književnost uživo 139
U bolnici sam proveo tridesetpet dana. Otpustili su me u srijedu, a po mene je došao ćaća, u kariranoj košulji, s kaputom prebačenim preko lijevog ramena – bilo je jako vruće – i u cipelama koje nije stigao očistiti. Ili ih mater nije kontrolirala? Tata je doktoru Bjelici – kosa mu je poput njegova imena bila sasvim svijetla – htio uručiti kuvertu s novcem, ali je čovjek odbio i nije se dao nagovoriti, pa smo se nakon podizanja otpusnog pisma i dijagnoze s navodima lijekova koje mi je naša duvanjska liječnica Alma Gudelj trebala propisati, zaputili u grad. Dubravka me na rastanku čak poljubila, a ćaća se smijuljio i nije ništa govorio. Najprije me je odveo do Veležova stadiona. Svi ulazi bili su zatvoreni pa smo razgledali uokolo možemo li ikako ući. Tata je čak mislio prebaciti me preko betonskog zida, no ja sam bio guzlav, a on ne baš jak, pa smo nakon dva neuspjela pokušaja odustali. Zato smo odjednom ugledali mali prozorčić, otvor u zidu u visini moje glave, veličine otprilike trideset puta trideset centimetara. Gurnuo sam glavu u zid i minutama sve detaljno razgledao. Vidio je jedan reflektor, dio travnjaka s golom na kojem nije bilo mreže i vrh male tribine. Neki čovjek je nešto sklanjao pa bih svaki put kad je on prolazio ispred mene pogledao u stranu, da me ne vidi i ne otjera me s lijepog položaja, za koji nisam imao ulaznicu. Kako bismo nekako proveli vrijeme do polaska autobusa, zaputili smo se u stan našeg Mandoseljana, Frane Begina, tada milicajca u Mostaru, čiji je sin Željko trenirao u Veležovim juniorima. Ni Frane ni Željka nije bilo kod kuće, ali je Franina žena Jarkinja imala posjet – kod njih je glavom i nepostojećom bradom kavu pila žena Franje Vladića, tadašnjega igrača Veleža, jednoga od najboljih napadača u zemlji čiji je centaršut bio puno bolji od Popivodina, ali ga selektori nisu često pozivali jer se pričalo da nije discipliniran. Po povratku u selo