književnost uživo 40
A ŠTO SE TIČE KORAČANJA PREMA NEIZRECIVOJ BUDUĆNOSTI, I TO JE ILUZIJA ZA OBMANJIVANJE OBIČNIH LJUDI KOJI STREPE PREMA NEČEMU ČEGA ZAPRAVO NEMA, A ZABORAVLJAJU ONO ŠTO JE NAJBITNIJE, DA TREBA ŽIVJETI UPRAVO TAKO KAO DA NAM JE SVAKI DAN POSLJEDNJI.
Ako se sad vratim k ocu i prekršaju oceubojstva... Pravila su zato da se krše, ali zahtijeva to najprije dobro poznavanje tih pravila. Čovjek koji nikada nije kršio pravila, nije nikad ni živio prema vlastitom imperativu. Kad imamo dva odrasla muškarca, jedan je očito suvišan, te se mora povući iz čopora, dok onaj koji pobjeđuje ima sve ženke na raspolaganju. Konkurencija između oca i sina za primat nije više hijerarhijska u smislu očinskog autoriteta, nego je subverzivna, i možda je jedini čin koji omogućuje nešto novo, stavljajući u fokus neodređeni sukob između novih i starih sila. A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji. M.Z.: Sada mi se postavlja jedno novo pitanje, ono je sjajno kratko i simpatično sažeo talijanski pravnik i filozof Gustavo Zagrebelsky: Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenom smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja. Što je onda to što nam je činiti? Živjeti punim plućima, da, ali kako...? Bez straha? Pretpostavljam da moramo živjeti punim životom koji je svjestan svoje neumitnosti, dakle, svoga konca i loma. Što ostaje, a što se nastavlja dalje?