književnost uživo 41
*** Ušla je u polumračan hodnik zgrade i počela se uspinjati stepenicama. „Da je bar terasa otvorena, želim gore, van, poletjeti... U slobodu!“ Gurnula je snažno teška čelična vrata s armiranim staklom i ona su se naglo otvorila udarivši muklo u zid... Zabljesnula ju je prejaka sunčana svjetlost. „Čudno!“, pomislila je u svoj svojoj muci „Kad sam ulazila u zgradu bilo je posve oblačno...“ I kroz blještavu svjetlost, tamo u dnu terase ugleda konturu ljudskog tijela... Netko je sjedio na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... Okrene se u mahu da izađe iz terase, ali nalet jakog vjetra zalupi vrata. Nasrne na njih divljačkom snagom da ih otvori... I začu glas u umu: „Zašto si tu?“ *** Sjedio je na betonskoj ogradi terase, na samom rubu... Šest katova ispod zelenila se prva proljetna trava. Dječak. Šesnaest ljeta je iza njega. Sedamnaesto ispred. Gledao je dolje... Razmišljao: „Evo, breze već njišu ženske rese na granama, a pupovi stidljivo proviruju iz svojih čahurica. Gotovo da dodiruju prozor moje sobe svojim granama. Često me zovu da ih dodirujem, gladim... Vuku me k sebi...“ Dva i pol kata niže, njih dvoje. Svađaju se i dalje, nisu ni primijetili da je povod njihovoj svađi izašao. Čuje ih ulica. Čuje ih on, dva i pol kata više. Čuo bi ih i dvjesto pedeset katova više. Stari zapliće jezikom i pljuje okolo svoje frustracije i jad ukiseljene u alkoholu, stara guta tablete s ugorčenim zadovoljstvom na licu. Ljudi priznati u društvu, cijenjeni. Dođu kući i skinu maske. Dok ih skidaju čuje se zvuk naglog ulaska zraka na mjesto gdje je dotada bio vakuum. Sssšššljop!