književnost uživo 110
samo jedan odgovor, pitamo sniženim tonom, tiho, kao kad pitamo prijatelja čija kći već šesti put polaže ispit: Jel’... Jel’ prošla? Ili, kad nam komšija sumnja da mu žena ima tumor, mi pitamo: Jel’... Jesu l’ rekli šta doktori? Ili kad ti je nećak nezaposlen, a trudi se, jadnik, naći posao, pa ti pitaš njegovog komšiju: Jel’? Jel’ reko šta moj blento, oćel’ bit štogod? Ako postavimo pitanje tiho, s uvučenim ramenima, neprimjetni, kao da mislimo da našim pitanjem nećemo pogoršati situaciju, da nam neće zamjeriti što uopće pitamo, da nećemo nikoga povrijediti, a u stvari je tako nebitno... U svakom slučaju, Zlata je pitala i mama joj odgovori: – Dobro je, fala bogu, oporavlja se... Uskoro će i van iz bolnice... Samo da na brzak objasnim. Naime, mjesec-dva prije, mi klinci iz Samca smo se igrali pred našom kućom. Nas desetak. Moj brat Darko, najstariji među nama... Da ne dužim, taj isti Josip, iz drugog reda gore, donio je iz svoje kuće pištolj plašljivac i dao ga mom bratu u ruke. Taj pištolj je bio pištolj, ali ni u kom slučaju nije bio plašljivac, nego prava Beretta 76., iz koje je moj brat, ne znajući što ima u ruci, slučajno ispalio metak pravo Josipu u grudi. I to dva centimetra iznad srčane arterije. Sva sreća da Josip nije imao nikad veze s modom, pa nije ni nosio u ono doba popularne šimike s petom od samo dva centimetra. Da je tjerao modu, danas bi ovaj tekst vjerojatno drugačije završio. U svakom slučaju, da sad ne idem u detalje, hitna je vrlo brzo stigla, Josip je dospio u novine kao slučaj najteže operacije (uspješne) u Hrvatskoj te godine i sve je na kraju ipak dobro završilo. I stavlja Zlata na stol tanjur, a na tanjuru kulen! Nasječen na koso. Doduše, bilo je tu još nečega, ali ja to nisam primjećivao. Vidio sam samo kulen! Moram opisati sada ovo što slijedi, nazovimo to “Ceremonija”.