Page 1

Antonia Kralj

→ → → → → C B

→ → → →

G

PrašnjaGa staza

→→→ →

→S →A → →


Antonia Kralj: Prašnjava staza Antonia Kralj © 2013.

Biblioteka Objavi knjigu, knjiga 7 izdavač [studio TiM] V. Babić 2, Rijeka tel. (fax) 051 677 196 www.studiotim.hr

priprema materijala Tamara Modrić, studio TiM ilustracije Dreamstime

naslovnica Milan Zagorac

ISBN 978-953-7780-22-7


Antonia Kralj

Prašnjava staza

[studio TiM] Rijeka, 2013.


ostavljam sve Zaboravljam već koje boje su snovi što smo ih nekad tkali zajedno Sad se zadovoljavam ponekom lijepom riječju što mi je pokloniš usputno a nekad ih bješe milijun... Ostavljam sve uspomene što bole; druge svrhe od te ni nemaju No, bojim se da novih neće biti dovoljno da stare prekriju jer su nenadmašive... Te rijetke poljupce što daješ za mene k’o jeftino vino zadovoljiti me trebaju a ja još pamtim one slasne one najslađe što već godinama nestaju... I zaboravljam već kako zvuče ljubavne pjesme što smo ih zajedno pjevali zadovoljavam se tek sjećanjem na te dane kad smo se ludo voljeli k’o u snu, polako izblijedjeli... 15. 6. 2010.

7


nema načina Hajde, hajde, pusti me... Probij me, do kraja, do beskraja. Ovaj um ne boluje. Osjećaj kao žudnja za zaborav, izlij me, ja na suncu ne presušujem. Ono puni me... iznova... Jer nema načina da riješiš me k’o križaljku bez rješenja ili filozofiju bez ograničenja. Hajde, hajde, ne vozi me... ja na gorivo ne idem, meni su dovoljna šaputanja mojih duhova. No, ti ne čuješ. I vjetar bez osjeta da mi otkrije što sam nezaustavljiva u riječima, u pjesmama... Jer nema načina da riješiš me, k’o zagonetku bez odgovora, k’o igru bez odmora. 8. 8. 2011.

8


uvijek iznova Param prljavim rukama mrežu bačenu na pogled unutra. On će me spasiti. Tu ću se u jezeru svojih pokajanja ponovo okupati. Izaći čista i blistava. Onda mi ususret dolijeće nova lekcija, taj mudrac od života nešto sprema da me opet vine do visina, da bih tamo sjala kao zvjezdica... Do novog padanja; novog prisilnog slijetanja. I tako... uvijek iznova.

9


--Jesu li godine odnijele dubine ili ih tek ćutim sve više? U polusnovima otvorenih zbilja što neprekidno remete mir. Koliko toga mi ostaje? U novim vihorima sumnji ima li mjesta za žaljenje... Ako se probude stare bune, hoće li donijeti zaljubljenost? I umijem li više treptati dok me nose dubine... Koliko dugo ću stati starjeti? I nemir miješati sa svime... 2. 4. 2013.

10


ispovijest duše Prepadnuta životinjica pred olujom stoljeća u šumi stalnih neumornih vihora, pred gomilom osušenih uzaludnih nadanja, samo ptičica slomljenih krila; mala lisica za lukavost prenaivna, uginula stabljika na livadi uvenulih sanjarenja i pjesma zaostala na ustima bojeva u sumraku davno izgubljenih svjetova, samo leptir pred zalazak sunca suviše sjetan da misli na smrt što slijedi, podivljala konjica u trku zabranjenog smjera na putu kočenja od prekasnih spoznaja i suza na licu pijanih brodica, nasukanih na žalu tuđih bijesnih valova; samo dio kapljice rose izgubljenih zora i zrno soli nekog dalekog sablasnog mora. 2007.

11


sve bitke; sve strasti Sjećanja blijede u beskraju nove sreće i tragove tek ostavlja miris poneki da podsjeti, da zaboli, jer vratiti se neće ni sati ni dani odavno već istekli

Vrijeme traži svoje i od tijela i od duše ne smiju se iste ponavljati priče već unaprijed napisane sudbine što guše i ja sasvim novo, nepoznato biće A negdje su ostale sve bitke, sve strasti i pričat će se možda iz nečijih usta, u nečijim očima padati, u nečijim rasti, a za mene tek ostati uspomena pusta

12


prašnjava staza Tvoje su riječi k’o olovne stege na srcu što puca, i tvoja djela k’o kopriva što za dušu ujeda, a onda baš kad se nadam da ljubav u tebi još kuca, ti me spuštaš na dno... i nada se preda. Bio si sve što snovi su tkali i ostvarenje svih želja, a onda polako i tiho priča postade gora, sada si samo stara knjiga života bez puno veselja, i daleko od snova, više si vladar svih noćnih mora. A znam, ljubav bješe čvrsta kraljica u toj kuli od pijeska, i bila je ljepša no što se opisati može riječima, al’ i vrijeme stari, a ljepota blijedi pod udarom tog bljeska, tad ostane prašnjava staza vođena samo naviknutim djelima. Kad tražim nježnost, k’o da za oprost molim, i u očima tvojim mjesto sjaja samo žalost stoji, iskre polako utihnule, a riječi postadoše grube... da te volim... zar još snage imam... il’ se srce više ne boji... I da ostanem sama, ja o tebi bih vječno snivala, slike što blijede kidaju osjećaje na dijelove sitne, i znam... svakim danom do groba sve bih ti bliža bivala, al’ čovjek ne cijeni što ima i tu riječi više nisu bitne... Jer tvoje su riječi k’o olovne stege na mom srcu od pepela i tvoja djela k’o udarci mača što peče za dušu k’o kopriva, a onda baš kad se nadam da ljubav još je čista i bijela, ti je spuštaš na dno i ostaviš da na uspomeni sniva... tad ostane... samo prašnjava staza... vođena naviknutim suzama. 20. 12. 2009.

13


brzina Lucidne misli naviru, lucidni snovi izbljeđuju... Strah od nepoznatog i podivljala psiha što želi vrištati... A oči još neumorne u hiperaktivnom svijetu izmišljenih sanjarenja. Danas je i vrijeme droga, u brzini života radosti bježe, mi sve dalje... i dalje od Boga, što brže do cilja, mlado i svježe. srpanj 2012.

14


barbara Barbara, k’o u pjesmama, sva nevina i predivna, k’o od šećera istkana... Barbara, tako poetična, sva mirna i sabrana, k’o bonaca pred lađama... Spava Barbara, sniva, A u snu dok joj se osmijeh druži, kao da anđeo s njom počiva, slična najljepšoj proljetnoj ruži. Barbara, k’o u pjesmama, očiju slađih od badema, dva obraza rumena... Barbara, predivna i nevina. 1. 2. 2011.

15


nadanja Da sam korak... Da sam san... Da sam željni sjaj u oku mladog nadanja, dal’ bih dorasla ulozi čežnje bez vremenskog ograničavanja. Da me ne dotiču tvoji odlasci, pa k’o sjena ostanem samo svaki put kad vrate se poljupci u snovima gdje sresti se znamo

Da sam tlapnja... Da sam dah... Da sam dio tvojih pomaka u nesmetenoj rijeci bivanja, iz riznice neba sve bih ti sreće donijela i ostala sjaj u oku tvog nadanja. 2013.

16


vratit ću se Vratit ću se da te bolim boli koja je ugodna; istjerati suze na te oči suhe kao od pepela; probuditi te usred noći koja će biti hladna i bijela. Vratit ću se da ti kažem da je prekasno za povratak; poljubiti te poljupcem koji se ne osjeća; prekriti te zaboravom što se ne zaboravlja. 17. 6. 2006.

17


nevolja Sjetite se i mene kad budete častili godine psovkama i u žaru svojih željenja ostavite mi ime Nevolja

Ne dirajte mi spomen minulih proljeća i ne tražite riječi tješenja u samilosti grižnje i oprosta pustit će jad i naša doba Ostavite mi trag sumraka da se i ja utopim u zvijezdama al’ tek onda kad zašute vihori svih nježnih šaputanja 6. 3. 2013.

18


19


odriješite se riječi Odrješite se riječi, tečno kroz misli protecite da samo zapišem; pročitam, shvatim sve i ponosim se. Ne tugujte više za njim, ne bojte se ja ga ne zaboravljam, i ne ljubite više srcem svim, shvatite, ja se slamam. Skupite sve svoje adute i prospite mi ih u lice naglo, bez razmišljanja da me zatekne ludilo zaspalih sanja, još se pijanstvo prošlog života u meni nije sleglo; još sam stablo makar osušeno, bez krošnje, bez granja. Izvucite iz mene ono najbolje, ako još negdje spava... Onaj pjesnik što bijah, jači od svih ovih java dok proročanstva su tekla bez imalo znanja, dok grijesi bjehu nevini bez imalo kajanja.

20


Odrješite se riječi, tečno kroz misli protecite, ne ponavljajte ono što već i papir zna napamet. O ljubavi da razmišljam nemojte me tjerati, i o smrti, i o prošlosti... Težak je taj namet. Samo bezbrižno na unutrašnje uho šapnite i ja ću prihvatiti istine, teške ili predivne. Ne lažite, ja laži ne podnosim više. Zatvorite u meni sve ćelije, iz uma sve nek’ nestane. 29. 3. 2011.

21


polet lak Zboriš krivo jer me ne poznaš. Ja nisam mračna, ja jesam mrak.

Dok strpljivo gledam vaša naslađivanja, ne uplićem se suviše, gušta vam ne dam. Slobodno redajte svoje zaključke, izmjenjujte ogovaranja i mišljenja, blatite me. Eto, zajedno složno odlučite da prijatelja nemam, ostavite me. Gajite krivo jer misli su vam krhke. Ja ne padam, ja jesam pad. No, nikakve zle namjere uzvraćati neću, niti vam remetiti mirnoću sna, tek na papiru šutljivo i vjerno ostavljam vam odgovora par...

22


Meni život uskoro darove nosi; pune ruke najvrednijih čuvstava, i kad pretrpim sve – bol što prkosi, slegnut će muk posred vaših usta. Tek nitko stida imati neće kad na vrhu sebe u svjetlosti zablistam; moj uzvik zamjena za ime sreće, po smrdljivoj prošlosti neću da listam.

I neće me zaboljeti minulost vaših šaptanja kad me život vrati tamo gdje i pripadam... I neću vas pitati jesam li svjetlo ili mrak; jednom bolni pad, skoro polet lak. 2013.

23


zakrpani ožiljak Nemaš prava tražiti isprike, rat jednom završen ne skriva nove utjehe. Tvoje noći su me davile u pretrpanoj tajni ćutanja ostavljam te k’o zakrpani ožiljak na uprljanoj košulji sjećanja. Neću smiješak više pružati u zrcalnom sjaju tvog pogleda, niti čarati strast na tijesnoj udaljenosti naših dodira. Nemaš prava tražiti povratke, nek’ nas rijeke sudbine razdvoje, pa ti ostanem žudnja vječno skrivena, živa tek u sanjama... tvoja tek u željama... travanj 2013.

24


duginim bojama Nisam sjetna, tek šutljiva, kao gorčina na srcu bez razloga. I na nijednom mjestu ne nalazim se sretna, makar me ni tuga ne nagriza... Ravnodušnost i nemiri miješaju se k’o bevanda. Na mojim pogledima tek magla, a ja ne znam što skriva. Ne dira me neizvjesnost niti me čekanje ubija, tek se bojim umora i razočaranih zora. Nisam uzbuđena, tek strpljiva, kao nadanje u najcrnjim danima. I u nijednoj strofi ne nalazim spokoja, makar nisam ni nemirna... Budućnost i prošlost prelijevaju se duginim bojama. 2. 4. 2013.

25


što ću ti ja Što će mi tvoja vjernost kad maštaš o drugima, i riječi volim te, znamo oboje teška su zabluda. Što ću ti ja, istrošena skitnica loših stihova, nedugo nakon početka već si shvatio da nisam tako posebna. Što će nam prokockan život u lošim glumama, kad oboje slutimo da kraj je tu pred nama. I dal’ žalit ćemo poslije, sad ne pitaj, sjedni na vlak oproštaja i nestani unepovrat. Što ću ti ja, duboki zaborav, i moja lažna nježnost, kad sanjam o drugima.

26


čišćenje Izneredila sam mozak, namjerno. Da bih iz početka polako i strpljivo mogla sve posložiti. Sve vrijedne uspomene, sve drage šapate, na svoje mjesto odložiti... A sva nepotrebna lica i imena, sve zgrušane emocije i sva sivila nakupljena u smeće ću baciti. Ostat će na kraju samo prašinu obrisati, otvoriti prozore u šareni svijet... Onda bezbrižno u prozračnosti svog uma nove nade iščekivati – nove snove graditi. siječanj 2013.

27


sjetna bol Pitam se gdje su nas odnijeli valovi onih naših ljeta i zašto čovjek u trenutcima sreće nije svjestan da se pretvara u mutna sjećanja

Pitam se zašto umijemo čuvati slike nepreboljivih godina prošlosti i zašto smo tako maleni pod urnebesnom čarolijom vremena Pitam se vrijedi li nove sreće iščekivati kad već unaprijed znaš da će dio sjetne boli postati

28


duh Vodiš li filozofije sa mnom tu u svojoj glavi, razgovaraš u mislima i zamišljaš... ili znaš točno što bih odgovorila. Vodiš li igru sa mnom tu u svojim snovima, osjećaš mi dah, k’o duh sam ti u čulima i osjećaš... i znaš da si ti u mojima. Vodiš li sudbinu sa mnom tu u daljini naših bivanja kao dokaz dušama da ima nešto u dubini što nas spaja makar bili daleko miljama... makar bili duhovi različitih svjetova... 16. 5. 2013.

29


--Sva pokajanja u istoj biti u tajni čuvstava i bliskog ropstva da sagledaš život po dužini i širini ostavljaš li išta osim potomstva?

Ostavljaš li i gomile nasukanih riječi ili ispod groba i one umuknu i kojim tokom mogu misli dalje teći kad okovi vremena zauvijek puknu? 26. 5. 2013.

30


u tihom jecaju Da vrištim il’ da plačem, svejedno je, vidiš, srce moje, nitko ne čuje. Dok život probleme na leđa gomila, dal’ samo u glavi postoje? I koliko teško ili lako je pustiti sve da odleti u nepoznate daljine. I kojim imenom sreću dozvati? Na kojem jeziku joj snove ispričati, kad vidiš, moj živote, ni ona te ne čuje. Da postojiš od materije, preteško je, nevidljivo te ruho prekrilo u zaborav, da patnja u tihom jecaju samo suze izaziva na suosjećanje. Jer nikog nije briga, zar ne? Nekoć si bio borac pun radosti, srce moje kameno, što si se omekšalo, pa ti svaki dan tako lako prijeti donoseći novu buru nepreboljivu, a ti, tako labavo, moliš kišu da se smiluje i nekim čudom ispere sve pogreške; vrati sve slatke nade odavno umrle. 14. 5. 2012.

31


svoja do kraja Gdje da prospem riječi? U svoj uskovitlanosti pijanih buđenja, zar nisam dostojna? Da se mijenjam... Zbog površne čednosti moralnih granica, radije umirem u riječima gdje ostajem svoja makar do nestanka... Sa samo jednom molbom na mamurnim usnama; pustite me u mir bezumlja... pustite me u razočaranost ništavila... I pustite me, molim, da ostanem svoja do kraja.

32


al’ ipak S tisuću i jednom manom i milijun maski ja ću ti se uvući pod kožu iz koje ne možeš izaći, plivat ću tvojim venama bez koluta za spašavanje i bubnjat ću po tvome srcu bez milosti, postat ću ti anđeo i vrag na oba ramena i voljet ćeš sve na meni potpuno do ludila. Pred bijesom oluja ti ćeš se mjesto mene boriti, dok me skrivaš zagrljajem, ja ću mirno šetati. I ako naredim suncu da se pojavi, ti ćeš ga u istom trenu za to ponizno moliti, k’o kraljica svih tvojih odaja ja ću vladati, pred mojim ćeš pogledima k’o pseto puzati. Još mnogo, mnogo vremena živjet ćeš zbog mog dodira i uspavljivati se mojim mirisom na tvojim plahtama. Ja ću kapetan broda biti, a ti tek čamac pomoćni i bez moga glasa ti više nećeš znati pričati, u tvojoj ću glavi stalno žarkom vatrom gorjeti, al’ ipak, unatoč svemu... i ja ću tebe voljeti. 2009.

33


postelja očaja Ulazim tiho poput anđela u svijet razornih požuda pa skidam masku prijevara i bez grijeha postajem vražja

Udaram srcem ravno u korijenje pa ako ima snage, nek’ dalje raste zgrušana gadljivost neizrečenih oprosta i uprljana živost tuđih sjećanja I bez sna zaklapam vjeđe sumraka na novom platnu milih odsjaja očiju nemira, očiju plavetnila da se vratim, opet čista, u postelju očaja 30. 7. 2013.

34


svakom stopom Svakom stopom nove tajne srce jače se veseli, gura snove do ostvare, a greške usputne ne broji.

Čemu savjest; da tek stojim? Il’ na istom padu zapinjem? Ne, greške više sad ne brojim, svom snagom letim, dok ne poginem.

U provaliju oprosta bacih crnila i više nikog ništa ne pitam, dižem glavu, pogled k nebesima... Pa ću šutjeti o onom što znam da vam se ne sviđa. Al’ ću svakom stopom puniti srce k’o kutijicu uspomena tajnih, tek nekom dam da iziđe i uđe u odaje mojih visina nestvarnih.

Bojeva više nema, ja bacih oružja, sasvim razgoljena, što naiđe primam; svoja opet, ni Božja ni vražja, u veličanstvu nemira... snivam, snivam...

35


ako kapne nada I da su godine ostale za nama k’o nesmotreni letovi ptica u bijegu u njima ionako ništa naći ne mogu osim kajanja i tragova u snijegu

I da krila anđela ostave trag na čarobnim znacima raspršenih oblaka u njima ionako spas pronaći mogu bez obzira što ne znam njihova značenja Pa ako kapne nada budućih dana u magiji rosnih oprosta zore iscijelit će se svaka stara rana i probuditi snove nove 2013.

36


posao vremena Što vrijeme uradi od naših duša? Reći ću vam odgovor: ono nas očeliči i učini prekrutima za plakanje, ono nam ubije sve djetinje i učini preozbiljnima za igranje, ono nas ostari i učini prezaboravnima za smijanje, ono nas iskasapi sjećanjima i učini preumornima za nadanje, ono nas dokrajči i učini nespremnima za novo počinjanje.

37


fališ mi Fališ mi. Ne ćutim te više k’o dio svog bivanja. Ne poznam ti imena. Odsjaj sreće... nebitan. Fališ mi. K’o da cijelost mene prožima gorčina gubljenja. Usamljena sam stabljika. Praznoća vremena... izbivam. Ponekad kao da ne postojim. Ne postojiš ni ti. Nisi više ni nemir ni bunilo. Nisi moj oslonac. Fališ mi... Da vratim sebe k sebi, i da mi prestaneš faliti u kolotečini sjetnosti. Gubim te. I ne poznam više tvog imena. Plamen pogleda... izbrisan.

38


čudesan dio Mogu li sada napisati pjesmu u maglovitom sjećanju svoje sutrašnjice s iskrivljenom slikom riječi što plivaju umom k’o besmislice Mogu li ući bar u dvorište sebe i u sjeni krošnje svoje zlatne mašte biti barem vlas trave što u hladu raste i čudesan dio savršene bašte Mogu li ponuditi uhu budan smisao ili srcu vrtoglavost snova kad duša uvijek tjera tvrdoglavo i putem stvara ludila nova 14. 1. 2013.

39


bajka Pričat ću ti bajke, da te noću ne bude sjenovite prikaze i zvijeri nakazne. Zlo doba nam leti, no u zagrljaju skriti se može... Kao uboga ptica pred oluje tražim utočište. I nemam mnogo za zadržati, tek dubine neotkrivene možda pokažu svoj sjaj kad kucne pravi čas... Pa se skrij u mojim bajkama, tamo bit ćeš bezbrižan, u njima nema ratova, i zle prikaze tek su ružan san.

40


41


ropkinja U tvojoj blizini moja je zrelost na kušnji, ti spremno držiš mač što prijeti mojim grudima, okrećeš moje poglede prema krivim svjetovima, a ja te pratim... tiho, neizbježno k’o sjena, padajući na svaku tvoju podlu lažnu riječ, ponizno tu pred tvojim oltarima klečim pobožno na krvavim koljenima, dok me dižeš i spuštaš... sve u ravnoteži; uvijek držeći taj mač dovoljno blizu, dovoljno precizno... da na svaki moj pomak, svaki pokušaj bijega mog – usmrtio bi me. I to je tvoja prijetnja? Jedino što me drži za tebe i vezuje, jer si mi svezao krila i podvio rep. Ja sva slaba... k’o tvoja ropkinja – vjernica tvojih krivih ideala, utopljena ne u svojim već tvojim morima; srušena zbog tvojih suvišnih ratova. U tvojim sam očima k’o srna ranjena, u tvojim venama tek doza slabog otrova. Gradiš oko mene zidove, neprobojne bedeme, ne znajući da čovjek vene kad je usamljen. Misliš da su mi tvoje pjesme dovoljne, ne, za mene su tako bolne i preteške. Pod tvojim bićem naučih se plakati, pred tvojim glasom dostojanstveno puzati, na tvojim rukama nesretno snivati. Grana sam tek tvojih tisuće stabala, nimalo sretna u tvojoj suhoj zemlji; suze mi trebaju da me zaliju, drugi vlasnik da me kupi. 42


I sve moje nesreće i tvoje pobjede nadmašuje teški osjećaj u grudima gdje znam... da želim biti tvoja ropkinja; u tvojoj krletci tek shrvana ptičica. Stoga slobodno skloni tu oštricu mača, otvori mi vrata u svijet i odveži mi krila, naredi kišama da prestanu padati i zamoli more da prestane bucati. Prodaj me drugom gospodaru i sruši bedeme. Učini i sve to... Ja i dalje ću te voljeti. Uz tebe ostati. 14. 5. 2006.

43


nespremna za zrelost Iskoristi mladost mjesto mene za svaki treptaj koji sam izgubila. I s tim sjajem u svojim očima podsjeti me kako je bilo dok je bio u mojima... Da mi se sjetiti svih sladora... Svih odlutalih noći u gradovima nemira... Svih prohujalih dana u lakoći bivanja... I okusa vina na svim nepoznatim usnama. Nespremna za zrelost ja još u mladosti prolutam, i maštam o slobodi koju, dok sam imala, uzimah k’o da je neiscrpna. 6. 6. 2013.

44


jedan let Spasi me mojih ironija, i upali u meni svjetlo mudrosti, pa kad sjećanja postanu sve bolnija, zaboravi ton glasa vrele mladosti.

Oslobodi me mojih strahova, i ne dopusti zlim čuvstvima da žive, jer i jedan let nakon milijun krahova bit će dovoljan da svi mu se dive.

Umiri me... U zadnjem kutku griješenja olakšaj dušu ovog teškog bremenja Nek’ duh mira dođe mjesto tješenja i novo rođenje mjesto venjenja. svibanj 2013.

45


uspomene Što da ti ja kažem o uspomenama osim da me sama riječ duboko pogađa i pogura stare misli da poteku venama gdje se uvijek samo tuga rađa

Jeftino su prodana sva blaga i unepovrat darovani sumorni plačevi pa tek samo riječ ostaje umiljata i draga, a svi ostali spomeni dal’ nešto znače mi?

Što da ti ja kažem o uspomenama ne stigoh skupljati nove uništavajući stare, i taj lažni sjaj sjećanja u mojim zjenama tek je sjena očiju što su umjele da žare Polako me prolaznost naprijed gura da ne znam više za čim suze liti kad poželim proljeće, dođe orkanska bura i u slaboj snazi meni presijeca sve niti

46


đir svijesti Koliko puta sam stala da se zaustavim i pogledam u retrovizor svojih godina? Ne, nikad se zaustavila nisam i na tom ogledalu gusta je paučina. Koliko sam lagala sebi i drugima podsvjesnim maglama svojih mišljenja? Ne želeći vidjeti gdje je istina i zalazi li sunce na strani sjećanja...

47


zagrljaj života Zagrlila sam zadovoljno svoj prljavi život bez srama da kažem Pogriješila sam I da ispočetka krenem, ja živjela bih isto, jer u svakoj suzi i osmijehu jednako uživala sam.

Sam vrag se predao i odustao od truda kad je shvatio da radim sav posao mjesto njega i sudbina je digla ruke kad shvatila je da sam luda; da nema smisla uplitati se kad dio sam svega.

Bog više nema snage ni da mi pomaže, pred mene je put postavljen od rođenja; meni je zabranjeno od pristojnog uvijek bilo draže, ja grijesima nikad ne govorim Zbogom, kažem Doviđenja. 7. 4. 2006.

48


dijete Struže dijete u meni, zarobljeno... Traži izlaza. A ja zaboravljam. Mislila sam da nikad neću... Prestati svijet kroz šarenilo gledati, u glavi uvijek sretnu pjesmu pjevušiti i ako treba, oblake u sunce mijenjati. Plače dijete u meni, neshvaćeno... Vidi da je gotovo. A ja suviše odrasla. Mislila sam da nikad neću... Zamarati se svijetom i njegovim brigama, depresivan pogled čuvati u očima, i ne shvaćati... dijete... što živjelo je unutra. 2012.

49


ako je život borba Ako je život borba, onda tko pobjeđuje? Onaj tko sve pred sobom satre i za vlastiti uspjeh samo trguje? Onaj tko sebe zanemaruje i do smrti brzo doputuje? Ili onaj tko za druge k’o za sebe mari i Bogu prepušta da posloži sve stvari? Ako je život borba, čemu onda veselja i osmijesi? Zar samo da bismo o njima sanjali? I vječno, vječno za boljim sutra tragali... Čemu onda nade i radosti? Zar samo par dana u godini? A sve ostale dane možemo plakati... Ako je život borba, ja se odmah predajem jer ne posjedujem nikakvo oružje; samo srce što u ljubav još vjeruje, samo dušu što o sreći uvijek snije, samo tijelo što još umorilo se nije. I ako je život borba, ja napuštam to bojište, ne trebam krv ni smrt, moj mir slobodu išće. 19. 9. 2012.

50


pustila sam Jednostavno puštam niz tu rijeku da proteče svaka molekula moga straha... A godine prolaze dal’ suviše brzo ili nakon smrti jednom sve zastane... Ne znam, pustila sam pitanja. Oprosti, bilo ih je previše. Pustila sam i hrpu uspomena, a i tvoja slika sve češće izmiče mi pred očima. I priznajem, teška srca da sve rjeđe te se sjetim, a mislila sam da bol nikad neće proći. Znaš, odnijela je rijeka... I oprosti... Zaboravila sam ton tvoga glasa, pogleda se blijedo sjećam, a smijeh ti samo ponekad čujem. Jednostavno... A tako isprepleteno... Iščeznuo si među mojim osjećajima, i dok sam preplivala strahove, nađoh se na drugoj strani obale... A rijeka je sve odnijela unepovrat... Unedogled... 2012.

51


s ponosnim smiješkom Koja brojka nebuloza? Koji cerek ironičnih vremena? Uzmičem potresu minulih proljeća i brojim odlaske do vječnog lovišta.

Preuzimam ulogu očekivanih kalupa kao vojnik besmislenih ratova, pokazujem zube vjetrenjači vjekova i u vjetar prosipam razum bivanja.

Onda najednom primijetim šarenilo koje izgradih kroz sve nevere godina, i opet uhvatim vlastiti smisao... pa s ponosnim smiješkom kreće nova plovidba.

52


lako se izgubiti Znam, trudom se truditi da poguraš naprijed, kočnice ne popuštaju tuzi, al’ kad shvatiš da još nije niti zaplet, i naići će u životu mnogi novi druzi. Znam, daleko je stvarna starost i ne treba joj u zagrljaj trčati, već objeručke uhvatiti se za stvarnost i iz svoje mašte nikad je ne puštati. Znam, lako se izgubiti putem bivanja i ponekad sve jednostavno postane teško, pa burnim okom pratiš loša zbivanja, umjesto da svijet promatraš sa smiješkom. Znam, ponekad je lakše reći nego učiniti i veselog srca lako je pametovati, a kad na leđa brige slegnu, sve se naglo zamrači... No znam, uvijek prođu sva sivila, i uvijek iznova vraćaju se proljeća, proljeća, proljeća, ta predivna proljeća! Da bude šarenu mladost što je skoro zaspala...

53


vraćam ti se opet Vraćam ti se opet, k’o kockar igri svojoj znajući koliko je proklet i da opet izgubit će boj, da je sreća prevrtljiva; da se malo gubi, malo dobiva.

Vraćam ti se opet, k’o ptica svome gnijezdu suviše umorna za novi let, s grane gleda visoku zvijezdu znajući da do nje doći neće, i da je daleko, daleko od sreće. Vraćam ti se opet, k’o nevjerna žena svome mužu nakon što je grijala tuđi krevet, znajući da ga ipak voli, da samo on je za nju svet i da ublažit će njezine boli.

Vraćam ti se opet, k’o pijanac svojoj krčmi znajući da je probisvijet i da probudit će se u novoj zori mamuran i razapet, preslab da se sa sobom bori. 7. 5. 2006.

54


--Kud putujete misli vražje, opet sreću u grijehu tražite, pa zašto srce s vama slaže slatke požude vječno nezasitne

Slijepa ulica, slijepa ulica... Sličan scenarij, uvijek ista glumica, režiser Sudbina scene priređuje i s tako malo magije dušu opet raduje.

55


evo vam sve Neka dere, briga me, nek’ struže po grubim zidinama naših utvrda i ponovo nek’ pokazuje zube, ne brine me, osnažih, gle, nisam više preslaba. Neka donese pred prag sve prljavštine, nemam ih razloga ushitreno čistiti, nek’ stoje pred pragom da mogu radovati one koji nemaju o čemu pametnijem pričati. Evo vam, rastvaram vam prošlost, čitajte iz nje i zgražajte se! Evo vam i moj um, dešifrirajte ga dovijeka, al’ ne razumijete. To su nebuloze? Za vas psihodelije, briga me, ne brinem, ne tiče me se... Dušu vam ne dam. Ne, ne, ne... Umiljato je čuvam za sebe, suviše je sveta za vas smrtnike, a ja je volim... što puni me... obožavamo se. Pa neka dere, i jače i jače, sve nek’ pokuša sravniti, do mene ne dopire, ni najmanje, krug svjetlosti oko mene ne može se srušiti. 8. 8. 2011.

56


krali su me Krali su me svi poroci mladosti u bezglavosti bijesnog juriša Čemu? Krali su me probiveni trenutci vremena u mačanoj slici dana što su nosili zaborav Ja sam sve zaboravila, jer krala su me sjećanja dok sam vječno žurila, hrlila k dubini visina, a dosegla dno... pala niz kilometre strmina. Krali su me svi bjegovi i odlasci u tijesnoj igri ljubavi. Ja sam htjela biti više... Ali ukrali su me...

Vrijeme i svijet konačno oborili.

57


sumorna sjećanja Ogorčenja su pogrešna, grijesi te sustignu u sumornom traganju bezimenog nadanja, sve slutnje i draži na leđa ti se slegnu u suštini samoće da naruše sva pravdanja

Mir se ušuljao u tebe toga dana, kad shvatio si da sreća ti je tu pred očima, a bio si zaslijepljen tragajući za krivim idealima, dovoljan je sjaj sunca da ti pokaže što je istina. Sumorna su sjećanja i nikud te odvesti neće, ona služe tome da ih zaboravljamo, da ostanu tek sjenka i podsjetnik na dio sreće, pa znajući što jest naprijed nastavljamo. Jednom zgriješeno, triput gore vraćeno, da shvatimo što je pravda, u čistilištu živimo, taman toliko dugo da stigneš shvatiti sve i svakim danom svoju kartu za raj kupuješ. 25. 3. 2011.

58


--Zapnem preko svoje strepnje i upadnem u strahove. Grcam. Tonem. Gušim se. Taman kad pomislim gotovo je sve nešto me probije, pa kažem briga me... Otpustim sve crne duhove, dignem glavu i polijećem... Vinem se opet, visoko među oblake. kolovoz 2013.

59


možda postoji svemir Možda postoji svemir u kojem te nađem... Svaki put kad odlutam... do naših sjećanja... Do naših davnih mostova... i uličnih nemira. Možda postoji način da te probudim u snovima... Kao da sam zajedno s tobom zauvijek zaspala. I ne budim se u suzama... s tobom nasmijana. Možda postoji vrijeme koje bi izliječilo rane... Ali ja već predugo ne živim u njemu. Moje rane... nisu zacijeljene... u njima još tečeš svim žarom. I boliš, prijatelju. Oprosti. Još uvijek me boliš. Tvoj pogled... u mojoj glavi vječno živ... Možda... svaki put kad oči otvorim... iznova shvatim: još jedan dan bez tebe. I tako teku godine, prebrze i surove, stalno mi govore... da najbolje su odletjele... Možda postoji netko tko bi me dovoljno podsjećao da sam jednom i ja imala prijatelja... Bez suvišnih riječi, govor pogledima... I mladost odletjela... U tvojim očima... Još se ponekad javi... Samo u sanjama. 6. 8. 2012.

60


61


zar ne Pa što da pričam priču dok oblaci mijenjaju boje u plovidbi bez kraja i naizgled sve djeluje šareno zar ne? A ostalo mi je još milijun plačeva. I što da kažem o životu jer poznajem ga suviše dobro, i olako režem tu prividnu sliku; iluziju u ogledalu mog karaktera, sve znam, da, i jest lijep, al’ samo onda kada si potpuno slijep zar ne? Pa što da ronim u dubinu jer znam da oblaci ne mijenjaju boje i da svaka plovidba ima kraj, a u suštini ništa nije šareno zar ne? 19. 4. 2012.

62


bol još nije nestala Bol još nije nestala još je tu sveprisutna samo se pravim da je ne osjećam Nakon tvog odlaska dvije godine mamurluka i lažni pokušaji življenja

Sve se mijenja i bliže je kraju nestaje radost u očima bez sjaja jer suza nema za kajanja

Dolazim ti i ja prijatelju moj, svakim korakom sam ti bliže u nadi da svakog od nas isto nebo stiže Jer bol još nije nestala u noćima bez sna kad i dalje samo o tebi razmišljam A puka su životarenja i trošenje zdravog razuma u lažnim pokušajima nadanja

Da, još si tu, još te ima u umu slika i glas u srcu jedina radost što daje mi spas 1. 6. 2011.

63


prošlosti Ne pričam puno o svojoj prošlosti, a još manje o njoj razmišljam, gdje je ostavila trag ni ne pitam, samo ponekad... Sve u umu sruši se, razbiju se zidine što su me izgradile i rastvore se priče neispričane pa gomila lica navire i vulkan emocija probije, pa samo ja tečem svojim venama. Ne zamaram se više prošlošću, surovo zaboravljam i ostavljam, spremljena u kutak koji ne diram, samo ponekad... Sve slike odjednom ožive, stare strasti me preplave, poželim natrag da pobjegnem, koliko zaboli, ipak ne plačem i šutim dok borim se da opet u meni zaspe. 27. 2. 2012.

64


--Divan dan u vrtu tvojih zapuštenih godina, sunce na obzoru djece tvojih plačeva, u očima lavova umor vlada u tvojim šumama, tajna ni istina; nijedna nije preživjela.

65


između bojeva Dobro je... Nije sramota biti čovjek; biti biće sa svim svojim manama i griješiti iznova čitav svoj vijek, plakati pred ničijim očima, biti bolestan i ne pronaći svoj lijek. U redu je... Psuj ovaj život i uzmi mu sve, radi što hoćeš, ta što je uopće grijeh? Moj, tvoj ili tuđi... ničiji i svačiji. Ako ne griješiš, tek to je tvoj peh. Ništa otkriti nećeš bez kajanja, ništa shvatiti nećeš bez padanja, i između svojih privremenih bojeva priušti sebi dozu tih pogrešaka. Ne brini... Proći će sve to već, i drugi će tvojom stazom opet ići; spoticati se o iste stijene, u istu postelju leći i poslije svega na isto nebo stići. Pusti sad sve... Živi kako ti se prohtije. Samo ponekad zastani i sjeti se da grijesi su tu ipak s razlogom da te nešto nauče; da ti oči otvore. Ne ponavljaj ih previše, jer više između bojeva nećeš imati predahe. 24. 7. 2006.

66


za dianu Od tvog osmijeha u mojim grudima milijun sunca sja, a svaka tvoja mala suzica meni je bolnija od ijednog poraza. Ti si razlog što se jutrom budim sretnija dok spuštam usne na te meke obraze kao da sam blažena. Oko srca toplina grije dok te gledam kako snivaš nevina, i pitam se što se zbiva iza tih sklopljenih okica. Sve dobro ovog svijeta nek’ te prati u stopama, sva sreća neka blista u tim malenim zjenama. Ti si moj život, moja radost, sva moguća. Zbog tebe ću disati dok god budem živjela. 4. 1. 2010.

67


budala Ne brkam više pijanstva i nemire, ne, ne budim više zamukle duhove, pa i ne pričam više nikome koliko bole neizgovorene pokore. Što će mi bitke nesvjesnih umova? Idioti nižu pravila do naših padova, plijene naše razume u igri živaca, do bjesnila, do očaja, do krajnosti bez obzira. Puštam. Protječem k’o iluzija i ne dopuštam da me diraju procvjetali strahovi na poleđini svemira, pa ne čekam više... Bajkovita nebesa davno umrla u meni il’ u drugima, svejedno, svakom borbom manje vrednija sjećanja blijeda k’o prozirna bojanka, a ja ostajem bez boje i bez kistova, stišćem zube i tješim budalu u sebi; Da, sama sebi si dovoljna. kolovoz 2013.

68


ona Ona je došla kao šamar na licu slobode, da bi plijenila ono malo što pripada slabima... I bez prepredenih riječi, samo đavoljeg pogleda, u krutosti surovih očaja, kao kaplja žarenja... osjećaš li pad u lakoći stremljenja? Njezina te postojanost gradila u izgubljenom miru ostaješ šapat njezinih mračnih ćelija

69


duša ne zaboravlja Sto godina za tren ne bi bilo vrijedno ni zaborava ni kajanja, za sva zajednička buđenja, i pijana i mamurna, duša ne zaboravlja. Da para nemir iz starih rana što mi te uzeše, najdraži druže, kao buđenje iz mučnih sanja, još tužni zvuk truba u srcu struže. Spomen jedan, nadgrobna ploča sama, i slika s osmijehom što dušu grubo reže, željni povrat svih naših dana, bolna spoznaja da nazad se ne može. Ponos jači i od gena i od korijenja, što zavoliš za života po vlastitom izboru, za sva zajednička ratovanja, i pijana i ranjena, duša ne zaboravlja. veljača 2011.

70


putem ludila Znaš li što nas je spojilo? Ludilo. Moje i tvoje ludilo bljesnuli su jedno k drugom u prvom trenu prepoznavanja... I to ne da bi se spojili, već ludila k’o ludila, da bi dokazali tko je luđi... Iz trenutka u trenutak, preko godina suza, ljubavi, mržnje, mirenja i strasti... Naša ludila su nas gurala dalje. Dok smo zajedno protiv svih vodili borbe, nesvjesni da gubimo ratove. Uvijek sam bezglavo stajala na tvoju stranu, gubivši sve... Zatvorenih očiju, gubivši sebe. Da, prestala sam plakati... Suze su se sakrile u neki presušeni dio mene. I da, prestajem se polako boriti. Ludost se pretvorila u bijeg, a ponos i hrabrost... zamijenili strahovi. Ti nisi bio moj spas, ti si moja propast. Putem ludila izgubili smo sebe, i ti mene, i ja tebe. Bijes je postao govor, a ljubav... nepoznato lice što rijetko navrati. Ja te mijenjam u svojim mislima, jer te u javi ne mogu mijenjati. I na tvoje mjesto stavljam bilo koga... nježnog, i nimalo ludog.

71


Kao da će snovi išta pobijediti, putem ludila i oni su se gubili. I ja... nekad tako snažna, tako neustrašiva... Gdje sam nestala? Izgurao si me u kut svojih uvreda, smjestio me u prazan stih izgubljenih jada. I čega da mi bude žao... Nakon prodivljalih godina naše mladosti, kuda putujemo ja i ti? Bolesni smo jedno od drugog, izmijenjene maske nekih davnih likova što bijasmo. I da nastavimo odvojeni, dal’ bismo se izliječili, ili bi svak putem svoga ludila nastavio tonuti?

72


put do mjeseca Budi lijepa u svojoj slučajnosti nenamještenih pojava vremena, i ne mari za poglede uskogrudnih šapata. Budi bezbrižna u svojoj ljupkosti spontanih dodira sunčeve svjetlosti na tvojim obrazima, dok te ljube daleke oči nepreboljenih čežnja. I nemoj mariti za to... Ti samo budi lijepa u poetičnom gutanju stvarnosti, gdje ostavljaš magiju svojih tajnovitih kretnji, i sjetnim pogledom gradiš put do mjeseca... Sasvim bezbrižna... Kao da znaš da ćeš jednom biti njegova. 2013.

73


u krug Ubaci malo šarenila u tu prostu skicu našeg življenja, i dodaj već naviknutu bujicu slatkih riječi bez razmišljanja.

Sve je to rečeno već previše puta, a u stihu zar život bolje zvuči? Vozimo u krug, poznata ruta, prelazimo mostove, vraćajući se kući. Pa unesi malo vihora u tu bonacu naših sanjarenja, i pusti ritam noćnih ulica, bez razmišljanja, zgaženih kajanja. 21. 3. 2012.

74


njegova Hajde, odglumi uzdah na zgužvanim plahtama njegovih žudnja, i opet, nećeš me otjerati iz te postelje, ostajem vjetar njegovih maštanja... Hajde, probaj biti sjenka svega onog što misliš da o meni znaš, dok me pogrešno čitaš u njegovim zjenama, tu bila sam i više od proljeća, i ostajem nenadmašiv trag svih osjećaja. Isprazni svoje postojanje u pokušaju da dosegneš vrh u njegovim strastima, i ako se mukom dokopaš tog prijestolja, naći ćeš me tamo... k'o neuklonjiv ožiljak njegovog voljenja.

75


iščekivane radosti Udahnut ću san i ispuhnuti nemire, u preplivanoj beskonačnosti padanja. Ustat ću u pravi tren... I dozvat ću buđenja dugo iščekivanih radosti; kapnuti k'o čestica sjaja, k'o sitna šljokica božanstva na vlastito postojanje. Da bude kako bude, rukom iscrtanih plačeva rasla sam... I dorasla? Da udahnem san, pa k'o čarobna svjetiljka konačno zasjam na obzoru sanjivih preokreta, dižem ruke k nebesima i postajem molitva iščekivanih radosti i ostvarenih magija

76


rastanak Tmurnoj sućuti novih odlazaka izmiču pobijeđene istine oporavka, dok na dno vuku samotni doticaji jeseni opet se gubi čarolija svjesnosti.

Ostao je opustošen vrt naših osmijeha, prazan prostor radosti naših susreta, i negdje duboko... ostala je razapeta suza kao blijedi podsjetnik na neuhvatljivost vremena. 2013.

77


o autorici Antonia Kralj (djevojačko Padovan) rođena je u Splitu 18. 10. 1987. Živjela je i odrasla u Splitu. Nakon završene osnovne škole upisala je II. jezičnu gimnaziju te istu završila 2006. Iste godine preselila se u Zadar i upisala studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru. Nakon završene prve godine prekinula je studij zbog trudnoće. Povratkom u Split 2007. godine udala se i s nepunih dvadeset godina rodila prvu kćer Dianu. Nakon tri godine (2010.) rodila je i Barbaru. Živi i radi u Splitu.

78


79

Prašnjava staza  

Antonia Kralj, mlada autorica iz Splita, predstavlja nam svoju zbirku poezije

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you