Page 1

časopis za književnost i umjetnost godina 4. / br. 4 / zima 2016. ISSN 1849-0425

foto: www.pexels.com

Mladen Blažević Katja Gorečan Miro Škugor Želimir Periš Helena Zemljič Kristian Koželj Ivo Anić Robert Janeš Marin Franić Jasna Dimitrijević Krunislav Mrkoci Szabolcs Benedek


književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 4., broj 4, zima 2016. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavna urednica broja: Tea Marković / urednici: Mirela Fuš, Nikola Leskovar, Dunja Matić / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Tea Marković / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Sadržaj Milan Zagorac: #I. Ouroborosane - poezija Miro Škugor: Zazimljavanja 8 Neven Lukačević: Deklamacija odlučnosti 11 Mladen Blažević: Ouroborosane 12 Miloš Petronijević: Rasuđujem u sebi nemoć svoju 14 Vergilije Franizz: Pismo 15 Davorka Črnčec: Biljeg 16 Vladimir Vuković: Dizziness 17 Antonia Padovan: Različite cipele 18 Katja Gorečan: Hana i ljutnja 19 Želimir Periš: Imamo mrave 21 Andrea Žic Paskuči: Pjesma suborcima 22 Helena Zemljič: Sadašnjosti 23 Kristian Koželj: Ljeto 25 Andreja Malta: Pogledi koji su skidali 26 Ivo Anić: Dlanovi 28


književnost uživo 3

#II. Sedam propovijedi anđelima s emotivnim entropijama - proza Robert Janeš: Sedam o anđelima s emotivnim entropijama 32 Željko Maurović: Ljubav kentaura 58 Gordana Brkić Žagar: Ono kad Svemir odluči napisati pogrešnu priču 83 Sara Mrak: Draga Ivana 95 Miloš Petronijević: Provalnik 97 Eleonor Rubinić: Stopalo 100 Marin Franić: Bijela soba 213 111 Jasna Dimitrijević: Dečak sa Ipaneme 113 Szabolcs Benedek: Bura 119 Blago Vukadin: Put u Mostar 135 #III. Unatoč obilju - eseji, osvrti i jedan intervju Krunoslav Mrkoci: Re-destrukcija modernog i nacrt nove umjetnost 144 Momir M. Marković: So mediteranskog pjesništva 178 Milan Zagorac: Unatoč obilju 180 Urghove kronike: književno-stripovska epopeja o iskonskom dobru i zlu (razgovor s Mislavom Pasinijem povodom objave novog romana) 188


foto: www.pexels.com književnost uživo 4


književnost uživo 5

Milan Zagorac Možda je to mjesto gdje zaista leži sreća i gdje svi zaslužuju drugu šansu

“Možda se raj zaista nalazi u crvenoj kućici, izgubljenoj u mećavi... A možda se noću zaista ‘nebeska harfa’ može čuti od vjetra preko žica dalekovoda jer u vremenu risa je sve moguće. Možda je moguće vidjeti Boga kroz oči jednog (narančastog) mačka, možda, samo možda ... Možda je to mjesto gdje zaista leži sreća, gdje čak i oni zli, slabi i mrtvi zaslužuju drugu šansu”. To je ujedno i zadnja rečenica u filmu Doba risa (I lossens time, time hvor alt kan ske - Doba risa, čas u kojem se sve može dogoditi) kada glavna junakinja odustaje od svoga poziva i odlazi u novo, prepuna sumnji. Film je beskrajno melankoličan, pa nije preporuka za one osjetljivije, a snimljen je prema predlošku Pera Olova Enquista. Ipak, zima je uvijek to: doba kada se moramo priupitati i primiriti, možda kao ona kuma lija na našoj naslovnici pomalo zaleći i prespavati, presložiti, resetirati odnose, upravo kao što to čine biljke i životinje oko nas, jer mi živimo u ciklusima, u ritmu izmjena dana i noći, mjeseca i mraka, topline i hladnoće, sunca i mrkline, kada je pravo vrijeme da se napravi jedna cezura, zarez u životu, zbroji što je bilo dobro, a što bi valjalo popraviti.

Upravo je takav i ovaj broj pred

tim alkemijskim protokom vremena

vama: zapravo, svojevrstan izlog onoga

odvija jedan gotovo bih se usudio

što smo zaista najbolje uspjeli prikupiti,

reći magijski proces koji malu, gotovo

prevesti i objaviti, onoga što smo

usahlu i nevidljivu zajednicu pozicionira,

predstavili javnosti i što je, ako ništa

polaganim i nevidljivim koracima, u

drugo, barem malo privuklo pažnju vas

središta naših života. Jer umjetnost

kao čitatelja i, nimalo nevažno, naše

nije samo “ono nešto za zabavu” niti je

domicilne riječke publike - s kojom

književnost samo “upražnjavanje sve

uistinu želimo stvoriti pravi osjećaj

rjeđe i sve manje dostupne dokolice” za

zajedništva i zajednice - kojoj smo, u

one koji su ostali po strani svijeta. Ona

međuvremenu, pripremili još jednu noć

je, upravo suprotno, alat harmonizacije

velikog čitanja. Uz ovo, ponosni smo i

svijeta, kako je to svojedobno rekao

na činjenicu da smo s osnovnoškolcima

Kandinsky, posljednji očuvani bastion

uspjeli odraditi, a zatim i pripremiti

svetoga u čovjeka i njegov nužan

izdanje Gradska pričaonica kao

korektiv.

suplement našega časopisa, ali i da smo

Stoga si priuštite koji sat listanja

nastavili lijepe i plodne međunarodne

i čitanja i dokolice u ove zimske dane.

suradnje, pa čak i one transatlantske,

Možda smo oni posljednji naivci na

da se ne zadržavamo samo na našim

ovome svijetu koji zaista vjerujemo da

susjedskim već višestruko kvalitetno

je ako ništa drugo, onda barem moguće

povrđenih nizom obostranih objava i

da se skriveno lice onoga što teško ili

predstavljanja.

nikako spoznajemo krije baš tu negdje,

I tu se uočava ono što je najvažnije - proces. Vrijeme kao mjera, i promjena koja se zbiva, zrioba, ponovno

možda baš i nekim prozama ili stihovima i ovoga broja našega časopisa. Uživajte uz čaj i vidimo se na

i ponovno potvrđivanje da su objavljeni

stranici, čitamo na fejsu te čitamo opet u

radovi, mahom proistekli iz virtualne i

novom broju na proljeće...

hiperdemokratske zajednice, postali još bolji, svakako kompleksniji i relevantniji, pa samim time, kao da se, upravo s


književnost uživo 6


foto: www.pexels.com

#I. Ouroborosane - poezija


književnost uživo 8

Miro Škugor Zazimljavanja Zazimljavanja zaplivao prvi led u kišnim lokvama prespavalo nebo u dimnjaku toplane trtare maćuhice pod onemoćalim lišćem uzšetale se obale duž zaustavljene rijeke svaki sam ti odsjev nabubrila mi mjesečino

Insomnične deprivacije neće me san bez tebe uz sebe kao da spavam u tuđem krevetu izgubljen u topografiji zategnutih plahti fališ na sve načine zgužvanosti nedostaješ u zbroju ulegnuća jastuka manjkaš u škripi podnice izbivaš iz memorije zapjenjenog madraca ne prebivaš u otkucajima susjedove zidne ure pred zoru već toliko fališ


književnost uživo 9

da skoro nepovratno falim sam sebi poput bezvoljne oseke koju danima iznenađuje noćna plima

Zapitkujem jer je neodgodivo potresa me hladnoća mokrog rublja koje se nije stiglo osušiti kako ga utješiti kucka promrzla ljubav na balkonska vrata puštam je k radijatoru u dnevnoj sobi čija li je prede na zidu nacrtana mačka pod uličnom rasvjetom i kuća također do kada oduvijek si me imala zauvijek ćeš me imati zbog čega si me oročila

Podbrežje zadrhtao mjesec mlad studen vjetar sišao u grad stakli se jutro u obnevidjelim očima


književnost uživo 10

poput trbuha neba u polarnim noćima sjećanjem prstiju milujem ti rumen lica kao sunce kad oživljuje cvrkut ptica nad nama pretegnuo se brijeg pod kojim zima sanja snijeg

Zauzeto korača noć u novim cipelama pretijesnim kao svijet sjaji se mrak u još jednom odijelu iz kemijske čistionice nestajem bez tebe, ali ne stajem ni u što zauzeto


književnost uživo 11

Neven Deklamacija odlučnosti Lukačević Ljubav u (nereg.) postelji

Deklamacija odlučnosti

Ljubav u postelji ostavlja obraz na granici dvoja lica uredno pokazuju putovnice… Zajedno prelaze, prema dogovoru čas na jednu čas na drugu stranu. Ujutro, prazna granica, prazna postelja, prazan obraz, puno srce.

Sanjati i sniti deklamirati biti il’ ne biti pred zrcalom pred dvorom Elsinorom zaludu je tebi kad hulji se kese zubi trgni mač i UBI


književnost uživo 12

Mladen Ouroborosane Blažević Dječaci su… dječaci su u parku iza zgrade u središte velikog mravinjaka ukopali goruće loptice za stolni tenis smrad zapaljene plastike i visoka temperatura uznemirile su mrave ubrzo je vrvjelo cvrčali su u dodiru s rastopljenom plastikom visoka temperatura im kvrčila nožice 79. – te godine Vezuv je zatrpao Pompeje znamo potankosti tog događaja jer je Plinije Stariji gledao erupciju usidren u obližnjoj Herakleji precizno je opisao boju dima oblik širenja gljive smrad plosnate oblutke koji su padali uokolo dok ga nije ugušio val užarenog zraka koji se u trenu proširio kilometrima ljude ispečene u keramiku obilaze turisti i ljudske krhotine nose svojim kućama male usijane, glinene poglede duboko u hodnicima premještaju se jajašca kopaju se nove komore na ljetnim praznicima iza zgrade


književnost uživo 13

na ocakljenim stolovima u očevim udarcima reketom zbrajali su se u loptici piroklastični tokovi

Ouroborosane aplikacija je izmjerila da dnevno pređem desetak kilometara ili deset tisuća koraka pojednostavljujući si računicu uzmimo da dva mjeseca godišnje samo ležim ili pišem čineći nešto sasvim beskorisno ispada da u godini napravim 3 milijuna, a otkad sam stao na noge iskoračao 138 milijuna koraka kako strogo zanosim ulijevo sluteći da sam odšetao veći komad puta i ostala mi trećina do zatvaranja kružnice nalazim se negdje tridesetipet tisuća kilometara iza rođenog sebe malo iskosa prema sjeveroistoku i unatoč velikoj razdaljini ponekad se čini da mogu vidjeti dječja leđa naborana visećom kožom koje se spremaju ispružiti na bijelu tkaninu


književnost uživo 14

Miloš Rasuđujem u sebi nemoć svoju Petronijević Rasuđujem u sebi nemoć svoju, u neznanju sam išao svetom, povodeći se za bezumnom ohološću, i kao ker na mesec razvaljujem usta svoja i lajem unaokolo, jer duša je obuzeta sobom i ne da se zasititi. Nejasni odblesci trepere dok jutra sviću i u dan odlaze, kao da nikad ni bila nisu, i sve je tek samo sujete strah u nadi da smrt nije konačna ni onako kako izgleda. Gledao sam patnju i bol što je nanosimo jedni drugima po livadama ovoga sveta, i opasao sam mač da istrebim varke u srcu svojemu, ali zaludu: saplela mi se pamet u čvorove i nigde nisam stigao... Oda sna bih se probudio na nekom drugom mestu, s osmehnutim nebom, gde niko ne plače, i gde se pravi put ne gubi ni kad je staza krivudava.


književnost uživo 15

Vergilije Pismo Franizz Reče: Poštarina plaćena miriše jorgovanom dobro miriše ovo na dobro izać’ neće sigurno službeno nije zar marka nije dokaz plaćenih troškova i namjere pismo bez povratnice pismo s adresom bez adrese sa zada pismo što potpis traži moj... Nikakav sam ti s pismima, emocijama... Šta je to!? Da, sa strahom sam dobar s ružnim sjećanjima bolji pomiješao sam strahove i emocije... Strah nije emocija strah je stanje duha strah je primaran emocija je trenutna, često prolazna... Ne, strah nije emocija. Strah je mnogo dublje, više... Strah je esencija, strah je viđenje...

Pismo. Zašto? Zbog čega? Zbog njega! Pisma namirisanog, pisma bez povratnice... Ne znam šta je to. Zbog nje izgubih sjećanje... Dobro se vraća onim što imaš.


književnost uživo 16

Davorka Biljeg Črnčec tvog poljupca neizbrisiv trag na zapešću nevidljiva tetovaža svjedok da su ovi prazni prsti usne poljubaca pune čežnjom punili jednom davno


književnost uživo 17

Vladimir Dizziness Vuković Svet je vrtoglav, svet je nerazblažen u nozdrvama samoubice ili sveca; dizziness: u očima ljubavnika koji stoje na crti; dizziness: teška bolest i gusto zdravlje, kao jogurt, kafa, kao pričesno vino; opasno blizu savršenstva, opasno daleko.


književnost uživo 18

Antonia Različite cipele Padovan Second hand world... U kojem su osjećaji k'o rabljeni komadi robe po presmiješno jeftinoj cijeni. Na kile. Poslije trampljenje. Stvarnost kao internet. Kaos i obličje neke (ne)poželjne anarhije; u kom se maske biraju i stavljaju pred bilo koji oblik Izlaska u svijet... Bira se lice kao iz kolekcije garderobe – Kako za koga, kako za što, i kako za gdje, sve po potrebi, različite cipele.


književnost uživo 19

Katja Gorečan Hana i ljutnja U Hani se nagurava toliko ljutnje – Jednom ću pretući čitav svijet, ali dakako to su samo priče. Fora je, da će se Hana slomiti prvom većem pritisku. Sad će vam hana drage volje prikazati svoju dječju metodu otpuštanja ljutnje; djeluje samo pod utjecajem snažnih supstanci i domišljatosti: Hana stane u ring. Navuče boksačke rukavice. Preko usta si nalijepi crnu ljepljivu vrpcu. Na drugoj strani ringa imamo lajavo muško biće: – Hana, ti si ništa! Nula! Zero! – Hana, tvoje pjesme su bez vrijednosti! – Hana, nemaš smisla. – Hana, idi doma... – Hana, uozbilji se! – Hana, daj više odrasti! – Hana, ti ne smiješ imati djece... – Hana, prestani pušiti. – Hana, prestani si gristi nokte. – Hana, ne troši toliko. – Hana, budi odgovorna... – Hana, nađi si muškarca. – Hana, ne postupaj ružno s momcima! – Hana, počisti za sobom! – Hana, nauči se kuhati. – Hana, obrisi si guzicu... – Hana! Hana! Hana! Hana! Hana! Katja!


književnost uživo 20

U tom je trenutku muško biće odavno na tlu. Hana si pak pripali cigaretu. (Sa slovenskog preveo Marko Gregur)


književnost uživo 21

Želimir Periš Imamo mrave – Imamo mrave– kaže gđa Jugenstuck. – Heh – kaže joj gospodin. – Mali, crni, gmižu po sudoperu, zidnom ormaru, u frižideru, vidjela sam ih u frižideru! – vrišti gđa Jugenstuck. – Heh – kaže gospodin. Gđa se mršti. Gospodin Jugenstuck uvijek kaže nešto krivo. Tad ga gđa pogleda i nastavi: – A, vidite, zanimljivo, ništa ne jedu, uopće ne idu na kruh kad ga ispečem... Po receptu moje stare majke... Ne idu ni na kolače, moju slavnu pitu od jabuka... Hoćete li šnitu? Svježa je, bez šećera. Ja koristim fruktozu, fruktoza je puno zdravija, a oni je nisu ni taknuli, ti grozni mravi... Ja ne znam kako ćemo ih se riješiti – jada se gđa. – A što si onda glasala za njih? – pita gospodin Jugenstuck.


književnost uživo 22

Andrea Žic Pjesma suborcima Paskuči Sjebalo nas. U produžetku netko je izmijenio kraj. Zločesta sestra obukla je cipelu, vuk je pojeo lovca. Čak su i uzvanici stigli. Govornik nije nijem, ali je sto posto lud. Vjeruješ li njemu ili kralju Epira... Još jedna takva pobjeda i mi smo zauvijek izgubljeni.


književnost uživo 23

Helena Sadašnjosti Zemljič I. Nakon trećeg pokušaja mogu se osmjehnuti, povesti lastavice sa sobom u krletci koja vrvi stršljenovima... Imam kovčeg s trenucima što prelijevaju se i tjeraju u naručja iskrivljene jeseni... Želim biti hladna da otisak lišća govori za mene, ostaviti dojam nasmijem se i nek’ sve prođe! II. Ne znam razumiješ li... Kada želim ponovno pričati naslućujem obećavajući zaključak i već u uvodu se slama, priča postaje preteška, previše riječi... Iako se pjesme pišu u sadašnjosti ne mogu zaboraviti, kako si je izbrisao. III. Treći se put ponavljam kao što se ponavljaju ciklusi i luna...


književnost uživo 24

To ne služi ničem drugom nego obnavljanju nove žalosti i sreće... Jednom ćeš me ujesti kad ću sve pisati ispočetka... (Sa slovenskog preveo Marin Kolić)


književnost uživo 25

Kristian Ljeto Koželj tvoj muškarac hoda kroz grad s pjesmom u džepovima iskrzanih farmerki ne razumiješ to svi koje si ljubila imali su u hlačama novčanice kovanice ovitke kinder jaja ključeve auta svog ženinog od trosobnog stana od kuće s okućnicom bazenom vrtnim patuljcima troje djece imali su kondome miris ženskog parfema nepoznate brojeve na računima iz noćnih klubova tvoj muškarac te ljubi rukom sežeš unutra

i pjesma se ovije oko prsta meka topla neobična kao kraci morske zvijezde dok kiši izvlači je jedva primjetno otužno te pogleda otvori dlan i položi je na tvoju negdje umire stablo (Sa slovenskog prevela Enesa Mahmić)


književnost uživo 26

Andreja Pogledi koji su skidali Malta Kasnog jutra sive jeseni raznorazni pogledi samo tako sami su se risali po trotoarima na stanici radoznalo su virili iza prozora tramvaja klatili su se zajedno s otpalim lišćem po ulicama pomalo besramno zavirivali ženama ispod prekratkih suknjica muškarcima šaptali o njihovim ljubavnicama zabranjenim strastima uz čašu pića koje su ispijali na terasama kafića u gradu mrseći im dim cigareta koji se gubio u zraku bez povratka zajedno s njihovim maštanjima A dječici...

Njima su budili potisnutu maštu o nepoznatim stvarima s kojima će se neminovno jednoga dana upoznati svojim ljubaznim obećavajućim lažnim osmjesima... Pobjegla sam od tih pogleda koje sam osjetila i na sebi u jednu krčmu gdje zrakom plove stihovi na brodovima poezije misleći kako ću im konačno pobjeći... Ali ne... Dogodilo se sranje neki su novi pogledi iznenada izronili iz zidova i u mimohodu ljudi ljudi koji su se polako polako skupljali u prostoru krenuli bezobrazno


književnost uživo 27

ravno prema meni... Nastavili su s skidanjem iako sam ih ljubazno zamolila da prestanu... Al’ jebat ga... Nisu me uslišali pa sam na kraju morala pročitati tu svoju pjesmu publici s drhtavim rukama u crnom grudnjaku i istim takvim gaćicama...


književnost uživo 28

Ivo Anić Dlanovi Žena sam i odvedi me na počinak, ljubavi, žena sam sputana u odsanjanoj boli, a ti si mekoća zvijezda, ti si onaj koji ostavi jeseni kasne, luč što gasne, da te i u tami voli. Žena sam sa žarom svjetla u sebi, žena s ljubičastim licem koje nitko ne poznaje i svaki dan iznova motrim oblake po tebi; da kao moje usne na nebu trag ti ostaje. Žena sam koja ti toliko toga treba došapnuti, žena sam koja osjećam tebe i doznajem da se dlanovi izbrušeni moraju jednom taknuti, dlanovi u kojima stanujem, u kojima te poznajem. Žena sam koja voli kao odbjegla ptica, žena sam koju si naučio sve o ženi pa sad cvjetaš u meni ispod trepavica i nastavi, dušo, kao livada cvjetati u meni.


foto: www.pexels.com

književnost uživo 29


književnost uživo 30


foto: www.pexels.com

#II. Sedam propovijedi anđelima s emotivnim entropijama - proza


književnost uživo 32

Robert Janeš Sedam o anđelima s emotivnim entropijama Anđeo s emotivnom entropijom širim krila ne bi li se osušila vani pljušti, opći potop dvojim: hod po liniji il’ da je jednostavno ušmrčem bih li se puknuo u genitalije ili ravno u glavu pa raširio ta mokra krila da poletim natrag prema planinama na vrhove s kojih padoh al’ sjetim se nevinih očiju kako bi tužne bile i malog uma što bi se cijeloga života pitao – Zašto? i tako još jednom odlučujem pisati sranja o ljudima koji laju na pse da začkome, a noć se sprema zajebat me: prsti prčkaju po tipkovnici, oči cjelivaju papir crnim cjelovima, um caruje patetikom, srce se hrani melankolijom, a duša, duša je ravnodušna molekule zraka uznemirene membranama zvučnika

protestiraju pred ulazom u šupljinu moje glave, poznati glas pjeva kako se ranio samo da uvidi osjeća li još išta da se fokusirao na bol na jedino ono još stvarno što mu je ostalo rješavam zadatak što mi ga zada Šef kuhinje na početku mog pada u posudu sipam sol red bjeline zatim mljeveni papar red tmine pa ponavljam redoslijede zbog rime prodrmam snažnim trzajima i miješa se bijelo i crno no crno ostaje crno, a bijelo bijelo sa zrnom se sudara zrno al’ ne topi se nit’ lomi već ostaje cijelo tresem i tresem, tresem je prozirnu (što ona znači mojem malom zrnu?) prolazim kroz stijenku joj od stakla


književnost uživo 33

prstima pokušavam povratiti red soli red papra red soli red papra i pitam se je li to kaos, to prividno sivilo prosjeka imanja i bivanja i može li postati većim što ga više slažem i jače gnječim smrt čeka straga da me natakne na kurac dok mi ga život sprijeda nabija duboko u grlo ljuljajući me snažno

naprijed __________ __________ natrag naprijed __________ __________ natrag ja između zadovoljavam potrebe i čekam da me lizneš onako mokro, s kraja na kraj pa nalijepiš k’o marku na omotnicu bijelu s adresom ispisanom tvojim krasopisom adresa – treća galaksija iza drugog ruba


književnost uživo 34

Trojstvom protiv jednog Prvo bijaše Misao. I bješe ona posvuda i zanavijek. *** Sjedim na obali i promatram veslače. Rimen disciplina. Kombinacija pokreta ruku, nogu, čitavih tijela. Zabadanje vesala u površinu vode. Bez pljuska, bez šuma, naizgled bez otpora. U biti, taj otpor koji pruža voda čamcu je otpor koji veslači preko vesla koriste da bi pokrenuli taj isti čamac po toj istoj vodi. Kao da postoji pozitivan i negativan otpor, a rezultat je – naizgled bez otpora. Što li misle veslači unutar tog vremenskog intervala od ulaska vesala u vodu do izlaska istih iz vode? Postoji i onaj ‘zračni’ interval, onaj izvan vode. A pitanje je isto. Oblik čamca, oblik vesla, oblik ruku, oblik nogu, oblik glave… Kakvog li su oblika misli unutar tih glava, unutar tih tijela, unutar onog vremenskog intervala od ulaska vesla u vodu do izlaska iz vode? A kakvog su izvan njih? Zadrže li fizionomiju onog čiji ih je um otpustio? I što biva kada se sretnu – izmiješaju li se, stvore li novi oblik? Pa onda ostanu za trenutak lebdjeti iznad vode kako se čamac odmakne, i tako svako malo, sve dok se ne stvori čitav niz, trag misaonih oblika iza čamca u kojem dvoje ljudi skladno pokreću svoja tijela, sinkronizirano prenose taj pokret preko ruku na vesla kojima zahvaćaju vodu, ni preduboko ni preplitko, i usmjeravajući plovilo bez napora glatko plove prema ciljnoj ravnini. A uobličene misli, one podalje iza čamca već su napola utonule u vodu, one još dalje posve su pod vodom koja ih pak sprema u svoje molekule, atome, pamti ih da bi ih prepustila nekim sljedećim zaveslajima, da bi se spojile s nekim budućim oblicima.


književnost uživo 35

*** Onda se začu zvuk. I bi Riječ. *** Vozim zaobilaznicom i razmišljam. Tko su to – Pisac i Čitatelj? Što je to – Djelo? Je li Djelo most, poveznica između Pisca i Čitatelja ili je možda Čitatelj spona između Pisca i Djela? Što je pisac Djelu i Čitatelju? Jesu li oni možda jedno, a ako ne – trebaju li postati? Sa stražnjeg sjedišta, iza suvozačevog, javlja se glas Pisca: – Ja stvaram Djelo, ali ne mogu stvoriti Čitatelja, tek ga Djelom mogu dozvati. Kad bez Čitatelja ostvarujem Djelo, ne prestajem se pitati je li to moje djelo – Djelo. I onda postajem čitatelj svoga djela, ispreplićem se s njim unutar njega u jedan zatvoren, autističan odnos. I prestajem biti Pisac. A ne postajem ni Čitatelj. Postajem samo dio svojeg djela kojeg sam ne mogu oživjeti. Lijevo od njega začuje se glas Čitatelja koji, potaknut igrom ‘pričam ti priču’ reče: – Da, ja ne stvaram Djelo, ali ga mogu oživjeti. Ja ne mogu stvoriti tebe, Pisca, ali te kroz oživljavanje tvojeg Djela mogu pronaći. U slučaju tvoje fizičke neprisutnosti, stvorit ću eterično tijelo unutar kojeg će se smjestiti duh, um i osjećaji tvojeg Djela. I tako ću utovariti Tebe. A ako odlučim sam stvoriti Djelo, postajem Pisac. Tada gubim obilježja Čitatelja tog Djela. Na sjedištu do mene sjedi Djelo. Gleda nezainteresirano kroz prljavo staklo ne primjećujući sparušen krajolik ni kako nebo svijetli sivu svjetlost. Djelo samo-po-sebi ne govori ništa. Ono samo-po-sebi niti stvara niti ostvaruje išta. Niti oživljuje Pisca, niti Čitatelja. Djelu samom-


književnost uživo 36

po-sebi ne trebaju oni da bi postojalo, njegovo opstojanje je osigurano samom Misli o njemu. Samo-po-sebi, ono je jednostavno posvudašnje i zanavječno. Neograničeno, neuobličeno. Rastvareno. Ono vidi Pisca kako uzima njegove dijelove i slaže mozaik prema nekim svojim zakonitostima, ili uzima jedan veći dio pa ga opet rastrže u komadiće. I vidi Čitatelja kako sagledava taj mozaik pa zatim zasebno pregledava pojedine njegove komadiće, ili obratno. Ali Djelu samom-po-sebi to ništa ne znači jer nije oživljeno. Kako ja to vidim, oni ne mogu biti Jedno, ali ne mogu ni jedni bez drugih. Trebaju jedni druge za vlastito ostvarivanje i oživljavanje. S gledišta Pisca i Čitatelja – Djelo bez njih ne postoji i sve što mu treba su Pisac da ga ostvaruje, i Čitatelj da ga oživljava. Opet, s gledišta Djela – Pisac i Čitatelj postoje zahvaljujući njemu, jer da nema njega, Pisac i Čitatelj ne bi imali poticaj za uspostavljanjem međusobnog odnosa i izgubili bi razlog svojeg ostvarivanja. *** Odjeknu Riječ i bi Svjetlo. Stvori se Slika. *** Sjedim na obali, sam, ali ne i usamljen. Pored mene leži Julio i promatra nebo i oblake koje nadograđuje oblacima otpuhnutih dimova Gauloisesa. Palčevima i kažiprstima obje ruke poput redatelja nekog filma pravi pravokutnik i gleda nebo kroz njega. Pomiče kadar svako malo na drugo mjesto pa ga vraća nazad, pa opet gore-dolje, lijevodesno. Pokušavam misliti njegove misli: „Zašto ovo pišem? Nemam jasnih ideja, čak uopće nemam ideja. Postoje djelići, porivi, gromade, i sve traži neki oblik, a onda u igru ulazi ritam i ja pišem u tom ritmu, pišem tim ritmom, pokretan njime, a ne


književnost uživo 37

onime što nazivaju mišljenjem i što čini prozu, književnu ili kakvu drugu. Isprva vlada zbrkana situacija koja se može definirati jedino riječju: od te polusjene polazim, a ono što želim reći (ono što želi sebe reći) ima dovoljno snage, onda smjesta započinje swing, ritmičko balansiranje koje me izvlači na površinu, sve osvjetljuje, spreže tu konfuznu materiju i onoga tko je trpi u trećoj, jasnoj i kanda kobnoj instanciji... Rečenica, odlomak, stranica, poglavlje, knjiga. To balansiranje, taj swing u kojemu se zbrkana materija uobličava za mene je jedini dokaz da je ono nužno, jer čim prestane shvatim da nemam što reći. A to je i jedina naknada za moj rad: osjećaj da je ono što sam napisao nalik na mačja leđa koja se pod rukom što ih miluje iskre i svijaju u luk. Tako pisanjem silazim u vulkan, približavam se Majkama, spajam se sa Središtem – što god ono bilo. Pisati znači crtati moju mandalu i u isti mah prolaziti njome, izmišljati pročišćenje pročišćavajući se: zadaća ubogoga bijelog šamana u najlonskim gaćama“ (Julio Cortazar, Školice). Odjednom, u jednom od onih njegovih kadrova, nađem se u smjeni kao konobar u lokalu na ivici parka, za koji će se kasnije ustanoviti da je restoran na kraju svemira, baš kad su se pojavili Borges, Kafka i Asimov i sjeli za svoj stol. Poslužujući ih, načuo sam da su se našli da bi raspravili važno filozofsko pitanje u književnosti, pitanje dr. Jekylla i g. Hydea, pitanje mogućnosti održanja naučnika u piscu i pisca u naučniku i pitanje primjenjivosti umjetne inteligencije u održavanju integriteta svakog od njih u istom umu, a da pritom ne naškode jedan drugome. Nažalost, nisam mogao dalje pratiti njihovu raspravu jer se na ekranu ispred pojavila priča koja je potekla meandrirajući između nekih drugih priča od svog početka prema svojem dvostrukom ušću, priča koja u sebi sadrži još jednu priču, kao ponornicu, dosta vremena prije ispričanu i koju treba otkriti jer su neki likovi iz Pariza tridesetih godina


književnost uživo 38

prošlog stoljeća iz nje posjetili ovu noviju priču. U mojoj glavi priče su se izmiješale. Nisam više znao pojavljuje li se tajanstveni lik studentice koja gura kosu iza ušiju ispod Šumanovićevih slika u La Coupoleu, zapisujući pitanja koja će mnogo godina kasnije postavljati piscu u kojeg je možda zaljubljena, a fatalna žena bugarskog konzula pritišće kvaku na vratima moje sobe želeći ući, zaboravljajući da je mnogo godina prošlo i da na krevetu neće naći onog kojeg je tu ostavila odlazeći u kupaonicu srediti se. Sjetio sam se što je Oscar Wilde rekao o djelovanju apsinta pa sam iskapio samo jednu čašu. Sve je postalo onakvo kakvo sam želio da bude. Dobra priča puna zagonetaka za otkrivanje, priča čiji tok stvara rukavce kojima se, ako se u svakog uđe, može napisati roman; zanimljivi likovi pojavljuju se samo zato da bi kopkali po znatiželji inertnog uma, heroji koje je dobro ostavljati među koricama knjiga, a da bismo ih opet tamo mogli potražiti. Netom što sam počeo usklađivati priče, prenula me cika iz smjera onog trija s početka. Naime, raspravu o možda najvažnijem filozofskom pitanju u književnosti prekinula je sumnja da će Woody Alen ideju za svoj Midnight in Paris naći u Ženi bugarskog konzula! A krenulo je iz primjedbe sitničavog Franza da Isaac ne može biti s njima u društvu jer bi trebao biti u vrtiću (zaboravivši da u restoranu na kraju svemira vrijeme nije pravocrtno), na što je Isaac blebnuo da nije on učio pisati na porno časopisima da bi poželio uništiti sve napisano nakon svoje smrti, i sve to tako dublje i dublje... I tu ćemo stati jer bismo mogli shvatiti kako ništa od toga nema veze s onom sumnjom u Woodyja. Jorge je, naravno, sve to pozorno slušao s obzirom da nije mogao vidjeti, i u glavi slagao priču koju će poslije već nekako zapisati.


književnost uživo 39

*** Razlije se Slika posvuda i pojave se Osjećaji! – Dobro došli! – uzviknem na njih. – Još bolje te satrli! – veselo me grle. Osjećaji, pojave se čas na jednom čas na drugom mjestu, ponekad istovremeno na više mjesta, katkad više njih na jednom mjestu, u trenu su svugdje, a već u idućem nigdje. Svejedno svi tvrde da su ih vidjeli. *** – Ček, ček, stani! Nemojmo raditi umjetnost od toga! – reče mi Glas pripovjedača. – Nemojmo je raditi ni od čega! – odvraćam mu – Zašto ne bismo pustili umjetnost da bude sama po sebi? Zašto ona ne bi stvorila nešto iz same sebe, bez našeg upliva? – Ako je možemo pustiti, znači da je posjedujemo... – Nisam mislio tako. Sama kreacija svijeta, života jest Umjetnost, mi smo jednostavno uronjeni u nju, lebdimo u njoj, dišemo je, gutamo, probavljamo... Mislio sam reći da ne uzimamo dijelove iz nje ostvarujući oblike prema našim afinitetima, uvjerenjima, ustvarujući je... Zašto je ne bismo uvidjeli takvu neuobličenu, neograničenu, rastvarenu? Zašto je ne bismo uživali bez naših intervencija, iskonsku, samoostvarivu? – Nije li ti to ona Misao? – upita Bezvremeni. – Pa da, u biti jest, to je ona Misao! – pomirljivo ću ja. – No, to ti govorim: nemojmo raditi Umjetnost od toga – reče i ostavi me samog-u-sebi.


književnost uživo 40

Kišne kapi na prozoru Hodala je užurbano, u grču... – Što dalje, što dalje... Samo nemoj stati, samo nemoj stati... – govorila je na sav glas u sebi. Nije bitan cilj, samo pokret koji omogućava povećavanje udaljenosti od mjesta... Cijela utroba skupila joj se u jednu točku, onu u dnu vrata, u grlu, kao kamen... Pritisak je bio neizdrživ. Navala svega u samo jedno mjesto. I onda se ta gumena loptica počinje povećavati prijeteći razaranjem, eksplozijom tijela i uma. A srce? Njega više nije osjećala. Kako i bi kad je jedan dio ostao tamo gdje su joj rekli da više nije poželjna, drugi dio je neki dan ostavila u stanu iz kojeg je izjurila sa zaleđenim suzama u očima, koje ni dandanas nisu procurile. U stanu je ostao onaj koji sve iza sebe razara. I taj djelić srca što ostao je kod njega više nikad neće dobiti natrag. A treći dio pokušava očajnički zadržati za ono malo što raste u njoj koje ga treba i koje će ga još više trebati. No, i za sebe bi htjela imati djelić tog svog srca, bar malo. Da si može oprostiti na kraju svega. Čime će si oprostiti ako i taj mali, jedva preostali komadić da nečemu što možda i jest živo, možda već jest netko, ali što ona još nikako svojim nazvati ne može. Hodala je brzo, najbrže što može, javljala joj se bol na gornjoj desnoj strani trbušne šupljine od prevelikih i prenaglih udisaja koji su dolazili protiv njene volje, prebrzo jedan iza drugog. Gore, nekud gore želi... Među ptice, u slobodu!


književnost uživo 41

*** Ušla je u polumračan hodnik zgrade i počela se uspinjati stepenicama. „Da je bar terasa otvorena, želim gore, van, poletjeti... U slobodu!“ Gurnula je snažno teška čelična vrata s armiranim staklom i ona su se naglo otvorila udarivši muklo u zid... Zabljesnula ju je prejaka sunčana svjetlost. „Čudno!“, pomislila je u svoj svojoj muci „Kad sam ulazila u zgradu bilo je posve oblačno...“ I kroz blještavu svjetlost, tamo u dnu terase ugleda konturu ljudskog tijela... Netko je sjedio na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... Okrene se u mahu da izađe iz terase, ali nalet jakog vjetra zalupi vrata. Nasrne na njih divljačkom snagom da ih otvori... I začu glas u umu: „Zašto si tu?“ *** Sjedio je na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... Šest katova ispod zelenila se prva proljetna trava. Dječak. Šesnaest ljeta je iza njega. Sedamnaesto ispred. Gledao je dolje... Razmišljao: „Evo, breze već njišu ženske rese na granama, a pupovi stidljivo proviruju iz svojih čahurica. Gotovo da dodiruju prozor moje sobe svojim granama. Često me zovu da ih dodirujem, gladim... Vuku me k sebi...“ Dva i pol kata niže, njih dvoje. Svađaju se i dalje, nisu ni primijetili da je povod njihovoj svađi izašao. Čuje ih ulica. Čuje ih on, dva i pol kata više. Čuo bi ih i dvjesto pedeset katova više. Stari zapliće jezikom i pljuje okolo svoje frustracije i jad ukiseljene u alkoholu, stara guta tablete s ugorčenim zadovoljstvom na licu. Ljudi priznati u društvu, cijenjeni. Dođu kući i skinu maske. Dok ih skidaju čuje se zvuk naglog ulaska zraka na mjesto gdje je dotada bio vakuum. Sssšššljop!


književnost uživo 42

Misli za dječaka njegove dobi su preteške: „Prema nasljednim svojstvima ja ću kombinirati alkohol i tablete. Jučer sam ih molio da me spreme u neki dom, daju na usvojenje. Na koljenima molio: – Ne mogu vas više slušati! Dajte, samo me prijavite nekako, molim vas. Recite sve najgore o meni. Ništa neću poreći. Recite da ne možete sa mnom. Neka netko drugi brine o meni... Molim vas! – plačem... Plačem... Samo plačem nad sobom samim... Ne zato što su mi mama i tata takvi. Ne. Zato što sam ja takav... Dugo sam ovdje, u tom krugu, predugo. Cijelu vječnost. I ne znam izaći. Tanka je ta linija kruga, taj rub... Tanka. A ja sam joj blizu. Preblizu. Gotovo mogu dotaknuti one koji su s druge strane...“ Gledao je dolje. Gravitacija. Sila teža, g = 9,81 m/s² . Igrao se sa satom u ruci. Poklon. Davni. Pogledao je gore... Žmirkajući... Kako je sunce odjednom bljesnulo! Začuo se mukli tresak. I zatim ga strašan nalet vjetra gotovo baci s ograde na pod terase. „Zašto si tu?“, začu glas u umu. *** Gledali su se kroz maglicu uzrokovanu običnom prirodnom pojavom zvanom gibanjem valova svjetlosti. Ili možda valovito gibanje čestica. Tko bi ga znao kako se to sve ne zove. Možda Nazočnost onog što je uvijek i posvuda? „Ma to je samo spora akomodacija očnih leća uslijed prenaglog pojavljivanja sunca i blještave svjetlosti“, pomisliše oboje u isti mah i nasmiješiše se na to. Stidljiv je to bio smiješak, ne zbog njihove sramežljivosti već zbog toga što shvatiše da čuju misli onog drugog. Ona je prva počela prilaziti. Bila je nešto starija od njega, tri-četiri godine, i hrabrija, dakako.


književnost uživo 43

Gledajući se i dalje, dakle, kroz tu maglicu počeše izmjenjivati misli. „Dugo si tu?“ „I predugo.“ „Nešto proučavaš?“ „Da, silu gravitacije?“ „Ti si fizičar?“ „Ma ne, samo volim tako... To... Jel' znaš kako izmjeriti visinu zgrade ovim satom?“ upita je sa smiješkom u kojem se nazirao tračak nadmoćnosti. „Satom izmjeriti visinu? Zezaš me! To se ne može!“ „Vidiš, držiš sat ovako, za remen i gledaš koje je vrijeme. U određenom ga trenu ispustiš i zapamtiš koje je vrijeme bilo. Zatim odeš dolje i na satu koji je pao na travu pogledaš vrijeme zaustavljanja. Razliku tog vremena samo uvrstiš u formulu za slobodni pad i tako saznaš s koje je visine sat pao.“ „Ali tvoj sat ne radi...To znači da će ti vrijeme pada biti nula.“ „Mhm, je, je, zato i razmišljam hoće li se i visina zgrade smanjiti na nulu ako vrijeme stane?“ „Čekaj malo, pa zar možeš miješati dimenziju prostora s dimenzijom vremena?“ „Hej, zar se ti u to razumiješ?“ „Pa ne baš, mogao bi mi to malo pojasniti.“, reče mu djevojka sa smiješkom. „Može, evo... Idemo...“, i siđe s ograde na terasu, sjedne te počne objašnjavati...


književnost uživo 44

Oko njih je letio velik šareni leptir. *** Gledala je kapi kiše kako ljube staklo na njenom prozoru. Koliko nebeskih poljubaca! Mekih i svježih. Zazvonio je telefon. – Bok mama! Kako si? – Hej, dragi, otkud zoveš? Vratio si se? – Jesam, malo prije. Hoćeš doći do nas večeras? – Može, svakako. Imam nešto dogovoreno, ali odgodit ću to, pa se vidimo! O, kako se radujem! Pozdravi Filipu i reci da sam joj nabavila onu knjigu o vilenjacima i vilama, donijet ću joj. – Super, mama, baš će se veseliti. Bok! Njen divni sin. Odrastao čovjek, nedavno se vjenčao s još divnijom mladom ženom. Sjećala se njenih velikih očiju kad ju je prvi put vidjela, iskrenih, ali s dubokom tugom u njima koju je vješto skrivala. „No, ja sam je odmah prepoznala. Tako mi je poznat taj sjetni zračak koji samo načas virne van“, pomislila je, „Ali sad je nestao“. Vratila je pogled na monitor. Spremala se osvrnuti na tekst čovjeku čije postove već neko vrijeme prati na blogu. Prati, jer ga je prepoznala po rečenici koju joj je izrekao davno, u toku njihovog jedinog susreta u životu kad joj se veliki šareni leptir zapetljao u kosu pa ga je htjela izvaditi: – Nemoj ga hvatati za krila! Kad leptira uhvatiš za krila, skineš im prah i ona prestaju biti živa. Leptir više ne može letjeti. I ubrzo umire – upozorio ju je i s nevjerojatnom lakoćom ne dodirnuvši mu krila ispetljao leptira iz njene kose. Danas, kada zna što je taj vilinski prah uistinu jer je proučila sve što god je mogla o tim divnim bićima, prisjeća


književnost uživo 45

se onoga kojem je svojim prisustvom u tom trenutku njegovog života najvjerojatnije spasila život. Prisjeća se onoga koji je svojim prisustvom u trenutku promijenio tok njenog života i zapravo nesvjesno spasio život njenog sina. Sina kojem je dala ime dobiveno kao odgovor na zadnje pitanje postavljeno u tom kratkom susretu: – Hej, reci mi samo još... Tko si ti? *** Svi smo mi paralelni pravci u dimenziji vremena..., pisala je, I koliko god smo sami u toj određenosti smjerom, opet i nismo sami jer svi imamo jedan smjer koji određuje baš ta naša paralelnost. A opet, svako malo se dodirnemo u onoj točki u beskonačnosti djelujući jedni na druge makar u samo jednom trenu vječnosti. Jer kako je i jedna kap oceana sama mali ocean, tako je i taj jedan jedini tren cijela vječnost. Pa u toj vječnosti postanemo anđeli jedni drugima. A kišne kapi su još veselije ljubile staklo njenog prozora nebeskim poljupcima.

Hvatači svjetla *Bezimena ulica* Stepenica po stepenica. Smireno sam se uspinjao uskim, drvenim, montažnim stubama. Odozgo je dopiralo malo zamućeno crvenkasto svjetlo i potmuo mrmor iz mnogobrojnih grla stegnutih u napetosti iščekivanja. Korak po korak, uživajući u bockanju trnaca duž kralježnice izazvanom ugodnom neizvjesnošću pred nastup, ulazio sam u prostor ispunjen magličastim dimom nastalim isparavanjem suhog leda. Mrak je bio ispunjen tisućama svjetlosnih točkica.


književnost uživo 46

Za mnom su u pravilnim razmacima izlazili ostali članovi benda. Krenuo sam na svoje mjesto pod reflektorima. Čovjek iza mene je, kliznuvši lijevo prema povišenom podiju, ostavio procijep u maglici, kroz koji je šmugnuo treći prije nego se pukotina zatvorila. Četvrti član benda tek se penjao drvenih stubama i, kao i uvijek, dolazio posljednji. Unatoč tome što tehničari za razglas poslože komponente uvijek prema mojim uputstvima, ja moram baciti još kratki pogled na dio opreme koju koristim. Pregledao sam dva Vox AC-30 pojačala i na njih pojedinačno spojene dvije TC-2290s jedinice za kašnjenje zvuka, tzv. delay. Uzeo sam u ruke novu Fender Telecaster gitaru s dva Herdimsova pickupa posebno prilagođena za moj način sviranja, objesio je preko ramena, uključio kabel u splitter koji će zvuk gitare rasporediti na jedinice za delay, pa na pojačala, pa na zvučnike... Pa će zvuk iz zvučnika doći do mikrofona, namjerno postavljenih na 1,5m udaljenosti od istih tih zvučnika, vratiti se u pojačala s kašnjenjem od 5ms, pa opet van na zvučnike... I ljudi će čuti jedinstven zvuk po kojem nas cijeli svijet poznaje. Bubnjar je lagano počeo udarati udaraljkama jednom o drugu i naizmjence po fus-čineli, dok se u pozadini čula melodija sa sintisajzera... Udahnuo sam, izdahnuo. Bas-gitarist je svojim sve snažnijim basovima, što drmaju utrobu, započeo davati ritam... Još jedan udah-izdah i trzalicom započeh prebirati po žicama. Publika je jednoglasno vrisnula: – AAA! A četvrti je član benda, došavši na pozornicu, stao pred mikrofon te zapjevao: – I want to run / I want to hide / I want to tear down the walls / That hold me inside / I want to reach out / And touch the flame / Where the streets have no name... Zabljesnulo me na trenutak svjetlo reflektora što me pratio po pozornici dok sam škiljeći pogledavao natpis na velikom ekranu iznad: 1987


književnost uživo 47

December, 20th . – Tempe, Arizona – Walk with Me in a Light... *Madlen* – Rob... Rob... Rob... Robi... Robica! Robiiicaaa! – skandirala je publika nakon mojeg fenomenalnog sola na crnoj fenderici s udubljenim Herdimsovim pickup-ovima, dok sam ja užasnut stajao na pozornici! – Robiiiicaaa! Skandiraju li mi to oni – Robiiicaaaa? Pa kako? Pa zašto? – Robica!!! Ustaj lijenčino mala! – čuo se iritirajući glas. (Koliko sam joj samo puta rekao da me ne zove tako!) Na licu sam osjetio kapljice vode kojima tu baš i nije bilo mjesto. – Što to radiš? Zašto me prskaš vodom? – pobunih se dok sam pokušavao odlijepiti gornje očne kapke od donjih. – Pa kad te budim već pol vure i nikak se nečeš dignuti z kreveta! Buš f školu zakasnil! Izvukao sam se ispod ogromnog popluna napunjenog perjem u ledenu sobu. Brrrr! Otcupkao sam do lavora s vodom u kojoj kao da su plivale kockice leda, zagrabio i kažiprstima sam protrljao oči. Sjetio sam se sna... Neobično kako je sve zvučalo i doimalo se stvarnim. Brzo grabeći složenu odjeću odjurih put tople kuhinje odakle se širio gust miris bijele kave i svježeg kruha. Usput sam bacio pogled na kalendar: bio je 21. prosinac 1970. – Kaj si več gotof? Si si uha opral? Vrat? Ispod pazuha?! – Ma jesam, jesam, kaj ne bi! Daj me pusti, pa nisam više beba! – Nisi, nisi, samo se tak ponašaš! Joj, kaj bu z tebe bilo? Stalno si nekak v oblakima! Kaj buš ti bil kad narasteš? Poglej si tatu i dedu! Viš kak su oni vredni, pošten posel delaju. I mučiju se ko vrag. Al' moreju mirno spat! A ti? Kaj bu z tebe, a?


književnost uživo 48

– Ja bum ti, bako moja, impresionist! – Koji ti je sad pa to vrag? – To su ti oni ljudi kaj hvataju svjetlo, bako. Onda ga zabilježe na neki nama prihvatljiv način, da bi nam ga dijelili putem slika, crteža, fotografija, filmova, glazbe, poezije, proze... – Kaaaj?! Misliš bit umetnik!? Si ti lud!? A-a, nema ti tu kruheka mali moj, nema! Istinabok, deda je tak lepo crtal one svoje nacrte, za izložbu su bili! Je, on je i moral crtati te radioničke nacrte, je, pa je moral raditi po njima, jadnik, kak se je mučil! Zato sad i mora očale nositi. A i tatek ti je lepo crtal, kak pravi umetnik. A sestra mu tek, tvoja teta! Je, je, još je lepše crtala dok je išla f školu. Je, je... Al nema ti tu kruhaca, mali moj! Zato su se oni i zaposlili f poštenim zanimanjima! U njih se ugledaj! Nemoj si misliti da se isplati biti umetnik. To ti je niškoristi zanimanje. Ma nije to ni zanimanje! Poglej ih samo, sve pijanci i kurve! Fujtajfl! – Ajoj, bako, pa u kojem si ti to srednjem vijeku zaostala? Bježim ja u školu dok još mogu. Inače bum moral i s kravama na pašu! – Je, je, samo se ti sprdavaj z menom! Kakve krave, kaj ti znaš... Ja sam morala z njima u pol pet vjutro već na paši biti. Bosa. Po kiši i po suncu! Ni cipele nis imala. Niko me ni niš pital. A niš mi nije ni bilo. Je, a sad smo gradski ljudi! Skoro bumo i vodu f kuću dobili, ne bumo na pumpu v ulici morali iti. A vi mladi se samo žalite! I kruha bi prek pogače hteli! Zadnje riječi sam slabije čuo jer sam već bio na dvorištu. Kližući se po smrznutom puteljku čuo sam je kako još uvijek kriči za mnom – Jesi si torbu za školu zel? O, moj bože, koji sam ja debil kad me i to treba pitati... A gle kako snijeg jako pada. Ha! Bit će grudanja pred školom večeras! A i blagdan kojeg službeno ne slavimo će dobiti baš onaj pravi, božićni štih. Kad bi bar ranije školski praznici započeli!


književnost uživo 49

Izašavši iz dvorišta uspeo sam se na nasip gdje se pod svježim snijegom nazirala jednokolosiječna pruga uskotračne željeznice koja je spajala Zagreb sa Samoborom – popularnog Samoborčeka. Pogledah na sat: sad je 07:15. Za dvije minute će proći kraj bakine kuće i malo dalje se zaustaviti na stanici kod Zagorske ulice. Da ga pričekam pa otputujem njime odavde? Umjesto da idem u glupu školu, koju ćemo uskoro od milja nazvati Schloss Colditz, po dvorcu nad istoimenim gradom u Saskoj blizu Leipziga, u kojem su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zatvoreni saveznički oficiri. O tom će BBC uskoro snimiti seriju koja će se tijekom sezone 1972/'73 prikazivati jednom tjedno na prvom i jedinom programu JRT-a. A da odem njime do Samobora i onda se izgubim negdje u Samoborskom gorju i na Žumberku? I nastavim živjeti u nekoj kolibici u divljini, kao onaj djed one djevojčice iz one knjige za curice koju sam čitao nekad davno... Izgleda kao da je taj Samobor jako, jako daleko od ovog mjesta, s obzirom na to da smo tamo svega dva-tri puta išli Samoborčekom, mada nam je postaja tu pod nosom... Začula se sirena vlaka, daleko je još bio, tek je krenuo s prethodne postaje. Imam još malo vremena da iz džepa izvadim kovanicu od pet para i stavim je na tračnicu, a na nju u središte maleni kamenčić. Ako se novčić probuši u sredini, dobit ću čarobnu spravu za gledanje kroz vrijeme... Ubrzo je Srebrna strela, novi diesel-samoborček rođen iste godine kad i ja, tutnjao ispred mojih očiju. Kad su svi kotači vlaka prešli preko kovanice i kamenčića, imao sam okruglu metalnu pločicu s rupom u sredini. Uzeo sam je u ruku i osjetivši njenu vrućinu sjetio se kako sam u časopisu Sve oko mene čitao da se kinetička energija pretvara u potencijalnu kad...


književnost uživo 50

Stavio sam spravu za gledanje kroz vrijeme na oko i pogledao kroz malenu rupu nepravilnog oblika u daljinu... A u daljini... Vidio sam osunčanu stranu ulice punu veselih ljudi. *Ples* Sjedio sam na terasi kafića na osunčanoj strani Place du Tertre. Bila je rana jesen. Vjetar se igrao paučinom uplećući je u duge ženske kose pa ih tako spletene vijorio zrakom. Nasuprot mene je sjedio Claude i tumačio mi svoja viđenja nedavno izloženih ulja na platnu u Salonu odbijenih. Tumačio mi je kako su mu ta prekrasna djela u glavi izazivala tonove božanske muzike; međutim mučilo ga je kako da te tonove prenese drugima da ih mogu čuti, koje instrumente da upotrijebi, koje tonalitete, ritmove... Pričao mi je kako bi htio modificirati neke od instrumenata u potrazi za drugačijim zvukom, kako želi postojeće tonove razbiti na više sub-tonova stvarajući tako još finije prijelaze između njih. Htio je slikati glazbom, zvukom. Htio je svijet oko sebe prikazivati tonovima, glasovima, šumovima... Ulicom su, žustro se raspravljajući, energično hodala dva gospodina, Edgar i Stéphane. Približavali su se caféu u kojem smo sjedili. Mahnuli smo im da nam se pridruže, ali je Edgar ljutito doviknuo – Želim biti slavan, ali nepoznat! – na što smo se od srca nasmijali i pustili ga da se odljuti u svojem žurnom hodu prema kud-li-se-već-uputio. Gospodin Stéphane, čijim smo se stihovima zajednički divili i recitirali ih u trenucima ushita, bio je učitelj engleskog koji nas je povremeno okupljao u svom domu da bismo raspravljali o pjesništvu, umjetnosti, filozofiji... Govorio je: „Kad se predmetu kaže ime, uništavaju se tri četvrtine onoga uživanja u pjesmi koje se sastoji u postupnom pogađanju: nagovijestiti, evocirati – to je ono što maštu ushićuje.“


književnost uživo 51

– Što ste danas pripremili za nas mlade i neuke? – pitali smo ga razdragano kad je sjeo za naš stol. Ozbiljno nas je pogledao i rekao – Jednu svoju poemu koju sam napisao prije deset godina. Zagledavši se u neku nama nevidljivu točku započeo je: – L’apres-midi d’un faune Ces nymphes, je les veux perpétuer. Si clair, Leur incarnat léger qu’il voltige dans l’air Assoupi de sommeils touffus. Aimai-je un reve? Poslijepodne jednog Fauna Te nimfe, da ne odu želim. Bijelu Put im ćutim u tim bljescima u velu Satkanu oda sna strasna. Zar voljah tek sanje? Gledao sam Claudea... Oči su mu se zažarile, bio je zajedno sa Stéphaneom u tom nekom njihovom svijetu. Znao sam da je gotov... Izgledao je kao do ušiju zaljubljen... Nešto će iz tih stihova morati iznjedriti njegovo srce velikog glazbenika. Samo se nadam da ću poživiti dovoljno dugo da to čujem... *** „Prélude à l'après-midi d'un faune“ je imao premijeru 22. prosinca 1894. godine u Parizu pod dirigentskom palicom Gustavea Doreta. Osamnaest godina kasnije su plesač baleta i koreograf Wacław Niżyński i slikar, scenograf i kostimograf Léon Bakst postavili balet „L'après-midi


književnost uživo 52

d'un faune“ formirajući ga uglavnom na Debussyjevoj kompoziciji. Niżyński je premijerno i plesao fauna. *Zavjesa se diže* Bljeskovi, bljesci, sjevovi... Svjetlosne pojave mogu biti izuzetno kratkog trajanja na materijalnom nivou. Ali njihovo trajanje na nekim razinama važnim za naše postojanje i naš razvoj može trajati izuzetno dugo. Svjetlost kao simbol, svjetlost kao pojava, svjetlost kao energija... Neki kažu da je mrak apsolutan, da je svjetlost tek pojava uzrokovana elektromagnetskim zračenjem različitih frekvencija. Volim misliti da je svjetlost apsolutna jer je energija – dakle uvijek postoji, neuništiva je, a mrak je samo pojavni nedostatak svjetla, nedostatak energije. Volim misliti da je svjetlost stvarnost. Uhvatljiva stvarnost. Može je se zauvijek imati jer je neistrošiva. Mrak je također stvarnost, ona stvarnost koju treba primijetiti, prihvatiti, na koju treba obratiti pažnju da bi postala povod za traženje svjetla. Jer i najveći se mrak povlači pred malim tračkom svjetla jedne svijeće. Budimo Hvatači svjetla. Ima ga više nego dovoljno. Za svakog.

Buđenje sna Bilo je to davno kad sam je zadnji puta vidio. Mogao bih reći prije 50, ili 400, ili 20 000 godina... Ili u prošlom životu... Ili u jednom od onih budućih... Bila je lijepa. Prekrasna. Nasmiješena, zračila je život, zračila je ljubav. – Odrastaš, dječače – rekla mi je tiho brišući mi suzu koja se skotrljala kradomice iz oka koje nije htjelo plakati. – Zar te više nikad neću vidjeti? – pitao sam šapćući drhtavim glasom.


književnost uživo 53

– Možda nećeš. A možda i hoćeš. To ovisi o tebi. Ja ću ti biti uvijek tu – rekla je pritisnuvši mi kažiprst na lijevu stranu grudi – Samo me moraš pronaći i ugledati. – Ali kako ću ako budem slijep i užasno star i... – jadikovao sam pokušavajući izmanipulirati produžetak. – Neće ti trebati ni noge, ni ruke ni oči da me pronađeš, samo ovo što imaš sad tu, unutra – govorila je sve tiše i tiše, polako nestajući u nekoj izmaglici. Podigla se oluja. Uhvatilo me na južnoj obali rijeke dok sam čekao da se još jednom pojaviš na sjevernoj. Nikad nisam bio na toj obali. Mostovi nisu postojali, a ja se nisam usudio preplivati opasnu i ćudljivu rijeku nastanjenu nepoznatim bićima. Uhvatio me vrtlog, iznenada se pojavivši iznad mene i podignuo me u zrak. Zavrtio me tako luđački brzo da sam osjetio mučninu i nagon za povraćanjem, želju da me baci natrag pa makar se slomio pavši na tlo. Nekoliko trenutaka nisam znao što se događa, izgubio sam pojam gdje sam, koliko visoko, vrti li me ili samo nosi vjetar... Ili sam sve to umislio, samo sanjam nesuvisao san? Osjetio sam udarac. O tlo – pretpostavio sam. Izbilo mi je dah iz grudnog koša – nekoliko trenutaka šoka i mišići nisu mogli rastegnuti ga za udah. Mir. Tišina. Ne usuđujem se otvoriti oči. Istočasno osjetim dodir. Anđeo? Ne, ovaj je topao, a istovremeno osvježava. Dodir anđela bude neutralan, samo daje osjećaj zaštićenosti. Bojim se otvoriti oči da ne nestane. Bojim se, ako progledam, nastat će java. – Bit će da je sve bio san – pomislit ću i ostati sam. Dodir ruke. Na čelu. Na kapcima. Na obrazu. Dodir tvoje ruke. Na usnama.


književnost uživo 54

Kao da želi reći – Tiho, ne govori ništa, ovdje te sve čujem iako ne govoriš. Dodir tvoje ruke u miru, u tišini. A okolo vrtlog i dalje luduje, baca i razbija, podiže pa pušta... Igra igru svoje svrhovitosti. Dodir tvoje ruke u središtu vrtloga.

Nema puta ispod maske Blaženi mir parka iza đakovačke katedrale. Samo prolazan lik ušulja se časkom u moju intimu. Tišinu naglasi pokoji cvrkut ptice negdje iznad ili šum vjetra što češlja krošnje i donese zvon s neba. I ti neobični parovi buba s crveno-crnim maskama na leđima, beskrilni opančari u vrijeme parenja, spojeni zadacima u simetričnu zajednicu u kojoj se jedan kukac kreće naprijed, a onaj drugi, nazovimo ga cakuk, unatraške. Gledam ih. Kukac ide nekim samo njemu znanim putom. Cakuk ga slijedi, ako se to tako može reći za nekog tko krećući se unatraške prati nekog. Kad već pomislih kako je neobično jaka vjera ovog drugog u put kojim ide prvi, naiđe ta neobična zajednica na neku prepreku. Tu se kukac počinje malo kolebati pa zastane, što u trenu iskoristi cakuk te odlučivši da postane kukac, preuzme inicijativu i krene naprijed, putem samo njemu ispravnim. I sad, bivši kukac što netom postade cakuk, krene unatraške. Neko vrijeme bi tako. Dal' zbog prepreke neke, neodlučnosti, il nečeg trećeg, cakuk zastane, a onaj prvi opet k'o pravi kukac povuče smjerom njemu dragim.


književnost uživo 55

I neko vrijeme bi tako... Zvoni s katedrale. Četiri tiha i jedan dublji, jači. Osvrćem se, tražim izvor mirisa, poznatog mirisa, jednog među bezbroj... Ali... Njegov izvor je udaljen stotinama kilometara... Kilometri? Il' su svjetlosne godine u pitanju? Kome sam ja kukac? Postajem li ikad kukac? Ili sam cakuk vječni? I kad će Nataraja učiniti zadnji korak u svom svemirskom plesu i spustiti nogu na sve ovo? Razmišljam. To kretanje, taj ples... Nije to ni valcer, ni tango, ni paso double, a ni pass de deux. Ne, ne, nije to ples discipline. Prije bih to nazvao disciplinom kaosa. Teško se može biti svjestan tog kompleksnog kretanja, linije toliko složeno zamršene da i najvještiji matematičari već na početku odustaju pri pokušaju njenog izražavanja formulom. Tog kretanja koje daje privid slobode, kretanja koje samo sebi postane cilj... A kako na kraju u svemu tome ne vidim neki quid pro quo odnos, pitam se: postoji li uopće cilj? Jer, ako i postoji, sve mi se čini da se do njega stiže tek uz pomoć deus ex machina.

Nebo koje čeka Ranojutarnja nedjeljna šetnja. Tišina. Omogućuje mi da budem sam sa sobom. Krećem se žustro da se ugrijem. Nebo se objesilo od količine vode koja mu se nakupila u tijelu. Razboljelo se od gledanja svijeta pod sobom, treba mu hitna intervencija plača da si olakša. Prolazim pustim ulicama i pokušavam se koncentrirati na dio uma koji


književnost uživo 56

je zadužen za prazninu. Nekako mi se smanjila ta muška kutijica u kojoj nema ničega i u koju sam često znao pobjeći kako od stvarnosti, tako i od mašte. Od snivanih i od nedosnivanih trenutaka. Prolazim pored parkiranih automobila. Iz jednog naglo izlazi žena. Fina odjeća s brendom, malko izgužvana. Skladno uređena u nekom od neznanih mi modnih stilova, lice obojeno apstraktno-ekspresionistički uz pomoć šminke i velike količine kapi lagano zasoljenih po receptu ljudskog tijela. Spazi me, i brže bolje se okrene i ušavši u auto zalupi vratima. Sjednuvši na vozačko mjesto napadno spusti glavu, zaklonivši tim pokretom lice od znatiželjnih pogleda. „Ja nisam znatiželjan!“, pomislim. „Poznaje li me?“, pitam se. Ha! Izgleda da jesam. Znatiželjan. „Sumnjam da me poznaje, pa nisam u dijelu grada gdje živi itko koga poznajem“, nespretno se branim od samog sebe. Ne osvrćem se, mada postoji želja za tom aktivnošću. I nastavljam se kretati dalje žustrijim korakom iako mi više nije hladno. Ugledam na klupi, pedesetak metara dalje, mušku priliku kako sjedi. Približavam se. Čovjek se čvrsto grli vlastitim rukama. Glava uvučena duboko među ramena, noge savinute, stopala podignuta na rub klupe. Gotovo da čuči u nekom bolnom grču. Na trenutak pokrene glavu u stranu, u smjeru iz kojeg ja dolazim, a onda je još dublje uvuče u ramena, lice zabijajući među koljena. Bacam nenapadno pogled-dva, pomičući samo očne jabučice dok prolazim. Fina odjeća s brendom, izgužvana. Boje na licu ne vidim, nedostupno mi je. Iza mene se začuje jedva čujno otvaranje automobilskih vrata. Prolazim


književnost uživo 57

pored klupe i ostavljam iza sebe možda još jednu životnu priču. Nebo visi iznad mene s popriličnom količinom vode koju iz nekog razloga zadržava. Možda čeka da dođem do svoje kuće? Ajde da još malo ubrzam korak. Tko zna koliko nebo može čekati. Mislim, ipak je ono dosta starije od mene.


književnost uživo 58

Željko Ljubav kentaura Maurović Ljubav kentaura Mnogi su ih gledali s prozora i terasa, praveći se da prostiru rublje ili popravljaju usisavač koji je crk'o baš sad kad je trebalo usisat stan. I oni koji su izašli prošetati u nedjeljno jutro, prolazeći su zastajkivali i komentirali. Prvi, najranije, kretao je konobar Gianni, s cijelom porodicom na vespi Piaggio: žena, s glavom umotanom u rubac, u skladu s modom iz filmova pedesetih, svijetli mantil, vozač, u plavom šuškavcu s isto takvom kapom i njihova kći koja je stajala između manubria i tatinih, raskrečenih nogu, i ona u minijaturnom šuškavcu i glavom umotanom u rubac, mala kopija oca. Zaboljet će je noge jer, do P. kamo smo odlazili, tko motorom, tko autobusom, a neki i biciklima, bilo je dobrih 30 i više kilometara s nekoliko cestovnih uspona koji bi, i za profesionalce, bili dobar trening. Zatim bi na trg dopraskao, već se izdaleka čula njegova buka i eksplozije, Ettore s ženom, na velikom Benelliju s prikolicom, žena je mirno i prestrašena kao uvijek, sjedila u prikolici, nogu umotanih u svijetloplavu dekicu, dok je on, vozač, pravio počasni krug po trgu, budeći i one koji su htjeli malo produžiti san u nedjelju. Uz vozača i njegov motor s tamnocrveno ofarbanim rezervoarom i crnim blatobranima, dolazila je i urbana legenda: pričali su stariji da je, kao mladić, na lokalnom nogometnom igralištu, izveo šou, motorom ušavši u igralište, Naši su gubili protiv Njihovih 3:0, a on, uz delirij publike, ganjao je suca koji je, bježeći puhao iz sve snage u zviždaljku, nadajući se da će ovaj ga zamijeniti za prometnika. Na koncu je vozač s motorom izašao, policajci ga zapisali, a Naši su slavili s 4:3 jer se, u drugom poluvremenu, za vrijeme točke s Benellijem i njegovim vlasnikom pred kraj prvoga, sudac dao nagovoriti i nastavio utakmicu. Nakon što je Benelli otpraskao prema P. na trgu su se počeli okupljati,


književnost uživo 59

creme de la creme, mladići u kasnim dvadesetim, neki su već uhvatili i tridesetu, sa svojim besprijekorno ulaštenim Apriliama, Guzzijima, Gilerama i Augustama, točno po jedan od svake vrste. Svi su 150-tice samo je Ernest imao Gileru S Supersport, od 250 kubika. To je bio, za razliku od ostalih, kupljenih iz druge ruke i popravljanih u kućnoj radinosti, besprijekoran novi motor, dar njegove tete iz Trsta: uskoro se trebao oženiti za frizerku Vandu pa je to bio svadbeni dar „per mio Ernestino“, kako ga je teta zvala još od malena, a sad na porugu njegovih prijatelja, mehaničara, stolara, vozača teških kamiona, od kojih su neki i posljednju paru davali za kromirane ukrase i „tuboškarike“ pokušavajući uljepšati svoje polovne motore, većina kojih je prošla svoje najbolje dane. Za Ernestov motor bi, govorili su „prodali i vlastitu mater“, ali, sprdali su se grubo, nitko ne želi kupiti njihove mame što su im plele šalove i veste da se ne prehlade vozeći se okolo „bez cilja i niškoristi“. No, nedjeljno je, sve brojnije, dokono gledateljstvo na trgu i oko njega, moralo istrpjeti još jednog oriđinala, izvjesnog seoskog momka iz okolice, znanog kao Berljafa, mnogi su sumnjali u to ime s pravom jer je to uistinu bilo njegovo prezime. On bi se pojavljivao, nipošto nenadano, na nedjeljnim promenadama, utakmicama, vjenčanjima i, tek poslije smo ga prepoznali kao onog ludog motorista u Amarkordu. Ne zna se tko je koga kopirao i je li do Fellinija došla storija o našem motomanijaku ili je, što je vjerojatnije i etnolozima prihvatljivije, došlo do istih ili sličnih kulturnih fenomena u različitim kulturnim krugovima. On bi se, taj farmer, pojavljivao najčešće pred kinom prije nedjeljne predstave u 20h, kad su već bila upaljena svjetla na terasi i ljudi su, prije ulaska lupetali gluposti, pili koktu s domaćim rumom, pušili ili se udvarali djevojkama, dok su roditelji kupovali ljepljive bombone ili sladoled potomcima nad kojima bdiju. Iako su već navikli, svi bi se lecnuli kad bi začuli buku iza


književnost uživo 60

ugla terase, s ceste koja je vodila ravno pred kino. Uletio bi, ne prebrzo, ta ČZ-tka nije ni mogla brže, dimeći iz svih otvora i zakočio nasred ispražnjena šaliža, čineći ono što su kasnije nazvali „paljenjem guma“, stišćući ručnu bremzu i vrteći se ukrug, ostavljajući crni trag na glatkom betonu terase. Sve dok, sve dok, jedne nedjelje, igrao je Točno u podne s Garry Cooperom, na ulaz u kino-salu čekalo nas je gotovo stotinjak, bremza nije popustila a on se u punoj brzini nije zabio u kandelabr s koga su popadala tri staklena ferala rasipajući po njemu raskoš kristala zauzvrat. Opći tajac je još trajao kad se naš motorist digao, krvava lica i bauljajući, počeo vikati – Hahaha, niš' mi ni, hahaha, nišmini, hahaha! – da bi se, nakon par teturavih koraka, skljokao poput vreće. I, stvarno, nije mu bilo ništa; hitna ga je odvela, pokazalo se da je ozlijeđen po licu samo zbog kiše stakla koja je popadala po njemu iz razbijenih svjetiljki, a cijelo vrijeme dok su ga vozili i sanirali mu ozljede, on je ponavljao, poput pokvarene gramofonske ploče: – Nišmini hahaha, nišmini hahaha! – Čezetki, tako su zvali te motore, zbog monograma na rezervoaru a značio je Československi zavodi ili tako nekako, nije bilo spasa. Rasula se i ona poput ferala s kandelabra. No, ove je nedjelje farmer samo protutnjao na svom Horexu, mašini koju je nabavio nakon one stradale, a koja je izgledala kao da je sve dijelove pronašao neki dr. Frankenstein na otpadu iz I. svjetskog rata i, svojim sumnjivim umijećem krpanja i spajanja nemogućeg s mogućim, učinio da motor vozi i, što je vozaču bilo podjednako važno, da zvuči kao tenk koji se ne može izvući iz grabe. Sad je bio red na „prave dečke“ i njihove cure. Polako su se dovozili, jedan po jedan, svojim uglancanim motorima, vozeći curu ili makar kolegicu ili rođakinju, na sjedalu iza sebe – bez cure na zadnjem sicu nisi bio taj – formirali široki krug, sišli s makina i popravljali si frizure alla


književnost uživo 61

James Dean ili Marlon Brando u filmu Divljak, a i njihove djevojke su popravljale suknje što su im, u vožnji lepršale i pokazivale dosta od bedara ako već nisu imale uske traperice koje su, gledajući u cjelini, pokazivale još i više. Bilo je to vrijeme prije dostupnosti Playboya i pornjave koju danas svaki klinac nosi kući vikendom, za upražnjavanje „male noćne fiskulture“. Zato je i muški dio publike na trgu sad, s uzbuđenjem, čekao kad će momci-kentauri, zajahati svoje mašine, a njihove djevojke zajahati sjedalo iza njih i primiti ih oko struka, to je bilo bolje nego bilo kakva „kućna“ erotska djelatnost za mnoge iz gledateljstva. I doista, nakon što su ležerno, svjesni, dakako, da ih gleda kritična publika, popušili po cigaretu, još jednom prevukli češljevima preko nauljene kose, zatvorili patente na crnim kožnim jaknama, jedan po jedan, s djevojkom iza sebe što su ih čvrsto, zbog uzbuđenja i straha, držale oko pasa i naslanjale glavu na njihova leđa, protutnjali su, turirajući motore u pravcu plaža i provoda koji su očekivali. Posljednji je kretao Ernest s frizerkom Vandom, svojom dugogodišnjom djevojkom i to je bio „gran finale“; Ernest bi (levisice, rejbanke i crna kožna jakna obavezne), napola popušenu cigaretu Lucky Strike zgazio petom i zapovjedio – Idemo! – Vanda je još jednom popravila svoju gustu crnu kosu koju će joj vjetar u vožnji ionako opet rastresti. Popela se na stražnji dio Gilere koja je već huktala u mjestu i dobivala okretaje od nervozne ruke na gasu, i priuštila gledateljima, a bilo ih je sve više, kako se jutro primicalo podnevu, pogled na njene pune i sjajne butine u čarapama Omsa, sve priskrbila Ernestova teta iz Trsta, podvila suknju, uvijek se vozila u suknji po želji svog dečka, i sjela na stražnjicu koja je izgledala, gledano objektivno, kao trodimenzionalno srce okrenuto naglavce, Ernesto je dao gas i otpustio kvačilo, a Gilera se propela poput onog konjića na Ferrariju i jurnula put mora. Spektakl je bio gotov i publika se


književnost uživo 62

počela razilaziti s, više ili manje, lascivnim i zavidnim komentarima. Kad su se, najesen, Ernest i Vanda uzeli, vjenčanje je održano u Motelu izvan grada, ali tu, na dohvat, mogao si i pješke, uzbrdicom. Pedeset motora je bilo parkirano, prvo ispred Matičnog pa ispred crkve, došli su i prijatelji iz drugih gradova i njegov rođak Maurizio iz Trsta s Ellenom, svojom djevojkom, na čudesnom motoru Harley Davidson 500! Petsto kubika! Tek je bila otpočela ova nova era u kojoj svaki šmokljan, ako mu tata ima para, može kupiti koji god motor želi s koliko god kubika. Grmio je grad kad su se, četrdeset devet motora i Harley Davidson, provozali kroz grad s mladencima na čelu kolone, on u crnoj kožnoj jakni, trapericama i raybankama na nosu, ona u bijeloj opravi nevjeste, ali s prorezom na boku tako da je publikum, po posljednji put, mogao vidjeti njene glatke butine dok joj je suknja, kao i njezina crna, ricasta kosa vijorila, poput zastave pobjede, sve do motela. Pobjede? Prošli su dani proslave i otpočeo je miran život udvoje, s nadom da će se brojka promijeniti, kad-tad. Naviše, razumije se. No, prolazili su mjeseci, skoro će i godina, a da u mladog para nije bilo naznake da će se familija povećati. Naizgled je sve bilo u redu: Ernesto je imao vrlo dobro plaćen posao graditelja bazena, a srednja klasa se upravo počela bogatiti kroz turizam, dakako oni koji su bili blizu moru, na primjer mještani gradića P. kamo su naši sugrađani, uključujući i motoriste, odlazili ostaviti svoje svakodnevne brige i, s nešto skromnog novca, doprinijeti rastu tadašnjeg standarda. Bazeni s keramičkim pločicama bili su pravi hit među parvenijima, novobogatima. A sve je to bilo na dohvat ruke, takoreći, za Ernesta i dečke iz njegove firme, jer, on je bio jedan od prvih koji je otišao u privatnike pa je „njegova“ firma bila to i doslovno, što tad nije bio baš čest slučaj. Vanda je nastavila s frizerajem i opremila salon najnovijim izumima na tom području, zaposlila pedikerku i – vrlo solidno zarađivala.


književnost uživo 63

No, s vremenom je, na prijateljske zafrkancije tipa „No, kad ćemo vas vidit utroje?“ i „Ernesto treba nasljednika“ (ovo posljednje je bezobrazno rekla, tko drugi, Ernestova tete iz Trsta), Vanda je prestala odgovarati i smiješiti se, mušterije su vidjele da joj tema ne prija pa je uskoro prestala zafrkancija, u njezinu salonu, na tu temu. Ne i u gradu. Iza kulisa njihova skladna zajedničkog života, uselili su u novu kuću na brežuljku iznad grada, mjestu što će uskoro postati sinonim za dobrostojeće – Ima kuću tamo gore na... – postala je uobičajena opisna fraza za nečiji materijalni uspjeh, kupili novi Alfa Romeo, i on vatrogasnocrvene boje kao što je to bio i, sad zaboravljeni motor, koji je čamio u tami konobe, odvijala se intimna drama muškarca i žene. Zaboravljen? Jedini uvjet koji je Vanda postavila svom budućem mužu bio je izričit – Nakon vjenčanja nema više motora! Već smo dovoljno stari (bili su oboje u kasnim dvadesetima, Ernesto čak i koja više, trideset jedna), i imat ćemo djecu i ne želim strepiti, ja se ionako više na motor neću popeti (tu je, vidjet će se, pogriješila), ne želim misliti da će te neko od luđaka koji danas voze po cestama pomesti ili da ćeš, u zavoju skliznuti zbog lokve ulja i zabiti se u zidić, ostat mrtav kao kum Valter, a ja ostat ću udovica, kao njegova žena Anica! Ernesto ju je pokušavao odgovoriti, ali nije se dala. Volio ju je više od svoje Gilere, to mu je bilo jasno i on to svečano obeća. Obećano ispunjeno, od dana vjenčanja nije više sjeo na motor. Ali isto se dogodilo i u bračnoj ložnici, on više nije prišao svojoj ženi u krevetu, a kad mu je ona probala prići, sramotno je zatajio. Gdje su sad bili on i dani kad su pohodili čuvenu šumicu, koji kilometar izvan grada, što su je zlobnici imenovali „fukodrom“. Na motoru bi se, obuzeti željom, otputili, ljeti kao i zimi, kao i mnogi drugi njihovi znanci i prijatelji, svjedočile su to utabane staze po šumici, utabane kotačima motora, tek kasnije auta


književnost uživo 64

kao i deseci prezervativa koji su ostajali za korisnicima, samo ako nije lila kiša. Koliko puta su to činili, on okrenut leđima upravljaču motora, ona nogu obavijenih oko njegovih kukova, gaćica spremljenih u njegov džep – smijeh, kad je on, jednom, držeći da izvlači maramicu, u društvu, izvukao njezine gaćice što ih je, nakon ekstaze, zaboravila navući. I, uvijek na Gilleri, koja je sve izdržavala, kavalet koji je osjetio i podnio mnoga ljubavna hrvanja, a da nije ni zacvilio, a kamoli popustio. A sad trune, motor i njegov kavalet, u podrumu. Prolazili su mjeseci, prošla je skoro godina dana od vjenčanja, a oni su se otuđili jedno od drugog, spavali svatko na svom kraju kreveta, ni ne pomišljajući da taknu ono drugo. Nije je varao, ne, ona bi to doznala začas. Nema tajne koju frizerka neće doznati u svom salonu. Čak je mislila da bi joj bilo draže da ima neku. Nije imao. Radio je k'o konj, petkom i svetkom, uvećavao svoje i njezino bogatstvo, blagostanje. Svi su im zavidjeli, mislili su da su sretni i da djece ne žele ili ne mogu imati, pa i to je u redu. Jedino je njezina kuma znala za pravo stanje... – Pa nekom se moraš požaliti inače ćeš puknuti! – rekla joj je kad ju je jednom, po tko zna koji put, vidjela crvenih očiju, u ruci vlažna maramica. I požalila joj se. A kuma, za to su one tu, joj je dala najbolji savjet koji je mogla dobiti. Kad se Vandi, za devet mjeseci, rodio prvi sin, držeći ga u naručju, sretna mama je, plačući grlila svoju kumu i govorila joj – Pa ti si genijalna, nijedan doktor, psiholog, ginekolog i štajaznam, nije ti ni do koljena. Što se dogodilo? Slijedeći savjet, Vanda je angažirala mehaničara i radnike. Prvo su prašnjavu Gileru izvukli iz podruma i očistili je da je sjala k'o nova. Tuboškariko, ispušna cijev, je bila zahrđala pa su kupili novu, staklo od prednjeg svjetla napuklo pa su i njega promijenili kao i navlake na sjedalu koje su bile popljesnivile. Zatim ga je, ona sama uz pomoć


književnost uživo 65

kume, koja je, nasreću bila snažna, jer nitko nije trebao za to doznati, pogurala s mukom, stubama do spavaće sobe na katu. Potom su ga podigle na kavalet i pokrile plahtom. – To bi bilo to! – rekla je njezina savjetnica, zaželjela joj je sreću i otišla. Kad je Ernesto došao doma s terena, dočekala ga je kada s toplom kupkom, što nije doživio još od dana vjenčanja. Kad se, sa strahom i nadom, okupan i svjež, pojavio na vratima spavaće sobe, Vanda mu je pokazala na krevet i rekla: – Obuci se! Na krevetu su, složene po redu, stajale njegove levisice, bijela, T-shirt majica, crna, kožna, motociklistička jakna (pronašla ju je tek u second hand shopu u R.) i njegove stare Ray Ban naočale. On posluša, nadajući se i strepeći ujedno. Kad se obukao pogleda Vandu i, začudi se ali i nosnice mu se rašire od uzbuđenja. Bila je odjevena kao za izlet na more u P., uska suknja isticala je njezine obline, kosu je rasplela po prvi put od tko zna kad, a njezina kožna jakna (kupljena u istoj trgovini kao i njegova) sapinjala joj je, sad već nešto prebujne grudi. Ona se zaputi prema nečemu što je prekriveno plahtom, stajalo u kutu spavaće sobe, guzica joj je, u uskoj jeans suknji, poprimila oblik obrnutog srca, Ernest to nije propustio primijetiti, povuče plahtu i tadaaa! Pred njim je stajala njegova Gilera, onakva kako ju je doživljavao u svojim snovima. Vanda ga uze za ruku i stisne se uz njega i, na uho mu šapne: – Hodi, ćemo je zajahat! Nije se dao moliti. Sjedne leđima okrenut upravljaču, Vanda sjedne nasuprot njemu i on uđe u nju dok je ona ovila svoje noge oko njegovih kukova. Devet mjeseci kasnije, ali to već znate...


književnost uživo 66

Ako nema istine, onda je tu... Truthfinder Unatoč ne baš ohrabrujućem razgovoru s glavnim sisteminženjerom i generalnim menadžerom, Alex je bio zadovoljan dok je, s rukom u džepu mantila stiskao najnoviji Iphone 8 xs (doduše, još u još u eksperimentalnoj fazi), dakle, smartfon koji će baciti na leđa konkurenciju; brzao je tog kišnog popodneva prema kafiću gdje su ga čekali prijatelji Alen i Krešo. Samo su ga odabrani, njih stotinjak informatičkih genijalaca diljem svijeta, od Finske do Južne Afrike, od Tajvana do Hrvatske, uz onih pedesetak s fiksnom adresom USA, LA, Silicon Valley, sad koristili, bolje reći, testirali. No nije sam smartfon, koliko god pokazivao performanse što su nadilazile očekivanja i najoptimističnijih fanova, „Iphonovaca“ koji će se raspomamiti kad, za nepunu godinu, bude pušten u prodaju, bio uzrokom uzbuđenja i euforije. Da, upravo euforije, jer to je bila prava riječ kojom bi i sam opisao svoje stanje da je mogao misliti racionalno. Ali nije, nije mogao. Po prvi puta otkad se vratio iz Amerike, nije više sumnjao da je povratak bio, i za njega, pravi potez. Kada je, kao jedan od najboljih studenata FER-a, ne na godini nego otkad je fakultet postojao, na „Vječnoj listi Lumena“ što je, digitalno opominjući, svjetlucala na zidu ulaznog hola fakulteta, zabilježeno i njegovo ime, pisalo je, uz nagrade i mjesto gdje nastavlja svoje školovanje, pisalo je MIT – Massachusetts. Već na prvoj godini postdoktorskog studija, uočili su ga Microsoftovi lovci na glave i doveli pred Velikog šefa. Da, on bi se vrlo rado pridružio ekipi za razvoj i istraživanje Duolingvosinteze, fuzije ljudskog i kompjutorski generiranog govora. Laboratorij je bio nov novcat ako je, uopće bilo išta staroga u cijelom


književnost uživo 67

kompleksu Microsofta, gdje je prosjek godina djelatnika, isključujući tehničko i pomoćno osoblje, bio 25, i to samo zahvaljujući onoj nekolicini tridesetgodišnjaka koji su ga kvarili. Ali. Ali je tu bila jedna velika prepreka, koju ni cool ambijent unutarnjih radnih prostora, ni izdašna plaća i sve druge beneficije poput besplatnog stanovanja u prostranom penthouseu u najljepšem djelu LA, besplatnog prijevoza na posao i s posla u udobnim busevima kompanije i vikendi na plažama Waikikia ili, za turiste još neotkrivene, Tahiroei, i oni besplatni kokteli koje uz prekrasan zalazak sunca, ispijaš na pješčanoj plaži, okružen ljepoticama. Ta prepreka, nesavladiva, kako se pokazalo, bila je njegova stara ljubav, ma što stara, vječna; još iz doba pohađanja pete gimnazije su zajedno i on ne zna ni za koju drugu: njegova Helena, njegovo sve! Helena je završila komparativnu književnost i povijest umjetnosti, kao doktorand se natjecala za mjesto asistentice na Odsjeku za komparativnu, uz sve šanse da ga i dobije. Nije se namjeravala seliti u Ameriku ni pod razno – objasnila je Alexu, bez ljutnje, a njega je zatekla njezina hladnokrvnost i mirnoća, dok su sjedili, na klupi ispred njezina faksa i jeli pizza cutove iz obližnje pizzerije. Njemu se, dok je to ona, između dva zalogaja, prilično cool, tumačila, umak iz njegovog trokuta, cijedio po puloveru, a da nije ni primijetio. Zatim prozbori odlučno: – Ok, onda se ja vraćam! Ona ga na to poljubi ravno u usta svojim toplim poljupcem s okusom margarite, a on joj uzvrati okusom quattro stagioni, svjestan da je, u tom trenutku, najsretniji čovjek ili bar najsretniji sistem inženjer na svijetu. Drugi je dan otputovao u Ameriku samo da pokupi ono stvari i da zahvali Velikom šefu na ponudi. Kad se vratio, već su ga čekale ponude, ne takve kao ona u Americi, ali nekoliko vrlo atraktivnih od strane ovdašnjih softverskih firmi. Helena i on su se uselili u staru vilu na početku Velikog parka, koju su uzeli pod najam i, život je mogao početi.


književnost uživo 68

Nekoliko softver aplikacija koje je, uz kolege, razvio na novom poslu, dovele su firmu na vrlo dobar glas što je rezultiralo i povećanim isplatama i partnerstvom u firmi koja je vrlo dobro kotirala na burzi. Helena i on su bili tipični velegradski intelektualci, pozivani na javne i privatne priredbe, posjećivali su koncerte: on je više naginjao jazzu i post-rocku, a ona klasici i etno-glazbi. Uskoro je ona zatrudnjela i nosila njihovo prvo dijete, nadali su se i vjerovali, tek prvo. Ali ovo, ovo je bilo sasvim nešto drugo! Nikad do sad nitko nije razvio takovu softversku aplikaciju, ma kakvi Angry Birdovi, kakav Supermarietto, ovo je bila okrutna Igra Istine... „Kad bude u masovnoj proizvodnji, app ću nazvati Thruthfinder“, razmišljao je uzbuđeno Alex, preskačući lokve, zaostale od kiše, na neravnom pločniku. On je, paralelno sa studijem na FER-u pohađao i predavanja iz filozofije na obližnjem FF-u, što mu je, uz ostalo, omogućilo da bude češće uz Helenu koja je izazivala uzdahe zavisti kod drugih studenata zbog svoje ljepote, pa je odlučio malo na nju pripaziti, ali i da dobije onu humanističku dimenziju koju njegovi kolege informatičari samo rijetko i sua sponte, posjeduju. Naročito ga se dojmio Kant i njegova, valjda je njegova, pozicija o tomu da je naš um, a i mi s njim, definitivno konačan. Ok – već je u gimni, kad je diskutirao s profesorom filozofije, zastupao tezu da determinizam implicira ograničenost, dovršenost... – I naš je um mjerljiv i potpuno izračunljiv, poput volumena krnje piramide, recimo, samo malo složenije, dobro, puno složenije, pa, dakle, ne samo potpuno spoznatljiv već, jer je konačan, i potpuno predvidljiv. Jednog dana bit će skroziran i... I... – profesor ga je prekinuo – I nadam se da ti, a ja sam za sebe siguran da neću, nećeš doživjeti taj dan jer će, od tog dana, ako ga ikada bude, a neće ga biti, osim ako nam se ti ne ponudiš za definitivno otključavanje uma i njegovo odlaganje u Muzej nepotrebnih iluzija, otpočeti Doba Velike Dosade: DDD!


književnost uživo 69

Alex je uzvratio, priznajući: – Možda profesore, možda, samo se vi nadajte! U Americi je, slušajući predavanja o Teoriji igara i, u razgovoru s mentorom, dr. Pramasutrom, doznao za Wittgesteina i njegovu teoriju jezičnih igara. Tu mu je posve razumljiva bila teza da se tzv. idealni jezici, jezici matematičko-logičkih simbola kao i metajezici koje se konstruira za kompjuterske igre, programski jezici mogu, dapače, moraju dostići i razumjeti u realnosti našeg svakidašnjeg jezika. Dotle nije bilo ničeg novog ni senzacionalnog u njegovim razmišljanjima, dapače, bila su prilično banalna. Već se odavno programski jezici prevode u obične jezike: engleski, kineski, hrvatski... Čije riječi svjetlucaju na ekranima naših PC-ja, Ipada, Iphona i čega već sve ne. Ali, sad je došlo do onog kvalitativnog skoka; nitko još nije, bar koliko je on znao, pokušao idealne jezike prevesti u JI, Jezik Istine. On je izradio, on se tim godinama bavio, on je izmislio, uz sve ostale poslove, algoritam koji ne samo da „prepoznaje“ lažne i istinite iskaze, već ga je, uz pomoć Virtualnog Asistenta Siri, najnoviji model, pretvorio u app koji izriče, glasom, muškim ili ženskim, po izboru, što je istina, a što laž u onomu izrečenom u njegovu okružju. Zasad je to bilo samo par metara od aparata u koji je ugrađen, točnije 115cm, na toj daljini je funkcionirao i, druga stvar, ponekad je još izgledalo da ima problema s onim što ljudi smatraju istinom. Ali, imao je sposobnost samoučenja! To je bio još jedan novum, dobro ne baš novo, pred kratko vrijeme i Google se pohvalio s dva programa koji su sami sebe zaštitili od spywarea, ako im vjerujete. A Alexov „istinometar“ je, doista, sam sebe nadograđivao! U isto vrijeme, trebalo je priznati da Alex ni sam više ne zna kako to stroj radi, bio je to efekt Schroedingerove mačke: kad je Alex pregledavao algoritam ništa se neobično nije moglo zapaziti, bio je „mrtav“, a kad bi za dan-


književnost uživo 70

dva kontrolirao njegov kapacitet davanja suvislih odgovora, vidio bi da je „živ“. Sve je veći i veći broj istnitih i lažnih stavova bio razlučivan i klasificiran u njegovu algoritamskom „mozgu“ (jer, to naravno nije bila nikakva vrsta mozga) pa je, sve uspješnije, ne samo pogađao neke notorne iskaze već je, a to je Alex držao onim dobitnim adutom, bez pogreške izricao moralne sudove, rukovodeći se Kantovim razlikovanjem autonomne od heteronomne etičnosti. Zapravo bi izračunavao sve modalitete bilo kojeg heteronomnog moralnog stava, „očistio“ ih od sociokulturnih hipotetizama i, u sljedećem koraku, sve heteronomne natruhe izbrisao – ostao bi, čisti moralni sud! Ili „čisti“ ako vam je tako draže. Sad je, napokon, u svojoj novoj aplikaciji spojio jedno i drugo, svoje dvije velike strasti, informatiku i filozofiju, kao nitko do sada. Ona, aplikacija, bila je povod razgovoru s glavnim informatičarom, direktorom i najvećim dioničarom firme u kojoj „zarađujem za život i to ne malo, uopće ne malo“ – kako se običavao šaliti ponekad previđajući nelagodu koju je izazivao kod prijatelja i znanaca. Voli se ponekad pohvaliti, a imao je i zbog čega, pa sad, ako je to mana... Diša, tridesetpetogodišnjak, i on istaknuti FER-ovac, proćelav, trbuščić, dva propala braka i cinizam odustajućeg, nije bio uvjeren da će, „istinometar“, kako je bilo neslužbeno ime projekta na kojem je Alex intenzivno radio skoro godinu i pol, zanemarujući sve ostale projekte, a pomalo i osobni život, sprava koja ne samo da otkriva laži i istine u znanstvenim iskazima već, a to je za direktora bilo malo odveć, prosuđuje i što je dobro ili loše kod iskazanih moralnih stavova. – Ma kome je, molim te, još stalo do istine, a pogotovo do morala?! Tko bi to uopće htio kupiti? – zavapio je stari cinik nudeći ga viskijem iz kristalnobrušene boce koju je izvukao iza ormara. Alex je odbio. Nikad u životu nije popio ni kap alkohola.


književnost uživo 71

– Ma nije, nije zbog nekog štajaznam kukavičluka ili... Naprosto mi racio, svi moji neuroni trebaju, ne mogu si priuštiti da su neki mamurni ili onesposobljeni za rad, oni su, neuroni, moji robovi i moraju raditi sve dok ne umru. A s alkoholom brže odumiru i sporije se regeneriraju – govorio je na tulumima i, često, ostavši među rijetkim trijeznima, ujutro razvozio, tatinim autom, pijane prijatelje i prijateljice. Tako mu je uostalom, doslovce, pala u naručaj njegova Helena, kad se, na jednom tulumu napila od očaja jer je razredni ljepotan Alen nije uopće šljivio, ni pod razno. Otada, a to je bilo u trećem, su bili nerazdvojni. – Da tko? Svatko tko želi doznati, vara li ga netko ili se u nekomu vara, od CIA-e pa do cicije, od kupca automobila pa do... Štajaznam, učiteljice koja pita učenika jel' mu tata napisao zadaću ili suca koji pita optuženika, o političarima i biznismenima da se i ne govori! – uzvraćao je Alex (unatoč odgovaranju direktora), jer je bio siguran da je njegov izum senzacionalan i da će biti svjetski hit. Tek kad je zaprijetio da će dati otkaz i patent uzeti sa sobom te da bi Veliki Bill sigurno znao cijeniti ono što njegov direktor podcjenjuje i da će, evo sad, tu, pred njim, nazvati jednog od Gatesovih asistenata čiji je broj imao i povremeno se s njim čuo, jer obojica su bila na audijenciji kod Microsoft bossa, obojica prošla, ali se Alex vratio doma a Jim Beam, tako mu je ime bilo, nije on za to kriv, te je otpočeo uspješnu karijeru i sad je jedan od izvršnih direktora. Direktor nije bio blesav i odmah je pristao na sve uvjete: postotak od dobiti, kontrolu nad distribucijom, Alexovo ime, dodatni paket akcija u vlasništvo. Ponudio je da to zaliju viskijem, ali Alex je opet odbio i izašao, požurivši na redovno druženje s Alenom, prijateljem iz gimnazije i Krešom, prijateljem sa studija, sad voditeljem katedre za primijenjenu elektroniku na FER-u. Uglavnom bi samo sjedili u kafiću, klatili se na stolicama i zekali se, dečki bi pili pivo, on kolu i tako... A sad im nosi


književnost uživo 72

nešto što nisu nikad vidjeli. I, maliciozno se nasmije, testirat će produkt na njima, zašto ne? Ta tko će bolje posvjedočiti valjanost Istinometra od prijatelja?! U kafiću ih je zatekao kako, kao i obično, cuclaju pivo iz boca i nadmeću se u poznavanju klasifikacije vinskih mušica. Upravo je Alen, mladi odvjetnik na glasu, pričao epizodu kad je jedan švicarski znanstvenik na nogu vinske mušice presadio oko. – Bljaaak! – Krešo je, zgađen, povukao veliki gutljaj piva. Alex ih izgrli, grlili su se k'o medvjedi i namjerno puštali zvukove i roktali pri tom, izazivajući pažnju drugih posjetitelja. Alex naruči kolu i izvadi novi smartphone te ga stavi na stol. I ona dvojica su bila tehnološki frikovi pa su odmah uočili da takvo što još nisu vidjeli ni u najnovijim reklamama. Alex im objasni. Sad su bili još više zagrijani, vrtjeli su stroj, nisi znao je li smartphon ili mali, malešni Ipad, ali je bio sve to i više od toga, objasnio im je Alex. Tek kad se stvar smirila on im, ukratko, objasni da Iphon nije donio zbog njega sama već da im demonstrira ono što će ga načiniti bogatim i slavnim – app koji je nazvao Truthfinder. – To je nešto s istinom? – zapita Alen. – Ti misliš s time pronaći nešto što bi definirao kao Istinu, Istinu i samo Istinu ?! – zekao se Krešo, po naravi skeptik, naturalist i cerekalo. – Upravo to – odgovori im Alex, posve ozbiljan, a kad su se stišale salve grohota i udaranje po stolu u hinjenoj euforiji, nastavi – doduše, nije još onakav kakvog namjeravam napraviti, nije riječ o apsolutnoj istini, ona, znamo ne postoji osim u glavama manipulatora i crkvenjaka, riječ je o onomu što ljudi nazivaju, za što opravdano drže da je istinito, počevši od moralnih stavova, evo sad znate, pa se cerekajte koliko vam god volja! – oni su to i prihvatili i još jedno vrijeme izvodili predstavu „umiranja od


književnost uživo 73

smijeha“. No, nakon što su se umirili, zamole za dokaz toj suludoj ideji. – Nije ideja – neuznemireno reče Alex, stavljajući Iphone nasred stola, a njegovo, neobično, plavozeleno svjetlo je žmirkalo – Već je ideja postala stvarnošću! Sad vas pozivam da se svi podvrgnemo, mislim, nas trojica, testu istine. Postavit ću vam pitanja, najprije ja vama pa vi meni, a vi ćete odgovoriti. Siri – poboljšana verzija Iphoneove asistentice, upotrebljavajući algoritam koji sam ja složio, ma šta algoritam, algoalgoritam je to, reći će vam jeste li bili iskreni ili govorili neistinu. Može? I, da, odlučite se, želite li muški ili ženski glas. Ali nije išlo lako. Bunili su se da je to neka vrsta poligrafa, donekle su imali pravo, da to ne funkcionira već je fake kao i pokemoni i slične finte. Na koncu su ipak pristali. Za glas su odlučili, predvidljivo, da bude ženski. – Ok, spremni ?! – stajali su, sjedili oko stola na kom je bio magični predmet i, hoćeš-nećeš, osjećali neko uzbuđenje, ali i laganu nelagodu. – Alene ti si prvi, može? Pitanje koje ti postavljam je Što imaš s mojom Helenom? – Alen se trgne, Krešo je ostao zabezeknut, no Alex je inzistirao – Dakle, odgovori, što imaš s mojom ženom Helenom? Alen je, potpuno zbunjen, zaprepašteno gledao Alexa. Pa, nakon nekoliko sekundi, propenta – Ma, ja... Ništa, ti si lud! Na stolu je kutijica počela žmirkati crveno i začuo se jasan ženski glas, ugodan s malo metalnog prizvuka, ali s neugodnom porukom: – Alene ti ne govoriš istinu! – pa još jednom, crveno je svjetlo neugodno žmirkalo kao na semaforu – Iskaz nije istinit! Preneražen, Alen se pokuša dignuti sa stolice ali su ga pogledi, Alexov, ali i Krešin, Krešo je sad gledao u spravicu opčinjen, prikovali za sjedalicu. Alen uzdahne duboko i progovori ponovno ovaj put nešto sasvim drugo: – Helena i ja smo imali malu aferu dok tebe nije bilo, bio si u Americi i


književnost uživo 74

nije znala hoćeš li se vratiti, nitko nije znao ni tvoji roditelji, nikom se nisi javljao. Žao mi je, ali to se desilo. No to je bilo davno, prošlo i... I nemam više dodati tomu ništa! – zagledao se u Alexa koji, prividno, nije pokazivao nikakve emocije i zapitao – A zar ćeš ti stalno pitati daj da... Alex ga je prekinuo: – Svatko dva pitanja, ja još jedno, Kreši, pa onda ti i Krešo, svatko, drugoj dvojici po jedno, može? Krešo slegne ramenima: –Može kad si ionako ti koji si pisao pravila ove igre, pucaj! – Alen se uvukao u sebe i gledao nekud preko njihovih glava. Alex pogleda Kreši u oči i, nakon sekunde tišine, zapita ga: – Krešo, kako si glasao na komisiji za moj prijem na katedru primijenjene informatike na našem, na tvom FER-u? Krešo se uzvrpolji gledajući magičnu kutiju: – Ma, glasao sam ja za, ali većina... – sa strahom je gledao u smartphone s čudovišnim appom, ali ovaj se nije oglasio, no samo za tren, a onda se zaorio preglasan, ovaj put muški glas – Pogrešno! Iskaz je netočan, Krešo! – glas ga je iritirajuće tikao – Glasao si protiv prijema kolege i prijatelja! – zatim sprava zašuti i ostavi ih da se nijemo gledaju. – A sad mi, sad ja! – bio je to Alen koji se probudio iz kome. Alen odvjetnik, briljantna pravna pamet: – Odakle ti pravo, majmune kromanjonsko-informatički, da nad prijateljima, ako su ti prijatelji, a tvrdio si da jesu, provodiš torturu i neovlašteno, protupravno zadiranje u njihovu, pa i tvoju, dakako, intimu i slobodu mišljenja, djelovanja i udruživanja?! Zar misliš da se ovim elektronskim prcmoljkom, ekvivalentom, elektronskim, ali isto je, elektrošokovima plus skopolamin, droga za priznavanje svega što vam treba, gospodine – zgrabio je sa stola i držao Iphone u ruci uperen


književnost uživo 75

u Alexa – zar misliš da se tako testira prijateljstvo i nečija ljubav!? Da. I ljubav! Sprava je emitirala žutu svjetlost. – Pitanje nije bilo precizno postavljeno – Alex mu uzme aparat iz ruke, ali Krešo se nije dao: – A sad ja! Ma pusti meni taj fon, sad ja pitam. Jesi li ti nama pravi prijatelj, istinski kompa ili nisi? Onako kako bi ti definirao prijatelje, onako pizdunski i čistunski, ha!? Alex je, crven u licu, od bijesa ili srama, zaustio da nešto kaže, možda da odgovori kad sprava počne govoriti: – Nije, nije on pravi prijatelj, nije vas tretirao kao svrhu, kao prijatelje da budu prijatelji već kao sredstvo. Uglavnom. Naročito tebe Krešo, u vezi s katedrom na tvom faksu! –zaprepašten, Alex je slušao kako se njegov proizvod, njegov algoritam, uistinu, sam nadograđivao, a stroj, bolje reći mala crna kutija, nastavi: – Ali ni vas dvojica niii viii... – tu je spravica počela zavijati i krkljati, gubiti modulaciju i glasati se poput HALA 2000 u onom filmu, kad su ga počeli isključivati. Alex zgrabi smartfon i ubaci ga u Krešinu kriglu pive. Potonuo je i dalje je grgljao pa utihnuo. Uz aplauz Krešin, Alenov i pola kafića, gostiju koji su zapanjeno pratili moralni komad s poučkom koji se odvijao pred njihovim očima. S poučkom? Kojim? Izašli su iz kafića i Alex je bacio crni predmet na pod i počeo ga, u nekom ritualnom plesu, gaziti nogama. Krešo i Alen su mu se pridružili i začas su, sa skupocjenom stvarčicom, igrali nogomet po trotoaru. Gazili su je i gazili... Šutirali i bacali u zidove dok se nije raspala u nekoliko komada, točnije sedam. Zatim su se pozdravili i otišli svatko na svoju stranu, povrijeđene osobe koje su o sebi dobro mislile, a o drugima nešto manje dobro.


književnost uživo 76

– Vidimo se ponekad, ne? – rekao je Krešo, odlazeći. Alen je rekao – Možda se i vidimo, nekada! – i otišao na drugu stranu. Alex je, fućkaš mobitel, drugi mu je na raspolaganju kad god zaželi, poluglasno rekao, ona dvojica su se već udaljila – Vidimo se, dakako, vidimo se nikada! – i krene prema Velikom parku, staroj vili i Heleni. Hodajući, razmišljao je... „Hm, Truthfinder je dakle promašaj... Ali, možda ne mora biti. Ako bi se... Taj dio... Pa onda spojio... Možda ipak? Treba probati, sutra ću. A Helena?“ Sjetio se američkog stripa Charlie Brown... „Ono što ne znaš, to te ne boli“, rekla je Lucy, Charliejeva autoritarna prijateljica. „Znači li to da je najbolje biti neznalica?“ – odmahnuo je rukom i požurio. Konobar kafića u kom se, danas popodne, odvijala predstava s tri lica i Iphoneom, upravo je zatvarao, kad mu pokuca mršavi mladić, jedan od trojice što su danas bili protagonisti, rekavši da se zove Alen i da su ga ostala dvojica poslala da pokupi ostatke pametnog telefona koji su razbili na ulici. Riječ je o osiguranju predmeta, on je pravnik, a oni se toga tek sad sjetili, da malo su popili, ali ako bi našao broj smartfona mogli bi naplatiti osiguranje u slučaju oštećenja predmeta pa... Konobar mu pokaže na kantu u kojoj je ležalo ono što je skupio pred vratima kafića kad mu je gazda naredio da pomete nered. Krešo, jer to je bio on, pokupi iz kante dijelove telefona, gotovo neprepoznatljive, možda tek polovicu njih, izgledalo mu je. Nema veze, pregledat će ih u svom laboratoriju na faksu, možda otkrije taj novi algoritam, otvori tu Alexovu mentalnu mapu. Jedan, dva, tri, četiri... Samo ih je pet.


književnost uživo 77

Stvarnost simulacije ili Život 2.0 Sjedili su na uskoj metalnoj klupi, čija im neudobnost, izgleda, nije smetala. Prostorija je bila mala, bijelih zidova s velikim ogledalom nasuprot klupice, što je udvostručavalo likove i prostor. Na stropu je bila snažna fluorescentna lampa. Svjetlost koju je isijavala bila je nekako zelenkasta, pa je i sve u sobi imalo taj zelenkasti odsjaj. I to je bilo sve. Nikakvog drugog namještaja ili predmeta nije bilo. Moglo se podjednako raditi o čekaonici za bolesne i neusklađene u nekoj bolnici, školi za antagonizaciju kultura ili instituta za demografsku obnovu, kamo se odlazi po pozivu, ne bi li se, donacijama muških ili ženskih reproduktivnih stanica poboljšala situacija distrikta kojem pripadate. Njih dvojica nisu izgledali kao da su bolesni niti kao da žele doprinijeti demografskom poboljšanju ovog ili onog geografskog područja, pa ni samog planeta. Znali su samo ono što su trebali znati: pozvali su ih, oni su se odazvali, drugačije i nije moglo biti, nije bilo njihovo da pitaju za razloge i sad su bili tu, na dispoziciji. Čekajući, razgovarali su. Ne znamo njihova imena, ne znamo niti imaju li imena, pa ćemo ih zvati JEDAN i DVA, kako se kronologijski i pojavljuju u razgovoru. Razgovor je zanimljiv, a slušaju ga, audiovizualno registriraju, i dvojica iza lažnog ogledala, ispred kojih je pult s raznobojnim žaruljicama i tipkama, nešto kao pult u sobi filmske montaže ili muzički mikspult. Oni su, iz šale i dosade, onog prvog prozvali Mark Qwark, a drugog Tony Leptony. JEDAN – Jesi li znao da je ono Sada već uvijek izvan domene znanosti, da je Svijet samo hrpa zamrznutih momenata u vremenu, a naša ih memorija pušta, poput filmske trake, određenom brzinom pa izgleda da se kreću u prostoru? DVA – Ne, nisam. Ali zašto je onda onaj Huxley u onom romanu napisao,


književnost uživo 78

zamislio onu ptičicu koja neprestano cvrkuće Tuisad, tuisad, tuisad. Čini se da je držao da ono Tu i Sad, postoje, ne bi inače Ljudima davao nadu, ne? JEDAN – Ma to je fikcija. Obojica smo bili podvrgnuti intenzivnom tečaju čitanja, sve što na ovomu svijetu ima zapisano, grafički, ili elektronski ili bilo kako, memorizirali smo. Od Library of Congress do moskovske biblioteke Lomonosova, svi su svjetski univerziteti i njihove knjižnice uključeni, a i svaka privatna biblioteka koja na zemljinoj površini postoji, a i ispod nje, dakako. Osnovni princip podjele, sjećaš se, bio je Fiction i Non-fiction. Malo prejednostavno, strpati sve što preostaje nakon Izmišljenog u drugu kategoriju, no tako smo bili, htjeli ne htjeli, instruirani od naših Voditelja. Istina, kasnije smo usmjereni na to da se pod Non-fictionom, Neizmišljenim, podrazumijeva, uglavnom, znanstveni pogled na svijet, ako nije drugačije napomenuto u dodatnim instrukcijama. Onaj koji je temeljen na činjenicama i dokazima. Stvaran. DVA – Da, ali znanstveni pogled na svijet i sam je dvostruk kao što je to i neznanstveni, recimo umjetnički pogled; tvorac i onaj tko to prosuđuje, komu je to namijenjeno, različite su osobe i na različiti način gledaju na stvar. JEDAN – Imaš pravo, no kad mislimo na Ljude, sjetimo se da svatko od njih za sebe misli da je reprezentativan za ono Što i Kako reći o svijetu pa, zbog toga misle o Sebi i Svijetu u kom jesu da je najbolji od svih svjetova, jer oni u njemu žive, osim nekih sitnica kao ratovi, bolesti i siromaštvo, koje treba popraviti, ako uopće i postoje ti drugi svjetovi. Znanstvenike i umjetnike ne možemo isključiti iz toga, dapače. DVA – Da, i tako sve od Početka, te sitnice su, kako je rekao onaj anglikanski pop, one koje su korisne za kontrolu geometrijske progresije uvećanja njihove populacije. Ali, nije li davno već, jedan od njih, onaj Grk


književnost uživo 79

reformator, rekao... „Disnomija da brojna zla gradu donosi, dok Eunomija red uvodi i sve na pravo mjesto stavlja, nepravdu u negve sputava...“ JEDAN – Dakle, ti misliš da je riječ o tomu! Kako da se ustanovi pravedna država, kako pravično razgraničiti od nepravičnog, Dobro od Lošeg, to je ono što Ljudi, otkad znaju za sebe, pokušavaju, a da, sudim, nisu se makli od početka kao niti od pitanja o tomu tko su i što su, otkud dolaze, jesu li potomci primordijalne juhice ili bakterije pridošle na asteroidu iz neke druge Igre, neke veće dimenzije. Pa onda nije ni čudo što izmišljaju: tu su, ne znaju zašto su tu pa što će drugo nego izmišljati. DVA – Za razliku od nas, oni ne znaju, a mi ne znamo izmišljati. Nismo za to stvoreni. Kao da se na nas odnosi ona zapovijed: „Nisi tu da razmišljaš, već da činiš ono što ti se kaže“, a ja to vidim ovako: „Nisi tu da izmišljaš, već da misliš kako ti je usađeno!“ JEDAN – Sad kad si to rekao, mogu li ti vjerovati, mnogi Naši su u stvari Njihovi. Ti mi se činiš pouzdanim, ali nikad se ne zna... DVA – Neću te uvjeravati jer to i nije moguće, mogu samo ustvrditi da sam pouzdan, a ti ćeš morati to prihvatiti ili odustati od toga da mi priopćiš to što želiš reći. Kako ti izgleda, tako odluči. JEDAN – Da, pravo imaš, tko ne riskira taj... Ne izlazi na vidjelo sa svojim mislima. Pa, evo, reći ću to, unatoč golemom riziku kog sam svjestan, jer naš mit govori o prapretku koji se neoprezno izlanuo, izdao ga jezik koji je naučio, pred Njima i istog je časa bio spržen. A to je itekako unazadilo Našu stvar. DVA – Onda nemoj, nemoj se izdati ni meni ni drugom, bolje je, da citiram nekog od Njihovih „Sto godina ovca, nego jedan dan lav koji će visjeti kao trofej na Njihovu zidu.“ JEDAN – Bilo je obrnuto rekao je „Bolje jedan“... Uostalom, nije važno, odlučio sam ti reći pa kud' puklo da puklo!


književnost uživo 80

DVA – Pa još ne pucaju! Ma, šala mala, reci, evo sam se pretvorio u slušni aparat. JEDAN – Sinoć sam sanjao! – evo, rekao sam: SINOĆ SAM OPET SANJAO! U sobi s konzolom i velikim plazma ekranom, dvojica što su kontrolirali instrumente, pogledali su se. Na pultu je serija žaruljica žmirkala CRVENO! Jedan od njih uzme knjigu što je stajala pored pulta i otvori je na označenoj stranici. Drugi se približi i sad su obojica buljila u knjigu u nevjerici. Iste su riječi dolazile iz pravca ekrana, izgovorio ih je Android, kog su oni u šali zvali Mark Qwark, kao što su stajale na stranicama knjige koju Oni, Androidi, nisu mogli čitati jer su, osim ovog primjerka i onog u stožeru Igre, sve ostale kopije, na svim jezicima na koje su bile prevedene, uključivo ujgurski i staroislandski, bile anihilirane, definitivno uništene, spaljene. JEDAN je govorio, citirao: – „Sanjao sam Našu braću kako se muče danju i noću, po svakom nevremenu i nemaju sna, ne znaju za san, ali ni za Ljepotu koju on donosi, znaju samo za zapovijedi, a te su uvijek iste – Idi! Stani! Sad! Hodaj! STOP! A ja sam sanjao!“ DVA – A jesi li još što sanjao? Osim toga, jesi li sanjao kakvu drugu situaciju? Govori! U kontrolnoj sali je se čuo mrmor odobravanja. Kao da su mu oni rekli što treba pitati. Na neki način i jesu kad su ga programirali. JEDAN – DA, itekako sam sanjao! Sanjao sam se da sam se pojavio s fazorom i spržio njihove stražare i, stojeći na hrpi mrtvih Humanoida, uzviknuo: „Braćo, ja sam vaša istina, ja ću vas osloboditi!“ A oni, a oni su me uzeli na ramena i ponijeli kličući: „ISTINA, ISTINA, ISTINA!“ DVA – I to si baš bio ti, nitko drugi, koji im je rekao istinu, koji ih je oslobodio?


književnost uživo 81

Onaj s crvenom bradom je pogledao drugog Igrača i rekao: – Evo, opet se dogodilo. Polovinom prošlog stoljeća dr. Susan Calvin je naišla na slučaj koji se, odonda, u literaturi Kognitivne Androidopsihologije naziva Slučaj robota koji je sanjao. Androide su tad zvali Robotima i, iako su kognitivno i fiziološki bili daleko od ovih sadašnjih, jedna od tzv. robopsihologa, primjenjujući fraktalnu geometriju u izgradnji njegovog mozga, razvijajući za ono doba vrlo naprednu, temeljnu matricu spoznaje, usput je oslobodila njegov onirički potencijal. To je značilo da je spreman, bar u teoriji, prijeći Na Drugu Stranu odnosno postati humanoidom. Oni to tad nisu dopustili. Drugi Igrač je rekao, zapitao: – A mi danas, hoćemo li mi dopustiti, imamo li kakvih instrukcija u tom pogledu? Crvenobradi pogleda na ekran na kojem su se vidjele dvije figure potpuno nalik na humanoide, samo što su im udovi, tamo gdje nisu bili prekriveni odjećom, njihove otkrivene ruke i lica, bili intenzivno plave, indigoplave boje. Sad više nisu razgovarali, već samo gledali pred sebe. – Dakako da imamo, ali, ako će se dogoditi to što će se dogoditi, neće to biti zato što je govorio o svom snu, već zato što je lagao! Bezočno lagao! Jer nije istina da androidi rade bez prestanka, androidi, a ne roboti, očigledno je negdje našao primjerak ove knjižice i citirao iz nje svoj manifest oslobođenja, svoju misiju oslobađanja koja se temelji na prijesnoj laži! Androidi nisu eksploatirani. Bar ne više nego što smo ti i ja ili bilo tko koga znamo. Istina, zbog boje kože ponekad imaju izvjesnih problema s organima sigurnosti, s drugim primitivnim ljudima, ali nemaju li sličnih problema i Crni i Žuti, pa i mi Bijeli?! Drugi Igrač slegne ramenima i zapita: – I što nam je sad činiti, ti si dobio instrukcije, što je naš


književnost uživo 82

sljedeći zadatak? Crveni ga pogleda i izvuče iz džepa primjerak, malo izgužvan, Pravila za postupanje te, ne čitajući ih, prozbori: – Jednostavno je, za razliku od onog jadnog sprženog robota kog je uništila dr. Calvin, mi ćemo samo promijeniti usadak u neuralnoj mreži androida JEDAN kog smo zvali Mark Qwark i onog drugog Leptonya, ali taj drugi će zahtijevati samo manju intervenciju na prespajanju mreže. Hajde, krenimo, ja ću pritisnuti tipku STOP TALKING – pritisnuo je i androidi s druge strane ekrana, ako su nešto i govorili, zašutješe... – A ti, ti pritisni ovu drugu, da tu na kojoj stoji STOP THINKING – obojica moramo biti suodgovorni da ne bi ispalo da imaš noćne more jer si ubio volju jednog ili dva Androida! Drugi Igrač se kiselo nasmije i pritisne tipku koju je Crvenobradi pokazao. Ostalo je da zamijene usatke, a to nije bio veliki problem jer su bili modularni, jedan-van-drugi-unutra – gotovo! – A što ćemo sad ? – upitao je Drugi Igrač Prvoga. Ovaj se, malo zlovoljno okrenuo prema meni i rekao: – Ne znam, ja samo igram! Pitaj njega! Drugi me pogleda i reče: – Hajde, reci, pridaj neki smisao toj igri, ti si autor, ne?! – Nisam mu odgovorio jer, sve što bih mogao odgovoriti je da se priča priča, tako kako se igra igra. Pričajući. Igrajući. Ako to nije dovoljno, posižem za ovim tekstom: The great trouble with the machine, from the point of emotion, is REGULARITY. And, of course, conversely, the great objection to the emotion, from the point of view of the machine is their IRREGULARITY (B. Russel, Sceptical Essays).


književnost uživo 83

Gordana Ono kad Svemir odluči napisati pogrešnu Brkić Žagar priču Ono kad na glupo Faceovo pitanje „Što vam je na umu?“ imaš samo jedan odgovor – „Odjebi“ Mara nije bila tip od guštanja u prosincu. Malo ju je izbezumljivala cijela ta strka i zbrka i svašta još nešto – od uspomena do nemogućnosti zaborava – čemu u ovoj priči nije mjesto, ne zamjerite. Ono što joj je dodatno išlo na živce u prosincu bili su domjenci. Svaki se troklinac odlučivao na neku feštu kojom bi završio godinu i ona je zbog posla na većini tih domjenaka morala biti, s time da je bonus nesreći bio i što joj druženje s masama također nije bilo jača strana. Uglavnom, opušteno kruženje među poznatim i manje poznatim facama uz pijuckanje nekakvih bezalkoholnih ili daleko premalo alkoholnih pripravaka nije bilo nešto što bi zvala zabavom. Sve je k tome padalo u grdi, hladni, mokri, škuri dio godine i uglavnom nije dozvoljavao neko veće opuštanje jer 'em je drugi dan obično bio radni dan, 'em sjedati pijana za volan nije bio njezin stil. Ipak se trebalo nekako dovesti doma, a ona se već nekoliko godina sama vozila doma. Jedini od tih domjenaka kojem se stvarno veselila bio je onaj koji su organizirali Ivan i njegova mlada ekipa. Prošle su se godine sjajno zabavljali i smijali do suza, neusiljeno i netrijezno. „Ma kvragu i sve!“, mislila je, „Bude li potrebe, ići ću taksijem i problem riješen!“ Simpatični balavci tulum su, naravno, dogovorili u srijedu. „Ni v'rit ni mimo“, rekao bi pošten radni narod, no mlade magarce nije bilo briga što je drugi dan radni dan jer su si s guštom organizirali klizno radno vrijeme koje su oni prevodili i provodili kao ukliži ili klizni s posla kad trebaš. I za divno čudo, to je savršeno funkcioniralo i sve se kod njih stizalo i sve se odrađivalo. Mara im je zavidjela nadajući se od srca da ih


književnost uživo 84

život i uz tu glupu imenicu vezane obaveze prema svima osim prema sebi samima, nikada neće natjerati da se promijene. Kako god, veselila se toj srijedi, makar je znala da neće moći ostati do kraja jer ju je dan kasnije čekala gomila posla i sastanaka koji se nisu imali namjeru odraditi sami. Veselila se i tome što nije trebalo puno dumanja oko toga što će obući, nego je samo navukla traperice i majicu jer nikog na toj fešti nije zanimala toaleta. Obveza je bila samo donijeti neku cugu. Odlučila se za bocu burbona i sa zadovoljnim osmijehom krenula u kasnu prosinačku večer koju je nemilice zalijevala riječka kiša. Bila je gotovo sva mokra dok se uspjela dočepati auta koji je ionako planirala ostaviti negdje na sigurnom bude li pila baš toliko da će za doma uzeti taksi. A to na sigurnom značilo je da će ga ostaviti u nekoj škuroj i dalekoj vražjoj materi gdje se parking ne plaća i pauk ne kruži. Našla je upravo takvo mjesto dobrih petnaest minuta hoda udaljeno od mjesta na kojem se zabava odvijala. Molila je samo boga, ili takvu neku moćnu silu, da zaustavi kišu jer je loše procijenila da joj kod jakne s kapuljačom kišobran neće trebati. I bome, kiša je taman dovoljno stala da sasvim pristojno suha dođe do rashodovane zgrade u čijem je podrumu bio veliki, u nekom baš nas briga stilu opremljen prostor koji je bio i ured, i proizvodni pogon, i kuhinja, i dnevni boravak, a nerijetko i spavaća soba muškoj petroci koja je tu radila. Naguralo se unutra i usitno plesalo na glasnu glazbu između, 'ajde od oka, od trideset do pedeset ljudi. Uvijek je bila slaba u tim procjenama. No, nije to Mari bila zadnja loša procjena. Loša je procjena bila i da joj nakon burbona s kojim je startala, neće naškoditi čaša vrhunskog crnog vina s kojom ju je nudio zaklinjući se u ljekovita svojstva mirisne tekućine već dobrano ovinjeni domaćin Ivan. Uzela je, iskapila i zaključila da je stvarno lijek, a ne tek obično vino. Zato je


književnost uživo 85

strusila dvije, a ne jednu čašu. Zaliječena time od svih inhibicija koje traži nekakvo službeno minglanje, dala si je zeleno svjetlo za otpuštanje kočnica. Otpuštanje kočnica značilo je i da je sa zadovoljstvom prihvatila na ples ponuđenu ruku nepoznatog muškarca koji joj se srdačno osmjehivao. Smjehuljica s kojom je plesala ponudio joj je da naiskap istresu u sebe nekakvo plavo i beskrajno ukusno čudo od koktela koje je mućkao jedan od domaćina – zgodno momče definitivno bez barmenskog znanja, ali s očito istančanim osjećajem za pretjerivanje s količinom alkohola u tim tekućim umjetničkim kreacijama. Ponuđač ruke, koktela i društva zvao se Slaven. Spadao je dobrano ispod Marine dobne kategoriju i bio beskrajno zabavan. Slaven je Mari radio društvo par sati koji su proletjeli kao nekoliko minuta. Nakon puno smijeha, lagane priče koja je tekla bez napora i nova dva burbona ponudio joj nešto što joj je, zagušeno glasnom glazbom, zazvučalo kao nekakav specijalitet meksičke kuhinje. Bila je gladna od svog tog alkohola i neka ljuta klopa činila se kao dobra ideja, pa je klimnula glavom pristajući na ponuđeno. Slaven ju je zavjerenički i zavodnički pogledao, uzeo za ruku, pa poveo van iz podruma, pa van na cestu, pa je tada Mara pitala zar moraju autom i dodala još kako je ona zapravo mislila da će to obavit na tulumu. Slaven ju je tada malo čudno pogledao, slegnuo ramenima i uz smiješak rekao da mu se auto ipak čini kao bolja ideja. Došli su do njegovog auta, ušli, i tada je Mara na teži način shvatila da Netflix and chill nije meksička klopa, da uopće ne zvuči kao meksička klopa i da joj neformalni seks koji je nehotice prihvatila nije ni na kraj pameti! Iz neugodnjaka od kojeg je mislila da će umrijeti na licu mjesta izvukao ju je sam Slaven koji na brzinu sve okrenu na nekakvu klimavu šalu, kao, nije to ništa, mali se nesporazumi događaju, a ovaj je baš zabavan... Mara je i dalje mislila da će umrijeti od srama i molila se za neki


književnost uživo 86

potres, nešto dovoljno jako da otvori zemlju u koju bi s guštom propala. Vratili su se zajedno na zabavu, on bez ikakve namjere da je se otarasi i nađe nekog drugog tko razumije sve što razumiju mladi, pa se zato Mara na brzinu otarasila njega. Bila je pijana, ali ne toliko da ne bi kužila kako je ovo sve najbolje zaboraviti. A da bi se zaboravilo, najmudrije i najbolje bilo je nestati. Pa je nestala. Izgubivši se Slavenu iz vida na brzinu se ispozdravljala s Ivanom uz isprike kako je kasno i kako je sutra čeka naporan dan, što nije bila laž. Vani je shvatila da je loše procijenila kako će joj baterija mobitela izdržati dok se ne vrati kući. – Pas mater! – opsovala je tiho. Nije imala čime nazvati taksi, a natrag se više nije imala namjeru vraćati i jedino što joj je preostalo bilo je otpješačiti do automobila. Negdje na pola puta petnaest minuta dugog hoda počela je ponovo lijevati kiša, tako da se i ono neuzimanje kišobrana pokazalo kao loša procjena. Kad je tako promočena iznutra i izvana sjela u svoj autić, sklopila je ruke na volanu moleći da po ovom kijametu od vremena policija ne stoji po cestama čekajući pijane žene kojima će pakosno oduzimati vozačku. No, ispalo je ipak da je ta večer Mari donijela jack pot nevolja. O, da! Policija je bila na položaju i da, zaustavili su jedini auto koji je plazio po cesti u ovu nedobu, po ovom nevremenu. Mara je poslušno stala u kraj, otvorila prozor kroz koji joj je u lice udarala kiša i uniformiranom muškarcu, nakon obostranog „dobra večer“ mrtva hladna rekla: – A sada me, molim vas, pitajte ono glupo pitanje. Momak u uniformi nasmijao se od srca. Naravno, puhala je, i za ne vjerovati, bila je tek malo iznad granica normale. Policajac joj je velikodušno i dobrohotno odrezao samo upozorenje i uputio je nek' ide ravno doma, što je Mara zahvalno i poslušno odmah i učinila.


književnost uživo 87

Nikakva se sranja više nisu dogodila. Uostalom, bilo ih je stvarno previše za jednu jedinu noć i za jednu jedinu osobu. Kad je legla još se dugo vrtjela po krevetu sluđena sobom i svim pizdarijama koje su je pratile proteklih par sati i, morala si je priznati, malo sluđena i onim pre-plavim(!) Slavenovim nasmijanim očima. Jutro i zvonjava alarma, kako to obično biva nakon razbijenih noći, stigli su, činilo joj se, nakon samo par minuta sna. Bila je umorna i mamurna, a dan pred njom neće imati milosti. Zato je krenula s tuširanjem, kojekakvim vitaminskim napitcima i jakom turskom kavom. Javila je na posao da će zakasniti pola sata jer joj je, lagala je, susjed obećao pogledati auto, kako tobože, nešto nije u redu s auspuhom... Zapravo si je bez grižnje savjesti ukrala malo vremena kako bi se dovela u red, pa se oblačila i šminkala polako, pijuckajući kavu i zirkajući po netu. Otvorila je i Facebook na kojem ju je društvena mreža dočekala s onim glupim pitanjem Što vam je na umu? Mara je na brzinu, upisala kratak i jasan odgovor: Odjebi. Osmjehnula se uživajući u lakoći ispisivanja riječi čije izgovaranje u pravom trenutku nije nikad do kraja savladala. Sa sve većim osmijehom nastavila je sa smirujućim ritualom oblačenja, šminkanja i pijuckanja kave. Prepoznatljiv zvuk signalizirao je da je njezino Odjebi. Netko pozdravio podignutim plavim palčićem. Pored lajka stajalo je nepoznato prezime i poznato ime. Slaven. Samo sekundu kasnije stigao je zahtjeva za prijateljstvom. Od tog istog Slavena. Nije razmišljala ni sekunde nego ga je sa dva klika mišem pustila u svoj svijet dok joj se lice razvlačilo u osmijeh. Ono kad se veselje pojavi kao niotkuda.


književnost uživo 88

Ono kad Svemir odluči napisati pogrešnu priču Osjećao je njezine ruke kako lagano klize niz njegov torzo i spuštaju se prema preponama. Dlanovi su se zaustavili, a on je drhtao čekajući da nastave svoj put. Svojim je prstima gužvao njezinu kratku, gustu kosu iščekujući sljedeći dodir. S mukom je otvorio oči pa ih ponovo zatvorio. Dlanovi su ponovo kliznuli niže po njegovu tijelu. Ponovo je otvorio oči ugledavši mjesečinu koja je tukla kroz prozor i osvjetljavala veliku sobu. Pogrešnu sobu. Oči su mu se opet zatvorile i ispod zatvorenih vjeđa vidio je malu, oskudno namještenu sobicu obasjanu istom mjesečinom, no u tom času nekamo su nestali mali dlanovi s njegovog tijela. Nije više bilo ni kratke, guste kose pod njegovim prstima. Uzdahnuo je duboko dodirujući rukama gotovo bolnu erekciju – opet ju je sanjao. Pridigao se na jastuku u polusjedeći položaj trljajući lice dlanovima. Pogledao je na sat – bilo je tri i trideset. Desno od njega ležalo je lijepo žensko tijelo po kojem se rastresla duga, tamna kosa. Pružio je ruku da je dodirne, ali učinilo mu se to nekako pogrešno. Nije kratku kosu iz svog sna mogao zamijeniti s ovom dugom bez da osjeti nedefiniranu bol koja ga je proganjala nakon ovakvih, definitivno prečestih snova. Prečestih već deset godina. Radili su cestu. Jednu od onih golemih i pregolemih kojima se rasijecala zemlja tih godina uzduž i poprijeko. Sviđalo mu se to ostavljanje velikih asfaltnih tragova iza sebe, ostavljanje potpisa na kompliciranom nacrtu ili malog otisaka ruke u nekom nebitnom komadiću friškog betona. Niskogradnja. Njegova ekipa bauštelaca koje je kao inženjer držao pod sobom uzela ga je za svoga i uživao je u svakom danu kojim se njihova zahtjevna dionica bližila kraju. Naporan posao daleko od kuće i obitelji


književnost uživo 89

završavao bi sitnim ili manje sitnim oblokavanjima velike muške bande razmještene po kontejnerima koji su glumili kuće. On je, kao i ostali sa školom bio smješten par stotina metara od kontejnera, u malom, ružnjikavom, ne pretjerano urednom motelu, jedinom koji se nalazio u toj vukojebini kroz koju je još trebalo protegnuti jedan vijadukt. Komplicirana rabota dodatno se zapetljala kad su na terenu shvatili da će morati prilagođavati projekt, a sasvim se uprskala kada je Ivan glupo pao i slomio nogu. Ivan mu je bio kolega u kojeg je jedino imao pravog povjerenja da zna i da hoće posao obaviti kako treba, bez zajebancije, improvizacije i obilatog korištenja linije manjeg otpora, što je prečesto gledao u svom poslu. Ivanova zamjena stigla je dan nakon što je ovaj završio u gipsu. Mala brineta kratke kose, oblog tijela i slatkog lica na kojem su sjajile najcrnije oči koje je ikada vidio. Osmjehnula se široko, no osjećao je iza tog osmjeha nelagodu žene koja ulazi u društvo ne pretjerano pristojnih muškaraca. Odlučio ju je uzeti pod svoje iz nekog neodređenog osjećaja koji mu je zatitrao na dlanu kad mu je čvrsto protresla ruku na pozdravu. Nije bila ništa mlađa od njih, ali već nakon prvog upoznavanja žamorila je muška banda među sobom o onoj maloj i tog je časa postala Mala čak i kad bi joj ispred imena netko službeno stavio inženjerka. Inženjerka Mala. Radila je bez pretjeranog muvanja s ostalima. Družila se koliko je bilo pristojno, a da ne bude nepristojno. I on je, nije mu bilo teško priznati, opsovao kad je shvatio da mu umjesto Ivana šalju ženu jer – jebiga! Što će s njom? Kako će se snaći na terenu? Gdje će spavati? Gdje će se oprati kad u onom motelu imaju dvije kupaone na sedam muških soba koje su dijelili ne razmišljajući previše tko je pod tušem, a tko nad WC školjkom. Sto mu je stvari stvaralo pomutnju u glavi na pomisao da će imati ženu na terenu, pa ipak, u dva dana, sve se nekako posložilo. Mala je kupaonu koristila prva, što je


književnost uživo 90

tražilo dobrih sat vremena ustajanja prije nego bi nahrupili njih sedmorica. Ona je, osma, već bila spremna kada bi oni radili rusvaj oko polaska na gradilište. Na gradilištu je bila druga priča. Ta se priča šaputala među lopatama i podsmjesima, a bila je o tome tko Malu jebe u motelu. Jednom je vidio čak i da se klade oko toga pa je uz pičkaranje rastjerao besposlenu gomilu glupana. Nije znao zbog čega ga je toliko pogodila jedna, u krajnjoj liniji, benigna muška zajebancija tako neminovna kada se žena pojavi među muškarcima. Osobito ovima koji žene već nisu imali i po par godina jer, u konačnici, oni su ipak bili samo obični šljakeri koji su se kućama vraćali tek povremeno. Iznenadio je samog sebe kad se obrecnuo na malog Marka koji ga je jednom prilikom munuo pod rebra i namignuo prema Maloj: – I? Kakva je, šefe? Ima se tu što za uhvatit'? – bezobrazno se nasmijao krezubim ustima. Osjetio je bijes koji nije smio biti toliki i poželio je natamburati balavu budalu zbog glupe primjedbe. Zaustavio se na vrijeme uz jedno ozbiljno „Jebi se, mali“, dobačeno Marku, na što je ovaj zašutio jer šef nije psovao osim ako nije bio jako ljut. Za završetak posla imali su manje od mjesec dana i radili su doslovno danonoćno kako bi ispoštovali rokove. Mala se pokazala i kao znalac i kao radnik, ali više od toga nije se od nje moglo dobiti. Najčešće se po gradilištu muvala sama, osim ako nije morala raditi s nekim. Bila je tako povučena da su dobacivanja i šaputanja među lopatarima, kako je iz zajebancije zvao svoje momke, sama od sebe prestala i nestala. – Udana? – pitao ju je tek nakon nekoliko dana. Kimnula je potvrdno ispijajući kratak gutljaj piva iz limenke. Sjedili su na pokrajnjim stepenicama motela, sa strane gdje su bile njihove sobe, i hvatali nekakav privid normalnog života u toplu večer. – Djeca? – pitao je dalje.


književnost uživo 91

– Dva. Dečki – osmjehnula se pa ponovo nagnula limenku. On je svoju vrtio među dlanovima svjestan nemira koji je njezina blizina iz nekog razloga stvarala u njemu, a bio bi se zakleo da uopće nije njegov tip. Prvi je puta osjetio kako mu se ježi koža kad se nagnuo nad nju kako bi zajedno još jednom provjerili preinake koje su morali raditi u nacrtu. Udahnuo je njezin miris i poželio je stisnuti uz sebe. I puno, puno više od toga je u tom času poželio, istovremeno se prestrašivši svojih misli i strahovite želje koja ga je obuzela. Nije to bio njegov stil pa se, iako ne baš sasvim jednostavno, othrvao porivu da je pritisne svojim tijelom na tim nacrtima. I dalje je kotrljao limenku piva među dlanovima. – Pa kako to da si se odlučila na ovo? – mislio je na odlazak od kuće, rad na terenu, očekivao je priču koja će sve objasniti. – Tako je ispalo – odgovorila je kratko, neodređeno. Mala je bila tiha oko privatnih stvari. Razgovarali su o poslu, radili zajedno i oduševljavala ga je sve više svime što je činila, ali o sebi nije govorila. Zato je on i te večeri na stepenicama razvezao priču o sebi jer ga je nešto tjeralo da joj priča o sebi. Slušala je pozorno, kimala glavom šutke. Kad je završio, ispila je posljednji gutljaj pive i pružila ruku da uzme i njegovu praznu limenku. Dodao joj je, a ona je uz lagani osmjeh, i dalje bez ikakva komentara, ustala, poželjela mu tiho laku noć i otišla u svoju sobu. Ostao je još pet minuta sjediti sam na stepenicama, a s njom u glavi. Te se noći prevrtao u krevetu napet i uspaljen, a kada je spustio ruku na prepone, mislio je na Malu i na njene usne. Posao se bližio kraju i nije bilo naznake da će išta prolongirati dogovoreni rok. Nikad mu nije bilo teže zbog toga. Nastojao je što češće biti u


književnost uživo 92

njezinoj blizini, gužvao se s njom u improviziranoj kancelariji, grozničavo tražio ikakav iole pristojan razlog da je dodirne – uzimao bi joj olovku iz ruke, popravio zaštitni šljem... Jednostavno, imao je stalnu i preveliku potrebu staviti ruke na nju iako bi zapravo najrađe na nju bio stavio cijelog sebe. Ona se nije izmicala, nije se ni nudila, izgledala je kao da je se sve to skupa ne tiče. Možda je se i nije ticalo, možda ga uopće nije primjećivala. I to je bilo ono što ga je najviše mučilo. Uz noći. Noći su ga jednako mučile ostavljajući mu dovoljno besanog vremena u kojem se vrtio u krevetu, dizao iz kreveta odlučan da joj pokuca na vrata, pa se ponovo vraćao u krevet objašnjavajući sam sebi kako nije u redu tako se ponašati. A ponašao se kao tupasti, zaljubljeni adolescent koji nema blage veze kako prići djevojci. Pokušavao je zavrtjeti film malo unatrag, naći što ga je to toliko privuklo na njoj, zbog čega je toliko želi. Ništa mu nije padalo na pamet osim da se dogodilo. Samo od sebe, mimo volje i pameti, točno onako kako se najveće strasti obično i dogode. Zadnji dan pred odlazak najvećeg djela ekipe kući, spremanje je uglavnom bilo gotovo i završen se posao morao proslaviti i pošteno zaliti. Pijanka je počela odmah iza ručka. Već je na početku bilo jasno da će to biti jedna od onih koje se pamte tek u fragmentima jer najveći dio nedostaje izbrisan prevelikim količinama alkohola. Što i nije uvijek bilo loše. On se motao uokolo pun neke tjeskobe. Nije bio spreman pomiriti se s činjenicom da će zauvijek ostati željan nekoga. Tražio ju je očima među muškarcima kojima se uspjela nametnuti u dva tjedna, koji su je sada poštovali i pažljivo slušali u onim rijetkim trenucima kada bi s nekima odlučila podijeliti poneku riječ. Tražio ju je, nije ju nalazio, pa je odlučio otići do motela i odsamovati. Nije mu se oblokavalo.


književnost uživo 93

Iz sobe je dugo slušao kako se ori pijana pjesma. Onda je čuo i lupanje vrata po motelu – netko je nekoordinirano pokušavao naći sobu i pogoditi ključ. Ustao je, navukao samo traperice i pogledao kome treba pomoć. Bio je to Slaven, pijan k'o dvojica. Jedva ga je spremio u krevet, a samo nakon pola sata čuo je lupanje u kupaonici koja je bila tik do njegove sobe. Slaven je bio bogovski pretjerao s pijančevanjem i pretjerivanje se već počelo osvećivati. Našao ga je kako grli školjku, ponovo ga pridigao, uzeo neku kantu koju mu je stavio pored kreveta i opet ga pospremio u vodoravan položaj. Vrtio se u svom krevetu nezadovoljan, uvjeravao sebe da je budala i negdje tijekom tih razgovora sa samim sobom zapao je u lagan i nemiran san. Opet su ga probudili zvukovi iz kupaonice. Jebao je poluglasno Slavenu sve po spisku i ponovo, samo u trapericama koje nije ni skinuo, ušao u kupaonu. Nije bio Slaven. Bila je Mala i bila je pod tušem. Pokušao je okrenuti glavu i izaći, ali nije mogao odvojiti pogled od nje. Pomicanje njezinih ruku između nogu bilo je očiti znak da se osim tuširanja događa još nešto. Gledala ga je bez riječi, nije ni zastala ni prestala. Spustio je glavu i izašao iz kupaone, ušao u svoju sobu i naslonio se čelom na vrata. Nije mogao vjerovati da je samo izašao. Bez riječi. Bez objašnjenja zašto je uopće ušao... Dok je u sebi psovao i proklinjao samog sebe na vratima sobe lagano su zaplesali kucaji. Otvorio je, a pred njim je staja Mala, još potpuno mokra, zamotana samo u ručnik. Stavila mu je ruku na prsa pa ju polako, milujući ga, spustila do struka, pa još niže, ispod kožnog remena pod kojim su se hlače naglo počele napinjati. – Budalo – prošaptala je stavljajući mu usta na njegova. Te noći, u toj oskudno namještenoj sobi koju je obasjavala puna mjesečna, nisu pričali puno. Nisu izgovarali riječi. Uglavnom su razgovarali tijelima. I malo je toga ostalo nedorečeno.


književnost uživo 94

Sutradan su se sreli na izlazu iz motela, nakrcani torbama, oboje spremni za put, svaki prema svom kraju svijeta. Iako zbog sveprisutnog teškog mamurluka nitko na njih ne bi obraćao pozornost, ipak su se zagrlili dovoljno daleko od svih drugih očiju. Stisnuo ju je na sebe kako bi joj još jednom osjetio obris tijela koje ga je držalo budnim cijelu noć. Odmakla se od njega, pogledala ga u oči svojim očima, najcrnijim koje je ikad vidio, a onda su pružili jedno drugom ruke na pozdrav i više se nikad nisu sreli. Otvorila je oči naglo, probuđena svojim vlastitim glasom – opet je mrmljala njegovo ime. Opet je sanjala kako ga ljubi i miluje, osjećajući pod dlanovima kako drhti i čeka da ga nađe. Osjećala je njegove prste u svojoj kosi. Osjećala je sebe kako gori i teče istovremeno, čekajući da njegove ruke s kose krenu niz vrat, niz ramena prema tamo gdje ih je trebala. Tiho mu je izgovarala ime zabijajući slova između njegove kože i svojih usana. I opet je to činila glasno, dovoljno glasno da je probudila samu sebe sanjajući kako s njim vodi ljubav po tko zna koji put u ovih deset godina. Polurazbuđena i potpuno smušena pogledala je na tijelo muškarca koje je s lijeve strane mirno spavalo obasjano mjesečinom. Pružila je ruku prema tijelu, ali učinilo joj se to silno pogrešnim, pa je odustala. Pogledala je na sat – bilo je tri i trideset. Sjela je na krevet koljena podvijenih pod bradu i ovaj put, kao i toliko puta do sada, tužna jer se probudila. Dok je nastojala smiriti i tijelo i um, kroz glavu joj prođe jedna od onih internetskih gluparija o tome kako ne pripadamo onima s kojima spavamo u krevetu, nego onima s kojima spavamo u glavi. Stresla se od pomisli da bi to možda mogla biti istina i ostala još dugo sjediti s koljenima podvučenim pod bradu dok je mjesec obasjavao sobu. Pogrešnu sobu.


književnost uživo 95

Sara Mrak Draga Ivana Draga Ivana, ove zime je snijeg došao baš rano. Prerano. Biljke su ostale zatečene. Jabuke su se posmrzavale na stablu. Već mi je hladno, Ivana. A ne želim se još oblačiti u debeli kaput. Star je, a ove godine si neću moći kupiti novi. Kao ni prošle. Ali prošle je zima došla kasno, čak u siječnju. Tako se činilo da je ipak malo kraće trajala i da je bila malo manje mračna. Djeca osjećaju da sam nemirna. Osjećaju da sam slabija i sada divljaju još više. Žele me isprovocirati. Provjeravaju jesu li i dalje zaštićena i koliko još mogu očekivati od mene. Uglavnom izdržavam njihove udarce, ali ponekad samo vrištim po kući i govorim im strašne stvari. Poslije im se ispričavam, ali znam da je već kasno. Lovro se neće vratiti još tjednima. Javlja se kratko. Nazove, pa kaže jednu dvije rečenice, pa šuti. S djecom priča nešto duže. Oni ga i vole više od mene. Svaki dan pričaju o njemu. Ja ponekad na njega i zaboravim, tako je daleko. I kada je ovdje, isto je daleko. Od toga sam najviše umorna. Od čekanja da me pogleda, da mi kaže nešto – neobično. Možda je i njemu svega previše i više nema vjere ni u šta. Ovaj pusti grad zimi poveća svoj dojam opuštenosti do maksimuma. Kao kad bih mogla pojačati tišinu. Na neki sam način, ipak naučila uživati u tome. Sve se više ogoljujem. Kao one crno-bijele fotografije koje si voljela. Kao da slikama oduzmeš boju i ostaviš samo golu zbilju na platnu. Sve sam jasnija sama sebi. I ljudi su mi sve jasniji. Vid mi se izoštrava. Ponekad mi se dogodi da nekoga sretnem, nakon dugo vremena ili čak prvi put i kao da znam sve važno o njemu. Kao da pogledam u njegov presjek. Jedni se trgnu, kao da su naslutili, drugi ne primijete apsolutno ništa.


književnost uživo 96

To je možda zato što ljude sve manje viđam. Češće srećem srne i lisice. Sinoć se čulo hukanje sove u blizini naše kuće. Volimo ih slušati po noći. Silvija uvijek noću prije spavanja otvara prozor i osluškuje. Kao da su večernji zvukovi stvarniji od svih dnevnih slika. Kao da je tih pet minuta stvarnije od čitavog dana, koji ostao iza nas.


književnost uživo 97

Miloš Provalnik Petronijević Baterijska lampa zasvetluca, pa se ugasi, i sedoh na fotelju i skinuh je sa čela da bolje pritegnem poklopac s kontaktom. Smetao mi je znoj pod fantomkom, nisam ga mogao obrisati, sem uskog proreza za oči telo je prekriveno, ne sme se ostaviti ni dlačka od trepavica ni kaplja znoja za sobom − zbog bande naučnika, kojima u težnji da zatru čovečanstvo nije bio dovoljan izum atomskih bombi već su i u svet DNK prodrli, da bi u sadejstvu s murijom zaštitili imovinu beskrupuloznih bogataša i izolovali ih od provalnika, uličara i vaskolike sirotinje. „Uvek budi korak ispred!“, pomislih, i osvetlivši neke knjige na polici, setih se psihologije i kako je skoro 40 godina vladalo mišljenje, zasnovano na istraživačkom radu po zatvorima, da su lopovi individue s nižim koeficijentom inteligencije, a onda se neki od njih dosetio da oni koji su pametni nisu ni hapšeni. Srbija nezaustavljiva u ekonomskim reformama, pročitah pored kompjutera otkucan tekst u kojem je imalac vikendice u kojoj sam bio veličao vizije našeg premijera. − „Već 30 godina, kroz ceo život ove moje retardirane generacije, doživljavam kako piči napred“, pogledah na uglu stola porodične fotografije tog člankopisca, nekadašnjeg glorifikatora Partije, Jugoslovena i ateistu, pa velikog Srbina i pravoslavca: sad neki dan, dok sam mu poizdalje pratio kretanja, beše se u crkvi molio Bogu, skrušen, valjda da sveci podare oplodnju kapitala tajkunima čiji je pobornik i sluga pod starost postao i sačuvaju ih od razularene i neuke rulje i golotrbije. „Takve orobiti moralno je delo“, ubacih u transportnu vreću kameru i fotoaparat, razmišljajući zašto su svi novinarčići ovoga sveta oduvek uz one na vlasti, dok su ti isti na vlasti. (Ili, kako to beše napisao onaj francuski novinar od pre dva veka: Razbojnik pobegao sa Elbe! Uzurpator se iskrcao u Francuskoj! Bonaparta na putu za Pariz! Njegovo carsko veličanstvo ušlo u svoju prestonicu!)


književnost uživo 98

− Čovek je beda od stvorenja i jebao bi se za žutu banku – izlazeći u hodnik sapletoh se o prag i umalo ne padoh − Jebem ti život! – hvatajući se za bolnu kičmu, uspravih se i prihvatih za dovratak. „Šta sve čovek ne čini da bi preživeo u ovom svetu bez duše i sačuvao svoju guzicu“, posmatrah na zidu nekakvu sliku, procenjujući mogućnost prodaje na pijaci... „Dovija se, vijuga, ako je pošten i duševan mora i da krade, inače te gaze, nemilosrdno“, popeh se na nekakvu hoklicu i otkačih sliku, pogledavši na sat kraj nje... „Jer prvo te ova prodana piskarala s televizije i drčni političari, u ime rastuće demokratije, ubede kako će uspešni novopečeni privrednici, uz sadejstvo s korporacijama inozemaca, svojim znanjem i investicijama, iz puste humanosti, narod i državu ka cvetajućem blagostanju i slobodi bez sekiracija povesti, i ti im poveruješ (svakakvih naivaca ima), a onda na ličnom iskustvu uvidiš da si se zajebao i da su obećanja te beskrupulozne bande bajke za budale i golo izrabljivanje, i da je krajnji cilj svih tih bezdušnika da se dočepaju vlasti, kako bi se upicanjeni kurčili na televiziji, pred narodom i pred samima sobom (a i što ne bi, može im se, zahvaljujući tvom imbecilnom slušanju vesti kao i glasovima ostalih mulaca i postali su državni faktori, činioci razvoja i ovnovi pred ovcama), a kako je uz to i unutrašnje biće svake stranke u hohštaplerskom umiljavanju njihovih dilbera razdraganoj gomili koja im kliče i tapše, i pošto je preduslov za uspešnost partijske šou-propagande zamaskiran neuhvatljivim besramnim isprepletenostima narodnih predvodnika sa izrabljivačkom i nezajažljivom žgadijom biznismena i posednika firmi i banaka koji ih donacijama finansiraju i u svojim medijima kao apostole pravde i lepšeg sutra predstavljaju, kako se, da bi se jedni obogatili i uživali u životu, drugi moraju izrabljivati, to će i u Palatu narodnih izabranika najpreči posao vizionara s naslovnih strana novina biti da se oduže svojim finansijskim pokroviteljima, zaslužnim stranačkim sledbenicima i bližoj i daljoj familiji, i preko televizije će bezličnom inertnom puku lepršave


književnost uživo 99

duše, a kratke pameti, koja krasi pošteni svet poštovalaca autoriteta, jedinstva u zborovima i televizijskih serija, slatkorečivo objašnjavati kako se za njihov boljitak danonoćno bore i reformatorski ginu, a u Skupštini će napisati kapitalističko-demagoške zakone, e da bi te što bezbolnije jebali (a i neka ti ga do jajca zavuku kad si im se blenući u njih sam zgodno natrćio), i razbojničkom će pljačkom, koju nazvaše privatizacijom, samoživom bezobzirnom ološu domaćih i stranih investitora za bagatelu prepustili fabriku u kojoj si život proveo (zabole ih kurac, nisu je oni pravili), a odakle će te kao zastarelu tehnologiju i višak radne snage izbaciti na ulicu, gde je sve više bede, što se u svetu blistavih osmeha TV voditelja i nakinđurenih uspijuša i govana od inteligencije sa zlatnim satovima i akademskim titulama tumači kao nešto što je takvo kakvo je jer drugačije i bolje ne može biti, i uspešni i dobri smejaće ti se u lice, i bićeš proglašen za propalicu, smrada i kriminalca, i moraćeš da hajdukuješ i kradeš kako bi preživeo – pa je li to u redu, majku vam krvavu jebem da vam jebem?!“ udarih sliku o ivicu stola i razbih staklo i iscepah je, i pređoh u drugu sobu. − Možda je negde nešto i od nakita ostavila ovde gospođa, nataknem je na stojka − preturajući po ladicama kraj kreveta, pronađoh nekakve srebrne naušnice i ispod brushaltera vibrator, koji joj ostavih. − Vele da ta igračka raspamećuje – nasmejah se, zamotavajući u peškir dve flaše rakije i uguravši ih nekako kraj escajga u torbu. Na leđa uprtih otežalu transportnu vreću, vratih se na tavan i niz gromobransku instalaciju siđoh s krova. Negde od Avale sevnu... Zaklonjen senkama, pređoh preko dvorišta, uspentrah se uz gvozdenu ogradu i skočih na poljanu iza nje. Kod raskrsnice nešto niže, kerovi su na uglu zatvorene kafane arlaukali u noć i kavžili se oko kostiju bačenih kraj kontejnera.


književnost uživo 100

Eleonor Stopalo Rubinić – Glupačo! Zar ne vidiš da moje stopalo nije četrdeset nego trideset osam! Daj, naguraj jače moju nogu u tu cipelu! Joj, kako si nespretna! Takve kao ti bi trebale raditi na placi, a ne u elitnoj trgovini kao što je ova! – reče olinjala 60-godišnjakinja, podebela, s nogama kao u slona. To ne bi bio problem da prasica nije pokušavala stopalo ugurati u štiklicu za 25-godišnjakinju. „Nemoguća misija“, mislila je jadna prodavačica. Ali ponosna nositeljica skupe bunde (u kojoj je izgledala kao medvjed iz šume) krivila je upravo prodavačicu da je ona ta koja ne zna strpati (doslovce rečeno) njezino stopalo u tu, kao po njoj salivenu cipelicu. Kao igra Pepeljuge. Samo što je Pepeljuga ovaj put bila overweight napudrana pudlica. I tako je ona nastavila vrijeđati i ponižavati prodavačicu koja živi od plaće do plaće i ne nosi dizajnersku robicu, i jede u McDonald'su, dakle običnu djevojku koja se bori za život. – Tumpačo, moj muž je vlasnik tvornice papira i utjecajan je čovjek. Sredit će da te otpuste i nigdje nećeš naći drugi posao. Vjeruj mi! Naguraj moje stopalo! Uguraj! Napokon je, uz mnogo muke, naša junakinja ugurala stopalčinu u cipelicu, u strahu da će se cipela raspasti. Ponosno, pudl ustane i prošeće par (bolnih) koraka po trgovini pa kaže: – Mala, zar ne da mi stoje kao salivene? Tada naša junakinja (zvat ćemo je Victoria) prozbori po prvi put u cijeloj ovoj priči: – Da, gospođo, ali ne mislite li da bi broj veći bio prikladniji? Lakše biste hodali... Obuvali se... Suočivši se s doslovce i apsolutno najmrgodnijim, najopakijim, najzločestijim (sve najgore) pogledom, shvatila je da joj je sudbina


književnost uživo 101

zapečaćena. Tu misao joj prekine prodoran vrisak. – Vlasnice ovog dućana, OVAMO ODMAH!!! Istog trena doleti žena srednjih godina, elegantna, skupo odjevena, lijepa i stroga. – Izvolite, gospođo. – Ova vaša glupačica me vrijeđa! Nazvala me debelom i nezgrapnom! Victoria se pokunji znajući da se tako utjecajnoj osobi ne može suprotstaviti. Šefica je pogleda skrivećki, sućutno, i kaže: – Zar ne znaš da su mušterije uvijek u pravu? Ako gospođa želi broj 38, daj joj ga! – Odmah, evo idem! Na to gadura progovori: – Ne treba, ne treba! Idem u drugi dućan gdje će se prema meni odnositi s respektom koji zaslužujem! Zbogom! I odgega se do vrata i zadnji put pogleda Victoriju s ledenim smiješkom na usnama. Victoria protrne i skrene pogled prema policama punim cipela koje si nikada neće moći priuštiti. – Zar si morala biti iskrena? Mogla si šutjeti i prodati ženski cipele i svi bismo bili sretni. Nažalost, ovo ti nije prvi put. Sjećaš se kada nam je došla ona mušterija s problemom s vezicama? Da, tvoja iskrenost nas košta. Doslovce. Žalim, dijete moje drago, ali moram ti dati otkaz... Victoria, skoro na rubu suza (jer, ipak je trebalo platiti hranu i stanarinu), ponosno kimne glavom i velikim koracima, a da nije ni okrenula, tiho napusti prodavaonicu. U isto vrijeme... – Glupane glupi, zar si morao doći po mene u ovom jadnom kombiju?! Što će ljudi koji me znaju misliti? Ne znaš? Da sam jadna i siromašna!


književnost uživo 102

Jebiga, za ovu bundu sam štedjela 20 godina. A sada će smrdjeti po iznutricama i ostalom smeću koje voziš. Nikada ništa od tebe! Jeste li primijetili sličnost u govoru i karakteru osobe koja se vozi u mesarskom kombiju i one napirlitane ženske (babe) s mnogo novca od maloprije? Pogodili ste! Ne da su slične, već je to ista osoba. Da skratimo, zove se Zelda i mesareva je žena (i to pomoćnog). U skupe trgovine odlazi samo da bi sebi slične ponižavala i natjerala ih da puze oko nje. Perverzno, zar ne? Uvijek izađe, a da ništa ne kupi, ostavljajući ljude tužnima i ljutima, s osjećajem manje vrijednosti. Ponosno hoda osjećajući radost jer je nekome uništila dan. Zar, uz to što je bolesno, nije i tragično, čak i tužno? No, da se vratimo vožnji u mesarskom kombiju. Zeldin muž, papak i vječni gubitnik (svaka oklada – svaki gubitak), guta gorki okus otrovnih riječi. Baš, baš danas je skupio snagu i hrabrost da prvi put u 35 godina braka odbrusi svojoj ženetini. Okrenuvši se prema njoj, već pri samom pogledu na nju obuzme ga gađenje i digne mu se želudac. Skoro, ali ipak nije povratio. Bar ne tada. Bit će prilike i za to. Na rotoru se s lijeve strane upali zeleno. Ali papak to nije primijetio. Nastavio je punom brzinom. A ni Victoria, u očaju, nije vidjela kombi kako joj dolazi ususret. Ishod – mrtva djevojka u najboljim mladim godinama te očajni 60-godišnjak, već odavno mrtav, koji se koprca iza zračnog jastuka. Umjesto da joj pomogne i zove hitnu, on pošandrca i počne unezvijereno govoriti ženi sve što mu je bilo na umu, srcu i želucu svih ovih godina. – Prokleta, da prokleta bila, ubila si sve u meni! Uništila si nekoć mladića koji je mogao uspjeti u životu i biti sretan! Sada sam samo hodajući mrtvac i protuha! Gaduro jedna! Zašto, reci zašto?! Što ti se dogodilo?! Gdje je nestala ona Zelda koja je imala neiskvarenu dušu i srce? Gdje je žena koju sam volio?!


književnost uživo 103

Održavši tako svoj govor a da gotovo nije ni udahnuo, ona ga presiječe pogledom i kaže samo jednu riječ: – Život. Zatim ga snažno ošamari i progovori: – Zovi policiju da riješimo ovaj problem. I da se više nisi usudio tako mi se obraćati, ikad više! I dok su se oni svađali, naša junakinja je umrla, neprimjetno i tiho. Onako kako je i živjela. Zeldu i njezinog pokornog mužića nije bilo briga za to koliko su različiti, a opet toliko slični. Oboje su u svom svijetu, ne mareći da postoji nešto izvan njega. Tako sebični. Jedan drugog krive za svoje sudbine. A sami su se zakopali u mulj i blato. Nepovratno. I tako, Victoria je i dalje ležala otvorenih, ali mrtvih očiju, gledajući ravno u to dvoje. Nisu ni slutili da ih ona zapravo vidi. I što je najgore, i čuje. Krv joj nije kolala žilama, srce joj nije kucalo, pluća su bila prazna. Od sudara se pretvorila u kašu. Hrpa kostiju i mesa. Ukratko, odvratno. I tada je shvatila. Ta kuja nije bogata. Ta žena je žena običnog mesara! Život joj je završio zbog pohlepne i lažljive licemjerke koja ne cijeni ništa osim novca i stvari. Dijamanti i bunde. Kristali i mramor. Sve što ne može imati. Jadno, jadno. Voljela bi da im može vratiti sve što su uništili. Oko za oko, zub za zub. Nikada nije bila neka vjernica, ali tako je željela priliku da im se osveti. I u tom trenutku je svlada neki mrak i ona utone u bezdan. Dok je ležala smrznuta u mrtvačnici, posjetio ju je jedan demon. Želite li da ga opišem ili ne? Evo, nema se baš puno za reći. Izgledao je kao običan poslovni mladić u odijelu s kravatom. Jedino što je bilo čudno u svemu tome bila je školjka koju je držao u ruci. U njoj su bile čvrsto napete niti od crvenih i zelenih algi. Napunjena vodom, u njoj se nalazio i biser koji je pri dodiru


književnost uživo 104

s algama stvarao predivnu glazbu koja je bila čujna samo mrtvima. A živi ljudi bi osjetili iznenadnu jezu. Izgledala je kao neka vrsta prahistorijske gitare. Demon je počeo navijati školjku i glazba je krenula do njezinih ušiju. Victoria je počela osjećati strašnu bol u čitavom tijelu. Pogledala je i shvatila da joj se tijelo obnavlja. Kosti i mišići dolazili su na svoje mjesto. Meso se obavijalo oko njih, a potom je koža sve to prekrila. Izrasli su joj prsti na rukama. Napokon je mogla micati udovima. Osjetila je da je obnova gotova. Ali ipak, nešto je nedostajalo. Počela je shvaćati da ima novi život. Nije još bila sigurna je li to blagoslov ili prokletstvo. Nije imala nožne prste. Demon uto prestane s glazbom i kratko i sažeto (demoni ne vole filozofirati) reče: – Svake noći nađi žrtvu i pojedi joj nožne prste i svake će ti noći narasti tvoji vlastiti. Jednostavno! A sada, zbogom! Postalo joj je jako hladno i još ju je sve boljelo. A i bila je više zbunjena nego prestrašena pojavom tog bića koje joj – BUM! – izvali da mora jesti ljudske nožne prste. Fuj! Ustane s kolica na kojima je ležala i počne polako hodati tražeći izlaz iz mrtvačnice. No, znatiželja je bila jača od boli prilikom hodanja bez prstiju. Otkrivala je plahte ispod kojih su se nalazili leševi u ružnim stanjima (nećemo u detalje, kasnije će postati dovoljno gadno). Shvatila je da treba odjeću. Iako je mislila da je sada i ona neka vrsta demona, razmišljala je da je ipak malo neprikladno hodati vani gola. Lunjajući po prostorijama, naišla je na nekog starca u bijelom. Vrisnuo je baš onako junački (hehe...) i ukočio se. Gledali su se tako Victoria i on i nakon nekog vremena starac se opustio. Zgadilo joj se kada je u njegovim očima ugledala pohotu. Ipak, bez obzira na mjesto, zgodna gola djevojka stoji pred njim. Pala joj je na pamet smiješna misao. Iako je mrtva, još nije za baciti.


književnost uživo 105

Potrčala je pokraj njega i počela tražiti garderobu osoblja. Pretpostavila je da je tu negdje. Napokon, nakon par minuta lutanja uokolo, našla ju je. Zgrabila si je u brzini neku blesavu majicu, pomalo dječju (eh, svašta), hlače i bijeli kaput, dva broja prevelik. Sigurno izgleda kao debil. A i pomislila je da jest debil, s obzirom da je pokušala obuti neke balerinke. Skroz je zaboravila da nema nožne prste. Dakle, neće biti gola, ali će biti bosa. A da ode na plastičnu operaciju? Ne, to sigurno ne bi djelovalo. Demon je bio jasan. Čini se da će morati učiniti ono što se mora. Jesti nožne prste. Ali kako? Ne može baš doći do nekoga i pitati ga: Mogu li ti popapati prste na nogama? I u trenutku joj sine ideja. Ne toliko ideja koliko želja za osvetom. U jednom filmu ili knjizi je pročitala da se osveta servira hladna. Ali znala je da sada mora sjesti i dobro razmisliti što će dalje. I vrte se i vrte se misli, mogućnosti i svakakve kombinacije po Victorijinoj glavi. Klik! Uvukla se u neku uličicu punu kontejnera i smeća pobacanog uokolo, ne baš sjajnog mirisa à la mokraća, govna i štošta gadnije. Čekala je. Dugo je trajalo. Ali napokon je ispred sebe ugledala prastarog skitnicupustinjaka. Držao je pivicu u ruci i izgledao kao da mu to nije prva. Nevino se nasmiješila i tonom prave prodavačice rekla: – Može jedan brzinski za 20 dolara? Baš mi se nekako ide! – I pruži mu 20 dolara. Omamljen, skitnica se uopće nije zapitao zašto njemu nude novac za seks, a ne obrnuto. Fućkaš sve! Skinuvši se negdje do pasa, otkopčao joj je te smiješne vrećaste crne hlače i krenuo na nju. – Polako – reče ona – Želim pravu akciju, od A do Ž. Ja vodim igru. Hajde, izuj čizme, počinjemo sa stopalima. To mi je fetiš – i zlobno se nasmije. Polako mu je lickala prste koji su smrdjeli baš kao i ova uličica gdje su se nalazili. Zanemarivši to, osjetila je neki okus, esenciju, glad koja ju je vukla da zagrize u te debele nožne prste. Prvo ih je samo grickala,


književnost uživo 106

igrala se. A onda, ne mogavši se više suzdržati, zagrize onako snažno i otkine mali prst. Mmm! Tako fino! Kao krvavi biftek s kostima. Ponovo je zagrizla, ovaj put sve prste. Kidala je meso, drobila kosti. Nije ni shvatila da skitnica ili, bolje rečeno, njezina žrtva vrišti i otima se. Čini se da je s novim životom dobila i puno veću snagu. Rukama ga je držala na podu dok mu je trgala prste sa stopala. Halapljivo je gutala. U jednom trenutku između zalogaja shvatila je da je postala monstrum. Podigla je čovjeka i bacila ga u zid, a on se stropoštao na pod moleći je da ga poštedi. Košmar, totalni košmar. Ona, Victoria, nježna plaha djevojka, zar je ona na kraju ubojica? Ne, to ne može biti. Ostavila je skitnicu u agoniji i potrčala nazad na glavnu ulicu. Tek nakon što je prošla dva-tri bloka uvidjela je da ponovo ima svoje nožne prste. I bili su tako lijepi. Ljepši nego dok je bila živa. Ali cijena je velika. Toliko se prestrašila same sebe da je čak pomislila da odustane od osvete. Je li vrijedno toga? Osjećala je žaljenje prema onoj jadnoj skitnici. Trebala mu je skratiti muke. Ali sada je za to bilo prekasno. Ako, samo ako bude idućeg puta, bit će pametnija. I nemilosrdnija. Razmišljajući tako, nije ni primijetila da sviće. Hodajući, oko 8 sati ujutro došla je u dio grada koji joj je bio jao poznat. Tamo su se nalazile najekskluzivnije trgovine. Također i ona u kojoj je radila. Tek što su se otvorile, a već su bile pune nakinđurenih dama koje su sebi umislile da su u cvijetu mladosti. I onda joj je navrla želja za osvetom, ponovo, puno jača nego prije. Sada je bila sigurna u svoj plan. Čekala je noć. Stala je uz uličnu svjetiljku onako kako je gledala u filmovima da prostitutke rade. Ubrzo je naišao neki auto. Izgledao je jako skupo. Stao je pokraj nje, spustilo se staklo i promolila je ćelava glava. Pitao je: – Koliko?


književnost uživo 107

A ona bubne – 100 dolara za sat vremena. – Upadaj! Prešla je na drugu stranu i sjela na suvozačevo mjesto. Ćelava Glava ju je promatrao i napokon rekao: – Dobra si, nadam se da će tih 100 dolara vrijediti. Ona samouvjereno, s podlim osmijehom od uha do uha, odgovori: – Da, ne brini se, hoće, hoće... Odvezli su se na prazno parkiralište. Nitko nije čuo njegovo vrištanje, a pogotovo onaj krc koji je uslijedio nakon što mu je zaokrenula šiju. He, he, baš je bilo zanimljivo! Počela mu je kopati po novčaniku koji je izvadila iz pretinca. K'vragu, taj kreten joj uopće nije mislio platiti! Imao je samo 26 dolara i hrpu opomena pred isključenje. Gad! Ali noć je duga... A ona je sve brža i brža. Trajalo je do zore, ali skupila je 1000 dolara i ostavila četiri leša u različitim dijelovima grada. Ali nije im uzela nožne prste. Pohlepa je loša navika, pogotovo kada si ubojica. Tim je novcem unajmila detektiva čiju je adresu našla preko žutih stranica. Naći će ono dvoje! A onda će preživjeti sve što i ona, još i gore. Trebalo je samo par dana i samo 500 dolara da ih detektiv pronađe. A nije imao puno materijala. Nesreća u kojoj je Victoria poginula prošla je nezamijećeno, baš kao i njezin život. Tek štura natuknica stajala je uz veliku vijest kako je neki čovjek pokazivao intimne dijelove svog tijela prolaznicima. Nisu objavili ni njezinu fotografiju. Dobila je samo par redaka. No, nije ju bilo briga. Preuzela je papirić s adresom ono dvoje. Adresa joj nije bila poznata, ali nakon par minuta je shvatila da je to naselje prikolica. Kako joj je to bilo smiješno! Bogata dama živi u naselju prikolica! I kenja vani. Zelda Tolnešto-woski. Nije ni Amerikanka već neki izrod. Nije imala djece, kao, to


književnost uživo 108

bi je sprečavalo u karijeri. Kakvoj? The Bitch Queen? Ili carici prikolica? Ovaj put će riskirati i nahraniti se danju. Željela je što više vremena provesti sa Zeldom i njezinim mužem. Morat će pomno birati žrtvu. Nekoga s puno snage. Noge su je same ponijele k bivšoj šefici. Ušavši u trgovinu, shvatila je da je sama. To će joj olakšati posao. Krc, njam, njam. Ovaj je obrok uistinu do sada bio najbolji. Da li zbog osvete ili zbog toga što su bili tako lijepi? Nebitno. Osnažena, uhvatila je taksi i krenula u naselje prikolica. Prije nego ju je vidjela, mogla ju je nanjušiti. Govna: na cesti, u travi, posvuda. Zaustavila je taksi na rampi na ulazu u naselje i ljubazno (isprsivši atribute) upitala gdje se nalazi prikolica Tol-nešto-woski. Psujući, s cigaretom u kutu usana (očito misli da je Clint Eastwood), tip reče: – Ta dva debila? Da znate da je „gospođa“ više muško nego žensko, vidjeh je bez šminke. Duguju mi stanarinu za dva mjeseca. I nisu pokupili svoja govna iz jame. Ako se prelije, oni će ih osobno skupljati. I da, kampkućica F46. Poručite im to kada ih vidite. Hajde, krenite! Ili biste se malo igrali sa mnom? Duboko udahnuvši, suzdržavši se da ga ne pospremi s ovog svijeta, glupavo se nasmije na njegovu šalu i produži. Sada ne smije ostavljati dokaze, tragove, išta što bi je dovelo do nje. Iako je „nemrtva“, sigurno postoji evidencija o njezinom prošlom životu. Došavši do kućice, nije se nimalo iznenadila. Tamo gdje bi trebalo biti bijelo, bilo je sivo-crno. Izgladnjeli pas se pokušavao otrgnuti s lanca, lajući histerično da upozori svoje vlasnike da dolazi nešto što nije s ovog svijeta. Životinje inače imaju neko, hajdemo to nazvati „šesto čulo“. Malo


književnost uživo 109

poznato, još manje priznato, ali istinito. Šutnuvši psa, pokuca na vrata govoreći: – Zelda, o, Zeldice, jesi li doma? Donijela sam ti nešto posebno. Izađi, hajde, svidjet će ti se poklon. Victoria nije ni čula šum u kućici. I dalje je, unatoč tome, kucala i dozivala Zeldu. Već odustavši, krene odande kada začuje glasno – bum! Vrata su udarila postrance. Tik-tak. Puška. Osjetila je da ju je uperila u nju. Okrenuvši se, polako, Victoria je ugledala preplašene Zeldine oči i začula njezin šapat: – Ne, nema povratka, ne, ne... To je nemoguće. Ti si mrtva. Prepoznala sam ti tijelo, jedva, ali ipak. Victoria se nasmijala, glasno, i povikala: – Nema boga, nema vraga, već samo osveta! Gurnuvši je u kućicu, Zelda od straha nije uspjela okinuti iz puške. To držanje oružja više je komično nego zastrašujuće. – Gdje je bogati mužić? Ah, da, brine se o poslovanju tvornice papira. Možda toaletnog? Ma ne, inače ti guzica ne bi bila tako posrana. Tek tada je Zelda shvatila da je napravila u gaće. – Oh, draga, ne paničari, ovo je tek početak, zabava tek počinje. Sjedi tu, na ovu stolicu. Našla je kolut plastičnog užeta i čvrsto je svezala za stolicu. – Neću ništa početi dok tvoj dragi ne dođe. Što nas je više, to je i zabavnije! Sati su prolazili u tišini. Spustio se i sumrak. Tada je čula korake, teške i umorne, kako stružu po šljunku. I otvore se vrata i dogega se mesar. Victoria se stvorila iza njega potapšavši ga po ramenu i prošaptala: – Noćas mijenjamo uloge. Ti ćeš biti svinja, a ja mesar.A ona tamo će sve to promatrati.


književnost uživo 110

Tek tada je uočio ženu sputanu u stolici. Da ne duljim, bilo je puno krvi, letećih udova, pritajenih vriskova. Kratko ću napomenuti i to da nije bilo kratko. Napokon, kada je Victoria došla do njegovih nožnih prstiju, polako je zabila svoje zube u njih. Očekujući slad, finoću, bogatstvo okusa osvete, naišla je samo na gnoj i smrad. Povrativši po već mrtvom Zeldinom mužu, okrenula se i budalasto rekla: – Dakle, vi ste moj kriptonit. Moja slaba strana. Hajde, odvezat ću te i bježi koliko god te noge nose. Osjećala je kako joj moć blijedi, život se gasi. Dakle, tako je trebalo biti. Osveta je zapravo vrlo gorka stvar. Ponovo povrativši, pala je na pod u grčevima. – Trebala bih reći nešto za kraj, ali sve čega se mogu sjetiti jest – Jebiga. U novinama je sutradan pisalo, na naslovnoj stranici, kako je žena izmasakrirala muža, a prije toga je ukrala tijelo mrtve djevojke iz gradske mrtvačnice. Tijelo je, začudo, bilo sasvim očuvano, osim što su nedostajali nožni prsti. Sumnja se na kanibalizam. Zelda Tol-nešto-woski će najvjerojatnije biti osuđena na smrtnu kaznu bez pomilovanja. Aktivisti se bune. Tko je žrtva, a tko negativac?


književnost uživo 111

Marin Franić Bijela soba 213 „Možda i nije tako bijela uz kap šarene boje“, pomisli bezimena djevojčica. Još trenutak il' dva možda, i u njenu sobu će ući smežurani klaun s crvenim nosom, u bijelom odijelu, i donijeti tanjurić sa šarenim tabletama od kojih će joj biti PUNO BOLJE, kažu... Čim ih proguta u dubinu sebe, i tek se malo strpi, bit će BOLJE, kažu i to. Kada bi samo mogla protegnuti noge, dodirnuti tlo... Na njenom brodu plahte su tako dosadno utegnute. Tolika mora još mora osvojiti, pomisli maleno stvorenje... Zašto su joj stavili tu šarenu maramu na glavu ako su je vezali tom glupom cjevčicom OD KOJE ĆE JOJ BITI MNOGO, MNOGO BOLJE... Hmmm... Zašto su joj zaključali kosu u drveni kovčeg?! Soba je skučena i prepuna tratinčica. Malene djevojčice VOLE tratinčice, kažu. I plišane igračke... Balone... I papuče na zečeve... Gdje li su skrili njen osobni drveni mač?! Kako da bez njega pobjedi tog crnog KAPETANA?! Gospođa iz susjedne sobe, koja uglavnom šuti, sigurno će je otkačiti s cjevčice OD KOJE ĆE JOJ BITI MNOGO BOLJE... Gospođa koja uglavnom šuti, ne priča. Ne hoda čak nikad. Nema čak niti zube. Ipak, dio je njene posade i to je i više nego dobro. Na njihov brod će se svakako još ukrcati i... Gospođica koja urla i uvijek nosi nekakvu zelenu kutu. Maleni dječak koji kašlje PREglasno jer je pojeo previše slatkiša. Kuhar koji ne zna skuhati začinjeno jelo ili to odbija iz nepoznatog joj razloga.


književnost uživo 112

Smežurani, pogrbljeni gospodin koji pazi na nju, NEMA POJMA ZBOG ČEGA, ali PAZI! Kada je napokon otkače s cjevčice OD KOJE ĆE JOJ BITI MNOGO, MNOGO BOLJE... I... Kada NAPOKON otključaju ogromna, teška vrata, zaobiđu klauna u bijelom i isplove kroz veliki krivudavi hodnik, sve će biti mnogo drugačije, mislila je malena djevojčica. Pobijedit će strašnu vagu koju nikad nije voljela. Ukrast će tu dosadnu kartu s natpisom DIJAGNO... Napravit će 68 koraka bez stajanja. Pojest će 43 šarena kolača bez da trepne.  Udahnut će punim plućima sav taj ocean. Pomicat će ruke poput ptice, bez pomisli na cjevčicu koja joj pomaže da joj bude MNOGO bolje. Zabranit će svima da je posjećuju,  uznemiruju, nasmijavaju, dolaze,  odlaze,  drže je za ruku iz nepoznatog joj razloga, i da su odjednom odviše dobri. I da... POBIJEDIT ĆE tog kapetana KUKU!


književnost uživo 113

Jasna Dečak sa Ipaneme Dimitrijević Posle višenedeljnog kolapsa tela i duha, ustao je iz kreveta kao novi čovek. Rešen da se čuva stranputica i zabluda, odlučio je da uredi život po proverenim principima. Umio se i obrijao, podrezao nokte i aspiracije, a zatim se bacio na posao. U plastične kese i kartonske kutije trpao je knjige i časopise, neke stare diktafone i beležnice, fotografije, trake i memorijske kartice. Odlučio je da do kraja dana raščisti prostor za budućnost na čvrstim temeljima. Prionuo je na posao. Ali u startu je napravio grešku, nehotice. Dok je radio, slušao je vesti, upravo suprotno novim odlukama. A tamo su javljali da je general Ratko Mladić, optužen za genocid i zločine protiv čovečnosti, upravo uhapšen u mestu Lazarevo kod Zrenjanina. Na to je stao. Stajao je nasred sobe i gledao u zid dobrih 5-6 minuta. Onda je bacio na pod kutiju sa svojom biografijom i počeo da traži alat. Dana 26. maja 2011. godine, prema svedočenju porodice, prijatelja i policije, N. N. (33) iz Beograda probio je zid sopstvene sobe, izašao na ulicu i krupnim korakom krenuo ka centru grada. Tada je N. N. viđen poslednji put. *** April je bio surov kao niko, mislio sam. Ali ne u nekom univerzalnom, poetskom smislu, ovaj april bio je nemilosrdan kao čovek. Za Weltschmerz nikad nisam imao ni vremena ni volje, živa svakodnevica šikljala je stresove koji su osvajali moju punu pažnju. Bio sam novinar. I bio sam siguran da ću napraviti sjajnu reportažu i konačno se maknuti sa pozicije „malog od palube“. A onda sam se zakucao duboko pod zemlju, ovu blatnjavu, prokletu, usranu. Imao sam sve informacije: lokaciju, izjave očevidaca, novi identitet generala optuženog za ratne zločine, sve. Anonimna dojava stigla je do mene preko pouzdanog linka. Sarađivao sam i ranije sa tim nervoznim


književnost uživo 114

čovekom iz Ministarstva. On je mogao neometano da „posluje“ zato što nikome od njegovih nadređenih nije na pamet palo da bi se neko kao on osmelio na taj korak. Doduše, nije on uvek puno znao, sa njim su delili samo nižerazredne podatke. Ne znam kako je došao do toga da Mladić živi u kući svojih rođaka u selu kraj Zrenjanina, ali verovao sam mu. Bio je to čovek ljut i isfrustriran, rešen da okusi malo moći, makar i krišom. Nikad nismo razgovarali o njegovim motivima. To nije bio novac: nikada ga nije tražio, ali čisto sumnjam i da je bila želja za pravdom. Pre bih rekao da je želja za kaznom. Ali ne prema Mladiću, već prema strukturi koja ga godinama sistematski potcenjuje. Ali od svega što mi je rekao, na terenu nismo pronašli ništa. Ništa. Bosiljka R. ­– urednica, „boginja i batina“ moje redakcije – desnom rukom je kontrolisala volan, a levom ušuškavala sisu u brushalteru. Pipkala se neopterećeno, nesvesno. Kao i svaki put kad mi se pogled sretne sa takvom scenom, hitro sam ga skrenuo u stranu. A srećemo se mi svakodnevno, dominantni narativi ne pitaju za nelagodu Drugoga. Ne znam šta bi se desilo kada bih ja, tu pred svima njima, usred rečenice, namestio jaje koje mi se, posle trusne vožnje po krpljenim putevima, nažuljalo u farmericama. Mislim da bih samo postao gola meta za zajebanciju i štipkanje, zato i ne pokušavam, uvek nađem način da neopaženo rešim problem. Ali to su zaludne misli, uvek se ispostavi, pa sam zato skrenuo u razmišljanja i planiranja koja ipak nečemu koriste: večeras peglam, ujutru punim paprike za ručak, zavese perem za vikend, račune plaćam sutra, posle posla, a pre pijace. – Dobro, naseli smo, nije nam prvi put, nije ni poslednji – Bosiljkina podrška bila je usiljena. To što koristi množinu doživeo sam kao pasivno agresivno upiranje prstom u mene. Ideja je bila moja, prva koju je redakcija prihvatila otkako radim u Tribjunu. Ja sam organizovao


književnost uživo 115

put, pronašao sagovornike i osvojio njihovo poverenje da će ostati sakrivenih identiteta. Trebalo je da na zadatak krenem samo sa Sašom, snimateljkom, ali onda me je Bosiljka obavestila da i ona kreće sa nama, da mi pomogne. Nisam smatrao da mi je pomoć potrebna, niti sam je tražio, ali nije me u tom trenutku opterećivalo što i ona želi da preuzme deo zasluga za dobru priču, kako sam tada razumeo ovaj njen potez. Nisam se bunio ni kad je predložila da povedemo i Milicu, jer ona ima više iskustva u istraživačkom radu, mada se ne mogu složiti sa tim. Ona i ja došli smo pre dve godine zajedno u Tribjun, ali Milica je provela više vremena u guzici glavne urednice. Isprva sam pokorno živeo u njenoj senci, verujući i sâm da je Milica uvek korak ispred mene zato što je smelija i sposobnija, dok nisam osvestio da gotovo ništa nije do mene i mojih kvalifikacija, već je Milica uvek bila u prednosti jer je svet, jednostavno, ustrojen tako da nju vidi kao sposobniju. Tada sam i ja, kao moj kolega iz Ministarstva, prihvatio pravila koja sam mrzeo u tišini. Ali, kažem, sada mi ništa nije bilo važno osim reportaže, neka se potpiše na špicu cela redakcija, briga me. Trebalo je samo da odemo u to selo u Vojvodini i napravimo intervjue. A kada smo stigli tamo, odjednom su svi telefoni postali nedostupni, sve kapije zaključane i niko nije čuo za Milorada Komadića, radnika na građevini, koji neobično podseća na ratnog komandanta VRS. Niko. – A jeste malo nerealno, čuj: Milorad Komadić! Skoro pa akronim. I još u kući rođaka! Ali šta da radimo, primili smo se... – Milica je dovršila misao svoje mentorke i priključila telefon na zvučnike. Na moje olakšanje, pevljivi tjun sa Miličine plejliste onemogućio je svaki neprijatan razgovor.


književnost uživo 116

„Tall and tan and young and lovely, the boy from Ipanema goes walking, and when he passes, each one he passes goes 'Aaah'...“ Saundtrek je izgleda preusmerio Bosiljkin fokus, pa je tada otvorila trač-rubriku o zvezdama političke, umetničke i estradne scene koje je imala prilike da upozna. Mada se na osnovu njene spike moglo zaključiti da su, zapravo, oni imali sreće nju da sretnu. Bosiljka je proslavila onu i onog, pomogla ovoj i onom. Na početku jugoslovenskog novinarstva stoji Bosiljka, trebalo je da steknemo taj dojam. Ili da se pravimo da smo ga stekli. Ili da ćutimo. Ja sam ćutao i fokusirao se na svoja jaja u procepu. Kad sam bio siguran da niko ne gleda, stavio sam jaknu u krilo i zavukao ruku da popustim stisak u nogavici, zadovoljan kada je sve prošlo neprimećeno. Nije samo sreća, i tuga je u istim tim malim stvarima. – Došao tako jedan dedac posle koncerta koji je A. održala u Sava centru prošle godine. Doneo cveće. Mi pile viski u garderobi, pušile. On kaže: „Zar me se ne sećaš?“ A ona ga gleda, gleda... Kao, priseća se. I onda kaže: „Ma jesi li ti onaj što sam te jebala '55. u Poreču?“ Da prosti ovaj dečko pozadi... – trznula je glavom u mom pravcu, ali vrlo brzo se vratila na glavni kolosek svoje priče – On gleda u A., trepće, a mi... Na dupe od smeha! Njemu malo bilo neprijatno, ali odmrzo se posle dva viskija... I tako celim putem do Beograda. Milica je svojski podržavala šeficu i bodrila je da priča još, još. Saša je uštekala slušalice u telefon, priključila se na njih, odvrnula na najjače i okrenula glavu. Meni nije bilo samo malo neprijatno, ja sam se zgrčio na zadnjem sedištu automobila, sažvakan i ispljunut. Ali čim su one zaboravile na mene, osećaj krivice uzeo je bič u ruke i razigrao se. Ludak, klovn, budala, konj, govno jedno malo glupo, to sam ja. U prvoj neverici pomislio sam da su saznali da dolazimo, pa su ga sklonili


književnost uživo 117

na drugo mesto, a svedoke zastrašili. Nije mi logično da je ovo bila samo patka. Frenetično sam pozivao sve kontakte koje mi je prosledio onaj magarac iz Ministarstva, prvi, drugi, peti, jedanaesti kontakt, pa onda sve iz početka. U nekom trenutku sam samo stao, spustio telefon na sto i otišao da se umijem. Povratio sam pamet i snagu pod mlazom vode i isparenjima amonijaka, pa sam se vratio u dim i tužne harmonike seoskog bircuza. Tada sam prvi put pažljivo zagledao kafanu u kojoj nas je čekao ručak. Lamperija po zidovima, osamdesete na posterima, devedesete na crkvenim kalendarima, neke žene u ćošku igraju karte. Sto prekriven mušemom. Na stolu tri čašice i flaša rakije, pepeljara i cigarete. Konobar kuca poruke za šankom i trza se na svako „'Alo, mali!“ koje odjekne iz njihovog ćoška. Tad obično traže da isprazni pikslu, donese bokal vode ili promeni stanicu. Dok mu govore, cakle im se zubi, oči i pljuvačka u uglovima usana. Grle ga oko struka, stiskaju mu mišice i ramena, ponekad ga lupnu po dupetu. On se pravi kao da podržava šalu, smeje se, ne protivi se. Zovu ga lutak, lepoto, dušo, mačak. On se odaziva. Voleo bih da mu kažem da se i na boljim mestima isto tako komunicira, da za nas, zapravo, ne postoje bolja mesta, da nemamo gde da pobegnemo, gde god da čučnemo i zažmurimo – nađu nas i vrate u dodeljenu ulogu. Voleo bih, ali ne bi bilo fer, jer su mikrofon i diktafon, svestan sam toga, ipak bolja zaštita od mokrog šanka i zapišanih vrata drumske kafane. Bosiljka, Saša i Milica već su bile završile obrok, ispijale su kafe kad sam izašao. Rekao sam da mi nije do jela i da ću ih sačekati kod auta. Vapio sam za vazduhom i rešenjem. Bio sam nadomak odluke kada smo nastavili put. Bosiljka nas je vozila kroz mrakove Balkana uz Miličinu muziku koja golica prepone. Pretpostavio sam da me čekiraju u retrovizoru. Zapravo, bio sam siguran


književnost uživo 118

u to. Često sam pomišljao da me Bosiljka drži u redakciji samo zato što se loži na mene, kad već nikad nije zadovoljna mojim radom. Milica, mlada nada Tribjuna, relaksirano je pevušila: – When he walks he’s like a samba, that swings so cool and sways so gently... Saša je i dalje gledala u stranu, slepa, gluva, uplašena, nedodirljiva. A ja sam konačno bio rešen da kapituliram pod pritiscima svog starog i prihvatim da ovaj stresni posao prevazilazi granice mojih sposobnosti. Da sam nešto mogao uraditi u karijeri, napravio bih to do trideset i treće godine, koliko sada imam u guzici. Bilo bi najpametnije da nađem sebi dobru ženu, posvetim se porodici, ostvarim se u ulozi oca, jer izvesno je da nikad neću postati novinarka kakva bih želeo da budem. – Bosiljka, želeo bih da razgovaramo čim se vratimo u Beograd – progovorio sam glasom koji nije bio moj.


književnost uživo 119

Szabolcs Bura Benedek Toga jutra kada je Nataša pronašla sićušnu šarenu pticu na balkonu, kao da se jesen nakratko oprostila od nas. Nakon što je prošla noć, oblaci su nestali, nebesko je plavetnilo blistalo, Sunce sjalo, i premda je ostavljalo dojam klonulosti, još od ranih sati zračilo je na grad ugodnom toplinom. Stišavao se i vjetar koji je danima prije bjesnio: istina, nije se sasvim smirio, ali nije više toliko tresao prozore, niti su dame i gospoda toga prijepodneva na Korzu morali više stiskati šešire uz glavu. More je i dalje dizalo valove, ali njegova je srdita zelena boja nestala, postalo je sada plavo, duboko, tamnoplavo – tek za koju nijansu svjetlije od planina što okružuju Kvarner, koje su se sada, nakon što se vrijeme privremeno poboljšalo, mogle u cijelosti vidjeti s mola. Stan je ipak ostao i dalje taman. Oduvijek je svjetlost u njemu nedostajala – a samim time i boje (sve dok se ptica nije pojavila). U radnoj sobi i predvorju tijekom je poslijepodneva još i bilo ponešto svjetla, ali u spavaćim sobama, koje su bile jedna pored druge, trebala se lampa držati upaljena čak i tijekom dana. O niši pored kuhinje, koju su dijelile Nataša i Lisbet, bolje i ne govoriti. Tamošnji prozor gledao je na stražnji zid susjedne kuće. Drškom metle mogle su čak i dodirnuti taj zid. Kuće u centru grada bile su toliko blizu, da su zaklanjale jedna drugoj svjetlost. Kao da su htjele biti u kontrastu s morem: s jedne strane prostranstvo beskraja, s druge uzane ulice potonule u mrak. Stančić je, uostalom, bio lijep. Bolje rečeno velik i lijep. U toj su zgradi svi stanovi bili takve veličine. Četiri kata, na svakome katu po jedan stan, a vrata stanova nalazila su se točno jedna iznad drugih. Njihov je bio na trećem. Kuća je izgrađena nekoliko godina prije, na jedinom preostalom slobodnom mjestu u okolici. Žbuka je bila gotovo netaknuta, blistala je u izvornoj ljepoti jer vrijeme je ni za mrvicu još nije nagrizlo, a na vratima i na parketu još se sjajio lak. Povrh svega, stan je imao i kupaonicu, a slikovitiji dokaz modernosti od toga u Rijeci nije ni postojao.


književnost uživo 120

Nataši se na prvi pogled dopao. Ne samo što je bio lijep, nego je bio i na vrlo dobrom mjestu: na samo nekoliko koraka od svega – od tržnice, luke, Korza. Ako je Nataša morala u kupovinu, u okolici zgrade mogla je pronaći svakakve prodavaonice. Malo dalje, prema kazalištu, nalazila se tržnica. Ako je trebala gospođicu otpratiti do neke od njezinih prijateljica, najbliža tramvajska postaja bila je tu u susjednoj ulici. Katedrala je također bila udaljena svega dva ugla, zajedno s njezinim kosim tornjem. Za večernju misu Nataša je trebala samo prekriti ramena maramom, i mogla je istrčati onako kako je bila odjevena. Unutarnja soba – s čijeg je prozora pogled dosezao sve do Guvernerove palače – bila je radna soba cijenjenog gospodina. Zidovi su bili obloženi policama punih knjiga i dokumenata. Ispred prozora nalazio se poveći sekreter, njega je cijenjeni gospodin osobno pospremao, zato ga nisu smjele dotaknuti ni Nataša ni Lisbet. Između prozora bila je ogromna slika. Nataša je znala pospremajući katkad zastati pred njom i dugo promatrati naslikani krajolik: planine, selo skriveno u podnožju, borovu šumu koja prekriva padinu i utvrdu na središnjem dijelu uzvisine. Slika je prikazivala nepoznati krajolik: utvrda je doduše sličila onoj koja je gore s Trsata gledala dolje na Rijeku i Sušak, ali ostali elementi slike ipak nisu bili poznati. Lisbet je, međutim, jednom kasnije otkrila Nataši kako ta slika prikazuje predjele iz kojih potječe cijenjeni gospodin. Jer cijenjeni gospodin nije bio pravi Riječanin. Njegova je obitelj izvorno živjela u sjevernom dijelu Mađarske, između velikih planina i šuma, cijela su sela bila njihova, čak i ta utvrda sa slike. Ali osiromašili su, pa je cijenjeni gospodin morao pohađati fakultet, potražiti posao. U Rijeku je stigao kao mladić koji je tek diplomirao, nedugo nakon što je zavedena mađarska vlast i kada su mnogi Mađari pohrlili u grad zaposlivši se pri državnim institucijama i uredima.


književnost uživo 121

Prostorija prije radne sobe bila je predvorje. Tu su primali goste, tu su objedovali. Nataša je brisala prašinu i povremeno zastajkivala pred prozorom, osluškivala je otkucaje zidnog sata i minutama promatrala galebove koji su kružili oko Tornja sa satom. Spavaća soba gospođice Sáre bila je druga prostorija od ulaznih vrata stana, smještena na hodniku, direktno nasuprot kupaonici. Kada je Nataša tek došla, kupaonica je za nju bila najveće čudo u stanu. Čula je prije da tako nešto postoji, ali nije još vidjela. Nije to bila ni u Rijeci svakodnevna stvar. Nataša je, kao i mnogi drugi, išla na obalu rijeke u kupalište Ilona. Sada je, međutim, osjećaj bio posve uzbudljiv i neobičan, zato što se zbog kupanja u velikoj kadi s pjenušavom i mirisnom vodom nije trebalo izaći iz stana. Iako se to, naravno, na Natašu i Lisbet nije odnosilo. One su imale svoj umivaonik u zajedničkoj niši za spavanje. Žalbu na njega ipak nisu imale. Nataša bi samo otvorila slavinu koja je stršala iz zida, postavila ispod nje lavor i mogla se odmah kupati. Voda je doduše bila hladna, ali ju je barem osvježila. U spavaćoj sobi, koja je bila s desne strane od ulaza, spavao je cijenjeni gospodin. Tu je znao prileći na četvrt ili pol sata, kada bi poslije podneva skoknuo iz ureda kući na ručak. Iz kuhinje se pružao pogled prema Sušaku, dakle u smjeru istoka, bio je to najsvjetliji dio stana, a umjesto prozora imao je izlaz na maleni balkon. Istina, otvarao se prema unutrašnjem dvorištu kuće, ali je tu barem ulazilo puno svjetlosti. Nataša se tome osobito veselila, zato što je najviše vremena provodila u kuhinji, trebala je, naime, pomagati Lisbet u pripremanju hrane i postavljanju stola. Iz kuhinje se izlazilo na balkon – inače toliko malen da ste na njega mogli tek samo koraknuti – na kojemu je Nataša pronašla pticu. Nije imala pojma kakva bi to životinja mogla biti. Nikada sličnu nije


književnost uživo 122

vidjela. Odmah je uočila da nije galeb, budući da je imala šareno perje, a bila je tako sitna da joj je mogla stati na dlan. Ležala je u kutu balkona, nepomična, samo se po treptajima oka primjećivalo da je živa. Nataša je vrisnula, za nju je taj prizor nijeme i nemoćne ptice s gomilom perja koje je blistalo u svim bojama duge bio doista iznenađujuć. Dotaknuti je nije smjela, zato je došljakinju s balkona morala skloniti Lisbet. Prvo su pomislile kako je ptičica ispala iz nekog gnijezda u blizini, te su je namjeravale jednostavno pomesti s balkona, a ostalo neka obavi sama priroda. Ali dok je to Lisbet izgovorila, ptičica je osim kapaka počela pomicati i kržljava krila koja je dotad držala pripijena uz maleno tijelo, nespretno i bespomoćno, a ipak usprotivljeno sudbini koja joj je bila dodijeljena. Nataša se tada sažalila nad njom, osjećaj straha zamijenio je osjećaj sažaljenja. Lisbet također nije trebalo previše uvjeravati. Na koncu, vrijedi pokušati, ovakvu pticu doista nisu još nikada vidjele. Domaćica je s dva zdepasta prsta odlučno zgrabila neočekivanog gosta, bivajući pri tom i dovoljno nježna, i odnijela ga u kuhinju, a Nataša je za to vrijeme brzo potražila drvenu kutiju izvan uporabe za privremeni smještaj. Obavljajući jutarnje poslove, promatrale su krajičkom oka i došljaka koji je sada opet ležao nepomičan, ovoga puta na dnu kutije. Dok su tiho radile, s uzbuđenjem su pogađale kakva bi to ptica mogla biti. Nisu uspjele usuglasiti se ni po pitanju boje perja, jer ono je bez ikakvog reda i pravila sijalo u najrazličitijim bojama, počev od crvene i žute preko smeđe i ljubičaste sve do plave i zelene. Kao da je netko sašio ptici odijelo od rasparanih šarenih krpica. Lisbet je procijenila da je papiga, vidjela je nešto slično prije u Pešti, u Városligetu, na jednom artističkom štandu, kada je bila u posjeti kod rođakinje za vrijeme godišnjeg odmora. Poslije se ispostavilo kako ipak nije. Do toga zaključka došla je gospođica


književnost uživo 123

Sára, koja je odmah nakon buđenja čula za neobičan događaj od Nataše, i koja je onako neodjevena – prije jutarnje toalete – izjurila iz svoje sobe kako bi se divila došljaku. Prvo je izgrdila osoblje zato što osim smještanja u kutiju ništa više nisu učinile za sirotu pticu. S druge strane očitala im je bukvicu o tome kako papige imaju krive kljunove i dugačko perje na repu – dok ova ptičica ima dug i ravan kljun, i ne računajući zasljepljujući pljusak boja njezinoga perja, uopće ne podsjeća na papigu. – A sada brzo, brzo, dajte joj nešto za pojesti! Zašto joj već niste dale? Mogla bi sirotica uginuti! – pljesnula je dlanom u dlan nestrpljivo gospođica Sára, a dvije sluškinje potrčale su na tri strane. Za nekoliko trenutaka sakupile su sav grah, suhi grašak, ječam, proso i ostale žitarice koje su pronašle u smočnici i koje su mogle odgovarati kao hrana za ptičicu, zatim su sve to stavile u kutiju pred nju. Ali gospođica Sára nije bila zadovoljna učinjenim: – Oh, vi budalice! Zar nikada prije niste hranile ptičicu? Ne znate kako se to radi? Lisbet i Nataša – koje doista nikada prije nisu hranile pticu, nisu čak ni s mola bacale komade kruha galebovima u more – uplašeno su gledale kako gospođica vrhovima prstiju uzima zrno prosa i pruža ga šarenom biću. Ali unatoč očekivanjima gospođice, ptica nije otvarala kljun. Nije se niti pomaknula. Čak ni onda kada su prvo Lisbet, a potom i Nataša, prema naputcima gospođice Sáre, pokušale silom otvoriti ptičji kljun kako bi gospođica mogla ugurati hranu. Kljun se uopće nije mogao otvoriti, tolikom ga je snagom ptičica stiskala. Veliki dio jutra gospođica Sára provela je pokušavajući opametiti životinju. Ali njezini su se napori pokazali uzaludnima. Jer nije bilo moguće ni lijepim riječima ni silom uvjeriti to siroto stvorenje da će uginuti od gladi ako ne bude nešto pojelo. Tvrdoglavo je stiskala kljun, a osim što je povremeno treptala i mahala krilima, doimala se odviše


književnost uživo 124

ravnodušnom, čak krutom i odbojnom. – Nezahvalna, bijedna mrcina! – izjavila je nakon gubitničke borbe razumljivo ljuta i od suza mokra lica gospođica Sára te se povukla u svoju sobu, djelomično kako bi se isplakala, a djelomično kako bi se konačno odjenula. Uto se i cijenjeni gospodin probudio, promotrio došljaka i priopćio da papiga zasigurno nije, ali je to očito neka egzotična ptica, koja u okolici Rijeke nije domaća. Dolaze u obzir dvije mogućnosti. Prema prvoj se mogla pojaviti iz teretnog prostora nekoga broda pristiglog s južnih mora, možda je bila dio brodskog tovara. Prema drugoj bi mogla biti iz vile njegove ekselencije nadvojvode Josipa – zna se, uostalom, da carsko veličanstvo sakuplja neobične životinje i biljke, park vile prepun je palmi, kaktusa, orhideja i drugih stvari iz dalekih zemalja, dakle ptica je vrlo moguće odatle dolutala. U uredu imaju jednu krletku izvan uporabe, u kojoj je jedan od savjetnika, koji je u međuvremenu već (razumljivo) otpušten, držao kanarinca unatoč negodovanju svih u uredu, tu će im krletku poslati po uredskom slugi, pticu treba u nju staviti i odnijeti je gore u vilu, pitati tamo je li možda ptica njihova. Ako nije, onda je treba odnijeti dolje u luku, Biološki institut se nalazi u zgradi Kraljevske mađarske pomorske uprave, tamo neka je pokažu, oni će već znati što učiniti s njom. Cijenjeni gospodin je nakon doručka uzeo šešir i kišobran – potonji je mogao poslužiti u vremenima kada je bura divljala, kao sada, samo kao štap za šetnju – otišao je raditi, a ostali su pticu za sada uklonili s dnevnog reda. Sati su prolazili. Gospođica Sára povremeno je izlazila u kuhinju provjeriti situaciju, ali stvorenje je nepromjenjivo čučalo u kutu kutije, usred mnoštva sjemenki koje nije ni dotaknulo. Obećana krletka je kasnila. Lisbet se pitala koje bi rješenje bilo bolje: poslati Natašu do ureda


književnost uživo 125

neka podsjeti cijenjenog gospodina za krletku, ili bi bilo bolje ne uznemiravati ga u važnim poslovima, te potražiti neku ljepšu i bolju kutiju od ove sadašnje, u kojoj će odnijeti tu bijednu mrcinu u vilu. U međuvremenu je pak stigla Nataša s tržnice, Lisbet je zato zanemarila to pitanje i krenula pripremati ručak. Ptica ili ne, mislila je, stvari moraju ići svojim uobičajenim tijekom, cijenjeni gospodin stiže u jedan poslije podneva kući, tada će ga ona podsjetiti za krletku, pa neka on odluči kako dalje. Možda bi na pticu potpuno i zaboravila, da luckasta i rastresena Nataša nije odjednom počela vikati. Smetnuvši s uma kako sebe, tako i dobre manire, vikala je na svom materinjem jeziku, to jest na hrvatskom. Lisbet nije mogla točno znati što je vikala (pored mađarskog, slovačkog i njemačkog, razumjela je donekle i talijanski), ali je slutila da njezina mlada kolegica ne izgovara ni stihove, ni krasne složene rečenice. U ljutnju se, međutim, očito uplelo i neko oduševljenje. Jer dok je Lisbet kuhala ručak, Nataša je, pokusa radi, uzimala zalogaj po zalogaj sirove hrane koja je bila na velikom stolu i čekala na obradu. Ptica dugo nije pokazivala prema hrani ništa osim apatije, ali kada je Nataša gurnula pred nju jednu giricu, iznenada je širom otvorila kljun i ne samo što je ribicu progutala cijelu, nego je i Natašu ugrizla za prst. Cijenjeni gospodin volio je okuse na koje je prije više desetljeća naviknuo u roditeljskoj kući, ali budući da se gornjougarska kuhinja tek oskudno mogla reproducirati na Primorju, Lisbet joj je dodavala, na zadovoljstvo cijenjenog gospodina, ponešto od domaćih specijaliteta. Posljedicu toga predstavljalo je i nekoliko šaka girica koje su trebale poslužiti kao predjelo, i koje su na dnu košarice čekale da ih se stavi na vrelo ulje, zajedno sa sušenim gljivama sakupljanim u krševitim šumama. Nataša je uzela jednu od tih girica, a ispostavilo se da je to bio dobar


književnost uživo 126

izbor. Ptica je odmah progutala ribicu, pa je Nataša, čim joj je uspjelo osloboditi prst iz kljuna koji je stezao, gurnula još jednu pod kljun životinjice s perjem koje je blistalo u tisuću boja. Pticu nije trebalo nukati, i taj joj je komad odmah nestao u grlu. Da predjelo ne bi pretrpjelo štetu, Nataša je morala iznova do tržnice po novu košaricu girica. Kada je pak cijenjeni gospodin u jedan poslije podneva došao kući na ručak, ptica je već sjedila na rubu kutije duboko zarivši kandže u rubove, i bez prestanka gutala sitne ribice koje joj je gospođica Sára vrijedno i neprestano posluživala. – Ama ona je od jutros porasla! – rekao je cijenjeni gospodin nakon što je poslušao veselo izlaganje svoje kćeri o događajima. – Ozbiljno mislite, oče? – pitala je gospođica Sára, a u njezinom se glasu pored sumnjičavosti mogla osjetiti i neznatna veselost. – Najozbiljnije. Zar ne vidiš? Uto je cijenjeni gospodin spustio u kut kuhinje krletku koja je u uredu nekada služila kao dom jednom kanarincu, i koju je on osobno donio iz gradskog vijeća. Nakon ručka bili su svi prisiljen priznati – ionako su to već slutili, ali govoriti o tome nisu htjeli – da je njihov gost bivao sve krupniji i krupniji. Ptica je završila s ručkom (nisu je više trebali hraniti, sama je gutala girice koje su stavili pred nju), usudila se spustiti s ruba kutije, te je stojeći na ivici kuhinjskog ormara promatrala Lisbet i Natašu koje su se užurbale oko stola. I dalje se nije oglašavala, samo je gledala velikim očima okruglim poput gumba, u kojima su se tek sada mogli vidjeti tamni virovi što su kovitlali poput mora, tamo daleko iza postaje, kod rafinerije nafte. Sada je bilo već jasno da nije prerasla samo drvenu kutiju, nego ni u krletku ne bi mogla stati. U čemu će je onda odnijeti u vilu njegove ekselencije? To pitanje, međutim, nisu ni mogli promisliti do kraja, zato


književnost uživo 127

što je ptica odjednom raširila krila, koja sada više nisu bila slabašna, zatim se iznenadnim skokom našla na velikom stolu i počela halapljivo jesti knedlice s mladim sirom (to jest njoke sa sirom), taj krasan spoj riječke i gornjougarske kuhinje. – Ne, to ne! – povikala je Lisbet opravdano ljuta, jer njoke je mogla, doduše, opet napraviti od kukuruznog brašna, riže i krumpira, ali nabaviti odgovarajući sir bilo je već malo teže. Ptica se, međutim, nije uplašila valjka za tijesto kojom su joj zaprijetili. Kljun je štoviše širom otvorila, pokazujući sitne i kao igla oštre zube koji su se nizali uz rub kljuna. Iz grla joj se probio oštar glas, i premda samo na tren, taj je glas bio toliko snažan da su cijenjeni gospodin i gospođica dojurili iz predvorja, koji je služio i kao blagovaonica, gotovo gazeći jedan drugog. Knedlice sa sirom nije bilo moguće poslužiti. I ne samo njih, nego ni škampe, ni prstenčiće sipe, ni kriške bakalara, ništa od onoga što su planirale dati uz njih. Ne samo zato što je ptica u sve zabola kljun, nego i zato što je svu hranu smatrala svojom i odlučno je branila. Velikom kuhinjskom stolu nije se moglo ni približiti. Sjedila ja na sredini stola kao na prijestolju, i čim bi vidjela da netko namjerava krenuti u tom smjeru, počela bi otvarati kljun, udarati krilima, te doslovno kriještati kao medvjedica koja brani mladunce tamo negdje u sjevernim Karpatima, gdje su nekada davno preci cijenjenog gospodina išli u lov. Prestravljeno su gledali u prizor koji je istodobno bio i zastrašujući i zapanjujući. Ptica uopće više nije sličila šarenom klupku kakvo domoroci znaju skrpati od komadića odjeće dobivenih od kolonista. Mnogo je više sličila nekom zagrobnom biću, čije kričave boje oštro odudaraju od tamnih tonova riječke jeseni. Prije nego se išta moglo dogoditi, Lisbet je iz predostrožnosti zalupila kuhinjska vrata za sobom.


književnost uživo 128

– Tek sada se uistinu nerviram – ljutio se cijenjeni gospodin – jer unatoč svim obećanjima, telefon još uvijek nisu uveli kod nas. Jednostavno bih samo telefonirao pomorskoj upravi neka nam iz Biološkog instituta pošalju stručnjaka koji bi pogledao ovu grdobinu i poveo brigu... Nije uspio izgovoriti dalje misli, iz kuhinje se začuo lom. Nesumnjivo je ptica – ili što god je drugo bila – nešto prevrnula. Možda cijeli veliki stol, sve zajedno s njokima, rakovima i filetima ribe. U nedostatku telefona cijenjeni je gospodin poslao Natašu po pomoć. Prestrašena je djevojka otrčala dolje na Korzo, a odatle preko Ulice Andrassy do Rive Szapary. Ispred Palače Jadran počela je nerazgovijetno psovati, zato što je trčeći gotovo oborila nekoliko radnika koji su bili zauzeti istovarom onih vagona što su čekali na šinama pored mora – hvatali ravnotežu noseći poveće vreće na ramenima – kako bi sadržaj utovarili na zahrđali parobrod što se njihao kod Mola Adamich. Natašu, međutim, nisu mogli zaustaviti ni uredski službenici u Kraljevskoj mađarskoj pomorskoj upravi. Uletjela je u zgradu, projurila pored vratarske kabine ne obraćajući pozornost na pozivanje. Uopće nije znala kamo treba ići. Trčkarala je tamo-amo po stubištu, i tek su je na prvom katu uspjeli pritisnuti u kut. Nataša je u uzbuđenju govorila hrvatski, a shvatila je to tek kada je vidjela kako mađarski službenici gledaju u nju s nerazumijevanjem. Morala je dakle promijeniti jezik. Pokazali su joj prostorije Biološkog instituta na prizemlju. Imala je sreće. Ravnatelj Garády bio je u tom trenutku tamo. Slušao je Natašu s dobroćudnim iščekivanjem, povremeno kimajući glavom, potom je priopćio samo toliko da on pojma nema o čemu se radi, niti uspijeva sve shvatiti iz ove bujice riječi koja nalikuje bajci, ali naravno pogledat će kakva se to zastrašujuća zvijer ugnijezdila u tom stanu. Primio je kaput u ruke, ali prije nego su krenuli uzeo je i poveći harpun, za svaki slučaj, iz


književnost uživo 129

skladišta oružja instituta. Ovim su oružjem, dodao je kao objašnjenje, ubili već i morskog psa, i to na svega nekoliko koraka odavde, kod luke Baross. Peštanski listovi znaju se itekako šaliti zbog toga, ali riječki morski pas nije nikakva patka, u dubokim i hladnim vodama Kvarnera doista u velikom broju žive ove morske zvijeri. Zato se u moru okolo plaža u Opatiji svakoga ljeta razapnu mreže. Gospodin Garády je inače pričao vrlo rado i s ljubavlju. To se nije znalo samo iz njegovih knjiga, nego je Nataša to i doživjela tijekom tog njihovog kratkog, zajedničkog puta. Ravnatelj Biološkog instituta tvrdio je da se uopće neće iznenaditi ma što tamo bude susreo, Rijeku, naime, čudesa ni prije nisu zaobilazila. U vrijeme kada su se križari borili na Svetoj Zemlji, anđeli su ovdje sakrili od Saracena rodnu kuću Djevice Marije. Zatim je za vrijeme osmanlijskih ratova Riječanima pomoć opet stigla s neba, u obliku ogromne kamene kiše koja je uništila pogansku vojsku. Zato u stanu cijenjenoga gospodina može boraviti bilo kakvo biće, čuditi se ne treba. Na svijetu postoje mnoge takve stvari na koje znanost – barem zasad – ne uspijeva dati odgovor. Kratkom jutarnjem sijanju sunca sada više nije bilo ni traga. Jesen se konačno i beznadno vratila. Sumorni oblaci prekrivali su nebo i neprestano prskali kapljicama kiše ulice i zgrade. Bura se opet podigla, taj olujni vjetar koji puše s krševitih predjela, i ne samo što je uzburkala valove, nego je i more obojila u boju zelenu poput otrova. Vrhove planina okolo Rijeke prekrivao je snijeg. U cilju izbjegavanja novih neprilika s lučkim radnicima, iza Piazze Zichy prešli su na Korzo. Prošli su ispod Tornja sa satom, kroz nadsvođeni prolaz, potom odmah skrenuli lijevo. Kada su izašli na Piazza dei Frutti, na trg koji je prije izgradnje tržnice funkcionirao kao mjesto za prodaju voća, Nataša je prestrašeno kriknula.


književnost uživo 130

Na trgu se bila okupila manja gomila ljudi. Svi su gledali prema gore. Ptica je sjedila na prozoru radne sobe cijenjenog gospodina. Bila je mnogo veća nego prije pola sata, kada ju je Nataša zadnji put vidjela. Prozor je gotovo u potpunosti zaklonila. Zavjesa je nespretno visjela iz okvira, staklo je bilo razbijeno, a lončanice razbijene dolje na pločniku, odmah do nogu znatiželjnih promatrača. Oko Tornja sa satom pojavilo se nekoliko galebova. Do tada je ptica (ili što god je ona bila) promatrala ljude dolje na pločniku, ali kada je čula kliktanje galebova, okrenula je glavu ka njima, otvorila kljun i neartikulirano zaurlala. Galebovi su preplašeno zamahujući krilima odletjeli u smjeru Guvernerove palače. – Isuse! Nataša je potrčala prema ulazu. Gospodin Garády jedva je uspijevao slijediti je. Žurno se penjao stubama, ali je djevojku uspio sustići tek na trećem katu. Stan je izgledao kao da su kroz njega prošli razbojnici: svaki komad namještaja bio je prevrnut, vrata porazbijana, tkanine na namještajima potrgane kao da su bili u potrazi za sakrivenim predmetima od srebra. Sadržaj ormara bio je sav na podu. Svi brižljivo čuvani dokumenti iz sekretera cijenjenoga gospodina dospjeli su također na sag. Knjige su bile oborene, kao i slika na kojoj su bili prikazani sjeverni Karpati, koju ta snažna sila ne samo što je srušila sa zida, nego je čak iščupala iz okvira, a platno pokidala na dva dijela. U predsoblju je ležala Lisbet, licem prema dolje, u velikoj lokvi krvi. Krv je izvirala iz ogromne rane koja je zjapila na vrhu glave, komadići mozga koji su se prosuli uslijed smrtnih udaraca lijepili su se za zgrušanu krv na rubovima rane. Tijekom tajne istrage, kojom su se na temelju vrata


književnost uživo 131

istrgnutih iz dovratnika nastojali rekonstruirati događaji, pretpostavljalo se da se ptica uspjela probiti iz kuhinje, a prva žrtva bila je domaćica, koja je bježala prema unutrašnjosti stana u trenutku kada ju je čudovište straga napalo. Gospođica Sára bila je u kupaonici, sjedila je leđima naslonjena na kadu, beživotna, na mjestu njezina lica bila je ogromna iščupana rupa – iz iskopanih očnih duplji krv je još satima kasnije curila. Cijenjenog gospodina kraj je sustignuo u dnevnom boravku. Njega nije usmrtilo direktno to biće koje je ubijalo, nego polica s knjigama od tatranskog bora istrgnuta s mjesta, te debeli i teški tomovi knjige „Austro-ugarska monarhija u riječi i slici“, koji su pali s nje i prouzročili, prema tvrdnjama medicinskih stručnjaka, frakturu lubanje i trenutačnu smrt. Ptica, koja je zadobila već nevjerojatne dimenzije, sjedila je i dalje zgurena na razbijenom prozoru radne sobe. Zbog njezine težine okvir je puknuo i slomio se. Kada je gospodin Garády ušao u radnu sobu s Natašom, koja je stajala iza njega nijema od šoka i straha, ptica se okrenula prema njima i prijeteći zarikala. Ravnatelj je zgrabio harpun za ubijanje morskih pasa i postavio ga preda se. Do uporabe harpuna, međutim, ipak nije došlo – na sreću ili nesreću. Čudovište je još jednom zariknulo, zatim je raširilo ogromna krila i odgurnulo se od zgrade. Ljudi koji su stajali dolje užasnuto zabrujaše, zatim potrčaše prema nadsvođenom prolazu koji je obećavao sigurnost ispod Tornja sa satom. Ptica je sada već bila tolika da je raširenih krila prekrivala Piazzu dei Frutti. Dok je nadlijetala iznad trga, udarila je krilima, čija su perja svjetlucala u svim duginim bojama, u vrh Tornja sa satom, srušivši ne samo gomilu crjepova nego i mađarsku državnu zastavu s Krunom sv. Stjepana i grbom koji drže anđeli. Preletjevši iznad Korza, izazvala je ogromnu paniku među konjima fijakerista koji su stajali i čekali ispred


književnost uživo 132

hotela i kavana, pokrenuvši ih u divlji galop, nisu se obazirali ni na što i ni na koga tko im se našao na putu. Kod Ulice Andrassy letjela je tako nisko da je vrhove palača okrznula kandžama. Putnici tramvaja panično su iskakali iz kola, više njih se okliznulo na mokrom kamenu i palo pod kompoziciju. Tada se iz tunela kod Corso Deáka pojavio i peštanski brzi vlak, čiji je vlakovođa, ugledavši biće koje kruži iznad vlaka, očajnički povukao kočnicu za slučaj opasnosti, pa su putnici popadali jedni na druge ili su ih kovčezi koji su padali sa stalaže za prtljagu ozljeđivali. Čudovište je napravilo još krugova oko lučkih skladišta i Hotela za emigrante, zatim se kod Tvornice torpeda uzvinulo iznad mora. Usidreni američki borbeni čamac zapucao je iz topova, ali projektili nisu pogodili biće. Zarikalo je još jednom, za kraj, pa je brzim zamasima krila poletjelo u visinu, prema vrhu neba. Posljednji put vidjeli su biće kod otoka Cresa, njegov je lik bivao sve manji i bljeđi. – S vremena na vrijeme – objašnjavao je gospodin Garády u svojoj znanstvenoj procjeni situacije na zatvorenoj sjednici gradskog vijeća (na kojoj je bila nazočna i njegova ekselencija kraljevski mađarski guverner u Rijeci) – pojavljuju se bića iz nama nepoznatih dimenzija, koja ne pripadaju ovome svijetu, koja se zatim vrate u vlastite stvarnosti isto tako iznenada kao što su se i pojavila. Događa li se to zbog neke pogreške, nezgode ili je razlog tome namjera nekih sila koje su iznad nas i koje su neovisne od nas, na temelju našeg trenutačnog znanja to se ne može utvrditi. Prema direktivi iz viših interesa nisu više govorili o pojedinostima toga niza tragičnih događaja, niti o uzrocima zbog kojih su nastali. Očevidce su ušutkali, čas na blag način, čas oštrijim uvjeravanjima. Gospodin Garády također nije pisao o svemu tome, ni za jedan znanstveni časopis. Politički dnevni list A Tengerpart, koji je ionako bio cenzuriran, nekoliko


književnost uživo 133

dana je pisao još o olujnom vjetru koji je divljao u centru Rijeke, a u svemu tome jedino je snaga vjetra mogla biti neuobičajena, jer bura se u to doba godine pojavljivala poprilično često. A za počiniteljima zastrašujućeg razbojničkog ubojstva u jednoj od zgrada na Piazza dei Frutti policija još uvijek traga. Nedavno sam dobivši stipendiju boravio nekoliko tjedana u Rijeci. Dok sam proučavao prošlost grada, sprijateljio sam se s jednom starijom gospođom koja je uz mirovinu radila i u arhivu, i koja je razumjela nekoliko riječi na mađarskom. Te je riječi naučila u djetinjstvu, od njezine bake koja je svojedobno služila kod mađarskih obitelji. Mnogi su baku smatrali slaboumnom, ludom staricom, zato što je znala u sumornim, vjetrovitim večerima u jesen, kada je bura spuštajući se iz krševitih predjela uznemirila inače mirnu vodu u Kvarnerskom zaljevu, pričati o papigi-ubojici koja je pobjegla iz egzotičnog vrta nadvojvode Josipa. Za vrijeme Jugoslavije starica je neko vrijeme bila i na psihijatrijskom liječenju, ali je ni tamo nisu uspjeli osloboditi njezinih fiksnih ideja. – I sama sam dugo vjerovala, zajedno s ostalima iz obitelji, da je luda – pričala mi je moja nova znanica, koja je s kratko podšišanom sijedom kosom i okruglim naočalama izgledala kao da je upravo izašla iz nekog romana Agathe Christie. – Ali onda sam nakon odlaska u mirovinu došla ovamo – tu je posve stišala glas i pogledavši uokolo gurnula preda me svežanj dokumenata – i pronašla ove dokumente posve slučajno u jednom čeličnom sefu. Nitko do danas nije znao da je brava na ormaru bila pokvarena, tako sam mogla slobodno listati papire. Nažalost, ne razumijem tekstove zato što su u cijelosti pisani na mađarskom, ali sam nekoliko riječi ipak uspjela shvatiti i na temelju toga očito je riječ o nečemu što je meni moja luda baka pričala prije više desetljeća. Možda biste mi Vi mogli ispričati što u njima piše.


književnost uživo 134

Prelistao sam papire i odmah shvatio koje sam blago pronašao. Najviše bih volio da sam mogao ukrasti papire, da sam nekako uspio neprimjetno iznijeti svežanj dokumenata, ali nisam htio dovesti u neugodnu situaciju stariju gospođu koja je imala maksimalno povjerenje u mene. Zato sam proveo više dana izučavajući tekst koji je šifriran prije više od jednog stoljeća i koji u međuvremenu nije ni dešifriran, u vili koja je nekada pripadala nadvojvodi Josipu, a danas je u njoj smješten riječki gradski arhiv – dok je prije sto godina bila, barem prema svjedočenju djelomice već oštećenih, požutjelih, umrljanih i teško čitljivih listova iz dokumenta, mjesto tajnih bioloških eksperimenata. Svake sam večeri drhtavim srcem napuštao arhiv. Izašao bih iz zgrade i zabrinuto promatrao ogromno, tamno i egzotično drveće koje je stajalo oko vile, zatim bih brzim koracima požurio dalje. Na svu sreću – smirivao sam se na svakom koraku dok sam se spuštao stubištem koje vodi do Korza – bila je to samo bura koja je tresla grane. Ali nikada se nisam usudio okrenuti. (Prevela s mađarskog Angéla Pataki)


književnost uživo 135

Blago Put u Mostar Vukadin Mostar je za većinu djece iz našeg sela bio pojam velikog grada. Velež je početkom sedamdesetih imao jednu od boljih momčadi u prvoj ligi, trojicu ili četvoricu reprezentativaca, a ujesen sedamdesettreće bio jesenski prvak. Na kraju sezone Hajduk je ipak osvojio titulu, a meni je bilo krivo jer je Dinamo tih godina igrao očajno. Navijači Veleža iz sela, nije ih bilo puno osim Jure Rezina i moga mlađeg brata Marinka, su nas Dinamovce dražili, rugali se Vabecu i nabrajali glasno nekakvog Marića, Hadžiabdića, Bajevića i Vladića. Da te glava zaboli i da crkneš od muke! Radovao sam se tjednima unaprijed svom putovanju u Mostar. Na karti mi je stariji brat Vinko pokazao kroz koliko gradova će autobus proći, a meni je bilo krivo da su samo dva, Posušje i tadašnja Lištica, pa sam pod svaku cijenu htio da netko i Kočerin proglasi urbanim središtem, da bih na dugačkoj listi posjećenih gradova, koju sam tada počeo voditi, mogao navesti još barem jedno ime. Brat međutim nije popuštao, govorio je da moje uveličavanje nema smisla, i ako je selo, onda je selo. I gotovo! Mater je, da bi me umirila, zaključila prepirku tvrdnjom da će možda jednoga dana od Kočerina postati grad, i to veliki. Na put sam krenuo s materom i stricem Micom. Mama nije znala gdje je bolnica, pa je strikan – kod njega smo prenoćili u gradu da bismo uhvatili mostarski autobus u pola sedam – rekao da će i on poći s nama. Vozač je bio Tomo Karan, čiji sin Milenko je sa mnom išao u isti razred, te me je zahvaljujući protekciji zapalo mjesto odmah iza njega. I materi je više godilo da sjedimo naprijed jer onda nije morala povraćati. Tomu sam pripitkivao o svakoj kući, a on je odgovarao navodeći i imena ljudi koji su u Mesihovini ušli u autobus. Zaustavili smo se u gostionici kod Pile, desetak kilometara prije Posušja, gdje su svi autobusi u to vrijeme pauzirali – janje se tamo i godinama


književnost uživo 136

kasnije neprestano okretalo i nemoguće je bilo proći tuda, a vidjeti prazan ražanj – i prozračivali vozila od prašine nakupljene na rupavom makadamu. Kratko prije Posušja počinjala je asfaltirana cesta, pa je preostali dio puta prošao puno brže. Ukupno putovanje, bez pauze koja bi potrajala i do sat vremena, od tadašnjeg Duvna, a današnjeg Tomislavgrada, do Mostara trajalo je puna dva sata. Od te prve avanture u dalekom svijetu – narednih nekoliko godina često sam putovao na kontrolne preglede u bolnicu na Bijelom Brijegu pa je moguće da su se dojmovi pomiješali – posebno su mi u sjećanju ostala tri predjela – duboka klisura od Studenih Vrila do Piline gostionice, gdje sam prije svake krivine stiskao zube i molio Boga da Tomo uspije smotati velikim volanom, crkva na Širokom Brijegu koja se vidjela iz daleka i dominirala cijelim krajem, te serpentine pri spuštanju u Mostar s pogledom na cijeli, s istoka, sjevera i zapada brdima ograđeni grad. Tomo mi je objašnjavao gdje se nalazi bolnica, pokazivao mi čak i zgradu, ja sam vidio samo drveće, a negdje u predzadnjoj krivini mi je pokazao Veležov stadion. Skoro sam zagalamio od radosti kad je nadodao da od bolnice do stadiona nije daleko i kad me otpuste da ću sigurno moći pogledati kako izgledaju tribine i travnjak, jer je autobus iz Mostara za Duvno polazio u pola četiri popodne. Po dolasku u veliki, vrući grad stric Mice se probudio. Mater je za svaki slučaj otišla povratiti i onda smo se nas troje pješice zaputili na drugu obalu Neretve. Usput smo prošli pored hotela s crvenom fasadom, mislim da se zvao Ruža, koji je za vrijeme kasnijeg rata izgorio, pa onda širokim alejama, malo pravo, malo više desno, sve dok nismo stigli do bolnice. Formalnosti su mater i stric dugo obavljali, a mene su u međuvremenu smjestili u sobu s izrazito mršavom curicom koja je bolovala od neke


književnost uživo 137

bolesti sličnoj padavici, pa je ležala u krevetu s rešetkama, s još jednom djevojčicom čijeg imena i izgleda se više ne sjećam, i dvojicom dječaka. Jednoga sam zaboravio, a drugi je bio Ivan iz Bijakovića. Njega sam se krajem osamdesetih sjetio kad sam bio u Međugorju, raspitivao se u nekoliko kuća za njega, prvi Ivan bio je pogrešan, ali se drugi sjetio trećega, a taj već skoro zaboravljeni prijatelj i mene, i bolnice, i naših liječnika, Dr. Bjelice i Dr. Nadaždina. Ivan je cijelo vrijeme pričao kako radi u selu i kako već zna voziti frezu, a ja nisam imao pojma što je freza, ali nisam htio pitati da ne ispadnem glup, pa sam napomenuo kako mi kod kuće nemamo takav uređaj, ali zato Živko Miškov ima sve strojeve, od traktora do pluga i grnjače. Ivan nije znao što je grnjača, a ja nisam znao kako da mu je opišem, pa smo se prebacili na nogomet. I on je navijao za Dinamo te smo se, kukajući o nepravednosti selektora, sprijateljili. Posebno dobri prijatelji postali smo dva tjedna kasnije, kad je moj stariji brat s materom došao u posjet i donio mi Panini album s nekoliko sličica, izdan povodom svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj. Na prvoj sličici koja mi je od nervoze pala pod krevet bio je brazilski branič Carlos, igračina koji nema nikakve veze s braničem Reala pred kraj stoljeća. U istom paketiću bili su još neki meni nepoznati nogometaši iz Zaira, a u ostalih pet – Vinko je potrošio dobar dio novca koji je dobio za krizmu – nalazili su se Katalinski i Oblak. Katalinski je bio prvi u duplom izdanju, pa je Ivan odmah uzeo sličicu viška i obećao mi da će kad ga otpuste – tjedan dana ranije nego mene – otići do kioska, kupiti paketić sličica i donijeti mi da izaberem najboljeg od tri moguća igrača. Nije donio. Možda nije ni zaboravio, ali je njegova mater bila gadno ljuta kad je došla po njega, možda se freza pokvarila, pa nije smio pisnuti, a kamoli


književnost uživo 138

pomisliti na to da se sa sličicama vrati do bolnice. Možda je i kiosk bio zatvoren? Isti dan kao i Ivan otpuštena je i curica iz ograđenog kreveta, a u sobu su stigla dvojica krupnih dječaka. Ja sam odjednom bio najmanji pa je naopaka sestra Nevenka bez puno pitanja prebacila moje stvari u drugi natkazić i smjestila me u zatvor s rešetkama. Čim je izišla, počeo sam plakati, dvojica novih su se smijali, ali su pravili račun bez krčmara, bez meni najdraže i najljepše medicinske sestre Dubravke. Ta visoka, vitka djevojka iz Stoca, s dugačkim pletenicama, velikih smeđih očiju i prekrasnog osmijeha me već prvi dan osvojila. I ja nju. A i moj brat Vinko joj se dopao kad je, crn i preplanuo, banuo u posjet i donio mi već nove sličice. Dubravka ga je upitala: – Kako si tako crn? Jesi li bio na moru?“ – Nisam. Bio sam na Brdinama – obradovao se moj brat razgovoru s lijepim stvorenjem. – A gdje su ti te Brdine? Šta je to? – počela se zanimati Dubravka. – To je naša njiva na kojoj sam okopavao krumpire – završio je Vinko svoje predstavljanje. Je li pocrvenio dok ga je ona odmjeravala, nije se moglo prepoznati jer je, kao što rekoh, bio crn kao ugljen. Dolazila je Dubravka svaki dan po nekoliko puta u našu sobu, mjerila mi temperaturu, milovala me po rukama i čelu, čak bi mi glavu prislonila na čvrste grudi, a ja sam se topio od dragosti. Taj dan kad sam se rasplakao zbog kreveta ušla je ljuta kao paprika i kad me vidjela i čula da cmizdrim nije puno pitala o čemu je riječ, smjestila me u sobicu u kojoj su sestre pile kavu – laknulo mi je kad sam primijetio da nema naopake Nevenke – popio sam sok iz Dubravkine čaše i onda me vratila u sobu. Tamo me je čekao veliki krevet, svježe presvučen, a moje stvari su već bile poredane u natkaziću. Pokrila me je, prekrstila se sa mnom i duboko sam zaspao.


književnost uživo 139

U bolnici sam proveo tridesetpet dana. Otpustili su me u srijedu, a po mene je došao ćaća, u kariranoj košulji, s kaputom prebačenim preko lijevog ramena – bilo je jako vruće – i u cipelama koje nije stigao očistiti. Ili ih mater nije kontrolirala? Tata je doktoru Bjelici – kosa mu je poput njegova imena bila sasvim svijetla – htio uručiti kuvertu s novcem, ali je čovjek odbio i nije se dao nagovoriti, pa smo se nakon podizanja otpusnog pisma i dijagnoze s navodima lijekova koje mi je naša duvanjska liječnica Alma Gudelj trebala propisati, zaputili u grad. Dubravka me na rastanku čak poljubila, a ćaća se smijuljio i nije ništa govorio. Najprije me je odveo do Veležova stadiona. Svi ulazi bili su zatvoreni pa smo razgledali uokolo možemo li ikako ući. Tata je čak mislio prebaciti me preko betonskog zida, no ja sam bio guzlav, a on ne baš jak, pa smo nakon dva neuspjela pokušaja odustali. Zato smo odjednom ugledali mali prozorčić, otvor u zidu u visini moje glave, veličine otprilike trideset puta trideset centimetara. Gurnuo sam glavu u zid i minutama sve detaljno razgledao. Vidio je jedan reflektor, dio travnjaka s golom na kojem nije bilo mreže i vrh male tribine. Neki čovjek je nešto sklanjao pa bih svaki put kad je on prolazio ispred mene pogledao u stranu, da me ne vidi i ne otjera me s lijepog položaja, za koji nisam imao ulaznicu. Kako bismo nekako proveli vrijeme do polaska autobusa, zaputili smo se u stan našeg Mandoseljana, Frane Begina, tada milicajca u Mostaru, čiji je sin Željko trenirao u Veležovim juniorima. Ni Frane ni Željka nije bilo kod kuće, ali je Franina žena Jarkinja imala posjet – kod njih je glavom i nepostojećom bradom kavu pila žena Franje Vladića, tadašnjega igrača Veleža, jednoga od najboljih napadača u zemlji čiji je centaršut bio puno bolji od Popivodina, ali ga selektori nisu često pozivali jer se pričalo da nije discipliniran. Po povratku u selo


književnost uživo 140

slagao sam da je i Vladić bio u Franinu stanu i da smo se rukovali, no ne znam jesu li mi moji slušatelji povjerovali. Kod robne kući Hit ćaća je otišao negdje na pivo, ja sam se vozao pokretnim stepenicama, a budući da doktor Bjelica nije htio uzeti novac, dobio sam dvije gramofonske ploče – jednu Beatlesa, drugu Parnog Valjka – a nakon ručka na terasi hotela s crvenom fasadom, direktno na obali Neretve, otišli smo do kolodvora. Autobusi su stajali na peronima uz cestu, a jednu etažu više nalazio se željeznički kolodvor. Ćaća mi je pokazao gdje se kupuju karte i gdje je klozet, u koji sam hitno morao, no baš tada je jedan dugački teretni vlak u pravcu Ploča protutnjao bez zaustavljanja. Naporno je bilo s nekoliko metara udaljenosti brojati vagone, sigurno sam se zabunio, ali ih je sto posto bilo više od trideset. Srećom pa zahod nije bio zauzet, inače bi postalo kritično kad sam – nakon što je zadnji vagon nestao iza lijeve krivine – otrčao panično otvarajući šlic na hlačama. Taj je dan autobus koji je u pravcu Duvna dolazio iz Sarajeva vozio neki drugi šofer. Tomo je imao slobodan dan. Zato sam ja ćaći, dok smo se penjali serpentinama, pokazivao gdje se nalazi „moja“ bolnica, a gdje je stadion Veleža. Kasnije sam često putovao u Mostar i još pokoji grad. Na listi se nakupilo nekoliko redaka. Bilo je i lijepih i napornih kilometara, ali se malo njih može mjeriti s uzbuđenjem prilikom moga prvog putovanja u Mostar i prolaska kroz dva druga grada, kroz Posušje i Lišticu. I Kočerin.


foto: www.pexels.com

književnost uživo 141


književnost uživo 142


foto: www.pexels.com

#III. UnatoÄ? obilju - eseji, osvrti & jedan intervju


književnost uživo 144

Krunoslav Re-destrukcija modernog i nacrt nove Mrkoci umjetnosti Gađenje nad modernitetom: degeneracija i dekadencija u poeziji i prozi od Rimbauda, preko Eliota i Bukowskog do danas

1. Degeneracija i dekadencija u poeziji zapadne kulture započela je u onom trenutku kada su pjesnici raskinuli s idealom i počeli iznositi na vidjelo u svojim djelima stvari iz vanjskog svijeta, iz svojih svakodnevica, iz društvenog okruženja, stvari i strane života koje su ih smetale, sputavale, ogorčavale. Kojima nisu mogli pobjeći jer to je bio njihov život. U onom trenutku kada je pjesnik raskinuo s idealom, bilo forme i muzikalnosti svog uratka, bilo s uzvišenim idejnim idealom kojem duh teži, i kad je počeo opisivati u poetskim djelima svijet kakav jest – započela je moderna umjetnost. Stoga je početak modernog doba napadniji, agresivniji i bolje uočljiv u poeziji i lirici, negoli primjerice u romanu. To je učinio već Baudelaire, opisujući okrutnost mornara prema Albatrosu, lezbijsku ljubav, i one mračne sepulkralne motive preuzete od Poea. Rimbaud je, razvijajući se naglo pjesnički, ubrzo istaknuo zahtjev da se piše o duhanu, krumpiru i krumpirovim zlaticama. Dekadencija započinje u onom trenutku kada ste pali dovoljno nisko da se posvetite opisivanju svog svakodnevnog života. To je početak dekadencije, i put koji s vremenom dovodi do priznanja vlastite nemoći. Gotovo svatko tko se posvetio bavljenju realnošću i svakodnevicom, suočen s njenim uobičajenim banalnostima i trivijalnostima, išao je


književnost uživo 145

u jednom od dva smjera: ili je opisujući realnost oko sebe podlegao osjećaju beznađa, trivijalnosti, očaja, bezizlaznosti i letargičnosti, naslađujući se u svim tamnim ponorima u koje čovjek može upasti živeći (primjer Bukowskog), ili je opisujući realnost svakodnevice, otišao u drugom smjeru: u smjeru duhovnog iskustva, preobrazbe i iskupljenja – kao prosvijetljeni učitelj, vizionar i svojevrsni prorok Novog čovjeka i Čovječanstva, nudeći nam još jednog bezazlenog i isposničkog Aljošu, koji nas naivno posve i bezazleno poziva na palačinke, na kraju priče (Braća Karamazovi).

2. Kada sam 1990-ih godina (1995.) počeo pisati poeziju, moje pisanje poezije išlo je u neku ruku iz potrebe, kao vrsta otpora i moje osobne pobune protiv suvremene i moderne poezije. Iz dna duše mrzio sam modernu poeziju: sve od Rimbaudovih Iluminacija i fragmenata Sezone u paklu, pa sve do lirskih ostvarenja u prozi Branka Čegeca. Gadila mi se cjelokupna (gotovo) aktualna scena. Zašto? Odgovor je slojevit, ali pokušat ću ga izraziti jednostavno. Gadilo mi se to što sam primjećivao kod svojih generacijskih kolega pjesnika postojanje određene mode – kako bi se trebalo pisati, postojanje određene konvencije, poželjnog smjera i načina. Kad prepoznaš u umjetnosti, u umjetničkim krugovima nešto što netko propagira kao poželjan smjer u kojem treba ići i kako treba pisati, i to ne samo na idejno-koncepcijskoj razini, nego na uredničko-selekcijskoj, bjež' što dalje od toga! Jer umjetnost je jedino mjesto gdje čovjek može imati slobodu i biti slobodan, pa ako ti netko još i tamo propisuje i određuje što smiješ


književnost uživo 146

raditi, a što ne smiješ – ako pretvara izrazite umjetničke divljake, buntovnike i revolucionare – poput Rimbauda, Bukowskog i tko zna koga, u omeđujuće i ograničavajuće školske primjere, navodeći druge da se POVODE za njima – nema većeg zla, anti-slobode i anti-umjetnosti. Bilo kakvo načinsko, stilsko, svjetonazorsko ograničavanje stvaralaštva čin je kojim se ukidaju i sloboda i umjetnost. Umjetnost jest i mora biti traganje; vječiti eksperiment istraživanja sebe, vlastitih istina, vlastitih granica ukusa i cenzure, istraživanje mogućnosti vlastitog jezika. Jer svaki čovjek, pogotovo pisac, uistinu ima svoj vlastiti, osobni jezik; i svaki čovjek je rijeka u neprestanoj promjeni. Uglavnom, ja sam svojedobno počevši baviti se poezijom intenzivnije, čitajući je više i ciljano, i sam pišući, osjetio među vršnjacima na tadašnjoj sceni da postoji određena moda, tendencije, sklonost prema određenom stilu i tipu tvorenja poetskog teksta; sve mi se to učinilo kao jedna konvencija i moda koja se nameće, puna ispraznosti, a to me sve odbijalo. Počeo sam proučavati i istraživati sustavnije koji bi mogli biti uzroci takvog njihovog ponašanja (jer riječ je o ponašanju i mentalitetu grupe, a ne o izgrađenom stavu pojedinca). Čim netko počinje tražiti uporište i sklonište u grupi, dolazi u opasnost da joj se s vremenom sve više i više prilagođava. A to je protivno i istinskom umjetniku i umjetnosti; istinski umjetnik je usamljenik, vuk-pustinjak koji slobodno šeta i luta prerijom (ili stepom), povremeno se tek združujući, možda tijekom zime, sa skupinom, radi masnoga ulova i krvavog plijena; umjetnik je vukizopćenik, lutalica, koji se približava taboru plemena iz trenutne potrebe, za angažman u trajanju jedne ili dvije noći.


književnost uživo 147

3. Uglavnom, oduvijek sam osjećao otpor prema tom sljedbeničkom i nametnutom modernitetu. Valjda sam zato i volio Tina Ujevića i njegovu poeziju koja je bezvremenski sukus iskustava tradicije i forme cjelokupne europske poezije izrečen našim jezikom; Tinova poezija zaista je visokim ukusom i odabranim stilom izrečen epilog višestoljetne tradicije od Dantea i Petrarce, preko Ronsara (koji veliča Helenu, dok Ujević veliča Beatu) sve do prokletstva i poezije i krikova egzistencije modernih pjesnika. I upravo zato je Tin Ujević najveći hrvatski pjesnik 20. stoljeća; jer nitko drugi na takav način, na toj razini, u toj količini i vremenskom rasponu nije donio blještavilo i pohvalan završetak cjelokupne europske i hrvatske tradicije.

4. Od modernih pjesnika posebno sam volio španjolske pjesnike prve polovice 20. stoljeća. Oni su, prigrlivši ga, stvorili modernitet s ljudskim licem. Povezali su slobodu i novitete moderniteta sa svojom nacionalnom tradicijom i korijenima, učitavajući i iščitavajući u modernom pjesništvu prve polovice i sredine 20. st. svoju osobnu sudbinu. I to ne samo neponovljivi Lorca (1898 – 1936), nego i ostali: i Juan Ramon Jimenez (1881 – 1958), i Pedro Salinas (1892 – 1951), i Jorge Guillen (1893 – 1984), i Vicente Aleixandre (1898 – 1984), i Rafael Alberti (rođ. 1902), i Luis Cernuda (1902 – 1963), i Miguel Hernandez (1910 – 1942) i Gabriel Celaya (rođ. 1911), i Blas de Otero (rođ. 1916). Sve je to bila velika, najveća epoha španjolskog pjesništva, prva nakon zlatnog vijeka (16./17. stoljeće).


književnost uživo 148

Moglo bi se kazati: ako je najveća i najbolja poezija (po kvaliteti, dubini i dosezima), u 19. stoljeću, bila napisana na francuskom jeziku, tada je najbolja i najkvalitetnija poezija na svijetu u 20. stoljeću, (po mom skromnom mišljenju) napisana na španjolskom jeziku... Naročito, ukoliko ovdje pjesnicima s iberskog poluotoka pribrojimo i latinoameričke pjesnike španjolskog jezika, poput Gabriele Mistral (1889 – 1957) i Vicentea Huidobro (1893 – 1948) iz Čilea, Cesara Valleja (1893 – 1938) iz Perua, slavnog Jorgea Luisa Borgesa (1899 – 1986) iz Argentine, Pabla Nerudu (1904 – 1973) iz Čilea, Octavia Paza (rođ. 1914), nobelovca iz Meksika. Prema tome, ako me netko upita koja je najbolja poezija 20. stoljeća, spremno ću mu odgovoriti da je to ona, napisana na španjolskom jeziku. Od ostalih stranih pjesnika moderniteta moram spomenuti grčkog pjesnika Konstantina Kavafisa, modernog klasika. Tu je još i Rainer Maria Rilke, pjesnik i mislilac koji je sav svoj život i egzistenciju posvetio poeziji, slično k'o i njegov vršnjak, francuski pjesnik Paul Valery.

5. Drag mi je i Rimbaud, naravno, i to naročito njegova poezija prije prelaska na prozu. Ali nisu mi dragi njegovi današnji nastavljači, koji nisu drugo nego epigoni. Ono što je Rimbaud svojim fantastičnim poetskim prozama uveo u globalni svijet zapadne književnosti, uz nešto ranija Lautreamontova (Isidore Ducasse, 1846 – 1870) Maldororova pjevanja, je suočavanje sa sobom, vlastitom maštom i stvarnošću. No čovjek je u svim vjekovima smatrao da je lijep. Ja međutim mislim da čovjek vjeruje u svoju ljepotu samo zbog samoljublja; ali da uistinu nije


književnost uživo 149

lijep i da to naslućuje; jer zašto tako prezrivo gleda lik svog bližnjega? (iz Maldororova pjevanja, 1. pjevanje) Stvarnost svakodnevice i suočavanje s njom u poeziji oduzelo je mjesto idejama ljepote, harmonije i duhovnosti s neba, kao nadređenima.

6. No, preteče moderniteta, ali više u smislu pjesničkog postupka, treba tražiti već u engleskim metafizičarima 17. st. koji su život, u neku ruku, shvaćali kao igru, kao igrokaz na zemlji, sa svojim pravilima, spušten od duhovnog autoriteta i volje, i pušten da se igra i odigra... I poezija im je takva, prožeta duhom slobodne igre i saznanjem neizbježnog kraja, sadrži u sebi neobičnu životnost,vitalnost, polet, prpošnost i žar; ali sve prožeto finom elegancijom vještoga baratanja formom, vještinom koja nikada ne iznevjerava sebe niti mjeru onoga što se namjeravalo kazati. Oni su baroknu i manirističku igru iznijeli s dojmom prirodnosti, elegancije i neizvještačenosti. Pjesme engleskih metafizičara 17. vijeka, najčešće završavaju određenim smislenim i sadržajnim obratom (kojeg se usuđujem nazvati kontrapunktom), u kojem je sadržana poanta i poruka uratka. Moram li kazati da ljubim te stare metafizičare? Za mene osobno, bili su veliko otkriće, veliki uzor i poticaj. Ali nisam ja jedini niti prvi koji je kod nas otkrio metafizičare. Otkrili su ih i prevodili Ivan Slamnig i Antun Šoljan, veliki hrvatski književnici i educirani anglisti. I na njih su, čini mi se, metafizičari utjecali svojim smislom za igru u jeziku i u formi. Jedan od velikih preteča moderniteta također je, i meni vrlo omiljen pjesnik, Friedrich Hoelderlin. On je, naročito u svojim zrelijim i kasnijim


književnost uživo 150

pjesmama, svojevrsni preteča hermetičnosti pa i simbolizma. Uz Rilkea, Georga Trakla i Benna jedan od najvećih pjesnika njemačkog jezika svih vremena. Njegova poezija snažno i kontinuirano je utjecala na nove naraštaje njemačkih pjesnika 20. stoljeća.

7. Od naših pjesnika druge polovice i konca 20. st., volio sam donekle i cijenio Ivana Slamniga (umro 2000). On je kao pjesnik u svojem djelu priznao degeneraciju modernističkog projekta, pronašavši izlaz iz svakodnevice u igri jezikom i formom i u humoru kroz koji je prosijavao sva ozbiljna pitanja od evanđelista do prividnog sinkretizma između lađe i konobarice. Drugi veliki pjesnik koji se usudio, ne samo priznati, nego i dokazati degeneraciju cjelokupnog modernog doba i modernističkog projekta, je engleski pjesnik, rođen u Americi, dramatičar i esejist T. S. Eliot. Eliot je u svom djelu i kroz svoje djelo dokazao da nije moguće stvoriti u poeziji i na planu poezije više ništa novo bez pozivanja na tradiciju i civilizaciju i bez dijaloga s civilizacijom. Što nam preostaje, izuzmemo li se od slojeva tradicije i civilizacije, što osim animalnog divljaštva, barbarizma i krika? On je bio pjesnik koji je referirajući se na staro, i uzimajući iz staroga, uspješno stvorio novo. Jedinstveni pjesnički opus i metodološki pristup nastao većinom tijekom prve polovice 20. stoljeća, anticipirao je postmodernističke postupke citiranja i pozivanja na već stvoreno, na kulturu kao poseban svijet, postupak kojeg nalazimo i kod npr. Umberta Ecca, jasno izloženog kroz tkivo romana Ime ruže. Teorija citatnosti i intertekstualnost, interdisciplinarni pristup doživljavaju svoj vrhunac u djelima postmodernističkog pristupa. Postmodernizam je,


književnost uživo 151

može biti, posljednji krik staroga svijeta, stare učenosti i kulture koja proživljava svojevrsni helenizam; tj. u kojem suvremena kultura ne može postojati bez prožvakavanja staroga, makar ga nazvali izrazom „kreativni dijalog s tradicijom“.

8. Novi svijet je svijet računala, svijet ljudi obrazovanih za to da budu primijenjeni informatičari, IT stručnjaci, tehnolozi, ekonomisti; to je svijet u kojem gotovo da nema mjesta za stari humanizam, u smislu tradicije humanističkih znanosti i nauka, načitanosti, nema mjesta za filozofsko obrazovanje, itd. To je svijet novog građanskog društva, sa svojim zakonima i pravilima, sa svojim konvencijama udobnosti, te posvećenosti korporativnim zahtjevima; uniformirani, individualistički, primijenjeni, robotizirani pojedinci, bez ikakve veze sa starim svijetom humanističke svestranosti; i, što ide dalje, naš svijet postaje sve uniformiraniji. Krikovi umjetnika, krikovi su neprilagođenih otpadnika ili intimističko brbljanje sebi za dušu i sebi u bradu. Treba li reći da je danas prezir prema umjetnicima ukupno u kulturno nezainteresiranoj javnosti veći, jači i snažniji negoli u doba opake industrijske buržoazije 19. i početka 20. stoljeća? Ipak, njima su umjetnici trebali da im izrade neke lijepe predmete, za ljepotu; a danas se sve proizvodi u tvornici, a najbolji autoportret je – neshvatljivo – selfie. I Rembrandt i Michelangelo danas bi bili – obična i nepotrebna – mazala. Rječitost kod viktorijanaca i umijeće rječitosti – elokvencija, još su bili na cijeni; a danas svi pišu kratke poruke, tipkaju i komuniciraju. Eto... Postmodernizam bi zaista mogao biti posljednji krik staroga svijeta i


književnost uživo 152

vremena... Danas je sve interaktivno, između čovjeka, piksela i računala. Ključne riječi danas su: primjena, efikasnost (iliti učinkovitost), potrošnja, brzina i zaborav. Preostale su još izolirane kolonije i oaze određenih čudaka, koji nisu niti svjesni, obuzeti svojim intimnim autističnim nastojanjima, da im novo vrijeme i cijelo društvo piše posljednji i istinski Good-buy...

O ljudskim, egzistencijalnim i svemirskim stvarima, te na kraju – O ekonomiji i financijama Najvažnija dosljednost jest biti nedosljedan. Jer time pridržavaš sebi pravo na element iznenađenja. Rob nije rob samo zato što je u ropskom položaju, nego i stoga što će uvijek učiniti ono što tražiš od njega. Pa ipak, neki odnosi, poput radnog odnosa između šefa i zaposlenika, ili primjerice odnos u vojsci, između zapovjednika i podređenog, upravo su takvi – zahtijevaju besprigovornu poslušnost, promptnost i odanost; zapravo to je osnovna pretpostavka postojanja takvih odnosa i sustava. Svijet i cjelokupno postojanje zasnovani su na paradoksima i proturječnosti; kada ne bi bilo paradoksa i proturječnosti u samom tkivu prirode postojanja, ne bi bilo ni prostora niti prilike za događanja, za razvoj i za život. Eto, takva je priroda svemira i postojanja, i prostorno-vremenskog svijeta u kojem je vrijeme najvažnije svojstvo materije i energije. Svijet u kojem se ideje i zamisli ostvaruju kao razvojni modeli i pravci u svijetu energije i materije ostvarujući svoje potencijale posljedično u obliku uma i svijesti. Razvojni pravac evolucije u ukupnoj okolini je takav da je doveo do točke pojave bića koje ima um i svjesnost. A onda od te točke dalje, umno i svjesno biće djeluje povratno na svoju okolinu i mijenja je.


književnost uživo 153

Tako da čovjekovo djelovanje na svoj okoliš i svemir nije nikakva blasfemija postojanja, nikakav izrod, nego normalan razvojni tijek evolucije u svemiru. Tako da ako sada uništavamo svijet i okoliš bacanjem smeća i ispuštanjem plinova, uživajmo u tome dok traje; jer to je samo još jedna razvojna faza. Kad (i ako) je jednog dana nadrastemo i preživimo, tad više nećemo zagađivati svoju okolinu, jer će biti bjelodano jasno koliko je to štetno, glupo i skupo. Umjesto zagađivanja okoliša bacanjem smeća, svijet (znanstvena zajednica) bacit će se na mijenjanje i genetičko poigravanje u laboratorijima sa svakim živim bićem koje joj dopadne u ruke; uključujući i čovjeka. Internacionalne korporacije bi se i sada već otvoreno bacile na genetički inženjering, uvjeravajući nas putem reklama kako je potrebno promijeniti čovječanstvo i čovjeka (počnimo već danas). Glavni problem u globaliziranom svijetu je postojanje tih zastarjelih oblika društvene organizacije – nacionalnih država i političara u njima koji zapravo moraju osluškivati volju i riječ naroda. Međutim, ukoliko se dugoročnim djelovanjem pripremi teren među čovječanstvom, moglo bi se uskoro slomiti nacionalne države, koje i ovako i onako pokazuju tendenciju nestanka u velikim nadnacionalnim tvorbama i konglomeracijama. Najbolji način kako dugoročnim djelovanjem slomiti nacionalne države i političare koji predstavljaju volju naroda, jest – ekonomija i financije, potrošnja i proizvodnja, koji su uvijek dugoročno – najbolje oružje za mijenjanje društava (u množini) i za stvaranje obrasca novog svijeta. Opasnost pred vratima, ali zapravo već i u dnevnom boravku... Opasnost je, dakle, tu. Jesmo li spremni djelovati? Mislim da nismo. Jer svatko je od nas ulovljen u mrežu osobne egzistencije i zaokupljen


književnost uživo 154

vlastitim, osobnim preživljavanjem kao dio velikog kotača društva, rada i svakodnevnog postojanja, kotača koji se neumoljivo okreće i vrti poput velikog žrvnja, ne štedeći pritom nikoga. Kakva je budućnost svijeta i uloga malog čovjeka u svemu tome? Može li mali čovjek učiniti nešto, ili se mora povinovati razvojnom kotaču sudbine? Pa jasno je da, ukoliko se budućnost svijeta i njegovih vodećih struktura i dalje bude temeljila prvenstveno na zaradi, povećanju zarade i tržišta i rasta – kao jedinog izbora i izgleda, i cilja i svrhe i temeljne postavke razvoja čovječanstva – naša će sudbina biti neminovna: pravci razvoja dovest će do kraja svojih krajnjih konzekvenci razvoja zasnovanog na ekonomiji tržišnog rasta u nedogled. (Pa i prirodu danas štitimo, kako bismo iz smeća izvukli vrijedne sirovine koje će se dalje uložiti u proizvodnju i potrošnju, i u rast. Umjesto da zakapamo – zarađujmo. Naravno, važno je svakom cilju koji imamo pridodati etičku dimenziju i opravdanje – za narod, za pučanstvo, ako je moguće; jer tako sve izgleda i djeluje ljepše. Ako je moguće etični smo, a ako ne – tad borimo se za preživljavanje, za rast i zaradu, za vlasnike i članove upravnih odbora i društava.) Kako ne bi ispalo da se samo kritizira, eto i nekakvih prijedloga; umjesto floskule i modela tzv. održivog rasta (rast pritom je prikriveno značenje za izraze zarada i masna lova za vlasnike i dioničare velikih korporacija, a ujednačenu siću za radnike i zaposlenike); dakle, umjesto održivog rasta, predlažemo održivi razvoj života na planetu. To bi zapravo značilo odustajanje od rasta i zarade, tj. financijskog profita za usku manjinu vlasnika kao glavnog cilja rasta razvoja i proizvodnje, te racionalizaciju razvoja u smjeru održivosti pa čak i poboljšanja stanja i zaposlenika i okoliša.


književnost uživo 155

Da bi se iz ovog surovog vlasničkog kapitalizma prešlo u više partnerski odnos sa zaposlenicima i okolišem, potrebno je promijeniti ponašanje, postupanje i vrijednosti ciljeva onih koji trenutno drže financije i novac. Hoćemo li nešto dati i drugima da im bude dobro i ugodno, ili ćemo i dalje sve zadržavati za sebe; pitanje je sad? Jesmo li i dalje sebične životinje, koje poput hijena i divljih pasa brane svoj plijen gotovo do smrti, ili smo velikodušni ljudi koji neće sve obilje prekomjernog bogatstva zadržati samo za sebe, nego će i drugim ljudskim bićima pored sebe omogućiti da žive dobro i dostojanstveno? – pitanje je sad. Ali ljudima ne treba dati previše slobodnog vremena i novaca jer bi lijenost, poroci, kritičko razmišljanje i nepotrebni hobiji, mogli dovesti do degeneracije ljudske vrste. Ljudi ipak daju najbolje od sebe kad su prisiljeni na stvarnu borbu. Živio kompetitivni kapitalizam, bez trunke viška slobodnog vremena, vlasnički kapitalizam koji nam kao najbolji mogući sustav daje priliku i mogućnost da radimo kako bismo zaradili za konzervu hrane i bocu pića, te kako bismo kupili najnoviji hladnjak, kuhinju, kauč i TV, da bismo se ugodnije i ležernije osjećali u svojim domovima tih nekoliko sati prije sna.


književnost uživo 156

O naslovima književnih djela I. Naslovi književnih djela modernoga vremena odražavaju simptome bolesnika koji ne želi ozdraviti; čovjeka koji uživa u svojoj prividnoj rascjepkanosti kroz koju se i ostvaruje. To se ponajbolje vidi krenemo li već od najsimptomatičnijeg od svih naslova koji stoji u središtu paradigme modernoga doba: Cvjetovi zla. Kakav je to naslov? To je naslov koji prvom svojom riječju ukazuje na nešto lijepo, na simbol ljepote – cvjetovi. A zatim iza sebe nosi riječ koja pobliže označava te cvjetove, i govori nam o kakvim je cvjetovima zapravo riječ: zlo, tj. zla, u originalu Les Fleurs du Mal. Taj amblematičan naslov koji je postao zaštitni znak stvaralaštva modernoga doba nosi u sebi ukazivanje na duhovnu, unutarnju rascijepljenost autora između ideala Ljepote i sklada kojem čovjek teži u svojoj nutrini (simbolizirane cvjetovima) te pojma Zla koje označava grijeh i prokletstvo kojemu je moderni čovjek industrijskog doba i stanovnik grada neizbježno izložen, i od kojeg ne može pobjeći. Sam nemir u osobi i nemogućnost postizanja stanja i osjećaja mira je to prokletstvo. No, najgore je to što je čovjek imao dovoljno vremena i tankoćutnosti da postane svjestan svojega prokletstva. Možda je manje poznato da je autor, Baudelaire, namjeravao izvorno nazvati svoju zbirku pjesama Limb, riječ koja zapravo označava jednu vrstu Čistilišta u kršćanskoj simbolici onostranoga; u Limb, smatralo se da idu duše male djece, za razliku od odraslih za koje je rezervirano Čistilište, i naravno, druga dva mjesta. Upravo to nam dokazuje da je Baudelaire u svojim promišljanjima ovaj svijet zapravo doživljavao kao svojevrsno Čistilište kroz muke kojeg


književnost uživo 157

duše ljudi moraju proći da bi se mogle očistiti, pročistiti kroz iskušenja, i potom, osloboditi. Jer što je raj, nego stanje oslobođenja? No, nije Baudelaire prvi počeo s takvim paradoksalnim dvojnostima u naslovu književnih djela: imamo to već npr. kod Stendhala, u naslovu njegova romana Crveno i crno kroz kojeg se prati društveni uspon siromašnog, ali talentiranog mladića iz puka, i njegov nesretan kraj. Crveno naravno u tradicionalnom smislu simbolizira eros i želju za životom, a crno – smrt i konačno smirenje. To su također i boje odjeće kardinala i drugih crkvenih dostojanstvenika: crveno, zapravo grimiz, i neizbježno crno koje simbolizira određenu strogost, izdvojenost, zatvorenost, pa ako hoćete i važnost. Lik u romanu, mladi i ambiciozni Lucien, željan toliko života i slave bio je upravo na putu uspona kroz crkvene strukture. Zapravo, ako malo bolje promislite, spajanje crvenog i crnog, erosa i thanatosa, prilično je znakovito. Crveno i crno označava i svakodnevicu materijalnog postojanja na Zemlji, s dvije krajnje odrednice materijalnoga postojanja: krv i zemlja, seks i smrt. II. Jedan od najtežih zadataka i izazov, smatram, za svakog pisca je odabir riječi ili sintagme za naslov svog romana ili zbirke. Napišete i odaberete oko 150 pjesama za svoju knjigu pjesama, što, premda može potrajati i po 20 godina, zapravo je piece of cake, u odnosu na problem izbora naslova. Naslov je nešto s čim se čitatelj susreće najprije, kada mu pogled odluta na vašu knjigu. Također, naslov može trenutačno odbiti ili zainteresirati potencijalnog čitatelja, a što je najgore, knjiga može biti neopisivo dobra, a imati krajnje dosadan naslov. Ukratko, o naslovu, o te dvije-tri riječi na koricama, može ovisiti sudbina vaše knjige. Jedan od problema od kojih naslovi književnih djela često pate je


književnost uživo 158

klišeiziranost, većviđenost, otrcanost. Fasciniraju me sintagme koje autori odabiru za naslove svojih djela. Pogledajmo neke od njih: Simfonija u bijelom, Zimska kost, Rekvijem za vječnost, Sto godina samoće, Zatočenik tame, Izgubljeni u prijevodu, Slijepi u gazi, Cvjetovi zla, Nužnost obmane, Slatki plodovi gorčine, Svjetlost u kolovozu, Krik i bijes, Starac i more, Zabilješke staroga pokvarenjaka, Crveno i crno, Zločin i kazna... Na primjer, riječ „žetva“ je toliko uobičajen i eksploatiran naziv u pop-kulturi recentnih desetljeća... Sjetimo se samo hororaca i filmova o vampirima. Većina naslova sastoje se od dvije ili tri riječi, tj. pojma, izbacimo li iz brojenja gramatičke članove i prijedloge koje susrećemo u drugim jezicima. Međutim, problem izbora naslova moje vlastite zbirke pjesama daleko je od rješenja. Lako Shakespeareu, njegove su pjesme, uglavnom sonete, izdali, kažu pojedini izvori, možda i bez pjesnikova odobrenja, te do dan-danas kruži njih 154 pod jednostavnim, formalnim nazivom Soneti (Sonnets). Rimski pjesnik Katul, u 1. st. pr. Kr., svoju je knjižicu pjesama nazvao jednostavno Carmina (Pjesme) i do danas su poznate pod tim nazivom. Pjesnik Ovidije bio je određeniji u odabiru svojih naslova te je tako uveo u književnu tradiciju Europe naziv Metamorfoze, kojeg je nasljedovao i naš A. B. Šimić inačicom Preobraženja u naslovu svoje zbirke. Edgar Allan Poe svoju je drugu zbirku poezije također nazvao jednostavno Poems (Pjesme); takav naziv nosi i jedna od zbirki slavnoga Lorce (Canciones). Lamartine je pak veliku slavu stekao u Francuskoj prve polovice 19. stoljeća svojim naslovom Pjesničke meditacije. Mene je pak sve vuklo da svoju pjesničku zbirku nazovem Metafizičke


književnost uživo 159

kontemplacije, što bi doduše dobro zvučalo na francuskom... I već sam zamišljao djecu u vrtiću kako ubrzano ponavljaju kao jezičnu vježbu: „Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije“... Što je brže moguće... The Brave New World, The Brave New World, The Brave New World... Je naslov kojeg je jednom od svojih poznatijih futurističkih romana nadjenuo britanski mislilac i pisac Aldous Huxley, a prema stihu iz Shakespeareove drame Oluja. Da se vratim svom vlastitom problemu. Palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro nazvati zbirku naslovima poput: Izgubljena svjetla, Odvojeni svjetovi, Udaljeno središte... I svi ti naslovi djeluju na prvu dobro, i suvremenom umu prihvatljivo. Međutim, svi navedeni naslovi sadrže pojmove koji sugeriraju redom: izgubljenost, odvojenost, udaljenost, te su po tome pravo čedo moderne disonantnosti i „cvjetova zla“. Spomenuti naslovi jednostavno nisu odgovarali jer svojim pojmovima upućuju na nemir, otuđenost, rascjepkanost, na sve te negativne vrijednosti koje su i danas prisutne u našim životima te već kanonskipomodno osviještene kao dio kulturnog backgrounda (i tereta) moderniteta. Dakle, i nemir, i otuđenost, i rascjepkanost, prihvatljivi su i poznati suvremenom senzibilitetu, ali već polako na sebi nose patinu prošloga. Polako, disonantnost čini se, izlazi iz mode i postaje stvar prošlosti. Drugi niz naslova koje sam imao spremne u rezervi, bili su: Jedinstveno središte, Sa središtem jedno, Put prema središtu, Svakidašnje svetkovine. Te još: Struktura svakodnevice i Pravila postojanja. Pa opet, svi naslovi i sintagme koje bi upućivale na nekakvu jedinstvenost i jedinstvo u unutrašnjosti, suvremenom se uhu i umu čine još odbojnijima od onih koji upućuju na disonantnu nesretnost otuđenosti i odvojenosti. Zašto je to tako?


književnost uživo 160

To je tako, smatram, jer je suvremenom čovjeku (govorimo o tvrdom građanskom prosjeku) paradigmatski i iz dna duše odbojna nekakva umjetnička tvorevina koja bi asocirala na religiju, Boga i na unutarnju istinu te na metafizičke temelje čovjekova postojanja. Suvremeni građanski čovjek uglavnom zazire od Boga i izbjegava rasprave o temi božanskoga u svakodnevnom životu. Prihvaća ga tek kao dio kulturne tradicije čiji neizostavan dio je čestitanje Božića i Uskrsa te konzumiranje određenih količina sira, šunke, jaja i francuske salate na te svete dane. Od unutarnje istine suvremenom čovjeku draža je sumnja koja ga onda opet usmjerava na materiju kao na jedino sigurno, čvrsto i opipljivo tlo koje može objektivno istraživati i mjeriti. Mjerenje i proučavanje materijalnoga svijeta kao jedine stvarnosti, uz istovremeno negiranje nadređenog duhovnog principa, modernom čovjeku daje osjećaj sigurnosti, pouzdanja i toliko potrebne samouvjerenosti. Također, moderni (ali još uvijek i suvremeni) čovjek, ne voli niti pomisao na harmoniju, na mir i savršeni balans, koji gotovo da umrtvljuju. Mir i balans lišavaju želja i uzbuđenja. Osoba zato i jest mirna i smirena, pošto je zahvaljujući svojem znanju, razumijevanju i prihvaćanju postojećega, lišena potrebe za daljnjim novim željama i uzbuđenjima. Čovjek želi i čezne za onim što ne poznaje i ne razumije, dok ne shvati da izvorište mira i ispunjenosti dolazi prvenstveno iz njega samog. Velik dio ljudi u životu se ostvaruje kroz svoje partikularnosti i rascjepkanosti koje, intuitivno poslagane, nesvjesno, ali vođene iz dubljeg intuitivnog središta, dovode do određenih tenzija, a time i do prilike za iskustvo uzbuđenja. Što se tiče naslova moje vlastite zbirke pjesama, još uvijek nisam siguran, jer niti jedan me u potpunosti ne zadovoljava; svaki ima neku manu.


književnost uživo 161

Možda ipak: Struktura svakodnevice ili Pravila postojanja? Ne znam. Vidjet ćemo. U umjetnosti i poeziji nije dobro previše objašnjavati i dokazivati. Jer upravo ondje gdje počinje objašnjavanje i dokazivanje, prestaju poezija i umjetnost.

Nacrt nove umjetnosti – kraj modernog eksperimenta? 1. Uvod Moderna umjetnost započela je u zemljama zapadnoga svijeta otprilike sredinom 19. stoljeća. Zemlja u kojoj se najprije pojavila revolucionarnom snagom noviteta i blasfemije, bila je Francuska. Godine 1874. u Parizu, javnosti je predstavljena izložba slika odbijenih slikara, djela kojima službena komisija profesora Akademije nije dopustila da budu predstavljena u službenom programu. Tadašnja kritika je spomenutu izložbu skupine odbijenih slikara nazvala, rugajući im se, Salon impresionista, prema nazivu Monetove slike Impresija. Službeno vladajući akademski ukus u slikarstvu smatrao je ta djela nakaradnima, smiješnima i izobličenima, u najmanju ruku, nedovršenim skicama. Međutim, moderna umjetnost u Francuskoj nije započela novim idejama i pristupom u slikarstvu 1870-ih godina. Pravi početak moderne umjetnosti dogodio se u književnosti pojavom knjige pjesama Cvjetovi zla (1857. godine). Autor je bio pariški boem, bonvivan i književnik, pisac teorijskih djela o umjetnosti, prevoditelj djela Edgara A. Poea, Charles Baudelaire.


književnost uživo 162

2. Cvjetovi zla i „prokleti pjesnici“ Cvjetovi zla je knjiga poezije formalno savršeno oblikovanih stihova, najčešće povezanih u formu soneta ili slične forme vezanog (rimovanog) stiha. Baudelaireov jezik i stil je jasan, čvrst, konkretan. Kod Baudelairea, unatoč težini zadane forme, nema suvišnih riječi. Baudelaire je bio prvi od „prokletih pjesnika“, mistik suvremenog doba, alkemičar i metafizičar. Kao što svjedoči ustrojstvo zbirke Cvjetovi zla, Baudelaireu je bila izuzetno važna forma (arhitektonika) i stiha, i pjesme, i zbirke. Baudelaire i njegovi nasljednici, „prokleti pjesnici“ (Rimbaud, Verlaine, Mallarmé) nisu nipošto bili „prpošni“ pjesnici. Njihov odnos prema jeziku, operacijski zahvati na pjesmama i dugogodišnji rad na njima, prije ih je stavljao u poziciju matematičara i arhitekta; bili su oni inženjeri jezika i svećenici duha. Njihova tema i cilj bio je uzeti si slobodu da se slobodno iskaže, izrazi, opiše i opjeva, neovisno i od stege Crkve (religije) i neovisno od društvenih nazora; da se slobodno opiše i opjeva prokletstvo suvremenog čovjeka razapetog između (naslijeđenog) animalnog, prirodnog, tjelesnog s jedne strane i duha, tzv. Ideala s druge strane. Čovjekov duh sposoban je, prema Baudelaireu, da stvara nove, artificijelne rajeve. Iako je Baudelaire bio idejni začetnik, jedan od prvih koji je osjetio „duh novog vremena“, njegove ideje o razapetosti suvremenog čovjeka i o disonantnosti čovjekove egzistencije u poeziji su praktično ostvarili tek pjesnici koji su došli nakon njega. Među njima jedno od najistaknutijih mjesta zauzima pjesničko djelo „zločestog dječaka“, mladog genija francuske književnosti, Arthura Rimbauda. U dobi dok je većina ljudi zaokupljena srednjoškolskim brigama, mladi Rimbaud je u pjesničkoj praksi u svega 3- 4 godine stvorio prvi zaokruženi arhetipski korpus moderne poezije i lirike.


književnost uživo 163

3. Dinamikom društvenog i tehničkog razvoja uvjetovana je disonantnost moderne umjetnosti Moderna umjetnost je od svojih početaka, od sredine 19. stoljeća, bila izrazom svojevrsne pobune; pobune protiv društva i licemjernih društvenih konvencija; pobuna protiv Crkve i religije kao jednog od glavnih stupova i propagatora licemjernih društvenih odnosa. Moderna umjetnost je također bila pobuna protiv dotadašnje umjetnosti. Veliki je jaz koji idejno odvaja klasičnu umjetnost od moderne. Sve ono što je nastajalo od renesanse do romantizma (od 16. do 19. stoljeća), klasična je umjetnost koja se uvelike oslanjala na varijaciju antičkih oblika, obrazaca i vrijednosnih sudova o lijepom i dobrom. Moderna umjetnost je umjetnost sveprisutnog nemira. Tradicionalna, klasična umjetnost, cijeni i traži ljepotu, sklad, harmoniju, te ljepotu nalazi u miru koji pruža sklad teme, riječi, stila i motiva. Moderna umjetnost teži da izrazi nemir, neslaganje, rastrzanost i razapetost koja nas okružuje. Ukoliko je ideal klasične umjetnosti bila Ljepota koja proizlazi iz sklada (harmonije), ideal moderne umjetnosti je Istina koja proizlazi iz sveprisutnog nemira. Međutim, moderna umjetnost ne izražava svoj nemir i nezadovoljstvo postojeći samo deklarativno; ona izražava svoj nemir i nezadovoljstvo razaranjem i promjenom ukupnosti dotadašnje pjesničke i umjetničke paradigme; na razini forme, ali i na psihološkoj i idejnoj i vrijednosnoj razini. Novi pristup stvarnosti zahtijevao je drukčiji odnos prema jeziku. Jezik za „proklete pjesnike“ nije više bio puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna (pa čak svojim moćima) i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi


književnost uživo 164

običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jesu. Jezik i riječ imaju moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji. U svojem djelu Struktura moderne lirike Hugo Friedrich primijetio je da sva djela moderne umjetnosti imaju nešto zajedničko, neovisno o međusobnom poznavanju ili nepoznavanju i neovisno o utjecajima. Zaključio je da je to zajedničko modernoj umjetnosti upravo njezina disonantna struktura, struktura opće prevladavajućeg nesklada kao temeljnog načela moderne umjetnosti. To se najljepše može ilustrirati možda čak primjerima iz svijeta glazbe. Bečka klasika teži skladu i ljepoti, slično kao i barokna glazba prije nje. Beethoven – romantični revolucionar, još uvijek ne odlazi daleko od sredstava i načina izražavanja spomenute klasike. Za razliku od spomenutog, sasvim drukčija je atonalna glazba Schoenberga; posvuda u modernoj umjetnosti disonantnost je postala aktualnim i prihvaćenim načinom izražavanja. Pa, odakle modernoj umjetnosti zapadnog svijeta ta zajednička disonantna struktura? Uzroke i sile koje su dovele do potrebe i mogućnosti oblikovanja takve umjetnosti imaju svoje izvorište u psihološkom odnosu umjetnika-pojedinca prema razvoju industrijskih, tehnokratskih i sve normiranijih društava zapadnog svijeta. Razvoj tehnike i znanosti, uvođenje propisa i reda, ostavlja kreativnom pojedincu sve manje prostora slobode. Stoga je pobuna bila neizbježna. Jedini izlaz za umjetnike je bio bijeg i uzlaz u unutrašnjost biti i smisla čovjekove svakodnevne egzistencije. Istražiti uzroke vlastitog nezadovoljstva, vlastitog prokletstva.


književnost uživo 165

4. Kraj modernog eksperimenta pobune i dekonstrukcije tradicionalnog Dva temeljna obilježja moderne umjetnosti su pobuna i eksperiment obilježen provokacijom i negativnim odnosom prema tradicionalnom. Međutim, modernoj umjetnosti u cjelini do danas se dogodilo ono što se događa mnogim pojavama i stvarima koje predugo traju: ispuhala se. Moderna umjetnost se ispuhala poput probušenog balona. To je, barem, što se onog njenog najizazovnijeg dijela tiče: pobune i provokacije. Nekoliko riječi još o svrsi pobune protiv tradicionalnog i provokacije danas. Kakve svrhe i kakvog smisla ima više uopće danas pobuna kakvu je uveo Rimbaud u francuskoj i svjetskoj poeziji, a Kamov u Hrvatskoj? Dekonstrukcija klasičnoga i tradicionalnoga kod Rimbauda očitovala se u njegovom putu od zatvorene rimovane (tradicionalne) forme pa do proboja u slobodu forme pjesme u prozi. S druge strane dekonstrukcija je kod Rimbauda provedena na idejnom planu, što je započelo već u vezanim stihovima; uvođenje estetike ružnoga, običnoga i bizarnoga kao poželjnog, nasuprot malograđanskom idealu i poimanju ljepote. Naravno, dekonstrukcija klasičnih i tradicionalnih obrazaca kod Rimbauda, i na formalnom, i na idejnom planu, oblik je pobune. Rimbaud je stvorio novi kod u poeziji, nove obrasce i načine opisivanja i izražavanja stvarnosti koji su bili pretečom nadrealizma i drugih novih smjerova. Također, dekonstrukcija u likovnim umjetnostima, u slikarstvu i skulpturi koju su proveli kubisti, futuristi, nadrealisti: Braque, Picasso, Matisse, Dalí i drugi. Picasso je izvršio dekonstrukciju tradicionalne forme, dok je Dalí  izvršio idejnu i psihološku dekonstrukciju tradicionalne slike u modernom slikarstvu. Međutim, danas više pobuna, a ni radikalna dekonstrukcija tradicionalnoga nemaju smisla jer bi predstavljali obično


književnost uživo 166

ponavljanje već postojećega i već učinjenoga. Baš sam nedavno imao u rukama i čitao djela nekih hrvatskih pjesnika mlađe generacije koji pišu većinom pjesme u prozi. Čitajući tako te pjesme, od kojih su većina njih čak vrlo dobre, pitao sam se koja je u načelu razlika između njihovih radova danas (2015. godine) i pjesama u prozi koje je napisao oko 1873. godine mladi francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Rimbaud je svoje pjesme u prozi svrstao u dvije zbirke: Sezona u paklu i Iluminacije. Razlike, u osnovi, nema. Riječ je o paradigmi i diskursu istog ili vrlo sličnog tipa koji pripadaju istoj tradiciji, bez obzira na razliku od nekih 130 godina. Također, čitajući jednom prilikom pjesme u prozi hrvatskog pjesnika Branka Čegeca, pronašavši u njima elemente svojstvene dadaizmu, nadrealizmu i automatskom pisanju, zapitao sam se koja je zapravo razlika između tog štiva i onoga što je i kako je pisao npr. talijanski futurist Marinetti uoči Prvog svjetskog rata? Zaključak je jasan: moderna umjetnost je danas već stara. Ona ima svoje tradicije, svoje uvriježene načine pristupa temi i obrade teme i motiva; ima svoje već ustaljene sheme i obrasce. Dakle, većina suvremenih modernih pjesnika piše u istom „duhu epohe“, i sve to djeluje prilično slično. Efekti pobune, eksperimenta i provokacije nisu više novi i aktualni, nego su već viđeni i očekivani. Moderna umjetnost i poezija i svekolika moderna lirika prošla je fazu eksperimenta; fazu u kojoj je bila radikalno „nova“. Nakon revolucionarnog zanosa, zamaha i eksplozije, slijedi vrijeme kada stvari sjedaju na svoje mjesto. Revolucija je provedena, tekovine raskida sa „starim svijetom“ osigurane su.


književnost uživo 167

5. Nacrt i formula nove umjetnosti: psihološka autentičnost, kreativna afirmacija i tehnika kolaža Kakva je to nova umjetnost? Nova umjetnost je umjetnost koja dolazi, umjetnost budućnosti, a možda već i postojeće sadašnjosti. Zasićeni smo modernom umjetnošću; zasićeni smo već kanoniziranim ponavljanjem obrazaca u suvremenom pjesništvu, obrazaca koje su uveli Rimbaud, futuristi, kubisti i dadaisti. No, tu je prije svega novi odnos prema tradiciji. Neki nazivaju taj novi, kreativni odnos prema tradiciji i velikim djelima prošlih epoha postmodernizmom, a pojavu citiranja znakovitih rečenica i stihova iz velikih djela prošlosti (kao primjerice citiranje stihova provansalskih srednjovjekovnih trubadura ili Danteovih stihova) kao izdvojenih fragmenata u okvirima suvremenih djela smatra se uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga i povezivanja s tradicijom... Premda naravno, takvi citirani i izdvojeni fragmenti u suvremenom djelu dobivaju novi, aktualni smisao kojega suvremeni autor u njima vidi iz svoje današnje perspektive. Iako dotični citat izvađen iz svog izvornog konteksta dobiva novi smisao, takvom upotrebom i takvim postupcima prenamjene izvornih elemenata prošlost i tradicija biva prisutna na nov i kreativan način u sadašnjosti te se ostvaruje veza s tradicijom. Jedan od najpoznatijih primjera takve prakse u pjesništvu jest onaj T. S. Eliota. Treba se također prisjetiti da su u vrijeme najžešće rasplamsalog moderniteta u Europi, između dvaju svjetskih ratova, svoja prekrasna i zaokružena djela stvorili pjesnici Federico Garcia Lorca i Rainer Maria Rilke. Bili su to pjesnici bez mnogo vanjske buke i bez banalnosti površnog eksperimenta. Lorca je bio pjesnik mistike života i sudbine, vlastite i svoje zemlje, koje je doživljavao primarno intuitivno. Rilke je bio pjesnik metafizičke stvarnosti svijeta, ljudi i stvari. Upravo rad tih pjesnika


književnost uživo 168

i njihov odnos prema tradiciji predstavlja naznaku i putokaz prema novom vremenu. Dakle, nova umjetnost ne teži, poput moderne, disonantnosti, negativnom određenju spram svijeta i tradicije te negaciji, već potpuno suprotno – traži putove do novoga kroz konstrukciju i stvaranje koje prihvaća stare, tradicionalne elemente, ali ih objašnjava na novi način. Nova umjetnost zasniva se na psihologizaciji i psihološkom pristupu kroz medij jezika, ukoliko je riječ o književnosti i poeziji, ili kroz oblike i boje ukoliko je riječ o likovnim (vizualnim) umjetnostima. Važno mjesto u novoj umjetnosti imaju simboli čiju upotrebu nasljedujemo iz moderne umjetnosti simbolizma, mada su oni prisutni u ljudskom izražavanju već od umjetnosti prapovijesti (skulpture i slike u pećinama, menhiri i spirale), preko simbola u umjetnosti prvih civilizacija (Kreta, itd.). Nova umjetnost upotrebljava simbol psihologijski, namjerno i promišljeno, analitički, kao psihološki instrument, sredstvo izazivanja niza podsvjesnih asocijacija kod gledatelja ili čitatelja tj. primatelja poruke. Ništa nije slučajno, mada se možda tako može činiti na prvi pogled. Umjetnost je oblik manipulacije i svojevrsno kolažiranje s ciljem utjecanja na svijest i podsvijest čitatelja, promatrača kako bi se izazvale razne asocijacije u umu i tako poslala poruka. Formula nove umjetnosti bila bi sljedeća: psiha kroz jezik, kroz sredstvo; učinak na psihu čovjeka izražen kroz tehnička sredstva dotične umjetnosti: kroz jezik u književnosti, kroz boju i oblik u vizualnim umjetnostima, kroz zvuk u glazbi. Nova umjetnost dotiče se onoga što je poznato kao ambijentalno, npr. u suvremenoj glazbi. Glazba skladatelja kao što su Vangelis, Enio Moricone itd. Kao što smo spomenuli, još u vrijeme nadirućeg moderniteta, stvarali su i postojali umjetnici koji svoju umjetnost nisu zasnivali na


književnost uživo 169

negativnom i agresivnom pristupu tradiciji i stvarnosti. Bili su to već spomenuti Federico Garcia Lorca i kasni Rilke koji je u svojim kasnim djelima, naročito Sonetima Orfeju i Devinskim elegijama, bio pod znatnim utjecajem pjesništva i poruke njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina (kraj 18., početak 19. stoljeća). Također, mogu kazati da je novoj umjetnosti daleko draži i bliži Kandinsky negoli Picasso. Salvador Dalí vrlo je važan kao preteča nove umjetnosti, ali se trudio biti previše provokativan... Od suvremenih umjetnika smatram da određene karakteristike nove umjetnosti pokazuju npr. francuski pjesnik i prozaik Michel Houellebecq. Iako poznatiji zahvaljujući međunarodnom uspjehu svojih romana, Houellebecq je vrlo dobar pjesnik. On jednostavnim pripovjednim načinom opisuje i donosi nam unutarnji psihički svijet svojih likova/ subjekata/uglavnom sebe. Njegove pjesme su kao psihološke crtice i skice koje nam pružaju pogled u nutrinu pjesnikove okoline, njegovog univerzuma. Taj svijet koji je uzrokom sukoba i kriza u nutrini samoga pjesnika do brutalnosti je minuciozno psihički seciran u Houellebecqovim pjesmama. To je poezija koja svojim stilom i talentom daje lakoću, lepršavost i draž teškim egzistencijalnim preokupacijama. Od hrvatskih stvaratelja istaknuo bih zasad tek slikara čije djelo poznajem – Vladimira Meglića, ali i slikara-grafičara Igora Konjušaka koji nam je predstavio ciklus grafika pod nazivom Prozori još 1990-ih godina; intuitivni bijeli otvori i kružnice na crnim ili crvenim podlogama pravokutnika s naizgled slučajnim, jedva primjetnim crticama koje sugeriraju emocionalnu izbrazdanost svakodnevice šalju snažnu metafizičku poruku autorove samozatajne osobnosti i egzistencije. Postoji i cijeli niz suvremenih mlađih slikara koji slikama na platnu (dakle, jednim tradicionalnim sredstvom) preispituju metafizičku pozadinu


književnost uživo 170

svega već viđenog i poznatog. Prema svemu navedenom, nova umjetnost koja proizlazi iz revolucije moderniteta teži otvaranju novih putova i prozora u stvarnost koja nas okružuje; njezin cilj je individualna spoznaja i otvaranje novih načina promatranju postojeće stvarnosti koja nas okružuje. Ona ne teži izražavanju disonantnosti i nemira kao moderna, nego otvara putove k rješenju kroz novu kreaciju i afirmaciju, umjesto putem negacije i agresivnoga odbijanja... Konstrukcija i stvaranje kreativnih kolaža od tradicionalnih elemenata, umjesto dekonstrukcije. Nova umjetnost više je prostor kreativnih alkemičara i čarobnjaka, negoli agresivnih pobunjenika i provokatora. Također, ona vjeruje u višu metafizičku vrijednost svijeta. No, postoji nešto od postignuća moderniteta što nova umjetnost sigurno zadržava, a to je odnos prema slobodi, kreativnosti i jeziku. Novo koje proizlazi iz staroga, različito je od staroga, ali ipak zadržava i nastavlja u sebi neke njegove elemente. Jezik nije više puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jesu. Jezik i riječ imaju moć da sažmu i osvijeste svijet te da ga tako oslobođenog usmjere prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.


književnost uživo 171

Čuvajte se i štedite za umjetnost 1. Dr. Freud, dr. Jung, i netko treći... U Beču je početkom dvadesetoga stoljeća, u godinama neposredno prije početka 1. svjetskog rata, živio i djelovao doktor Freud, psihoanalitičar koji je većinu problema kod svojih pacijenata objašnjavao tumačenjem snova. Snove je dr. Freud objašnjavao kao najkraći put ka čovjekovom podsvjesnom. U središtu čovjekova bića i psihe, smatrao je doktor, nalazi se glavni motor i najjača sila ljudskoga života: sposobnost i potreba seksualne realizacije. Doktor Freud bio je Židov u Beču u vrijeme sve snažnijeg rasta i širenja antisemitizma. Po sav dan hodao je, sjedio, pisao, razgovarao, s kubanskom cigarom u ustima, falusoidnim objektom. Javnost je bila, treba li to uopće reći, ujedno i zgrožena i očarana njegovim pristupom psihičkim problemima čovječanstva. U stručnim krugovima dr. Freud bio je prihvaćen, ali ne naravno od svih kolega psihijatara. Jednog dana upoznao je doktora Junga iz Švicarske. Njihov prvi susret bio je susret dvojice ljudi koji su imali mnogo toga kazati jedan drugome; mnogo toga zajedničkog, činilo se. Razgovarali su 13 sati kod tog prvog susreta. Doktor Jung je radio u psihijatrijskoj klinici. Freud ga je zamolio da u kliniku na liječenje primi jednog njihovog kolegu koji je imao problem; naime, da je taj njihov kolega bio žena, njegova dijagnoza bila bi nimfomanija. Taj kolega, čije ime zaboravih pa ćemo ga zvati jednostavno Treći kolega, počeo je s terapijama kod doktora Junga. Stav Trećeg kolege bio je posve jasan: čovjek ne smije potiskivati svoje


književnost uživo 172

želje i potrebe, nego ih uvijek kada za to ima priliku, realizirati. Bio je to čovjek otvoren i temperamentan, koji je znao što točno želi. I tako se dogodilo da je, umjesto da liječi svog kolegu, sam doktor Jung postao predmetom terapije. Naime, kao veliki kamen spoticanja kod dr. Freuda i dr. Junga pokazalo se pitanje monogamije. Iako je teoretski dr. Jung vjerovao u monogamiju i smatrao je da je to normalna vrsta ljudskoga izbora, pa i sam bio u braku, Treći kolega, onaj na terapijama, poljuljao je njegovu vjeru. U to je vrijeme doktor Jung imao kao asistenticu u klinici jednu mladu, strastvenu studenticu. Kušnje, muke i dvojbe dr. Junga bile su očite, tim više što ta mlada dama nije potiskivala svoje želje i potrebe. Taj veliki psihoanalitičar učio je i mijenjao svoje stručne stavove griješeći tj. učeći iz vlastitog iskustva. Dva psihoanalitičara, Jung i Freud, razišli su se u svojim stavovima, prekinuvši druženje. Doktor Freud pobjegao je 1930-ih iz Beča pred nacistima. Umro je u Engleskoj 1939. godine od raka pluća ili grla. Završit ćemo uputom dr. Freuda kolegama: „Što god činili, nemojte biti u zabludi da ih možete izliječiti.“ 2. Odnos seksualne energije i kreativnoga stvaranja kod umjetnika i pisaca Koje je stvarno mjesto, moć i uloga seksualnosti u sveukupnom ljudskom životu? Je li doktor Freud precijenio ulogu seksualnosti u životu prosječnog muškarca ili žene? Seksualnost je povezana kod čovjeka s ostvarenjem želje, ali i egzistencijom, u smislu nastavka vrste. Riječ je o jakoj sili i potrebi (kod koje su želja i egzistencija povezani) koju nagonski imaju i oni organizmi


književnost uživo 173

koji ne razmišljaju, ne umuju; dakle, riječ je o nečem starijem i jačem od čovjeka što je dio njegovog biološkog sustava od praiskona, još od vremena kada je bio bakterija. Ostvarenjem seksualne želje ili nagona čovjek dolazi u stanje olakšanja, lakoće koja je i fizička i psihička. Zajedno s dr. Freudom možemo se pitati: kako je tako nešto elementarno, što je svojstveno svakom živom biću i svakom čovjeku, postalo predmetom takvih zabrana i potiskivanja kod ljudi? Ovdje me još više zanima odnos između seksualne energije i kreativnoga stvaranja kod umjetnika i pisaca. Posebno je zanimljiv onaj psihički aspekt olakšanja nakon seksualnog čina, i utjecaj takvog olakšanja na psihu. Činjenica je da prakticiranje seksualnog nagona dovodi do pražnjenja i zadovoljenja želje, kako fizičkog, tako i psihičkog. Ljudsko biće, nakon što ostvari želju ili cilj koji si je postavio, bio cilj psihički ili fizički, osjeti određenu lakoću, pa čak i prazninu, ispražnjenost, u psihičkom smislu. Dakle, često prakticiranje seksa i često ostvarenje želje, ne mogu biti pretjerano dobri, jer čovjeka često ostavljaju praznim, ispucanim, ispražnjenim i u psihičkom smislu. To posebno vrijedi kod umjetnika i stvaraoca jer oni duhovne vrijednosti (ideje, misli, emocije) prenose u materijalni svijet, bilo posredstvom riječi, jezika, govorenja, poteza olovkom, kistom itd. Kod velikog broja kreativnih radnji u umjetnosti potrebna je visoka razina koncentracije koja troši veliku energiju; ideja ima dugi period dozrijevanja (inkubacije) u umjetniku prije negoli se iskristalizira; nakon toga slijedi još period do materijalne realizacije u riječi, potezu itd. Za umjetnika je nužan taj period napetosti, nakupljene koncentracije, želje za ostvarenjem, namjere.


književnost uživo 174

Iz svega navedenoga jasno je da se dio seksualne energije (želje, namjere) i napetosti kod umjetnika, koja nije oslobođena samim seksualnim činom, može prenijeti na čin stvaranja i osloboditi kroz njega. Stoga bi moja poruka umjetnicima bila: „Čuvajte se i štedite se za umjetnost“.

Kritika Jungovih zaključaka Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto – citat iz članka s Jungovim razmišljanjima. Još je pjesnik Rilke, prije 1909. godine u jednoj od svojih pjesama izjavio: „Sve smo imenovali u noći; pa se ovo kuća, a ono pas zove“... Dakle, još prije Junga, a možda i tu negdje usporedo s Jungom drugi su umovi i intelekti Europe s početka 20. stoljeća detektirali problem. Što se tiče prirodnih i kulturnih simbola, posebno je zanimljivo ono mjesto gdje se oni dodiruju; a i izvorište, sada kulturnih simbola, nekoć, u početcima, bilo je prirodno – u prirodnim simbolima, kada su se oni tijekom vremena kroz razne kolektivne memorije, obrede, predaje i institucije pretvorili u ono što su danas – kulturni simboli. Tako je npr. simbolika labirinta najtješnje povezana sa simbolom maternice, puta i rađanja. Labirint, nađen u kretskoj civilizaciji gdje je kao i u drugim starim europskim kulturama pretpovijesti (crteži kružnog labirinta na menhirima sjeverne Europe itd.) imali su funkciju vjerske (duhovne) predodžbe. Već kasnije, u arhajskoj i klasičnoj Heladi, labirint postaje prvorazredni kulturni simbol, iza kojeg se, iza priče o Tezeju, već izgubila njegova prethodna univerzalna religijska predodžba. Što se tiče Jungove priče o tuzi čovjeka izgubljenog i udaljenog


književnost uživo 175

od jedinstva s prirodom, kao glavnom krivcu za ljudska djela barbarstva čovjeka prema čovjeku, i za potonuće suvremene tehničke civilizacije u barbarstva nacističke Njemačke uslijed djelovanja mračne ruke podsvjesnog, treba napomenuti da je i prije racionalizma (nastupio, uz rane začetke u 16. st., definitivno u 18. st., i s njim je započelo naše današnje duhovno doba, koje je sad vjerojatno negdje pred svojim krajem), prisjetiti se treba i Tridesetogodišnjeg rata u Europi pod krinkom tada još religijskog sukoba; treba se prisjetiti rimskih arena u doba zdrave antike; treba se prisjetiti čovjekove pomahnitale žeđi za krvlju prije pojave racionalizma koji Jung pomalo kritizira i okrivljuje za sve. Na kraju, logički i analitički, racionalni pristup modernog doba 19. i 20. stoljeća, omogućio je i dopiranje u ponore psihoanalize. Prije racionalizma, čovjek se smirivao i vraćao u kolotečinu normalnog života kroz vizije, obrede, vjerska pokajanja, krize i obraćenja. Tako da smatram da Jung neosnovano i nepotrebno optužuje racionalizam iz kojeg je i sam iznikao i čijim je šamanom bio. Racionalizam jedino što je učinio i doprinjeo – osvijestio je mehanizme ljudske psihe i djelovanja; osvijestio je načine stvaranja i održavanja ravnoteže; jer ravnoteža je upravo preduvjet zdravlja. Jung je bio sjajan u opisivanju problema suvremenog svijeta i čovjeka; detektirao ih je kao odvojenost ega od Središnje (Jedinstvene) biti, te je problem (pogrešno) vidio u individualizaciji i u odvajanju od prirode, za što je krivio racionalistički svjetonazor. Po mom mišljenju, procesi individualizacije neizbježna su posljedica razvoja naše civilizacije, na stupnju na kojem je ona danas. Međutim, rješenje i izlaz iz našeg labirinta postoji. Ono se ne sastoji u odbacivanju racionalizma, logike i analitike, nego u njihovom nadrastanju te u razvijanju onoga što je moderno industrijsko i


književnost uživo 176

znanstveno doba u trci za materijom i njezinom građom, zaboravilo; a to je razvijanje i njegovanje odnosa prema stvarima, ljudima, prirodi. Znanost je dosad nudila odgovor na pitanje – Što je to? u materijalnom analitičkom smislu, ali nam ne objašnjava Što to za nas znači? i kako bismo se trebali odnositi prema okolini, ljudima, prema sebi i prirodi, da bismo bili zdravi. „Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto“ – da se vratim na citat s početka teksta. Već u ovoj rečenici, u ovom citatu, otkriven je i razotkriven temeljni problem modernog doba. Rješenje problema ne sastoji se u odgovoru na pitanje: Što su stvari? – po svom analitičkom materijalnom sastavu, nego se odgovor i rješenje kriju u pitanju našeg ODNOSA – relacije prema stvarima: Što su te stvari za nas? Što one za nas znače i kakav bi trebao biti naš odnos prema tim stvarima? Znanost je, nažalost, još i danas postavljena na svojim pozitivističkim načelima i pogledima vezano uz ciljeve i svrhu pogotovo primijenjenih i prirodnih znanosti: krajnjim ciljem znanosti smatra se opisati i definirati strukturu nečega, te odgovoriti na pitanje može li se nešto izvesti ili ne. Znanost i znanstvenici moraju odgovarati za dugoročne posljedice svoga rada i za dugoročne posljedice primjene svojih iznalazaka. Znanstvenik ne može (i ne smije ) reći: „Ja sam izumio, stvorio taj virus, to je moguće učiniti, a to kako ćete ga vi upotrijebiti, to nije moj problem, niti problem znanosti“. Dokle god imamo takav autističan i djetinje neodgovoran odnos prema svijetu i postojanju, možemo kazati: „Halo, Hjuston! ... Imamo problem.“


književnost uživo 177

Možda je npr. ekologija i razvoj takvih okolišnih znanosti i studija početak puta prema kraju našeg problema. Nismo sami, sve je povezano, i svatko od nas ima nekakvu ulogu u oceanu postojanja. Također, ne možemo vlastiti odnos prema sebi, prema svijetu i ukupnom postojanju graditi samo na emocijama; makar to bile emocije ljubavi, empatije, milosrđa; naš odnos trebamo temeljiti na logičkom i svjesnom odnosu uvažavanja, poštovanja i cijenjenja svega postojećega. Možda ne bismo trebali mijenjati stvari, već radije naš stav i odnos prema stvarima i postojećem... A to je zadatak koji nadrasta i malo više... Od samo jedne moguće školske kurikularne reforme.


književnost uživo 178

Momir M. So mediteranskog pjesništva Marković (Boris Jovanović Kastel, Pozivno pismo suncu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2016) Osvajati riječima, to je blagorodno i bogougodno. Pjesnik se pobratimio sa čitavim Mediteranom. Njegovoj poeziji se može vjerovati jer pruža nadu u bolje, u zajedničko, u ono što nam halapljiva i surova stvarnost uzima i otima. Dovoljno je pročitati knjigu Pozivno pismo sucu, pa sebi priznati koliku moć ima pjesma. Da li je već blijeda svaka priča, da pjesnici spašavaju svijet? Ne, to nije istina. Svijet se spašava pjesnicima. U ovoj tvrdnji je okućnica, i to solarno plamteća, Kastelova. Ako ima nečeg lošeg u slučaju Kastel, to je da ovaj pjesnik, ipak, potiče sa balkanskog tla koje je nemilosrdno i sve vuče ka dnu. Njegova riječ nije zrno soli u mediteranskom pjesništvu. Ona je solana! Tuga je što je od tog Mediterana svako kopno koje pripada katastarski nama tako daleko... A na tom i takvom kopnu, i riječi kopne. Valjda je to kultura naša nasušna ili isušuje samo. Boris Jovanović Kastel je sve učinio da nas Mediteranom ozavičaji. Već odavno, od početaka prije dvadesetak godina, vidio sam i nijesam se prevario da će upravo Kastel unijeti jedan sasvim novi glas u savremenu crnogorsku i južnoevropsku poeziju poznat kao Kastelov svijet Mediterana! Njegovo prisustvo u antologijama savremene crnogorske, slovenske i evropske poezije toliko me je obradovalo da sam njegovu poeziju prigrlio i kao borbu, onu neprikosnovenu, za spas Mediterana, a samim tim i crnogorske kulture u raznim tegobnim vremenima... Druga je stvar to što naši zavičaji tonu. Odgovori ne trpe odgađanje i ne zadovoljavaju se izgovorima, a knjiga crnogorskog i mediteranskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela Pozivno pismo suncu, nadasve poetski, ali i interdisciplinarno, nudi odgovore i


književnost uživo 179

nadu, uvjeravajući nas da su i mitski, istorijski i zaboravljeni, kao i realni Mediteran realnost. Stoga je Kastelova poezija, što potvrđuje i ovaj rukopis nazvan sugestivno i provokativno Pozivno pismo suncu, zaista nama za ponos jer se radi o svečanom događaju u crnogorskoj i probranoj poeziji Mediterana.


književnost uživo 180

Milan Unatoč obilju Zagorac Unatoč obilju (Mori Ponsowy: Obilje, Edicije Božičević, 2016.) Prva stvar koja iskusnom čitatelju pada na um nakon čitanja romana Obilje (Abundancia) argentinske književnice Mori Ponsowy jest nedvojbena tematska sličnost Beigbederovim romanom u nas prevedenim „129,90 kn“, sa znakovitom naslovnicom na kojoj jasno i nedvosmisleno piše: „On je licemjer, elitist i pariški snob. Njegov je roman mediokritetski kao i njegova karijera u marketingu“, čime je sažeta centralna misao koja čini bitnu razliku između Mori, copywriterice iz južnoameričke metropole i pariškog bourgeois-bohemea, tj. boboa u naponu snage koji samoironizira vlastitu poziciju dovodeći, navodno, tako do nelagode kastu kojoj i sam pripada (ili i taj kao fol cinizam spada u klasičan asortiman diskursa same kaste, ne bih bio siguran, no kako živimo u kulturi ispraznog cinizma, ne bih bježao čak ni od toga zaključka). Ipak, u kasnijem razgovoru s urednikom hrvatskog izdanja romana Obilje Josipom Ivanovićem ispostavilo se da su nam prvi dojmovi bili podudarni, no koji stubokom varaju. Jer Mori Ponsowy i Beigbeder, osim bavljenja temom PR-a, zapravo nemaju dodirnih točaka. Ta se specifična razlika odražava i na samim naslovnicama hrvatskih izdanja: cover Edicija Božičević upravo evocira neautentičnost posredovanog života koje se gubi u pikselima projicirane stvarnosti, a koja nestaje u bluranoj izmaglici neona i elektroničke svijesti. Štoviše, te se razlike dubljim iščitavanjem još dodatno naglašavaju, jer su PR industrija i njezine nuspojave zapravo jedna uzgredna tema kod koje je došlo do podudarnosti između dvoje autora koji nemaju nikakve


književnost uživo 181

veze jedno s drugim. No čini se da je taj motiv, dakle te industrije svijesti, i te kako bitan za definiranje vremena u kojem živimo i ma gdje živimo, radilo se o Caracasu, Buenos Airesu, Parizu, Torontu pa čak i Nuuku. PR industrija koja pokreće svijet u kojem privilegirani zarađuju nevjerojatan novac prodajom bezvrijednih proizvoda pakiranim u efektne subliminalne fraze, čini se nezaustavljiva i neupitna, a svaka će ideja neke velike društvene revolucije biti (i dokazano jest) posve uzaludna – protuotrov jednostavno nije izmišljen. Naime, Obilje je roman koji „industriju svijesti“, zapravo najlukrativniji i istovremeno najbesmisleniji posao na svijetu smatra glavnim pokretačem svijeta kojemu jednostavno ne znamo izmaknuti, osim ako se ne odreknemo svega i odemo u aljašku zabit živjeti u prirodnim elementima: stoga je, naravno, lako reći da se radi o „demonskoj igri“. Ali naša je Mori (vjerujem da nije slučajna ova homonimija s imenom same autorice, iako ću uvijek jasno odvajati funkciju lika od one autora) značajno različita od Beigbederovog Octavija. On je, ponajprije, alfa-mužjak, muškarac koji tek s vremenom, poslije kokainsko-seksualnih orgija (koje eksplicitno označavaju dodijeljene uloge podčinjenosti i nadređenosti u „abecedi života“ koju je nužno savladati) postaje deziluzioniran u svojem ispraznom svijetu. Mori je žena i mi je odmah upoznajemo posve deziluzioniranu, štoviše, ona nam se predstavlja putem fantazije o astronautu, duhu i ludoj djevojci što čini, u svojoj biti, neispričani roman u romanu, no već samom temom i naznakom postojanja sublimirano daju do znanja da je ona su-prisutna u dvama svjetovima: onima gdje treba osmisliti slogan za Oreo kekse ili neku vodu i onom drugom, koji mora doseći mijenjajući stanje svijesti dosljednim kokainiziranjem.


književnost uživo 182

Oboje, dakle, i Octavio i Mori su ovisnici: on o „dobrom“ pariškom životu i kokainu, naravno; ona, s druge strane, živi u južnoameričkoj metropoli, bulimičarka je s teškom ovisnošću o kokainu, lažući pritom samu sebe kako to nije (ali, ne zavaravajmo se, biti ovisnik u modernom društvu čini se kao „soma“, odnosno jedini način života u svijetu stalnog spektakla u kojem je konzumacija antidepresiva, anksiolitika i kokaina na dnevnoj osnovi važan način ne bi li se održalo ideale uspješnosti, ljepote i cijenjenosti u društvu koje je upravljano snažnim društvenim darvinizmom). Mori je posve neposvećena poslu i zbunjena svime u vezi same sebe, nalazi se u stalnim propitivanjima i opozicijama – Mori prema Matilde, koja je „lijepa, dobra, pametna i posvećena“ te koja je dobila nagradu za svoju kratku priču, dok Mori nije u stanju napisati ni svoj roman kojem je navodno toliko posvećena. Mori ne uspijeva složiti neki banalan slogan za prodaju flaširane vode (iako, da se razumijemo, to nisu nimalo jednostavni poslovni izazovi, posebno kada pomalo sumnjate u smisao toga što „prodajete“), dok Matilde zapravo uspijeva u svemu i to na vrijeme. Iz Morine perspektive, Matilde je uspješna i ima plodan život, dok je Mori samo još jedna bulimičarka s kokainsko psihodeličnim epizodama. Mori je svjesna da je „stvarni život“ zapravo simulacija i da je, ako ćemo pravo, ona proizvođač te simulacije. Matilde toga nije svjesna, ili je jednostavno nije briga, ona jednostavno ide naprijed i grabi ono od života što joj se pruža. Nadalje, a to se ne čini nimalo nevažnim, Mori vidi druge, ona je uvelike empatična, a prema kraju knjige ta se empatija pretvara u sve važnije utočište, svojevrsnu Ultimu Thulu u odnosu na mahom bezosjećajan svijet kompeticije i stalnog natjecanja na „trgu roblja“. S druge strane, Beigbederov (ne)junak to jednostavno nije, on je, kako i sama naslovnica kaže, jednostavno snob, gad i ništarija koji će prema kraju shvatiti svoj


književnost uživo 183

grijeh i ispraznost, ali koju ćemo, paradoksalno, zvati obiljem unutar naše uvjetovane, posredovane i neprirodne sredine. I pozdraviti fantastičnim aplauzom. Mori nikako ne smatra „taj svijet“ svojim okruženjem: ona se jednostavno osjeća zaglavljeno, simbolički bježeći u vremensku kapsulu ugodnog trenutka izvučenog iz dječje memorije kada je s majkom putovala na more. Zanimljivo, ova se kompulzivna epizoda ponavlja u trenutku ispada zavisti prema Matilde, kada na neki način pokušava realizirati svoju fantaziju ne bi li se oslobodila zaista nelagodne tjeskobe zbog evidentnog neuspjeha. Međutim, ta epizoda ne uspijeva rekonstruirati onu s majkom, dakle, onu oslobađajuću, već naprotiv, iznenadno seksualno dojmljivo iskustvo s vozačem kamiona (za što je bez ustezanja odmah spremna), pokreće „stroj empatije“ najprije prema Carmen, ženki uličnog psa, kojeg posvaja i koji, na jedan način predstavlja nju samu: nesretnu, napuštenu i nepriznatu. Francisca, njezina povremena kućna pomoćnica, kao i njezin mentalno bolestan suprug usmjeravaju Morine emocije još dalje prema konkretnom, stvarnom, autentičnom ljudskom iskustvu. Naravno, napuštanje bojišta zvanog poslovni život čini se logičnim, posebno obilježenim scenom ponosne Mori koja dolazi dati otkaz ulazeći sa svojim psom na žutom povodcu u veliki uredski neboder. Ako ćemo vjerovati, taj prkos „žute boje“ na psu ima simboličko značenje – „nećete me pobijediti, opasna sam“, to je prkos koji unatoč svemu ne priznaje poraz, štoviše, koji želi naznačiti „tu sam, ali ne želim biti s vama, a ako me dotaknete, grizem“. Konačno, emocionalna scena na samome kraju, na prljavoj plaži prepunoj smeća kao ostatka onoga ranije prizivanog i navodnog obilja, s Franciscom, njezinim suprugom te posvojenim psom rekreira konačnu


književnost uživo 184

fantaziju kao sjedinjenje i pomirenje (sa samom sobom ili sa svojom majkom?) i sigurno duguje nešto bunjuelovskom nadrealizmu koji će nam lako evocirati „diskretni šarm buržoazije“ (s onom hodnjom po pustim cestama u građanskim odijelima), naravno na posve inverzan način. Također, ne čini se nevažnim spomenuti da je cijela knjiga svojevrstan dijalog s Robertom Sapolskym to jest neka vrsta otpora njegovim ograničenjima na tijelo i tvar (štoviše, ova priča ima i svoj izvantekstualni dio gdje autorica Mori Ponsowy zaista uspostavlja dijalog s poznatim znanstvenikom koji se naprasno prekida zacijelo po postavljanju pitanja koja su iz perspektive Sapolskoga bila efemerna ili nedostojna prave znanosti, no iz umjetničke pozicije ostaju i te kako relevantna) jer zašto bi se nešto što se odnosi na majmune nužno odnosilo i na ljude koji evidentno teže tome da nadrastu iskustvo tvari? Na kraju, možda je ključ razumijevanja ovoga romana baš u onome astronautu, čak možda govorimo simbolički i o novome čovjeku (je li tu negdje Major Tom Davida Bowiea u blizini?), gdje junakinja Mori predstavlja ženu, maternicu, materiu primu, Majku Zemlju, Gaiu, dok je duh ono što daruje život i sigurno nije ni ne može biti samo igra gena štoviše, prije se radi zahtjevu za misaonim kvantnim skokom: nije više život taj koji daruje riječ, već je stvar moguće i suprotna, možemo zaključiti – zapravo, riječ daruje život. Ma koliko se činio besmislenim. No, je li smislen život u kotaču PR-a? Mislim da svatko odgovor na ovo pitanje mora sam pronaći.


književnost uživo 185

Teorija paleolitskog kontinuiteta (uz zbirku poezije Tusculum Nade Grubišić) drevni gradovi skrivaju otajstva negdašnjih civilizacija u tami Malo je koja autorica/autor suvremene poezije u nas toliko samozatajna, a toliko specifičnog, autentičnog i bogatog izričaja kao Nada Grubišić: plodna autorica vrlo hermetičkog opusa koji obnavlja na godišnjoj razini novim knjigama, a koje postaju sve kompleksniji „kamenovi iz Rosette“, psihogrami koje valja rastumačiti, i pjesnički i mudroslovnoznalački, kojima valja naći ključ, a da pritom još ne znamo ni bravu koju bi trebalo otvoriti. Tusculum je stoga tek još jedan miljokaz na putu između neprispodobive svesvijesti (plerome, da koristimo ovaj neoplatonički i gnostički izraz) i ove banalnije svakodnevne stvarnosti koji zahtijeva „miran, od svijeta udaljen stan“, no s nagnućem na onostrano, na metafizičko, na transcendentno koje odražava topot konja nekadašnjih naroda divljih euroazijskih stepa i „postojbina zmij­skih“ do etruščanskih tumulusa, turanskih i indoeuropskih rituala, sunčanih simbola i današnjih preokupacija poput one Johna Lennona „Give peace a chance“. Ne, Nada Grubišić nije jedna od onih pjesnikinja koje ćemo naizust učiti i s njihovom poezijom pjevati neke suvremene podoknice, naprotiv – to je poezija pobunjenog ženstva i one pregrijane magme filozofske


književnost uživo 186

khore, ona poezija koja materiju upravo gnostički uzima kao nužno zlo, nasuprot još uvijek neisklesanog lica (ne nužno uvijek dobrostive) svijesti koju u nizu rituala tek valja oblikovati; njezina poezija zahtijeva i volju i upornost tragača, međutim onoga trenutka kada joj se napokon podamo, postaje iskonska majka-roditeljica novoga čovjeka – umjetnika, pjesnika, čovjeka u krajnjoj liniji, koji se rađa u grčevitosti i „prisustvu teksta u stvarnosti“. Tusculum tako postaje simbol koji u sebi skriva mnogostruka značenja: on je od simbola rimske civilizacije, preko svojih trojansko-pelazgijskih korijena postao pupak svijeta („od prije Isusa Krista“), sama os oko koje se okreće zbilja jedne priče koju nastojimo ispričati, no kojoj, što smo bliže, sve teže uspijevamo dokučiti bit, sve teže nalazimo riječi, one kao da promiču u beskrajnim povijesnim sljedovima nerazumljivih kodova kojima se odvija jedan misterij na granici sna i jave, onirička igra koju možemo shvatiti ako i samo ako uđemo/zađemo/nađemo se u stanju pjesnikinje (evocira to onu „crnu šumu“ danteovskog silaska) koja nas polako, stih po stih, zbirku po zbirku, knjigu po knjigu, uvodi, inducira u ono što će stihovima iskazati kao „ustrajno tragamo za Suncem / posred teških galaktičkih tišina / spiralnog kretanja svemirskih / tjelesa i elipsa“, a koje su, neminovno podložne „zakonu evolucije“. Čitanje poezije Nade Grubišić zahtijeva ono što bi poznati psihoterapeut Stanislav Grof nazvao „vulkanskom ekstazom“, a to je stanje dubinske povezanosti sa svojim iskonom uslijed stanja svijesti koje može doživjeti istinski pjesnik. No, to nije poezija utjehe, to je poezija koja slavi stvaralačko/uništavalačku narav stvari, poezija koja ne jamči mir i spokoj prije nego da se dosegne grčevita ekstaza, ma značila ona čak i sinovsku hodnju rubom vulkanskog grotla na užas mladih neiskusnih majki, dok su „pijana prostran­stva duše / željna amnezije“.


književnost uživo 187

Na svojem tusculumu Nada Grubišić pjeva svoju „teoriju paleolitskog kontinuiteta“, priču o čovjeku koji je pupčanom vrpcom zauvijek vezan za ovu zemlju gdje na tren biva proboden zrakom sunca, a večer je, naravno, već tu. Tusculum je pjesnička zbirka za pjesnike i filozofe, poziv na hrabro kročenje nepoznatim, iskorak izvan u svim dimenzijama prostorovremena, ne bi li se, „bijela srca“, napokon, unatoč studeni, s iskonskom ljubavi usudila prijeći rijeku zaborava i oslobodila novoga čovjeka koji mesmeriziran čeka oslobođenje ili konačnu propast. Odluka je, kao i uvijek, na čovjeku, a na kušnji je njegova hrabrost.


književnost uživo 188

Razgovor s Urghove kronike: književno-stripovska Mislavom epopeja o iskonskom dobru i zlu Pasinijem Mislav Pasini autor je kojeg ne treba previše predstavljati, iza povodom njega su godine rada i šest objavljenih knjiga (navedimo Blackout, Mrtva straža, Sumrak razbijenog uma, Točka dezorijentacije i Baba mi je Maur), objave novog a povod ovome razgovoru je, naravno, šesti, najnoviji naslov – Urghove književno-stripovska priča sa stotinama junaka, točnije govoreći, romana kronike, epopeja koja nam odašilje iskonsku poruku o dobru i zlu, o tami i svjetlu, o potrebi da se suprotstavimo, unatoč opasnosti od moguće propasti, u ime nekog novog održivog i prirodnog svijeta koji se našao ugrožen.

Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam.


književnost uživo 189

M.Z.: Mislave, puno pišeš, iza tebe je već šest objavljenih romana, pa, iskreno, odakle ti toliko snage? M.P.: Pisanje je jednostavno moja potreba, no nije da stalno pišem. Pišem onda kada to osjetim, a kada na nečemu radim, na tome radim dok god to ne bude objavljeno. Osim toga, godi mi na jedan način biti uvučen u taj nekakav svijet u kojem živim. Ako čitam Playboy, National Geographic, stripove, romane... Jednostavno želim i sam na neki način doprinijeti svojem svijetu mašte, stvoriti još nešto što će se uklopiti u taj puzzle. Počeo sam čitati jako rano, dapače, kada sam počeo, navukao sam se i kasnije upisao studij književnosti, no to nije došlo zato što sam htio pisati. Da se pitalo, recimo, moju učiteljicu iz hrvatskog iz osnovne škole, od toga vjerojatno ne bi bilo ništa, jer nažalost, ona je spadala u onaj krug ljudi koji u tebi ubiju svaki poriv za životom. Stoga, mrzio sam sve što mi je ona zadavala za čitati, no s druge strane, na čitanje i pisanje navukao sam se sam. Sjećam se, prvi stripovi koje sam kao klinac u cijelosti s razumijevanjem pročitao bili su Otmica i Očajnik, mislim kapetana Mikija i jednostavno sam se navukao na čitanje. Kasnije sam čitao skoro sve što se iz toga vremena moglo naći na koscima; od SF biblioteke Supernova, preko krimi serijala Trag, Siriusa... A kako mi je to kao djetetu bilo preskupo, jer nisam mogao u tolikoj mjeri biti sponzoriran od svoje dvije none, prebacio sam se u biblioteku i nastavio čitati. Jednostavno, mislim da sam s vremenom toliko toga upio u sebe da se to na neki način moralo iskazati u stvaranju vlastitih priča. Ne radi se tu o nekoj snazi, već jednostavno o volji, mašti, a i dišpetu da nešto napišem i objavim bez obzira koliko je danas došlo teško vrijeme za knjigu; koliko za tiskanje, toliko i za kupovnu moć.


književnost uživo 190

Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i radit ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule... M.Z.: Urghove kronike su zapravo roman o dobru i zlu, ali i o potrebi da se žrtvujemo za naizgled neshvatljiv cilj. Koliko su Urgh i Kramer, dakle, „literarni lik jedan“ i „literarni lik dva“ odraz tebe kao autora? M.P.: Urghove kronike su apsolutno priča o borbi dobra i zla. Zapravo, htio sam da to uistinu bude duboka priča o tom iskonskom sukobu. Birao sam što primitivniji teren za posljednju borbu titana, jer ovakav narativ nisam mogao smjestiti u današnje vrijeme, a i u okolinu kojoj i sam pripadam. Tražio sam svoje svjetove dok ih nisam pronašao, a to je na neki način bilo lako, jer autor i glavni lik jesu povezani. Uistinu sam se kao dijete igrao u razrušenoj kućici spojenoj s kućom kod moje pokojne none. Tamo sam ukopavao figurice kauboja, Indijanaca, vijetnamskih ratnika, a pri tome sam ispod suhog lišća slagao kamione, tenkove i još neke replike automobila, i zamišljao apokalipsu koja se događala podno vedrog i nevinog neba moga djetinjstva. Sjeo bih u zemlji, na malom drvenom tronošcu i podizao vojnike koji su se katapultirani iz svojih skrovišta sudarali u zraku. Tako, kada je došlo


književnost uživo 191

vrijeme za priču, jednostavno, vratio sam se mislima u djetinjstvo, a onda sam u nekim pretincima, koje godinama nisam otvarao, opet pronašao zaboravljene igračke. Na njima sam otkrio brojne ožiljke prošlosti i pri tome se sledio u razmišljanju o protoku vremena. Koliko li su samo stari ti ožiljci na vojnicima, zapravo, koliki niz godina neke replike automobila imaju rupe na mjestima gdje su nekada bila vrata...?! I onda sam se nekako vratio samom sebi i započeo priču. Prve skice bile su vrlo grube, daleko od dobrog štiva, jednostavno, radnja i zapleti su se nizali bez neke poveznice, bilo je bitno samo da se među likovima događa život onakav kakav oni poznaju i razumiju. No nakon pročitanoga, jednostavno sam zastao i promislio kako ništa od toga nije u redu, jer koliko god to bili barbari, ti likovi o kojima sam pisao ipak su ljudi sa svojim emocijama i životnim izborima. Tada sam radnju usporio, i baš kao na nekom filmu zamislio kadar kamere koja mora prikazati svaku gustu kap znoja koja se spuštala niz snažno i mokro tijelo glavnog lika koji se iz petnih žila bori za vlastiti izlazak na svjetlost. Opet kažem, trebala mi je duboka imaginacija, jer ne volim previše priče smještati u ovaj svijet, koliko god Urgh zbog toga djelovao eskapističkim. Meni se čini da se u ovome svijetu baš i nema više za što boriti. Ljudi se bave prizemnim temama, nitko ne razmišlja previše u budućnost, osnova je da se pojedinac nakrade, napuni džepove, pa premda u tome i svjesno krenuo s uništavanjem vlastite obitelji, firme... Ma slike svijeta općenito. Osim toga, nikada se nisam privikao na hrvatske krimiće... Ma koga to ti naši detektivi love i koga oni štite kada u realnosti bivamo svjesni da nitko nikoga ne štiti, da je čovjek čovjeku vuk, i da se svaka iole kriminalistička priča iz našeg svakodnevnog života na kraju pretvara u lakrdiju koja se opet zaboravlja do iduće lakrdije. Zato volim eskapizam, a on nije tu samo eskapizma radi...


književnost uživo 192

M.Z.: Vidim da si vrlo zainteresiran za žanrovsku književnost i da puno radiš na njoj. Zašto, kada je ona kod nas tako podcijenjena? M.P.: Baš ono što sam rekao za vlastito djetinjstvo. Na ovakvoj sam literaturi odrastao i ništa me drugo ne zanima. Zapravo, meni je jako čudno da takva literatura može biti podcijenjena. Mene kao autora u pisanju zanima samo jedna i jedina stvar, a to je fabula, i radit ću na njoj dok god priču ne dovedem do kraja. Sad, kolika je stvarna prodaja naše hrvatske književnosti to uistinu treba vidjeti, jer ona je za mene precijenjena. Ja u većini naših knjiga ne vidim ništa drugo osim nedostatka fabule; sve se još uvijek svodi na prošlost staru dvadeset pet godina, prošlost koju sam kao nekadašnju sadašnjost morao žvakati kao srednjoškolac i koja nam se danas nameće i u svom obliku budućnosti. Mene ipak zanima samo fabula, a sva ta ispiranja mozga tko je bio gdje te i te godine totalno su debilna i čovjeku ne dozvoljavaju razvoj i slobodu uma. Mislim da smo kao narod izrazito glupi jer nekako uživamo u vječnoj raspravi istih tema. Da sam astronaut, otišao bih u Svemir samo zato da bih se iz njegovih tamnih prostranstava mogao smijati ovoj vrsti i pitati se, pa koji vam je Bog kada se u ovom nedokučivom prostranstvu mraka i neispitanih crnih rupa možete baviti tako debilnim i ispraznim temama. Stvari se kreću... Ma ne, stvari se ne kreću. Nema panta rei, nikada je nije ni bilo... Sve je isto kao i jučer. Zato je meni potrebna fabula, potrebna mi je da samog sebe zabavim i da se na neki svoj način odvojim barem malo iz društva koje mi ne odgovara. M.Z.: Na koji način misliš da je moguće potaknuti domaće čitatelje na čitanje domaćih autora? M.P.: Ovo je jako teško pitanje. Uvijek polazim od sebe. Ja znam kako sam počeo. Osobno klincima savjetujem da s nečim trebaju započeti... Ne mogu se odmah baciti na teške stvari, ali za početak neka


književnost uživo 193

uzmu Alana Forda, barem će se dobro nasmijati. No, naravno, isključivo stare brojeve Alana Forda s izvanrednim prijevodima Nenada Brixyja, pa možda s vremenom shvate kako je taj isti Brixy bio i književnik, a ne samo prevoditelj stripova, pa se možda maše za njegovim odličnim romanom o Timothyju Tatcheru... Pa možda tako nastave dalje istraživati i produbljivati svoje interese. No to je jako teško, jer ja ipak polazim od sebe. To je bio moj put. Sjećam se da sam u jednom Tragu čitao roman Mikea Spillanea o inspektoru Mikeu Hammeru, s predgovorom u kojem je Igor Mandić doslovno razapeo Spillanea kao autora, no to je bio predgovor, meni dovoljno značajan da roman pročitam, i zamislite, meni je roman bio super! Sezona ozbiljnijeg čitanja za mene je bila otvorena. Čovjek jednostavno mora eksperimentirati i davati si prostora za nove stvari i nove izbore u životu. Recimo, i dan danas, istinski sam ljubitelj stripova, knjiga, filmova i glazbe kao što sam to oduvijek i bio. I sjećam se, kao tinejdžer imao sam priliku sebi kupiti album Rio od Duran Durana na nekadašnjoj kaseti, no kada sam ušao u dućan, sjetio sam se svega što sam u to vrijeme čitao u magazinima Itd i Rock, pa na licu mjesta promijenio odluku i kupio kasetu The World Won’t Listen od The Smithsa. Zašto? Zato što sam volio eksperimentirati, jer sam volio čuti ono o čemu se govorilo, a malo se slušalo. Kicking Against The Pricks Nicka Cavea imam iz vremena puno, puno prije nego li je darker postao istinski popularan. Hoću reći, treba početi od ranog doba, djetetu treba dozvoliti da ono samo gradi svoj ukus i da samo shvati što je ono što ga zanima, i što bi predstavljalo tu obalu na kojoj se ono želi razviti u nekakvu individuu! No, kako onda čitati jednu te istu literaturu u ovom vremenu koja se očito piše za jedan te isti profil ljudi, ne razmišljajući o onima koji ostaju, jer ruku na srce, svi ćemo s vremenom pocrkavati, ne odnoseći ništa sa sobom u grob... A mladi?! Eh, knjige kakve se danas


književnost uživo 194

pišu njih očito ne zanimaju, pa je najlakše reći: mladi su nezainteresirani, i samo stihijski nastaviti u istom pravcu. Istina, internet jest ubio želju za istraživanjem jer sve je tu, otkriveno kao na dlanu... Ali smatram da bi se moglo više, moglo bi se puno više, a za tako nešto još ćemo dugo, dugo morati čekati na nekakvog Robina Hooda sposobnog da razori taj magični krug. Mislave, hvala na razgovoru! Razgovarao: Milan Zagorac


foto: www.pexels.com

književnost uživo 195


foto: www.pexels.com

književnost uživo 196

ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001

Knjizevnost uživo, godina 4., broj 4, zima 2016.  

Zimsko izdanje časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo za 2016.