984. završila drugu specijalizaciju iz opće pedijatrije. U okviru pedijatrije subspecijalizira alergologiju i imunologiju. Kao pedijatrica isprva radi na Klinici za alergologiju i imunologiju „Voksentoppen“, potom na Klinici za dječje bolesti Univerzitetske kliničke bolnice Rikshospitalet u Oslu i Dječjem odjelu Opće gradske bolnice Ullevål. Od 1. studenoga 1990. primarijus (overlege) je Dječjeg odjela Centralne opće bolnice u Drammenu (Drammen sykehus) idućih 18 godina. Do 2012. kada odlazi u mirovinu konzilijarni je pedijatar u privatnim dječjim bolnicama u Oslu. Sigvald 1976. g. specijalizira opću kirurgiju u Oslu. Dvije godine kasnije subspecijalizira dječju kirurgiju. Godine 1985. postaje primarijus (overlege) Odjela za dječju kirurgiju Univerzitetske kliničke bolnice Rikshospitalet u Oslu na čijem se čelu nalazi do mirovine 2010. godine. Tijekom radnog vijeka stručno se usavršavao na klinikama za dječju kirurgiju u Bostonu, Londonu, Kopenhagenu, Göteborgu, Helsinkiju i Varšavi. Posljednjih godina liječničke karijere postao je amanuensis (mentor i korektor) stručnih radova specijalista dječje kirurgije, a za izuzetna postignuća u struci počasni član Norveškog kirurškog društva. Mira Elisabeth je rođena 29. listopada 1968. u Oslu. U Slemdal školi u Oslu započinje devetgodišnje osnovno školovanje. Kako bi naučila hrvatski jezik 1981. pohađa osnovnu školu Kantrida u Rijeci. Nakon završetka osnovnog školovanja u Oslu upisala se na Internacionalnu gimnaziju u Oslu u kojoj se nastava održava na engleskom jeziku. Gimnazijsko školovanje završila je u svibnju 1987. s odličnim uspjehom (international baccalaureate). Kako bi odabrala životno zvanje i zanimanje prije upisa na fakultet određeno vrijeme radi u arhitektonskom uredu Dunjinog bratića Duška Velebita u Ženevi gdje se usavršava u znanju francuskog jezika. U jesen 1989. upisuje se na Arhitektonski fakultet (School of Architecture) Univerziteta u Newcastleu/upon Tyne na kojem 3. srpnja 1992. diplomira s odličnim uspjehom. Za vrijeme studija u Velikoj Britaniji upoznaje se sa studentom ekonomije Øysteinom Sand Bakkenom rođenim 1968. za kojeg se udaje 12. rujna 1997. godine. U braku dobivaju kćerku Noru (Oslo, 16. lipnja 1998.) i sina Sindrea (Oslo, 20. kolovoza 2000.) Od 1995. Mira radi kao arhitektica u Oslu, magistar je znanosti s diplomom Univerziteta u Trondheimu, a Øystein je diplomirani ekonomist u telekomunikacijskoj firmi „Telenor“. Nora pohađa gimnaziju, a Sindre osnovnu školu. Skijanje je omiljeni hobi cijele obitelji.

88

Sigrid Ljuba rodila se 2. siječnja 1970. u Harstadu, mjestu iznad sjeverne polarnice. Osnovno školovanje završila je u Slemdal školi 1984., a Ris gimnaziju 1988. u Oslu s odličnim uspjehom kao najbolja učenica generacije. Po položenoj maturi odlazi u Art Center Euro-


pe, College of Design u Švicarskoj gdje pohađa četveromjesečni pripremni tečaj, a potom studira na Kent Institute of Art nad Design Koledža Maidstone Univerziteta u Canterburyu, na kojem diplomira umjetnost i dizajn 7. srpnja 1993. s odličnim uspjehom. (first class honours). Tijekom studija u Velikoj Britaniji 1990. upoznaje Magnusa Anderssona rođenog 1966. s kojim 6. travnja 1994. u Göteborgu dobiva sina Johannesa Bernharda. Na Božić 1994. iz punog zdravlja obolijeva od malignog limfoma. Poduzima se intenzivno liječenje rendgenskim zračenjem, citostaticima i transplantacijom koštane srži. Dolazi do remisije bolesti, ali u srpnju 1995. bolest recidivira i transformira se u akutnu leukemiju. Unatoč svim poduzetim terapijskim mjerama Sigrid umire od moždanog krvarenja 5. prosinca 1995. godine. Bila je to velika obiteljska tragedija. „Sigrid je bila otvorena, vesela, znatiželjna, pametna, marljiva i savjesna osoba. Otkada je znala držati olovku stalno je crtala. Po ljeti je planinarila, a po zimi skijala. Svakodnevno je čitala i sanjala da će umjetnički ilustrirati knjige. Do prerane smrti ilustrirala je naslovne stranice za šest knjiga.“ – zapisala je u svojim sjećanjima Dunja. Magnus je završio studij fizijatrije 1993. i danas radi u privatnoj osteopatskoj ordinaciji, a Johannes Bernhard studira međunarodnu ekonomiju na Sveučilištu „Sunshine Cost“ u Brisbaneu (Australija). Sverre Juraj se rodio 4. studenoga 1972. u Sarpsborgu. Osnovnu školu Slemdal završio je u Oslu, a maturirao na Ris gimnaziji 1991. godine. Nakon položene mature od ožujka do srpnja 1993. odslužio je obvezatni vojni rok. Po završetku vojnog roka započinje studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Oslu na kojem 6. lipnja 1997. diplomira ekonomske znanosti i postaje civilni ekonomist (hrvatski rang diplomiranog ekonomista). Odličan student (head hunted) po završetku studija dobiva posao u firmi „Arkwright“. U jeseni 2001. upoznaje Trine Busengdal (rođenu 1973.) s kojom se vjenčao 2. veljače 2002. godine. U braku Trine i Sverre dobivaju sina Hermana Bernharda 4. kolovoza 2006. i blizance Thelmu Carolinu i Oscara Christiana 17. veljače 2009. godine. Kako to često biva u modernim brakovima Trine i Sverre se u kolovozu 2010. rastaju. Sverre koji me na fotografijama jako podsjeća na strica Juricu svestrani je sportaš – skijaš, veslač i jedriličar. Vrlo je društven sa širokim krugom prijatelja koje poznaje od ranog djetinjstva. Radi u privatnoj firmi, povremeno ljetuje na Lošinju gdje obožava ribolov i ronjenje. Posljednje tri godine živi s prijateljicom Mijom Strickert, rođenom 1972. dizajnericom koja aktualno studira ekonomske znanosti u Oslu. Herman je gimnazijalac, a Oscar i Thelma su vrijedni đaci koji pohađaju osnovnu školu.

89


Sigvald, Oslo 1942.

Sigrid, Sigurd, Sigvald junior i Sigvald Refsum, Sigvald, Oslo 1966. Oslo 1947.

Veslačko natjecanje (Nordisk Mesterskop), Aarun- Sigvald, Sigrid i Sigvald senior na proslavi rođendana Sigvalda starijeg, Oslo 1967. gen 1965. Član pobjedničke ekipe Sigvald prima čestitke princa Haralda, današnjeg norveškog kralja

90

Promocija u liječnicu sveukupne medicine 31. ožuj- Dunja, Rijeka, listopad Vjenčanje u Opatiji, 30. ka 1967. Dunja prima čestitke dekana Medicinskog 1967. prosinac 1967. fakulteta u Rijeci prof. dr. sc. Davora Perovića


U Dunjinom stanu na proslavi promocije, Rijeka 31. ožujka 1967. Jurica pleše s Dunjom

Dunja sa kćerkama, Sarpsborg jesen 1971.

Elisabeth, Sigrid i Sverre, prosinac Porodica na okupu, planina Geilo, 1975. Uskrs 1975.

Na slapovima rijeke Krke 1982., Dunja, Sigrid, Sverre, Elisabeth, Sigvald

Sigrid sa 18 godina, Oslo 2. siječnja 1988.

Sigvald sa Sigrid i Elisabeth, Oslo ljeto 1972. (U pozadini slika Vladimira Becića „Mira uz štafelaj“ – 1931.)

Prvi rođendan Sverrea, Sarpsborg studeni 1973.

Diploma je u rukama! Arhitektica Mira-Elisabeth, Newcastle 1992.

91


92

Čitava porodica na razglednici – čestitki za sretan Božić i Novu godinu 1992.

Što su Norvežani bez brodova?! Sigvaldova brodica (sagrađena 1964.) na imanju Aasly u Oksrødkilen zaljevu u blizini Osla

Sa ljetovanja na Lošinju, Zabodarski ljeto 1999. S lijeva Vladimir Velebit, Dunja, Johannes Bernhard i Vera Velebit

Ručak na terasi vikendice u Zabodarskom, srpanj 2007. S desna na lijevo Sigvald, Janez Stanovnik, Vladimir Becić, Dunja, Johannes, Trine Refsum i Vera Velebit (fotografirao Sverre)

Johannes Bernhard i Sigvald u blizini kuće na Rabalenu 2001.

Nacionalni sport – skijanje. S lijeva na desno Sigvald, Øystein, Nora, Sindre, Mira Elisabeth

Zasluženi odmor, Rabalen ožujak 2005. S lijeva Mira Elisabeth, Nora, Johannes, Sindre, Dunja i Øystein

Sverre, Trine i Herman, Oslo svibanj 2007.


Proslava Božića 2010. S lijeva na desno Nora, Dunja, Øystein, Mira i Sindre

U Sigvaldovoj biblioteci, Oslo 2012. S lijeva Sverre, Sindre, Mira, Øystein, Nora i Sigvald

Bakin i djedov ponos, Oslo studeni 2012. U pr- Imanje Aasly kojeg Sigvald marljivo održava vom redu s lijeva Oscar, Thelma, Herman i Sindre, a iza njih Johannes Bernhard i Nora

Odmor za dušu i tijelo. Vikendica na Rabalenu daleko od civilizacije na 1000 metara nadmorske visine

Pogled iz biblioteke u primaću sobu, Doktor Holms vei 26

Kuća u Doktor Holms vei 26, Oslo

Za razliku od Hrvata Norvežani drže do svojeg podrijetla. Fotografije i slike Sigvaldovih predaka sa grbom i obiteljskim stablom koje datira od 14. stoljeća

93


Sjećanja na Dunju i Sigvalda Refsuma Sestričnu Dunju pamtim od vremena kada je obitelj mog strica Jurice pedesetih godina prošlog stoljeća došla živjeti u Rijeku. Dvije godine starija od mene bila je lijepa djevojka (ženska fotokopija svog oca), odlična učenica i sportašica (skijašica), a na Medicinskom fakultetu među najboljim studenticama svoje generacije, omiljena zbog otvorene naravi, društvenosti i veselog karaktera. Za vrijeme studija se upoznala sa studentom medicine Sigvaldom Refsumom pa se poznanstvo pretvorilo u ozbiljnu vezu. „Južnjačkog“ temperamenta i ponašanja pomalo smo se čudili što je za svog izabranika izabrala odmjerenog i „hladnog“ Norvežanina. No ljubav ne poznaje granice pa se nakon završenog Medicinskog fakulteta udala za Sigvalda. Već na prvi pogled uvjerili smo se da se radi o inteligentnom, šarmantnom, simpatičnom, duhovitom i dobrom čovjeku. Na vjenčanju u Opatiji obavljenom po protestantskom obredu dio obitelji Kučić, Kovačević i Burić upoznao se sa Sigvaldovom obitelji, ocem Sigvaldom, majkom Sigrid i brojnom norveškom rodbinom. U početku su svatovi Norvežani i Hrvati bili pomalo „ukočeni“ ali kada se pojelo i popilo vjenčanje je završilo u pjesmi, komplimentiranju i međusobnom grljenju. Dunja je sa Sigvaldom otišla živjeti u Norvešku i daljnji naši kontakti su prekinuti, premda smo preko tete Mire i Neve znali za sve bitne događaje u njihovoj obitelji. Istinski nas je potresla prerana smrt njihove kćerke Sigrid-Ljube. Saznavali smo i za brojne selidbe, napredovanja u liječničkim karijerama, obiteljskom životu, pomalo o djeci Miri-Elisabeth, Sverreu i njihovoj djeci. Vrijeme leti, dani se nižu u mjesece, mjeseci u godine, godina godinu ispraća. Nismo se, više mojom nego njezinom krivnjom, vidjeli više od trideset godina. Jednog ljetnog dana 2014. g. zazvonio je telefon na mojoj novoj kućnoj adresi. Javila se Dunja na odličnom hrvatskom jeziku. Glas sam odmah prepoznao. Ugovorili smo sastanak u njihovom stanu na Kostabeli i napričali se za sve ove godine „prohujale s vihorom“. Budući da je saznala da pišem kroniku obitelji Kučić obećala mi je pomoć u pisanju knjige. Postoje ljudi koji se godinama nisu vidjeli, a pri ponovnom susretu osjećaju se bliskima kao da su se jučer sreli. Takav osjećaj bliskosti s Dunjom imam i danas vjerojatno s tog razloga što smo sličnog karaktera i ponašanja. „Mlade“ Norvežane fakultetski obrazovane i uspješne poslovne ljude s vlastitim obiteljima nisam upoznao. Ako su se ugledali na svoje roditelje vjerujem da su inteligentni, sposobni, čestiti i dobri ljudi. Nadam se da će jednoga dana u budućnosti naći vremena i uz pomoć norveško-englesko-hrvatskog rječnika pročitati ovu knjigu. Ne bude li tako, barem će vidjeti fotografije svojih predaka hrvatskih korijena i još živućih dalekih hrvatskih rođaka.

94


OBITELJI PRPIĆ I GRGIĆ BRANKO I NEVA PRPIĆ ROĐENA KUČIĆ, IGOR I BRANKA GRGIĆ ROĐENA PRPIĆ Neva Kučić je rođena 23. ožujka 1950. u Beogradu od oca Jurja i majke Mire rođene Becić. Rano djetinjstvo provodi s ocem, majkom i sestrom Dunjom u Blažuju pokraj Sarajeva. Osmogodišnju školu i sušačku gimnaziju „Mirko Lenac“ pohađa u Rijeci gdje maturira 1968. godine. Po završetku srednje škole upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu na kojem 1974. apsolvira književnost. Upoznaje se s Brankom Prpićem za kojeg se tijekom studija udaje 30. listopada 1971. godine. Iduće godine dobivaju kćerku Branku. Većinu radnog vijeka provela je kao stručni suradnik u Centru za kulturu Radničkog i Narodnog sveučilišta „Moša Pijade“ u Zagrebu. Naslijedivši umjetničke gene djeda Vladimira Becića od 1995. se profesionalno bavi izradom umjetničke keramike i redovito sudjeluje na nacionalnim i internacionalnim izložbama. Članica je ULUPUH-a (Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske) od 2005. godine. Njezin suprug Branko Prpić rođen je 1. siječnja 1949. u Zagrebu od oca Branka inženjera elektrotehnike i majke Drenke rođene Križanić, službenice. Osmogodišnju školu i V. gimnaziju završio je 1967. u Zagrebu. U srednjoj školi odličan rukometni golman postaje juniorski reprezentativac SFR Jugoslavije, a nakon mature igra u prvoj momčadi renomiranog zagrebačkog rukometnog kluba „Medvešćak“. Upisuje se na Ekonomski fakultet, ali zbog intenzivnog bavljenja rukometom prekida studij i nastavlja sportsku karijeru kao igrač i trener do 1982. godine. Sa svojim je timom tri puta osvojio Kup Maršala Tita – trofej ekvivalentan naslovu prvaka Prve jugoslavenske rukometne lige. Uz (polu) profesionalno bavljenje sportom radi kao knjigovođa u „Robnim terminalima Zagreb“. Godine 1989. otvara privatni knjigovodstveni ured u kojem i danas radi. Njihova kćerka Branka rodila se 29. travnja 1972. u Zagrebu. Početkom osamdesetih godina dolazi do reforme srednjeg školstva u SR Hrvatskoj pa se uvodi tzv. usmjereno obrazovanje. Nakon završene osmogodišnje škole završava Matematičko-informacijski obrazovni centar (MIOC), a potom studira na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Kao najbolji student fakulteta dobila je 1993. Nagradu Rektorskog zbora Sveučilišta u Zagrebu. Izvrsna sportašica članica je juniorske košarkaške reprezentacije bivše države s kojom sudjeluje na europskim košarkaškim prvenstvima. Nakon diplomiranja arhitekture određeno vrijeme radi u projektnim biroima (uredima) u Ženevi i Oxfordu. Dana 12. srpnja 1997. udaje se za Igora Grgića (Rijeka, 1. studenoga 1968.) kiropraktičara koji je u Oxfordu 1996. završio Palmer College of chiropractic. U braku imaju dvojicu sinova, Frana (5. kolovoza 2000.) i Luku (11. siječnja 2002.) rođenih u Oxfordu. Branka aktualno radi kao arhitektica u projektantskom uredu „Arhitektura Duplančić“, Igor ima privatnu kiropraktičku ordinaciju u Zagrebu, Fran je srednjoškolac, a Luka se nalazi pred završetkom osmogodišnje škole. Obitelji žive u Zagrebu. Uz izradu umjetničke keramike Neva svoje dane većim dijelom provodi pomažući kćerci i brinući o unucima, a Branko vodi knjigovodstveni servis. Godinama su ljetovali u Ćunskome, a sada se odmaraju u Kloštar Ivaniću u vikendici gdje Branko „caruje“ na malom imanju.

95


Neva, Zagreb 1952.

Dunja i Neva, Rijeka 1954.

Vjenčanje Neve Kučić i Branka Prpića, Zagreb 30. listopada 1971.

Maturalna zabava, Rijeka 1968.

Branko Prpić-„Prpa“ s Sportska obitelj Prpić – BranKupom Maršala Tita 25. ka, Neva i Branko na skijanju, svibnja 1978. 1984.

Nevin omiljeni posao – izrada ke- Priprema za utakmicu – Bran- Branka prima nagradu Rektorramike ka na Europskom juniorskom skog zbora Sveučilišta u Zagrebu košarkaškom prvenstvu, Italija 1993. 1988.

96

Vjenčanje Igora Grgića i Branke Prpić, Zagreb 12. srpnja 1997.

Obitelj Grgić – Luka, Branka, Igor i Fran


Luka i Fran Grgić s ulovljenim kostorogom (dužina 57 cm, težina 3,9 kg) 2007.

Nastavljači tradicije svojih primorskih predaka

Sjećanja na Nevu i Branka Prpića Nevu sam upoznao u vrijeme dok je bila predškolska djevojčica. Stariji šest godina završavao sam osmogodišnju školu. Kada je završila sušačku gimnaziju bio sam apsolvent medicine. S obzirom na razliku u godinama nismo se puno družili. Ipak smo se povremeno viđali. Ostavljala je utisak otvorene, vesele i društvene osobe. Fizičkim izgledom podsjećala je na majku Miru (crnokosa, crnooka) za razliku od plavooke i kestenjaste Dunje koja je bila ženska fotokopija oca Jurja. Njezinim odlaskom u Zagreb na studije krenuli smo svaki svojim putem. Kao i Dunja i ona je odlazila ljetovati u Zabodarski (Ćunski) pa sam jednom prilikom upoznao njezinog dečka Branka Prpića „Prpu“ za kojeg se kasnije udala i na prvi pogled ustanovio da su sličnog karaktera, sklonosti i ponašanja. Otada je prošlo puno godina. Unatoč udaljenosti sestre su ostale u bliskoj vezi čime se nisam mogao pohvaliti. U devedesetim godinama ponovno sam s Nevom uspostavio kontakte zahvaljujući ostavštini djeda Jurja Kučića (stanovi na Sušaku) kada je u ime obitelji moja žena pokrenula postupak denacionalizacije i povratka imovine. U telefonskim razgovorima saznao sam sve bitne stvari iz života obitelji Prpić. O kćerki Branki i njezinom suprugu Igoru te njihovoj djeci Luki i Franu čuo sam samo pohvale, posebno o Branki izvrsnoj sportašici, studentici i vrlo perspektivnoj arhitektici. Usput rečeno ni nakon 18 godina nije zahvaljujući našem korumpiranom pravosuđu riješeno pitanje povratka za vrijeme komunističke vladavine oduzete imovine! Fizički smo se s obitelji Prpić posljednji puta vidjeli na sprovodu bratića Davorina Kovačevića u kolovozu 2014. godine. Nadam se da se opet nećemo sresti na jednom od obiteljskih sprovoda. I Nena mi je obećala dostaviti podatke i fotografije svoje obitelji, oca i majke. Iz priloženoga se vidi da je obećanje održala. 97


OBITELJ ZDRAVKA I SLAVICE KUČIĆ Prof. prim. dr. med. Zdravko Kučić (Bakar, 11. travnja 1910. – Rijeka, 21. listopada 1961.) Zdravko Kučić je rođen 11. travnja 1910. u Bakru od oca Jurja doktora prava i majke Nade rođene Vučić učiteljice. Pučku školu pohađa u Bakru i Ogulinu, a gimnaziju realnog smjera završava 1928. u Sušaku. Tijekom gimnazijskog školovanja aktivno se bavi sportom (veslanje, nogomet).

Četverac s kormilarom VK „Jadran“ (Večerina, Fürst, Miculinić, Kučić i Pancić), Sušak 1927. Zdravko drugi s desna

Abiturijenti sušačke gimnazije na granama koprivića, Sušak 1928.

98

Škola je završila. Ispred sušačke gimnazije 1928. S lijeva na desno Pavlović, Rudan, Afrić, Barbalić, Kučić.

Maturanti Sušačke gimnazije s razrednikom velečasnim dr. Matijom Paherom. U prvom redu, prvi s lijeva, sjedi Zdravko Kučić, Sušak 1928.

U jesen 1928. upisuje se na zagrebački Medicinski fakultet gdje završava prvi rigoroz. Zbog očeve nove dužnosti obitelj se seli u Beograd pa Zdravko nastavlja studiranje na beogradskom Medicinskom fakultetu na kojem diplomira opću medicinu 26. ožujka 1934. s odličnim uspjehom.


Sa studija u Beogradu. Na lijevoj slici Zdravko je u sredini, a na desnoj drugi s lijeva.

Nakon završetka studija, reguliranja vojne obveze u Vojsci Kraljevine Jugoslavije i pripravničkog liječničkog staža kojeg je obavio u zagrebačkim bolnicama, zaposlio se kao sekundarni liječnik 25. svibnja 1935. na Internom i Zaraznom odjelu Opće javne banovinske bolnice Kralja Aleksandra I. u Sušaku pod vodstvom primarijusa dr. Silvija Novaka.

Apsolvent medicine, Beograd 1934.

Rezervni oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, Sušak 1936.

Na odsluženju đačkog vojnog roka, Hanrijevo pokraj Niša, 1934. Kaplar-đak Zdravko Kučić čuči u prvom redu desno

Tijekom gimnazijskog školovanja i studija medicine upoznaje se sa Slavicom Perušić. Poznanstvo se s vremenom pretvara u ozbiljnu vezu pa se 12. travnja 1936. žene u Beogradu gdje je Slavičin otac ing. Andrija Perušić radio u Ministarstvu šuma i rudnika. U Zagrebu polaže Državni stručni ispit 1937. g. i postaje prvi asistent primarijusa Novaka. Specijalizira internu medicinu i 19. travnja 1940. pred ispitnom komisijom Medicinskog fakulteta u Zagrebu pri Banskoj vlasti Banovine Hrvatske polaže specijalistički ispit s ocjenom odličan. Iste godine otvara privatnu liječničku ordinaciju i kao honorarni internist radi u Okružnom uredu za osiguranje radnika u Sušaku. Vjenčanje u Beogradu 12. travnja 1936.

99


Zdravko u privatnoj ordinaciji, Sušak 1940.

Slavica i Zdravko s Jagodicom, rujan 1940.

Liječnici i časne sestre milosrdnice Opće javne banovinske bolnice kralja Aleksandra I. na Sušaku 1941. Treći s lijeva stoji prim. dr. Silvije Novak, a šesti dr. Zdravko Kučić

Jagodica sa zečevima, 1942.

U rujnu 1940. Slavica i Zdravko dobivaju kćerku Jagodicu (Maju). Drugi svjetski rat zakucao je i na vrata Kraljevine Jugoslavije. Potkraj ožujka 1941. Zdravko je mobiliziran kao rezervni poručnik saniteta i upućen u vojnu jedinicu. Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala za 11 dana. Izbjegavši zarobljeništvo, sredinom svibnja 1941. Zdravko je došao u Zagreb gdje su mu živjeli roditelji. Budući da je Sušak bio okupiran i anektiran Kraljevini Italiji, vlasti novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske ponudile su mu mjesto liječnika specijaliste interniste u banjalučkoj bolnici. Ponuda je glatko odbijena pa se vraća u Sušak gdje je ponovno primljen na Interni i Zarazni odjel kod primarijusa Novaka. Kao rodoljub i antifašist u jesen 1941. uspostavlja vezu s Narodnooslobodilačkim pokretom. U privatnim stanovima Sušaka, Kostrene i Bakra liječi prve oboljele partizane, a u studenom 1941. u bolnici se pod lažnim imenima i dijagnozama liječi skupina ranjenih, oboljelih i smrznutih partizana primljenih nakon razbijanja i rasformiranja Partizanskog odreda „Božo Vidas – Vuk“ na Tuhobiću, sastavljenog od Sušačana, Kastavaca i Grobničana. Ivan Felker, jedan od prvoboraca NOP-a je zapisao: „U odjelu za tuberkulozne bolesnike prozori su bili stalno otvoreni. Došla je i talijanska komisija. Dr. Kučić nas je savjetovao kako trebamo govoriti. I mi smo rekli da smo pali u more i prehladili se“.

100

Nisu samo partizani našli utočište u bolnici, već i oni koji su zbog rase, vjere ili političkih uvjerenja bježali pred progonima u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – Židovi, Srbi i antifašisti Hrvati.


Zbog sve većih vojnih gubitaka na goransko-ličko-kordunaškom ratištu i antifašističkog djelovanja cjelokupnog bolničkog osoblja i Sušačana talijanske vlasti na čelu s riječkim prefektom Temistoklom Testom početkom srpnja 1942. ukidaju sušačku civilnu bolnicu koja postaje talijanska vojna bolnica. Bolesnici se premještaju u Riječku bolnicu, a liječnici Hrvati i hrvatsko administrativno-tehničko osoblje koje nije rođenjem iz hrvatskih krajeva pripojenih Italiji protjeruje se u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Liječnici Hrvati i ostalo hrvatsko osoblje rođeno na anektiranom području i zaposlenici Srbi premještaju se na rad u talijansku riječku bolnicu. Budući da je rođen u Bakru Zdravko počinje raditi na Internom odjelu pod vodstvom profesora dr. Jacchija. Pod udarcima Saveznika fašistička Italija kapitulira 8. rujna 1943. godine. Koristeći rasulo talijanske vojske Zdravko, koji je bio ilegalno povezan s Narodnooslobodilačkim partizanskim pokretom, već se 9. rujna nalazi u postrojbama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ-e) na Kordunu. Do 4. siječnja 1946. kada je demobiliziran iz Jugoslavenske armije (JA) u činu potpukovnika sanitetske službe obnaša niz odgovornih dužnosti u vojnom sanitetu (referent saniteta VIII. kordunaške divizije, član Sanitetskog odsjeka Glavnog štaba Hrvatske, načelnik saniteta IV. i XI. korpusa NOVJ-e i načelnik saniteta pozadine IV. Jugoslavenske armije).

Načelnik saniteta IV. Jugoslavenske armije major dr. Zdravko Kučić, Ljubljana lipanj 1945.

Oficiri Sanitetskog odjeljenja pozadine IV. Jugoslavenske armije. Treći s lijeva major dr. Zdravko Kučić, Ljubljana listopad 1945.

Hrabrost, energičnost i organizacijske sposobnosti u ratnim vremenima kod njega dolaze do punog izražaja pa je odlikovan Ordenom za hrabrost, Ordenom partizanske zvijezde II. reda i Ordenom zasluga za narod II. reda. Slavica koja je nakon bombardiranja Sušaka u rujnu 1943. pobjegla u Njivice, u travnju 1944. rađa Juricu i do kraja 1946. s Jagodicom, Juricom i Marijom Jurkovič živi u Njivicama. Nakon popravka teško oštećene kuće u Strossmayerovoj ulici vraćaju se u Sušak. Po demobilizaciji Zdravko postaje šef Internog i Zaraznog odjela Sušačke bolnice, početkom 1948. i šef Internog odjela Riječke bolnice, a 5. siječnja 1949. primarijus, šef Internog odjela i direktor Opće bolnice Rijeka. Noseći se s brojnim poteškoćama – građevinski zapuštenom

101


i oštećenom bolnicom, pomanjkanjem kvalificiranog liječničkog i sestrinskog osoblja koje je nakon pripojenja Rijeke FNR Jugoslaviji 1947. u ogromnoj većini optiralo za Italiju, nedostatkom lijekova, sanitetskog materijala i medicinske opreme u relativno kratkom vremenu uspijeva bolnicu s više od 1.000 kreveta kadrovski ekipirati i „postaviti na noge“. Njegov doprinos prepoznalo je i Ministarstvo narodnog zdravlja NR Hrvatske te je 21. ožujka 1947. imenovan za člana Naučno-medicinskog savjeta. Budući da su to poratna vremena tražila isticao se i u radu organa Narodne vlasti, društveno-političkih i sportskih organizacija. Godine 1946. bio je nositelj druge liste za Grad Sušak u izborima za zastupnike Ustavotvornog Sabora NR Hrvatske. U lipnju 1947. izabran je za odbornika Gradskoga Narodnog Odbora Sušak, a Gradsko vijeće izabralo ga je za načelnika Zdravstveno-socijalnog odsjeka. Ujedinjenjem Rijeke i Sušaka u veljači 1948. provedeni su izbori za Gradski Narodni Odbor Rijeke. Izabran je za odbornika, a Gradsko vijeće postavilo ga je za drugog potpredsjednika grada i načelnika Zdravstveno-socijalnog odsjeka. Godine 1946. izabran je za predsjednika Narodne fronte (kasnije Socijalističkog saveza radnog naroda) za Gorski kotar i Hrvatsko primorje i predsjednika Gradskog odbora Narodne fronte. Aktivan u sportskim organizacijama grada određeno je vrijeme bio predsjednik PVK-a „Primorje“ i NK-a „Kvarner“ (od 1954. NK „Rijeke“).

Uprava NK „Kvarner – Rijeka“, stadion Kantrida 1954. Dr. Zdravko Kučić drugi s lijeva

Isticao se i u strukovnim organizacijama. Jedan je od pokretača aktivnosti Riječke podružnice Zbora liječnika Hrvatske i njezin dugogodišnji tajnik, jedno vrijeme i potpredsjednik Republičkog odbora Zbora liječnika Hrvatske, a godinu dana prije smrti izabran je za člana Odbora za narodno zdravlje Izvršnog vijeća Sabora NR Hrvatske. Kao direktor Riječke bolnice, šef Internog odjela i predsjednik Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku kotara Rijeke (1954.) jedan je od utemeljitelja riječkog Medicinskog fakulteta 1955. godine.

102

U parku Opće bolnice Braće dr. Sobol, Rijeka 1959.


Rješenjem Sveučilišnog savjeta zagrebačkog Sveučilišta od 4. studenoga 1955. povjerena mu je kao asistentu profesora Silvija Novaka praktična nastava sa studentima interne medicine na novoosnovanoj Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta. Nakon uspješno obranjenog habilitacijskog rada „Kardioaortalni lues“ 12. srpnja 1958. postaje naslovni docent iz interne medicine, a 1. studenoga 1959. izvanredni profesor iz kliničke propedeutike interne medicine. Za zasluge u poslijeratnoj izgradnji zemlje odlikovan je Ordenom rada II. reda i Ordenom bratstva i jedinstva II. reda. Kao jedini sušački liječnik nosilac je Ordena Partizanske spomenice 1941. U naponu snage, na pragu profesorske karijere i životnih ostvarenja njegov snažan organizam nagrizla je teška, neizlječiva bolest. Iscrpljen bolešću umro je u zoru 21. listopada 1961. u 51-voj godini života. Pored odra u auli riječke Općinske skupštine prošle su tisuće građana odajući mu posljednju počast. Uz najviše civilne i vojne počasti svog istaknutog građanina na vječni počinak na Trsatskom groblju u plebiscitu poštovanja 25. listopada 1961. ispratilo je više od 20.000 ljudi. Jednostavnost, poštenje, skromnost, stručnost i nadasve humanost narod Rijeke, primorsko-goranskog kraja, Kvarnerskih otoka i Istre znao je cijeniti. Grad Rijeka je po projektu sušačkog arhitekta ing. Igora Emilija izgradio grobnicu čije je nadgrobno obilježje komponirano kao tableta s pincetom, a na prijedlog Kotarskog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Općinska skupština grada Rijeke odlučila je da Sušačka bolnica 1962. dobije naziv Opća bolnica „Dr. Zdravko Kučić“ kojeg je nosila sve do ujedinjenja riječkih bolnica u Bolnički centar Rijeka 1982. godine. Njegovim imenom obilježene su ulice na Gornjoj Vežici u Rijeci i Njivicama na otoku Krku. Sjećanja na oca Zdravka Dječaštvo i mladost U gimnazijskim danima bavio se sportom. Bio je sokolaš (gimnastičar) i veslač četverca i osmerca sušačkog veslačkog kluba „Jadran“. Izvrsno je plivao slobodnim stilom („crawl“) i skakao u more „na glavu“. Skakao je s trampolina i pritom izvodio specijalne skokove. Tako je jednom na kupalištu hotela „Jadran“ skačući lastavicu sa saltom naprijed zaorao morsko dno i razbio glavu. Da se ne osramoti pred kupačicama plivao je i ronio sve do obližnjeg kupališta „Sablić“ i krvave glave došao kući. Za „uspomenu“ je do kraja života imao ožiljak na lijevoj strani čeone kosti. Odlično je plesao čarlston, fokstrot i ostale tada moderne plesove. Dobro je fućkao, ali loše pjevao pa su ga zvali „kvariton“. Alkohol nije podnosio jer se brzo napio i postao agresivan pa je cijelog života bio apstinent. S prijateljima je igrao karte (briškulu, trešete, bato, šnaps i preferans) za manje novčane iznose. Propušio je u ratu i nije prestao do kraja života. S Katoličkom crkvom je već u djetinjstvu raskrstio za sva vremena. Kao dječak je bio ministrant lokalnom bakarskom svećeniku. Jednom se jako prehlađen za vrijeme mise u više navrata ušmrkao u svećeničko misno ruho. Po završetku bogosluženja pop ga je žestoko

103


ispljuskao i obavijestio roditelje o njegovom neprimjerenom ponašanju. U gimnaziji je imao razrednika velečasnog dr. Matiju Pahera (zvanog „Drmate“) visokog, snažnog i naprasitog svećenika koji se nije libio opaliti šamar neposlušnim učenicima među kojima je Zdravko prednjačio svojim pubertetskim ispadima. Bio je uvjereni ateist, ali je tijekom života poštovao svećenike i časne sestre, osobito bolničke milosrdnice i činio im brojne usluge. Nakon njegove smrti krčki biskup don Karmelo Zazinović koji je bio njegov pacijent napisao je Slavici dirljivo pismo sućuti u kojem je veličao Zdravkove moralne osobine i neumorno zalaganje za zdravlje naroda. Studij i vjenčanje Nakon završetka gimnazije u Sušaku upisao se na Medicinski fakultet u Zagrebu gdje je završio prvi rigoroz (skupinu ispita), a zatim nastavio studij na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je opću medicinu 1934. godine. Za vrijeme studija imao je brojne kolege medicinare između kojih prijatelje Božidara Đorđevića, kasnije načelnika Klinike za unutrašnje bolesti B, akademika Srpske akademije znanosti i umetnosti i Ljubomira Jovanovića, nakon rata pukovnika JNA, redovitog profesora i načelnika Klinike za unutrašnje bolesti Vojno medicinske akademije u Beogradu. Kao vodnik-stažist služio sam 1970. vojni rok na Odelenju za urgentnu internu medicinu i toksikologiju Klinike za unutrašnje bolesti Vojno-medicinske akademije čiji je načelnik bio pukovnik Jovanović. Pri kraju vojnog roka za zalaganje u službi dobio sam Specijalnu pohvalu načelnika VMA generala Đorđa Dragića. Pukovnik Jovanović me nakon toga pozvao u svoj radni kabinet, čestitao na pohvali i rekao: „Budeš li samo pola čoveka i lekara kakav ti je bio otac, bićeš pravi čovek i lekar“. Jugoslavensku kraljevsku vojsku Zdravko je služio 1934. godine kao kaplar-đak u mjestu Hanrijevo na jugu Srbije. Zbog uspješnog cijepljenja vojnika na bugarsko-jugoslavenskoj granici odlikovan je Medaljom za revnosnu službu. Slavica s kojom je bio zaručen došla je u posjet praćena ocem Andrijom i majkom Reginom. Bili su šokirani izgledom mjesta, okolice, kasarne i hotela u kojem su prenoćili. Dok su željeznicom odlazili u pravcu Niša i Beograda Zdravko je paralelno sa željezničkom prugom vozio motocikl i neumorno mahao rukom desetak kilometara. Regina je u stilu svog strogog odgoja komentirala njegovo ponašanje i rekla Slavici: „Zar će ti ovakav luđak biti muž?!“ Vjenčali su se u Beogradu 12. travnja 1936. u katoličkoj Crkvi Krista Kralja u Krunskoj ulici. Vjenčanje je obavio velečasni Augustin Juretić, Primorac i dobar prijatelj Andrije. Neposredno pred svečani čin Zdravko je otišao u smočnicu i zagazio u lonac pun masti. Padali su svi sveci s neba i zemlje, a brat Jurica koji se počeo smijati skoro je dobio šakom u glavu. Psujući kao kočijaši nekako su uspjeli očistiti cipelu i nogavicu hlača vjenčanog odijela i trčeći stigli na vjenčanje. 104

Student medicine, Osijek 1929.


Drugi svjetski rat Mobiliziran u činu sanitetskog poručnika, kapitulaciju Vojske Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. dočekao je u južnoj Srbiji. Kako bi izbjegao zarobljeništvo svukao je vojnu uniformu i s lokalnim stanovništvom zamijenio je za civilnu odjeću i obuću. Izbjegavajući puteve i mjesta u kojima je bila stacionirana njemačka vojska uspio je sredinom svibnja doći do Zagreba gdje su mu živjeli roditelji koji su mislili da je mrtav ili zarobljen. Kada je gladan, prljav i ušljiv u seljačkim dronjcima pokucao na vrata Istarske 19, otac i majka nisu mogli suspregnuti suze radosnice. Nakon što su ga nahranili, obukli i „dezinficirali“ uputio se u Ministarstvo zdravstva NDH-a gdje je Andrija Perušić imao poznanike. Budući da je Sušak anektiran Italiji ponuđeno mu je mjesto specijaliste interniste u Banjalučkoj bolnici (Banja Luka je trebala postati glavni grad NDH-a). Ponudu je odbio i sa Slavicom i Jagodom vratio se u okupirani Sušak gdje je ponovno počeo raditi na Internom odjelu Sušačke bolnice. Već u ljeto 1941. povezao se Narodnooslobodilačkim pokretom. U studenom 1941. godine nakon razbijanja partizanskog logora na Tuhobiću u bolnici su liječeni bolesni i smrznuti partizani. Zahvaljujući snažnom antifašističkom raspoloženju, jedinstvu bolničkog osoblja, organiziranoj konspiraciji i sušačkim antifašistima, „pred nosom“ talijanskih karabinjera i obavještajne službe (OVRA) partizani su izliječeni napustili bolnicu i sklonili se na sigurna mjesta. Zbog subverzivnog djelovanja bolničkog osoblja i vojnih gubitaka talijanske vojske na goranskom, ličkom i kordunaškom ratištu civilna sušačka bolnica je u srpnju 1942. rasformirana i pretvorena u talijansku vojnu bolnicu. Zdravko je premješten u Riječku bolnicu gdje je sve do kapitulacije Italije nastavio surađivati s malobrojnim riječkim antifašistima. Premda su talijanski liječnici sumnjali da surađuje s partizanima (zvali su ga ribello – pobunjenik) fašistička tajna policija nije ga otkrila dobrim dijelom zahvaljujući i herojskom držanju uhapšenih antifašista koji podvrgnuti torturi nisu izdali svoga liječnika. Ilegalni rad je uzrokovao strahovitu napetost i strah da ne bude otkriven, uhapšen i likvidiran. Pamtim da mi je pred smrt u listopadu 1961. g. u somnolentno-soporoznom stanju halucinirajući govorio kako hitno moram otići iz riječke bolnice prije nastupa policijskog sata. Mislio je da se nalazimo u 1942. i 1943. godini! Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. izbio je narodni ustanak u Istri, Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Dalmaciji. Treća brigada XIII. Primorsko-goranske divizije ušla je u Sušak i Zdravko je otišao u partizane. Po njegovoj vojnoj knjižici koju imam sačuvanu do danas već je 9. rujna bio na oslobođenom području Korduna. Sloboda je kratko trajala jer je uslijedila njemačka ofenziva. Nijemci su već 14. rujna bombardirali i zauzeli grad. Trudna Slavica s Jagodicom i Marijom Jurkovič bježi iz Sušaka i nalazi utočište u Njivicama, a otac nastavlja ratovanje u partizanima. Tijekom jeseni 1943. i zime 1943./1944. Zdravko je liječnik u partizanskim bolnicama u Petrovoj gori. Bio je upravitelj bolnice za tifusare i rekonvalescente u Kupinjaku i Kestenovoj Gori. Kazivao je kako su s bolesnicima i ranjenicima bili sakriveni u zemunicama ispod zemlje dok su Nijemci i ustaše s dresiranim psima pretraživali teren. U potpunom mraku pod

105


zemljom, u grobnoj tišini slušali su razgovore Nijemaca i ustaša. Povremeno su čuli rafalnu paljbu i krikove pronađenih ranjenika koji su ubijani na licu mjesta. Nakon očeve smrti dobili smo brojne telegrame i pismene izraze sućuti. Evo što je napisao njegov ratni drug, crikvenički apotekar Hinko Montiljo: „U junu mjesecu 1944. g. obolio je od pjegavog tifusa i ležao u malom selu Klašnicama gdje je bio stacioniran štab XI. Korpusa. Pokojnik je neposredno iza preboljelog pjegavca s nama iz Like pješačio preko Plitvičkih jezera, Rakovice, Plaškog, Velike i Male Kapele, Jasenka, Mrkoplja i Brod Moravica do sela Kute gdje se stacionirao štab XI. Korpusa. To pješačenje je izvršeno u tri noći i četiri dana na udaljenosti od 256 kilometara. Niti metra nije pojašio na konju, a imao je težak ranac na leđima i svi smo se bojali da neće moći izdržati taj napor.“ Od 7. ožujka 1945. do demobilizacije 4. siječnja 1946. bio je načelnik Sanitetskog odjeljenja Pozadine IV. Jugoslavenske armije. Završetak rata dočekao je u Planini kod Rakeka u Sloveniji gdje se nalazila Komanda pozadine. Da može obnašati dužnost dodijeljen mu je džip sa šoferom zarobljenim Nijemcem Ernestom automehaničarom iz Münchena. Otac je dobro govorio njemački pa nije bilo problema sa sporazumijevanjem. Gotovo da su postali prijatelji. Nakon povratka iz zarobljeništva Ernest je napisao dirljivo pismo u kojem zahvaljuje ocu na vrlo dobrom postupanju.

Dio Sanitetskog odjeljenja pozadine IV. JA, Planina kod Rakeka svibanj 1945. Zdravko u prvom redu, prvi s lijeva

U stanu Perušićevih, Zagreb sredina 1945. S lijeva na desno sjede Ernest, Regina Perušić, Dunja i Mira Kučić i Zdravko. Stoje: Andrija i Božica Perušić i Juraj Kučić

Rat je ostavio duboke ožiljke. „Vratio se drugi čovjek“ govorila je Slavica. Rijetko se smijao, dugo šutio, trzao se na svaki šum i naglo eksplodirao. I dvije godine nakon demobilizacije spavao je s revolverom ispod jastuka! Od rezolucije Informbiroa do završetka Tršćanske krize

106

Na prijedlog komesara partijske organizacije pri štabu XI. korpusa NOVJ-e Šime Balena 1944. primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Početkom siječnja 1946. demobiliziran je iz Jugoslavenske armije i istodobno isključen iz KPJ-u. U obrazloženju kazne komesar partijske organizacije pri štabu IV. Jugoslavenske armije pukovnik Boško Šiljegović navodi „nedovoljnu budnost protiv protunarodnih elemenata u liječničkim krugovima saniteta armije“. Stvarni razlog isključenja je bila čvrsta Zdravkova odluka da ne ostane


u vojsci i odbijanje daljnjeg vojno-sanitetskog školovanja u SSSR-u. Komunističkoj vlasti su bili potrebni visokoobrazovani i moralno besprijekorni ljudi pa je 1947. ponovo primljen u Partiju. Da ironija bude potpuna postao je predsjednik Jugoslavensko-sovjetskog društva prijateljstva u Sušaku. Prije Druge rezolucije Informbiroa u lipnju 1948. iznenadno ga je posjetio njegov poznanik šef riječke UDBE (Unutrašnja državna bezbjednost – komunistička tajna policija) i nakon kurtoaznog razgovora upitao: „Što misliš druže Zdravko, dođe li do loma između Staljina i Tita za koga bi se opredijelio?“ Bez da je znao što će se dogoditi otac se nedvosmisleno izjasnio za Komunističku partiju Jugoslavije i maršala Tita. Udbaš ga je značajno pogledao i otišao bez riječi. U srpnju 1949. su preko noći pohapšeni svi sušački i riječki informbirovci i preko bakarske luke brodom prevezeni na Goli otok gdje je formiran zloglasni koncentracijski logor za jugoslavenske staljiniste. Budući da je bio jedan od rijetkih liječnika specijalista komunista, dobro provjeren od UDBE, godinama je konzilijarno pregledavao golootočke logoraše („mermeraše“). Udbaši su ga preko vikenda pokupili i prebacili na otok. Kući se vratio „zelen“. Šutio je kao zaliven, a na njemu se vidjelo da teško proživljava logorašku dramu. Za logoraše, među kojima je bilo i narodnih heroja, činio je sve što je bilo u njegovoj moći, a najteže bolesni ili povrijeđeni kažnjenici liječeni su i u Riječkoj bolnici.30 Sjećam se da je od zatvorenika na poklon dobio šahovsku ploču s figurama od kruha.

Liječnici Opće bolnice Rijeka, studeni 1951. Prim. dr. Zdravko Kučić sjedi četvrti s lijeva. 30 Izjava Emila Karadžije – Domaćeg, nositelja Ordena Partizanske spomenice 1941., zastupnika Ustavotvornog Sabora NR Hrvatske i golootočkog logoraša dana autoru tijekom liječenja na Kardiološkom odjelu Interne klinike sušačke bolnice krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

107


Zbog neriješenog statusa Slobodnog Teritorija Trsta (STT) 1953. godine došlo je do „Tršćanske krize“. Italija je tražila grad Trst, Zonu A i veći dio Zone B što je FNR Jugoslavija energično odbacila. Činilo se da je novi rat neizbježan. Danima i noćima su Rijekom prolazile kolone vojnika, džipova, tenkova i teške artiljerije, a nebo parali avioni Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva. Nikada neću zaboraviti topot konjice u noćnim satima po asfaltu Strossmayerove ulice. Cijela jugoslavenska armija išla je preko Rijeke cestom na Trst. Jednog sunčanog jutra (mislim da je bila nedjelja) otac, majka, Jagoda i ja gledali smo s prozora na ulicu. Očekivali smo mimohod Trsatske glazbe koja je spuštajući se s Trsata prema Titovom trgu i centru grada prolazila Križanićevom ulicom svirajući budnice i borbene pjesme. No umjesto glazbe pred vratima naše kuće zaustavio se džip s dva oficira i šoferom. Za par minuta čulo se zvonce na vratima. S pozdravom „Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“ jedan oficir je rekao: „Druže Zdravko, idemo!“ Gledali smo kako „stari“ obučen u bijelu košulju s kratkim rukavima sjeda u džip i odlazi. Vratio se kući nakon par mjeseci. Početkom listopada 1953. izbile su spontane i dijelom organizirane velike demonstracije u Rijeci. Tisuće ljudi izašle su na ulice i trgove noseći jugoslavenske i komunističke zastave sa zvijezdom petokrakom, srpom i čekićem. Pjevali su borbene pjesme i nosili transparente na kojima je pisalo: „Život damo, Trst ne damo.“, „Zona A, Zona B bit će naše obadve.“, „Fašisti su digli njuške, druže Tito daj nam puške.“, „Dole Pella, dole Rim, dole papa k…. sin“. Trebalo se pokazati odlučnost da pod cijenu ratnog sukoba s Italijom Jugoslavija neće dati niti pedalj svoje zemlje. Premda su ponovno snažno zapuhali vjetrovi rata sukob između Italije i Jugoslavije je izbjegnut diplomatskim putem pa je Tršćanska kriza riješena Londonskim sporazumom u listopadu 1954. godine. Slobodni Teritorij Trsta (STT) de facto je ukinut, Trst i Zona A pripali su Italiji, a zona B Jugoslaviji. Obiteljski život Oca Jurja („senatora“) je poštovao premda zbog sličnih, eksplozivnih karaktera nisu bili u naročitim odnosima. Kao što to većinom biva u životu sinovi više vole majke. Sa sestrom Ljerkom i njezinim mužem Branimirom vrlo se dobro slagao, no najviše je volio svog mlađeg brata Juricu. Barba Jure je fizički bio najljepši Kučić. Visok gotovo dva metra, lijepo građen, crne kose i plavih očiju, obrazovan i inteligentan bio je pravnik pred kojim je stajala blistava budućnost, ali mu je bolest (plućna tuberkuloza) uništila karijeru i život. Strica Juricu sam upoznao kada se s obitelji doselio iz Blažuja u Rijeku. Osnovni razlog preseljenja je bila njegova bolest. Stanovali su u neposrednoj blizini naše kuće na II. katu Križanićeve ulice 3. Bio je u invalidskoj mirovini pa je dobar dio vremena provodio mirujući u krevetu čitajući beletristiku i novine. Zbog otvorene plućne tuberkuloze prozori u njegovoj sobi su bez obzira na vremenske prilike bili stalno otvoreni!

108

Mira je radila u školi kao nastavnica engleskog jezika, a barba Jure prevodio beletristiku (romane) s francuskog i engleskog jezika na hrvatski i popunjavao skromni kućni budžet. Povremeno sam potajno, da stric ne sazna, donosio novac kojeg je davao otac, a „teta“ Mira sa zahvalnošću primala. Obitelj je pomagala i porodica Vladimira Velebita koji je bio oženjen za Mirinu sestru Veru.


Kada se bolje osjećao Jurica je dolazio u naš stan. Sjećam ga se kako nervozno hoda po kuhinji udarajući glavom u viseću stropnu svjetiljku i diskutira sa Zdravkom najčešće o političkim pitanjima. Nisu se slagali, a obojica po naravi sangvinici znali su se žestoko posvađati pa su p…. materine letjele na sve strane! Unatoč tome što je bio jedan od prvih koji su primali novi tuberkulostatik (streptomicin) kazeokavernozna tuberkuloza pluća je nezaustavljivo napredovala s rijetkim remisijama. Umro je zbog plućnog krvarenja na Internom odjelu riječke bolnice. Nerado se sjećam tog dana. Bila je nedjelja i Zdravko se nalazio u Njivicama. U kuću Frankijevih gdje smo ljetovali dotrčao je poštar Božo Simonetti (u to je vrijeme jedino njivička pošta imala telefon) i obavijestio Zdravka da mu je umro brat. Imao sam trinaest godina i prvi puta u životu vidio da otac plače. Gledao je kroz prozor prema Rijeci, a suze su mu bezglasno klizile niz obraze. Istog je dana u popodnevnim satima iz Rijeke dojurio borbeni čamac Jugoslavenske ratne mornarice „MAS“ poslan po Zdravka. Za mještane malog sela bila je to prava senzacija – prvi puta je na njivičku rivicu pristao ratni brod. Otac se ukrcao, kratko mahnuo rukom, motori su zaurlali i brod je podižući bijele kreste valova munjevito zaplovio prema Rijeci. Barba Jure je umro u 41. godini života. Duboko u duši njegovu smrt Zdravko nikada nije prebolio. Do početka šezdesetih godina bolnički su liječnici radili dvokratno, ujutro i poslijepodne šest dana u tjednu. Zdravko je ujutro otišao u bolnicu, vratio se kući oko podna, brzo poručao i obavio privatne preglede. U bolnici je ponovno radio do 17,30 do 20 sati. Budući da su u to vrijeme samo rijetki imali automobil, pješke je dolazio kući kasno navečer. Slobodni dan, i to ne uvijek, koristio je samo nedjeljom. Nedjeljom ujutro cijela se obitelj prošetala gradom do Korza i luke. Voljeli smo gledati dolaske i odlaske brodova u putničkoj luci. Po povratku kući svratili bi do slastičarnice hotela „Kontinental“ gdje smo pojeli kolače, po ljeti i sladoled „Amerikan“. Obiteljski nedjeljni ručak je za mene predstavljao pravo mučenje. Otac je obožavao njoke s goveđim gulašem, a ja sam njoke mrzio. Strpao bi dva-tri njoka u usta i nesažvakane ih „cuclao“. Zdravko je vidio što se dešava, presjekao me pogledom, a kada upozorenje nije pomoglo opalio mi je „ćepu“ (pljusku) pa sam knedle brzo progutao.! Navečer smo odlazili u kino „Partizan“, „Beograd“, „Jadran“ ili „Neboder“. Gledali smo sve filmske žanrove. Otac je preferirao američke „vestern“ filmove s John Wayneom i Gary Cooperom u glavnim ulogama. Nakon kina otišli bi na ljetnu terasu pod kestenima nasuprot hotela „Kontinental“ gdje se posluživao grill pa smo „maznuli“ čevapčiće, ražnjiće ili pljeskavicu. Božić nismo vjerski slavili (u bivšoj državi radni dan), ali smo kupili bor kojeg bi okitili lijepim šarenim kuglicama. Novu godinu najčešće bi dočekali u kinu. Svečano smo se obukli i odgledali zaredom dva premijerna filma. Minutu prije ponoći svjetla su se ugasila, a točno u ponoć ponovo upalila. U zrak su poletjeli brojni baloni i započelo čestitanje. Rjeđe su otac i majka s prijateljima dočekali Novu godinu u kavani hotela „Neboder“ ili kristalnoj dvorani opatijskog „Kvarnera“. Jagoda i ja smo bili kod kuće s Marijom Jurkovič-Milinković, igrali

109


karte ili slušali radio. Kazalište je Zdravku bilo dosadno. Znalo se desiti da na stražnjem sjedalu lože zaspi i zahrče. Klasična muzika ga nije interesirala pa nije odlazio na koncerte na koje je Slavica išla sa svojim prijateljicama Marijom Perović, Kiticom Vukas i Pavicom Kaftanić. Jagoda i ja smo bili uglavnom poslušna djeca. Povremeno bi se „počupali“, pa je majka brzom intervencijom spriječila daljnju tuču. U školi sam u svim predmetima bio odličan, Jagodi je šepala matematika, borila se za trojku, a često dobivala jedinice. Nakon svake matematičke zadaće Zdravko i Slavica su čekali na prozoru i gledali u pravcu hotela „Neboder“ na ulicu kojom se iz gimnazije vraćala kući. Pravo oduševljenje je nastalo kada bi „Aja“ dignula dva ili tri prsta u zrak – znak za ocjenu koju je dobila na pismenom zadatku. Spuštena glava značila je „kolac“ (jedinicu). Otac koji nije bio dobar matematičar tada ju je tješio govoreći da u gimnaziji nije bio Einstein. Moje svjedodžbe s peticama iz svih predmeta nije komentirao – samo je čitajući ocjene ponavljao: „-čan, -čan, -čan…“, ali se, kako sam saznao kasnije, u bolnici hvalio da sam odličan učenik i najbolji đak u razredu. Dolazak parobrodom „Rovinj“ u Njivice 1956. Zdravko (drugi s lijeva) u društvu s Njivičanom Ivom Simonettijem

Na godišnje odmore nije odlazio. Majka, Jagoda i ja smo preko ljetnih praznika odlazili u Njivice gdje smo boravili u kući Ivana i Marije Franki u kojoj sam se rodio. Zdravko je dolazio subotom poslijepodne parobrodom iz Rijeke, a ja sam nestrpljivo čekao njegov dolazak najmanje iz dva razloga. Prvi je bila njegova velika smeđa kožnata torba u kojoj je bila hrana (okus „Gavrilovićeve“ salame i danas osjećam u nepcu), a drugi nedjeljni ribolov. Prije njegovog dolaska uhvatio sam ješku (sardelice, girice, puževe, račiće) i provjerio ribarski alat (povraze). Nedjeljom u praskozorje odlazili smo u ribolov.

110

Imali smo barku – pasaru (SK 48) vezanu za bovu dvadesetak metara udaljenu od obale. Skočio bi u more, doplivao do barke, odvezao je i doveslao do rive na kojoj me čekao otac. Lovili smo povrazima („kanjevačama“) od rta Tenke punte u uvali Sepen blizu Omišlja do rta Ćuf u uvali Kijac blizu Malinske na točno određenim mjestima gdje se nalazilo najviše ribe („poštama“). Otac je bio odličan ribolovac – imao je pravi „mot“ za hvatanje ribe kojeg smo naslijedili moj sin Davor i „moja malenkost“. Kući smo se vraćali oko 11 sati s „kašetom“ punom ribe (arbuni, kanjci, fratri, škarpine, oslići, pišmolji itd.). Nerijetko bi toliko ulovili da smo dio ulova podijelili Njivičanima koji su bili zadivljeni „doktorovim majstorstvom“. Dok sam bio manji veslao je „stari“, kasnije sam se sve do njegove smrti naveslao kao galijot. Majka je napravila slastan riblji ručak, često „brodet“, a predvečer smo prošetali selom gdje se Zdravko pozdravljao s Njivičanima i potom parobrodom „karbunjerom“ otplovio za Rijeku.


S kolegama liječnicima i posadom broda na koćarenju po Kvarneru, srpanj 1952. Zdravko je na vrhu, a s njegove lijeve strane Slavica i Jagoda koja drži rep mačke. (Snimila Zlata Mizner)

Posao i društveni život Otac je bio pravi narodni liječnik. Dok je privatno radio naplaćivao je minimalno,često besplatno liječio, nerijetko i davao novac siromašnim bolesnicima. Bio je odličan stručnjak pa su ga svi tražili. „Gren Zdravku, Kučića išćen“ govorili su mnogi, znajući da će im pomoći ako ničim drugim, a ono toplom ljudskom riječi. U poslu nije znao za radno vrijeme, prvi je dolazio u bolnicu, posljednji se vraćao kući. Od svojih podređenih liječnika i medicinskih sestara tražio je maksimalno zalaganje u liječenju bolesnika. Kao šef Internog odjela i direktor Opće bolnice „Braće dr. Sobol“ bio je diktator, oštar, beskompromisan, ali pravedan, dosljedan, nepotkupljiv i dobronamjeran. Postupajući na taj način stekao je veliki broj prijatelja i nemali broj neprijatelja u liječničkim krugovima. Nije volio parade i svečana primanja na koja je bio pozivan. Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josip Broz Tito je često boravio na Brijunima i Opatiji. Tako je jednom prigodom Tito sa svojom svitom u opatijskom hotelu „Kvarner“ organizirao svečani prijem za riječku društveno-političku „kremu“. Zdravko je sa Slavicom teškom mukom otišao na prijem. Međutim doživjeli su ugodno iznenađenje. Oca su okružili generali Jugoslavenske narodne armije na čelu s načelnikom generalštaba Milošem Šumonjom njegovim ratnim drugom iz VIII. kordunaške divizije, a s majkom je vrlo srdačno razgovarao dr. Vladimir Bakarić tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, školski kolega iz Ogulinske gimnazije. „Riječka elita je pucala od zlobe.“ – govorila je Slavica. 111


Sportska aktivnost Nakon Drugog svjetskog rata, pored angažmana u društveno-političkim organizacijama, bio je predsjednik Plivačko-vaterpolskog kluba „Primorje“ (prijeratne „Viktorije“) i Nogometnog kluba „Kvarner“ (današnje „Rijeke“). Otac i ja smo često odlazili na nogometne utakmice i plivačka natjecanja. U trajnom sjećanju ostale su mi tri nogometne utakmice: - U finalu prve „Kvarnerske rivijere“ (omladinskog nogometnog internacionalnog natjecanja) 1953. ekipa splitskog „Hajduka“ pobijedila je bečku „Vienu“ s 2:1. Kao predsjednik kluba otac je predao prijelazni pokal kapetanu „Hajduka“ kasnijem jugoslavenskom reprezentativcu Joli Vidoševiću. Uz gromoglasni pljesak navijača Vidošević je visoko podignuo pehar u zrak. Par dana kasnije u kinu „Partizan“ (danas „Teatro Fenice“) gledali smo „Filmske novosti“ (televizija u to vrijeme nije emitirala program) u kojima se otac i Vidošević grle i ljube. - Na stadionu zagrebačkog „Dinama“ u Maksimiru nogometna reprezentacija Jugoslavije u prvom poslijeratnom susretu 1957. pobijedila je reprezentaciju Italije sa 6:1, što je izazvalo delirij oduševljenja naših navijača. Nakon utakmice duž autoceste Zagreb-Rijeka bio je nepregledan špalir navijača koji su s uzdignutim rukama pokazivali Talijanima šest prstiju, a na autocesti je ogromnim bijelim slovima pisalo 6:1 – Arrivederci! - Nogometni klub „Rijeka“ je pobjedom nad NK „Napretkom“ iz Kruševca s omjerom 6:2 po prvi puta 1957. g. ušao u I. jugoslavensku nogometnu ligu. Po završetku utakmice publika je prodrla na teren, igrače podigla na ramena i oduševljeno ih bacala u zrak (Osojnak, Radaković, Medle, Naumović, Dunaj, Gereš i ostali). Istaknuti sportaši su bili očevi prijatelji, najpoznatiji među njima proslavljeni vaterpolisti PVK „Primorja“ – Zdravko Ćiro Kovačić, vratar i Ivica Jobo Curtini, „sidraš“ jugoslavenske vaterpolo reprezentacije. Putovanja U inozemstvo smo rijetko putovali. Do sredine pedesetih godina Jugoslavija je bila hermetički zatvorena zemlja. Prvi put sam bio u inozemstvu 1956. sa kolektivom riječke bolnice u Veneciji. Otac je bio vođa puta (odlično je govorio talijanski), putovali smo autobusom, a granicu na Kozini prešli s kolektivnim pasošem (lista na kojoj su bile fotografije i popis putnika). Kada smo došli u Trst bili smo fascinirani semaforima koje sam, a vjerujem i mnogi drugi, prvi puta u životu vidio. Autostrada do Venecije činila se čudesno lijepa. U Veneciji mnoštvo dobro obučenih ljudi po ulicama i kavanama, obilje svega u robnim kućama gdje sam se prvi put vozio pokretnim stepenicama, po noći blještavilo neonskih reklama u svim bojama i slična „čudesa“.

112

Zdravko i Slavica su prije rata 1938. posjetili Veneciju pa nisu u tolikoj mjeri bili impresionirani, ali za Jagodu, mene i veći dio bolničkog osoblja koje je prvi puta bilo u inozemstvu, Venecija sa Crkvom sv. Marka, Markovim trgom i mnoštvom golubova, duždevom palačom, mostovima, gondolama i feribotima kojima smo se vozili po kanalima ostavila je fascinantan dojam – kao da se nalazimo na nekoj drugoj planeti. Posjetili smo i Padovu i razgledali Medicinski fakultet, pored Bolonjskog najstariji u Europi.


Putovanje u Italiji je trajalo desetak dana. Otišli smo iz Trsta okupanog morem svjetlosti i prešavši granicu doslovno uletjeli u jugoslavenski mrak – slabo osvijetljenu cestu punu rupa od Kozine do Rijeke. Otac je dobro zapamtio svoje putovanje u Mađarsku krajem rujna 1956. g. kada su riječki liječnici posjetili kolege u Budimpešti. Posjet je trajao desetak dana i prošao u razgledavanju medicinskih ustanova i fakulteta. Politička situacija u Mađarskoj je već tada bila nestabilna. U listopadu su krajem mjeseca izbile velike demonstracije protiv komunističkog režima koje su se pretvorile u revoluciju. Nakon prvih demonstracija Mađari su zatvorili granicu s Jugoslavijom pa su riječki liječnici bili pravi sretnici što su bez problema napustili zemlju. Početkom studenoga sovjetski tenkovi su ušli u Budimpeštu i u krvi ugušili mađarsku kontrarevoluciju. Mjesecima su opatijski hoteli bili puni Mađara koji su preko Jugoslavije emigrirali u zemlje Zapadne Europe.

U Budimpešti s kolegama liječnicima, rujan 1956. Zdravko stoji u prvom redu drugi s desna

Sa riječkim liječnicima otac je 1958. g. posjetio Poljsku. (Krakov, Bidgošć, Vroclav, Poznanj, Varšava). Poljaci su oduševljeno dočekali „braću Jugoslavene“ i carski ih ugostili. Iznenadio se koliko su liječnici komunisti Poljaci duboko religiozni i ponosni na svoju kulturu. Najviše ga se dojmila Amerika. Kao brodski liječnik je putovao Jugolinijinim putničko-teretnim brodom „Zvir“ 1959. g. u Sjedinjene Američke Države. S posadom broda „Zvir“ na Atlantiku, rujan 1959. Zdravko stoji prvi s desna

113


Putovanje preko Atlantika trajalo je dva mjeseca. U New Yorku i New Jerseyu dočekala ga je brojna primorsko-bodulska iseljenička kolonija. Vodili su ga u restorane, na mjuzikle, partije itd. Putovao je podzemnom i nadzemnom željeznicom, bio na vrhu Empire State Buildinga, u zgradi Ujedinjenih naroda na East Riveru, avionom došao u Washington gdje je obišao Lincoln Memorial, Pentagon i Bijelu kuću. Kada se pun utisaka vratio kući dobio sam zeleni trenčkot (kišnu kabanicu) i plavu trenirku, a Jagoda gramofonske ploče poznatih američkih pjevača, za tadašnje siromašne jugoslavenske prilike prvorazredne poklone. Bolest i smrt Godinu dana prije smrti kao brodski liječnik bio je sa Slavicom na turističkom putovanju po Grčkoj i egejskim otocima. Na kraju putovanja dobio je napadaj „žučnih kamenaca“. Već tada se radilo o prvoj pojavi neizlječive bolesti. U proljeće 1961. dobio je drugi napad žučne kolike i naglo požutio. Misleći da ima žučne kamence otišao je u zagrebačku Vojnu bolnicu čiji je upravnik bio njegov ratni drug primarijus Vladimir Polić brat u ratu poginulog poznatog sušačkog vaterpoliste Borisa Polića. Pratili su ga njegov najbolji prijatelj profesor dr. Davor Perović i najdraži đak dr. Stanislav Paškvan. Kada je dobio opću anesteziju srce mu je na trenutak zastalo. Brzo je reanimiran i operacija se nastavila. Operater prof. dr. Dušan Machiedo odmah je ustanovio da ima rak žučnog mjehura sa metastazama u regionalne limfne čvorove i jetru. Znali su da mu nema spasa. Nakon operativnog zahvata Slavica je hitno pozvana u Zagreb gdje su joj saopćili da se radi o neizlječivoj bolesti. Za cijelu obitelj bio je to pravi šok. Ljeto smo proveli u Njivicama nastojeći na sve moguće načine olakšati njegovu patnju. Znao je da ima rak ali ga hrabrost koja ga je krasila cijelog života nije napuštala. Dok je mogao sam si je davao injekcije morfija. Posjećivali su ga brojni prijatelji i kolege koji pri odlasku nisu mogli suzdržati suze. Bolest je brzo napredovala. U rujnu je bio toliko slab da je trebao tuđu pomoć. Otpremili smo ga u riječku bolnicu iz koje se više nije vratio kući. Moj otac Zdravko umro je u zoru 21. listopada 1961. godine. Njegov sprovod na Trsatskom groblju gdje ga je ispratilo više od 20.000 ljudi uz najviše civilne i vojne počasti bio je izraz poštovanja koje je narod Istre, Hrvatskog primorja, Rijeke i Gorskog kotara iskazao svom liječniku. Od Sušačke bolnice do Trsatskog groblja protezao se nepregledan špalir ljudi. Na čelu pogrebne povorke išao je njegov asistent dr. Frane Škorić noseći odlikovanja. Iza njega na lafetu lijes pokriven jugoslavenskom trobojnicom sa crvenom petokrakom zvijezdom, a iza lafeta rodbina – Davorin, Slavica, Jagoda i ja u prvom redu, visoki civilni i vojni rukovodioci, liječnici, medicinske sestre i nepregledna masa naroda. Od govornika nad otvorenim grobom najljepše riječi je izrekao predsjednik riječke Općinske skupštine (gradonačelnik) drug Nikola Pavletić: „Ako se to za koga može reći da je sve svoje umne i fizičke sposobnosti, da je čitavog sebe dao za dobro čovjeka, za dobro ljudi, onda si ti svakako među prvima, ti čije je srce uvijek kucalo za čovjeka.“ Sahranjen je uz počasne plotune i zvuke Lenjinovog posmrtnog marša. 114


Uz pogreb dr. Erazma Barčića političkog vođe riječkih i istarskih Hrvata 1913. g. bio je to najmasovniji ispraćaj na posljednje počivalište jednog od zaslužnih građana Rijeke u 20. stoljeću.

Sprovod dr. Zdravka Kučića na Trsatu 25. listopada 1961. S lijeve strane kovčeg nose liječnici prof. dr. Silvije Novak, prof. dr. Dušan Jakac i prof. dr. Kajetan Blečić, a s desne društveno-politički rukovodioci grada i kotara Rijeke Kazimir Jelovica, Miloš Grbac i Nikola Pavletić. Iza kovčega u prvom redu koračaju dr. Davorin Kovačević, Slavica i Jurica Kučić. Iza Slavice se nalazi Jagoda između prof. dr. Davora Perovića i prim. dr. Stanislava Paškvana.

115


Literatura 1. Butorović Radule: Sušak i Rijeka u NOB-i, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka 1975. 2. Čohar Franjo: Katedra za unutarnje bolesti i nuklearnu medicinu. U: Pavešić Danilo ur. Medicinski fakultet u Rijeci 1955.-1995., Medicinski fakultet Rijeka 1997.: 143146. 3. Dragić Đorđe, Gavrilović Vera, Kamčevski Georgi, Kralj Ivan, Savičević Miomir: Sanitetska služba u Narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije 1941.-1945., II. knjiga, Vojnoizdavački i Novinski centar – Sanitetska uprava SSNO, Beograd 1989. 4. Đirlić Anđelko ur.: Klinički bolnički centar Rijeka 1984.-2009., Adamić, Rijeka 2009. 5. Frković Aleksandra, Bakašun Vjekoslav: Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka 1947.-2007., Hrvatski liječnički zbor – Podružnica Rijeka, Rijeka 2007. 6. Hrvatski bibliografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, svezak 8., str. 294., Zagreb 2013. 7. Komar Slavko: Sušački dani 1941., Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka 1986. 8. Kopajtić Božena, Korin Nikola, Wolf Anđelko: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci 1955.-1975., Medicinski fakultet Rijeka, Rijeka 1975. 9. Kralj Ivan: Razvoj zdravstvene službe u Narodnooslobodilačkoj vojsci i na slobodnim teritorijima Hrvatske za vrijeme NOR-a 1941.-1945., Saopćenja, svezak 23;1 : 7-45. 10. Kučić Juraj: Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine., Udruga građana Rival – Biblioteka Val, Rijeka 2013. 11. Narodni zdravstveni list, god. IV., br. 42, Rijeka 1961. 12. Novak Silvije: Historijat Internog odjela odnosno Interne klinike u Općoj bolnici Dr. Zdravko Kučić u Rijeci od 1935. do 1970., Liječnički vjesnik 7-8: 336-341., Zagreb 1986. 13. Novi list, god. XIV., br. 247, Rijeka 1961. 14. Novi list, god. XIV., br. 249, Rijeka 1961. 15. Rogić-Nehajev Ivan: „Viktorija-Primorje“ 1908.-1978., PVK Primorje, Tipograf Rijeka, Rijeka 1978. 16. Sobolevski Mihael, Urem Mladen: Dr. Zdravko Kučić – u povodu 50. obljetnice smrti, Sušačka revija 2011; 76: 71-80. 116

17. Zgrablić Milan: Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci uz okolnosti koje su utjecale na njezin razvoj, Menora d.o.o. Opatija, Rijeka 1999.


Slavica Kučić rođena Perušić, dipl. iuris (Okučani, 16. travnja 1911.-Rijeka, 12. lipnja 2007.) Rođena je 16. travnja 1911. u Okučanima (Nova Gradiška) od oca Andrije i majke Regine rođene Adam. Osnovnu školu završila je u Okučanima, a gimnaziju pohađala u Vinkovcima i Ogulinu gdje je na Državnoj realnoj gimnaziji 1929. položila ispit zrelosti (veliku maturu). Na Pravnom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta apsolvira pravne nauke 1933. godine. Nakon obavljenog pripravničkog staža na Okružnom sudu u Beogradu udaje se 12. travnja 1936. za dr. Zdravka Kučića. Mladi bračni par odlučuje živjeti u Sušaku i Slavica se zapošljava u Gradskoj štedionici („Prva hrvatska štedionica“) gdje radi kao diplomirana pravnica u kreditnom odjelu banke do rođenja kćerke Jagode u rujnu 1940. Prestaje raditi u banci i počinje pomagati u suprugovoj specijalističkoj internističkoj ordinaciji. Nakon talijanske okupacije Sušaka u travnju 1941. s kćerkom odlazi u Zagreb kod roditelja, no već koncem svibnja sa suprugom se vraća u Sušak. Fašistička Italija kapitulira 8. rujna 1943., partizani nakratko oslobađaju Sušak, Zdravko odlazi u Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije, a 14. rujna njemačka vojska zauzima Sušak. Kuća u kojoj su živjeli (Strossmayerova ulica br. 2) pogođena je s dvije avionske bombe. Preživjevši bombardiranje s kćerkom Jagodom i kućnom pomoćnicom Marijom Jurkovič bježi iz grada, najprije u Kostrenu kod obitelji Puž, potom u Omišalj kod obitelji hotelijera Antončića i Njivice gdje se sklanjanju kod porodice Ivana Bogovića i Ivana Frankija. Uz materijalnu pomoć obitelji Hinka Zelinke i Jurja Kučića (Zagreb) uspijevaju preživjeti rat. U travnju 1944. rađa sina Juricu. Žive u Njivicama do kraja 1946. kada se vraćaju u obnovljeni stan na Sušaku. U poslijeratnom razdoblju u potpunosti se posvetila obiteljskim obvezama.

Slavica sa lutkom, Okučani 1914.

Zlatica i Slavica sa zecom, Okučani 1915.

117


Zlatica i Slavica (prva i druga s desna) s djecom pravoslavnog svećenika, Okučani 1916.

Zagreb 1927.

S kapitalnom pastrvom, Ogulin 1925.

Za glasovirom, Ogulin 1926.

Zagreb 1929. U Ogulinu 1930. U prvom redu Zlata, Viktor i Darinka Basrak-Perušić. Na klupi Elza Polak i Slavica

118

U Maksimiru, Zagreb 1930.

Na krabuljnom plesu, Sušak 1931.

S vučjakom Nilsom, Sušak 1932.


Kod Kaftanićevih, Sušak 1934. S lijeva Pavica Kaftanić, Slavica i Darko Starčević

Vjenčanje u Beogradu 12. travnja 1936.

Slavica i Zdravko, Sušak 1937.

Slavica, Jagodica i krsna kuma Zlata, Sušak, rujan 1940. S prijateljicom Mašom na Slavica, Sušak studeni 1940. sušačkom keju 1940.

U Wilsonovom parku na Pećinama s Jagodicom, veljača 1941.

Majka i kćerka, Sušak travanj 1942.

119


Jagoda, Njivice prosinac 1943.

Slavica i Jurica, Njivice svibanj 1944.

Jurica, Slavica i Jagoda, Zagreb Atelier „Kowalsky“ u Za- Slavica 1951. (portret akademskog sli1947. grebu, Slavica 1949. kara Roberta Auera)

120

Na koledvama u Njivicama, siječanj 1957.

Izlet u Veneciju 1956. Zdravko, Slavica i dr. Vladimir Uremović


Na plaži „Ispod hrasta“

Na „molu“ ispred kuće Na „krafulinu“. U pozadini naša barka

Izlet u Njivice, svibanj 1958. Božica, Jurica, Jagoda, Slavica i Julije Stipetić S Ivanom Perišićem i zubacem na njivičkoj rivi U Njivicama našem omiljenom ljetovalištu

Slavica 1958.

Na plesu u kavani „Neboder“ s dr. Davorom Perovićem 1956.

Slavica i Zdravko 1959.

121


Palmengarten, Frankfurt na Majni 1959.

122

Regina, Andrija, Slavica, Jurica i Zlata, Rijeka 1961.

Slavica u Firenzi, svibanj 1968.

Tri prijateljice – Slavica, Marija Perović i Zlata, Rijeka 1965.

Prve bakine unučice Jasmina (Jasa) i Koraljka (Kora), Pećine prosinac 1970.


Koraljka i Jasmina, srpanj 1972.

Na rođendanu Jasmine i Koraljke, 6. siječanj 1972.

Na Pećinama, ožujak 1974. U prvom planu Jasmina i Koraljka, u drugom Nataša, Jagoda s Davorom, Slavica, Nadja i Jurica

Baka s unucima (unukama) 1977. Koraljka, Davor, Bojana i Jasmina

S Davorom u vrtu na Pećinama, kolovoz 1974.

Davorov rođendan 1981. Slavica, Vinko, Davor i Marija

123


Bojanin rođendan 1987. Jurica, Slavica i Davor

Nakon promocije Koraljke (lijevo) i Jasmine (desno) 1993.

Pjevačka seansa 1988. Nadja, Na proslavi osamdesetog Zlatinog Slavi se osamdeseti rođendan, Jurica, Slavica i Branko Hadji- rođendana u stanu na Krimeji 1989. travanj 1991. Sjede Koraljka, Slana Božica, Zlata i Slavica vica i Bojana, a stoje Marko i Jasmina

124

Slavica s najdražim unukama Jasminom i Koraljkom 1993.

S unukom Jasminom i prvim praunukom Markom Uremom 2001.


Primaća soba s klavirom

Spavaća soba

Stan u Strossmayerovoj ulici (ulici Proleterskih brigada) u kojem je Slavica živjela 68 godina.

Sjećanja na majku Slavicu Slavica je djetinjstvo provela u Okučanima gdje je otac Andrija radio kao upravitelj Direkcije šuma u Novoj Gradiškoj. Obitelj Perušić (otac Andrija, majka Regina i kćerke Zlata, Slavica i Božica) živjela je u Šumariji s prostranim dvorištem. Na imanju je bilo puno domaćih životinja s kojima su se bezbrižno igrale, a otac Andrija pasionirani fotograf –amater ostavio je o tome brojna svjedočanstva. Osnovnu školu je završila u Okučanima, a gimnaziju u Ogulinu. Voljela je društvene predmete, a matematika bila rak rana. (prof. Maksimilijan Surovcev, ruski emigrant). U gimnaziji je pohađala satove klavira i lijepog pjevanja (madame Petrova) što će joj cijeloga života ostati velika ljubav i razonoda. Bavila se sportom i igrala tenis, skijala i klizala na ledu. U Ogulinu je starija sestra Zlata upoznala Viktora Miznera za kojeg se udala. Kao državni službenik Andrija je zbog potrebe službe često premještan pa je početkom tridesetih godina imenovan direktorom Direkcije šuma u Sušaku. Tu se upoznala sa Zdravkom koji je studirao medicinu. Počelo je „hofiranje“ (udvaranje). Budući da je bila vrlo lijepa i koketna (nudili su joj angažman na filmu) imala je brojne udvarače, ali majka Regina vrlo konzervativno odgojena, nije dozvoljavala ozbiljnije flertove. Na zagrebačkom Pravnom fakultetu izvanredno je studirala (dolazila polagati ispite) i veza sa Zdravkom je postala ozbiljna. Andrija je ponovno premješten u Ministarstvo šuma i rudnika u Beogradu gdje je nakon Zagreba Zdravko nastavio studij medicine pa se veza definitivno učvrstila. Kao diplomirana pravnica zaposlila se na beogradskom Opštinskom sudu. („Imala sam vrlo lijepi rukopis, odlično pisala strojopis na latinici i ćirilici, davali su mi ćatinske poslove, pravo me uopće nije zanimalo“.) Zdravko je postao liječnik, objavljene su zaruke i vjenčanje u katoličkoj crkvi Krista kralja u Beogradu. Nakon vjenčanja odlaze u Sušak gdje stanuju u Tyrševoj, današnjoj Križanićevoj ulici. Zdravko se zaposlio u Banovinskoj bolnici, a Slavica počela raditi u Prvoj hrvatskoj

125


štedionici. („Ništa nisam radila, direktor Ivo Čop je bio pravi kavalir i krasan čovjek.“). U rujnu 1940. rodila je kćerku Jagodicu (Maju) i prestala raditi u banci. Zdravko je položio specijalistički ispit, postao internist i otvorio privatnu ordinaciju u Strossmayerovoj ulici. Da bi se domaćinstvo moglo voditi zaposlili su kućnu pomoćnicu mladu Slovenku Mariju Jurkovič koja je „bila i sve do udaje ostala član obitelji“. U travnju 1941. na jugoslavenskim prostorima počeo je Drugi svjetski rat. Zdravko je kao sanitetski poručnik mobiliziran u Vojsku Kraljevine Jugoslavije, a po talijanskoj okupaciji Sušaka Slavica je s Jagodom i Marijom pobjegla u Zagreb gdje su živjeli Andrija, Regina i Božica. Dva mjeseca su živjeli u neizvjesnosti što se dogodilo sa Zdravkom koji je izbjegao zarobljavanje i koncem svibnja osvanuo u Zagrebu. Premda mu je ponuđeno da radi u banjalučkoj bolnici (Sušak je anektiran od Kraljevine Italije) vratili su se u Sušak gdje je ponovno počeo raditi u sušačkoj, a potom riječkoj bolnici do kapitulacije Italije 1943. godine. Neposredno po kapitulaciji Zdravko odlazi u partizane koji nakratko zauzimaju Sušak. Njemačka vojska bombardira grad a brojni Sušačani u strahu od njemačkih represalija bježe u sušačku okolicu. Tako su i Slavica „sa mnom u trbuhu“, Jagoda i Marija pobjegle u Njivice na otoku Krku. „Bila sam potpuno izbezumljena s Jagodom koja je vrištala i Marijom koja od šoka nije mogla govoriti. Dva kata kuće su bila srušena. Uzela sam samo torbu s dokumentima i malo novca. Pobjegle smo na Bulevard kod Zdravkove tetke Marije Štrcaj koja je i sama bila izvan sebe – sin Marijan je otišao s partizanima, a drugi sin Jurica bio na Istočnom frontu. Nekako smo se domogli Kostrene, potom Omišlja i konačno se skrasili u Njivicama gdje nas je prihvatila porodica Ivana Bogovića koju je Zdravko liječio prije rata. Potom smo preselili u kuću Frankijevih u kojoj smo živjeli do završetka rata. Rat smo preživjeli više gladni nego siti u stalnom strahu od Nijemaca i ustaša koji su povremeno dolazili u Njivice“. U travnju 1944. rodio sam se u kući Frankijevih. Porod je vodila babica. Cijelog dana puhala je orkanska bura koja je presjekla kopneni i morski put do Njivica pa je dr. Vjekoslav Pančić liječnik iz Malinske došao tek idućeg dana, pregledao majku i mene i predložio da me nazove Buran. Dani su sporo prolazili, jela se palenta i mlijeko, rjeđe riba. Njivičani nisu izazivali Nijemce pa osim rekvizicija nije bilo većih represalija. Saveznici su u nizu navrata bombardirali Rijeku i Sušak, a u travnju 1945. počeo je partizanski desant na otok Krk. Stacioniran u Malinskoj njemački garnizon je uništen do posljednjeg vojnika, a mrtvi Nijemci su potom danima plutali u moru. „Jednog lijepog sunčanog dana u našem dvorištu začulo se brektanje motorbicikla. Pojavila su se dva partizana – na stražnjem sjedištu Zdravko, mršav, preplanuo, s brkovima, u uniformi sa zlatnim širitima na rukavima i crvenom petokrakom zvijezdom na kapi. Sreći i suzama nije bilo kraja. Visoko te podignuo u zrak, poljubio i rekao: To je dakle moj sin! Jagoda se u prvi trenutak sakrila ispod smokve u vrtu i oklijevajući pristupila nepoznatom čovjeku.“ – napisala je Slavica u svom „ratnom“ dnevniku.

126

No rat nije bio završen. Zdravko se iste večeri vratio na frontu. Ponovno su se vidjeli krajem svibnja u štabu IV. Jugoslavenske armije koji je bio stacioniran u Sloveniji (Planina kod Ra-


keka). U siječnju 1946. Zdravko je demobiliziran. U Njivicama smo boravili do kraja 1946. sve dok se kuća u Strossmayerovoj ulici nije ponovno sagradila. Poslijeratni dani su prolazili ispunjeni radom i obnovom. Maglovito se sjećam da smo majka, Jagoda, Marija i ja radili na raščišćavanju ruševina na Delti. Među radnicima je bilo puno zarobljenih njemačkih vojnika. Zdravko je nastavio s liječničkim poslom. Dane i noći je provodio u bolnici i na sastancima društveno političkih organizacija, a Slavica s Marijom vodila kućanstvo. Kada je Zdravko ponovno otvorio privatnu internističku ordinaciju pomagala mu je u radu s bolesnicima (izdavanje kartica za pregled). Život se polako normalizirao. Osim kućanskih obveza majčin život se sastojao od povremenih izlazaka u kino i kazalište, druženju s prijateljicama Marijom Perović, Kiticom Vukas i Ružicom Starčević, skromnim proslavama obiteljskih rođendana i imendana, posjetama rodbini u Zagrebu (Kučići, Perušići) i boravcima u Njivicama za vrijeme naših ljetnih ferija. Zdravkova bolest i smrt 1961. predstavljala je velik udarac za obitelj. Živjeli smo od skromne očeve mirovine. Materijalno stanje se poboljšalo kada smo Jagoda (1965.) i ja (1969.) diplomirali medicinu i zaposlili se u riječkoj i sušačkoj bolnici. Slavica se mogla ponovno udati, ali je odlučila ostatak života provesti sama. Kao mlađa umirovljenica često je pomagala Jagodi u kuhanju i čuvanju blizanki Jasmine i Koraljke. Jagodina prerana smrt duboko ju je potresla. Često je odlazila u posjete sestri Zlati koja je poslije smrti Viktora živjela sama u Kumičićevoj ulici na Krimeji i sestri Božici koja je ostala udovica godinu dana nakon nje i po odlasku u mirovinu doselila iz Zagreba u Crikvenicu. Ja sam je posjećivao subotom, a ona dolazila na obavezni nedjeljni ručak u naš stan na Pećinama. Zajedno smo slavili njezin rođendan, rođendane i imendane moje djece i žene i sve državne i crkvene praznike s dobrim ručkom. Vrlo dobro se slagala s mojom punicom Marijom i tastom Vinkom koji ju je zvao Slavujče, jer je na proslavama znala lijepo zapjevati. Do u duboku starost odlazila je u Njivice gdje je ljetovala najprije kod obitelji Franki i Crnčić, kasnije u vikendici obitelji Burić-Hadjina. Kada su Njivičani osnovali turističko društvo proglašena je počasnim gostom i dobila člansku iskaznicu broj 1. Na Badnjak 2006. pozvali smo je na ručak, a na Staru godinu je pala i slomila lijevi kuk. (Prvi prijelom desnog kuka u 91. godini je uspješno saniran operacijskim zahvatom). Premda je i druga operacija (totalna endoproteza kuka) na sušačkoj Traumatologiji uspjela, više se nije dizala iz kreveta. Organizirali smo kućnu njegu, no njegovateljice koje su se izmjenjivale svaka dva tjedna nisu bile u stanju voditi 24 satni nadzor pa smo je smjestili u Polikliniku „Vita“ kod dr. Antuna Hosta gdje je 12. lipnja 2007. preminula. Sahranjena je uz prisutnost najuže rodbine i svećenika dr. Manjgotića na Trsatskom groblju, pored Zdravka kojeg je nadživjela punih 46 godina.

127


Navike i hobiji Kazalište Do prvog loma kuka odlazila je u kazalište. Posebno je voljela talijanski operni repertoar (Verdi i Puccini). U omiljenoj operi „Madame Butterfly“ nebrojeno je puta kod kuće svirala i pjevala poznatu ariju Čo-čo-San. Osobno je poznavala niz riječkih operetnih i opernih primadona, koncert majstora i dirigenata. U mladosti je maštala o karijeri operne (operetne) pjevačice, ali joj se želja nije ostvarila ponajprije zbog strogog konzervativnog odgoja majke Regine („Samo šuftovi pjevaju i glume.“). U stanu je često pjevala i svirala na glasoviru s prijateljicom profesoricom klavira Pavicom Kaftanić, u par navrata i s prvim tenorom riječke opere Josipom (Pubom) Mateljanom. Bila je impresionirana ponašanjem i umijećem maestra Vladimira Benića koji je bio njezina platonska ljubav. Žarko je željela da je u sviranju naslijedi Jagoda koja međutim nije imala upornosti, volje i talenta. Nastojala je da i unuke nastave „pjevačko-sviračku“ tradiciju, ali Jasmina i Koraljka nisu bile zainteresirane. Jedino je Bojana par godina odlazila u Muzičku školu u Trsatskoj čitaonici. Odlaskom u srednju školu završila je muzička karijera i moje kćerke. Na proslavama njezinih rođendana (posljednja velika obiteljska proslava održala se povodom 90. rođendana) izvrsno je pjevala i svirala niz omiljenih pjesama: „Jesenje lišće“, „Ko lijepi san“, „Sonja“, „Pjesma o Stenjki Razinu“ i dr. najčešće uz moju, Jagodinu i Nadjinu asistenciju. Film, beletristika, televizijski program Često smo odlazili u kinematografe. Za razliku od Zdravka koji je volio vesterne, Slavica je preferirala komedije i romantične filmove. U mladosti su joj omiljeni glumci bili Rudolf Valentino, Mary Pickford i Greta Garbo, kasnije Elisabeth Taylor, Ava Gardner i Vivien Leigh. Od glumaca u poslijeratnom periodu najviše su joj se sviđali Clark Gable, Robert Taylor, Lawrence Olivier, Charlton Heston, Gregory Peck i Rock Hudson. „Ana Karenjina“ s Gretom Garbo i Fredericom Marchom i „Zameo ih vjetar“ s Clarkom Gableom i Vivien Leigh bili su filmovi koje je gledala u više navrata. Uživala je gledati komedije s Charlijem Chaplinom u naslovnim ulogama. Do kraja života čitala je omiljene romane: „Kastiljanski kapetan“ (Shellabarger), „Zameo ih vjetar“ (Mitchell), „Tihi Don“ (Šolohov), „Anu Karenjinu“ (Tolstoj) i „Orkanske visove“ (Bronte). Na televizijskom programu nije propuštala kvizove „Milijunaš“ i „Najslabiju kariku“. Ljutila se na neznanje pojedinih takmičara. Neumorno je rješavala križaljke „Skandinavke“. Redovito je pratila TV dnevnik, gledala filmove, američke sapunice i naše dramske serije („Naše malo misto“, „Velo misto“, „U registraturi“, „Kuda idu divlje svinje“, „Prosjaci i sinovi“). Osobito je cijenila glumu Rade Šerbedžije i Borisa Dvornika. Na kazetofonu koji još i danas radi slušala je laku muziku. Među pjevačima najviše je slušala Ivu Robića, Arsena Dedića, Vicu Vukova i Ivu Pattieru, a od pjevačica Gabi Novak, Josipu Lisac i Radojku Šverko. Divila se opernim tenorima Pavarottiju, Iglesiasu i Carrerasu i sopranisticama Mariji Callas i Renati Tebaldi. 128


Sport U mladosti je izvrsno skijala i klizala na ledu. Sa sestrom Zlatom i njezinim suprugom Viktorom u Ogulinu je igrala tenis. Obožavala je plivanje slobodnim stilom i skakanje u more „na glavu“. U 94.-toj godini života kupala se i plivala na našoj plaži vile Turković! Sve dok nisam preuzeo dužnost očevog veslača veslala je u ribolovu sa Zdravkom. Često je govorila da izvrsno zdravlje duguje bavljenju sportom. Putovanja Voljela je putovati. Pričala je o svom prvom putovanju u inozemstvo prije Drugog svjetskog rata. Istaknuti šumarski stručnjak otac Andrija je bio pozvan na međunarodni šumarski kongres u Prag. Iz Zagreba su vlakom otputovali u Prag i javili se na poznatu adresu. Česi su ih dočekali s čuđenjem – došli su u (našem) lipnju, a kongres se održavao u srpnju kojeg Česi i Poljaci nazivaju lipiec! Bez obzira što su „uranili“ srdačno su ih ugostili pa su putujući po Čehoslovačkoj proveli nezaboravnu sedmicu dana. Po završetku Drugog svjetskog rata Jugoslavija je otvorila granice tek desetak godina kasnije. S Jagodom je dva puta duže vrijeme boravila u Frankfurtu na Majni gdje su živjeli Zlata i Viktor. Proputovale su dobar dio Zapadne Njemačke, a Jagoda se vratila kući s prvim modernim plavim kaputom! Sa Zdravkom je putovala brodom u Italiju i Grčku, a nakon njegove smrti s bolničkim kolektivom po Italiji, Austriji, Mađarskoj i Francuskoj. Aktivno je govorila njemački i talijanski, a pasivno znala engleski i francuski jezik. Crkva i politika Premda je krštena u katoličkoj župi u Gornjim Bogićevcima pokraj Okučana, primila sve svete sakramente i vjenčala se u crkvi nije bila vjernica. Često je govorila: „Kako mogu vjerovati u Boga kada ima toliko nepravdi na ovom svijetu.“, „Sa onoga svijeta se još nitko nije vratio.“ i prezirala licemjerje „lizača oltara“ („Čim si bliži Crkvi tim si dalji od Boga“.). Svećenike i časne sestre cijenila je isključivo po tome što rade, a ne što govore. U vrlo dobrim odnosima je bila s don Karmelom Zazinovićem, u ratu omišaljskim župnikom, i velečasnim Ivanom Kirinčićem koji me krstio u crkvi u Svetom Vidu pokraj Malinske. Don Karmelo je kasnije postao krčki biskup, a Njivičani kojima je u ratu učinio velike usluge poklonili su mu dijamantni prsten u znak zahvalnosti. Za razliku od oca Andrije koji je bio vatreni „Radićevac“ i supruga Zdravka „idealnog“ komuniste politika je, premda je bila lijevih uvjerenja, nije zanimala. Političare je više cijenila prema izgledu i ponašanju („Drug Tito je lijep i šarmantan čovjek sa svjetskim manirima, lijepo se oblači i izvrsno svira glasovir.“, „Tuđman je krivoust i zločest.“, a „Račan malen i ružan“.) nego po tome što govore i rade („Svi su oni isti i samo gledaju na svoj interes.“). Navike Slavica je živjela higijenski – nije pušila niti pila alkohol. Premda je voljela dobro pojesti bila je umjerena u hrani jer je pazila „na liniju“. Povremeno je odlazila s prijateljicama na kolače u slastičarnu „Radman“ ili „Kontinental“. 129


Za razliku od Zdravka koji je prostačio, nije psovala („kinderstube“ bake Regine!). Voljela je glazbu, ples i pjevanje, a poput većine žena i lijepo oblačenje. Sjećam se kako se divila prvim najlon čarapama koje je dobila neposredno iza završetka rata od Johna Drpicha, brata njezine njivičke prijateljice Jelke Fanuko koji je živio u Sjedinjenim Američkim Državama. Čuvala ih je kao oči u glavi i oblačila samo za svečane prilike. Voljela je životinje. U mladosti je imala izvrsno dresiranog njemačkog psa ovčara Nilsa, a kasnije kanarince i zlatne ribice koje je redovito hranila. Poput oca Andrije i sestre Božice pisala je dnevnike, posebno u starijim godinama u kojima je bilježila najznačajnije obiteljske događaje i svoja intimna razmišljanja. Nakon njezine smrti pažljivo sam ih čitao. Pomalo pjesnički raspoložena evo što je napisala o našim ljetovanjima u Njivicama: „… Njivičke radosne dane nikada neću zaboraviti. Oni će me uvijek podsjećati na miris mora i šum vjetra u borovim šumama, na tihe pješčane uvale s kristalno bistrim smaragdnim morem, prekrasne zalaske sunca nad Učkom, ribarenje pod „svićama“ (feralima) u toplim ljetnim noćima, a iznad svega na istinsku ljepotu života…“ Bila je široke ruke iako puno novca, pogotovo nakon očeve smrti, nismo imali. Kao penzionerka sa skromnom mirovinom redovito mi je davala manje svote da darujem djecu ili kupim cigarete. Slavica je bila brižna majka i odana supruga. Odlično se slagala sa sestrama Zlatom i Božicom i bila pažljiva prema svekrvi Nadi, majci Regini i ocu Andriji. Jako je voljela unuke naročito Jasminu i Koraljku Burić, a uspjela je dočekati praunuke Marka, Ivu Urema i Luku Abramovića. Po mnogo čemu (poštenje, dobrota, plemenitost, požrtvovnost, bistrina, marljivost, romantičnost) bila je slična ocu Andriji. Do pred kraj dugoga života bila je puna životnog elana, bistra starica kojoj je mozak radio do posljednjeg trena. Umrla je tiho i zauvijek ostala u mojem sjećanju.

130


OBITELJI PERUŠIĆ, MIZNER I STIPETIĆ Podrijetlo grobničkih Perušića Najstariji pisani spomen prezimena Perušić (Perwsyth) se nalazi u ispravi kninskog kaptola u Lapcu 1435., a 1437. se u sličnoj ispravi spominje Bilić Selo u hrvatskoj župi Pset blizu današnjeg Bosanskog Petrovca u sjeverozapadnoj Bosni, u kojem su živjeli Juraj, Petar, Franko i Blaž Perušić. Godine 1455. se na frankopanskom posjedu u Grobniku nalaze Juraj i Martin Perušić, a spis iz Brinja 1495. potvrđuje darovnicu kneza Anža (Ivana VIII.) Frankopana koji Gašparu, Matku i Petru Perušiću za vjernu službu daruje „bušku i gacku Vrhovinu“ (Buška Vrhovina je današnji grad Perušić, a Gacka Vrhovina je Stari Perušić, današnje Vrhovine u Lici.) (2) Grad Perušić je osnovao Dominik iz buške obitelji Perušić vjerojatno prije 1487. godine kada se prvi puta spominje.(5) Gašpar Perušić se u vrijeme Krbavske bitke 1493. uzdigao na čast hrvatskog banovca (podbana) i imao posjede u Dalmaciji – današnjim selima Perušiću Benkovačkom i Perušiću Donjem tri kilometra jugoistočno od Benkovca(3). Godine 1527. Turci osvajaju Perušić, a 1538. Perušić Benkovački i Perušić Donji.(5) Dio stanovnika pogiba, drugi bježi, a treći se islamizira. Na pusta selišta dolaze novi stanovnici s istoka. Pred osmanlijskom najezdom dio bosanskih, potom ličkih i dalmatinskih Perušića bježi u neosvojene dijelove sjeverozapadne Hrvatske pa uz ostale krajeve naseljavaju i današnju Grobinštinu u okolici Rijeke (Buzdohanj, Cernik, Čavle, Podrvanj, Mavrinci, Zastenice, Soboli, Podčudnić). (1,4) U obiteljskoj legendi Perušići su bili plemići jednoselci, „didići“ od roda Kolunića iz plemena Lapčana. Kod današnjih Grobničana Perušića postoji predaja da svi potječu od Jurja i Martina Perušića iz 15. vijeka. (1,2) Moji pretci po majčinoj lozi su Grobničani iz sela Podčudnića koji su u ne tako dalekoj prošlosti bili siromašni poljoprivrednici.(1,4) Prezime Perušić je prilično rasprostranjeno. Danas u Republici Hrvatskoj najviše Perušića živi u okolici Rijeke na Grobinštini, u Zagrebu, Dugoj Resi, Karlovcu i okolici Bjelovara. Postoje i u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, Tuzla, Zenica), u Gradišću (Austrija) i kao iseljenici u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Argentini.(2) Izumrla primorska (kraljevička) loza Perušića nema s ostalim prezimenjacima nikakvih rodbinskih veza. Literatura 1. Perušić Andrija – usmena priopćenja. 2. Perušić Marinko: Prilozi za proučavanje porijekla roda Perušić, vlastita naklada, Zagreb 1989. 3. Klaić Vjekoslav: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća, knjiga IV., str. 230., Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1974. 4. Mizner Zlata – usmena priopćenja. 5. Vujić Anton, ur.: Hrvatski leksikon II. svezak, str. 250-251, Leksikon d.o.o., u suradnji s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža Zagreb, Zagreb 1996.

131


MARTIN I MARIJA PERUŠIĆ ROĐENA GROHOVAC Martin Perušić (Podčudnić, 1845. – Sušak, 1905.) Moj pradjed Martin Perušić rođen je 1845. u Podčudniću od oca Andrije poljoprivrednika i samoukog zidara i majke Jelene rođene Mavrinac domaćice. Pučku školu završio je u Kraljevici. Bistar i radišan s vremenom postaje porezno-carinski službenik (financ), a daljnjim napredovanjem u službi šef financijske policije – „kraljevski financijski poglavica“ u Kraljevici. Financijska policija je sprečavala krijumčarenje („kontrabandu“) između mađarske Rijeke i Hrvatskog primorja. Osim kopnenim putem krijumčarenje (švercanje) se sprečavalo i morskim. U tu je svrhu financijska policija imala veliku barku s mornarima – veslačima. Martin je bio zapovjednik (kapo), a njegov pomoćnik (nadmornar) Ivan Mandekić, otac poznatog hrvatskog gospodarstvenika prof. dr. Vinka Mandekića najboljeg prijatelja moga djeda Andrije. Nakon Kraljevice Martin je službu u financijskoj policiji obavljao u Senju i Jablancu. Oženio se 1882. Grobničankom Marijom Grohovac rođenom 1855. godine. U braku su imali devetero djece: Andriju, Mariju, Milana, Katicu, Terezu, Gojislavu, Dragutina, Dragicu i Slavku. Martin Perušić, Kraljevica 1892.

Poput brojnih Primoraca živjeli su siromašno. Po kazivanju djeda Andrije otac je s posla donosio kalandraku (žgvacet), a meso su jeli samo za najveće praznike. Najčešće su ručali palentu krumpiricu sa sardelicama i škombrima, a za večeru crni kukuruzni kruh sa zelenom salatom i pomidorima (rajčicama). Majka Marija je povremeno radila kućanske poslove kod bogatijih obitelji i zarađenim novcem popunjavala skromni kućni budžet. Unatoč siromaštvu većina se djece uspjela školovati, zasnovati obitelji i živjeti pristojnim građanskim životom. Milan i Marija su umrli od difterije u adolescentnoj dobi. Najstariji Andrija je završio Šumarsku akademiju u Zagrebu, a Dragutin Sušačku gimnaziju 1916., apsolvirao pravo s doktoratom na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1922., oženio Darinku Basrak i postao imućni advokat u Županji. Katica je 1914. završila Ženski licej u Sušaku, postala učiteljica i udala se za ravnajućeg učitelja (direktora škole) Rudolfa Pentzingera. Terezu je oženio visoki bankarski službenik Slavko Savretić, Gojislava se udala za trgovca Tomu Pavičića, a Dragica za obrtnika Ivicu Vičića. Slavka je postala učiteljica i s učiteljem Ilijom Ećimovićem zasnovala obitelj.

132

Obitelj Martina i Marije Perušić, oko 1914. Sjede Dragutin, Milan, Marija, Katica i Andrija, a stoje Marija, Dragica, Tereza, Gojislava i Slavka


Zlata, Dragutin i Slavica Perušić, Okučani 1915.

Gojislava i Tomo Pavičić, Rijeka 1914.

Dragutin Perušić (na slici čuči s cigaretom u ustima) sa svojim pjevačkim društvom, Zagreb 1921.

Marija Perušić rođena Grohovac s unukom Stankom Savretićem u Županji 1925.

Martin je umro od raka prostate 1905. godine. Sahranjen je na Trsatskom groblju u porodičnoj grobnici. Andrija i Dragutin nisu imali sinove. Smrću Andrije, Regine, Zlate, Slavice i Božice prekinute su veze s rodbinom Perušića po ženskoj liniji čiji potomci danas nose druga prezimena.

133


ANDRIJA I REGINA PERUŠIĆ ROĐENA ADAM Ing. forest. Andrija Perušić (Kraljevica, 30. studenoga 1883. – Rijeka, 3. srpnja 1970.) Andrija Perušić rodio se 30. studenoga 1883. u Kraljevici od oca Martina i majke Marije rođene Grohovac. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Realnu gimnaziju pohađao u Sušaku i Senju gdje je maturirao 1902. godine. Nakon velike mature upisuje se na Kraljevsku šumarsku akademiju pri Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu na kojoj diplomira 3. srpnja 1905. i stječe titulu inžinjera šumarstva. U Novoj Gradiškoj upoznaje se sa Reginom Adam za koju se ženi 1908. godine. U braku imaju tri kćerke: Lauru – Zlatu (1909.), Slavku – Slavicu (1911.) i Božicu (1915.). Uz redoviti posao izvanredno studira na zagrebačkom Pravnom fakultetu i 1917. apsolvira pravne nauke. Isprva kao šumarski pristav, a potom kotarski šumar, šumarski nadsavjetnik i upravitelj šumarskih direkcija službu obnaša u šumarijama Austrougarske Monarhije i Kraljevine SHS – Jugoslavije. Od 1905. nalazi se u šumarskim upravama na području Slavonske vojne granice (Nova Gradiška, Oriovac, Slavonski Brod, Okučani). U dva navrata kao šumarski savjetnik – kraljevski šumarski nadinžinjer radi u Glavnoj Šumarskoj Direkciji Ministarstva šuma i rudnika u Beogradu (1919.-1922. i 1936.1939.). Od 1922. do 1936. upravitelj je Direkcije šuma u Vinkovcima, Ogulinu i Sušaku. Nakon „beogradskog perioda“ 1940. dobiva namještenje u Odsjeku za šumarstvo Banovine Hrvat- Andrija (lijevo) student ske. Umirovljen je kao šumarski šumarstva, Zagreb 1904. nadsavjetnik 1941. godine.

134

Zgrada kotarske šumarije u Okučanima 1912.

Nakon položenog državnog stručnog ispita, Zagreb 1907.


Regina Perušić, Okučani 1914.

Obitelj Andrije Perušića, Okučani 1914. Regina, Slavica, Zlata i Andrija

U aktivnoj službi je savjesno, učinkovito i kvalitetno obavljao povjerene dužnosti, a stručnim radovima unapređivao šumarsku nauku i praksu. U brojnim nacionalnim i internacionalnim stručnim časopisima objavio je 82 rada iz raznih područja šumarske ekonomike. „Gotovo je nemoguće proučavati imovinsko šumarske odnose u Vojnoj Krajini, a da ne posegnemo za radovima profesora Perušića (Krajiške imovne općine, Brodska imovna općina, O krajiškim imovnim općinama i pitanju njihove organizacije, Kome šuma u Jugoslaviji, Dioba privatnih šuma)“ – napisao je eminentni stručnjak Poljoprivrednog (Agronomskog) fakulteta u Zagrebu prof. dr. Ivan Kovačević u povodu smrti Andrije Perušića.

Osoblje Kotarske šumarije u Okučanima 1913. S polu- U lovu, Okučani 1915. Andrija drugi s lijeva cilindrom na glavi ing. Andrija Perušić

Po odlasku u mirovinu drugo područje njegovog djelovanja postaje pčelarstvo. Od 1944. do 1962. je honorarni nastavnik kolegija „Pčelarstvo“ na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Istaknuti stručnjak objavio je 73 naučna i stručna rada u časopisima „Hrvatski pčelar“, „Pčelarstvo“, „Pčela“ i „Agronomski glasnik“. Posebno se ističu njegove knjige „Šuma i pčela“ 1943. i „Pčelarski priručnik s kalendarom“ za 1951./1952. i 1954./1955. godinu. Za studente je napisao prva skripta iz pčelarstva u Hrvatskoj – „Osnove pčelarstva“ 1962. godine.

135


Bio je među najaktivnijim članovima Zagrebačke pčelarske zadruge, Pčelarskog saveza Hrvatske i Pčelarskog društva „Milutin Barač“ u Rijeci. Zalagao se za unapređenje pčelarstva i u međunarodnim okvirima. Godine 1954. sudjeluje na međunarodnom pčelarskom kongresu u Kopenhagenu, 1956. u Beču, 1958. u Rimu i 1962. u Madridu gdje je održao zapažena predavanja na njemačkom i talijanskom Upravitelj Direkcije šuma u Zagreb, 1935. jeziku. Ogulinu 1924. Andrija i Regina se 1964. preseljavaju u Rijeku gdje provode svoje umirovljeničke dane. Umro je u Rijeci 3. srpnja 1970. godine. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Trsatskom groblju.

Službeni posjet ispostavi Direkcije šuma u Senju, veljača 1929. (Senjani na molu Art)

„Tatine pčele“, Pešćenica pokraj Zagreba 1955. (snimila Zlata Mizner)

Sa Slavicom na kupalištu hotela „Jadran“, Sušak 1938.

Andrija (prvi s lijeva) leti avionom s ing. Leom Polakom, Ogulin 1938.

136

Andrija, Jurica, Slavica i Jagoda u Zagrebu 1946.


U čitaonici Novinarskog Doma, Zagreb 1944.

Posljednje predavanje iz kolegija „Pčelarstvo“ na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu, Zagreb 9. siječnja 1962.

Omiljeno štivo – pčelarstvo i povijest Hrvata, Novinarski Dom, Zagreb listopad 1953.

Pedeseta godišnjica braka, Zagreb travanj 1958.

Andrijin sedamdeseti rođendan, Novinarski Dom, studeni 1953.

Proslava pedesete godišnjice braka Regine i Andrije, Zagreb 1958. Sjede s lijeva: prof. ing. A. Petračić, Regina, Andrija, M. Petračić. Stoje: Anica Mandekić-Ritterman, Zlata, Marija Mandekić, Katica Perušić-Pentzinger, Božica, Gojislava Perušić-Pavičić i Julije Stipetić.

137


Sjećanja na djeda Andriju Za razliku od „senatora“ Kučića, majčinog oca djeda Andriju sam dobro poznavao. Bio je široko obrazovan intelektualac, izvanredno čestit, plemenit i skroman čovjek. Premda rođen u brojnoj siromašnoj primorskoj obitelji zahvaljujući inteligenciji i izvanrednim radnim navikama uspio se visoko podignuti na društvenoj ljestvici na kojoj bi zauzeo i najviše položaje da je bio „manje čovjek, a više političar“. No svoja moralna i politička uvjerenja (vatreni Hrvat – „Radićevac“) nije mijenjao. Cijeli život je živio samozatajno i skromno maksimalno pomažući mlađu braću i sestre u skladnom braku sa ženom Reginom koja je čvrsto držala sva četiri kuta domaćinstva. Kao predškolsko dijete odlazio sam s majkom i sestrom u Zagreb gdje su Perušići stanovali u Novinarskom Domu. Dobro se sjećam djedove radne sobe pune knjiga, bilježnica, papira i „Underwood“ pisaće mašine. Zidovi su bili okićeni jelenskim rogovima i prepariranim pticama (sova, tetrijeb, fazan), a pod pokriven tepihom od vučje kože kojeg je krasila vučja glava. Kao mladi šumar djed je bio strastveni lovac. Ta soba s crnim tapeciranim stolicama i dugačkim pisaćim crnim stolom prekrivenim zelenom čohom bila je njegova duševna oaza u kojoj je stalno čitao i pisao. U ljetnim mjesecima tramvajem smo odlazili u Pešćenicu gdje je imao pčelinjak u kojem je za kućne potrebe proizvodio med. Još i danas imam u ustima okus zlatno-žutog, kristalno bistrog meda kojeg smo s užitkom jeli. Andrija i Regina su preko ljeta znali dolaziti u Njivice. Imali smo malu pasaru pa sam s djedom često ribario. Pričao mi je kako je u Kraljevici s ocem Martinom lovio ribe povrazima, parangalom i mrežama. Uz palentu i salatu s pomidorima ribe su bile njihovo glavno i gotovo jedino jelo. Sjećam se i naših dolazaka u Zagreb na proslavu njegovog rođendana i imendana 30. studenoga („Andrijino“) kada su se okupile obitelji Perušić, Kučić, Mizner i Stipetić s brojnim prijateljima. Volio je društvo, pjesmu, glazbu i šalu. Meni su se ipak najviše sviđali kolači i torte koje je izvrsno spremala baka Regina prava kuhinjska majstorica. U poznim godinama Perušići su se iz Zagreba preselili u Rijeku i živjeli u ulici Janka Polića Kamova na Pećinama. Tada sam već bio student medicine, a djed u visokim godinama. Povremeno sam ga posjećivao, a njegova omiljena tema razgovora su bili hrvatsko-srpski odnosi. Vjerojatno zbog loših beogradskih iskustava Srbe (“Bizantince“) nije volio. Posljednje dvije godine života nakon uzastopnih manjih moždanih udara postao je fizički nesposoban da brine o sebi. Uz suglasnost obitelji još uvijek bistrog uma 1968. oženio se udovicom Anom Kovač rođenom Župan koja ga je brižno njegovala do smrti. Umro je od recidiva moždane kapi u srpnju 1970. kada sam služio vojni rok u Sanitetskoj oficirskoj školi u Beogradu. Nisu me pustili na njegov sprovod. Sahranjen je u porodičnoj grobnici na Trsatu zajedno s Reginom, bratom Dragutinom, njegovom ženom Darinkom Basrak, sestrom Dragicom Vičić i ocem Martinom. 138


Pred moj odlazak u JNA (siječanj 1970.) – posljednja fotografija s nonićem Andrićem. S lijeva na desno Tonči, Jagoda, Jurica, Slavica, Andrija i gospođa Ana Kovač

Pišući o djedu, gledajući njegove fotografije i čitajući dokumente sjetim se misli norveškog književnika Trygvea Gulbranssena: „Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti; žive po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti svoga srca“. Ta se rečenica u potpunosti odnosi na mog nonića Andrića, plemenitog i mudrog čovjeka zlatnog srca. Literatura 1. Tomašec Ivo: 80-ta godišnjica života ing. Andrije Perušića, Pčelarstvo 7-9; 95-96., Zagreb 1963. 2. Kovačević Ivan: In memoriam prof. ing. Andriji Perušiću, Novi list, 17. IX. 1970., str. 8.

Regina Perušić rođena Adam (Nova Gradiška, 12. rujna 1886. – Rijeka, 5. prosinca 1967.) Porodica Adam podrijetlom iz austrijskog dijela Štajerske doselila se na područje Nove Gradiške u drugoj polovici 18. stoljeća. Većina muškaraca su bili mali obrtnici – kovači, stolari i bravari, a žene kućanice. Otac Regine Anton Adam (Nova Gradiška 1848. – Nova Gradiška 1910.) bio je bravarski majstor – kunstschlosser. U braku s Antonijom Dretar kćerkom Adama i Ludvige rođene Haberstock imao je petero djece: Stjepana „Štefu“, kasnije upravitelja pošte, Augusta „Gustu“ profesora Trgovačke akademije, Mirka bravara, Anku domaćicu i Reginu.

139


Porodica Antona Adama, Nova Gradiška 1910. S lijeva na desno sjede Antonija i Anton Adam, a stoje Stjepan, Mirko, Regina, August i Anka

August Adam student filozofije, Zagreb 1907.

Stjepan, August, Anka i Mirko Adam, Nova Gradiška 1918. Stjepan Adam slikar-amater sa Zlaticom i Slavicom, Okučani 1913.

140

Antonija Adam s unucima Zvonkom, Miodragom i Krešimirom (sinovima Augusta, Mirka i Stjepana Adama)


Regina je rođena 12. rujna 1886. u Novoj Gradiškoj. Nakon Pučke škole završila je Djevojačku školu u kojoj su polaznice iz tzv. boljih obitelji učile kućanske, napose kuhinjske poslove, pletenje, ručne radove, glazbu (sviranje glasovira), lijepo ponašanje i jezike (njemački). Udala se 26. travnja 1908. za ing. Andriju Perušića šumarskog pristava iz Oriovca. U braku su imali tri kćerke– Lauru (Zlatu), Slavicu i Božicu.

Regina Adam, Rijeka 1908.

Andrija Perušić, August Adam i Regina Adam, Nova Gradiška 1907.

Slavica, Regina i Zlatica, Okučani 1912.

Regina Adam i Andrija Perušić na vjenčanju 1908.

Zlatica, Regina, Slavica i Andrija Perušić, Okučani 1914.

141


142

Veliki prijatelji Andrije i Regine Perušić – ing. Vinko Mandekić sa suprugom Marijom, Križevci svibanj 1914.

Svatovi Jozefine Vrbanić i učitelja Adolfa Hadvigera, Okučani 1917. U prvom redu Slavica, (?) i Zlatica. Regina sjedi prva s desna, a Andrija stoji u posljednjem redu treći s lijeva

Regina s Božicom, Okučani 1917.

Obitelj Perušić u Ogulinu, 1925. Sjede Regina i Andrija, stoje Zlata, Božica i Slavica

U posjeti bratu Augustu, Osijek 1929. U prvom redu Zvonko i Zdenka Adam. U drugom redu Katica Adam, Regina Perušić, August Adam, Slavica Perušić i Zlata Mizner

Na kupalištu u Kraljevici 1931. Prva s desna Božica, druga Regina, četvrta Slavica, sedma Zlata i osmi Viktor


U Sušaku 1932. S lijeva Viktor, Andrija, Zlata, Slavi- U kuhinji na Božić 1932. u Sušaku. S lijeva Regina, ca, Regina i Božica Andrija, Slavica, Zlata i Antonija (baka grosa)

Viktor, Zlata, Regina i Andrija, Ogulin 1939. Vjenčanje Slavice Perušić i Zdravka Kučića, Beograd 1936. U prvom redu Božica Perušić, Viktor Mizner, Slavica, Zdravko (ispred njega brat Jurica) i Božidar Đorđević. Stoje: (?), Andrija Perušić, Darinka Basrak-Perušić, Regina Perušić (iza nje dr. Juraj Kučić), velečasni Juretić, Hinko Zelinka i Nada Kučić

Budući da je Andrija bio državni službenik često su mijenjali mjesto stanovanja. U Zagrebu gdje su živjeli od 1939. stanovali su u Novinarskom Domu u prijašnjoj Ulici 8. maja 1945.

Andrija, Regina i Slavica, Zagreb 1946.

Regina, Zagreb 1956.

143


Godine 1964. zamijenili su stan i preselili u Rijeku gdje su živjeli na Pećinama u Ulici Janka Polića Kamova br. 82. Kraće vrijeme s njima u stanu su bili Jagoda i Tonči Burić. Regina je umrla 5. prosinca 1967. godine. Bolovala je od inoperabilnog raka maternice i umrla u Riječkoj bolnici. Sahranjena je na Trsatskom groblju u obiteljskoj grobnici Perušićevih. Njezinom smrću su oslabile veze s porodicom Adam i Zagoričnik (Reginina sestra Anka udala se za Slovenca Ignaca Zagoričnika.) Zlata Mizner je povremeno održavala vezu sa svojim bratićima Augustovim sinom Zvonkom Adamom koji je po završetku Drugog svjetskog rata emigrirao u Zapadnu Njemačku i živio sa ženom Lenkom u Münchenu, Ankinim sinom inžinjerom Gorazdom Zagoričnikom i Stjepanovim sinom inžinjerom Krešimirom Adamom. Zlatinom smrću prestale su sve veze s potomcima obitelji Adam i Zagoričnik. Regina, Zagreb 1962.

Sjećanja na baku Reginu Premda je većinu života provela u Zagrebu, baku Reginu sam dobro poznavao. Bila je odana supruga, brižna majka, izuzetno marljiva, razborita, energična, stroga, štedljiva i pedantna žena, vrhunska domaćica koja je u kući sve držala pod kontrolom, „na špag“. Predstavljala je prototip „Švabice“ (što je podrijetlom i bila) s četiri slova „K“ (kinder, küche, kleider i kirche – djeca, kuhinja, haljina i crkva). Često je u hrvatski jezik kojeg je odlično govorila ubacivala njemačke riječi (špajzcimer, šlafcimer, badecimer itd.) i družila se sa susjedom gospođom Hörer s kojom se odlično slagala i govorila „Volksdeutsch“ kojeg nisam razumio. Do smrti je njegovala svoju majku Antoniju („grosmamu“) i brinula o Andrijinoj sestri Gojki (Gojislavi Pavičić) koja je rano ostala udovica i pod stare dane živjela s Perušićima u njihovom zagrebačkom stanu. Andrija je prema riječima Slavice bio nepopravljivi sanjar pa je praktična Regina bila neprikosnovena gospodarica u kući. Većinu svih bitnih životnih odluka, uključujući obrazovanje, karijere i budućnost svojih dobro odgojenih kćeri donosila je gotovo samostalno.

144

U svezi s Reginom postoji anegdota koju je ispričala nona Nada. Kučići podrijetlom Primorci su i u Zagrebu jeli ribu i ostale morske plodove, a poseban specijalitet kojeg je spremala nona Nada bila je buzara sa škampima. Nada je Regini u znak pažnje poslala svježe škampe za ručak. Premda je Regina godinama živjela na Sušaku nije se familijarizirala s primorskom kuhinjom. Kuharska majstorica Slavonka nije znala što će sa glavonošcima pa je škampe


bacila u smeće. Nada je to saznala kada je upitala Andriju kako su mu prijali škampi. Andrija nije imao pojma da su ih dobili. „Ugrizla sam svoj brzi jezik.“ – govorila je Nada koja je s Reginom bila u dobrim, ali ne i posebno srdačnim odnosima. Bio sam dovoljno razborit da kod bake Regine ne provjeravam istinitost ove priče. Iz mojih brojnih uspomena na baku Reginu izdvojit ću još dvije. Kao gimnazijalci smo 1962. posjetili jesenski zagrebački velesajam. Prije odlaska večernjim vlakom za Rijeku posjetio sam Andriju i Reginu. Andrija je večerao šalicu mlijeka s komadom kruha i putra, a Regina pila čaj s „Petit beurre“ keksima. Ponudili su me kutijom čokoladnih „Napolitanki“, a ja sam u nepunih pola sata smazao pola kutije. Ostali su zaprepašteni mojim apetitom pa je Regina diskretno maknula kutiju sa stola. Tek sam kasnije shvatio da penzionerima s malom mirovinom kutija čokoladnih keksa traje duže od mjesec dana. Tonči i Jagoda su dvije godine živjeli u riječkom stanu Perušićevih koji su zbog visokih godina već „popuštali“, a ja sam povremeno predvečer dolazio u posjet mladom bračnom paru. Jagoda i Regina su spremale večeru, a Andrija je u dnevnom boravku gdje se nalazila televizija čitao novine ili knjige. Tonči i ja smo gledali TV Dnevnik, a poslije njega, ukoliko je bila na programu, i nogometnu utakmicu. Da pokaže koliko je u tijeku zbivanja sa suvremenim događanjima Regina je odškrinuvši vrata dnevnog boravka upitala: „Igra li Pele?“ Brazilski reprezentativac Edison Arantes do Nascimento Pele tada je bio najbolji svjetski nogometaš koji je golovima punio protivničke mreže. Za Reginu koja se nije razumjela u nogomet Pele je bio sinonim za sve nogometaše svijeta. Da je ne uvrijedimo, bez obzira igrao li Pele ili ne, odgovorili smo potvrdno pa je zadovoljna otišla u kuhinju. Polako se primičem njezinim visokim godinama pa će vjerojatno i za mene jednoga dana svi vrhunski pjevački lake muzike postati nekadašnja svjetski poznata američka rock zvijezda Elvis Presley.

Uspomena na pradjeda Antona Adama – mlinac za kavu izrađen za Božić 1890.

145


VIKTOR I LAURA ZLATA MIZNER ROĐENA PERUŠIĆ Laura Zlata Mizner rođena Perušić (Nova Gradiška, 18. travnja 1909. – Rijeka, 25. siječnja 2004.) Laura (Zlata, Katarina) Perušić rođena je 18. travnja 1909. u Novoj Gradiškoj od oca Andrije i majke Regine rođene Adam. Osnovnu školu završila je u Okučanima, a gimnaziju počela pohađati u Ogulinu. Godine 1925. odlazi na godinu dana u Djevojački internat u Merano (Italija) nakon čega 1926. završava gimnaziju u Ogulinu. Tijekom srednjoškolskog školovanja upoznaje se s trgovcem željezne robe Viktorom Miznerom za koga se udaje 1927. godine. Mlada, vrlo lijepa, vesele naravi, sportašica (tenis, skijanje) brzo se uklapa u krug imućnog ogulinskog buržoaskog društva čiju okosnicu čine Židovi – trgovci, liječnici, državni službenici, profesori. Budući da nisu imali djece vrlo dobro materijalno situirani često putuju po Europi. Zlata se 1937. počinje amaterski baviti fotografijom. Raspadom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. obitelj Mizner židovske vjeroispovijesti dolazi pod udar nacističkih rasnih zakona. Viktor uspijeva pobjeći u Italiju, a većina njegove rodbine završava u ustaško-nacističkim logorima za istrebljenje. Zlata se vraća roditeljima u Zagreb, a Viktor 1945. dolazi kao kapetan Jugoslavenske armije iz Italije. Žive u Zagrebu na Trešnjevci. Godine 1947. Zlata polaže majstorski ispit iz fotostruke na Saveznoj grafičkoj školi i postaje nastavnica na njezinom fotoodjelu, a potom prelazi u Školu primjenjene umjetnosti. Od 1952. članica je Fotokluba Zagreb, a 1949. u izdanju Savezne grafičke škole objavljuje udžbenik „Retuš u fotografiji“. Osim redovitog nastavničkog posla intenzivno se bavi umjetničkom fotografijom posebno pejsažima i portretima. Foto savez Jugoslavije dodjeljuje joj 1958. g. zvanje majstora umjetničke fotografije. Na VII. Saveznoj izložbi umjetničke fotografije u Titogradu (danas Podgorici) 1957. proglašena je za najboljeg autora godine. Iste godine Međunarodni savez fotografske umjetnosti u Berlinu dodjeljuje joj zvanje AFIAP, a 1961. g. zvanje EFIAP čime se mogao pohvaliti mali broj fotografa umjetnika u FNR Jugoslaviji. Za Svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958. pod nazivom „Čovjek i njegova okolina“ UNESCO-v odjel za umjetnost i kulturu u Parizu izabrao je dvije njezine fotografije „Na trećem peronu“ i „Dječje radosti“ za 73 najbolje svjetske umjetničke fotografije. U Zagrebu je 1953. i 1958. održala dvije samostalne izložbe, a od 1953. do 1973. sudjelovala na brojnim nacionalnim i internacionalnim izložbama. Među njezinim najpoznatijim fotografijama za koje je dobila posebna priznanja su „Šuma na Kvarneru“, „Žena s otoka Krka“, „Dječje radosti“, „Ćakule“, „Male pralje“, „Na trećem peronu“ i „Egipćanka“. Za svoju dugogodišnju izlagačku aktivnost dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, a za požrtvovno i nesebično zalaganje na polju umjetničke fotografije dodijeljena joj je Zlatna značka i počasna titula doživotne članice Fotokluba Zagreb. Kolekcija njezinih fotografija (52) odabrana je za fundus Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a njezina djela čuvaju se i u Muzeju grada Rijeke te u zbirci Hrvatske fotografije Foto kluba Zagreb. 146


Zlatina fotografska aktivnost ne prestaje odlaskom u Frankfurt na Majni 1956. gdje Viktor radi kao predstavnik tvrtke „Exportdrvo“. Po njegovom umirovljenju 1964. žive u Rijeci pa Zlata postaje član Fotokluba Rijeka. Umrla je 25. siječnja 2004. u Rijeci, a sahranjena u porodičnoj grobnici na Trsatu. U organizaciji Muzeja grada Rijeke i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu 2005. i 2007. priređena je velika izložba njezinih najboljih fotografija, a Muzej za umjetnost i obrt Republike Hrvatske u Zagrebu izdao je monografiju „Zlata Laura Mizner – dva desetljeća fotografije“. U knjizi Branke Hlevnjak „Fotografkinje: prilozi povijesti hrvatske fotografije 1870.-2000.“, izdane u Zagrebu 2005. napisano je: „... fotografiranu stvarnost obogatila je oduzevši joj višak predmetnosti u korist humane zainteresiranosti i harmonijske kompozicije. Cjeloviti i jedinstveni svjetlopis dovela je do novinske ozbiljnosti i subjektivne produhovljenosti. Zlata Laura Mizner svojim djelom zauzima sam vrh hrvatske fotografije“.

Zlatica, Nova Gradiška Ing. Brozović, Regina sa Slavicom, Zla- Slavica i Zlatica u Okučanima 1913. 1910. tica i Andrija Perušić, Okučani 1912.

Slavica i Zlatica u Okučanima 1913.

Izlet u Opatiju 1913. Zlatica, Regina, Andrija, Gojislava Pavičić, Slavica, Dragutin Perušić. Stoji Tomo Pavičić

147


Zlatica, Slavica i „Sveti Nikola“, Kod obitelji Adam u Novoj Gradiškoj 1914. Stoje Mirko i žena Danica, Okučani prosinac 1914. Andrija Perušić, Stjepan, Anka i Gustav. Sjede Antonija Adam sa Slavicom i Regina Perušić sa Zlaticom.

Okučani 1914. Regina, Andrija, Zlatica, Slavica i vozač sanjki

148

Andrija Perušić 1918.

Zlata u Okučanima 1917.


Zlata u Ogulinu 1924.

Na snijegu, Ogulin 1928.

Maškare u Ogulinu, 1929. Zlata treća s lijeva

Zlata s biciklom pokraj Đulinog ponora, Ogulin 1933.

Ogulin s Molinarijevim mostom i Klekom tridesetih godina (Foto Đuro Griesbach)

Đulin ponor, Ogulin

149


Zlata, Ogulin 1930.

Viktor i Zlata odlaze na kupanje, Omišalj 1936.

Zlata u Zagrebu 1938.

Na proslavi desete godišnjice braka, Ogulin 1937. S lijeva Zlata i Viktor četvrti i peti, Slavica sedma. Sjedi Leopoldina Mizner, a čuči Zdravko Kučić

150

U Ogulinu 1938.

Jagodica i Zlata u parku na Pećinama, Sušak veljača 1941.

Zagreb, 1944.

„Foto

Kowalsky“


U atelieru Kowalsky, Zagreb 1946. Zlata sjedi prva s lijeva na desno.

Zlata, Zagreb 1949. (portret aka- Razrednik i nastavnica sa svojim učenicima demskog slikara Roberta Auera)

Zlata, Zagreb 1949.

Sa Slavicom na kupalištu „spod crikve“, Njivice kolovoz 1953.

151


Izlet brodom na Festival krčkog folklora 1953. S lijeva Božo i Ive Simonetti, Zlata, Nikola Kraljić, Slavica, Anton Bogović i Anica Jedrlinić

Samostalna izložba u salonu Fotokluba Zagreb 1958.

152

„Globetrotter“, Frankfurt na Majni 1960.

Anton Bogović i Zlata, Njivice 1958.

Tri sestre – Božica, Zlata i Slavica, Opatija, 1958.

Zlata u zoološkom vrtu u Bad Orbu pokraj Frankfurta na Majni, 1960.


Izlet u Grčku, 1961.

U vrtu sa ružama, Rijeka, 1964.

U Slavičinom stanu, Rijeka, 1968. - Marija Perović, Slavica i Zlata

U Crikvenici, rujan 1969.

Na ulazu u Foto „Dima“, Rijeka 1972.

Slavica, Zlata, Koraljka i Jasmina na Fiumari, Rijeka 1973.

Sa Jadrankom Hadjinom i Jagodinim blizankama na balkonu Burićevih, kolovoz 1969.

Na proslavi Davorovog desetog rođendana 1983. s Viktorom na Pećinama

153


Proslava Zlatinog osamdesetog rođendana u stanu na Krimeji 1989. Zlata, Slavica, Davor i Jurica

154

Maksimir, Zagreb 1946.

Majka i sin, Zagreb 1949.

Jurica, Njivice 1949.

Glavotok 1952.

Koćarica, Glavotok 1952.


Šuma na Kvarneru, Njivice na otoku Krku, 1952.

Ćakule, otok Susak 1961.

Žena s otoka Krka, Njivice 1954.

Dječje radosti, Oostende 1960.

Život proveden s fotografskim aparatom, Olimpija (Grčka), 1966.

155


Literatura 1. Almanah jugoslavenske fotografije. Fotosavez Jugoslavije i Zavod za novinsko-izdavačku i propagandnu delatnost JŽ, Beograd 1969. 2. Hlevnjak Branka: Fotografkinje: prilozi povijesti hrvatske fotografije 1870.-2000. Društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb 2005. 3. Mizner Zlata: Retuš u fotografiji, Savezna grafička i industrijska škola, Zagreb, 1949. 4. Osrečki-Jakelić Dubravka, ur.: Zlata Laura Mizner – dva desetljeća fotografije. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb 2007. 5. Zagrebačka fotografija – almanah. Fotoklub Zagreb i Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1978.

Viktor Mizner (Ogulin, 24. listopada 1897. – Rijeka, 17. svibnja 1988.) Viktor Mizner se rodio 24. listopada 1897. u Ogulinu od oca Ljudevita, trgovca i majke Leopoldine rođene Frischof, domaćice. Osnovnu i srednju školu realnog smjera završio je u Ogulinu. Od 1912. do 1915. školuje se u Rijeci (Fiumi) gdje s odlikom završava mađarsku Visoku trgovačku i izvoznu akademiju. Godine 1914. izbija Veliki (I. svjetski) rat. Krajem 1915. mobiliziran je kao jednogodišnji dobrovoljac u austrougarsku vojsku. U Zagrebu završava školu rezervnih oficira, a 1916. kao zastavnik 25. domobranske pukovnije odlazi na ratište u Galiciju. U rujnu 1917. teško je ranjen u Bukovini (metak mu je prošao kroz vrat čudom ne ozlijedivši vitalne organe). Pošto je govorio četiri strana jezika (njemački, mađarski, talijanski i engleski) nakon oporavka dodijeljen je Vojnoj cenzuri u Budimpešti. Za vojne zasluge u ratu odlikovan je Vojnim križem (Militär Verdienstkreutz) II. klase. Nakon propasti Austro-Ugarske 1918. u novostvorenoj Kraljevini SHS (Jugoslaviji) radi u očevoj veletrgovini željeznom robom u Ogulinu i preuzima njezino vođenje. Upoznaje se s Zlatom Perušić s kojom se ženi 1927. godine. Žive u skladnom braku bez djece pa često putuju po Europi, a prije početka Drugog svjetskog rata 1939. borave i u Sjedinjenim Američkim Državama.

156

U travnju 1941. Hitlerova Njemačka sa saveznicima napada Kraljevinu Jugoslaviju koja brzo kapitulira. Dolazi do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske koja donosi nacističke rasne zakone pa je obitelj Mizner židovske vjeroispovjesti izložena ustaškom pogromu. Podmitivši talijanske oficire koji su boravili u kući Miznerovih Viktor uspijeva pobjeći na Sušak kojeg je anektirala fašistička Italija. Od sredine 1941. do kolovoza 1943. nalazi se u talijanskim izbjegličkim logorima Nereto i Corropoli. Po talijanskom slomu u rujnu 1943. odlazi u Rim, a po formiranju partizanske vojne baze u Bariju listopada 1943. dolazi u Bari i postaje oficir


za vezu s britanskim RAF-om (Royal Air Force – balkanska avijacija). Iz Jugoslavenske armije u činu kapetana demobiliziran je sredinom 1945. kada se vraća u domovinu. Zlata za vrijeme rata živi s roditeljima i sestrom Božicom u Zagrebu. Deset članova Viktorove obitelji najprije su opljačkani a potom ubijeni u koncentracijskim logorima za istrebljenje Jasenovac i Auschwitz-Birkenau. Holokaust je preživjela kćerka Viktorove sestre Klementine Elza Polak udata za Hrvata Horvata, kasnije profesorica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.31 Najprije ustaški fašistički, a potom jugoslavenski komunistički režim konfiscira cjelokupnu imovinu obitelji Mizner. Viktor 1946. postaje direktor Državnog gvožđarskog poduzeća u Zagrebu. Žive skromno u stanu na Trešnjevci. Zlata 1947. polaže majstorski ispit i otada se profesionalno bavi umjetničkom fotografijom. Budući da je bio izvrstan trgovac i poliglot Viktor postaje šef Uvoznog odjela velike zagrebačke tvrtke „Exportdrvo“, a 1956. njezin predstavnik u Frankfurtu na Majni gdje supružnici žive idućih sedam godina. Po povratku iz Zapadne Njemačke koncem 1963. organizira rad Odjela za uvoz afričkog i azijskog drva, a 1964. odlazi u mirovinu. Po umirovljenju kupuju stan u Rijeci na Krimeji (Kumičićeva ulica). U mirovini se Viktor bavi filatelijom, aktivno sudjeluje u radu Riječkog filatelističkog društva, Mjesne zajednice na Krimeji i Stambenog poduzeća Rijeka. Umro je 17. svibnja 1988. u Domu za starije i nemoćne osobe na Kantridi gdje je proboravio posljednju godinu života. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Trsatskom groblju.

Viktor (na slici desno), jednogodišnji dobrovoljac u carsko-kraljevskoj Austrougarskoj vojsci, Zagreb siječanj 1916.

Viktor Mizner maturant riječke Visoke trgovačke i izvozne akademije, Ogulin 1915. 31 Ljudevit i Leopoldina Mizner su umrli prije Drugog svjetskog rata. U Holokaustu su izgubili živote Viktorova braća Žiga i David, sestra Klementina, njezin sin Leon i kćerka Greta s dvoje malodobne djece i druga sestra Olga Bodor s mužem i kćerkom Otom. Sudbina druga dva brata Huga i Aleksandra i njihovih obitelji nije mi poznata. Pojedini članovi obitelji Mizner su prešli na rimokatoličku vjeru, ali ni to ih nije spasilo od nacističkih i ustaških zločinaca u logorima za istrebljenje. Navedene podatke sam dobio od majke Slavice jer Viktor nikada nije govorio o Hitlerovom „konačnom rješenju židovskog pitanja“.

157


Izlet na Rab, 1925. S lijeva na desno Regina Perušić, Božica, Slavica, Elza Polak, Zlata i Viktor

Zlata na bračnom putovanju u Veneciji, 1927.

158

Viktor Mizner, Zagreb 1927.

Zlata Perušić i Viktor Mizner, Zagreb 1926.

Na teniskom igralištu, Ogulin 1927.

Skijaši u Ogulinu 1932. S lijeva na desno Slavica, Viktor, gđa Denisov i Zlata

U Opatiji 1928. S lijeva na desno: Elza Polak, Zlata, Viktor i Slavica


Rezervni kapetan Vojske kraljevi- Viktor u ribolovu na Dobri, Ogulin 1937. ne Jugoslavije, Ogulin 1932.

U radnoj sobi stana na Trešnjevci, Tri sestre s muževima, Zagreb 1951. Zagreb 1950. S lijeva Zdravko, Slavica, Zlata, Viktor, Božica i Julije

U Bad Orbu pokraj Frankfurta na Majni 1960.

Ispred stana, Frankfurt na Majni 1960.

159


Viktor u Frankfurtu na Majni Taormina (Italija), lipanj 1968. 1962.

Na balkonu stana na Krimeji, Rijeka, listopad 1977.

Zlata u stanu (Kumičićeva 3b), Rijeka, 1997.

Koraljka, Jasmina, Nadja s Davorom i Viktor, Rijeka listopad 1973.

Konfiscirana i nikada vraćena veletrgovina željeznom robom Miznerovih. Na ulazu u kuću Jasmina Urem, Ogulin 1999.

Sjećanja na Zlatu i Viktora Majčinu stariju sestru Zlatu i njezinog muža Viktora sam vrlo dobro poznavao. Do početka II. svjetskog rata živjeli su u Ogulinu gdje je Viktor vodio veletrgovinu željeznom robom, a Zlata neopterećena materijalnim problemima bila domaćica i pomalo se bavila amaterskom fotografijom. Preživjeli su kataklizmu rata i prvih poratnih godina započeli novi život praktički ni iz čega. Zlata je postala profesionalni umjetnički fotograf, a Viktor nastavio s trgovačkim poslovima u državnim poduzećima. Zlata je često ljetovala s nama u Njivicama i tamo učinila neke od svojih najboljih internacionalno nagrađivanih fotografija, primjerice „Šumu na Kvarneru“ i „Ženu s otoka Krka“. Slavica i Jagoda su u dva navrata boravile u Frankfurtu na Majni gdje su Miznerovi živjeli sedam godina. Prvi Jagodin plavi kaput skrojen po mjeri, moje maturalno odijelo, prva crno-bijela televizija „Blaupunkt“ i prvi moderni tranzistor „Grundig“ pokloni su Zlate i Viktora.

160

Budući da je za hrvatske prilike Viktor dobro zarađivao putovali su Europom, Sjedinjenim Američkim Državama, Sjevernom Afrikom (Maroko, Tunis, Egipat) i Bliskim Istokom (Izrael i Libanon) odakle su se redovito javljali i donosili nam prikladne darove. S obzirom na malu obiteljsku mirovinu nakon očeve smrti ostali smo u nezavidnoj materijalnoj situaciji pa su


nas povremeno i novčano pomagali. Kada su nakon Viktorovog umirovljenja 1964. došli živjeti u Rijeku redovito smo ih posjećivali u njihovom stanu na Krimeji, a oni dolazili u naš stan na Pećinama najčešće na proslave rođendana i imendana Davora i Bojane s vrijednim poklonima za djecu. Zlata je po karakternim osobinama bila preslika oca Andrije. Na mene je ipak poseban utisak ostavio „barba“ Viktor. U svom ponašanju odmjeren (nikada nije povisio glas, niti rekao ružne riječi) s ogromnom sposobnosti samosavladavanja, enciklopedijski obrazovan, poliglota, samozatajan, skroman, tolerantan (premda su mu hrvatski i njemački fašisti pobili gotovo cijelu obitelj), široke ruke, izvrstan sportaš i vrstan trgovac predstavljao mi je nedostižan uzor. Umro je u 91. godini od upale pluća u Domu za stare i nemoćne na Kantridi. Vraćajući se sa skromnog pogreba na kojem su osim najuže rodbine prisustvovali predstavnici SUBNOR-a (Saveza udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata) pomislio sam: „Došao je kraj životnog vijeka čovjeka punog ljudskih vrlina kojeg ni najveće nesreće nisu uspjele slomiti jer je bio iskovan od čelika“.

JULIJE I BOŽICA STIPETIĆ ROĐ. PERUŠIĆ Božica Stipetić rođena Perušić (Okučani, 24. prosinca 1915. – Delnice, 7. svibnja 2009.) Božica Perušić rodila se 24. prosinca 1915. u Okučanima od oca Andrije i majke Regine rođene Adam. Osnovnu školu završila je u Ogulinu, a gimnaziju pohađala u Sušaku. Srednjoškolsko obrazovanje nastavila je u Beogradu, ali zbog uzastopnog ponavljanja razreda nije uspjela maturirati. Paralelno pohađa Srednju muzičku školu koju završava 1939. u Beogradu, a privatnu Trgovačku školu „Društva hrvatskih stenodaktilografa“ 1940. u Zagrebu. Od 1941. do 1945. stenodaktilograf je u Ravnateljstvu za prehrambenu industriju i Ministarstvu za obrt, veleobrt i trgovinu Nezavisne Države Hrvatske. Nakon završetka Drugog svjetskog rata izvanredno polaže posljednji razred gimnazije i maturira na VIII. zagrebačkoj gimnaziji 1946. godine. Otada do umirovljenja 1970. radi kao stenodaktilograf u državnim ustanovama i poduzećima (Zagreb, Lozovac, Beograd, Zagreb) da bi radni vijek završila na Vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske u rangu stenodaktilografa Ia klase. U Zagrebu gdje živi s ocem i majkom upoznaje se s inžinjerom Julijem Stipetićem za kojeg se udaje 1946. godine. Julije Stipetić je rođen 1903. u Ogulinu. Nakon završene gimnazije studira i diplomira kemiju na Zagrebačkom sveučilištu. Napredno orijentiran uhapšen je 1942. od ustaških vlasti i zatočen u radni dio koncentracijskog logora u Jasenovcu. Nakon završetka rata obnaša rukovodeće dužnosti u državnim ustanovama i poduzećima organsko-kemijske industrije. Kao izuzetno sposoban stručnjak i rukovodilac, pravi socijalistički udarnik, zbog potrebe

161


službe često mijenja mjesta boravka. Premda Božica i Julije žive u skladnom braku bez djece zbog brojnih radnih i društvenih obaveza preostalo je malo vremena za normalni obiteljski život. Nosilac brojnih društvenih priznanja i odlikovanja na funkciji savjetnika Sekretarijata za industriju Izvršnog vijeća Sabora NR Hrvatske (Hrvatske vlade) obolio je od raka želuca i umro 1962. u Zagrebu pa je Božica relativno mlada ostala udovica. Po odlasku u mirovinu Božica određeno vrijeme nastavlja živjeti u Zagrebu (Drvarske poljane br. 6). Zamjenom stana i prodajom obiteljske vikendice u Murteru sredinom sedamdesetih godina preselila se u Crikvenicu (Senjska, kasnije Zidarska ulica 18a) gdje provodi svoje umirovljeničke dane.

Zlatica i Božica, Okučani 1916.

162

Božica sa jedanaest godina, Ogulin 1926.

Slavica, Božica i Zlata se kupaju u koritu, Okučani 1917.

Klizači na ledu, Ogulin 1924. Božica druga s desna


Za glasovirom, Ogulin 1925.

Za maškare – spremne! Slavica, Božica (stoji) i Sonja, Sušak 1931.

Slavica i Božica s vučjakom Nilsom, Sušak 1932.

Slavica i Božica na balkonu stana Direkcije šuma, Sušak (Bulevard) 1933.

U Sušaku 1932. Božica, Zlata i Slavica

Na kupalištu Ade Ciganlije u Beogradu 1939. Božica stoji prva s desna

Božica, Beograd veljača 1939.

Regina, Slavica i Božica u šetnji Zagrebom studeni 1939.

163


Sa ocem u njegovoj „lovačkoj sobi“, Zagreb 1940.

Jagodica, Regina i Božica, Zagreb travanj 1941.

Božica, Zagreb 1944.

164

Vjenčanje Božice i Julija Stipetića, Zagreb 1946.

Božica, Regina i Andrija, Zagreb 1946.

Kod Perušića u Zagrebu 1946. U prvom redu Regina, Antonija (grosa), Jagoda i Jurica. U drugom redu Slavica, Božica i Andrija

Božica, Zagreb 1946.

Julije, Zagreb 1946.


Božica i Slavica, Vrata 1947.

Na crikveničkom šetalištu 1948.

Julije i Božica, Zagreb 1949.

Jutarnja crna kava, Zagreb 1950. – Viktor, Julije, Tri šogora – Viktor, Zdravko i Julije, Zagreb 1951. Andrija i Božica

Na skijanju – Sv. Križ, prosinac 1951. Božica čuči druga s desna ispod Julija

Julije i Božica, Zagreb 1951.

165


U očevom pčelinjaku Božica sa svojim omiljenim alatom, Zagreb 1955. u Dubravi 1954.

Na Trgu sv. Marka u Veneciji 1969.

Božica i Slavica s fok- Slavica i Božica u parku Vile Angioline u Opatiji U crikveničkom stanu 1975. sterijerom Mazom, 1974. Crikvenica 1974.

166

Na proslavi Zlatinog devedesetog rođendana, Pećine 1999. Zlata, Boža i Slavica

Nadja u posjeti „teti“ Božici, Delnice 2005.


Sjećanja na tetku Božicu U očekivanju sina Božica se rodila kao treća kćerka u obitelji Andrije Perušića. Mlađa od sestara, u doba djetinjstva i djevojaštva osjećala se na određen način u obiteljskom „drugom planu“. U školi joj nije išlo najbolje, možda i zbog čestih selidbi činovničke obitelji. Uz veliki trud privatno je uspjela završiti gimnazijsko školovanje. Bila je međutim muzički vrlo nadarena, odlično svirala glasovir i završila s uspjehom Srednju muzičku školu. Do udaje 1946. živi s roditeljima u Novinarskom Domu u Zagrebu. U trideset i prvoj godini života udaje se za inžinjera Julija Stipetića „Šišu“ s kojim nije imala djece. Julije je iz prvog braka imao sina Radovana-Radu koji je postao jedan od najboljih novinara poznatog zagrebačkog dnevnika „Vjesnik“. Na poslu je bila odlična radnica. U dva navrata je na jugoslavenskim saveznim natjecanjima stenodaktilografa osvajala prva mjesta u brzom strojopisu. Zbog svoje vedre naravi bila je omiljena među kolegama i rukovodiocima na poslu. U Crikvenici gdje je provodila svoje umirovljeničke dane, dobro se slagala sa susjedima, posebno Katicom Lukatelom. Imala je par prijateljica s kojima je odlazila na izlete i organizirana putovanja u zemlji i inozemstvu i pisala o svojim dojmovima. Puno je čitala i redovito posuđivala knjige iz crikveničke knjižnice, a u posebnu teku bilježila sadržaje i svoje komentare o pročitanom. Bila je vrlo društvena pa se sa susjedama i prijateljicama međusobno posjećivala ili sastajala u gradu, no nikad nije ulazila u prisnije kontakte. Nedjeljom je redovito išla u crkvu na misu, a zatim s prijateljicama na kavu uz koju je znala popušiti cigaretu-dvije („Navika sekretarica.“ –znala je reći). Strastveno je voljela sunčanje i kupanje u moru. Dok su joj godine to dozvoljavale, ljeti je gotovo čitave dane provodila na obližnjoj plaži u blizini kuće. Izvrsno je svirala glasovir i lijepo pjevala. Neobično je voljela životinje osobito pse možda s tog razloga što nije imala djece. Dugo ih je vremena imala, najduže foksterijerku Mazu, a potom čiuvauu Bobu sve dok joj višednevni izlasci s psićima nisu postali prevelika obveza i napor. Premda nije voljela kuhanje, bila je dobra domaćica i do u duboku starost redovito čistila i održavala stan. Od mojih brojnih uspomena na tetku Božicu jedna mi se usjekla u pamćenje. Povremeno je „ekipa“ (Slavica, Nadja, Davor, Bojana i ja) odlazila posjetiti Božicu u Crikvenicu. Znali smo se šetati duž crikveničkog obalnog puta, sjesti u obližnje kafiće popiti crnu kavu i pojesti kolače. Jednom prilikom se Bojana koja je imala četiri godine „napalila“ da sama vodi i šeće malenog Bobu. Šetali smo, razgledavali dućane i čavrljali pa smo Bojanu i psića izgubili iz vida. Kada smo primijetili da ih nema na vidiku uslijedila je pomalo panična potraga jer smo se bojali da su pali u more i utopili se. Nakon pola sata traženja pronašli

167


smo prestrašenu i uplakanu Bojanu s psićem u parku Stjepana Radića na rivi. Nestašni psić kojeg se moglo staviti u veći džep vodio je Bojanu, a ne ona njega. Bili smo sretni da se sve dobro završilo, a Božica je Bobi s kojim je razgovarala kao s odraslim čovjekom očitala oštru lekciju! Božica je umrla 7. svibnja 2009. u Delnicama kod udomiteljske obitelji Vere Štimac gdje smo je smjestili nakon operacije kompliciranog prijeloma lijevog kuka.

Kuća obitelji Štimac u kojoj je Božica provela svoje posljednje dane, Delnice prosinac 2007.

168


OBITELJI ANTONA BURIĆA, MLADENA UREMA I ZLATKA ABRAMOVIĆA ANTON I JAGODA BURIĆ ROĐENA KUČIĆ Jagoda Burić rođ. Kučić, dr. med. (Sušak, 5. rujna 1940. – Rijeka 15. ožujka 1988.) Jagoda (Maja) Kučić rodila se 5. rujna 1940. u Sušaku od oca Zdravka i majke Slavice. U Sušaku stanuje u Strossmayerovoj ulici do rujna 1943. kada zbog njemačkog bombardiranja grada s majkom i kućnom pomoćnicom Marijom Jurkovič bježi u Njivice na otoku Krku. Žive u izbjeglištvu do kraja 1946. kada se vraćaju u Sušak. Osmogodišnju školu polazila je u školama „Bobijevo“ i „Centar“. Po završetku osnovnog školovanja upisala se u sušačku gimnaziju „Mirko Lenac“ gdje je maturirala u lipnju 1959. s vrlo dobrim uspjehom. Iste godine upisuje Medicinski fakultet u Rijeci na kojem diplomira opću medicinu u svibnju 1965. godine. Udala se 2. listopada 1965. za dr. Antona Burića, specijalizanta interne medicine. Kraće vrijeme žive u stanu u Strossmayerovoj ulici, a potom kod obitelji Andrije Perušića u ulici Janka Polića Kamova br. 82. Nakon završenog obveznog liječničkog staža i položenog državnog stručnog ispita zaposlila se na Klinici za dermatovenerologiju riječke bolnice. Specijalistički ispit iz dermatovenerologije položila je 1968. na Klinici za kožne i spolne bolesti Univerzitetskog kliničkog centra u Ljubljani. U siječnju 1969. rodila je blizanke Jasminu i Koraljku. Nakon završene specijalizacije nastavlja raditi na riječkoj Klinici za dermatovenerologiju kao specijalistica za kožne i spolne bolesti. U travnju 1982. obolila je od raka dojke. Nakon dugotrajnog i neuspješnog liječenja umrla je 15. ožujka 1988. od posljedica neizlječive bolesti. Sahranjena je u obiteljskoj grobnici porodice Burić na Trsatskom groblju.

U Sušačkoj bolnici 10. rujna 1940.

Slavica i Jagodica, ožujak 1943.

169


Jagodica – Maja, proljeće 1943.

Jagodica i Slavica, Sušak 1947.

170

Jagoda, Jurica i Marija Spicijarić, Njivice 1949.

S tatom i mamom, ljeto 1943.

U Zagrebu 1946.

Jurica i Jagoda u Vratima 1947.

Zalazak sunca nad Učkom, Njivice 1950.

Na klupi ispred kuće Frankijevih, Njivice 1952. Sjede Zdravko, Jagoda i Slavica, na zidiću Dado Kovačević i Jurica


Slavica, Jagoda, Jurica i Zdravko, Njivice 1951.

Na snijegu u Delnicama 1953. U pozadini Jurica

U njivičkom „drmunu“ Jagoda (u sredini) s prijateljicama Ljiljanom i Marijom, 1951.

Njivice, srpanj 1955.

Veselo društvo na „luftmadracu“, Njivice 1956. (Jagoda prva s lijeva)

Nakon zamornog veslanja, Njivice 1956.

Njivička koledvarka, siječanj 1957.

171


Na balkonu kuće Frankijevih, svibanj 1957.

172

Na prozoru Jagoda, Slavica, Jurica i Zdravko, 1959.

Maturantica sušačke gimnazije 1959.

Na promociji u liječnicu sveukupne medicine, svibanj 1965. Prvi red: Tonči, Jagoda, Slavica, Viktor Mizner, Božica Stipetić, Mira Kučić, Milka Burić, Jadranka Burić i Neva Kučić. Drugi red: Vlado Kleončić, Andrija Kleončić, Jurica, Marija Perović, Anica Bogović i Zlata Mizner

Tonči i Jagoda, 31. svibanj 1965.

Sa proslave promocije kod kuće okružena buketima cvijeća, svibanj 1965.


Vjenčanje Jagode i Tončija Burića, 2. listopad 1965. Sjede: prof. dr. Davor Perović, Jagoda, Tonči, Ante Bobić. Stoje: Dubravka Bobić, Jurica, Ana Zelinka, Slavica, Milka, Henoh i Jadranka Burić

Kod Burićevih, lipanj 1969. Sjede Viktor Mizner i Henoh-Kuzma Burić, a stoje Danica Pedišić, Milka Burić s Koraljkom, Tonči, Slavica s Jasminom i Jagoda

Jurica s blizankama, srpanj 1969.

Jagoda i Slavica s blizankama, rujan 1969.

U posjeti noniću Perušiću, siječanj 1970. Jurica, Jagoda i Tonči

Tonči i Jagoda s Koraljkom i Jasminom, Pećine svibanj 1975.

Nadjino i Juričino vjenčanje, 9. prosinac 1972. Jagoda s Jasminom i Koraljkom stoji u prvom redu druga s desna

173


Jagodina dva srdašca, „mišovi“ – Jasmina i Koraljka 1971. i 1972.

Liječnici Klinike za dermatovenerologiju. S lijeva na desno dr. Jagoda Burić, dr. Anđelko Wolf, prof. dr. Dušan Jakac, dr. Aleksandra Hofman, dr. Mirta Kučina i dr. Nikola Mohar, 1972.

Mostar 1973.

174

Dubrovnik 1973.

Koraljka i Jasmina 1972.


Davor i Jagoda, siječanj 1974.

Jagoda, Jasmina i Koraljka u Spomenbolnici na Petrovoj Gori 1982. Iznad Jagode fotografija dr. Zdravka Kučića

Jasmina, Jagoda i Koraljka u stanu na Pećinama 1984.

Maturalni ples u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner, Opatija 1988. Koraljka i Jasmina druga i treća s lijeva na desno. Jagoda ga nije dočekala, ali je nastavila živjeti u svojim kćerkama.

Jasmina 1988.

Koraljka 1988.

175


Sjećanja na Jagodu Djetinjstvo Jagodica (Maja) se rodila 5. rujna 1940. u Sušačkoj bolnici. Jedini specijalist ginekolog dr. Davor Perović je istovremeno vodio porod izvan bolnice pa je veći dio poroda obavio Zdravko, a Perović ga dovršio. „Zdravko se više prestrašio od mene.“ – govorila je majka. Do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. otac, majka i Jagoda su živjeli u Strossmayerovoj ulici br. 2. Nakon kapitulacije otac je otišao u partizane, a par dana kasnije su Nijemci bombardirali Sušak. Dvije avionske bombe pogodile su kuću – jedna je pala točno u kuhinju. Uslijedilo je panično bježanje iz grada koje je završilo u Njivicama na otoku Krku. Majka je bila u drugom stanju pa sam se rodio 29. travnja 1944. godine. Po rođenju zaokupio sam svu pažnju majke i naše kućne pomoćnice Marije Jurkovič koja je pobjegla s nama u Njivice. Jednoga dana, kada odraslih nije bilo u spavaćoj sobi, ljubomorna sestra ugrizla me za nogu. Počeo sam se derati, a majka i Marija su brzo dotrčale i istukle moju sestru „kao vola u kupusu“. Na Sušak smo se vratili nakon obnove kuće krajem 1946. godine. Jagoda je iduće godine postala prvoškolka. Osmogodišnju školu pohađala je u školama „Bobijevo“ i „Centar“. Bila je vrlo dobra učenica jer je iz matematike koja joj je bila rak rana jedva „navlačila“ trojku. Nije volila školu pa je simulirala glavobolju da ne mora pohađati nastavu. Roditelji su se preplašili da glavobolja ima organski uzrok pa su je odveli na pregled u bolnicu. Na sreću nije bilo ozbiljne bolesti. Slavica je bila odlična pijanistica pa je željela da sviranje klavira nauči i Jagoda. Odveli su je kod poznate pijanistice i klavirske pedagoginje Marije Štrcaj-Paravić. Jagoda je često „markirala“ sa satova. Otac je jednom u razgovoru sa Štrcajkom s kojom je bio u daljnjem rodu pitao kako mu napreduje dijete. Stroga učiteljica je odgovorila da često izostaje sa satova. Budući da su privatnu poduku plaćali, Zdravko je naredio Mariji da Jagodu prati na satove klavira. No ni to nije pomoglo pa je glazbena karijera moje sestre bila završena. Gimnazijski dani „Od koljevke pa do groba najljepše je đačko doba.“ – kada ne bi bilo učenja. U gimnaziji je imala prijateljice Zlatku Kovačević, Zdravku Kolacio, Nadu Venturini, Alku Šustar, Nedu Morel i brojne drugarice s kojima se družila i pomalo pubertetski ludovala. Voljela je društvene predmete, napose književnost. Dobro su joj išli i strani jezici, francuski i engleski, kojem nas je privatno podučavao profesor Baretić. U gimnazijskim danima profesorica hrvatskog jezika Desanka Žurž me pitala kako Jagodica napreduje na studiju u Zagrebu. Odgovorio sam da studira medicinu u Rijeci, a ona je iskreno začuđena rekla kako je mislila da studira književnost i jezike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

176

Bila je odlična plivačica. U prvom razredu gimnazije na srednjoškolskom plivačkom prvenstvu osvojila je prvo mjesto u plivanju na 50 metara leđnim stilom. Zdravko ju je upisao u plivački klub „Primorje“. Nije htjela trenirati pa je tako propala i plivačka karijera moje sestre.


Izvrsno je trčala i redovito pobjeđivala na gimnazijskim „cross-country“ takmičenjima. I u kasnijim godinama je živjela „sportski“ – umjereno je jela, nije pušila ni pila alkohol. Lijepo je plesala, imala izvrstan sluh, dobro fućkala i pjevala. Za mene koji sam bio bolji pjevač govorila je da „rulim i vređam tuđe uši“. Oblačila se skromno, ali ukusno. Prvi plavi kaput skrojen po mjeri i modi bio je poklon tete Zlate i „barbe“ Viktora koji je tada (1956.) bio predstavnik tvrtke „Exportdrvo“ u Frankfurtu na Majni. Dobro se sjećam njezine maturalne zabave. U stan su došle Zlatka Kovačević, Neda Morel i Radmila Prohaska da se pokažu u bijelim najlonskim haljinama koje su kao i Jagoda kupile u Trstu. „Stari“ je bio oduševljen njihovim lijepim izgledom i haljinama! U to vrijeme počela su i prva „hofiranja“. Preko puta naše kuće, u Križanićevoj ulici, stanovao je visoki, vrlo zgodni Crnogorac Rajko Krstičević koji je studirao na Višoj pomorskoj školi. Svaki puta kada je izlazio iz kuće Jagoda i Slavica su ga „špijale kroz zatvorene škure“ i uzdisale kako je lijep i muževan. Njivički dani U Njivicama gdje smo obavezno ljetovali, brojni Njivičani su izvodili „bijesne gliste“ kako bi privukli njenu pažnju. No nisu to bili samo domaći dečki već i stranci. Sjećam se kako su joj se „nabacivali“ Austrijanci Helmut i Horst iz Graca. Ja sam bio „pas čuvar“. Grozno sam joj išao na živce. Doduše, mene su više zanimale peraje, maska, dihalica i luftmadraci, koje su Austrijanci imali nego njihovo „muljanje“. Jedan Francuz, mislim da se zvao Pierre, kratko vrijeme po odlasku iz Njivica pisao joj je ljubavna pisma i poslao svoje vojničke fotografije iz Alžira. Udvarali su joj se i Zagrepčani (Andrija i Vlado Kleončić) s kojima je godinama ostala u prijateljskoj vezi. Nakon maturalnog putovanja u Grčku i položene mature, uslijedili su studentski dani. Na fakultetu se upoznala sa Tončijem Burićem, koji je bio demonstrator na biologiji. Visok i mršav – „Vitaminko“ kako su ga zvali studenti, bio je i ostao jedini muškarac njezinog života. Pred kraj svog života i Zdravko je upoznao Tončija. Posjetili su ga u Njivicama gdje se oporavljao nakon operacije. Njivice, preko ljeta naš drugi dom, ostale su nam u nezaboravnoj uspomeni. Dva mjeseca smo se sunčali, kupali, vozili na barci, jedrili, šetali i uživali u druženju i razonodi. Jagoda je imala prijateljice – Anicu Bogović, Nadu Kraljić i prijatelje – Mika Kremenića, Mika Kraljića, Bracu Bogovića, kojima su se znali pridružiti Riječani – Zlatka Kovačević, Fulvio Superina i Zagrepčani koji su imali vikendice u Njivicama – braća Andrija i Vlado Kleončić, Braco Canjuga, Ljubica Radojčić i drugi. Godinama su u Njivice dolazili naši bratići Dado i Braco Kovačević. Dado je bio stariji, a Braco mlađi. Obojica visoki, zgodni, duhoviti, izvrsni sportaši. Dado se uglavnom družio sa starijim njivičkim dečkima – „galebovima“ i gledao atraktivne Švabice, a Braco (Cobra) je impresionirao svojim sportskim umijećem. U Njivice su dolazili i Slovenci – djeca sa „tovarišicama“ i „tovarišima“ na ljetne ferije, tzv. kolonije. Družili smo se s njima, igrali nogomet i redovito pobjeđivali, a Braco bio glavni golgeter. Za sve njivičke dečke – omladince, pogotovo za mene koji sam u timu bio najmlađi, bio je pravi sportski idol. Nogometnim

177


utakmicama koje smo igrali na Šavlićevoj plasi i vaterpolskim susretima u njivičkoj luci prisustvovalo je pola sela. Dado je bio odlikaš, a Braco popravkaš. Dvije godine uzastopce imao je popravak iz latinskog jezika. Okružen lijepim turistkinjama morao je bubati deklinacije i konjugacije („Jebem ti perifrastičnu konjugaciju aktivnu.“ – znao je reći). Naš otac Zdravko bio je strastven ribolovac, a Jagoda, Dado i Braco su imali uvijek pametnijeg posla od ribolova (Jagoda je glumila morsku bolest) pa ih je definitivno otpisao kao pomoćnu radnu snagu, a mene tlačio maratonskim veslanjem. Volio sam ribarenje. Do smrti neću zaboraviti blijede jutarnje zvijezde na plavom nebu bez oblaka, izlaske sunca, kliktanje galebova, „bonacu i bavu“, miris mora i algi u uvalama moga djetinjstva. Skupina liječnika (dr. Davor Perović, dr. Ante Medanić, dr. Josip Ružić), otac, majka, Jagoda i ja, Braco i teta Zlata je 1952. g. s posadom koćarice (kapetan Ježić) otišla na višednevno ribarenje Kvarnerom do Glavotoka. Uhvatili smo mnogo bijele ribe, mekušaca, škampa, rakovica čak i školjkaša. Došli smo do Glavotoka, posjetili fratre u samostanu, ručali i okupali se. Jagoda je „brstila“ neoprano grožđe u fratarskom vrtu. Nakon povratka u Njivice dobila je visoku temperaturu s mučninom, bolovima u trbuhu, povraćanjem i proljevom. Hitno je hospitalizirana na Zaraznom odjelu riječke bolnice zbog paratifusa, pa je odležala na infuzijama desetak dana. S Njivičanima, težacima i ribarima, gdje smo redovito ljetovali postali smo vrlo bliski. Otac im se odužio za sve dobro što su za nas učinili tijekom rata. U siječnju 1957. g. obitelj Ivana Kraljića pozvala nas je na koledvu – stari bodulski običaj sa sopilama, tancem, jelom, pićem i crkvenim blagoslovom. Slavica i Jagoda su bile „divojke“ obučene u staru krčku nošnju i imale „muži“ – Jagoda Matu Kraljića, a Slavica Ivana Perišića. Par dana se plesalo, pjevalo, jelo i pilo uz odlaske na misu u crkvu. Prisutni svećenici (don Karmelo Zazinović u ratu omišaljski župnik, kasnije krčki biskup, velečasni Ivan Kirinčić koji me krstio u Svetom Vidu i Njivičan velečasni Josip Spicijarić) također su dali obol narodnom slavlju. Boduli su tada dobro „potegnuli“ pa je barjaktar jedva našao put koji je vodio u crkvu! Na skijanje smo išli rijetko. U sjećanju mi je ostao boravak u Delnicama 1953. gdje smo bili gosti obitelji Šafar. S nama su bili teta Zlata i barba Viktor, oboje izvrsni skijaši i klizači na ledu. Oprema nam je bila „vrhunska“ – skije i štapovi duži od dva metra, pretpotopni skijaški „kandahar“ vezovi i drvene sanjke. Jagoda se „ubijala“ landlaufom, ja sanjkao, a majka je izvodeći kristijanije pala i ozlijedila koljeno. Fakultet – vjenčanje Studij medicine upisala je na Medicinskom fakultetu u Rijeci i diplomirala 1965. godine. Na promociji u doktora sveukupne medicine bila je prisutna sva riječka rodbina, Tonči s majkom Milkom i sestrom Jadrankom i Jagodini prijatelji iz Njivica, Rijeke i Zagreba (braća Andrija i Vlado Kleončić). U maloj dvorani Medicinskog fakulteta glavni promotor je bio najbolji očev prijatelj prof. dr. Davor Perović, dekan fakulteta. 178


Proslavu smo organizirali u stanu. U živom sjećanju mi je ostala primaća soba koja je bila puna buketa cvijeća. Završetak studija i posao liječnice kojeg je dobila nakon završetka pripravničkog staža značio je veliko financijsko olakšanje budući da smo živjeli od skrome porodične mirovine. U listopadu 1965. Jagoda se udala za Antona (Tončija) Burića liječnika specijalizanta interne medicine. Na bračno putovanje otišli su na otok Hvar. Kraće vrijeme su Jagoda i Tonči živjeli u stanu u Strossmayerovoj ulici sa Slavicom i sa mnom. Zatim su preselili kod Perušićevih koji su zamjenom stana iz Zagreba došli živjeti u Rijeku. Dok su živjeli s nama kao spavaća soba služio im je „špajscimer“ (primaća soba) u kojem se nalazila televizija „Blaupunkt“ poklon tete Zlate i Viktora. Gledali smo samo talijanski program, jer hrvatskog u to vrijeme nije bilo. Buljio sam u crnobijeli ekran praktički do završetka programa, a Slavica koja je ranije otišla spavati stalno mi je govorila kako je već kasno, signalizirajući da je došlo vrijeme da se i ja pokupim kako bi mladi bračni par konačno ostao sam. Rođenje Jasmine i Koraljke Jagoda je 6. siječnja 1969. rodila blizanke Jasminu i Koraljku. Budući da je u trudnoći slomila nogu i bila u gipsu stanovala je u posljednjem trimestru ponovno kod nas u Strossmayerovoj ulici. U to vrijeme bio sam apsolvent medicine i „štrebao“ upravo ginekologiju i porodništvo. Došepesala je u sobu gdje sam učio i rekla da je iznenada pomokrila puno vode. Odmah sam shvatio da je pukao vodenjak. Telefonski sam nazvao kolegu dr. Milivoja Perovića, sina profesora Perovića, koji je hitno došao i odveo je u sušačko rodilište. Nije se znalo da nosi dvojke. (U to vrijeme još nije postojao ginekološki ultrazvuk). Nakon što se prva rodila Jasmina profesor Perović koji je vodio porod je rekao: „Oho, ima još jedno dijete!“ i 15 minuta kasnije rodila se Koraljka. Bile su prije termina rođena djeca – prematurusi. Odmah su smještene u inkubator. Dan kasnije došao sam u rodilište i gledao kako grčevito i nekoordinirano miču ručicama i nožicama. Svi smo se bojali da neće preživjeti. No zahvaljujući iznimnim naporima bolničkog osoblja napose neonatologa prof. dr. Otmara Beleznaya obje su preživjele kritične dane. Dani se nižu u mjesece, mjeseci u godine, godina godinu ispraća. Završio sam medicinu, postao liječnik, oženio se Nadjom, zaposlio se, postao otac i specijalist internist. Tonči i Jagoda su živjeli u skladnom braku neumorno se brinući za svoje blizanke. Često smo se družili na proslavama rođendana naše djece, posjećivali se, slavili zajedno praznike i Nove godine i povremeno ljetovali u njihovoj vikendici u Njivicama. Bolest i smrt U travnju 1982. došao je udar groma iz vedrog neba. Jagoda je napipala malu kvržicu u lijevoj dojci. Na pregledu se ustanovilo da se radi o zloćudnoj bolesti pa je hitno operirana. U početku smo mislili da je radikalnom mastektomijom (odstranjenjem dojke) rak pobijeđen. Godinu dana kasnije pojavile su se metastaze u limfnim čvorovima vrata – bolest je recidivirala. Započela je mukotrpna i dugotrajna kemoterapija. Tonči je konzultirao najbolje liječnike u zemlji (prof. dr. Raunikar iz ljubljanskog Univerzitetskog kliničkog centra), a preko zajedničkog prijatelja dr. Duje Vukasa kirurga i vrhunske američke onkologe u MD

179


Anderson Cancer Centeru u Houstonu – Texas. Rečeno je da je poduzeta najsuvremenija terapija citostaticima, ali je unatoč tome bolest postupno napredovala. Jagoda je hrabro podnosila bolest i tegobno liječenje s brojnim nuspojavama u nadi da će rak biti zaustavljen. Budući da liječenje nije bilo učinkovito (pojavile su se i metastaze u kostima) čak smo Tonči, ja i moj kolega dr. Željko Plazonić potražili pomoć liječnika – travara dr. Potokara u Ljubljani, svjesni da ni „specijalni“ lijekovi neće imati efekta. Pred Novu godinu 1988. je naglo požutila. Tonči i ja smo hitno otišli u bolnicu gdje je moj kolega dr. Željko Fučkar učinio ultrazvučni pregled jetre i ustanovio brojne metastaze. Znali smo da se bliži kraj. Uz Jagodu su gotovo do posljednjeg dana bili Tonči i Slavica koja je jako teško podnosila umiranje svoje kćerke. Dan prije smrti moj prijatelj dr. Marijan Padovan i ja smo organizirali transport ambulantnim kolima Hitne pomoći u sušačku bolnicu. Umrla je sljedećeg jutra u jetrenoj komi (poput oca Zdravka), bez svijesti, bez bola, u sobi s pogledom na Riječki zaljev, u bolnici u kojoj se rodila. Po lijepom sunčanom danu koji je nagovještavao skori dolazak proljeća 15. ožujka 1988. sahranili smo Jagodu na Trsatskom groblju bez svećenika, uz brojne prijatelje, kolege, znance i njezine pacijente. Njezin šef prof. dr. Anđelko Wolf je nad otvorenom rakom održao kratko, vrlo emotivno posmrtno slovo. Kolege liječnici dermatovenerolozi su u osmrtnici „Novog lista“ napisali: „Zauvijek nas je ostavila naša Jagoda. Zračila je dobrotom i vedrinom, a njezinom smrću ostali smo siromašniji za jedno veliko ljudsko srce“.

Prof. dr. sc. Anton Burić, dr. med. Anton Burić rođen je 19. listopada 1938. u Šibeniku od oca Henoha (1909.-1976.) službenika i majke Milke rođene Bobić (1909.-1997.) domaćice. Osmogodišnju i srednju školu pohađao je u Zagrebu i Osijeku gdje je 1957. maturirao na osječkoj gimnaziji. Nakon mature obitelj Burić se preseljava u Rijeku gdje se Anton („Tonči“) upisuje na Medicinski fakultet. Diplomira opću medicinu 1963. s odličnim uspjehom. Nakon reguliranja vojne obveze (Zadar), liječničkog pripravničkog staža i položenog državnog stručnog ispita primljen je 1965. na specijalizaciju interne medicine na Internu kliniku Opće bolnice „Braće dr. Sobol“. U listopadu 1965. oženio se s Jagodom Kučić liječnicom opće medicine koju je upoznao tijekom studija. U siječnju 1969. dobivaju blizanke Jasminu i Koraljku. Specijalistički ispit položio je 1971. na Internoj klinici Medicinskog fakulteta Kliničkog bolničkog centra „Rebro“ u Zagrebu.

180

Već kao specijalizant interne medicine 1968. uključuje se u rad Radioizotopnog laboratorija Interne klinike pa 1971. boravi na stručnom usavršavanju u Nuklearnom institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu. Godine 1974. postaje šef Odsjeka za nuklearnu medicinu, a 1976. samostalnog Zavoda za nuklearnu medicinu Kliničke bolnice „Braće dr. Sobol“. Iduće godine obranio je doktorsku disertaciju na Medicinskom fakultetu u Rijeci, a 1978. položio specijalistički ispit iz nuklearne medicine u Zavodu za nuklearnu medicinu Interne klinike


Kliničkog bolničkog centra „Rebro“ u Zagrebu. Na Katedri za internu medicinu 1980. postaje znanstveni asistent, a 1981. docent na kolegiju „Klinička propedeutika interne medicine“. Rješenjem Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu SR Hrvatske iste godine stječe titulu primarijusa. Od 1984. do umirovljenja 2003. predstojnik je Zavoda za nuklearnu medicinu riječkog Kliničkog bolničkog centra. Za izvanrednog profesora na Katedri za internu medicinu izabran je 1987. godine. Iduće godine umire supruga Jagoda. Vijeće Medicinskog fakulteta u Rijeci 25. rujna 2001. donosi odluku o osnivanju Katedre za nuklearnu medicinu čiji je prvi pročelnik. Na mjestu predstojnika Zavoda za nuklearnu medicinu i pročelnika Katedre nalazi se do kraja 2003. kada odlazi u mirovinu. U domaćim i inozemnim stručno-znanstvenim časopisima objavio je 62 rada. Aktivno je sudjelovao u radu nacionalnih i internacionalnih kongresa i simpozija u zemlji i inozemstvu i nacionalnim i internacionalnim liječničkim strukovnim udruženjima. Sudjelovao je u svim oblicima dodiplomske i poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Mentor je magistarskih radova i doktorskih disertacija, voditelj znanstveno-istraživačkih projekata i sudionik u više njih i suautor u dva udžbenika za studente medicine (Propedeutika interne medicine i Klinička nuklearna medicina). Nakon smrti supruge živi s kćerkama u stanu na Pećinama sve do njihove udaje. Nakon godina samoće stupa u vezu s Majom Mudrovčić magistrom medicinske biokemije s kojom se ženi 2011. godine. Tonči predaje na XVI. Jugoslavenskom sastanku nuklearne medicine, Opatija 1973.

Maja Burić rođena Vuksan, mag. med. biochem. Maja Vuksan rođena je 6. travnja 1956. u Zagrebu u službeničkoj obitelji Milana Vuksana i Vlaste rođene Muić. S majkom, ocem i bratom Branimirom (rođenim 1950.) do 1960. g. živi u Daruvaru kada obitelj odlazi u Bihać (SR Bosna i Hercegovina) gdje završava osmogodišnju školu i gimnaziju 1974. godine. Iste godine upisuje studij medicinske biokemije na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu na kojem diplomira 1978. i stječe zvanje magistre medicinske biokemije. Početkom 1979. zaposlila se u biokemijsko-hematološkom laboratoriju Opće bolnice u Bihaću. Iduće godine se udaje za Marina Mudrovčića (1955-1991.) službenika, s kojim u braku dobiva kćerku Manju (1980.) i sina Vladimira (1985.) Suprug joj umire 1991., a 1992. izbija ratni sukob u Bosni i Hercegovini pa Maja napušta Bihać i odlazi u obiteljsku kuću Mudrovčića u Novom Vinodolskom.

181


Godine 1993. zasniva radni odnos u riječkom Kliničkom bolničkom centru u Radioimunološkom laboratoriju Zavoda za nuklearnu medicinu gdje radi i danas. Sa djecom se definitivno preseljava u Rijeku 1998. godine. Na radnom mjestu upoznaje se sa dr. Antonom Burićem za kojeg se udaje 2011. godine. Njezina djeca završavaju školovanje u Rijeci. Manja, diplomirana inženjerka tehnologije pomorskog prometa udaje se 2003. za Stanislava Štefana s kojim ima kćerku Ninu (2004.) i sina Tea (2006.), a Vladimir, elektrotehničar se 2015. ženi za odgajateljicu Natašu Slavić. Brat Branimir elektrotehničar i majka Vlasta i danas žive u Bihaću.

„Upravo vjenčani“ Jagoda i Tonči, 2. listopad 1965.

Tonči i Jagoda (u drugom stanju) ispred „Zastave“ 1968.

182

Odlazak na bračno putovanje u Hvar, 3. listopad 1965. Na palubi broda Jagoda i Tonči, a na ispraćaju s lijeva na desno Slavica, Zlata, Jurica, Henoh Burić i Andrija Perušić

Što ćemo danas pročitati u novinama?! Tonči sa Koraljkom 1969.

Tonči s Jasminom i Koraljkom, Pećine 1971.


Proslava dječjih rođendana u obiteljskom i prijatelj- Mostar 1973. skom krugu, Pećine 1971. Sjede djeca Paule i Zdravka Lešića i Jasenke i Voje Vučkovića, Jadranka Burić s Jasminom i Koraljkom. Stoje Henoh Burić, Danica Pedišić, Viktor Mizner, Jagoda, Slavica, Tonči, Paula Lešić, Milka Burić i Jasenka Vučković

Ispred vikendice u Njivicama, 1980. S lijeva na desno čuče Marko Hadjina, Koraljka i Jasmina. Stoje Tonči, Jagoda, Radmila Kovačević i Jadranka Hadjina

Prof. dr. sc. Branko Hadjina izvrstan matematičar i još bolji kuhar priprema roštilj. Njivice srpanj 1995.

Tončijev šezdeseti rođendan 19. listopada 1998. S lijeva Jasmina, Tonči, Koraljka i Maja

Na promociji Marka Hadjine u diplomiranog inžinjera brodogradnje, Guvernerova palača 2000. S lijeva Maja Mudrovčić, Tonči, Bojana, Koraljka, Jadranka, Davor, Marko i Manja Mudrovčić

183


U vrtu vikendice u Njivicama, 1. svibanj 2003.

Maja i Tonči u Rovinju, travanj 2006.

Sa kćerkama i unucima za Svetog Nikolu, prosinac 2012. S lijeva Tonči, Ivo, Luka, Marko, Jakov, Koraljka i Jasmina

Tonči pokraj glasovira Slavice Kučić darovanog Franjevačkom samostanu u Košljunu, Punat 2008.

Tonči i Maja na izletu u Zagrebu, svibanj 2013.

Sjećanja na Tončija i Maju Moga šogora Tončija Burića poznam već 54 godine, od dana kada je kao student medicine „prohodao“ s mojom sestrom Jagodom. „Micila“, kako ga je Jagoda zvala, krasile su oštroumnost, radišnost, učinkovitost, razboritost, umjerenost, samozatajnost, skromnost, točnost, preciznost i nadasve poštenje. Bio je odličan liječnik, brižan otac i odani suprug. Kako sam već naveo moja je obitelj povremeno ljetovala u Njivicama u vikendici obitelji Burić-Hadjina. Tu sam bolje upoznao Tončijevog oca Henoha (Kuzmu), majku Milku, sestru Jadranku, njezinog muža Branka Hadjinu profesora matematike na Ekonomskom fakultetu u Rijeci i njihovog sina Marka, Davorovog vršnjaka.

184

Milka je bila klasična domaćica, neumorna radnica u kuhinji i vrtu. Duboko religiozna svake je nedjelje odlazila na misu u njivičku crkvu, a meni, deklariranom ateisti, povremeno diskretno davala crkvene novine „Glas koncila“. Henoh kojeg su zbog neuobičajenog biblijskog imena svi zvali Kuzma po mnogima je karakternim osobinama sličio svom sinu. Radišan, živahan, bistar, dosjetljiv, sklon šali i društven stalno je radio u vrtu i sa mnom


diskutirao o politici najčešće uz šalicu crne kave i cigarete. Za razliku od Tončija bio je veliki pušač i strastveni „kafićar“. Premda podrijetlom Dalmatinac – Bodul s Pašmana, Tonči nije volio ribolov i kupanje u moru suprotno Jadrankinom mužu Zagorcu Branku koji je bio strastveni ribolovac. Branko je patio od kinetoze (morske bolesti) pa je rijetko odlazio čamcem (gumenjakom) u ribolov, ali je zato sate provodio na „grotama“ i velikim štapom lovio ribe. Bio je odličan kuhar i pravi roštilj majstor. Volio je dobro pojesti i popiti u čemu sam mu vrlo dobro „sekundirao“! Na našu veliku žalost iznenada je 1998. naglo umro u snu, vjerojatno od akutnog srčanog udara. Nakon Jagodine smrti koja nas je duboko potresla Tonči je 1989. dobio akutni srčani udar. Upravo sam toga dana bio dežuran na sušačkoj Kardiologiji. Nije mi bilo lako vidjeti svoga šogora kako blijed i pomalo prestrašen leži na bolničkim nosilima. Stisnuo sam zube i profesionalno zbrinuo perakutnu fazu bolesti. Nakon prebrođene akutne faze u dva navrata otišli smo u Institut za kardiovaskularne bolesti u Sremsku Kamenicu (Novi Sad) gdje je nakon učinjene koronarografije koja je bila pozitivna (u medicini nije dobro biti pozitivan) vrhunski kardijalni kirurg prof. dr. Ninoslav Radovanović uspješno operirao Tončijevo srce postavivši aortokoronarne premosnice. Otada pa do danas su prohujale godine. Tonči i ja smo postali umirovljenici i djedovi. Zdravlje nam je klimavo, ali uz pomoć lijekova još uvijek „plivamo iznad površine“, povremeno se viđamo i družimo. Maju sam upoznao sredinom devedesetih godina kada se zaposlila na Zavodu za nuklearnu medicinu riječkog Kliničkog bolničkog centra. Pobjegla je iz ratom zahvaćenog Bihaća. S djecom Manjom i Vladimirom se konačno preselila u Rijeku krajem devedesetih godina. Stekao sam utisak da se radi o izuzetno simpatičnoj, pristojnoj, požrtvovnoj, pametnoj i dobroj ženi. Bilo mi je drago da se Tonči zbližio i kasnije oženio osobom takvih kvaliteta. Maja povremeno odlazi u Bihać gdje su ostali živjeti njezina ostarjela majka Vlasta i teško bolesni brat Branimir. U datim okolnostima nastoji čim više skrbiti o njima. S Tončijem živi u skladnom braku. Sličnih afiniteta dobro se slažu, često putuju i pomažu djeci, danas odraslim ljudima s vlastitim obiteljima.

MLADEN I JASMINA UREM ROĐENA BURIĆ Mladen Urem, prof. Mladen Urem rodio se u Rijeci 16. travnja 1964. od oca Kazimira (1927.-2009.) profesora jugoslavenskih književnosti i majke Justine rođene Lenarčić (1945.) profesorice engleskog jezika. Nakon završene Srednje medicinske škole u Rijeci 1983. upisao se na Medicinski fakultet na kojem 1989. završava Stručni studij za inženjera radiologije. Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci diplomira 1995. i postaje profesor hrvatskog jezika i književnosti. Područje njegovog stručnog i znanstvenog djelovanja postaje povijest hrvatske književnosti, publicistika i nakladništvo. Bio je urednik za književnost u listu „Val“ (1985.-1989.),

185


osnivač i glavni i odgovorni urednik književnog časopisa „Rival“ (1988.-2000.) i „Biblioteke Val“ – edicije autorskih knjiga (od 1987.). Suosnivač je filološkog časopisa „Fluminensia“ (1989.), osnivač i glavni urednik časopisa za kulturu „Sušačka revija“ (1993.-1995.) i glavni urednik časopisa „Dometi“ (1996.) Oženio se 2001. s Jasminom Burić, diplomiranom ekonomisticom s kojom u braku ima dva sina – Marka (2001.) i Ivu (2006.). Od 1987. do 2010. objavio je devet knjiga među kojima se posebno ističe „Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda“ (2006.) koja je po izboru „Jutarnjeg lista“ uvrštena među 12 najboljih publicističkih djela tiskanih u Hrvatskoj te godine. Najopsežniji i najdublji doprinos dao je na istraživanju života i afirmaciji djela riječkog književnika Janka Polića Kamova. Na tu je temu objavio više desetaka zapaženih eseja, organizirao prevođenje njegovih djela na strane jezike, držao predavanja, organizirao okrugle stolove, izložbe itd. U inozemnoj i domaćoj časopisnoj periodici napisao je gotovo 200 tekstova, eseja i studija iz novije hrvatske književnosti, uredio i bio suradnikom na tristotinjak raznih naslova knjiga i časopisa. Od 2001. radi u Državnom arhivu u Rijeci kao voditelj Odjela arhivske knjižnice, čitaonice i nakladničke djelatnosti. Tajnik je i član uredništva „Vjesnika Državnog arhiva“. Kao arhivist pomogao je brojnim znanstvenicima, publicistima i autorima u istraživanju značajnih riječkih tema, kulturnih događaja i povijesnih osoba. Sudjeluje u realizaciji svih izdanja Državnog arhiva, urednik je i autor niza publikacija (posebnih izdanja, kataloga, časopisa i dr.). Dobitnik je Plakete Općine Pirovac za osobiti angažman u prikupljanju i obradi povijesnog arhivskog gradiva o Pirovcu za 2010. i Nagrade Grada Rijeke za 2012. zbog iznimnog doprinosa međunarodnom predstavljanju hrvatske književnosti i Janka Polića Kamova te afirmacije riječkog nakladništva. Član je Matice hrvatske – Ogranka u Rijeci, Povijesnog društva u Rijeci i hrvatskog P.E.N. Centra u Zagrebu. Jasmina Urem rođ. Burić, dipl. oec. Jasmina Burić rodila se 6. siječnja 1969. u Rijeci, od oca Antona Burića i majke Jagode rođene Kučić. Osmogodišnju školu „Rade Vranić - Petar“ (danas škola „Pećine“) završila je 1984. a Srednju ekonomsku školu – smjer inokorespondencija 1988. godine. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja upisuje riječki Ekonomski fakultet, smjer međunarodna razmjena, na kojem diplomira s odličnim uspjehom 1993. i stječe zvanje diplomirane ekonomistice. 186

Prvo zaposlenje dobiva u konzultantskoj tvrtki CET d.o.o. u Rijeci. Tvrtka daje savjetodavne usluge na pripremi projekta World Trade Center-a (WTC). U organizaciji WTCA (World Tra-


de Center Association) 1993. boravi u New Yorku gdje završava tečaj za network managera. Od 1995. do 2000. zaposlena je u privatnoj tvrtki za međunarodnu špediciju „Eurostar“ d.o.o. u Rijeci. Od 2000. Jasmina radi u Riječkoj banci (danas Erste Steiermärkische bank d.d.) na poslovima referentice u Službi javnih financija Direkcije javnih financija, specijaliziranog i projektnog financiranja. Upoznaje profesora Mladena Urema za kojeg se udaje 27.siječnja 2001. godine. U braku 2001. dobiva sina Marka, a 2006. drugog sina Ivu. Obojica su izvrsni đaci. Marko je pred završetkom osmogodišnjeg školovanja, a Ivo polazi osnovnu školu.

Jagoda i Tonči s blizankama, Pećine 1972.

S bakom Slavicom u Njivicama, kolovoz 1974.

Ispred Kapucinske crkve na vjenčanju Branka Hadjine i Jadranke Burić, 12. kolovoz 1972. Mladoženja s brkovima, a mladenka u bijelom kostimu s kumovima Davorkom Gudac i Ivom Kovačićekom

S bakom Slavicom na Pećinama, 1974.

187


Jasmina u Opatiji kod Slavice, Viktora i Zlate, prosinac 1982.

S maturalnog putovanja, Kopenhagen, svibanj 1987.

Bojanin četrnaesti rođendan, Njivice kolovoz 1990. Tonči, Koraljka, Bojana i Jasmina

188

„Banjada“ na Pećinama 1988. Koraljka, Jasmina i Bojana

Kod „tete“ Zlate na balkonu 1993. Koraljka, Milka, Tonči i Jasmina

Vjenčanje Jasmine Burić i Mladena Urema 27. siječnja 2001. U prvom redu s lijeva Slavica, Justina Knifić, Andrej Urem, Mladen, Jasmina, Koraljka, Tonči, Maja Mudrovčić, Magdalena i Kazimir Urem

Koraljka i Jasmina, Nova godina 1993.

Jasmina i Mladen na stepenicama Guvernerove palače


Jasmina i Mladen s Markom, 2002.

Mladen s Markom na Pećinama 2003.

Jasmina s Lukom i Koraljka s Markom 2002.

Bojana i Davor u posjetu sretnoj mami s malim Ivom, lipanj 2006.

Mladen s Markom i Jasmina s Ivom, Rijeka 2006.

U Katunu pokraj Poreča, 2013.

Mladen i Jasmina na Vranskom jezeru, Dalmacija 2013.

Ivo, Jasmina, Mladen i Marko, Ičići 2015.

189


Sjećanja na Mladena i Jasminu Urem Do ženidbe s mojom nećakinjom Jasminom za Mladena Urema sam saznao putem sredstava javnog priopćavanja. Znao sam da je pjevač i gitarist novovalne punk-rock grupe „Istočni izlaz“ i urednik za književnost lista „Val“ kojeg sam povremeno čitao. Čuo sam i za njegovog oca Kazimira profesora književnosti i književnika koji se određeno vrijeme kretao u umjetničko-boemskim krugovima pjesnika Tina Ujevića i za brata Andreja glazbenika, pjesnika i grafičkog dizajnera. Upoznavši Mladena ubrzo sam shvatio da radi o inteligentnom, svestrano obrazovanom, radišnom, požrtvovnom, samozatajnom, nesebičnom, skromnom, izuzetno dobrom i poštenom čovjeku, pravom entuzijastu zaljubljenom u svoj posao publicista, urednika časopisa i nakladnika, napose u istraživanje života i književnog djela hrvatskog avangardnog književnika i pjesnika Janka Polić-Kamova. Za razliku od svoje žene Jasmine realne i vrlo praktične osobe, Mladen je bio (i ostao) romantičar i pomalo sanjar. Službenica „Erste“ banke Jasmina je na poslu izvanredno marljiva i savjesna, britkog uma, velike radne energije i učinkovitosti, ustrajna, dosljedna, racionalna, staložena i komunikativna osoba, logičkog razmišljanja i zaključivanja. U obitelji drži sve konce u svojim rukama – obavlja domaćinske poslove, brine o financijama, odgoju i obrazovanju djece i odnosima s rodbinom i prijateljima. Temperamentom je „prava Kučićka“ za razliku od svoje sestre jednojajčane blizanke Koraljke koja je više „Burićka“. Premda postoji velika razlika u godinama obitelj Mladena Urema nas povremeno posjećuje u punom sastavu. Mladen i ja po običaju „bistrimo“ politiku u čemu smo istomišljenici, a Jasmina i Nadja razgovaraju o realnim životnim problemima. Stariji sin Marko, najbolji učenik u razredu i školi čita i igra se s tabletom, a mlađi Ivo, također odličan đak trči po stanu i stalno nešto zapitkuje. Marko me podsjeća na Mladena, a Ivo na Jasminu. U današnjem užurbanom i pomalo grozničavom životnom tempu preostaje malo slobodnog vremena. Uremovi ga najvećim dijelom provode u druženju s prijateljima, a jedino pravo obiteljsko slobodno vrijeme predstavljaju godišnji odmori koje provode s djecom u Poreču i Pirovcu. Po njihovom pričanju i fotografijama koje gledam na laptopu s nostalgijom se prisjećam mog djetinjstva i ljetnih ferija koje sam sa sestrom i majkom provodio u Njivicama.

190


ZLATKO I KORALJKA ABRAMOVIĆ ROĐENA BURIĆ Koraljka Abramović rođ. Burić, dipl. oec. Koraljka Burić rodila se 6. siječnja 1969. u Rijeci, od oca Antona Burića i majke Jagode rođene Kučić. Osmogodišnju školu „Rade Vranić – Petar“ (danas škola „Pećine“) završila je 1984., a Srednju ekonomsku školu „Mijo Mirković“ – obrazovni profil inokorespondent 1988. godine. Upisuje se na Ekonomski fakultet u Rijeci – studij organizacije i upravljanja, diplomira 10. svibnja 1993. i stječe zvanje diplomirane ekonomistice. Nakon položenog stručnog ispita za djelatnicu međunarodnog otpremništva i carinjenja roba 1994. prvi posao dobiva u državnoj tvrtki za međunarodnu špediciju „Transadria d.d.“ (bivši „Transjug“) u izvoznom i carinskom odjelu. Od 1995. do 2000. radi u privatnoj tvrtci za međunarodnu špediciju „Eurostar“ d.o.o. Za Zlatka Abramovića telekomunikacijskog elektrotehničara udaje se 1997. a 2001. dobivaju sina Luku. Po završetku porođajnog dopusta zapošljava se u privatnoj tvrtki „Landcom“ d.o.o. u sektoru uvoz-izvoz kao komercijalist, a potom od 2010. u tvrtki „Kiborg“ d.o.o. gdje radi na računovodstvenim i komercijalnim poslovima. Godine 2009. dobiva drugog sina Jakova. U procesu reorganizacije tvrtke i nove sistematizacije radnih mjesta s dijelom zaposlenika postaje tehnološki višak. Aktualno (2015.) na burzi rada traži posao u struci. Zlatko Abramović, ing. elektrotehnike Zlatko Abramović rodio se 31. kolovoza 1969. u Rijeci od oca Stjepana obrtnika i majke Đurđice rođ. Bajzek, službenice. Osmogodišnju školu „Vladimir Gortan“ završio je u Rijeci 1984., a Srednju elektrotehničku školu – smjer telekomunikacije 1988. godine. Po zanimanju elektrotehničar 1989. se zaposlio u državnoj tvrtki PTT (Pošta, telegraf, telefon) koja u pretvorbi državnog u privatno vlasništvo postaje HT (Hrvatski telekom) u većinskom vlasništvu Deutsche Telekoma. Godine 1997. oženio se sa Koraljkom Burić. Uz posao na radnom mjestu izvanredno studira na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na kojem diplomira 3. ožujka 2008. i stječe zvanje inženjera elektrotehnike. Od rujna 2014. radi u tvrtki „Ericsson – Nikola Tesla“ d.d. Rijeka kao projekt menadžer.

Nadja, Koraljka, Jurica i Jasmina, Pećine 1973.

Koraljka i Jasmina s tetkom Jadrankom i malim Markom, Pećine 1973.

191


S bakom Slavicom i Jasminom na Pećinama, 1973.

192

Jasmina i Koraljka kite bor. Pećine, prosinac 1981.

Koraljka i Jasmina sa bakom Slavicom u Njivicama, proljeće 1987.

Na maturalnom putovanju u Kopenhagenu, svibanj 1987.

Na proslavi rođendana Zlate Mizner 1989. Stoje Jasmina, Bojana, Koraljka i Davor, sjede Božica, Zlata, Milka i Slavica

Koraljka, Nataša Štamfelj i Bojana, Njivice 1993.


Koraljkino vjenčanje 6. rujna 1997. Slavica, Božica, Zlata i Koraljka

Sa vjenčanja Koraljke Burić i Zlatka Abramovića, rujan 1997.

Bračni par u Dubrovniku, rujan 1999.

Zlatko i Koraljka u Njivicama, kolovoz 1998.

U vrtu Kučićevih na Pećinama 2001.

193


Luka sa mjesec dana u naručju mame u društvu tate Zlatka i Radmile Kovačević, Njivice listopad 2001.

Mama drži me da ne padnem!“ Luka s pet i pol mjeseci, veljača 2002.

Lukin prvi rođendan, Njivice kolovoz 2002.

„Hoću voziti auto!“ Bojana i Luka na Pećinama, listopad 2002.

U Josipdolu kod djeda i bake Zlatko, Luka i Koraljka 2008.

194

Mamin mezimac Jakov, travanj 2013.

Jakov ima godinu dana, prosinac 2010.

Koraljka, Jakov i Luka kod nonića Tončija na Pećinama, prosinac 2012.


Sjećanja na obitelj Zlatka i Koraljke Abramović Jasmina i Koraljka premda jednojajčane blizanke fizičkim izgledom gotovo identične, karakternim svojstvima se jako razlikuju. Jasmina je odlučna, energična, prodorna i poduzetna za razliku od Koraljke kojoj nedostaje samouvjerenost, upornost i poduzetnost. Osobine koje ih krase su odgovornost, savjesnost, požrtvovnost, skromnost, poštenje i dobrota srca. Odane su supruge i brižne majke. I njihovi muževi Mladen i Zlatko se prilično razlikuju. Mladen je tipični intelektualac i idealist, po političkim stavovima liberal, dok je Zlatko konzervativno-tradicionalnih stavova, praktičan i realan s obje noge čvrsto na zemlji, u obitelji pravi „pater familias“. Zlatkova i Koraljkina djeca Luka i Jakov polaze osnovnu školu. Luka je pri njezinom završetku, izvrstan je učenik i sportaš (rukometaš), a Jakov u učenju nimalo ne zaostaje za starijim bratom. „Amerikanizacija“ rodbinskih odnosa silovito je prodrla i u naše društvo. Dinamično vrijeme u kojem se danas živi s brojnim poslovnim i obiteljskim obvezama ostavlja mladim parovima malo vremena za čašicu druženja sa starijim članovima obitelji, pogotovo s „barbama“ i „tetama“. To je vjerojatno i glavni razlog što se rjeđe viđamo i posjećujemo s porodicom Zlatka Abramovića iako smo u prijateljskim obiteljskim vezama.

195


OBITELJ JURICE I NADJE KUČIĆ ROĐENE SUŠANJ Doc. dr. sc. Jurica Kučić, dr. med. Rođen sam 29. travnja 1944. u Njivicama na otoku Krku od oca Zdravka i majke Slavice rođene Perušić. Nakon tri godine provedene u izbjeglištvu, vraćamo se u Sušak gdje nastavljamo živjeti u obnovljenoj kući u Strossmayerovoj ulici br. 4. Od 1951. do 1958. polazim osmogodišnje škole „Bobijevo“, „Pećine“ i „Centar“, a zatim nastavljam srednjoškolsko obrazovanje u sušačkoj gimnaziji „Mirko Lenac“ koju završavam 1963. s odličnim uspjehom. Tijekom gimnazijskog školovanja aktivno sam sudjelovao u radu omladinske organizacije i učeničke zajednice. Od 1961. do 1963. predsjednik sam Komiteta Narodne omladine i član Sekretarijata Općinskog komiteta Narodne omladine Sušak-Rijeka. U članstvo Saveza komunista Hrvatske (SKH) primljen sam 29. travnja 1961. godine. Sljedeće, 1962. radim u 32. omladinskoj radnoj brigadi „Viktor Lenac“ na izgradnji Autoputa Bratstvo-Jedinstvo na dionici Osipaonica-Velika Plana u SR Srbiji. Za primjerno ponašanje i požrtvovan rad proglašen sam udarnikom. Od 1962. do 1964. član sam Savjeta za prosvjetu i kulturu Općinske skupštine Rijeka. Aktivno se bavim sportom. Igram u rukometnim klubovima „Centar“ i „Orijent“ u Rijeci i nogometnom klubu „Pomorac“ u Kostreni. Nakon položene mature 1963. upisao sam Medicinski fakultet u Rijeci na kojem 26. studenoga 1969. diplomiram opću medicinu. Kao najbolji student fakulteta 1968. primio sam posebnu nagradu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu. U studentskoj organizaciji bio sam organizacijski sekretar SKH Medicinskog fakulteta i član Sekretarijata Komiteta SKH riječkih visokoškolskih ustanova i fakulteta. Obvezatni vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji obavio sam tijekom 1970. i 1971. u Sanitetskoj oficirskoj školi (SOŠ) i Odeljenju za urgentnu internu medicinu i toksikologiju Klinike za unutrašnje bolesti Vojno-medicinske akademije u Beogradu, gdje sam dobio specijalnu pohvalu načelnika Vojno-medicinske akademije general potpukovnika prof. dr. Đorđa Dragića. Po povratku iz Beograda odradio sam pripravnički liječnički staž u riječkim Općim bolnicama „Braća dr. Sobol“ i „Dr. Zdravko Kučić“ tijekom 1971. godine. Položio sam državni stručni ispit i 1. travnja 1972. zaposlio se u svojstvu specijalizanta na Internoj klinici Opće bolnice „Dr. Zdravko Kučić“ na Sušaku. Nakon dobivanja stalnog zaposlenja, došlo je i vrijeme za zasnivanje obitelji. 9. prosinca 1972. oženio sam se s dugogodišnjom djevojkom Nadjom Sušanj, diplomiranom ekonomisticom, s kojom u braku dobivam sina Davora 1973. i kćerku Bojanu 1976. godine.

196

Specijalistički ispit iz interne medicine položio sam na Internoj klinici s odličnim uspjehom 28. lipnja 1978. Punih jedanaest godina, u razdoblju od 1976. do 1987. radio sam u Intenzivnoj njezi. Za šefa Kardiološkog odjela s koronarnom jedinicom Interne klinike Kliničkog bolničkog centra postavljen sam 12. srpnja 1987. godine. Zamjenik predstojnika Interne klinike postajem 1. prosinca 1992. i dužnost obnašam do prosinca 2000. kada podnosim


ostavku. Rješenjem Ministarstva zdravstva RH 2001. priznat mi je status subspecijaliste kardiologa, a u studenom iste godine postajem viši stručni savjetnik ravnatelja KBC-a za razvoj i investicije. Na savjetničkom poslu u Ravnateljstvu ostajem do mirovine 1. siječnja 2010. godine. Od 1973. do 1987. obnašam vodeće dužnosti u samoupravnim i partijskim organima Kliničke bolnice „Dr. Zdravko Kučić“ i Kliničkog bolničkog centra; sekretar organizacije SK-a, predsjednik Radničkog savjeta i predsjednik Zbora radnih ljudi sušačke bolnice, dopredsjednik Radničkog savjeta KBC-a i sekretar organizacije Saveza komunista Radne jedinice internističkih djelatnosti KBC-a. Neopozivu ostavku na članstvo u Savezu komunista podnio sam u studenom 1989. godine. Na Katedri za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci izabran sam za asistenta u lipnju 1980. godine. Nakon postignutog magistarskog ekvivalenta radim na doktorskoj disertaciji pod nazivom „Prevencija i terapija ranih aritmija tijekom akutnog infarkta miokarda“. Disertaciju sam obranio 25. rujna 1987. godine. Tek nakon deset godina, u svibnju 1997. habilitiram za docenta. Na Katedri za internu medicinu Medicinskog i Stomatološkog fakulteta do srpnja 2002. voditelj sam kolegija „Kardiovaskularne bolesti“, kolegija“Interna medicina“ i kolegija „Hematologija“. Neinvazivnu kardiološku dijagnostiku sam usavršavao u Lyonu 1974., elektrostimulaciju srca u Parizu 1982., a invazivnu kardiološku dijagnostiku u Institutu za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici (Novi Sad) 1987. i 1990. godine. Objavio sam 46 radova iz kardiološke problematike u domaćim i stranim stručnim i znanstvenim časopisima. Sudjelovao sam na brojnim nacionalnim, europskim i svjetskim kardiološkim kongresima, simpozijima i radionicama. Bio sam član Udruženja internista Jugoslavije, Zbora liječnika Hrvatske, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog društva za internu medicinu, Hrvatskog kardiološkog društva i Europskog kardiološkog društva. Tijekom Domovinskog rata 1993. pročelnik sam internističke službe u Općoj bolnici u Gospiću, a istu dužnost obavljao sam 1997. u Hrvatskoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Bili u Bosni i Hercegovini. Za trud uložen u zborsku djelatnost i unapređenje zdravlja naroda primio sam 1996. Zahvalnicu Hrvatskog liječničkog zbora, a za požrtvovan rad s bolesnicima Zahvalnicu Hrvatske bolnice „Dr. fra Mato Nikolić“ 1997. godine.

197


Njivice 1945.

U Zagrebu 1948.

Sa prepariranim tetrijebom kod nonića Andrića, Zagreb 1948.

Slatki nonićev med, Zagreb 1948.

U Njivicama 1949.

Slavica, Jagoda, Jurica, Zdravko i Davorin Kovačević, Njivice srpanj 1948.

Jurica, Jagoda i Josip Spicijarić u potrazi za mrkačima, Njivice 1949.

198

Ispred njivičke „crikve“, kolovoz 1954. Jagoda, Slavica, Branko Kovačević i Jurica


Težak ribarski posao – „zagonice“ u Njivicama, srpanj 1954.

Njivice pedesetih godina prošlog stoljeća

U potrazi za „bamburačima“ (račićima), Njivice 1954.

Vaterpolo momčad Njivica, kolovoz 1959. Čuče: Marijan Lesica, Jurica Kučić i Ivica Jurjević. Stoje: Nikola Kraljić, Braco Canjuga, Josip Kukolj i Braco Bogović

Kolektiv Riječke bolnice na izletu u Piranu, 1956. Jurica čuči drugi, Zdravko četvrti, a Jagoda peta s desna. Slavica stoji iznad Jurice

199


Moj prvi odlazak u inozemstvo 1956. Jurica i Slavica hrane golubove na Trgu sv. Marka u Veneciji

Prijateljstvo traje više od 50 godina – renomirani hrvatski slikar i kipar Joško Eterović, Zagreb 1983.

200

Vježba iz kemije 1964. Vladimir Smešny (demonstrator), Tatjana Miculinić i Jurica

Jurica i Joško Eterović na maturalnoj zabavi IVa razreda gimnazije „Mirko Lenac“ u Hotelu Neboder, Rijeka 8. veljače 1963.

Maturalna zabava IVb razreda sušačke gimnazije, Hotel Park, veljača 1963. S lijeva na desno u smjeru kazaljke na satu: Jurica, Davor Mlinarić, Joško Eterović (stoji), Čedomil Glažar, Željko Albrecht, Branimir Filipović, Ante Škrobonja, Josip Unković, Ramon Mavar, Branko Gržalja i Darko Juzbašić

Imatrikulacija na Medicinskom fakultetu, rujan 1963. Dekan fakulteta prof. dr. Dušan Jakac uručuje indeks Jurici


Nogometna ekipa na igralištu „Pećine“ 1968. Čuče: Vlado Brusić, Branko Gržalja, Željko Albrecht, Ramon Mavar. Stoje: Saša Sablić, Jurica, Zoran Dimitrijević, Davor Mlinarić i Zvonko Sablić

Studentski „pregled bolesnika“, Trsat siječanj 1967.

U parku na Pećinama 1968. S lijeva na desno: Jurica, Čedo Glažar, Ramon Mavar, Davor Mlinarić i Branko Gržalja

Jurica, svibanj 1969.

„Princ Eugen Savojski“ (AleksandarSaša Sablić) i njegov „ađutant“ Jurica Kučić u Beču na apsolventskom putovanju Beč-Budimpešta-Prag u svibnju 1968.

Sa promocije u liječnika sveukupne medicine 29. prosinca 1969. S lijeva na desno: Vera Rukavina, Slavica, Jurica, Jagoda, Tonči, Viktor Mizner i Henoh Burić

201


Gotovo je, gotovo! S „veličanstvene“ proslave završetka studija u Bakru, studeni 1969. S lijeva na desno: Ivo Marijan, Ivica Legac, Jurica i Davor Mlinarić

S Jasminom na terasi, Pećine 1971.

Otac i sin, 1974.

202

Sa vjenčanja 1972. Ispred Jurice i Nadje stoje Koraljka i Jasmina, a iza njih Marija, Vinko i Slavica

Davor, Jure i Bojana, Pećine 1976.


Što su dobri ovi veliki škampi! Za stolom u verandi, Pećine 1976.

Nadja, Davor, Jure i Nataša jedu pastrve, Skradinski buk 1977.

Davorov prvi godišnji odmor, Trogir 1977.

Jure i Nadja na žarkom ljetnom suncu, Primošten 1977.

Nogometni tim sušačke bolnice (ekipa „S brda s dola“), Učka 1980. Jurica čuči drugi s desna

Davorov rođendan 1981. Jure, Davor, Nadja i Bojana

203


Bojanin rođendan 1982. Jure, Bojana, Nadja i Slavica

Na brodu prema Biševu 1983. Brankica Bruketa, Jure, Bojana i Davor

Napeto gledanje TV programa 1983.

Nogometna utakmica liječnika „Rijeka“ – „Zadar“ 0:2, Učka 1984. Jurica stoji drugi s desna

„Roštiljada“ u Banima, srpanj 1985.

204

Na Risnjaku 1985. S lijeva na desno: Ranka i Diana Jelušić, Jure i Nadja. Stoji Davor, a sjede Bojana i Danko Jelušić


U vrtu, siječanj 1986.

Na Brijunima, prosinac 1985. S lijeva na desno: Jure, Nataša, Majda Bruketa, Nadja i Ivica Bruketa

Odlazak brodom sa dočeka Nove godine na Brijunima, siječanj 1986.

Piknik kod kolege dr. Željka Plazonića 1986. S lijeva na desno: Jure, Nadja, dr. Željko Plazonić, dr. Marijan Padovan i Davor

Pisanje doktorata znanosti, Pećine Na Plitvičkim jezerima 1986. 1985.

Vikend dežurstvo na Internoj klinici 1987.

205


Nadja i Jure nakon promocije u doktora znanosti, listopad 1988.

Jurica, srpanj 1989.

S kolegicama i kolegama Interne klinike Sušačke bolnice, jesen 1989. Jurica stoji peti s lijeva

206

Na Plivskim jezerima u okolici Jajca, Bosna i Hercegovina, travanj 1997. S lijeva dr. Hrvoje Pokmajević, Jurica, Zrinko Totić (pukovnik HVO-a) i dr. Teo Borić

Obrana doktorata znanosti kolegice dr. Zlate BegZec, listopad 1999. S lijeva na desno: prof. dr. sc. Ljubomir Pavelić, dr. sc. Zlata Beg-Zec, prof. dr. sc. Franjo Čohar i doc. dr. sc. Jurica Kučić


Sa svjetskog kardiološkog kongresa u Rio de Janeiru, travanj 1998. Na slapovima Iguassu. S lijeva na desno: dr. Karlo Stanić, dr. Marijan Padovan i doc. dr. sc. Jurica Kučić

Humanitarna utrka „Homo si teć – za riječko srce“, Dani sv. Vida, Rijeka lipanj 1999. S lijeva na desno: dr. Marijan Padovan, dr. Davorka Žagar, mr. sc. Vojko Obersnel (riječki gradonačelnik), doc. dr. sc. Juraj Kučić i prof. dr. sc. Franjo Čohar

XXI. kongres Europskog kardiološkog društva, Barcelona kolovoz 1999.

XXII. kongres Europskog kardiološkog društva, Amsterdam kolovoz 2000. S lijeva na desno: doc. dr. sc. Juraj Kučić, dr. Ana Radić i dr. Karlo Stanić

Na boćalištu („jogu“), Lovranska Draga lipanj 2011. S lijeva na desno: dr. Rajko Miškulin, dr. Đuro Marinović, dr. Davorka Žagar, dr. Marijan Padovan, dr. Karlo Stanić, dr. Željko Plazonić i doc. dr. sc Jurica Kučić

Kod Manzonijevih u vrtu kuće na Deksi, ožujak 2002. Nataša, Nadja, Jure, Emil i Marija

207


208

U vrtu kuće Manzonijevih na Puntu „roštilj majstor“ na djelu, Punat kolovoz 2004.

U posjeti obiteljima Burić-Urem-Hadjina, Njivice kolovoz 2005. S lijeva na desno: Tonči Burić, Nataša Manzoni, Jasmina Urem, Jure, Mladen Urem, Nadja i Jadranka Hadjina

Otac i sin proučavaju dnevne novosti, Pećine ljeto 2005.

Na izletničkom brodiću u posjeti fratarskom samostanu na Košljunu, Punat kolovoz 2004.

Naša tigrasta maca Lana (Macio), Pećine 2007.

Sa izleta po Gorskom kotaru, rujan 2008. U restoranu Fužine Jure desno, a medvjed lijevo!


Puše jaka bura, Lič rujan 2008.

Rukovodstvo Interne klinike Kliničkog bolničkog centra, 2008. S lijeva na desno: dr. Marijan Padovan, pročelnik Kardiološkog zavoda, Neda Marčina, glavna medicinska sestra Interne klinike, prof. dr. sc. Žarko Mavrić, predstojnik Interne klinike i doc. dr. sc. Juraj Kučić, savjetnik ravnatelja KBC-a

Proslava odlaska u mirovinu na Zavodu za kardiovaskularne bolesti Interne klinike KBC-a, siječanj 2010. Jurica peti s lijeva između dr. Marijana Padovana i prof. dr. sc. Željka Fučkara.

Proslava pedesete obljetnice mature IVa razreda Sušačke gimnazije, 8. lipanj 2003. Prvi red: Antun Belan, Maja Tomašević-Sabljar, Mirna Vidas-Štiglić, Mira Zidarić, prof. Franjo Šolić, Mara Đuričić, prof. Tamara Kolombo, Vesna Brnčić-Glavan, Ante Škrobonja. Drugi red: Želimir Albrecht, Zlatko Jančić, Franc Bohar, Davor Mlinarić, Čedomil Glažar, Marijan Peharda, Darko Juzbašić, Joško Eterović i Jurica Kučić

209


Jurica na promociji svoje knjige „Prilozi za povijest riječke Prikupljanje podataka za kroniku obitelji. kardiologije i interne medicine“ u Gradskoj vijećnici 15. trav- Jurica, Dunja Kučić-Refsum i Nadja. Rijeka nja 2014. rujna 2015. (Foto Sigvald Refsum)

Iz moga života Na par stranica teško je sažeti vlastiti život, a još teže objektivno pisati o sebi. Dio moga života opisao sam u sjećanjima na pojedine članove obitelji, a na ovom mjestu ću naznačiti neke podatke koji nisu prikazani u „službenoj“ biografiji. Rođen sam u izbjeglištvu u malom ribarskom mjestu Njivicama na otoku Krku u travnju 1944. godine. Majka me rodila uz pomoć primalje, jer dr. Pančić liječnik iz Malinske nije zbog orkanske bure mogao doći u Njivice. Kada je bura sutradan prestala došao je, pregledao majku i predložio da me nazove Buran. Premda mi je život zaista bio buran, ime sam dobio po djedu Jurju. U Njivicama smo živjeli tri godine sve dok se kuća na Sušaku nije obnovila. Osnovnu osmogodišnju školu „Bobijevo“ počeo sam pohađati 1951. u Rijeci. Nije mi se odlazilo u školu. Prvi dan škole sam grčevito plakao. Unatoč početnoj averziji postao sam najbolji đak u razredu, ljubimac učiteljice Zore Molnar. Treći razred nastavio sam u školi „Pećine“, a osmogodišnje školovanje završio u X. narodnoj osmogodišnjoj školi „Centar“ koja se nalazila u neposrednoj blizini naše kuće u Strossmayerovoj ulici. Djetinjstvo i dječaštvo dobrim dijelom prolaze u igri. Nakon napisane domaće zadaće odlazio sam se igrati ispred škole. Moje društvo na sušačkoj Placi nije bilo reprezentativno, a kao doktorsko dijete često me ismijavalo i tuklo. Požalio sam se ocu koji nije intervenirao kod direktora škole profesora Fabijana Longina već uzeo za ruku i upisao u DTO „Partizan III.“ – društvo tjelesnog odgoja na Sušaku. Gimnasticirajući postao sam prednjak vrste, ojačao i svojem društvu počeo vraćati milo za drago. Prozvali su me „Živčani“ jer u uličnoj tučnjavi nisam gledao hoću li dobiti batine već kako izmlatiti protivnike. Na taj sam način, a ne odličnim uspjehom u školi, zadobio dužno poštovanje vršnjaka i starije djece.

210

U živom sjećanju ostao mi je susret s predsjednikom FNR Jugoslavije Josipom Brozom Titom koji je 1954. brodom „Galeb“ otputovao iz Rijeke u prijateljski posjet Indiji i Egiptu. Kao najbolji đak u školi bio sam u delegaciji pionira koja mu je na riječkoj putničkoj obali


poželjela sretan put i mirno more. Obučen u plavu mornaričku uniformu, elegantan i nasmijan srdačno se rukovao sa svim pionirima. Čvrsto sam mu stisnuo ruku, a Tito uzvratio sasvim slabim stiskom. Bio sam razočaran njegovim rukovanjem pa sam se po povratku kući požalio ocu. „Stari“ je rekao da bi maršalu otpali prsti na rukama kada bi svima čvrsto stiskao ruke. Gimnaziju „Mirko Lenac“ u Sušaku počeo sam pohađati u jesen 1959. godine. Kao odličan učenik u travnju 1961. primljen sam u Savez komunista Hrvatske i počeo voditi gimnazijski marksistički kružok. Iste godine u listopadu umro je otac Zdravko. Već prije njegove smrti prestao sam gimnasticirati i počeo igrati u omladinskom rukometnom klubu „Centar“ na mjestu vanjskog pucača (beka). Nisam bio naročiti tehničar, ali sam imao jak šut desnom rukom koji je parao protivničke mreže. Kraće vrijeme igrao sam u prvoj momčadi RK-a „Orijent“ koji se natjecao u II. rukometnoj ligi, a potom prešao u u Nogometni klub „Pomorac“ iz Kostrene u kojem su igrali i moji gimnazijski kolege. Visok, mršav, ali žilav i brz dobro sam igrao glavom i imao odličan pregled igre pa sam postao centarhalf. Naš „tehniko“ Mladenko G….., inače profesionalni pedagog, znao je dovikivati iza našeg gola: „Grano, slomi mu nogu, j… mu pas mater bezobraznu!“ Bilo je „veselo“ i na gostovanjima kada su domaći navijači stajali na linijama igrališta, navijali, vrijeđali i prijetili gostujućoj momčadi. Ponekad su čak ulazili u teren i tukli suce i gostujuće igrače. Zbog nesportskog ponašanja igrača i publike teže je bilo igrati u III. zonskoj nego u I. nogometnoj ligi! Prvi put sam se napio nakon završetka omladinske radne akcije na Autoputu „Bratstvo-Jedinstvo“ u 17. godini kada sam počeo i pušiti. Umjereno sam pio cijeli život, a pušenja se nisam ostavio do današnjih dana. Do završetka gimnazije ljetne školske praznike provodili smo u Njivicama. Bili su to najljepši dani u mome životu. Postao sam ribarski majstor u lovu s „kanjevačom“ (povrazom). Još i danas imam osjećaj u prstima za „skos“ (trzaj) i „mot“ (pokret) za hvatanje i izvlačenje ribe u barku. Medicinski fakultet u Rijeci sam upisao 1963.godine. Prestao sam s nogometom, ali nastavio s društveno-političkim radom u fakultetskoj studentskoj organizaciji. Na prvoj godini medicine počeo sam „hodati“ s Nadjom, studenticom ekonomije koju sam upoznao još u gimnazijskim danima. Imali smo veliko društvo i često do besvijesti „điravali“ po Korzu, sjedili po kafićima, odlazili na plesnjake i žureve. Sastanak („spoj“) smo imali dva puta tjedno, a ostale dane provodio sam u muškom društvu. Vođeni su „muški“ razgovori, pilo se i pjevalo po gostionicama, kavanama i barovima i dobro zabavljalo do ranih jutarnjih sati. Unatoč burnom studentskom životu redovito sam polagao ispite i bio jedan od najboljih studenata na godini i fakultetu. Najčešće bez dinara u džepu, veseli studentski dani su prošli, diplomirao sam, odslužio vojni rok u Beogradu, obavio pripravnički staž i zaposlio se kao sekundarni liječnik na Internoj klinici Opće bolnice „Dr. Zdravko Kučić“ na Sušaku. Nakon devet godina druženja oženio sam se s Nadjom. Stanovali smo s njezinim roditeljima i sestrom Natašom u vili na Pećinama u neposrednoj blizini Hotela „Jadran“, na Šetalištu XIII. divizije br. 44. Davora smo dobili 1973. a Bojanu 1976. godine. Svoju liječničku karijeru opisao sam u životopisu. Na radnom mjestu imao sam brojne ko-

211


lege i par prijatelja s kojima sam se dobro slagao što je znatno olakšalo stresan posao koji je zahtijevao puno fizičke spremnosti, znanja, umješnosti i psihičke stabilnosti. Od brojnih događanja u bolnici mogla bi se napisati još jedna puno zanimljivija knjiga. Među njima ću izdvojiti tragičan događaj na sušačkoj Klinici za ginekologiju i porodništvo u noći 27./28. ožujka 1975. godine. U dječjoj sobi izbio je požar uzrokovan kratkim spojem infracrvene grijalice. Bila je to prava katastrofa – od 28 novorođenčadi 23 je izdahnulo na licu mjesta ugušeno otrovnim plinovima i užarenim dimom, dvoje je istoga dana preminulo od opeklinskog šoka, a samo troje preživjelo, jedno s težim ozljedama ruku i lica. U bolnici je zavladao kaos. Došli su vatrogasci, milicijski inspektori i vještaci, okružni javni tužilac, novinari, društveno-politički rukovoditelji grada i općine, vjerojatno tajne službe itd. Visoki državni i partijski funkcioneri davali su izjave u novinama o dosada „neviđenom javašluku“ i zahtijevali brzo i učinkovito kažnjavanje uzročnika nesreće. Već prije sudskog postupka, organizacija SK bolnice čiji sam tada bio sekretar održala je niz sastanaka i osnovala komisiju sastavljenu od predstavnika Partije, Radničkog savjeta i Sindikata da utvrdi moralno-političku odgovornost uprave bolnice i predstojništva klinike. Zasjedali smo danima nastojeći pronaći sve olakšavajuće okolnosti za osoblje klinike i upravu bolnice. Splet nesretnih okolnosti koje su uzrokovale tragediju zaista je bio takav da se dešava jednom u sto godina. Direktor bolnice, njegovi pomoćnici i šef Klinike za ginekologiju i porodništvo razriješeni su dužnosti, a liječnici komunisti dobili partijske kazne. Čak sam i ja, ni kriv ni dužan, dobio posljednju opomenu pred isključenje. U tim dramatičnim zbivanjima dobro sam upoznao sav jad i bijedu vodećih bolničkih i fakultetskih liječnika koji su tragediju koristili za osobne obračune sa svojim inkriminiranim kolegama pa su mi se svi jednostavno zgadili. Tada sam uz partijsku kaznu dobio i akutni čir na dvanaestniku. Opisat ću još jedan događaj koji uvjerljivo govori o stručnom protežiranju republičkih i saveznih bolničkih centara u bivšoj državi. Otprilike godinu dana nakon nesreće petorica liječnika sušačke bolnice trebala je otići na jednogodišnje kardiološko-kardiokirurško stručno usavršavanje u Sjedinjene Američke Države. Stipendije je dodjeljivao Savezni fond za stručna usavršavanja pri vladi SFR Jugoslavije u Beogradu. Kao član „perspektivnog“ tima najprije sam o vlastitom trošku s Krčkog aerodroma avionom odletio u Beograd i u Hotelu „Metropol“ gdje se održavalo pismeno i usmeno testiranje brojnih kandidata položio ECFMG – ispit (američku nostrifikaciju jugoslavenske liječničke diplome), a zatim otišao u američki konzulat u Zagrebu gdje sam morao ispuniti niz formulara da dobijem američku vizu. U obrascima je uz ostale podatke traženo da se podnositelj molbe izjasni o članstvu u Komunističkoj partiji (member of a Communist Party). Budući da sam odgovorio potvrdno, ljubezni član konzulata me odveo u prostoriju gdje su me fotografirali „en face“, u desnom i lijevom profilu i uzeli otiske svih deset prstiju. Pri tom postupku osjećao sam se kao kriminalac, ali se nisam iznenadio jer sam znao da je Amerika odavno prestala biti „svjetionik demokracije“. I na kraju balade – svi Riječani su „izvisili“, a u Houston otišli beogradski liječnici. 212


Ustrajno se boreći za zdravlje bolesnika, liječnici i sami obolijevaju i umiru. Unatoč profesionalizmu kojeg se dobiva s godinama službe, zaista je teško gledati i proživljavati ljudsku tjeskobu, strah, nemir, razočaranje, očajanje, paniku, patnju, prave ljudske i obiteljske tragedije i pritom sačuvati prisebnost, koncentraciju i efikasnost. U 36. godini dobio sam povišeni arterijski krvni tlak (u dežurstvu je počelo obilno krvarenje iz nosa), a pred kraj karijere u 61. godini prebolio akutni srčani udar zbrinut postavljanjem pet koronarnih stentova. Danas uz dijetu uzimam šest različitih vrsta lijekova! Ipak, nakon 39 godina provedenih u liječenju bolesnika najveće profesionalno i moralno zadovoljstvo predstavlja mi činjenica da sam uloženim trudom, mukotrpno stečenim znanjem i vještinom spašavao ljudske živote, izliječio brojne bolesnike i poklonio im ponovnu radost življenja, što me čak i sada u mirovini, ispunjava ponosom i osjećajem da nisam uzaludno proživio svoj život. Do 1989. sam bio društveno-politički aktivan. Aktivnost u bolničkim samoupravnim organima i partijskoj organizaciji uvijek sam shvaćao kao rad za opće dobro i dostizanje istinskih društvenih i humanističkih vrijednosti. Propašću samoupravnog socijalističkog sustava i uspostavom desno orijentiranog neoliberalnog kapitalističkog poretka nisam se odrekao svojih lijevih svjetonazorskih opredjeljenja, tim prije što se u bivšem sustavu ničim nisam okoristio. Postao sam moralno-politički „nepodoban“ jer sam smatrao, bez obzira na autokratsku vladavinu i jednopartijski režim, da je Titovo doba bilo „Periklovo doba“ Južnih Slavena. Ma koliko se danas šutjelo o tome u socijalističkom razdoblju zemlja se od potpuno nerazvijene i razorene pustopoljine nepismenih ljudi pretvorila u moderno društvo! Premda sam nakon pada socijalizma pozvan u sve novonastale „demokratske“ hrvatske stranke, osim ekstremno desne Hrvatske stranke prava, nisam pristupio niti jednoj. Ostao sam uvjereni ljevičar – vanpartijac dobro znajući da će mi u novoj konstelaciji konzervativne kontrarevolucije bolničko i fakultetsko napredovanje biti jako usporeno. U obiteljskom životu koji nije uvijek bio posut ružama najveći teret je podnijela moja žena. Pored nimalo laganog posla na radnom mjestu, odgajala je djecu, vodila obiteljske financije i pomagala majci u obavljanju kućnih poslova. Kada su nam roditelji ostarili brinula se o ocu i majci, mojoj majci i njezinim sestrama udovicama bez djece. Dok su djeca bila maloljetna godišnje odmore koje smo čekali kao ozebli sunce najčešće smo provodili na otoku Krku u Njivicama i Puntu. Često smo ljetovali na otocima (Cres, Lošinj, Pag, Vir, Iž, Vis, Brač), a pod starije dane odlazili u Rovinj kod Nataše i Emila. Išli smo na kraće izlete u zemlju i inozemstvo (Čehoslovačka, Austrija, Mađarska, Poljska, Italija). U lijepom sjećanju ostao mi je boravak u bivšem SSSR-u (Moskva, Lenjingrad) gdje sam sa vjenčanim kumom Davorom Mlinarićem proveo sedam dana. Nigdje se nisam tako dobro zabavio za toliko malo novca prvenstveno zbog toga što su zemlje bivšeg Istočnog bloka za zapadne turiste imale vrlo niske cijene. U to vrijeme (1976.) Jugoslaviju su ubrajale u zemlje Zapadnog svijeta! Slobodnog vremena nisam puno imao. Znao sam dežurati i po osam puta mjesečno pa sam nakon dežurstva jedva čekao da se kod kuće „uvalim“ u krevet. Slobodno vrijeme sam najčešće provodio čitajući beletristiku i stručne knjige, slušajući glazbu s radija, gramofonskih ploča, kazeta, CD-a, i DVD-a i gledajući televiziju. U mlađim danima sam išao na sportske priredbe (nogomet, rukomet, vaterpolo, plivanje) i kino predstave, rjeđe na izlož-

213


be, koncerte i kazalište. Putovao sam na kongrese, simpozije i „workshopove“ (radionice) u zemlji i inozemstvu, najviše u Zapadnu Europu, ali nisam bio „globetrotter“. Nema bezgrešnog čovjeka, sveci u ljudskom smislu su izuzetno rijetki, a proroci se pojavljuju samo u Starom zavjetu. O mojim manama najbolje bi svjedočila žena koja me je u više od četrdeset godina zajedničkog života vrlo dobro upoznala. Kršten sam u katoličkoj vjeri, a po kršćansko moralno-etičkom nauku postoji deset Božjih zapovjedi i sedam glavnih (smrtnih) grijehova. Oni koji me dobro poznaju znati će kojih se Božjih zapovjedi nisam pridržavao i koje sam smrtne grijehe počinio. Na „strašnom sudu“ od pravednog Suca biti ću osuđen boraviti u Čistilištu. Za Raj sam previše grešan, a za Pakao previše dobar. Šalu na stranu, kao uvjereni ateist pretvorit ću se samo u prah i pepeo. Amen. Nadja Kučić rođena Sušanj, dipl. oec. Nadja Sušanj rodila se u Opatiji 27. studenog 1944. od oca Vinka i majke Marije rođene Kukuljan. Osmogodišnju školu „Pećine“ završila je 1958., a sušačku gimnaziju „Mirko Lenac“ 1963. godine. Iste godine upisuje se na Ekonomski fakultet u Rijeci. U ožujku 1969. odlazi na usavršavanje engleskog jezika u London, gdje radi kao čuvarica djece (baby sitter) u imućnoj engleskoj obitelji. Od prosinca 1969. do konca svibnja 1970. radi na recepciji broda „Istra“ riječkog brodara „Jadrolinije“ koji organizira kružna putovanja po Karibima pretežno za američke turiste. U listopadu 1970. godine diplomira na Ekonomskom fakultetu i stječe titulu diplomirane ekonomistice. Ponovno odlazi na četiri mjeseca u London radi usavršavanja znanja engleskog jezika, a početkom 1971. zapošljava se u riječkom vanjskotrgovinskom poduzeću „Brodokomerc“ u Direkciji vanjske trgovine, najprije kao pripravnik, potom kao samostalni referent u Odjelu inozemnih zastupstva i konsignacije. U prosincu 1972. godine se udala za Juricu Kučića, 1973. rodila sina Davora, a 1976. kćerku Bojanu. U riječkoj Privrednoj komori zaposlila se u srpnju 1974. i idućih sedamnaest godina radi u Službi za ekonomske odnose s inozemstvom (prati ukupno vanjsko trgovinsko poslovanje riječke regije, te malogranični promet s Italijom). Reorganizacijom komorskog sustava u Republici Hrvatskoj 1991. prelazi na poslove promocije i marketinga u Županijskoj komori Rijeka. Od 1995. do 2000. voditelj je kuponske privatizacije u riječkoj podružnici Hrvatskog fonda za privatizaciju. U prijevremenu mirovinu odlazi 1. siječnja 2001. kada su ukinute podružnice Hrvatskog fonda za privatizaciju.

214

Tijekom gimnazijskog školovanja dva puta sudjeluje u riječkim omladinskim radnim brigadama na izgradnji „Autoputa bratstva i jedinstva“ u Srbiji, u ljeto 1961. i 1962. godine. Za požrtvovan rad dobila je Pohvalu i Udarničku značku. Na prvoj godini fakulteta 1964. primljena je u članstvo Saveza komunista Hrvatske. Tijekom radnog vijeka aktivno je sudjelovala u radu organa samoupravljanja (Radničkom savjetu i Zboru radnih ljudi) i partijske organizacije, na čije je članstvo dala neopozivu ostavku 1990. godine.


Nadja u Rijeci 1945.

Sa sestrom Natašom, Maribor 1947.

Dan dječje radosti (31.XII.) u Karlovcu 1954.

Sa ocem Vinkom u Lokvama 1959.

Sa vučjakom Đinom, Pećine lipanj 1960.

Tatjana Turković i Nadja u Maksimiru, Zagreb kolovoz 1960.

Nataša, Vinko i Nadja na terasi, Pećine listopad 1961.

Doček Nove godine 1962. u Hotelu „Neboder“ s prijateljicom Tatjanom Miculinić (desno) i njezinim roditeljima

215


Na osnivanju riječke omladinske radne brigade, Kraljevica 1962. S lijeve strane čuče: Spasoje Dokmanović, Vladimir Brusić, Jurica Kučić i Slobodan Ratković. Stoje: Branko Gržalja, (?), Jakov Marić, Franc Bohar, Nadja Sušanj, Anton Vujić i Branka Paranos

Maturanti Sušačke gimnazije u parku OB „Dr. Zdravko Kučić“ nakon dobrovoljnog darivanja krvi, listopad 1962. Nadja stoji prva s desna, a iza nje Jurica Kučić

216

Maturalna zabava IVb razreda Sušačke gimnazije, veljača 1963. Nadja u prvom redu treća s desna.


Vježbe iz tehnologije robe na II. godini Ekonomskog fakulteta 1963. Na slikama se uz Nadju nalazi njezina najbolja prijateljica Majda Jazbec-Bruketa

„Brucošijada“ studenata medicine. Opatija, studeni 1967. U prvom redu s lijeva na desno: Savo Samardžić, Sergej Gerc, Jurica Kučić, Georgi Trajkovski i Vladimir Jevtić. U drugom redu Ivan Legac, Nataša Sušanj, Nadja Sušanj i Darko Ramljak

Ispred Palače kulture, Varšava lipanj 1967.

Ispod spomenika Frederiku Šo- S kolegicama ispred spome- Kopenhagen, kolovoz 1967. penu, Varšava lipanj 1967. nika junacima Varšave 1939.1945. Varšava lipanj 1967.

217


Ispred Zlatne kuće, Gdansk kolovoz 1967.

U parku Lažienky, Varšava rujan 1967.

Ispred Gradske vijećnice, Oslo kolovoz 1967.

Nadja na terasi, Pećine 1968.

Apsolventica ekonomije 1969.

218

Jurica i Nadja kod prijatelja Joška Eterovića u Baškoj vodi, kolovoz 1968.

S Malom sirenom, Kopenhagen kolovoz 1967.

U blizini Tower Bridgea, London 1969.


Šetnja po Londonu u blizini Big Bena i zgrade Parlamenta 1969.

Na plaži Caravelle u Pointe à Pitre, Guadeloupe, prosinac 1969.

Na recepciji m/b „Istra“ s prvim časnikom palube Aleksandrom Antoninijem

Na karnevalu u Port of Spain Trinidad, veljača 1970.

Sa Jasminom i Koraljkom u vrtu, Pećine srpanj 1971.

Sa tetkom Maricom i nonom Josipom, Opatija 1972.

219


Vjenčanje, 9. prosinac 1972. Sjede: Davor Mlinarić, Nadja, Jure, Majda Bruketa. Stoje: 1. red: Jagoda, Nataša, Vinko, Slavica, Lenka, Branko Gržalja i Ivica Legac, 2. red: Tonči Burić, Boris Jelušić, Diana Jelušić i Boris Božić

220

Na bračnom putovanju u Rovinju 1972.

U vrtu, Pećine 1973.

Davor i Nadja, Pećine 1974.

Kumovi Milovan Šebelja i Nadja s mladencima Natašom i Emilom, Opatija svibanj 1976.

Bojana i Davor u tatinom i maminom krevetu, jesen 1977.


Sestra i brat na otomanu prije spavanja, zima 1981.

Na Plitvičkim jezerima, siječanj 1980.

Posjet svekrvi i njezinim sestrama, Hotel „Kristal“ Opatija 1981. Sjede: Slavica, Davor, Nadja i Bojana, stoje Zlata i Božica

Ljetovanje na Visu, plaža na Biševu 1983. Davor, Nadja, Brankica, Majda i Bojana

Nadja, Jure, Bojana, Brankica i Majda Bruketa, Mostar 1983.

Izlet u Postojnu, Predjamski grad 1983.

U Postojnskoj špilji 1983., Davor, Nadja i Bojana

221


U zagrebačkom Zoološkom vrtu 1984.

Davor u Njivicama, kolovoz 1984.

Vrt na Pećinama, siječanj 1986.

222

Izlet Društva ekonomista Rijeke na Brijune 1984. Nadja u prvom redu druga s desna

Koprivić u snijegu, Pećine siječanj 1986.

Lovorika pod snijegom, Pećine siječanj 1986.


Snježne radosti. Davor, Nadja i Bojana u vrtu, Pećine siječanj 1986.

Nadja, travanj 1987.

Na Plitvičkim jezerima, srpanj 1986.

Stefan Platz u Beču, svibanj 1986. Nadja, Bojana i Jurica

Proslava Bojaninog 11. rođendana s Natašom i Emilom, kolovoz 1987.

223


Majka i kćerka u vrtu na Pećinama, 1988.

U Pragu 1990.

Na radnom mjestu u Županijskoj gospodarskoj komori 1994.

Dodjela priznanja za uspješnu suradnju riječke i tršćanske Gospodarske komore, Trieste 1994.

Na sajmu transporta u Münchenu 1995. S lijeva Gordana Medved, Ivan Frančišković, Nadja i Edo Ferderber

Proslava 35. obljetnice mature u Sušačkoj gimnaziji, lipanj 1998.

224

Prvi red s lijeva: Arsen Marčeta, Vojko Rogić, Majda Jazbec-Bruketa, Vesna Prosen-Antić, prof. Ivan Kvakić, Nadja Sušanj-Kučić, Tatjana Miculinić-Rubeša, Zdenka Mihaljević-Bošković Drugi red: Sergej Gerc, Dragan Kalajzić, Vladimir Radović, Anton Marčelja, Vladimir Bačić, Stanislav Ćurčić, Vladimir Antić, Ante Buntić Treći red: Dario Ottaviani, Spomenko Tomac, Damir Ribić, Eugen Stanković, Slobodan Cuculić i Sanjin Bastijančić


Za radnim stolom u Riječkoj podružnici Hrvatskoga fonda za privatizaciju, Rijeka 1997.

U uredu Riječke podružnice Hrvatskoga fonda za privatizaciju s kolegicom Vanjom Franulović i kolegom Franjom Švobom, 1998.

Na Trgu sv. Marka u Veneciji 2000.

Na Gornjem gradu u Zagrebu 2001.

Bojana i Nadja u vrtu na Pećinama 2002.

Kod pra(bake) Slavice s Bojanom i malim Markom Uremom, 2002.

225


226

U stanu Jasmine „teta“ Nadja s malim Markom, 2002.

Ručak je spreman! Pećine 2003.

Odmor u fotelji s mačkom Žikom 2004.

Na stepenicama katedrale u Sienni, ljeto 2005.

Nataša i Nadja ispred Kosog tornja u Pisi, ljeto 2007.

U kuhinji s Davorovim ulovom (dva brancina) 2007.


U „Pampasu“ na proslavi Juričinog rođendana, 2007.

Izlet u Klanu 2007. S lijeva na desno: Nataša, Miroslav Bucek, Boris Jelušić, Blaženka Božić, Diana Jelušić, Tatjana Bucek, Emil i Nadja

Kupači na sv. Katarini, Rovinj srpanj 2009. Emil i Jure okrenuti leđima, Nadja gleda Natašu

Pred ulazom u Sikstinsku kapelu, Rim studeni 2008.

S putovanja po Azurnoj obali, Monaco studeni 2009.

„Shopping“ u Genovi, studeni 2009.

227


U antiknom amfiteatru u Myri, studeni 2011.

Ciklame i kamelije u verandi

Pogled s Hotela Jadran

228

Lopoči u Ilirskoj Bistrici

Pogled s mora na vilu Gall - Turković u kojoj smo proveli najljepše godine života.

Terasa 12 metara nad površinom mora


Put kroz vrt do verande

Veranda

Pogled s verande

Primaća soba

Spavaća soba s krevetima, ormarima i psihom

229


Nekoliko riječi o mojoj ženi Nadji Nadju sam upoznao u sušačkoj gimnaziji koju smo pohađali u paralelnim razredima. Zapazio sam je kao zgodnu i veselu djevojku punu života. Bolje smo se upoznali na Autoputu Bratstvo-jedinstvo 1962. godine u Srbiji. Nadja je bila brigadirka, a ja predsjednik brigadne konferencije Saveza komunista riječke omladinske radne brigade „Viktor Lenac“. Na izgradnji autoputa boravili smo mjesec dana za vrijeme ljetnih školskih praznika. Ujutro bi radili na trasi (kopali, odvozili i poravnavali zemlju), poslijepodne se odmarali u barakama, a navečer bavili slobodnim aktivnostima, razgovarali, šalili se i pjevali oko logorske vatre. Jedne nedjelje manja skupina, među kojima smo bili Nadja, moj prijatelj Anton Vujić i ja, otišla je na izlet u Smederevo, gdje smo obišli grad, razgledali zidove stare tvrđave, a nakon toga išli na čevapčiće, što je za uvijek gladne brigadire bila prava gozba. Tada smo se počeli simpatizirati. Na prvoj godini fakulteta koncem 1963. smo „prohodali“. Imali smo veliko društvo i dobro se zabavljali, ali i uspješno polagali ispite i završili studije. Za vrijeme studiranja Nadja je puno putovala. Tijekom srpnja i kolovoza 1967. boravila je preko AIESEC-a (Međunarodne organizacije za razmjenu studenata ekonomskih fakulteta) u Varšavi u Poljskoj. Nakon što je odradila studentsku praksu i proputovala cijelu Poljsku, s kolegama studentima je putujući uglavnom autostopom, boravila u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. Iduće godine je mjesec dana bila u Tripoliju u Libiji, gdje je radila na recepciji broda „Jedinstvo“ riječke „Jadrolinije“, koji je bio unajmljen kao hotel i usidren u luci za vrijeme održavanja tada najvećeg sajma u sjevernoj Africi. Kao apsolventica Ekonomskog fakulteta, početkom 1969. nakon svih položenih ispita, odlazi u London da bi usavršila znanje engleskog jezika i boravi u engleskoj obitelji kao baby sitter. Po povratku iz Londona ukazuje joj se izvanredna prilika da se zaposli na recepciji broda „Istra“ (cruiser riječke „Jadrolinije“) koji organizira kružna putovanja po karipskim otocima za američke turiste. Od prosinca 1969. do lipnja 1970. brod je osim karipskih otoka, posjetio i karneval u Trinidadu, a po dolasku u Mediteran kružio grčkim arhipelagom. Nakon diplomiranja u listopadu 1970. ponovno je četiri mjeseca boravila u Londonu usavršavajući engleski jezik. Pored engleskog aktivno je govorila talijanski, a služila se i njemačkim jezikom. U veljači 1970. otišao sam na odsluženje vojnog roka u Sanitetsku oficirsku školu u Beograd. Nadja je bila u Karibima, pa sam redovito dobivao pisma i razglednice s njezinih putovanja. Budući da se u Jugoslavenskoj narodnoj armiji pošta iz inozemstva cenzurirala, morao sam objašnjavati aktivnim oficirima da mi ih šalje djevojka, pa su me bez daljnjih provjeravanja ostavili na miru. Kada me po povratku s putovanja došla posjetiti u Beograd, sobni kolege liječnici – „pitomci“ po nacionalnosti većinom Srbi, pomogli su mi da se uredim za izlazak i dali najljepšu uniformu, kapu i čizme „da izgledam kako Bog zapoveda“ ! Nadja je izgledala „tip-top“: preplanula od sunca u plavoj svilenoj bluzi, kratkoj bijeloj suknji i elegantnim bijelim sandalama s visokim potpeticama. Otišli smo u hotel „Slaviju“ na Terazijama gdje smo sreli brojne pitomce sa svojim „verenicama“. Kasnije su mi rekli: „Bre kakav klipan uvati prvoklasnu trebu (djevojku)“. U Beogradu sam završio vojni rok, vratio se u Rijeku, obavio pripravnički staž i zaposlio se u sušačkoj bolnici.

230

Vjenčali smo se u prosincu 1972. godine. Na vjenčanju se okupila moja i Nadjina rodbina, prijatelji i kumovi. Sklopili smo brak u Matičnom uredu, a svadbu održali u stanu Nadjinih roditelja. Jelo se, pilo, pjevalo i plesalo do ranih jutarnjih sati, a pojedini „nakićeni“ svatovi


nisu nakon završetka slavlja mogli pronaći put do vlastite kuće! Na bračno putovanje otišli smo u hotel „Eden“ u Rovinj, gdje smo proveli sedam lijepih dana. Živjeli smo s Nadjinim roditeljima Vinkom i Marijom i sestrom Natašom u velikom stanu u prizemlju vile na Pećinama. Nastavio sam raditi na Internom odjelu sušačke bolnice, a Nadja u vanjskotrgovačkom poduzeću „Brodokomerc“. Obitelj se proširila rođenjem sina Davora 1973. i kćerke Bojane 1976. godine. Godine su prolazile uz obaveze na radnom mjestu, a veliku pomoć u kućanstvu imali smo od none Marije koja je uz čuvanje djece obavljala i većinu kućanskih poslova. Nadja se posebno angažirala vikendima kada smo na nedjeljni ručak pozivali baku Slavicu, povremeno Jagodu i Tončija s Jasminom i Koraljkom i Natašu i Emila s Jasnom. Uz majčinu poduku Nadja je s vremenom postala vrlo dobra kuharica, pa je od Slavice redovito dobivala komplimente. Nakon ručka koji je završavao kolačima, znali smo zapjevati, a prave pjevačke seanse dešavale su se na Slavičinim rođendanima, kada bi u kvartetu sa Slavicom koja je svirala klavir, zapjevali Jagoda, Nadja i ja. Nadja je jako voljela pjevati, do petnaeste godine pjevala je u zboru Pionirskog kazališta, a do sedamnaeste u zboru opere riječkog kazališta „Ivana Zajca“. Posebna su priča bila naša ljetovanja. U sjećanju mi je ostalo putovanje s mojim vjenčanim kumom Davorom Mlinarićem, Nadjom i Natašom, te prijateljem Brankom Gržaljom i njegovom suprugom Nadom po Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj i Austriji 1975. godine. Mi smo putovali Davorovim automobilom. Jedne večeri došli smo u slovačku Bansku Bistricu pred slabo osvijetljeni hotel „Lux“. Na recepciji smo zatražili prenoćište govoreći hrvatskim jezikom. Recepcioner je kao iz topa odgovorio da je cijeli hotel popunjen, premda smo jasno vidjeli da je poluprazan. Brzo sam shvatio u čemu je „kvaka“ – recepcioner je mislio da smo Rusi. Kada smo izvadili i pokazali putovnice, srdačno se nasmijao „Jugoslavcima“ i odmah dao ključeve najboljih soba. Naime, 1968. Sovjeti su okupirali Čehoslovačku, prekinuli „Praško proljeće“ i ponovno uspostavili svoj kruti totalitarni režim. Prisjećam se i ljetovanja u Primoštenu 1977. godine gdje smo ljetovali s Natašom i Emilom. Boravili smo u privatnom smještaju u novoj, ali još nedovršenoj kući gdje su u dvorištu stajale hrpe pijeska za nastavak radova. Bilo je puno prašine od koje je Davor dobio napadaj astme. Prepoznao sam o čemu se radi pa smo par noći prespavali na luftmadracima u obližnjoj borovoj šumi. Na ljetovanje u Šimune na otoku Pagu gdje smo bili s obitelji Ivice i Majde Brukete, otišli smo bez Bojane, koja je prije odlaska dobila infekciozni eritem, pa je ostala kod kuće s Nadjinim roditeljima. Davor koji je putovao s nama imao je hripavac i po cijele noći kašljao što mu nije smetalo da se danju kupa. Godišnji odmor smo proveli svakodnevno jedući škampe, jer se odmah ispred kuće u kojoj smo boravili nalazila lučica gdje su dolazile koćarice. Nakon nekoliko dana Davor je tužno upitao: „Zar ću cijeli godišnji jesti samo škampe?“ „Maler“ pred odlazak na godišnji odmor u Božavu na Dugom otoku 1979. dogodio se i meni. Imao sam pokvaren zub. U strahu da na otoku bez zubara dobijem granulom otišao sam ga popraviti. Umjesto plombe, zub sam izvadio, „zaradio“ osam šavova i veliki hematom desne polovine gornje čeljusti. Sedmicu dana sam ostao kod kuće uzimajući antibiotike, rezervacija hotela je otkazana, a od žene koja je planirala sve naše godišnje odmore,

231


dobio sam pravu „tiradu“. S Majdom, Nadjinom vjenčanom kumom, njezinim suprugom Ivicom i kćerkama Brankom i Ivanom proveli smo i godišnje odmore na otocima Viru i Visu. Dobro smo se slagali pa su djeci ta ljetovanja ostala u najljepšem sjećanju. Kao uspomenu na te dane još uvijek čuvamo Bojanine i Davorove crteže. Nizali su se dani u mjesece, mjeseci u godine, a godine prolazile brzo poput ljetnih oluja. Živjeli smo građanskim životom srednjeg sloja sa djecom koja su odrastala, u slozi s Nadjinim roditeljima koji su nam bili od velike pomoći. Pored brojnih lijepih trenutaka bilo je i ne baš sretnih dana („Čašu meda još nitko ne popi da je čašom žuči ne zagorči.“) koje smo zajedničkim naporima uspješno prevladali. U 57. godini Nadja je otišla, ne svojom voljom, u prijevremenu mirovinu. Idućih desetak godina vodila je brigu o svojim ostarjelim roditeljima, mojoj majci i njezinim sestrama Božici i Zlati udovicama bez djece. Davor i Bojana su odrasli, završili školovanje, zaposlili se i krenuli vlastitim životnim putem. Dok pišem ove retke Nadja neumorno brine o kućanstvu, pomaže Bojani i našem unuku Dinu, a meni omogućava nesmetano pisanje obiteljske kronike. Što na kraju reći o mojoj ženi? Pored lijepog fizičkog izgleda, bila je dobra supruga, odgovorna, stroga i brižna majka, na poslu radišna i sposobna službenica, omiljena suradnica i voditeljica. Dijelili smo iste moralno-etičke poglede na život i bili ideološko-politički istomišljenici. Preuzela je na sebe sve poslove nužne za održavanje kućanstva, vodila obiteljske financije, održavala veze s obitelji i prijateljima. Veliki napor i mnogo vremena uložila je u preseljenje u naš novi stan na Gimnazijskim stubama krajem 2014. i njegovo uređenje. Ukratko – držala je sva četiri „kantuna“ (ugla) u kući. Poput ostalih žena koje drže do svog izgleda voljela se dotjerati i lijepo obući. Nije nikad pušila niti pila alkohol, na kojeg je i doslovno bila alergična. Zbog niskog krvnog tlaka, navike koje je preuzela od roditelja, a kasnije i uredskih običaja omiljeno joj je piće bila crna kava. Bolovala je od kronične plućne astme i bila alergična posebno na cigaretni dim. Ja sam nepopravljivi nikotinski ovisnik pa smo rijetko zajedno popili šalicu crne kave! U slobodnom vremenu kojeg nije imala previše, vrlo je rado čitala. Omiljeni su joj bili biografski i povijesni romani, klasici koje je čitala još u mladim danima i kojima se rado vraćala (naročito ruski) i knjige suvremenih autora. Voljela je slušati sve vrste glazbe, a poslove u kuhinji uvijek obavljala slušajući radio. Na televiziji je rado gledala filmove, humorističke emisije, engleske dramske serije, putopisne reportaže, dokumentarne filmove, plesne i muzičke „show“ programe.

232

U mlađim danima mnogo je plela i kačkala, a u starijim godinama razbibrigu joj predstavlja rješavanje sudokua i križaljki. Vrijeme provedeno u vrtu sadeći i njegujući cvijeće bilo joj je posebno zadovoljstvo. Nije bila „shoppingholičarka“ niti prečesto odlazila u kupovinu,


premda se znalo desiti da kupi, po meni, potpuno nepotrebne stvari. Odlično se slagala sa svojom i mojom rodbinom. Imala je široki krug poznanika i prijateljica, voljela izlaske u društvo, kazalište, koncerte i izložbe. Jedno od velikih zadovoljstava i hobija predstavljali su joj izleti i putovanja u čemu je imala veliku potporu i poticaj „nemirnog duha“ svoje sestre Nataše. Po riječima moje majke Slavice koja ju je jako voljela bila je „idealna žena, odlična kuharica, vozačica, kućni majstor i pjevačica“. Mene je živcirala njezina radoholija, pedanterija u čišćenju stana, pretjerana higijena, preglasno slušanje muzike, prodoran stentorski glas i tvrdoglavost koju je naslijedila od oca Vinka. Ako zaslužujem ocjenu dobar, moja žena dobiva čistu četvorku. Petica je rezervirana samo za svetice!

DAVOR KUČIĆ I INGRID KOZULIĆ Davor Kučić, ing. brodostrojarstva Davor Kučić rodio se 11. svibnja 1973. u Rijeci od oca Jurice i majke Nadje rođene Sušanj. Osnovnu školu „Rade Vranić-Petar“ (danas škola „Pećine“) završio je 1988., a riječku gimnaziju prirodoslovno-matematičkog smjera „Andrija Mohorovičić“ 1992. godine. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja upisao se na Pomorski fakultet u Rijeci na kojem je diplomirao 24. lipnja 1996. i postao inženjer pomorskog prometa brodostrojarskog smjera. Pripravnički staž, odnosno kadeturu obavio je 1996./1997. g. na m/b „Zamet“ tvrtke „Lošinjplov“ iz Malog Lošinja, a jednogodišnji obvezatni vojni rok 1998. u Hrvatskoj ratnoj mornarici u Splitu i Puli. Sljedeće dvije godine plovi na brodovima za generalni teret „Uljanik plovidbe“ iz Pule. Zatim prelazi na brodarske kompanije u stranom vlasništvu – dvije godine radi na talijanskoj „Agip“, zatim pet godina na grčkoj kompaniji „Dynagas“ i osam godina na norveškoj kompaniji „Golar“ gdje i danas plovi kao upravitelj stroja. Postupno napreduje u službi od trećeg (1999.-2002.), drugog (2002.-2008.) i prvog časnika stroja (2008.-2014.) do najvišeg brodostrojarskog ranga – upravitelja stroja. Plovi na LNG (light natural gas) tankerima za ukapljeni plin, koji prevoze tekući plin iz zemalja bogatih naftom i prirodnim plinom (Alžir, Gabon, Nigerija, Venezuela, Indonezija, Malezija, zemlje Perzijskog zaljeva) u industrijski razvijene zemlje Zapadne Europe, Sjedinjene Američke Države, Japan, Južnu Koreju i Australiju. Između dvije plovidbe („vijađa“) temeljito obnavlja djedovinu u selu Bani kraj Kastva, na koju se definitivno preseljava 2011. Od 2014. godine živi u zajednici s Ingrid Kozulić.

233


Ingrid Kozulić, dipl. ing. tehnologije prometa Ingrid Kozulić rođena je 1. svibnja 1981. u Rijeci od oca Lucijana (Volosko 1956.) kvalificiranog autolimara i bravara i majke Branislave rođene Đekić (Rijeka 1959.) trgovkinje i kvalificirane kuharice. Osmogodišnju školu „Viškovo“ završila je 1996., a Trgovačko-tekstilnu školu 1999. u Rijeci. Po završetku srednje škole radi kao komercijalistica, a potom studira na Pomorskom fakultetu u Rijeci na kojem diplomira 2008. i stječe naziv diplomirane inžinjerke tehnologije prometa (logistika u pomorstvu, prometu i špediciji). Od 2008. do 2011. radi kao referentica pomorske i kopnene logistike i špedicije u pomorskoj agenciji „Agent plus“, od 2011. do 2014. na mjestu referentice prodaje i operativno korisničkih usluga klijentima u danskoj globalnoj logističkoj kompaniji „Damco Rijeka“, a 2015. prelazi u dansku globalnu logističku kompaniju „DSV Rijeka“ gdje i danas radi na istovrsnim poslovima.

Imam dva i pol mjeseca, Pećine srpanj 1973.

234

S tatom u krevetu, prosinac 1973.

Jako sam pospan, rujan 1973.

Prvi koraci u vrtu, ožujak 1974.


S tatom i nonom Marijom na proslavi drugog ro- Bani, srpanj 1975. Nadja, Davor, Boris i Diana Jelušić, đendana 1975. u pozadini Marija i Vinko Sušanj

Službena fotografija u Foto studiju „Milan“, Rijeka 1975.

Jedem smokije, Bani srpanj 1975.

S mamom i „barbom“ Pištom (Ivanom Legcem) na terasi, Pećine 1976.

Proljeće 1977.

235


Na prvom ljetovanju u Primoštenu, ljeto 1977. Nataša, Emil, U vrtu, siječanj 1978. Nadja i Davor

Proslava rođendana u dječjem vrtiću „Rudolf Džodan“, svibanj 1980.

236

Prvi dan škole, rujan 1980.

U parku na Plumbumu, svibanj 1980.

S tatom u starom Bledskom gradu, zima 1981.


Volim se kupati u kadi, Pećine travanj Proslava Jasninog i Bojaninog rođendana, Pećine kolovoz 1981. 1983. Davor, Koraljka i Jasmina Burić, Brankica i Ivana Bruketa, Bojana sa Jasnicom Manzoni

S nonotom ispred spomenika na Banovom križu 1983.

Bogati ulov – ljetovanje na Viru 1985. Ivica Bruketa, Davor i Jure

S ljetovanja na Visu – na brodu prema Biševu, 1983.

U Puntu s Bojanom i mrkačima 1985.

237


S Jasnicom u Puntu, ljeto 1984.

Proslava rođendana Jasne (6) i Bojane (12), kolovoz 1988. Jure, Bojana, Nadja i Davor

„Tamanitelj“ liganja i hobotnica, Pećine 1986.

238

Otac i sin na Salzburškoj tvrđavi 1990.

U „Minimundusu“, Klagenfurt 1990. Bojana, Jure i Davor


Veslačka regata u Omišlju 1990. S lijeva na desno: Ante Škrobonja, Kristijan Božić, Goran Stipković i Davor Kučić

32. Prvomajska regata na Bledu 1990. Pobjednici u dvojcu s kormilarom: Kristijan Božić, Davor Kučić i kormilar Denis Krota

Na marendi kod majke u Privrednoj komori, travanj 1991.

Na šljunčanoj plaži u Puntu 1993. Jurica, Davor, Nadja i Emil (u hladu)

Davor 1993.

Na barci s Emilom, Punat srpanj 1993.

S nonom Vinkom, Pećine jesen 1994.

239


U Njivicama pred polazak u ribolov – Davor i Marko Hadjina, ljeto 1995.

U Banima, lipanj 1995.

240

„Hranitelj“ obitelji – Davor s ulovljenim brancinom, 1995.

S mamom u vrtu pred odlazak na kadeturu 1996.

Na vojničkoj zakletvi u vojarni Muzil s Jasminom i Bojanom, Pula veljača 1998.

U stanu Burićevih prije Koraljkinog vjenčanja, rujan 1997. Bojana, Jure, Davor i Nadja

S Bojanom na promociji prijatelja Marka Hadjine u diplomiranog inžinjera brodostrojarstva, Rijeka 2000.


Davorova lovrata – slastan ručak, 2001.

Udarnički rad na obnovi kuće u Banima, 2002.

Podvodna puška je zapeta – počinje ribolov, Porat 2011.

Capetown, Južnoafrička Republika 2012.

U Njivicama 2006.

U strojarnici na brodu, Južna Koreja 2007.

Na palubi broda nedaleko Capetowna 2012.

241


Ingrid u Rovinju 2013.

Jasmina, Davor i Ingrid s malom Lucijom, Bani, srpanj 2016.

242

Davor i Ingrid na Plitvičkim jezerima 2014.

Nadja sa unučicom, Bani, kolovoz 2016.

„Navigare necesse est.“


Sjećanja na sina Davora Davor se rodio 11. svibnja 1973. u 7,30 sati na Klinici za ginekologiju i porodništvo sušačke bolnice. Porodio ga je prof. dr. Davor Perović, šef Klinike, najbolji prijatelj mog oca Zdravka. Noć prije Nadjinog poroda dežurao sam na Hitnom medicinskom traktu bolnice. Ujutro je zazvonio telefon i tajnica Interne klinike, moja poznanica iz djetinjstva Ružica Bralić, saopćila mi je da sam dobio sina. Odjurio sam u rodilište i najprije pogledom provjerio da li ima sve prste na rukama i nogama. Odmah sam sretnu vijest prenio Nadjinim roditeljima i mojoj majci. Nono Vinko je bio posebno sretan i uzbuđen, jer je nakon svoje dvije kćeri dobio unuka. Otada su prošle 42 godine. Od „pinkice“ teške 3.300 gr. razvio se u visokog, snažnog i lijepo razvijenog čovjeka. No, meni su još u živom sjećanju dani njegovog ranog djetinjstva. Do rođenja sestre Bojane bio je u centru pažnje cijele obitelji. Budući da smo živjeli s Nadjinim roditeljima, u kući su bili nona, nono i Nadjina sestra Nataša, a baka Slavica i teta Jagoda su živjele u blizini i često nas posjećivale. Kada se tri godine kasnije rodila Bojana, a Nataša udala i odselila, više nije bio jedini kome se posvećivala pažnja. Bio je ljubomoran na sestru Bojanu, iako smo ga pripremali na dolazak nove bebe. Morali smo paziti da ne ostanu sami u prostoriji da joj ne bi napakostio (ugrizao, uštipnuo, tresao ili preokrenuo kolica). Bojana je spavala u krevetiću u našoj sobi, pa smo ga premjestili u drugu sobu. Jedne večeri je došao u našu sobu i tužnim glasom rekao: „I ja hoću neko živo biće pored sebe.“ Stavili smo njegov krevetić u sobu none i nonića. S navršene četiri godine života dobio je bronhalnu astmu. Prvi napadaj astme dogodio se dok smo bili na ljetovanju u Primoštenu. Otada pa do osme godine uzimao je lijekove. Često bi svaka mala prehlada završila temperaturom i napadom gušenja. Bio je strpljiv i poslušan bolesnik. Imao je malu pumpicu, inhalator s lijekom, koji je pri svakom udisaju zasvirao. Prognoza liječnika da će astma vjerojatno nestati do puberteta se obistinila, pa od osme godine više nije imao problema sa disanjem. Živjeli smo na Pećinama u vili na samom moru. Već kao dijete more i brodovi su ga magnetski privlačili. Neprestano je crtao brodove s nevjerojatnom preciznošću. Još i danas posjedujemo kolekciju njegovih crteža brodova, a jednom smo u dječjoj sobi pripremili izložbu najboljih crteža s naplatom ulaznica za rodbinu! Moja sestra Jagoda i šogor Tonči posjedovali su vikendicu u Njivicama gdje su ljetovali zajedno s djecom, Tončijevim roditeljima, sestrom Jadrankom i njezinim mužem Brankom Hadjinom. Dok nismo imali automobil često smo odlazili na izlet u Njivice nedjeljnom brodskom linijom, a kasnije smo tamo i godinama ljetovali. Tončijev nećak Marko (sin sestre Jadranke i Branka) imao je iste godine kao i Davor. Od svoje pete godine pa do odrasle dobi Davor je svake godine ljetovao u Njivicama, pa su postali i ostali najbolji prijatelji sve do danas. Branko im je posvećivao puno vremena. Zajedno su lovili ribe s obale, pripremali roštilj, šetali šumom, brali gljive i naučili ih raspoznavati. Na terasi pred kućom podučavao ih je mnogim korisnim stvarima i savjetima. Branko je bio profesor matematike i odličan pedagog, pa je zahvaljujući njemu Davor postao dobar matematičar – naučio razumijevati matematiku i logično misliti. Ribolov je postao Davorova strast. Naročito je volio loviti lignje. Džeparac i novac koji je do-

243


bivao od najuže rodbine za rođendane i dobar uspjeh u školi, trošio je na udice, peškafonde, povraze i ostali ribolovni pribor. Lovio je na grotama ispod kuće, rano se dizao, našao dobru „poziciju“ i gotovo nikad nije došao bez ulova. Vodio je i poseban dnevnik lignjolova. U školi je bio vrlo dobar učenik pa nismo morali brinuti o njegovim školskim obvezama. Unatoč našim stalnim nastojanjima da se bavi nekim sportom, nije pokazivao interes dok ga nismo s trinaest godina stavili pred gotov čin i upisali u Veslački klub „Jadran“. Zavolio je veslanje i ostao u klubu do sedamnaeste godine. Imao je teške treninge koji su zahtijevali veliku fizičku spremnost i mnogo slobodnog vremena. Postizao je vrhunske rezultate najprije veslajući u četvercu, a zatim u dvojcu s kormilarom s prijateljem Kristijanom Božićem. Na prestižnoj jugoslavenskoj Prvomajskoj regati u Bledu osvojili su 1990. zlatnu, a na državnom prvenstvu iste godine u Splitu srebrnu medalju. Rukovodstvo kluba nije bilo zadovoljno postignutim plasmanom. Uvrijeđeni zbog pretjeranih prigovora na povratku s natjecanja, Davor i Kristijan su sljedećeg dana pokupili svoje dresove i napustili klub. Unatoč nagovaranjima trenera i vodstva kluba prestali su s veslanjem. Strast za morem i ribama nije ga napuštala pa je nakon dvogodišnje štednje uz novčane priloge cijele obitelji kupio gumenjak s „Tomos“ motorom. Gumenjak je ljeti bio vezan na bovi u moru ispod kuće, pa je zajedno s brojnim prijateljima koji su se kod nas kupali uživao u vožnji morem po pećinskim plažama. Uzimao ga je i u Njivice, gdje je zajedno s Markom išao ribariti i voziti se zapadnom obalom Krka. Ponekad bi uz velike molbe provozali Jasminu, Koraljku i Bojanu. Nažalost nakon nekoliko godina, za jednog jakog juga gumenjak se raspao pod udarcima velikih valova. Davor je mnogo vremena provodio s nonom Vinkom. Čim je malo odrastao nono ga je uzimao sa sobom u Bane, gdje su uživali provoditi vrijeme na imanju. Nona Marija im je uvijek pripremila hranu za dan-dva koju su nosili u košari, a potom se vraćali kući s košarom punom sezonskog voća i povrća. Promatrao je kako Vinko obavlja svakodnevne seoske poslove na njivi, pomogao u uzgoju, njegovanju, zalijevanju, branju povrća i voća i košnji trave. Vinko je imao i pčelinjak, ali se Davor nikada nije približavao košnicama. Naime, kad je imao dvije godine pčela ga je ubola u čelo. Završio je na Prvoj pomoći natečen, s potpuno zatvorenim očima izobličenog lica, jer je bio alergičan na pčelinji otrov. Nono je u mladosti izučio stolarski zanat i u konobi imao mnogo alata. Uvijek je popravljao, prepravljao, strugao, blanjao, izrađivao okvire za pčele i ličio stolariju. Uz njega Davor je postao manualno spretan, što mu je kasnije puno koristilo u obnovi kuće. Hodajući po šumi obilazili su imanje, a Vinko ga učio vrstama drveća, glasanju životinja i pjevu ptica. Pokazivao mu je granice svojeg imanja i zemljišta. Davor jedini u obitelji danas točno zna koji su „konfini“ (granice) čestica njiva, šuma i livada koje je nono ostavio u nasljeđe Nataši, Nadji i njemu. Dobro se slagao s nonom Marijom koja je bila vrsna kuharica i pripremala hranu koju je volio. Uživala je kada bi sve pojeo i pohvalio ručak. Pritom bi je potapšao po ramenu ili razvezao kecelju na leđima. 244

Pohađao je gimnaziju i približavalo se vrijeme kada se trebao odlučiti o budućem zvanju


i izboru studija. Bio je izraziti prirodnjak, od predmeta u školi naročito volio kemiju i biologiju. No kada je trebao odabrati upisao je Pomorski fakultet, premda je izvrsno položio prijamni ispit za sanitarne inžinjere na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Ispite je polagao bez teškoća, a slobodno vrijeme provodio s prijateljima, djevojkom Ivanom, pomagao djedu na imanju u Banima, a ljeti uživao u moru i ribolovu. Nakon završetka studija čekala ga je obvezna jednogodišnja kadetura. Vinko se u međuvremenu ozbiljno razbolio i nakon trogodišnjeg neuspješnog liječenja znao da se približava kraju. U svibnju 1996. na sam Dan državnosti imali smo kod Bani oproštajni ručak na kojem se okupila cijela obitelj, jer se Davor za nekoliko dana trebao ukrcati na svoj prvi brod. Svi smo znali da je to oproštaj s djedom koji neće dočekati njegov povratak. Vinko je umro u kolovozu iste godine dok je Davor bio na moru. Počela je njegova pomoračka karijera. Bile su to godine intenzivnog učenja, usavršavanja na brojnim seminarima, polaganja ispita za dobivanje „breveta“ (diploma), višemjesečnoj plovidbi bez mogućnosti komuniciranja mobitelima i elektronskom poštom. Postupno je napredovao od trećeg časnika do upravitelja stroja ploveći na brodovima za prijevoz tekućeg plina. Što se djevojaka tiče, bio je jako izbirljiv i pomalo sramežljiv. Nakon prekida sedmogodišnje veze s djevojkom Ivanom, nije imao ozbiljnih veza. U pauzama između „dva vijađa“ (plovidbe) godinama je mukotrpno, uglavnom sam, uz povremenu pomoć prijatelja, u potpunosti preuredio kuću. Uz kuću je uredio sjenik, a bivši pčelinjak pretvorio u roštilj kućicu koja je postala mjesto okupljanja prijatelja i obitelji. Obrađivao je vrtove oko kuće i uzgajao sve vrste voća i povrća u velikim količinama, pa je Nadja ljeti do iznemoglosti ukuhavala namirnice i spremala zimnicu. Nova strast mu je postalo ronjenje na „dah“ i ribolov podvodnom puškom. Često je lovio u paru s Markom. Nazvao sam ga hraniteljem obitelji, jer su brojni brancini, orade, arbuni, ovčice, cipli, ugori, trilje, sipe, hobotnice i mrkači završavali u tanjurima i potpomognuti vinom ponovno zaplivali u našim želucima. Lovio je često i obilno, pa smo ribu zamrzavali i jeli dok je bio na brodu. Ponosim se svojim sinom Davorom. Odlikuju ga inteligencija, radišnost, upornost, velika energija, učinkovitost, točnost, samostalnost i skromnost. Promišljen je i oštrouman, velikodušan, logičan, racionalan i odan. Poput većine pomoraca ne razbacuje se riječima. Izražava se kratko i jezgrovito. Pomalo je šutljiv, barem u razgovoru sa mnom. Temperamentom se puno ne razlikujemo – obojica smo sangvinici, ponekad vulkanski eksplodiramo pa naše osobito ideološko-političke diskusije završavaju povišenim tonovima. Ono što mi se kod njega ne sviđa je nestrpljivost, prevelika brzina (možda je razlog moja starost) i tvrdoglavost koju je naslijedio od svog djeda Vinka.

245


Sa svojom odabranicom Ingrid dobro se slaže. Oboje vole živjeti u kući u prigradu, uređivati okoliš i uzgajati cvijeće. Izbjegavaju gradsku gužvu i kafiće i radije idu na izlete u prirodu često vozeći bicikle. „Morski vuk“ se konačno „usidrio“ u luci. Na pomolu su radosne vijesti – bude li sve u redu po drugi puta ću postati djed, ovoga puta djevojčice.32

BOJANA KUČIĆ I JUNUZ KOVAČEVIĆ Bojana Kučić, ekonomistica Bojana Kučić se rodila 12. kolovoza 1976. u Rijeci od oca Jurice i majke Nadje rođene Sušanj. Osnovnu školu „Rade Vranić Petar“ (danas škola „Pećine“) završila je 1991. godine. Od 1985. do 1989. pohađala je i završila osnovnu muzičku školu KPD „Ivan Matrljan“ na Trsatu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavila je u riječkoj ekonomskoj školi „Mijo Mirković“, na kojoj je maturirala 1995. godine. Nakon jednogodišnje stanke upisala se na Hotelijerski fakultet u Opatiji, danas Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvo Ika. Diplomirala je 2001. i stekla zvanje ekonomistice. Nije se uspjela zaposliti u svojoj struci. Nakon što je godinu i više dana radila kao honorarni anketar za marketinšku agenciju „Puls“, dodatno se osposobljavala za poslove u novinarstvu i informatici. Zaposlila se 2003. u informatičkoj tvrtki „Multilink“ d.o.o. u Rijeci na poslovima urednika sadržaja web stranica (content editor). Uz puno truda i vremena uloženog u vlastito usavršavanje, preuzela je poslove web programera/web dizajnera na kojima i danas radi. Nakon dugogodišnje veze s Junuzom Kovačevićem, 12. rujna 2013. rodila je sina Dina. Junuz Kovačević, saobraćajni tehničar Junuz (Braco) Kovačević rodio se 23. ožujka 1976. u Rijeci od oca Latifa (1935.-1994.) rudarskog tehničara (minera) i majke Ešefe rođ. Zrno (1935.-2013.) radnice. Osnovnu školu „Josip Brusić“ završio je 1990., a srednjoškolsko obrazovanje u Tehnološkosaobraćajnom školskom centru 1994. godine. Budući da nije našao posao u svojoj struci, započeo je raditi u građevinskim tvrtkama. Usporedno s poslovima na građevini dodatno se kvalificirao za vozača, brodoskelara, tesara i stručnjaka za zaštitu na radu. Zbog privredne depresije u državi, napose u građevinarstvu, brojne su tvrtke propale, pa tako i tvrtka „Kamix“ u kojoj je kao građevinski poslovođa najduže radio. Danas je građevinski poslovođa u tvrtki „Kvarner Adria“ u Rijeci.

246

32 U vrijeme prve korekture teksta ove knjige prvog dana ljeta 21. lipnja 2016. u Riječkom rodilištu došla je na svijet moja prva unuka Lucija dugačka 47 centimetara i teška 2700 grama. Malenoj djevojčici želim dug i sretan život pun zdravlja, sreće i zadovoljstva, obasjan svjetlošću kako joj i samo ime kaže.


S mamom, rujan 1976.

Dobio sam sestricu, Pećine listopad 1976.

Ne volim biti u stolici, studeni 1976.

S bakom Slavicom i Davorom u Trsatskom parku, listopad 1976.

Imam ĹĄest mjeseci, veljaÄ?a 1977.

247


S mamom, tatom i Davorom u Banima, svibanj 1977.

Davor i Bojana, studeni 1977.

248

Prvi rođendan, Pećine kolovoz 1977.

S tetom Natašom, jesen 1978.

Na Davorovom rođendanu, svibanj 1981. Koraljka, Bojana, Davor i Jasmina

U vrtu, proljeće 1981.


Pred polazak na „feštu“ u vrtiću 1981.

Tata, Davor i ja poziramo mami, veljača 1982.

S Davorom na Bledskom jezeru 1981.

Ljetujemo na Visu 1983. Brankica Bruketa, Bojana i Jure na brodu za Biševo

Moj prvi školski dan, Pećine rujan 1983.

Jasnica i ja u našem vrtu, kolovoz 1983.

U zagrebačkom zoološkom vrtu sa tatom i Davorom, proljeće 1984.

249


Ah to učenje! Pećine 1984.

Na vrhu Risnjaka, ljeto 1985. Danko i Ranka Jelušić, Bojana i Davor

Ljetovanje na Viru, kolovoz 1985. U prvom redu Ivana Bruketa, Bojana, Jure i Davor. Iza njih Majda i Brankica Bruketa

250

U vrtu prave zime, siječanj 1986.

Ispred televizora spremni za gledanje crtića – Jure, Jasna i Bojana 1985.

S prijateljicom Sanjom Grbac, Pećine 1986.


Izlet u Beč, svibanj 1986. U Donauparku među tulipanima

Proslava tatinog doktorata, listopad 1988.

U kuhinji 1989.

Na terasi, ljeto 1988.

Moj dvanaesti rođendan, Pećine kolovoz 1988.

Koraljka, Bojana, Jasmina, Davor i Jurica u vrtu, Pećine svibanj 1989.

251


Službena fotografija u „Foto Milanu“ 1989.

Tri sestrične – Jasmina, Bojana i Koraljka, Pećine svibanj 1989.

Na izletu u Pragu 1990. Jadranka Hadjina, Jasmina, Bojana i Nadja

252

U Njivicama, ljeto 1990. Jasmina, Bojana i Koraljka

Proslava osamdesetog rođendana bake Slavice, travanj 1991. Sjede: Jadranka Hadjina, Koraljka, Bojana, Milka Burić i Slavica. Stoje: Marko Hadjina, Tonči Burić, Branko Hadjina, Zlata Mizner, Božica Stipetić, Jure i Jasmina

Telefonsko „klafranje“ s prijateljicom Andrejom Crnković, 1990.

„Stari“ i ja u Salzburgu 1990.


Maturantice IV. H razreda Ekonomske škole 1995. Bojana sjedi druga s desna

Sretna Nova 1992. godina!

Na maturalnom plesu otac i Jasna, Nataša i Bojana na izletu u kišnoj kćerka, Crikvenica, veljača 1995. Veneciji, 1997.

S mačkom Obradom kod Emila i Nataše, 1998.

U popularnoj „Lujzi“, veljača 1997. S lijeva „Osa“, Bojana i Robert Grgurić

253


Noćni život u „Calypsu“ (Ičići). S lijeva Bojana, Edina Beganović, Esta Dešpoja i Mirna Popadić, 1999.

„Dva Dalmatinca“ – doček Nove godine 2000. u Veneciji

254

Bojana s diplomskim radom, siječanj 2001.

Na „Beloj nedeji“, Kastav listopad 1999.

Na proslavi devedesetog rođendana bake Slavice 2001. Davor, Bojana i Marko Hadjina

Kod trudne Jasmine, 2001.

Prijateljica Nera Fosser na riječkoj rivi, srpanj 2001.


S Junuzom („Bracom“) na ljetovanju u Cresu, kolovoz 2001.

U Budimpešti, veljača 2002.

Junuz i Bojana na dubrovačkim zidinama, 2002.

Ispred „kamenitog hana“, Punta Križa, Cres kolovoz 2001.

Na mostu „dr. Franje Tuđmana“, Dubrovnik kolovoz 2002.

Bojana na godišnjem odmoru u Cavtatu, 2002.

255


Nakon posjete „teti“ Božici u Delnicama, Lokve 2006.

256

Prvi posjet malom Ivi, lipanj 2006. Bojana, Jasmina s Ivom, Davor i Nadja

Egipat, lipanj 2007.

„Partijanerica“ na plaži Zrće, Novalja kolovoz 2007.

„Fiumanka“, Rijeka lipanj 2008.

Ispred Crkve svetog Petra u Vatikanu, studeni 2008.


Na fešti u „Multilinku“, studeni 2010.

Dino sa šest mjeseci, ožujak 2014.

Bojana sa sinom, travanj 2014.

Korčula, kolovoz 2012.

Gledajte me kako sam zgodan! Ožujak 2014.

Prvo kupanje u moru s mamom i tatom, Baška kolovoz 2014.

257


Drugi rođendan kod Bani, rujan 2015.

Dino kod none i nonota, srpanj 2016.

Sjećanja na kćerku Bojanu i njezinog dugogodišnjeg partnera Junuza Bojana se rodila 12. kolovoza 1976. na Klinici za ginekologiju i porodništvo sušačke bolnice pola sata iza ponoći. Porodio ju je prof. dr. Danilo Pavešić, šef klinike, koji je odmah pri njezinom dolasku na svijet uzviknuo: „Curica je!“, znajući da je naše prvo dijete sin. Ja sam po starom običaju bio dežuran na Hitnom medicinskom traktu (kao i kod rođenja sina Davora) kad su mi telefonski priopćili da sam dobio kćerku. Bojana je imala lijepo i bezbrižno djetinjstvo. Do četvrte godine čuvala ju je nona Marija, a nakon toga je krenula u poludnevni boravak u vrtić „Rudolf Džodan“ na Pećinama, nedaleko kuće u kojoj smo živjeli. Već se tada jako voljela družiti s drugom djecom i uživala ići u vrtić, za razliku od brata koji je vrtić teško prihvaćao. Kada je nona dolazila po nju i Davora u podne, nerado je odlazila kući, jer je željela jesti s ostalom djecom i ostati spavati do popodnevnih sati. Davor je pak bio sretan da odlazi kući. Poslije vrtića nastupaju prve obveze i odlazak u školu. No nije joj bilo teško, jer se u školi nastavila družiti sa svojim prijateljicama iz susjedstva i vrtića. One su joj i do današnjeg dana ostale najbolje drugarice. Osim škole pohađa i muzičku školu na Trsatu, gdje uči sviranje klavira, solfeđo i zborno pjevanje. Kroz četiri godine puno je naučila kod prof. Vesne Karlović koja je bila izvrstan pedagog. Bilo joj je žao kada je Bojana prestala s daljnjim muzičkim obrazovanjem, no to više nije bilo moguće budući da nismo imali klavir u kući, a i Bojani je daljnje pohađanje muzičke škole postala prevelika obveza.

258

Po završetku osnovnog školovanja upisala se u srednju ekonomsku školu koju je završila s vrlo dobrim uspjehom. Za odličan uspjeh nedostajalo joj je volje i upornosti. Ne znam da li bi u nekoj drugoj školi bilo drukčije, ali ekonomski predmeti je nisu zanimali jer nisu odgovarali njenim afinitetima. Bila je sklona društvenim predmetima, zanimale su ju sociološke teme, puno je čitala. Izrasla je u društvenu, otvorenu, skladno građenu lijepu djevojku. U srednjoj školi počela su „pubertetska ludovanja“ – noćni izlasci s prijateljicama u kafiće


i lokale (popularna „Lujza“ u ulici Račkoga), eksperimentiranje s alkoholom, cigaretama i pokojom marihuanom, prve „velike“ ljubavne romanse i razočaranja. Došlo je vrijeme odabira životnog poziva. Jako je željela upisati Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, no unatoč intenzivnoj pripremi za prijemni ispit nije ni teoretski mogla dostići odlikaše s gimnazijskim znanjem i „ostala ispod crte“, mada je postigla odličan rezultat na testu. Nakon jednogodišnje stanke upisala je Hotelijerski fakultet u Iki. Inteligentna ali bez radnih navika, ponovno s velikim brojem za nju nezanimljivih predmeta na studiju, uz naše stalno „tlačenje“ uspjela je diplomirati. Još je i sad gledam kako sjedi za stolom s knjigom u rukama, a ja stalno ponavljam: „U mladosti tko ne uči kasnije se teško muči.“ Po završetku studija valjalo je naći posao ekonomista kojeg u poratno vrijeme nije bilo lako dobiti. I unatoč nastojanjima nije ga našla. Upisala se na polugodišnji tečaj novinarstva kojeg je vodio poznati novinar riječkog „Novog lista“ Mišo Cvijanović. „Novi list“ je od najtalentiranijih polaznika tečaja regrutirao svoje pripravnike. Premda je vrlo uspješno završila tečaj, silno željela taj posao i ušla u najuži izbor, nije odabrana pa je propala prilika da postane novinarka. Konačno se nakon godinu i pol dana od završetka studija zaposlila u informatičkoj tvrtki „Multilink“. Iako informatika nije ni blizu bila njezin primarni izbor, zainteresirala se za web dizajn, zavoljela ga i trudila se usavršiti u poslu. Mislim da je danas zadovoljna onim što radi. Tijekom studija upoznala se s Junuzom Kovačevićem s kojim je stupila u ozbiljnu vezu. Nakon što je dobila stalni posao, odselila se iz roditeljskog doma i počela živjeti u iznajmljenom stanu najprije sama, a onda s Junuzom. Bila je sretna što je počela živjeti samostalnim životom sa svojim odabranikom i konačno se riješiti roditeljskog nadzora. Nakon kratkog vremena Junuz je kupio stan na Rastočinama u neboderu s prekrasnim pogledom na cijeli Kvarner. Postupkom medicinski potpomognute oplodnje nakon višekratnih pokušaja u rujnu 2013. dobili su sina Dina. Bojana je danas odrasla žena u najboljim godinama, društvena, oštroumna, dosjetljiva, sklona šali, velikodušna, požrtvovna i nježna majka, dobra i pažljiva kćerka. Temperamentom smo vrlo slični. Nedostaje joj moja upornost, temeljitost, točnost i samopouzdanje, a meni njezina pristupačnost, otvorenost, društvenost i znatiželja. Želi biti o svemu informirana pa s užitkom raspravljam s njom o svim aktualnim društvenim i političkim zbivanjima. Voli se družiti s prijateljima na poslu i izvan njega, pratiti glazbenu rock scenu i razne priredbe, sudjelovati u radu humanitarnih udruga (članica je udruge „Roda“), ali i lijepo se obući i dotjerati, dobro pojesti i uživati u malim životnim radostima. Omiljena je u društvu i uz stare prijatelje iz djetinjstva i studentskih dana, stekla je mnogo novih. Zadnjih godina posebno prijateljuje s mladim majkama i članicama udruge „Roda“. Junuz je kao čovjek prilično različit od nje. Staložen je, oštrouman, energičan, promišljen, vrijedan, uporan i pouzdan, „samonikli“ čovjek od malo riječi i puno djela. U njihovoj početno sretnoj zajednici, s vremenom je došlo do neslaganja i niza nesporazuma koji su

259


kulminirali u vrijeme pisanja ovog teksta, u ljeto 2015. kada su iz samo njima znanih razloga prekinuli vezu. Tome je svakako pogodovao sadašnji način života s mnogo radnih obveza i manjkom slobodnog vremena za skladan obiteljski život. Mali Dino („Mucikom“) moj je prvi i zasada jedini unuk. Frapantno naliči svom ocu. Nadam se da rastava roditelja neće ostaviti teže posljedice na njegovo odrastanje i da će jednog dana kad mene više ne bude postati čovjek vrijedan poštovanja.

260


OBITELJI SUŠANJ, KUKULJAN I MANZONI JOSIP I MARIJA SUŠANJ ROĐENA PEŠĆICA I ADOLF I JOSIPA SUŠANJ ROĐENA LUČIĆ Bani su malo selo s desetak kuća u neposrednoj blizini Kastva. Prvi stanovnici su naselili mjesto najviše zbog vrlo kvalitetnog kamena zbog čega su većinom bili klesari i zanatlije („artižani“) koji su gradili kuće (zidari, limari, stolari, tesari i krovopokrivači). Jedan od prvih starosjedilaca Anton Pešćica (1821.-1907.) oženio se s Antonijom Frlan (1824.-1898.). U braku su imali sina Antona i kćerku Mariju (1849.-1943.). Otac je kuću s okućnicom u naslijeđe ostavio kćerci koja je ostala živjeti na starini i 1877. se udala za Josipa (Pepinu) Sušnja (1853.-1939.) koji se doselio u Bani iz sela Sušnji pod Učkom blizu Zvoneća iznad Opatije. U braku su imali dvanaestoro djece od kojih je šestero umrlo u ranom djetinjstvu i adolescentnoj dobi. Josip, Cecilija, Rozarija, Franjica, Adolf (Dolfo) i Vinko su preživjeli djetinjstvo i zasnovali obitelji, ali je samo Adolf ostao živjeti s roditeljima na starini. Josip je umro neposredno prije početka II. svjetskog rata, a Marija nije dočekala internaciju u talijanski logor. Umrla je od upale pluća u 94. godini u riječkom zatvoru (Via Roma) u kojem je bila utamničena prije transporta u Gonars. Na preporuke znamenitih bečkih liječnika zbog ljekovitog utjecaja sredozemne klime i mora austrougarske su vlasti odlučile da Opatija (Abbazia) postane elitno svjetsko lječilište (Kurort und Seebad) pa je u drugoj polovini 19. stoljeća doživjela intenzivan građevinski razvoj čemu su doprinijeli i brojni kastavski zidari, klesari i tesari. Josip Sušanj zvan Pepina, srednjeg rasta, zelenkastih očiju s gustim brkovima, naočit i snažan muškarac, energičan, radišan i vrlo strog čovjek od malo riječi i puno djela bio je vrstan zidar i klesar, jedan od rijetkih zanatlija koji je znao pisati, čitati i dobro računati pa ga je zidarski poduzetnik Ivan Franković uzeo za poslovođu („kapota od zidari“) na gradilištima u Opatiji. „Puno je držal do sebe i znal se lepo obuć. Kada je bil mlad nosil je i cilinder, a kada je pogrnul havelok i stomanju s trden koleton i fijokon bil je pravi muškardin. Kada je šal z dela, z Opatije, hodeć, po pute je čital i kadil cigari pa su ga prozvali Gospodin, a kuću ka j’ imela nadimak Dukičini nazvali su Gospodinovi.“ zapisao je u svojim sjećanjima unuk Vinko. Vinkov otac Adolf (Dolfo) se rodio 11. kolovoza 1888. kao deveto dijete u obitelji. Nakon završene pučke škole izučio je zidarski zanat. Oženio se 1911. domaćicom Josipom (Pepicom) Lučić rođenom 19. ožujka 1891. u obližnjem selu Jurčićima. Imali su šestero djece: Danicu (1911.-1926.), Vinka (1913.-1996.), Maricu (1914.-1990.), Bojanu (1926.-1928.) i dva sina koja su umrla nakon rođenja. U obitelji živi i maloljetna Darinka kćerka rano preminule Adolfove sestre Franjice Mladenić. U Prvom svjetskom ratu Adolf je 1914. mobiliziran u austrougarsku vojsku na Istočnom frontu u Galiciji (Lavov). U sanitetskoj službi hrvatske domobranske pukovnije radi kao bolničar do završetka rata 1918. godine. Po povratku kući u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS, od 1929. Kraljevina Jugoslavija) nastavlja sa zidarskim poslom i radi u Sušaku kod građevinskog poduzetnika Ivana Frankovića mlađeg. Kraće vrijeme radi u Splitu. Uz zidariju se bavi poljoprivredom, stočarstvom i peradarstvom. Na

261


nevelikom imanju imaju konja, kravu, jednu do dvije svinje, kokoši i kuniće o kojima uglavnom brine Pepica. Dolfo je član lovačkog društva i u slobodno vrijeme bavi se lovom na sitnu divljač. Talijanskom okupacijom Kastavštine u travnju 1941. počinje nacionalna diskriminacija Hrvata, odnarođivanje, gospodarsko iskorištavanje i fašistički teror. Moj tast Vinko Sušanj preimenovan u Vincenza Susanija ispričao je događaj koji je bio neposredni povod njegovom odlasku u partizane. Prolazeći pokraj karaule (stražarnice) u Kastvu nije pozdravio talijanske vojnike fašističkim pozdravom – visoko podignutom desnom rukom – „romanamente“. Stražari su ga zaustavili i zahtijevali da ponovno fašistički pozdravi. Budući da je to odbio učiniti istukli su ga kundacima pa je pretučen jedva došao u Bane. Dobro je zapamtio rimsko „civiliziranje slavenskih barbara“! Na poziv Komunističke partije Jugoslavije već u ljeto 1941. prva skupina kastavskih antifašista odlazi u partizanski logor na Tuhobiću, a do masovnog odlaska u Narodnooslobodilačku borbu dolazi tijekom 1942. godine. U veljači 1943. na „mlado leto“, talijanska vojska je zapalila cijelo selo, a pedesetak stanovnika internirala u koncentracijske logore – djecu i žene u Gonars (Italija), a muškarce u Kampor na Rabu odakle se mnogi nisu vratili. Po kapitulaciji Italije u rujnu 1943. Dolfo se vraća iz Kampora, a Pepica iz Gonarsa. Imanje je temeljito opljačkano, a kuća u potpunosti izgorjela. Privremeno žive u Kastvu, a po oslobođenju 1945. ponovno izgrađuju kuću sa skadnjem (hambarom) i obnavljaju imanje. Do mirovine 1950. Adolf radi kao zidarski majstor u tehničkoj službi Tvornice papira na Sušaku. Vinko je visoko cijenio oca i majku pa je znao pričati događaje iz njihovog tegobnog života. Godine 1948. selo je elektrificirano. Za stanovnike koji su dotada živjeli uz petrolejku bio je to milenijski događaj. Pepica i Dolfo su voljeli čitati pa su svake večeri paleći elektriku radosno pozdravljali njezin dolazak riječima: „Buona sera šinjora letrika“. Idućih godina selo doživljava spektakularan civilizacijski napredak. Šezdesetih godina je asfaltiran makadamski put do sela, a sedamdesetih je bunare s kišnicom („šterne“) zamijenio vodovod. Hladnjaci, električni i plinski štednjaci, kotlovi za toplu vodu (bojleri), električne grijalice, strojevi za pranje rublja i nužnici s vodom za ispiranje (WC) u potpunosti su promijenili domaćinstva. U šumi su motorne pile olakšale teški fizički rad sjekirama, ručnim pilama, batovima i „kunjerama“, a mukotrpni težački posao na zemlji plugovima sa stočnom vučom, pijucima, lopatama, kosama, vilama itd. zamijenjen je traktorima, motokultivatorima i ostalim motornim strojevima. Telefonija uvedena krajem osamdesetih godina omogućila je brzu komunikaciju, a niz drugih čuda moderne tehnike potpuno su preobrazila siromašna i zaostala sela Kastavštine. Adolf, veliki radnik, dobar suprug, otac i djed nije dočekao većinu civilizacijskih postignuća. Strastveni pušač umro je 1964. od raka pluća. Nakon njegove smrti Josipa određeno vrijeme živi sama u kući. Da bi uljepšao njezine samotne dane Vinko joj je kupio televizijski prijemnik s „ribljom“ antenom pa je s užitkom gledala televizijski program. „Imet va kuće kino – pravi je mirakul (čudo)“ često je govorila.

262

Posljednjih godina života kod Josipe stanuju unuka Diana Božić i njezin suprug Boris Jelušić, nastavnici koji u kuću donose mnoštvo knjiga. Čitala je sve što joj je „došlo pod ruke“, posebno romane Marije Jurić – Zagorke.


Kćerka Marica s mužem Antonom Božićem zidarskim majstorom stanuje u obližnjem Kastvu, kasnije u Opatiji u kući koju je sagradio suprug. Darinka se već ranije udala za financa Pavla Tomljanovića, zasnovala obitelj (sinovi Vladimir inženjer, Ivan liječnik i Zvonimir ekonomista) i najveći dio života provela u Hrvatskoj Kostajnici, a Vinko sa ženom Marijom i djecom živi u Rijeci, povremeno je posjećuje i radi na imanju. Josipa je umrla u siječnju 1973. u Opatiji kod kćerke Marice. Sahranjena je u obiteljskoj grobnici Sušnjevih na Kastavskom groblju.

Marija Pešćica-Sušanj i Josip Sušanj, Rijeka 1913.

Josip „Pepina“ Sušanj, „kapo od zidari“, Opatija 1898.

Lovačko društvo Viškovo, Kastav 1958. Adolf stoji treći s desna na lijevo

Adolf – bolničar Austrougarske vojske u Lavovu 1917.

263


Josipa („Pepica“) Lučić-Sušanj, Rijeka 1915.

Pepica i Dolfo na trijemu kuće u Banima 1962.

Pepica u Opatiji kod kćerke Marice, 1972.

ANDRIJA I MARIJA KUKULJAN ROĐENA BLEČIĆ Otac Marije Kukuljan udate Sušanj, Andrija Kukuljan rođen je 29. studenoga 1878. u selu Kukuljani na Grobinštini, a majka Marija (Mima) rođena Blečić 4. lipnja 1884. u Pehlinu. Andrija (Andre) je bio trgovac stokom, vrlo spretan s dobro uhodanim poslom. Do 40 godine života stekao je na Drenovi gdje su živjeli, dvije obiteljske kuće s imanjima, posjedovao zemljište i nešto ušteđevine. Živjeli su na Gornjoj Drenovi u neposrednoj blizini današnjeg novog riječkog gradskog groblja. S Marijom (Mimom) je bio njegov drugi brak. Prva žena je umrla mlada i iz toga braka je imao kćerku Danicu rođenu 1903. godine. Kada se oženio za Mimu 1908. Danica je rasla i odgajana u novoj obitelji. Nakon Danice rodila se kćerka Vilma (1908.), potom sinovi Stanko (1912.) i Libero (1913.), a zatim kćerke Marija (1914.) i Otilija (1918.). Mima je rodila devetero djece, ali je njih četvero umrlo neposredno nakon poroda. U najboljim godinama svoga života Andre je obolio od tuberkuloze pluća. Tijekom bolesti i skupog liječenja potrošena je ušteđevina, prodana stoka i veći dio zemljišta, a kada je umro 1922. Mima je ostala bez prihoda, sama sa šestero djece – Otilija je imala 4 godine, Marija 8, Libero 9, Stanko 10, Vilma 14 i Danica 19 godina. Da prehrani djecu Mima se počela baviti švercanjem poput većine žena koje je snašla slična sudbina. Drenova je bila na samoj granici koja je dijelila Gornju od Donje Drenove. Gornja Drenova je pripala Kraljevini SHS, a Donja Kraljevini Italiji. Iz Italije se švercala riža i sol, a iz Kraljevine SHS kukuruz. Najstarija sestra Danica se udala za Josipa Pilepića i živjela s njim u naslijeđenoj kući u kojoj su osnovali obitelj (sinovi Josip i Milutin) i ostali u njoj živjeti do smrti. 264

Vilma je izučila za krojačicu. Do udaje za preciznog mehaničara Ivana Rubešu 1932. s kojim


je u braku imala kćerku Elide i sina Marija, u odsutnosti majke brinula se o mlađoj braći i sestrama i održavala red u kući. Stanko i Libero, snažni i uvijek gladni momci, su nakon završene osnovne škole već u dječjoj dobi počeli obavljati teške fizičke poslove (nošenje tereta, cijepanje drva, pomaganje u zidarskim i poljoprivrednim radovima itd.). Njihova dnevnica („žurnada“) najčešće je bila plaćena komadom („pinkom“) kruha! U porodici je vladala velika neimaština jer je i majčina i očeva rodbina bila vrlo siromašna. Primjerice, cijela obitelj nije istovremeno odlazila u crkvu na nedjeljnu misu jer za sve nije bilo dovoljno cipela pa su naizmjenično odlazili u crkvu. „Meso smo jeli samo za praznike, a kupusa i repe smo toliko pojeli da su nam počeli izlaziti na usta.“ – znala je govoriti moja punica Marija. Nakon završene osnovne škole Marija i Otilija su počele obavljati lakše fizičke poslove. Marija je isprva služila u domaćinstvu kod dobro stojeće susjede trgovkinje, a potom radila kao kućna pomoćnica u imućnoj talijanskoj obitelji na Kozali. Postavši punoljetna zaposlila se kao radnica u riječkoj Tvornici piva. Godine 1942. udala se za stolara Vinka Sušnja s kojim je živjela u Banima. Drugi svjetski rat je dramatično pogodio obitelj Kukuljan, a Libero, Stanko i Otilija su ga jedva preživjeli.33 Po završetku rata Stanko (1911.-1996.), Libero (1913.-1983.) i Otilija (1918.2001.) su zasnovali obitelji. Stanko se oženio s domaćicom Ljudmilom Delost (1914.-1993.) s kojom je imao sina Ilarija i kćerku Anu. Živjeli su na ženinoj starini u kući na Zametu. Libero se zaposlio kao čuvar u Rafineriji nafte na Mlaki. Oženio se s Marcelom Francetić (1924.-2010.). Dobili su kćerku Elviru i živjeli u Marcelinoj kući na Škurinjama. Otilija se udala za zidara Frana Francetića s kojim je imala kćerku Tatjanu i sina Franka. Stanovali su u Rijeci, a Otilija je do mirovine bila kurirka u riječkim ustanovama i poduzećima. Majka Marija (Mima) umrla je u Drenovi 1961. godine. Imala je brojnu rodbinu u Pehlinu, pet sestara i dva brata. Braća su kao mladići otišli „trbuhom za kruhom“ u Sjedinjene Američke Države i radili u rudnicima ugljena gdje su smrtno stradali. Sve sestre su se udale, zasnovale obitelji, radile kao domaćice i doživjele duboku starost pa je Marija Sušanj imala na Pehlinu brojnu rodbinu. Do zrelih je godina s njima održavala kontakte, no s vremenom su veze prestale. Nakon smrti Andrije Kukuljana veze s njegovom rodbinom su prekinute.

33 Kao stražar u partizanskim bolnicama Libero je u posljednji čas izbjegao smrt u bolnici u Otočcu. U noći 13./14. rujna 1943. g. specijalna jedinica ustaških komandosa (trup) na kratko je upala u Otočac, pobila stražu i u bolnici zaklala desetak ranjenih partizana. Četiri časne sestre milosrdnice koje su nakon završetka rata osuđene na smrt pokazivale su ustašama koji su bolesnici ranjeni partizani! Stanko i Otilija su 1943. prisilno mobilizirani u njemačku radnu organizaciju TODT i do završetka rata poput robova radili na poljoprivrednim imanjima bogatih njemačkih seljaka.

265


Libero i Stanko Kukuljan, Rijeka 1932.

Andrija Kukuljan (Kukuljani 1878. – Rijeka, 1922.)

Vilma, Rijeka 1928.

266

Otilija, Rijeka 1943.

Mladenci Vilma Kukuljan i Ivan RubeĹĄa, 1932.

Obitelj Marije (Mime) Kukuljan, Rijeka oko 1934. S lijeva na desno sjede: Danica, Marija (Mima) i Vilma. Stoje: Stanko, Marija, Otilija i Libero


Vjenčanje Marije Kukuljan i Vinka Sušnja 25. svibnja 1942. Marija sjedi s buketom cvijeća, a s lijeva stoje Ivan Rubeša, Otilija Kukuljan, Vinko Sušanj, Marica Božić i Anton Božić

VINKO I MARIJA SUŠANJ ROĐENA KUKULJAN Vinko Sušanj (Bani pokraj Kastva, 19. rujna 1913. – Rijeka, 22. srpnja 1996.) Vinko Sušanj se rodio 19. rujna 1913. u Banima od oca Adolfa i majke Josipe rođene Lučić. Opću dječačku pučku školu (šest razreda) završio je 1926., a Državnu građansku stručnu školu (4 razreda) 1930. u Kastvu. Po završetku školovanja radi u privatnoj stolarskoj radionici. Dvogodišnji obvezatni vojni rok u Vojsci Kraljevine Jugoslavije obavlja u Vazduhoplovnoj bazi u Zemunu kao aviomodelar 1938. i 1939. godine. U drugoj polovini tridesetih godina upoznaje Mariju Kukuljan s kojom se ženi u svibnju 1942. U braku imaju dvije kćerke – Nadju rođenu 1944. u Opatiji i Natašu rođenu 1946. u Mariboru. Od travnja 1942. član je Komunističke partije Jugoslavije. U jesen 1942. s grupom Kastavaca odlazi u partizane. Tijekom Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a) obnaša odgovorne dužnosti u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ-e). Nakon završetka Drugog svjetskog rata ostaje u službi Jugoslavenske armije u činu kapetana.

267


Štab partizanske grupe odreda na Učki, 1944. S lijeva na desno: Miha Marušić, Vinko Brnčić, Berislav Potočnjak, Vinko Sušanj, Vitomir Širola, Isidor Jukić i Josip Marčelja

Vinko (stoji prvi s desna) s drugovima i Silvanom Miljević u Mariboru 1947.

Kao pješadijski oficir služi u kasarnama u Mariboru, Ljubljani, Beogradu, Rijeci i Karlovcu. Tijekom službe u JNA završio je Srednju partijsku školu i Pješadijsku oficirsku školu (POŠ). Napreduje u službi pa 1948. postaje major, a 1952. potpukovnik.

268

Sa 24 godine obolio je od tuberkuloze pluća. Liječio se na Zaraznom odjelu sušačke bolnice – odsjek za tuberkulozne bolesnike gdje mu je liječnik bio dr. Zdravko Kučić! Bolest se ponovno javila 1954. u vidu tuberkuloznog spondilitisa (tzv. „hladni apsces“) zbog čega je hospitaliziran u Ortopedskoj vojnoj bolnici u Lovranu. Gotovo godinu dana leži u sadrenom koritu. Time je prekinuto njegovo daljnje oficirsko napredovanje pa po saniranju tuberkuloznog procesa kralježnice krajem 1955. odlazi u vojnu invalidsku mirovinu. Obitelj


se iz Karlovca zamjenom stana preseljava u Rijeku.34 Do 1970. kada odlazi u mirovinu Vinko radi kao kadrovski direktor „Jugolinije“, najvećeg linijskog brodara u SFR Jugoslaviji. Došavši u Rijeku aktivno sudjeluje u radu društvenih i političkih organizacija općine i kotara. (Kotarski komitet Saveza komunista Hrvatske, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske, Općinska skupština grada Rijeke, Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije). Član je Lovačkog društva Viškovo i Pčelarskog društva Rijeke. Nosilac je brojnih ratnih i poslijeratnih priznanja, diploma i odlikovanja među kojima se ističu Orden za hrabrost, Orden zasluga za narod II. reda. Orden partizanske zvijezde III. reda, Orden za vojne zasluge II. reda, Orden bratstva i jedinstva II. reda i Orden rada sa zlatnim vijencem. Nakon smrti roditelja živi na relaciji Rijeka-Kastav pa umirovljeničke dane često provodi u Banima. Naslijedivši kuću s okućnicom (Bani 10) uz građevinske i poljoprivredne radove bavi se lovstvom, pčelarstvom i proizvodnjom meda. Umro je od maligne bolesti (osteosarkoma krsne kosti) 22. srpnja 1996. a urna s pepelom položena je u obiteljsku grobnicu na Kastavskom groblju.

Sa sestrom Maricom, Sušak 1936.

U gostioni na dan Sv. Stjepana 1937. Stoji Vinko, a sjede Marica Sušanj, Anton Božić, Marija Širola i Josip Širola („Turkovičini“)

34 U bivšoj državi većina stanova je bila u državnom vlasništvu. Korisnici stanova su imali tzv. stanarsko pravo na korištenje stanova i mjesečno uplaćivali određenu svotu novca u državni stambeni fond.

269


270

Aviomodelar Jugoslavenske kraljevske vojske, Zemun 1939.

Marija Kukuljan, Vinko i Marica Sušanj, Bani 1940.

Marija i Vinko u kancelariji Personalnog odjeljenja 43. Istarske divizije JA, Pazin, lipanj 1945.

Ratni drug i prijatelj major Vitomir Širola-Pajo, Istra srpanj 1945.

Ratni drug major Mirko Lenac, Istra kolovoz 1945.

Kapetan JA Vinko Sušanj, Maribor lipanj 1946.

S drugovima oficirima na proslavi Dana armije (22.XII.) u Pješadijskoj oficirskoj školi, Karlovac 1953. Vinko sjedi drugi s lijeva

Potpukovnik JNA, Karlovac 1954.


S ocem Adolfom, Karlovac 1954.

Vinko (u sredini) s kolegama u dvorištu kasarne, Karlovac 1954.

Vinko (lijevo) s majorom Grgom Sesarom na manevrima, Karlovac 1954.

Vinko (prvi s desna) u Ortopedskoj bolnici u Lovranu, listopad 1954.

S prijateljima Ivanom i Ivankom Na Pećinama 1957. Turković, Zagreb 1956.

U Ravnoj Gori kolovoz 1957. S lijeva Nataša, Marija i Vinko Sušanj, Gordana i Darinka Širola

271


272

S majkom Pepicom i ocem Dolfom u Banima 1960.

Nataša, Vinko i Nadja, Rijeka 1962.

Na putu za Sjedinjene Američke Države, ožujak 1967.

S Nadjom u Rovinju, prosinac 1972.

Sa sestrom Maricom i majkom Pepicom, Opatija 1972.

S prvim unukom Davorom, Pećine rujan 1973.

Sa pčelinjakom na ispaši pčela, 1982.

Proslava Bele nedeje (prve nedjelje u listopadu) u Banima 1983. S lijeva na desno: Marica Božić, Vinko, Anton Božić i Marija


Pokraj pčelinjaka, Bela nedeja 1983.

Vikend u Banima. S lijeva na desno: Nadja, Marija, Nataša s Jasnom, Vinko, Davor, Anton Božić, Marica Božić, Bojana, Jure, Diana Jelušić s Rankom i Boris Jelušić, 1983.

Vinko drži govor u povodu 41. godišnjice strijeljanja kastavskih rodoljuba od strane talijanskih fašista, Kastav lipanj 1983.

Vinko (treći s lijeva) ispred ulaza u našu kuću s Davorom, Milošem i Vedranom Grbac-Šutalo, Pećine siječanj 1986.

Ponosni nono s Jasnicom i Davorom, Punat 1984.

U svojoj oazi mira i tišine, Bani 1991.

273


Posjet rodbine iz Opatije, Bani kolovoz 1995. S lijeva na desno: Nataša, Blaženka Božić, Sanjin Božić, Vinko, Marija i Boris Božić

Sađenje kupusa, srpanj 1993.

Vinkova posljednja „fešta“ s obitelji, Bani svibanj 1996. S lijeva na desno: Emil, Bojana, Davor, Jasna, Nataša, Marija i Vinko

Sjećanja na tasta Vinka Svog „tastinu“ Vinka pamtim kao izuzetno marljivog, upornog, odlučnog, hrabrog i poštenog čovjeka. Stalno u pokretu družio se s brojnim prijateljima bivšim oficirima JNA (Vitomir Širola-Pajo narodni heroj, Vitomir Grbac, Stanko Grbac, Ljubo Petrović, Josip Marčelja i drugi), zaposlenicima „Jugolinije“ posebno kapetanima brodova (Kuzma Gamulin), lovcima i pčelarima. U odličnim je odnosima bio sa sestrom Maricom, njezinim mužem Antonom Božićem i njihovom djecom Dianom Jelušić i Borisom Božićem. Volio je dobro pojesti, umjereno popiti i lijepo se oblačiti. Pušio nije, ali je ponekad zapalio cigaretu. Po pričanju žene Marije dobro je „tancal“ (plesao) i pjevao snažnim bas-bariton glasom. Bio je autoritativan i strog, ali pravedan otac svojih kćeri.

274

Doživio je drugu mladost kada smo dobili djecu. Preferirao je Davora možda iz tog razloga što je žarko želio sina nasljednika kojeg je naučio mnogim korisnim praktičnim vještinama.


Sa mnom je bio u korektnim odnosima. Obojica po naravi sangvinici znali smo se „zakačiti“ jedino razgovarajući o politici. Premda smo bili članovi iste partije imali smo različite poglede na društveno-političku stvarnost u bivšoj državi. Ja sam bio „socijalistički samoupravljač“, a Vinko „komunist-boljševik“ zbog čega su naše političke diskusije često završavale u povišenim tonovima. Dok je njega najviše smetala moja demokratičnost mene je živcirala njegova krutost i tvrdoglavost što nimalo ne čudi jer je najveći dio života proveo kao oficir Jugoslavenske narodne armije, disciplinirani vojnik i partijac. Živeći s tastom 24 godine u zajedničkom domaćinstvu dobro sam ga upoznao. Najviše me dojmila njegova upornost, radišnost, snažna volja i hrabrost. Kada si je nešto „zabio u glavu“ nije bilo te prepreke koju ne bi savladao u ostvarenju planiranog djela, shodno staroj kastavskoj devizi „Krepat ma ne molat“. („Umrijeti ali ne popustiti“). Na svom imanju u Banima („starini“) neumorno se u već poodmaklim godinama intenzivno bavio poljoprivredom, stolarijom i pčelarstvom. Snažna volja i vjera u bolju budućnost nije ga napuštala niti u najtežim životnim trenucima u ratu i bolesti (prijeratna tuberkuloza pluća, poslijeratni tuberkulozni spondilitis koji je prijetio paraplegijom). U starosti je obolio od raka kostiju. Premda je znao da mu nema spasa nije se predavao i duševno klonuo već se do posljednjeg časa borio i junački podnosio opaku bolest. Sjećam se da mi je pred kraj života rekao da su pravi borci oni koji se bore do zadnjeg trenutka premda već unaprijed znaju da će bitka biti izgubljena. Imponirala mi je njegova životna energija, borbenost i optimizam. Bio je pravi Kastavac, stara primorska korjenika na koju se u potpunosti odnosi rečenica Antuna Gustava Matoša: „Primorac, sin krša, radi kao pčela, mrav i krtica“.

Marija Sušanj rođena Kukuljan (Gornja Drenova pokraj Rijeke, 22. rujna 1914. – Rijeka, 17. srpnja 2004.) Marija Kukuljan se rodila 22. rujna 1914. u Gornjoj Drenovi od oca Andrije i majke Marije (Mime) rođene Blečić. Budući da je Donja Drenova u kojoj se nalazila škola Rimskim ugovorom pripala Kraljevini Italiji Marija 1925. završava talijansku pučku školu (scuola elementare). Otac Andrija umire 1922. pa brojna obitelj ostaje bez ikakvih prihoda. Da bi preživjeli svi članovi porodice su već od malena prisiljeni raditi fizičke poslove. Tako se i maloljetna Marija isprva zaposlila kao kućna pomoćnica, a po punoljetnosti postala radnica u riječkoj Tvornici piva. U drugoj polovini tridesetih godina upoznaje se sa stolarom (tišljarom) Vinkom Sušnjem koji radi u obližnjem Kastvu. Poznanstvo prerasta u ozbiljnu vezu te se Marija u svibnju 1942. udaje za Vinka. Iste godine u jesen Vinko sa skupinom Kastavaca odlazi u partizane, a Marija živi kod majke u Gornjoj Drenovi i pomaže partizansku vojsku. U studenom 1944. u opatijskom rodilištu rađa kćerku Nadju. Zbog strateški važnog položaja u proljeće 1945. saveznička avijacija (RAF) često bombardira Rijeku, napose luku i zapadni industrijski dio grada. Kuća obitelji Marije Kukuljan je greškom bombardirana i u potpunosti srušena. Nakon završetka rata 1945. Vinko nastavlja službu u Jugoslavenskoj armiji u Mariboru (Slovenija) gdje se 1946. rađa druga kćerka Nataša (Sonja).

275


Marija slijedi karijerni put supruga oficira pa obitelj često mijenja mjesta boravka. Nakon Maribora žive u Ljubljani, potom u Beogradu, Rijeci, Zagrebu i Karlovcu. Vinko obolijeva od tuberkuloznog spondilitisa i liječi se u Vojnoj ortopedskoj bolnici u Lovranu pa se obitelj 1955. zamjenom stana iz Karlovca seli u Rijeku. U stanu na Pećinama (Šetalište XIII. divizije br. 44) Marija obavlja sve kućanske poslove i neumorno radi u vrtu. Održava veze sa svojom i muževom obitelji, druži se s prijateljicama i brine najprije o vlastitoj djeci, a potom o unucima Davoru i Bojani. Vinko umire od maligne bolesti 1996., a Marija do smrti živi s kćerkom Nadjom i njezinom obitelji. Svoju punicu pamtim kao vrlo bistru ženu, prirodno inteligentnu, zdravorazumsku i oštroumnu osobu kojoj je siromaštvo u djetinjstvu onemogućilo daljnje školovanje. Fizički snažna, izuzetno vrijedna i okretna domaćica, izvrsna kuharica, odana supruga, brižna majka i pravedna, ali stroga nona dala je nezaobilazan doprinos u odgajanju Davora i Bojane. U 32 godine zajedničkog života u stanu na Pećinama nismo imali ozbiljnijih sukoba što s obzirom na moj karakter dovoljno govori o njezinom razumu, strpljivosti i toleranciji. Bila je jednostavna, skromna, nenametljiva, savjesna, požrtvovna, radišna, energična, odlučna i poštena žena. Umrla je u 89. godini u Poliklinici za starije i nemoćne osobe „Vita“ kod dr. Antona Hosta gdje je ležala nakon kompliciranog prijeloma zdjeličnih kostiju. Sahranjena je u porodičnoj grobnici Sušnjevih na Kastavskom groblju.

Marija, Rijeka 1935.

276

Na Drenovi 1936.


Marija, Rijeka 1937.

Marija i Vinko, prosinac 1941.

Marija i Vinko vjenčani, svibanj 1942.

Marija i Nadja, Rijeka 1945.

Marija i Vinko, Karlovac 1954.

Nataša i Nadja, Ljubljana 1948.

U Banima 1959. Čuče: Nadja i Nataša. Stoje: Marica i Diana Božić, Marija, Vinko, Adam Sušanj, Josipa i Adolf Sušanj

277


Na barci s Vinkom, Pećine 1962.

Marija i Vinko u Veneciji 1962.

Marija (desno) s prijateljicom Ljubicom Gamulin u Ravenni 1962.

Vinko i Marija na terasi hotela „Jadran“, kolovoz 1973.

278

S Lidijom Ražnatović u verandi 1971.

S prvim unukom Davorom, Pećine 1974.


Slavica i Marija sa unucima Davorom i Bojanom, Pećine 1977.

Mladenci Nataša i Emil Manzoni nakon vjenčanja s Marijom i Vinkom, Pećine svibanj 1976.

Proslava Natašinog rođendana kod obitelji Manzoni, kolovoz 1977. S lijeva Jurica, Nataša, Marija, Nadja, Davor, Bojana i Vinko

Na proslavi Bojaninog i Jasninog rođendana, kolovoz 1984.

S Davorom i Bojanom u vrtu, Pećine jesen 1978.

Slavica i Marija s unučicom Jasnom, Pećine 1983.

279


Marija i Vinko u verandi 1985.

Marija s unukom Jasnom i kćerkom Nadjom na trijemu kuće Manzonijevih, Trsat 1998.

Rutinski kućanski poslovi – peglanje na verandi, Pećine 2001.

EMIL I NATAŠA MANZONI ROĐENA SUŠANJ Nataša Sušanj, mlađa sestra moje žene Nadje, rodila se 22. kolovoza 1946. u Mariboru (Slovenija) od oca Vinka i majke Marije rođene Kukuljan. Zbog očeve oficirske službe obitelj često mijenja mjesta stanovanja, a 1955. se stalno nastanjuje u Rijeci. Osmogodišnju i srednju školu (Škola za sanitarne tehničare) Nataša završava u Rijeci 1964. godine. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja ne zapošljava se u struci već upisuje Višu pedagošku školu – smjer engleskog jezika u Rijeci na kojoj diplomira 1968. i postaje nastavnica engleskog jezika. Godinu dana (1968.-1969.) boravi u Londonu gdje se stručno usavršava na tečaju engleskog jezika u St. Gile’s School. Istovremeno radi kao dadilja („baby sitter“) u jednoj engleskoj obitelji. U siječnju 1970. se zaposlila u Komercijalnoj službi riječke Tvornice papira kao inokorespondent za engleski jezik. Upoznaje se s pomorcem Emilom Manzonijem za kojeg se udaje 29. svibnja 1976. godine.

280

Emil Manzoni se rodio 29. siječnja 1940. u Šibeniku od oca Josipa službenika Lučke kapetanije i majke Antonije (Tonke) rođene Čubranić, domaćice, kao najmlađi sin u šesteročlanoj obitelji (braća Josip, Rade i Eduard) podrijetlom iz Punta na otoku Krku gdje obitelj


živi do školovanja djece. Nakon završene osmogodišnje škole na Trsatu pohađa sušačku gimnaziju „Mirko Lenac“ na kojoj maturira 1958. Upisuje se na riječku Višu pomorsku školu na kojoj diplomira smjer radiotelegrafije 1962. godine. Profesijom radiotelegrafist plovi na trgovačkim brodovima kompanija u stranom vlasništvu. Najveći dio radnog vijeka proveo je na švicarskoj kompaniji „Acomarit Services Maritimes“ iz Ženeve. Njihova jedina kćerka Jasna se rodila 17. kolovoza 1982. u Rijeci. Nakon završene osmogodišnje škole i Sušačke gimnazije na kojoj maturira 2000. upisuje se na Filozofski fakultet u Rijeci na kojem diplomira 2009. i postaje profesorica engleskog jezika i filozofije. Od 2009. do 2013. studira marketing u Londonu. Na London College UCK 2011. dobiva Master diplomu iz oglašavanja. Pokušava se trajno zaposliti u Velikoj Britaniji, ali ne uspijeva ishoditi dozvolu boravka pa se vraća u Rijeku. U zagrebačkoj tvrtki „Bruketa-Žinić“ 2014. dobiva posao voditeljice digitalnih projekata. Od 2015. živi u Zagrebu sa zaručnikom Deanom Ljubičićem. Aktualno radi u odjelu za marketing UNICEF-ovog ureda za Hrvatsku. Od 1990. do 2006. kada odlazi u mirovinu Nataša honorarno predaje engleski jezik u privatnoj školi za strane jezike „Linguae“ u Rijeci. Obišavši gotovo sva mora svijeta svoju pomoračku karijeru Emil završava 2006. na putničkom brodu „Explorer“ koji na razgledavanje Antarktika vodi američke turiste i znanstvenike.

Marija, Nataša, Nadja i Vinko, Ljubljana 1949.

Nataša i Nadja na Pećinama 1961.

281


Nataša, Pećine 1967.

Porat, srpanj 1972. Nataša, Davor Mlinarić, Predrag Ahel i Jurica

282

Na Plitvičkim jezerima, kolovoz 1973. Nataša i Davor Mlinarić

Nataša, travanj 1971.

S Davorom (2 mjeseca) u vrtu na Pećinama, srpanj 1973.

Na skijanju u Sapadi (Italija), prosinac 1975. Boris Mlinarić, Emil, Nataša i Jurica


Vjenčanje Nataše i Emila, Opatija 29. svibanj 1976. S Natašine desne strane otac Vinko, a s Emilove lijeve strane majka Antonija (Tonka)

Svadbena večer u „Uvali Scott“ u Kraljevici

Mladenci u vrtu na Pećinama

Doček Nove 1977. godine u Lovranu. S lijeva Blaženka i Boris Božić, Nadja, Jurica i Nataša

Proslava Natašinog rođendana 22. kolovoza 1977. kod obitelji Manzoni. S lijeva Nataša, Emil, Marija, Nadja, Davor, Bojana i Vinko

Emil, Nataša, Bojana, Davor i Jure na Bledu 1981.

283


Na proslavi Davorovog rođendana, svi- Bojana i Jasnica u vrtu, Pećine svibanj 1983. banj 1981. Nataša, Davor, Nadja i Bojana

Jasnin drugi rođendan, Pećine kolovoz 1984. Bojana, Nadja, Jasna i Nataša

284

I njihati u mreži!

Volim se ljuljati, Pećine srpanj 1985.

Sa snjegovićem na Deksi, zima 1985.


Doček Nove godine na Brijunima, prosinac 1985. S lijeva na desno Majda i Ivica Bruketa, Nadja (sjedi), Nataša i Emil

Nataša, Vinko i Nadja u Puntu 1986.

Jasna i Nataša na Natašinom rođendanu 22. kolovoza 1988.

Dvije sestre, Brijuni 1985.

Na dočeku Nove 1987. godine. Jasna, Nataša, Bojana i Davor

Jasna kod nona Vinka u Banima, proljeće 1988.

Nataša i Jasna u Lovranu, rujan 1990.

285


286

Nataša na skijanju, Nassfeld 1992.

Nataša, Davor i Emil na barci, Punat 1993.

Jasna i Bojana, Pećine 1992.

Nataša, Vinko i Nadja, Pećine 1994.

Nadja i Nataša ispred kuće Manzonijevih na Deksi, 1995.

Bojana i Nataša u vrtu na Pećinama 1995.


Zar je već prošlo pola stoljeća?! Nataša, kolovoz 1996.

Petnaesti rođendan Jasne, Pećine kolovoz 1997. S lijeva Jurica, Jasna, Nataša i Davor

Jasna i Nataša u Veneciji 1997. U pozadini „Ponte dei sospiri“

Jure, Nataša i Emil na rivi u Puntu, srpanj 2003.

Emil, Jasna, Nadja i Jure u kući Manzonijevih na Puntu, srpanj 2004.

Na putničkom brodu „Explorer“ Emil sa članovima posade, Božić 2004.

287


Turistički i naučno-istraživački brod „Explorer“ među santama leda na Antarktiku 2004.

Emil s pingvinima na Antarktiku 2004.

Povratak sa izleta u Rab. Emil i Nataša na bašćanskoj rivi, kolovoz 2004.

Bela Nedeja na Crekvini u Kastvu, listopad 2007. Nataša, Jure i Nadja

Tri Gracije – Nadja, Bogdana Širola i Nataša na Piazzi della Signoria, Firenca 2007.

288

Nataša na lungomaru u Nici 2007.


Nataša i Emil u ulici Alessandra Manzonija (nije Emilov rođak!!), Buje 2008.

Emil u Vodnjanu, srpanj 2008.

Vikend u Banima, svibanj 2008. S lijeva Emil (okrenut leđima), Nadja, Bojana, Davor, Jure i Blaženko Širola

Nataša i Nadja na jutarnjoj kavici, Pećine 2008.

Jasna sa zaručnikom Deanom Ljubičićem, Banja Luka 2013.

289


Sjećanja na Natašu i Emila Natašu, mlađu sestru moje žene poznajem od studentskih dana kada smo Nadja i ja počeli „hodati“. Često smo sa mojim prijateljima i studentskim kolegama Joškom Eterovićem, Davorom Mlinarićem, Sergejom Gercom, Čedomilom Glažarom, Brankom Gržaljom, Ivicom Legcem, Vladimirom Jevtićem i Savom Samardžićem i njihovim djevojkama odlazili na zabave, plesnjake, „điravali“ po riječkom Korzu i sjedili po kafićima. Nataša, kasnije nazvana „teacherica“, bila je i ostala vesela, pričljiva, puna života, stalno u pokretu poput oca Vinka. Udala se sa 30 godina za šest godina starijeg Emila Manzonija pomorca („sparky“), u mladosti izvrsnog sportaša (gimnastika, nogomet, šah, plivanje) s kojim i danas živi u skladnom braku. Za razliku od mene i supruge bili su strastveni skijaši pa su zimske praznike provodili na skijalištima u susjednoj Italiji i Austriji sa svojim društvom. Pored druženja na proslavama dječjih i naših rođendana i dočeka Nove godine, praznicima i slobodnim vikendima odlazili smo na kraće izlete u riječku okolicu, obližnju Sloveniju (Lipice) i Italiju, posebno u Trst gdje su Nadja i Nataša obavljale obvezatni „shopping“ u tršćanskim dućanima i robnim kućama (Standa, Godina). Budući da smo Emil i ja uglavnom „sesilni“ tipovi koji nisu zainteresirani za kulturne događaje, Nadja i Nataša su često odlazile na koncerte, izložbe i kazališne predstave u kojima su uživale. U sjećanje su mi posebno urezana naša zajednička ljetovanja u Puntu na otoku Krku gdje je Emil imao starinu. S barkom smo obilazili obližnje većini kupača nedostupne uvale gdje smo se sunčali i kupali u kristalno čistom moru. Emil je povremeno satima plivao do obližnjih nudističkih plaža što je Nataši išlo na živce. Po povratku s kupanja slijedio je sladoled za djecu kod Šiptara, a navečer „paseđata“ i odlazak u kafić gdje smo popili crnu kavu i piće. Kasnije smo odlazili u Rovinj gdje su imali lijepi apartman i provodili istu ljetnu shemu odmora (kupanje i sunčanje, šetnje po gradu, izlazak navečer u kafić ili restoran). Gotovo sva mjesta u Istri prokrstarili smo automobilom na jednodnevnim izletima. Emil je kao pomorac-radiotelegrafist plovio po cijelom svijetu. Zanimljivo je govorio o svojim događajima i iskustvima, a ja sam ga navodio da govori o seksualnom životu pomoraca po barovima i „kažinima“. Mudro je šutio, a mene provocirao da pričam što rade doktori sa zgodnim medicinskim sestrama u dežurstvima?! Često smo raspravljali o politici u čemu nismo bili istomišljenici. Emil je većinu života proveo na kapitalističkom Zapadu, a ja u socijalističkoj Jugoslaviji pa nam je ideološko-politički svjetonazor bio dijametralno suprotan. No to je možda bilo jedino u čemu se nismo slagali. Po prirodi šutljiv („Ne mogu doći do riječi od Nataše!“) bio je rođeni tehničar. U vlastitoj kući obavljao je sve električarske, vodoinstalaterske i druge mehaničarske popravke, a mi smo ga zvali da nam popravlja kućnu tehniku. Uporan i precizan provodio je sate sve dok nije pronašao kvar i popravio televizor, mašinu za pranje suđa, električni štednjak, klima uređaj ili druge kućne aparate!

290

Kada smo došli u „zlatne godine“, a djeca otišla svojim putovima i dalje se družimo odlazeći na kraće izlete, posjećujemo se, razgovaramo, ispijamo šalice crne kave u kafićima i šećemo Opatijom, Kostrenom i Trsatom. Povremeno odlazimo u restorane; Emil i ja na obvezatna jela s roštilja, a Nadja i Nataša isprobavaju „eksperimentalna“ jela. Sestre imaju svoje uo-


bičajene „zanimacije“ – „shoppingiranje“, kulturna zbivanja itd., Emil ne propušta gledanje nogometnih utakmica i drugih sportskih događanja na televiziji, sjedenje i čitanje novina u kafiću, svakodnevne šetnje po Trsatu (Trsaćani ga zovu „Johny Walker“), „surfanje“ po internetu i otklanjanje tehničkih kvarova u kući, a ja u društvu našeg „Macija“ (mačke) pišem monografiju o obitelji u nadi da ću je jednog dana uspješno završiti.

291


ZANIMANJA, KARAKTERI, RAZONODE I BOLESTI OBITELJI KUČIĆ Premda su Kučići živjeli u Hrvatskom primorju i prije 17. stoljeća moji daleki preci su prekriveni neprozirnim oblakom tame. Odakle su došli, čime su se bavili i kako su živjeli nikada se neće saznati. U svakom slučaju nisu bili plemenitaši već skromni pučani – ribari, mornari, zidari, težaci, vinogradari i mali obrtnici, a njihove žene domaćice. U ta daleka vremena školovanje je bilo privilegija plemića, svećenika i bogatih trgovaca, a pismenost i kultura gajila se u njihovim uskim krugovima. Tek je sredinom 19. stoljeća u Hrvatskoj uvedeno osnovno četverogodišnje školovanje! Iz usmenih kazivanja Kučići 18. i 19. stoljeća su bili trgovci „na malo“ i sa svojim ženama i djecom radili u vlastitim dućanima. Prvi Kučić koji je stekao visoku naobrazbu bio je moj djed Juraj (Ermanov) Kučić čija je supruga Nada prva žena u porodici Vučić koja se školovala i radila kao učiteljica. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće započinje građanski uspon obitelji. Otada pa do današnjih dana članovi obitelji postaju inžinjeri ekonomije (diplomirani ekonomisti), liječnici, diplomirani pravnici (doktori prava), inžinjeri tehničkih nauka, profesori i učitelji. Pojedini su arhitekti, službenici sa završenom srednjom školom i obrtnici raznih profila. U užoj obitelji nema profesionalnih vojnika, svećenika, novinara i slobodnih profesija (umjetnika). Samo je moj sin Davor nastavio pomorsku tradiciju najstarijih Kučića. Premda su muški članovi porodice pozorno pratili politička događanja i pripadali strankama različitog svjetonazora (ideološko-politički su prevladavala lijeva uvjerenja) jedino se djed Juraj profesionalno bavio politikom. Izuzetno je teško pod zajednički nazivnik svesti sva karakterna svojstva brojnih članova obitelji. Temperamentom je bilo najviše sangvinika, malo kolerika, najmanje melanholika. Većina je bila radišna, energična, dosljedna, uporna, savjesna, točna, pravedna, oštroumna, tolerantna, samosvojna, odgovorna, racionalna, požrtvovna, skromna i poštena. Karakterizirala ih je društvenost, komunikativnost, gostoljubivost i odsutnost većine od sedam „smrtnih“ grijehova (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, lijenost i srditost). Rijetke su obitelji bez mana. Najčešće su bile prijekost, nestrpljivost, pretjerana kritičnost, netaktičnost, beskompromisnost, tvrdoglavost, sumnjičavost, osvetoljubivost, zlopamćenje, ogovaranje, izrugivanje, psovanje i bogohuljenje. Premda su svi voljeli dobro i udobno živjeti nisu bili pohlepni za novcem i stjecanjem velikih materijalnih dobara. U porodici nije bilo bankara, veletrgovaca, burzovnih mešetara i špekulanata. Kako su stariji preci provodili slobodno vrijeme nije mi poznato. Ako su ga uopće i imali pretpostavljam da su jedinim slobodnim danom (nedjeljom) odlazili u crkvu na svetu misu. Muškarci su potom odlazili u krčmu gdje su pili, razgovarali i igrali karte, a žene kod kuće spremale ručak za brojnu obitelj. Većina žena je slobodno vrijeme koristila za pletenje, šivanje i krpanje odjeće. 292


Suvremeni Kučići su slobodno vrijeme najčešće provodili čitajući beletristiku ili stručne knjige. Slušali su radijski program, gledali televiziju, odlazili u kinematografe, na kazališne predstave, koncerte i izložbe, Muškarci su odlazili na sportske priredbe i u prijateljskom društvu kartali ili igrali šah, a žene odlazile u „shopping“. Za vrijeme godišnjih odmora voljeli su putovati. Posljednjih godina vrijeme su koristili za „surfanje“ po internetu i „ćakule“ na fiksnim ili mobilnim telefonima. U mladosti se većina muškaraca bavila sportom. Bili su veslači, plivači, laki atletičari, gimnastičari, nogometaši, košarkaši, rukometaši, tenisači i stolnotenisači. Primorcima je omiljeni hobi bio sportski ribolov na moru, a „sjevernjacima“ – zagrebačkom i norveškom ogranku obitelji – skijanje i ostali sportovi na snijegu. S rijetkim izuzecima fizičkim su izgledom bili privlačni ljudi. Muškarci „šestni“ (zgodni), visoki, bujne kestenjaste ili crne kose, većinom plavih očiju, snažni i proporcionalno tjelesno građeni, a žene srednjeg rasta, kestenjaste, plave ili crne kose, plavih, smeđih ili crnih očiju, skladno građene i dotjerane. Bolesti nisu zaobilazile obitelj. Od davnina sve do pronalaska streptomicina sredinom 20. stoljeća, tuberkuloza je predstavljala smrtonosnu bolest koju su rijetki uspjeli preživjeti. Čak je šestoro Kučića starijih generacija umrlo od tuberkuloze pluća. Djeca su tada umirala od dječjih zaraznih bolesti (difterija, šarlah, hripavac, ospice, vodene kozice). U prošlom stoljeću najčešće su bolovali od srčanožilnih (srčani i moždani udar, arterijska hipertonija, srčana dekompenzacija) i malignih bolesti (razne forme karcinoma i leukemija). Pojedini su bolovali od gastrointestinalnih (čir na želucu i dvanaestercu), hepatobilijarnih (žučni kamenci) i metaboličko-endokrinih bolesti (šećerna bolest, urični artritis, hipertireoza). Za „utjehu“ potomcima u porodici nije bilo idiotije i kretenizma, duševnih bolesnika (šizofrenija, manično-depresivna psihoza), veneričnih (sifilis), otorinolaringoloških, očnih, kožnih, jetrenih, bubrežnih, heredodegenerativnih i neuromuskularnih bolesti centralnog i perifernog nervnog sistema te ovisnika (kronični alkoholizam i narkomanija). Većina je umrla prirodnom smrću u starijoj životnoj dobi.

293


POGOVOR „Quatenus nobis denegatum diu vivere, relinquamus aliquid quo nos vixisse testemur.“ („Budući da nam nije dan dugi život, ostavimo nešto čime bi svjedočili da smo živjeli.“) Plinije Stariji Odlaskom u mirovinu konačno sam imao dovoljno vremena posvetiti se istraživanju i pisanju obiteljske povijesti u što je utrošeno puno vremena i ogroman trud. Dovoljno je reći da sam knjigu pisao s manjim stankama pune tri godine. Bio sam svjestan obimnosti posla i težine postavljenog zadatka. S protokom vremena veliki dio obiteljske arhive je nestao, a preostali bio potpuno nesređen zbog čega sam potražio pomoć napose starijih malobrojnih rođaka. Uz dokumentaciju i fotografije dostavili su mi i sjećanja na najstarije Kučiće pa sam dio sjećanja uvrstio u knjigu svjestan da ona s vremenom blijede i uslijed zaborava i stanovite subjektivnosti nisu uvijek pouzdan izvor podataka. U stvaranju djela uz dostupnu literaturu (članci, novine, knjige, leksikoni, enciklopedije) i matične knjige župe Sušak-Trsat i Bakar koristio sam internet putem kojeg sam prikupljao većinom opće podatke. Zbog čega sam napisao ovu knjigu? Prvo, zbog toga što to nitko do sada nije učinio. Drugo, jer smatram da moja porodica zaslužuje svoju pisanu povijest. Treće, da se od zaborava sačuvaju obiteljski podaci i da buduće generacije saznaju svoje podrijetlo. Četvrto, kao izraz poštovanja prema pretcima i članovima uže i šire obitelji, napose onima koji su mi bili najbliži. Peto, da što korisnije iskoristim još ovo malo vremena koje mi je preostalo do putovanja bez povratka. Starost se približila, a s njom uz fizičke bolesti dolaze i psihičke smetnje pamćenja, mišljenja i sjećanja pa je bilo krajnje vrijeme da u svojoj 72. godini života objavim suvislo napisanu knjigu. Šesto, jer volim Sušak (Rijeku) i ponosim se svojim rodnim Hrvatskim primorjem.

294

Iako je puno napisano, svjestan sam da nije sve i rečeno. Zbog nemogućnosti da se pronađu vjerodostojni izvori najstariji pretci su izostavljeni, a glede dalekog podrijetla obitelji moguće je postaviti samo neprovjerljive hipoteze. Ipak nijedna knjiga nije dosada tako napisana da joj se ne mogu dodati novi podaci ili promišljanja pa se nadam da će ovo djelo biti jednom ispravljeno i nadopunjeno u svijetlu novih saznanja.


I na kraju još par rečenica. Kučići žive u Hrvatskom primorju više od 400 godina. Uskoro će doći vrijeme kada ću stati na stope svojih predaka. Zbog toga ovu knjigu u nasljeđe ostavljam mlađim generacijama da spoznaju svoje duboke korijene i nastave živjeti, vremenima usprkos, časno i pošteno poput svojih predaka. Nisam našao ljepše riječi za završetak knjige. U Rijeci travanj 2017.

Jurica Zdravkov Kučić

295


ISBN 978-953-59465-0-2

Jurica Zdravkov Kučić: Kronika sušačke obitelji Kučić i njezine bliske rodbine  

Rijeka, vlastita naklada, 2017.

Advertisement