Duhovno vrelo br 43

Proljeće 2019. | Broj 43

ŽENE U SLUŽBI

Božja potvrda

Uvodna riječ

Žena Eva

Č

injenica da je Eva napravljena od djela Adama, a ne od nekog stranog materijala, govori da žena nije eksterni dodatak mužu već neodvojivi dio njega. Dakle, Eva je Adam i Adam je Eva. Možda je za razumijevanje duhovne komponente ovog odnosa prvo potrebno sagledati ga kroz matematiku i kemiju. Adam je bio jedna cjelina, Bog ga je uspavao i od jedne cjeline načinio dvije polovine. Te dvije polovine Bog je na kraju ove operacije opet proglasio za jedno cijelo .

U Postanku 2,24 piše: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.”

U ovom slučaju vrijedi da je 1+1=1. Ovaj novi čovjek sastojao se od dvije međusobno ovisne polovine duboko svjesne da jedna drugoj pripadaju. Adam je znao da je Eva dio njega koji je zauvijek izvađen iz njega i gledajući nju gledao je dio sebe bez kojega nije potpun. Eva je gledajući Adama znala da je iz njega zauvijek izvađena i da u njega pripada. Na ovaj način Bog je izbio iz Adama i iz Eve svaki međusobni kriticizam, mržnju i što je najvažnije potrebu da jedno nad drugim vladaju budući da su imali duboku svjesnost da radeći jedno protiv drugoga rade protiv sebe.

Zašto je važno ovaj odnos promatrati i kroz kemiju? Zato jer jedino u kemiji možemo od dvije supstance različitih svojstava dobiti treću novih svojstava i novoga imena. Tako je i u ovome odnosu najmanje bitno koja je od ove dvije supstance vrjednija, utjecajnija ili koja je prije stvorena, već je najvažnije koja treća supstanca nastaje ukoliko si ove dvije dopuste međusobni utjecaj i oplemene jedna drugu. Niti jedan muž ne može donositi dovoljno dobre odluke, imati dovoljno dobre stavove, uvjerenja... a da na to ne utječe njegova žena i obrnuto.

Sve što je Bog i prije Adama osmislio i stvorio nije sam imenovao već je tu privilegiju povjerio Adamu. Tako je Bog dovodio pred Adama životinje, a on im je davao imena. I to je sve što piše o tome, nema detalja, nema objašnjenja, nema kriterija, samo činjenica da ih je Bog dovodio, a Adam imenovao.

Vjerujem da Bog nije šaptao niti sugerirao imena Adamu, jedina sugestija bilo je samo stvorenje koje je stajalo pred Adamom. Veličina, boje, izgled, miris, zvuk... bile su jedine sugestije. Adam je trebao dobro promotriti životinje, trebao je shvatiti kakve im je Bog dao vanjske i unutarnje osobine i prema tome dati ime koje najbolje otkriva to stvorenje. Dobro nam je poznato da se među životinjama nije našao adekvatan partner za Adama, pa ga je Bog na kraju uspavao i od njegovog rebra napravio Evu. Zanimljivo je da je Adam imenovao i Evu i to na isti način kao i životinje. Promotrio ju je i zaključio

2 Duhovno vrelo

da je najbolje da se zove žena. U hebrejskom jeziku to zvuči smislenije budući da je Adam izjavio ja sam Iš, i zato neka se ona zove Iša. Postanak 2,23 kaže: „Gle evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove od čovjeka kad je uzeta." Ono na što bih posebno skrenuo pažnju jest da je u ovom trenutku ženi dao ime prema njenoj vrsti, dakle, prozvao ju je žena. I tako je žena bio naziv za vrstu/ spol. Tek jedno poglavlje dalje Adam ponovno imenuje svoju ženu i naziva je Eva: „Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva jer je majka svima živim” (Postanak 3,20). Činjenica je da je Adam dva puta davao ime svojoj ženi, i to prvi puta prema njezinom spolu, a drugi puta prema njenoj svrsi. Njegov prvi nivo razumijevanja, prepoznavanja osobe koju mu je Bog doveo u život, bilo je prepoznavanje nje kao nekoga identičnog sebi, ali ne i njene svrhe. Nakon što je prošlo neko vrijeme Adam je bolje poznavao, otkrio svoju ženu i shvatio njenu svrhu. Shvatio je da je upravo ona majka svim živima i u skladu s njenom Bogom danom svrhom prozvao ju je Eva. Ne možemo dovoljno dobro razumjeti žene, ne možemo imati dovoljno dobar suživot sa ženama ukoliko ih poznajemo samo kao nekoga istovjetog sebi, a ne kao osobe. Mnoge žene poznate su samo prema svojom spolu, kao žene ovog ili onog muškarca koji ima svoje ime. Znamo prepoznati spol, to nije sporno, ali prepoznati što je u nekoj ženi, kakva je njena svrha u Bogu, upoznati njeno ime i uzdići je do tog imena, poseban je izazov. Prvi korak do ovakvog poznavanja i podržavanja žena jest zagledati se u njihov sadržaj umjesto formu.

Adam, koji je imao Bogom dano prvenstvo u stvaranju, koji je imao Bogom danu odgovornost, ispunio je svoju svrhu kao muškarac prema Evi. Shvatio je da Eva nije njegov eksterni dodatak, već dio njega. Shvatio je da u njihovom odnosu nije toliko važno tko je pojedinačno vrjedniji ili utjecajniji već što postaju kada se spoje i utječu jedno na drugo. Shvatio je da njegova žena nije kao i životinje kojima je davao imena prema njihovim vrstama i koje su ograničene odlikama svoje vrste.

Promatrao je svoju ženu i otkrivao njen sadržaj i u nekom trenutku primio otkrivenje njene Bogom dane svrhe. Svojim interesom i upoznavanjem Eve pokazao je poštovanje prema njoj i prema Bogu koji ju je dao. Zbog ovakvog tretmana od strane svoga muža, Eva je ostvarila svoju svrhu kao majka svih živih.

Iz svoje muške perspektive mogu samo pozvati na poštovanje, istraživanje svrhe i ohrabrivanje žena koje nas okružuju.

Tomislav Zorić je pastor EPC Novi savez iz Zagreba.

SADRŽAJ 04

Beth Grant

Žene u službi – Božja potvrda Duh Gospodnji je na meni: Božja potvrda za službu Pomazanje Svetog Duha na propovjedniku i danas ima isti značaj u razumijevanju činjenice da je suvereni Bog nekoga izabrao da bude njegov partner u misiji pomirenja svijeta sa sobom.

08

Judy Rachels

Žene u službi: zajednica pozvanih Ovaj članak promovira svijest o službi žena u crkvi. On kroz leće pentekostne prakse istražuje povijest, pretražuje Sveto pismo te procjenjuje našu suvremenu praksu. Također istražuje zašto su ženska perspektiva i mišljenje o svim pitanjima važni.

12

Karen Yancey

Mentorstvo: Osnaživanje žena je stav o kojem se ne raspravlja Knjiga o Ruti pruža izvanredan DNK model ciljanog mentorstva za druge žene. Njezina priča donosi devet karakternih obilježja ciljanog mentorstva.

18

Alicia Britt Chole

Svrhovita bliskost – Isusov model mentorstva Naša generacija doživljava preporod odnosa. Mentorstvo je postala popularna riječ za svijet i Crkvu … čak i uz današnje mnoštvo metoda i modela za mentorstvo. Primarno polazište u našoj potrazi da postanemo oni koji će stvarati učenike mora biti Isusov model i metoda.

23

28

Doug Clark

Warren Flattery

Isus i žene Ovaj članak govori o tome kako je Isus doživljavao i tretirao žene te o načinu kako su one reagirale na njega. Riječi kao što su prihvaćanje, osjetljivost i afirmacija sumiraju ono što nas Evanđelje po Luki te Isusov primjer uči o Isusu i ženama.

Izazov Velikog tjedna za Crkvu Da bismo razumjeli što Kristova muka znači za Crkvu, moramo razumjeti događaje pashalnog tjedna ili konteksta posljednjih dvanaest sati Isusovog života u tijelu ovdje na zemlji. Prema židovskom kalendaru to je bila pashalna sedmica.

34

H. Maurice Lednicky

Serija Život u Kraljevstvu (šesnaesti dio) Potpuna odanost Naše predanje Isusu moramo shvaćati ozbiljno tako da ćemo mu biti potpuno odani.

40

Jeffrey W. Dove

Nadvladavanje prepreka za evangeliziranje Mnogi su vjernici izgubili motivaciju za dijeljenjem svoje vjere. Srž svih prepreka za evangelizaciju je „nepotpuno otkrivenje stanja čovječanstva u vječnosti”. Sveto pismo nam pruža cjelovito otkrivenje obećanja za našu budućnost.

DUHOVNO VRELO

04

08

12

18

23

28

34

43 | Proljeće 2019., godina XI.

Marija Jelić Andreja Mil

© Life Publishers International. Sva prava pridržana.

40 Proljeće 2019. 3

Kulturološki i korporativni modeli vodstva mogu nam dati odlične uvide i resurse kada ih koristimo zajedno s duhovnim darovima koje je Bog dao Crkvi. No, duhovni alati ne mogu zamijeniti dinamiku sile Svetog Duha koja djeluje kroz život predanog Božjeg sluge ili službenice.

DUH GOSPODNJI JE NA MENI: BOŽJA POTVRDA ZA SLUŽBU Beth Grant

D

vije silne Božje žene odrasle su u siromaštvu i bile među prvim obraćenicima Prve Assembly of God Crkve. Obje su bile ispunjene Svetim Duhom i pozvane u službu. Jedna je otišla u biblijsku školu, a druga je ostala u svom rodnom gradu pomažući pastoru. Dvije godine kasnije zajedno služe u timu za osnivanje novih crkava na području svog grada. Svaka od njih svakodnevno održava kućne grupe, vodi zajednicu (kao pastorica), pet dana u tjednu poučava u Centru za biblijsku obuku, moli za bolesne i izgoni demone.1 Ove dvije mlade žene predstavljaju najnižu socioekonomsku kategoriju indijskog društva – nižu kastu, siromašne su i k tomu su žene. Ipak, Bog je njih izabrao, pomazao ih i koristi ih za izgradnju svoje Crkve u Indiji. Duh Gospodnji je na njima.

Poput svojih povijesnih duhovnih pre4

Duhovno vrelo

daka, koji su bili pozvani i osnaženi u fenomenalnom izliću Duha u sjevernoj Indiji prije jednog stoljeća,2 ovi novi regruti u Božjem djelu na indijskom potkontinentu nadilaze duhovne, kulturološke, socijalne i ekonomske izazove kako bi bili poslušni Božjem glasu. Njihova priča ilustrira implicitnu, ali temeljnu premisu pentekostalne službe: pomazanje Svetog Duha je konačna i temeljna akreditacija za službu.

No, zašto je pomazanje Svetog Duha tako važno u dvadeset i prvom stoljeću?

Zbog čega je njegovo opunomoćenje posebno značajno za žene u službi?

POMAZANJE SVETOG DUHA IDENTIFICIRA ONE KOJE JE BOG ODVOJIO ZA SLUŽBU Od vremena kada je Mojsije pomazao Arona i njegove sinove uljem kao simbolom posvećenja (Izlazak 30,30; Levit-

ski zakonik 8,12) do pohođenja Svetog Duha u obliku golubice na Isusovom krštenju (Matej 3,16), simbol i stvarnost Svetog Duha povezuje se s odvajanjem pojedinaca za Božju službu. Pomazanje Svetog Duha nad službenicima danas ima jednaku važnost u potvrdi da je njega ili nju izabrao suvereni Bog kako bi zajednički radili na pomirenju svijeta s Bogom.

Na početku dvadeset i prvog stoljeća, kvalifikacije onih koje se može službeno prepoznati kao službenike evanđelja razlikuju se od zemlje do zemlje te od denominacije do denominacije. U Assemblies of God crkvama u Americi, žene mogu biti rukopoložene u službu.

U mnogim Assemblies of God crkvama po svijetu ta opcija nije moguća. Ozbiljne razlike u mišljenju unutar Kristova tijela i različita biblijska tumačenja po pitanju potvrde za službu naglašavaju potrebu da se ponovno stavi naglasak

na pomazanje Svetog Duha kao božanski i konačni izraz ovjere autentičnosti pentekostalne službe. Pomazanje Svetog Duha u životu i službi pojedinca je nadnaravni pokazatelj Božjeg poziva.

Ljudske potvrde, koliko god bile važne, sekundarne su u odnosu na svjesnost i dokaz da je „Duh Gospodnji na meni.”

Pomazanje Svetog Duha nad službom žene je Božji sveti i blagoslovljeni dar, izvor sigurnosti da ju je On odvojio za svoje djelo. Taj doživljaj osobnog poziva i opunomoćenja dokumentirala je Janet Evert Powers3 kao specifičnu karakteristiku ženskih pentekostalnih službenika. Ona tvrdi da su uspješne pentekostalne propovjednice tradicionalno „više zainteresirane za trajno primanje izravnih doživljaja Duha nego za zadobivanjem kulturološke moći jer bez pomazanja Duha ne bi bile opunomoćene za službu.”4 Prema njezinom istraživanju, žene uključene u službu obično su vrlo svjesne svoje ovisnosti o opunomoćenju Svetog Duha.

Božji poziv nad mojim životom je pitanje poslušnosti, a ne spola. Ono je ponizno, predivno i otrežnjavajuće prepoznavanje Božje ruke nad mojim životom. On je Taj kojega sam dužna poslušati. Svesti njegov poziv na pitanje spola značilo bi obeščastiti nešto što je sveto i dragocjeno.

S druge strane, Božji poziv u službu nedvojbeno se živi i ostvaruje u kontekstu spolnih razlika unutar ljudske kulture.

Uloge muškaraca u službi često se definiraju u smislu pozicija u službi i darova. One obično, sa značajnim stupnjem konzistentnosti, nadilaze razdoblja života, geografske pozicije, perspektive regionalnih denominacija, te čak i kulturološke granice. Ali za mnoge žene koje je Bog pozvao u službu, uloge u službama su promjenjive i fluidne. One su zbog nužnosti dinamične, prilagodljive i neprestano redefinirane kroz životni vijek, i to na temelju bračnog statusa, osobnih životnih stadija, dobi djece, perspektiva regionalnih denominacija i društvenih varijabli povezanih s kulturom u kojoj služe. Dok žena pokušava integrirati sve ove izvanjske čimbenike s pozivom suverenog Boga nad svojim životom, predivan, ponizan i trajan osjećaj da je Duh Gospodnji na njoj daje joj neprocjenjiv dar – tihu, ali snažnu sigurnost i podsjetnik na Njegovu božansku, vječnu perspektivu u trajno promjenjivom svijetu ljudskih perspektiva na službu i uloge. On ju je odvojio.

POMAZANJE SVETOG DUHA NADILAZI I KOMUNICIRA IZVAN LJUDSKIH KATEGORIJA I OGRANIČENJA

Mohan i Goetzie su se složili da će ona nastaviti rasti i iskusiti Bogom potvrđenu službu unatoč rizicima. Kao rezultat toga, djelo Kraljevstva u Madrasu se umnožilo.

Pomazanje Svetog Duha nad nečijim životom i službom nadilazi tradicionalne kulturološke barijere i otvara naizgled zatvorena vrata za službu. Nije neobično da sila Svetog Duha nadiđe duboko ukorijenjene etničke, društvene i spolne kategorije kroz poslušnog i pomazanog Božjeg slugu kako bi otkrio ljubav i silu Isusa Krista.

Ovo ne znači da će se nužno kulturološke, društvene ili religijske kategorije promijeniti ako se prepozna da su neki muškarac ili žena pomazani za službu.

Međutim, silna Božja prisutnost u životu službenika, bilo muškog ili ženskog, motivira ljude da pronađu kreativne načine na koje mogu inkorporirati svoju službu. U kulturi nacionalne denominacije koja ne prepoznaje žene kao propovjednike, ženu, za koju se smatra da ima Bogom danu službu, možda će pozvati da svjedoči na službi i potiho ju poticati da uzme vremena koliko god želi. U pen-

Pastor D. Mohan, osnivač New Life Assembly of God u Madrasu u Indiji, izazvao je srca i umove muškaraca i žena od najnižih do najviših kasta u gradu silno pomazanim propovijedanjem koje su pratili znaci i čudesa. Dok su visoko obrazovane kaste u Indiji bile povijesno zatvorene za evanđelje, afirmirani poduzetnici iz visokih kasta dolazili su čuti ovog pentekostalnog tamilskog propovjednika koji propovijeda Božju riječ s velikim žarom i silom. Bili su privučeni nečim većim od ljudske riječi; bili su privučeni pomazanjem Svetog Duha koji utiskuje i rasvjetljuje Gospodnju riječ u njihovim dušama.

Mohanova žena, Goetzie, vođa zastupničke molitve među ženama od samog osnutka crkve, služi kao divizijski pastor vođa malih grupa najbrže rastuće divizije u toj crkvi od 15 000 članova. Kao član denominacije koja ne rukopolaže žene u službu, ona je ponizan i hrabar primjer poslušne Božje žene čiju službu je potvrdilo nedvojbeno pomazanje Svetog Duha. Poput proročice Debore, koja je na Gospodnju zapovijed povela izraelsku vojsku u bitku (Suci 4), Goetzie svakodnevno vodi indijske vjernike u duhovne bitke kroz žarke, hrabre molitve. I ona je, poput Debore, osjetljiva na činjenicu da je njezina uloga u vodstvu neobična za žene u njezinoj kulturi. Međutim, poput njezine starozavjetne prethodnice, ova indijska majka troje djece čula je glas Gospodnji koji nastavlja pozivati žene u bitke. Gospodnji Duh je na njoj.

Pomazanje Svetog Duha u životu i službi pojedinca je nadnaravni pokazatelj Božjeg poziva. Ljudske potvrde, koliko god bile važne, sekundarne su u odnosu na svjesnost i dokaz da je „Duh Gospodnji na meni.”

Goetzieina poslušnost ne ostavlja ni nju ni njezina supruga bez rizika. Rizik da budu kulturološki, društveno i denominacijski pogrešno shvaćeni uistinu je velik. Bila je rastrgana između održavanja tradicionalno odgovarajuće pozicije u službi, čime zadržava dojam da poštuje svoga muža, i iskoraka u vjeri na područjima službe za koje ju je Sveti Duh obdario. Svjesno i kroz molitvu, pastor Proljeće 2019. 5

Božji poziv nad mojim životom je pitanje poslušnosti, a ne spola. Ono je ponizno, predivno i otrežnjavajuće prepoznavanje Božje ruke nad mojim životom. On je Taj kojega sam dužna poslušati. Svesti njegov poziv na pitanje spola značilo bi obeščastiti nešto što je sveto i dragocjeno. tekostalnim crkvama od Italije do Indije nije neobično da pobožne žene silno i elokventno djeluju u službi kroz svjedočanstva ili proroštva Svetog Duha.5 Kreativno kulturološko manevriranje kategorijama kako bi se uključila netradicionalna služba može dovesti do humorističnih preokreta. Prije dosta godina u južnoj Indiji, vruće se debatiralo o rukopolaganju žena u službi. Tijekom diskusije, dvije američke misionarke veteranke, koje su godinama služile kao propovjednice i učiteljice u tom dijelu Indije, sjedile su na galeriji sale. Kada je inicijativa da se dopusti rukopolaganje žena bila snažno pobijena od strane sabora, jedna od misionarki je bila vrlo zbunjena jer su ona, njezina suradnica i mnoge druge američke misionarke godinama bile prihvaćene za propovjedaonicama indijskih crkava. Potom je pitala nacionalnog vođu zašto se njoj i njezinoj kolegici milostivo dopustilo služiti, a 6 Duhovno vrelo

njihovim indijskim suradnicama to nije moguće. Vođa je odgovorio brzo i logično: „Ali vi niste žene; vi ste misionarke.”

Zanimljivo je kako Bog otvara vrata za neka zanimljiva ili ponekad, neočekivana područja službi kada nismo zabrinuti kako će ta služba biti zapakirana. Je li moguće da, kao pentekostalci, promašujemo bit Božje misije pomazanja Svetog Duha nad onima koje on poziva?

POMAZANJE SVETOG DUHA JE NUŽNO ZA SLUŽBU KOJA MIJENJA ŽIVOTE U DVADESET I PRVOM STOLJEĆU Sam Isus je izjavio da je Gospodnji Duh na njemu, pomazujući ga da propovijeda radosnu vijest siromašnima, obznanjuje slobodu zarobljenicima i obnavlja vid slijepcima, oslobađa potlačene i navješćuje godinu milosti Gospodnje (Luka 4,18-19). To što Sin Božji povezuje pomazanje Duha s ovom vrstom služ-

bi značajan je podsjetnik toga na što se mi moramo oslanjati ako ćemo na sličan način utjecati na svijet oko sebe transformirajućom ljubavi i silom Isusa Krista. Opunomoćenje Svetog Duha nije stvar izbora; ono je praktična i ključna komponenta temeljne službe.

Kao pentekostalci smo povijesno blagoslovljeni jer smo izloženi djelu i osobi Svetog Duha, i u doktrini i iskustveno.

Međutim, od neupitne je važnosti da se kao Duhom ispunjeni Božji službenici, koji se suočavaju sa svijetom kojeg sve više uništavaju SIDA, raspadnute obitelji, seksualna zlostavljanja, pornografija i etnička mržnja, ponovno prisjetimo Pentekosta i bezvremenskog pitanja koje je jedinstveno za nas pentekostalce: „Što je to značilo?” (Djela 2,12). Izliće Svetog Duha koje se primjenjuje u svakodnevnoj službi mijenja živote na način na koji je to Isus htio (Ivan 14,12). To pitanje zasigurno ima primjenu daleko

veću od samog temeljnog dokaza govorenja u jezicima pri prvom ispunjenju Svetim Duhom.

Na koji način duhovna dinamika našeg pentekostalnog iskustva utječe na naše služenje muškarcima, ženama i djeci suočenih s pravim stvarnostima dvadeset i prvog stoljeća – s glađu u Etiopiji, homoseksualcima koji od SIDE umiru u Sjevernoj Americi, duhovno slijepim intelektualcima Zapadne Europe i prestravljenim žrtvama dječje prostitucije u južnoj Aziji?

Sofisticirana i uzbudljiva tehnološka pomagala dostupna su onima koji danas obavljaju djelo službe. Međutim, vrlo je važno da ponovno potvrdimo važnost i prioritet opunomoćenja Svetoga Duha, duhovnog autoriteta i naše ovisnosti o Njegovim sredstvima, a ne o našima. Kulturološki i korporativni modeli vodstva mogu nam dati odlične uvide i resurse kada ih koristimo zajedno s duhovnim darovima koje je Bog dao Crkvi. No, duhovni alati ne mogu zamijeniti dinamiku sile Svetog Duha koja djeluje kroz život predanog Božjeg sluge ili službenice.

Bespomoćnost i nelagoda su česti osjećaj unutar zapadnjačke crkve kada se suočava s duhovnim ropstvom. Jednako su tragični i obeshrabrujući danas kao i onda kada su Isusovi učenici neučinkovito prozvali zlo u demoniziranom čovjeku u prvom stoljeću (Matej 17,1421). No, Luka bilježi da je Isus svojim učenicima dao silu i autoritet nad svim demonima i da iscjeljuju bolesne (Luka 9,1). Služimo li i primjenjujemo li i mi nadnaravno opunomoćenje koje nam je Gospod obećao?

ZAKLJUČAK Kroz čitavo tisućljeće, sve do dvadeset i prvog stoljeća, muškarci i žene predstavljajući narode svijeta, bogate i siromašne, obrazovane i neobrazovane, znali su u dubinama svojih srca da je, poput Isusa, Gospodnji Duh na njima. U očima svijeta, često su to bili ljudi koje

je lako previdjeti - skromni, uobičajeni i ponizni – sve dok ne počnu pričati, moliti, pjevati, pisati i poučavati. Bilo u crkvi, na trgu, u koncertnoj dvorani ili učionici, pomazanje Svetog Duha zahtijeva reakciju i poziva muškarce i žene na odvojenje za Boga.

Neka bi svim svojim slugama Bog podario svježe i silno pomazanje svog Duha.

Beth Grant, Ph.D. je 23 godine služila kao misionarka Assemblies of God crkve u Južnoj Aziji.

BILJEŠKE Preuzeto iz misijskih Novosti iz sjeverne Indije (ožujak, 2000.). Imena su izmijenjena radi zaštite identiteta osoba.

Gary B. McGee. „Baptism of the Holy Ghost & Fire!: The Revival Legacy of Minnie F. Abrams of India". Enrichment (ljeto, 1998.): 80—87.

3.

Janet Evert Powers. 1999. „‘Your Daughters Shall Prophesy’: Pentecostal Hermeneutics and the Empowerment of Women" u The Globalization of Pentecostalism: A Religion Made To Travel. Ur. Murray W. Dempster, Byron D. Klaus, Douglas Petersen (Oxford, UK: Regnum Books International,). 319, 320.

4.

Ibid., 331.

5.

Harvey Cox. 1995. Fire From Heaven: The Rise of Pentecostal Spirituality and the Reshaping of Religion in the Twenty-first Century. (Reading, Mass: Addison-Wesley Publishing Co.). 198, 199.

1.

2.

Pomazanje Svetog Duha nad nečijim životom i službom nadilazi tradicionalne kulturološke barijere i otvara naizgled zatvorena vrata za službu.

Dvije mlade Indijke koje smo spomenuli u uvodu čine upravo to. One nemaju nikakvu ili sasvim malu prirodu silu i autoritet i svjesne su toga da su i vrlo socijalno i ekonomski slabe. Međutim, ulaskom u Božju obitelj i iskustvo krštenja Svetim Duhom, otkrile su i prihvatile silu pentekosta i pouzdano se suprotstavljaju tami koja ih okružuje. Zajedno s mnogim drugim Božjim muškarcima i ženama dvadeset i prvog stoljeća one su postale nositeljice autentičnog Božjeg autoriteta temeljenog na njihovim aktivnim poistovjećivanjima s duhovnim autoritetom njihova Gospodara (Matej 28,18-20). Njihova pomazana služba potvrđuje Božju silu, izgrađuje Njegovu Crkvu i donosi vidljivo svjedočanstvo Njegove slave u njihov potrebiti narod.

Proljeće 2019. 7

Služenje, svjesnost o Bogu, poniznost i duhovna glad čine zajednički jezik rukopoloženih žena u službi.

8 Duhovno vrelo

ŽENE U SLUŽBI: ZAJEDNICA POZVANIH Ju dy Rachels

Sveti Duh poziva i osposobljava i muškarce i žene za proročku službu u posljednjim vremenima.

O

ve sam godine rukopoložena u službu. Taj je događaj bio bogat izazovima, značenjem i simbolizmom. Dobila sam plašt, štap i Bibliju – simbole služenja. Kad je stigao trenutak rukopolaganja, sin našeg prezbitera, Scott, koji me intervjuirao, potvrdio i predložio za zaređenje, kreirao je dramatičan trenutak. Pred mene je stavio iPad s videosnimkom moje majke Ruth Homer iz 1992. godine kako recitira Marijin hvalospjev iz Evanđelja po Luki 1 (jedno od 25 poglavlja koje zna napamet). Tada je već jedanaest godina bila u nebu s Gospodom, pa ipak još uvijek govori: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomeni se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka” (Luka 1,46-55).

Moja je majka započela s crkvom dok je bila trudna sa mnom te je u mene usadila nepokolebljivu sigurnost da Bog za širenje svog kraljevstva koristi žene. Ona se trudila predstavljati Krista kroz skrivene navike života u služenju kao i kroz svoje silno propovijedanje. Podsjećala bi me da se nakon svih tih godina provedenih kao žena u službi, Bog uvijek brine za svoje sluge. On je milostiv onima koji ga se boje. On uzvisuje ponizne. On hrani gladne. On ispunjava svoja obećanja.

Proljeće 2019. 9

Sveti Duh poziva i osposobljava i muškarce i žene za proročku službu u posljednjim vremenima.

One vjerno rade sve što je u njihovoj moći istovremeno se pouzdajući u onoga koji ih je pozvao na nemoguće.

10 Duhovno vrelo

Danas žene u službi osnivaju crkve i služe kao kapelani u zatvorima, bolnicama, tvornicama pa čak i u područjima zahvaćenim vojnim sukobom.

Moja majka je htjela da iz Marijinog hvalospjeva zapamtim one kvalitete koje su bitne da bismo bili djelotvorni službenici: služenje, svjesnost o Bogu, poniznost i duhovna glad. To su snažne duhovne vrline onih koji će u njegovo ime služiti ili voditi.

Assemblies of God (Skupštine Božje) predane su razvoju, mentorstvu i osposobljavanju žena u punovremenoj službi te žena koje se pripremaju za služenje. Na Dan pentekosta apostol Petar je navodeći Joela 3,1 kazao: „I proricat će vaši sinovi i kćeri” (Djela 2,17). Isus je ispunio – i nastavlja ispunjavati – Božje obećanje o izliću Svetog Duha u posljednjim vremenima. Sveti Duh poziva i osposobljava i muškarce i žene za proročku službu u posljednjim vremenima. Kroz povijest su Assemblies of God (Skupštine Božje) prepoznale da osnaživanje Duhom otvara vrata punovremene službe svim kvalificiranim kandidatima, bez obzira je li riječ o ženama ili muškarcima. Uzlet takozvanog neokalvinizma koji često naučava da je punovremena propovjednička služba isključivo za muškarce, ima za rezultat posljedicu da mnogi mladi muškarci (i nekolicina mladih žena) odustaju od naše povijesne predanosti jednakosti u službi. No bez obzira na to, sve više kandidatkinja traži zaređenje u Assemblies of God. Zapravo, u nekim dijelovima Sjedinjenih Država, broj žena sa završenim teološkim studijima koje žele biti rukopoložene u službu je veći od broja muškaraca.

ćenim vojnim sukobom. One se odupiru tami, „živim mrtvacima” te ruše utvrde. One se nalaze u vašem gradu, vašem selu i vašoj zemlji. One su neustrašive i kreativne u svom pozivu da služe. Služenje, svjesnost o Bogu, poniznost i duhovna glad čine zajednički jezik rukopoloženih žena u službi Assemblies of God. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete ih kako vode crkve, služe kao izvršni pastori, ravnaju službama na sveučilištima te odlaze u opasna mjesta širom svijeta. One hrabro služe u opskurnim misijskim postajama gdje podižu posrnule, iskazuju suosjećanje te često obavljaju i druge poslove. One vjerno rade sve što je u njihovoj moći istovremeno se pouzdajući u onoga koji ih je pozvao na nemoguće.

Ovaj članak promovira svijest o službi žena u Crkvi. On kroz leće pentekostne prakse istražuje povijest, pretražuje Sveto pismo te procjenjuje našu suvremenu praksu. Također istražuje zašto su ženska perspektiva i mišljenje o svim pitanjima važni te kako vođe muškarci mogu promicati vrijednosti propovjednica širom kršćanske zajednice.

Judy Rachels vodi Network for Woman in Ministry pri Glavnom vijeću Assemblies of God, Huntington Beach, California.

Danas žene u službi osnivaju crkve i služe kao kapelani u zatvorima, bolnicama, tvornicama pa čak i u područjima zahvaProljeće 2019. 11

MENTORSTVO:

OSNAŽIVANJE ŽENA JE STAV O KOJEM SE NE RASPRAVLJA Karen Yancey

Mi smo u suvremenom društvu nekako izgubili spontanost koju nalazimo u Bibliji gdje puno iskusnija osoba pomaže drugome da stekne vještine ili razumijevanje. Računala i internet otvaraju riznicu informacija, ali eliminiraju komponentu odnosa i susreta u kojima dolazi do poučavanja licem u lice.

12 Duhovno vrelo

D

esetodnevno misionarsko iskustvo je prošlo jako dobro, uz humanitarnu službu i suosjećanje koje je dovelo do toga da mnoga djeca, žene pa i čitave obitelji prihvate Isusa kao Spasitelja. Uz prijateljske osmijehe, tople zagrljaje i iskrene suze tim se žena konačno oprostio od svojih misionara koji su ih ugostili. Ukrcali smo se na avion te sredili prtljagu za dugo putovanje koje je bilo pred nama. Kako se avion odljepljivao od piste započinjući svoj put kući, u svojim sam mislima pretresala događaje od prošlih tjedan i pol dana. Bila sam zadivljena time kako je Bog omogućio da dvadeset običnih žena, svaka s vlastitom osobnošću i

različitim sposobnostima, neumorno bez i jedne pritužbe, služe deset dana.

Pogledom sam preletjela po avionu te izbrojala članove tima. Većina ih je zbog iscrpljenosti već pala u duboki san. I ja sam se namjestila za počinak ne primjećujući da će se u redu 39, na sjedalima E i F dogoditi Božje djelo koje mijenja život.

Baš u trenutku kad mi je glava dotakla jastuk, članica tima koja je sjedila kraj mene upitala me možemo li porazgovarati. Tako sam zahvalna što sam se prodrmala iz svog pospanog raspoloženja te kazala: „Naravno!” Tada mi je rekla: „Osjećam poziv u službu. Hoćeš li mi biti mentor?” To jedno pitanje od prije mnogo godina promijenilo je smjer i njezinog

i mog života. Ona je dobila mentora, a ja sam primila otkrivenje koje je Bog, usprkos mojim nedostatcima, ugradio u mene – duboku želju za ciljanim povezivanjem sa ženama koje se u službi suočavaju s nesigurnostima i koje žele kontinuirani duhovni rast.

Mentorstvo je prigoda za mlađe žene u službi da pristupe vrelu iskustva, empatije, zrelosti te duhovnosti koje iskusne žene u službi mogu pružiti. U posljednja tri desetljeća koncept mentorstva je postao široko prihvaćen. No u praktičnoj primjeni je i dalje na neki način diskutabilan. Je li mentorstvo formalno ili neformalno? Je li strukturirano ili nije?

Je li ciljano ili prirodno? Za mene je na svako pitanje odgovor: „Da”. Moji roditelji nisu bili u punovremenoj službi i zbog pravila organizacije moj otac nikada nije služio kao đakon ili starješina. No duboko predanje mojih roditelja Bogu, njihovo sudjelovanje u crkvenim događajima te odanost našim pastorima postavilo je zdrave temelje za moj duhovni put. Bog me sa šesnaest godina pozvao u službu. Udala sam se sa osamnaest.

Prvo dijete sam rodila sa devetnaest, i u zreloj dobi od dvadeset dvije sam služila kao predstojnica pastorovog ureda.

Ti su putokazi postojali davno prije nego se na mom radaru pojavila ideja o mentorstvu. Kad razmišljam o tome, sve zasluge za moje preživljavanje i značajne uspjehe u službi pripisujem svedostatnom Bogu i izuzetnom suprugu.

poučavati muškarce da sam uza sebe imala mentora? Apsolutno!

Mentorstvo na daljinu Nakon nekoliko godina provedenih u službi jasno se sjećam kako me je Bog potaknuo da se usredotočim na služ-

be prokušanih žena koje su odražavale poželjne kvalitete. S namjerom sam promatrala kako se te iznimne žene ponašaju. One su me naučile da srcem i intelektom, a ne samo osjećajima, bezrezervno idem za Bogom. Naučile su me da živim sveto i cjelovito, ne mareći

Mentorstvo je prigoda za mlađe žene u službi da pristupe vrelu iskustva, empatije, zrelosti te duhovnosti koje iskusne žene u službi mogu pružiti.

Zašto mentor?

Kako su prolazile godine moje službe, ja sam postupno sazrijevala. Sad kao puno iskusnija žena gledam unatrag te nagađam kakvi bi potencijalno drugačiji ishodi u mojoj službi bili da sam tada uza sebe imala mentora. Bih li puno brže nadvladala mržnju prema sebi koja je rođena iz nezdravog uspoređivanja s drugima te nerealnih očekivanja koja sam si sama nametnula? Bih li se bolje nosila s iznenađenjem da se kršćani ne ponašaju uvijek kao kršćani? Bih li bolje znala otpustiti bol i povredu koja je u meni rasla kada bi se ljudi nepošteno odnosili prema mome suprugu? Pitam se bih li razumjela da s vremena na vrijeme mogu reći „ne” bez osjećaja krivice ili potrebe za opravdavanjem. Možda mi je neka žena iskusnija u službi mogla pomoći u navigaciji kroz ta nepoznata područja mog života. Što je s odgovornošću prema čitanju Biblije, radnim navikama te sposobnosti ispravnog tumačenja Pisma? Bih li se na drugačiji način suočila s kritikama da žene ne mogu Proljeće 2019. 13

Mentori moraju prepoznati i priznati ono što mogu učiniti.

Za ostalo se mogu pouzdati u Boga da ostvari svoje namjere usprkos njihovim ograničenjima. za neutemeljeni kriticizam te istovremeno budem ljubazna i puna ljubavi.

Vlastitim primjerom su iskazivale čast svojim muževima ostvarujući dinamičnu ravnotežu između obitelji i službe, te nesebičnog služenja. Odijevale su se primjereno, govorile bez sarkazma te s pažnjom slušale ljude oko sebe. Ove nesavršene žene vođe i ne znajući poučavale su me na daljinu. Ovakvo važno mentorstvo sada izgleda nestrukturirano, neformalno i organsko. Iako je u svom kontekstu ono delikatno, ovakvo neformalno mentorstvo je u mom životu proizvelo trajne plodove.

No, neformalno mentorstvo ne isključuje potrebu za ciljanim i strukturiranim pristupom. Ciljano mentorstvo stvara imunitet protiv zaraze ženske službe opasnim virusom izolacije. Odnos pruža najsvrhovitiji put za službu.

Mi smo u suvremenom društvu nekako izgubili spontanost koju nalazimo u Bibliji gdje puno iskusnija osoba pomaže drugome da stekne vještine ili razumijevanje. Računala i internet otvaraju riznicu informacija, ali eliminiraju komponentu odnosa i susreta u kojima do14 Duhovno vrelo

lazi do poučavanja licem u lice. U svijetu u kojem naizgled sveprisutni Google može pružiti neizmjernu količinu informacija, neka znanja se najbolje mogu prenijeti kroz odnose.

Mentori stvaraju kulturu Mentori uspostavljaju neku vrstu DNK odnosa. U svojoj knjizi Svi su normalni dok ih ne upoznate (Everybody’s Normal Till You Get to Know Them), John Ortberg navodi istraživanje o odnosima u kojem je kroz devet godina promatrano 7000 ljudi. Znanstvenici su otkrili da najizoliraniji ljudi imaju tri puta više šanse za prijevremenu smrt od onih koji su uspostavili snažne odnose. Ljudi s nezdravim navikama (kao što je pušenje, loša prehrana, pretjerana tjelesna težina ili konzumacija alkohola), ali sa snažnim društvenim vezama žive znatno dulje nego ljudi koji imaju zdrave životne navike, ali su izolirani. Drugim riječima, bolje je jesti slastice u društvu nego prokulice sam! Zaključak je jasan: potrebni su nam snažni ciljani odnosi. Pokušati živjeti bez njih je pogubno.

U knjizi o Ruti Noemi pruža izvanredan DNK model za ciljano mentorstvo dru-

gih žena. Njezina priča donosi devet karakteristika ciljanog mentorstva.

1. Noemi je iskazivala čast autoritetu u svom životu. Ona je svog muža slijedila u Moab (Ruta 1,1-2). Assemblies of God drži egalitaristički stav po pitanju muškaraca i žena u službi (vjerovanje da pošto su muškarac i žena jedno u Kristu ne postoji spolna razlika kada se radi o funkcioniranju službi u Crkvi), ali taj pogled ne opravdava niti žene niti muškarce ako uzurpiraju autoritet te u traženju svojih prava stvaraju nesklad.

Stoga mentori najprije moraju primjerom pokazati podlaganje autoritetu.

2. Noemi je cijenila odnose. Ona je inicijalno odbacila izoliranost održavajući ključne odnose, čak i kad se suočavala s najtežim kušnjama. Njezin muž i sinovi su umrli u moapskoj zemlji (Ruta 1,37). Ona je ostala u bliskim odnosima sa svojim snahama Orpom i Rutom, a one su izbliza promatrale kako se Noemi nosi s neizrecivom tugom.

Mentori će dobro napraviti ako razumiju da svojim primjerima mogu govoriti u

svim razdobljima.

3. Noemi se pouzdala u svoje porijeklo. Kada je došlo pravo vrijeme, pripremila se na povratak u Betlehem (Ruta 1,7). Njezini korijeni predstavljaju istinu da mentori nikad ne prerastu potrebu za osobnim osnaživanjem.

4. Noemi je bila iskrena prema sebi i drugima glede vlastitih osjećaja. Na granici je iskusila svoju najdublju bol te je mladim ženama priznala svoju gorčinu (Ruta 1,11-13).

Zdravi mentori strateški otkrivaju slojeve transparentnosti. Oni shvaćaju da se učenici spremno poistovjećuju s boli svog mentora. Noemino ponašanje je u suprotnosti s konvencionalnom mudrosti da vođe svojim sljedbenicima nikada ne smiju dozvoliti da im se previše približe. Noemi je dopustila, a dopustio je i Isus.

5. Noemi je znala vlastita ograničenja. U svom stanju obeshrabrenja ona je poticala mlade žene da se vrate znajući da im neće moći dati muža (Ruta 1,11-12). U ovoj točki Noemi nije shvaćala što učenice najviše trebaju. Orpa je očito voljela Noemi, ali je izašla iz odnosa mentor – učenik jer joj Noemi nije mogla pružiti ono što je mislila da najviše treba – muža. No Ruta je htjela ono što joj je Noemi mogla pružiti, a to je istinski Bog, izabrani narod te mjesto u pobožnoj lozi.

Mentori moraju prepoznati i priznati ono što mogu učiniti. Za ostalo se mogu pouzdati u Boga da ostvari svoje namjere usprkos njihovim ograničenjima.

6. Noemi je uložila vrijeme u Rutu. Ona je prihvatila molbu svoje učenice i dopustila je Ruti da joj se približi te provodi vrijeme s njom (Ruta 1,16-18). Mentorstvo zahtijeva ciljano prilagođavanje

Zdravi mentori shvaćaju da prijedlozi, primjeri i samospoznaja imaju svoje mjesto, ali također znaju da učenici trebaju jasno usmjerenje.

Proljeće 2019. 15

osobnih granica istovremeno zadržavajući autonomnost i osobni identitet (Ruta 1,19).

7. Noemi je Ruti dala izravan savjet.

Ona joj je dala specifične upute govoreći joj da ode na gumno i što da tamo radi (Ruta 3,3). Zdravi mentori shvaćaju da prijedlozi, primjeri i samospoznaja imaju svoje mjesto, ali također znaju da učenici trebaju jasno usmjerenje.

8. Noemi je uživala u nagradi za svoje ulaganje. Ona je primila jedinstveni blagoslov kao vjerni mentor kada je u naručje primila svog unuka, dijete koje je rođeno u lozi kralja Davida i Isusa Mesije (Ruta 4,13-22; Matej 1,5-6). Zdravi mentori prepoznaju silan potencijal duhovnog umnažanja u odnosima.

9. Noemi kroz život druge osobe donosi plod. U Ruti 4,14-15 piše: „Onda žene rekoše Noemi: ‘Blagoslovljen bio Jahve koji ti danas nije uskratio skrbnika! I

16 Duhovno vrelo

Zdravi mentori ne preuzimaju zasluge za postignuća svoje učenice, već se raduju što su mogli sudjelovati u uspjehu službe druge žene.

prodičio njegovo ime u Izraelu! On će biti tvoja utjeha i potpora starosti tvojoj; jer ga rodi snaha tvoja koja te ljubi i koja ti vrijedi više od sedam sinova.’” Zdravi mentori ne preuzimaju zasluge za postignuća svoje učenice, već se raduju što su mogli sudjelovati u uspjehu službe druge žene.

Trostruko uže ne kida se lako Odnos Noemi i Rute pokazuje: „Bolje je dvojici nego jednom…I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo” (Propovjednik 4,9.12). Knjiga Propovjednika se hrva s teškim životnim pitanjima te traži smisao za naše svakodnevne izazove.

Učitelj u mnogim stvarima kojima težimo vidi ispraznost. Ali ključni koncept, snaga trostrukog užeta zaslužuje detaljnije razmatranje. Nada se javlja kada u jednadžbu uvedemo treću božansku nit. Božji ulazak u odnos učitelj – učenik ne jamči doživotno prijateljstvo, ali

kada dva srca ostanu otvorena za Duha, učenik i učitelj nalaze obostranu korist. Ženama u službi treba trostruko uže pobožnog učeništva.

Kada se suoče s iskušenjima, većina ljudi se prebacuje na samostalni plan za preživljavanje te neko vrijeme napreduju.

Ali na koncu dođu nove borbe te ponovljene traume dotuku osobu. To vjernike podsjeća na to da postoji velika mogućnost kako bez pomoći i ohrabrenja drugih oni možda mogu preživjeti, ali ne i uspjeti. Tada učitelji moraju preuzeti svoju ulogu da hrabre. Vođe – žene i muškarci – trebaju jedni druge da u rovovima stanu pored njih. Bog je u naša srca stavio novi savez. Njegovo bezuvjetno obećanje nam omogućuje da živimo u dinamičnoj ravnoteži umjesto nestabilnosti. No nove službe mogu pogrešno shvatiti manjak predvidljivosti u službi te se suočiti s nestabilnosti i nemirom. Tjeskoba često viri u sjenama našeg razmišljanja. Razočaranje, frustracija i tjeskoba javljaju se kada žene u službi osjete da ih je Bog stvorio za nešto više. Možda osjećaju da ih u njihovom pozivu nedovoljno cijene ili koče. Dok se suočavaju s kriticizmom i preprekama, tim ženama treba ohrabrenje kako bi u svom vođenju službi na koje ih je Bog pozvao rodile rod.

Osnivači Assemblies of God uspostavili su organizaciju službi muškaraca i žena te mrežu crkava. Od samih začetaka organizacije, duhovno iskustvo koje se dijelilo te posvećenost odnosu jedni s drugima se njegovalo bez obzira na spol. Muškarci i žene u službi trebaju zdrave odnose.

U odnosu učitelj – učenik, breme koje se dijeli lakše se podnosi i teškoće se lakše rješavaju dok sudionici tog odnosa potiču jedan drugoga kroz autentičnu međusobnu odgovornost te potporu koja odražava božansku stabilnost. Žena koja je u službi usamljena može biti napadnuta i poražena, ali dvije žene kojima je Bog u središtu mogu se oslanjati jedna na drugu te nadvladati svaku prepreku. Žena iz aviona u kojem me zamolila da joj budem mentor do današnjeg mi je dana ostala bliska prijateljica. U prvih pet godina našeg odnosa doživljavala me svojom učiteljicom. Kako smo se zbližavale, kroz mnoga smo jutra zajedno šetale i razgovarale o životu. Ona mi je postavljala mnoga pitanja, zajedno smo proučavale Bibliju te je naš odnos prerastao u dragocjeno prijateljstvo. Mnogo godina kasnije stajale smo u našoj zračnoj luci, a ja sam joj suznih očiju mahnula za pozdrav.

Poučavala sam ju do točke kada je sama mogla povesti misionarski tim žena dok sam ja strateški ostala u pozadini. Krajnji cilj mentorstva uključuje osnaživanje i oslobađanje. Zaista, taj dan u zračnoj luci ostao je jedan od najdragocjenijih dana mog života. To je bio dan kada je učenica postala suradnik.

Karen Yancey je ravnateljica Kansas Network Development Department, AG Kansas Ministry Network, Maize, Kansas.

DJELOTVORNO MENTORSTVO KROZ ODNOSE Ja vodim Odjel za umrežavanje pri AG Kansas Ministry Network i 2004. godine sam inicirala program mentorstva nazvan WMBA (Woman in Ministry Being Accountable – Žene u službi su odgovorne jedne drugima) s krilaticom: Brižna zajednica nasuprot usamljenosti. U taj ultra strukturiran i formalan pristup mentorstvu ja regrutiram iskusne žene u službi da služe kao mentori. Ja ih obučavam te im pružam prigodu da se povežu s drugim ženama na našim godišnjim odmorima za žene u službi. Ovakvo formalno okruženje potiče žene u službi da svrhovito uspostave jednu od tri vrste odnosa.

1. Služite kao treneri ili mentori Ključno načelo: investirajte Biblijski navod: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Korinćanima 11,1).

Ovdje se radi o prihvaćanju odgovornosti te dostupnosti.

2. Razvijajte suradnički odnos.

Ključno načelo: ispitajte Biblijski navod: „Željezo se željezom oštri i čovjek oštri jedan drugoga” (Izreke 27,17).

Odnos se gradi na međusobnoj odgovornosti i međuovisnosti.

3. Steci znanje kao učenik.

Ključno načelo: pozovite Biblijski navod: „Druži se s mudrima, i postat ćeš mudar…”

(Izreke 13,20).

Učenik mora biti poučljiv te izgraditi čvrste vrijednosti.

U ranim početcima ove inicijative sudjelovalo je 53 para žena.

S vremenom smo uvidjeli kako manje strukture i formalnosti otvaraju nove opcije. Naš najnoviji projekt svrhovitog promicanja neformalnog mentoringa nazivamo Prostor za milost.

Prostor za milost smo predstavile na konferenciji za žene u službi 2014. koja se zvala: „Pomozite da eliminiramo izolaciju.”

Zamolili smo žene da odaberu prijateljicu te održavaju kemiju između sebe. Rekli smo im da se sastaju koliko god žele zbog molitve, kave, smijeha, razgovora te, s ciljem ohrabrivanja, da ulažu jedna u drugu. Jedva smo čekale iduću konferenciju kako bi čule od tih žena što se sve u međuvremenu dogodilo.

Odnosi za podršku pružaju temeljne vrijednosti za formalno i neformalno mentorstvo u našoj mreži. Šest vrijednosti produbljuju odnos mentora i učenika: 1. Svrhovitost: Zapišite u raspored 2. Povezanost: Uživajte u dijeljenju iskustava.

3. Diskrecija: Povjerenje potiče kvalitetu.

4. Transparentnost: Budite ozbiljni.

5. Raznolikost: Prihvaćajte unikatnost odnosa.

6. Odgovornost: Očekujte međusobni osobni rast.

Karen Yancey, Maize, Kansas.

Proljeće 2019. 17

SVRHOVITA BLISKOST – ISUSOV MODEL MENTORSTVA Alicia Brit t Chole

18 Duhovno vrelo

P

rvo je bila Sestra Kach. Svirala je harmoniku, hodala mrvu sporije od brzine svjetlosti, i plakala kad god bi spomenula druge narode. Isus je, bez poziva, prekinuo moj čvrsto ateistički svjetonazor tri tjedna prije nego me povezao sa Sestrom Kach. Odmah me pozvala na molitvene večeri četvrtkom u svom domu. Klavijature, harmonika, na pisačoj mašini tipkani listovi pjesmarice, puno molitvi u puno raznih jezika, zagrljaji rastanka, i tad bi stigli trenuci za kojima sam čeznula. Sestra Kach bi me posjela za svoj stol, otvorila Bibliju i pozvala mene i moja pitanja na gozbu u Božju Riječ.

Ključna komponenta Isusovog modela stvaranja učenika o kojoj se ne može pregovarati je bila zajedništvo po mjeri osobe, osobno ulaganje rame-uz-rame.

Molila je za mene kroz čitav moj studij i izmolila da upoznam Božju svrhu. Zatim je bila Donna. Donna je bila mudra, obrazovana i služila je u mom studentskom domu te se nalazila sa mnom tjedno sve četiri godine mog studiranja na Sveučilištu u Texsasu. Bog je upotrijebio Donnu kako bi usidrio moje iskustvo nevjerojatnog nadnaravnog uvoda u svoje postojanje zdravim, sustavnim i važnim proučavanjem Pisma. Sjećam se dana kad sam bila dvije godine star sljedbenik Isusov, a Donna mi je povjerila vođenje moje prve grupe za učeništvo. Pitala sam: „Donna, zar nisi zabrinuta? Predaješ mi vlastitu grupu za poučavanje, kad sama imam još toliko toga za naučiti?“ „Zabrinuta? Alicia, ja sam užasnuta. Ali isto tako znam da je učeništvo biblijsko načelo i na tom temeljim svoju nadu.“ Petnaest godina i desetke mentorskih odnosa kasnije, jednako tako sam sigurna da je rame-uz-rame, kvalitetno ulaganje u živote drugih žena naš ključ u ispunjavanje Kristovog poslanja.

ISUSOV MODEL Kada je Bog razvijao strategiju da otkrije sebe kao Spasitelja planeta, On nije konzultirao marketinške stručnjake 21. stoljeća. Oni bi, bez sumnje, savjetovali Bogu da pokrene najmoderniji web stranicu, unajmi ogroman prostor, pokrene globalan satelitski prijenos uživo na svim jezicima, ili da u najmanju ruku napiše svitak koji će biti u kategoriji najprodavanije literature. Bog je znao što bi stručnjaci savjetovali. Zanemario je njihove marketinške instinkte. U svojoj beskrajnoj mudrosti, za svoju strategiju dosezanja svijeta odabrao je – život: • Ograničen život.

• Život u kojem se igrao s djecom i provodio ga s ljudima u javnosti.

• Život u kojem je žalovao s ljudima na njihovim sprovodima i radovao se s drugima na njihovim svadbama.

• Život u kojem je lovio ribu sa svojim učenicima i plaćao porez poput ostalih.

• Život koji je živio i umro za nas.

• Život samca, usamljen život koji je promijenio tijek povijesti.

Emanuel, Bog s nama, odabrao je svrhovitu bliskost kao svoju strategiju za globalnu evangelizaciju. Isus je služio mnoštvima i savjetovao je one koji su imali pitanja. Ali usredotočio se na 12 prilično priprostih pojedinaca kojima je primarni opis posla bio da jednostavno budu s njim: „I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime“ (Marko 3,14). U ovom rame-uz-rame položaju koje je bilo zasićeno vremenom provedenim zajedno, Isusovi su učenici otkrili autoritet propovijedanja, oslobađanja i iscjeljivanja. U Drugoj poslanici Timoteju 2,2, Pavao piše: „i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.“ Negdje između Pavlovih uputa Timoteju i generacije koja može duhovno vodstvo preuzeti sa interneta, svrhovitu bliskost je izgurao sa pozornice napadan, predvidiv program za reprodukciju. Program je bio sigurniji, lakše ga se kontroliralo, a pri reproduciranju je bio manje rizičan, manje neuredan, manje nametljiv. Činilo se jednostavnije nekome dati kratak pregled nego sat vlastitog vremena, često korištenu knjigu nego prozor u našu čovječnost. Kako je jednostavno zamijeniti ulaganje u ljude informiranjem ljudi, pomiješati organiziranje ljudi umjesto pružanja prilike pravog učeništva. Život ne izvire iz programa ili papira. Život izvire iz života. Isus je dao prvenstvo mentorstvu rame-uz-rame jer svrha koju je htio ostvariti je bila puno više od informacije, radilo se o integraciji. Nakon tri godine fokusiranog učeništva kroz odnos, svojeglavi, nezreli i ambiciozni Proljeće 2019. 19

muškarci postali su Duhom vođeni, strategiji skloni apostoli.

Takva vrsta promjene nije rezultat slučaja, već izbora – izbora stvarati učenike Isusovim stilom – „život na život“.1

TADA Naša generacija doživljava renesansu odnosa. Mentorstvo je postala popularna riječ u svijetu i crkvi. Iako sam fascinirana mnoštvom današnjih mentorskih modela i metoda, središnja referentna točka u našoj potrazi kako biti stvaratelji učenika mora biti Isusov model i metoda. On je dao zadatak svojim sljedbenicima da idu i „čine učenike“. Što je to značilo njima?

Odnosi poučavanja nalaze se širom Biblije: Mojsije i Jošua, Ilija i Elizej, Eli i Samuel, Ruta i Naomi. U Isusovo doba, službeni oblik odnosa poučavanja učitelj-učenik postojao je preko 400 godina u grčkoj kao i židovskoj kulturi.2 Biti učenik (mathetes) značilo je biti onaj koji uči. Učenici su bili oni koji su: • usmjerili svoje umove prema nečem.

• bavili se učenjem.

• bili povezani s osobom.

• odgovorili na poziv za sudjelovanje u služenju.3 Kada je Isus pozvao Dvanaestoricu, oni su razumjeli da ih on ne poziva na konferenciju ili povremenu kavu. Isus ih je pozvao na svrhovitu bliskost, da budu poučeni u konteksu odnosa.4 Usvojio je poznati model iz Starog zavjeta i podigao ga na novu razinu koja je zauvijek promijenila svijet. Drugi su nudili svoje hipoteze i odgovore, Isus je sebe ponudio kao Odgovor.

Ključna komponenta Isusovog modela stvaranja učenika o 20 Duhovno vrelo

Kako je jednostavno zamijeniti ulaganje u ljude informiranjem ljudi, pomiješati organiziranje ljudi umjesto pružanja prilike pravog učeništva. Život ne izvire iz programa ili papira. Život izvire iz života. kojoj se ne može pregovarati je bila zajedništvo po mjeri osobe, osobno ulaganje rame-uz-rame. Dvanaestorica su hodala s Isusom dok je poučavao, jeo, raspravljao sa vjerskim vođama, izgonio demone, dodirivao gubavce, blagoslivljao djecu, molio, plakao i bio izdan. Dok su dijelili život, Isus im je govorio istinu, otkrivao grijeh u njima, primjerom im pokazivao kako nasljedovati Oca i poslao ih da sve narode svijeta učine učenicima.

I SADA Isus je satima hodao sa učenicima po prašnjavim putevima.

Danas, anonimno se vozimo jedni pored drugih na putu prema poslu i svemu ostalom. Kako će žene pozvane u službu slijediti Isusov primjer mentorstva u kulturi gdje su vrijednost i produktivnost sljubljene, gdje se divi vidljivom i mjerljivom i gdje mnogi provode više kvalitetnog vremena sa svojim kompjutorom nego životnim suputnikom?

1. Započni gdje je započeo Isus – sam u molitvi: „Onih dana izađe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu.

Kad se razdanilo, pozove sebi učenike i između njih izabra dvanaestoricu“ (Luka 6,12-13). Omogući si tiho mjesto s Isusom i traži ga da ti pokaže u koga ćeš mentorski investirati život-na-život. Ove godine moje srce je u molitvi bilo privučeno trima mladim ženama, koje se sve pripremaju za službu ili su već uključene u nju.

2. Obećaj Isusu da ćeš postati vjerna zastupnica tih osoba. Ja sam počela moliti za te tri žene i tražila Boga da me vodi u vezi naših rastućih prijateljstava.

3. Ako već nisi u situaciji, pokreni priliku susreta s tim osobama na redovnoj osnovi u svrhu zajedničkog rasta prema Isusu. Slijedeći Isusov model, sadržaj tog vremena mora biti rame-uz-rame, ulaganje u odnos. Forma može varirati od kave četvrtkom ujutro negdje u gradu do organizirane male grupe. Budi fleksibilna sa formom, a tvrdoglava oko sadržaja. Imaj više povjerenja u njegovu suverenost nego svoj strah od vlastite ljudskosti. Ne prinosiš ovu žrtvu zbog deluzija o vlastitoj savršenosti već zato jer si odlučna slijediti Isusov model umnožavanja vjernih. Prišla sam svakoj od tih žena i rekla: „Spomenula si ranije da bi se voljela nalaziti sa drugom ženom u službi. Ukoliko želiš, ja sam voljna da se redovito nalazimo tako da se zajedno možemo približiti još više Isusu.“ Sve tri mlade žene su bile oduševljene zbog prilike. Dvije su odmah skočile na ponuđenu priliku i dogovorile smo svaki drugi tjedan, jedan na jedan.

4. Zajedno utvrdite područja u kojima želite vidjeti rast. Sa pobudom njegovanja – nikada kontrole – počni se, uz molitvu, fokusirati na jedno ili dva područja željenog rasta.

Jedna žena je rekla: „Ljudi uvijek govore o tihom času.

Znam da bih i ja to trebala imati, ali uvijek završim sjedeći i osjećajući se nestrpljivo.“ Pozvala sam tu mladu ženu da mi se pridruži u mojem posvećenju u kapelici studentskog doma jednom tjedno. Zajedno smo pjevale, molile po Pismu, slušale i čekale, razmišljale o Riječi, zastupale i zahvaljivale Isusu. Kako bi upotpunila naše vježbe, pročitala je Sat koji je promijenio svijet Dicka Eastmana.

5. Prihvati položaj ranjivosti. 1987. godine, na završnom sastanku moje prve mentorske grupe, jedna žena je rekla: „Dajem ti nagradu za Superženu.“ Betsy je vidjela moj izraz lica pa je objasnila. „Prošle godine si bila superžena – Alicia, voditeljica grupe za učeništvo, snažna, stabilna, sigurna. Ne znam što ti se dogodilo preko ljeta, ali kad si se vratila, bila si stvarnija, pristupačnija, ranjiva.“ Tada je Betsy izrekla riječi koje nikada neću zaboraviti: „Puno više sam naučila od Clarka Kenta, nego što sam ikada od Supermana.“ 6. Vidi dijamant (čak i kad oni misle da ne postoji). 1991., molila sam iznad popisa žena koje su se upisale u grupu za učeništvo. Bog je privukao moju pozornost na Jenn, tihu studenticu koja je tek počela pohađati našu grupu. Činilo se da Bog kaže: „Ona je dijamat, ali neće zablistati ako netko ne uloži u nju.“ Jenn nije sebe vidjela kao dijamant.

Zapravo, nije bila sigurna u svoje predanje Kristu. Danas,

Proljeće 2019. 21

dijamat blista jarko – ona je misionarka koja služi islamskim ženama i djeci na Bliskom istoku.

7. Njeguj prijateljstvo i dugo nakon što se svaki oblik mentorskog iskustva završi. Ivan 15,15 kaže: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ Jenn, Retts, Christine, Suzanne, Londie, Lisa – više nemamo zajedničke male grupe za pručavanje, niti redovne jedan-na-jedan sastanke. Ovi oblici mentorstva su završili diplomama, preseljenjima i planiranim promjenama. Sadržaj mentorstva – ulaganje u odnos- i dalje ostaje naše blago, čak i kad se nalazi preko oceana.

Ali nemam vremena za mentorstvo.

KAKO NAJBOLJE ISKORISTITI PRILIKU MENTORSTVA

Možda nemamo vremena za to da ne budemo mentori. Je li Isus njegovao mentorske odnose zato što nitko nije trebao iscjeljenje? Je li stvarao kvalitetno vrijeme sa Dvanaestoricom jer se mnoštvo prestalo okupljati slušati ga kako propovjeda?

Isus je prošao pored potrebe da bi dao prioritet svrhovitoj bliskosti sa svojom učenicima. U svojoj čovječnosti, Isus je bio ograničen. Koncentrirajući svoj život u nekolicinu, svoj život je umnožio eksponencijalno. Isus nam nalaže slijediti njegov model (Matej 28,19). Taj nalog ne sadrži nikakve iznimke: „ukoliko je to u skladu sa tvojim temperamentom... ako imaš dovoljno osoblja...ukoliko tvoja nadarenost ide u tom smjeru.“ Isusovo naglašavanje mentorstva nije stvar njegove osobnosti. Emanuel, Bog s nama, odabrao je rame-uz-rame, životna-život, svrhovitu bliskost za svoju strategiju evangelizacije svijeta.

1. Odmah u početku razgovaraj o obostranim očekivanjima sa svojim mentorom. Učestalost nalaženja, trajanje mentorstva, razvoj vašeg prijateljstva i pristupi rastu bi trebali biti među temama o kojima ćete diskutirati.

2. Pronađite vrijeme tišine za razmišljanje. Spojite ovu priliku odnosa s discipliniranom osamom. Osluškujte Duha dok vam usmjerava pažnju na određena područja i pitanja na koja je on usmjeren te razgovarajte o tim stvarima u vremenu provedenom s mentorom.

3. Otkrijte jake strane svog mentora. Ne propustite crpiti iz te snage.

4. Razmotrite ideju vođenja dnevnika. Naša zaboravnost jedno je od najboljih sotonskih alata.

5. Zapamtite da ste ljudsko biće čiji mentor je čovjek. Poštujte ograničenja svog mentora.

Alicia Britt Chole je djelatnica Chi Alpha službe za studente, Springfield, Missouri.

6. Budite učenik, ne pijavica. Razvijte naviku da sve prvo donesete pred Isusa. Dajite, nemojte samo primati (posebice kroz vjerno zastupanje za svog mentora).

7. Počnite ulagati u druge.

Alicia Britt Chole

BILJEŠKE Roger Fleming, „Disciplemaking – A Life on Life Approach“, Discipleship Journal, broj 30, 1985 Gerhard Kittel i Gerhard Friedrich, urd., Theological Dictionary of the New Testament (Grand Rapids: William B. Eerdmans Publishing Company, 1985), 552 – 562.

3.

Isto.

4. „Učeništvo je poučavanje u kontekstu odnosa.“ HK, 1988.

1.

2.

POTENCIJAL KVALITATIVNOG ULAGANJA ŽIVOT-NA-ŽIVOT Nakon 10 godina, evangelizator koji godišnje dovede 1000 ljudi Kristu imao bi 10000 obraćenja. Ako bi taj isti evangelizator uložio u dva mentorska odnosa godišnje, na kraju prve godine crkva bi imala tri dodatna učenika, evangelizatora i dvoje kojima bi bili mentori. Sljedeće godine svatko od ovo troje bi moglo uložiti u drugo dvoje. Što bi se dogodilo nakon 10 godina?

Godina

1

2

3

4

5

6

7

8

9

10

Obraćenici

1000

2000

3000

4000

5000

6000

7000

8000

9000

10000

Učenici

3

9

27

81

243

729

2187

6561

19683

59049

Alicia Britt Chole

22 Duhovno vrelo

ISUS I ŽENE Doug Clark

Ne znam ni za jednog rabina Isusova vremena koji bi među svoje učenike uključio ženu. No Luka kaže da je Isus uključivao žene u krug svojih sljedbenika – čak i žene sumnjive prošlosti.

K

akav je bio Isusov stav prema ženama? Kako je postupao sa ženama? Kakav je bio njihov odaziv prema njemu?

Evanđelje po Luki nudi odgovore na ta pitanja. U Evanđelju po Luki dvadeset četiri puta Isus susreće ženu, razgovara sa ženom ili spominje ženu u svojim usporedbama. Sva ta dvadeset i četiri slučaja su poučna i pozitivna.

Riječi prihvaćanje, osjetljivost i potvrđivanje sažimaju ono što nas Luka i Isusov primjer uče o Isusu i ženama.

ISUS JE PRIHVAĆAO Isus je prihvaćao darove milosrdnog služenja i obzirnosti koje su mu žene nudile.

Lukino je evanđelje neuobičajena knjiga među drevnim knjigama svijeta. Luka je vrlo brižno zabilježio emocionalne i fizičke reakcije žene tijekom trudnoće. On detaljno opisuje izvještaj s prvoga Elizabetinog susreta s Marijom koja je bila trudna s Isusom. Luka je zapisao: „Zaigra joj čedo u utrobi“ (Lk 1,41). Marija, uzvraćajući Elizabetinim primjedbama,

izjavljuje: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“ (redci 46-47). Luka je zabilježio i Marijinu blagost dok je povijala novorođenog Isusa u pelene te ga stavljala u jasle.

Ne znam ni za jednu drugu knjigu u drevnoj povijesti koja bi vodila brigu i marila za osjećaje žene dok nosi dijete ili dok skrbi za dijete. No Bog je smatrao da su te stvari dovoljno važne da bi ih uključio u svoju vječnu Riječ.

Isusovo mišljenje o muževnosti nikad nije bilo ugroženo ženinom obzirnošću. Luka govori o ženi koja je došla na

Proljeće 2019. 23

Jednoga je dana Isus posjetio Petra i njegov dom, a Petrova je punica bila bolesna. Na Bliskom istoku, čak i ako je bolesna, žena ustaje kako bi zbrinula muškog gosta. Isus, dakako, nije bio običan gost. Bio je rabin, učitelj Božjega zakona. Imao je pravo ući u kuću, sjesti i pitati: „Gdje je moj čaj“? No on to nije učinio. Isus je odbio iskoristiti svoju povlasticu koja vrijedi za gosta. Umjesto toga, najprije je otišao Petrovoj punici i položio ruke na nju. Odbio je dopustiti da mu ona služi prije negoli je on poslužio njoj.

Za razliku od stavova ljudi u današnje vrijeme, Isus nikada nije iskorištavao žene. On je jedini čovjek koji se usudio otvoreno razgovarati sa ženom kod zdenca u Ivanu 4. Čineći to prekršio je svaki standard svoje kulture. gozbu, kleknula, plakala nad Isusovim nogama te ih pomazala skupocjenim mirisom prije nego što ih je obrisala svojom kosom (Lk 7,36-50). Ovo je bio čin njezina pokajanja. Isus joj je dopustio da to učini bez imalo zgražanja ili nelagodnosti.

Ne znam ni za jednog rabina Isusova vremena koji bi među svoje učenike uključio ženu. No Luka kaže da je Isus uključivao žene u krug svojih sljedbenika – čak i žene sumnjive prošlosti. Žene su služile Isusu na jedinstvene načine. Marijina i Martina kuća bila je tiho mjesto gdje se Isus povlačio od mnoštva koje je htjelo kruha, čuda i ozdravljenja (Lk 10,38-42).

Luka je napisao o mnoštvu koje je išlo za Isusom prema Golgoti. „Kćeri jeruzalemske“ slijedile su ga i naricale za njim dok su silazile niz Via Dolorosa (Put žalosti; Lk 23,27-29). Što se dogodilo kod raspeća? Učenici su se razbježali, uključujući Petra – onoga koji je rekao: „Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt“ (Lk 22,31-34).1 No žene su ostale, tiho bdijući u podnožju križa. Što su mogle drugo?

Apsolutno ništa, osim biti tamo. Život se nije promijenio. Mnogi ljudi 24 Duhovno vrelo

osjećaju kao da su na križu – križ bolesti, duševne boli, fizičke, emocionalne ili financijske poteškoće. Ponekad najbolje što možete učiniti je jednostavno biti tamo. Žene su bile uz Isusa dok ga smrt nije oslobodila. Čak i poslije Isusove smrti – dok su se učenici skrivali iza zaključanih vrata, bojeći se da će ih Rimljani pronaći i razapeti na križ – žene su pripremile miomirise kako bi pomazale Isusovo tijelo za odgovarajući ukop. Te su žene odnijele miomirise na grob, ne znajući kako će pomaknuti kamen. Ipak, u ranim jutarnjim satima – dok je još bio mrak – one su otišle učiniti ono što su mogle učiniti. Žene su služile Isusu od trenutka kad je Božji Sin došao u naš svijet kao malo, bespomoćno dojenče pa do posljednjih sati prije njegova uznesenja u nebo.

Isus je prihvaćao te darove ljubavi, ne zato što su to bile njegove Bogom dane povlastice kao čovjeku. Naprotiv, prihvaćao ih je zbog toga što su bili darovi razumnog i vjernog služenja nebeskom Ocu.

ISUS JE BIO OSJETLJIV Isus je bio osjetljiv na društvene i vjerske poteškoće s kojima su se žene morale boriti. Oslobodio ih je tih bremena.

Bio je suosjećajan i brižan.

U drugoj je prigodi Isus vratio život sinu udovice iz Naina (Lk 7,11-17). Položaj udovica u bliskoistočnoj kulturi je tragičan ako nemaju muškog rođaka koji bi skrbio za njih. Promatrajući pogrebnu povorku koja je izlazila iz Naina, Isus je vidio nekoliko nosača lijesa i i jedinu ženu koja je hodala iza njega. Shvatio je: Ne postoji muški rođak koji bi skrbio za tu ženu. Iz suosjećanja prema toj jadnoj udovici, Isus je pružio ruku i dotaknuo mladića vrativši mu život.

Još snažnije vidimo u Lukinu evanđelju kako se Isus suprotstavlja predrasudi i zlorabljenju organizirane religije protiv žena. U tom dijelu svijeta djela poput ovoga mogu biti opasna. U Luki 20 Isus je branio udovice od pohlepe farizeja.

No možda najveći i najljepši primjer nalazi se u Luki 13, gdje u subotu, u sinagogi u Kafarnaumu, Isus ozdravlja ženu.

Sinagoga u Kafarnaumu bila je široka oko dvadeset metara i dugačka oko četrdeset metara, te je, poput džamija, bila mjesto za muškarce. U subotu je bila prepuna muškaraca jer je učitelj Isus bio tamo (Lk 13,10-17). Trebao je tumačiti Božju riječ. Svi su očekivali čuti velike i revolucionarne stvari od toga sjajnog novog autoriteta u Zakonu. Uzevši svitak Zakona i počevši poučavati iz njega, odjednom je Isus, na kraju prostorije, spazio zgrčenu ženu. Godinama je bila zatočenik zlog duha koji ju je svezao i držao zgrčenom.

Isus je tada učinio pet izvanrednih stvari i time prekršio kulturne običaje toga vremena. Prvo, pozvao je ženu da dođe s mjesta određenog za žene (na kraju prostorije), do mjesta za muškarce (na početku prostorije). Prekinuo je poučavanje iz Božje riječi – najsvetije vrijeme u životu Židova – kako bi služio ženi.

Drugo, Isus je prekršio kulturne običaje i time što je razgovarao s njom. Židovski pisac Alfred Eidersheim napisao je da

su postojali rabini koji su svakodnevno molili: „Zahvaljujem ti, Bože, što se nisam rodio kao poganin, pas ili kao žena“.

Nije li to velika molitva? (Zamjećujete li poredak riječi?) Nije čudo što su svi bili zaprepašteni dok je Isus govorio s tom ženom.

Isus je prekršio kulturne običaje na treći način: položio je ruke na nju. Eidersheim objašnjava da su u Isusovo vrijeme neki farizeji bili zvani „crno-plavi farizeji“.

Zašto? Zato što su bili toliko strogi u izvršavanju Zakona, da čak ne bi ni pogledali u ženu. Ako bi osjetili da bi im žena mogla doći ususret, čvrsto bi zatvorili oči i išli naprijed. Ponekad bi se zabili u zid ili se prevrnuli preko volovskih kola zadobivši modrice. Ovdje, za razliku od primjera „crno-plavih farizeja“, Isus polaže ruku na ženu. Četvrto, Isus je potvrdio njezinu vrijednost u društvu. Ljudi u sinagogi su najvjerojatnije mislili: Što će ona ovdje? Što to on radi? Dotiče je se. Gledajte što to radi na Božjem svetom mjestu.

Isus je poznavao njihova srca te im rekao: „Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu?“ (Lk 13,15).

Svi su znali da krše subotu napajajući svoju stoku.

Isus je nastavio: „Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotnji?“ (Lk 13,16). Rekavši to, povratio joj je položaj koji joj je pripadao.2 Ovaj je događaj posebice važan zbog toga što je Isus voljno riskirao svoj život radi (neke) žene. Ponizio je svoje protivnike u njihovoj vlastitoj sinagogi pružajući toj ženi suosjećanje, dobrotu i milosrđe. Radi ovoga djela dobrote i božanske ljubavi te mnogih sličnih ovome, ti su ga ljudi poslali na križ.

trenutku svog življenja, omalovažavala žene. No Isus to nikada nije činio. Od najranijih dana svog života do vremena njegova uznesenja u nebo Isus je uzdizao i potvrđivao žene.

hramu. Razmjenjivao je pitanja s učiteljima Zakona po običaju toga vremena.

Marija je rekla Isusu: „Gdje si bio? Uplašili smo se kad te nismo pronašli“ (48. redak).

U Luki 1 i 2, Luka je zabilježio rođenje i prvih nekoliko dana Isusova života. U pakistanskoj i afganistanskoj kulturi (te na Bliskom istoku), kad se rodi muško dijete, muškarci se okupljaju oko oca.

Majka je obavila sav težak posao, no muškarci tapšaju oca po leđima govoreći: „Mashallah. Blagoslovljen Bog. Uspio si. Aslanim, moj lave“.

Isus (sada sin Saveza, muškarac) samo se trebao okrenuti svojoj majci i reći: „Ženo, pusti me na miru.“ Umjesto toga on kaže s velikom ljubavlju i poštovanjem: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (redak 49).

No što se događa ako je djevojčica? Žene se okupljaju oko majke i govore: „Jadnice. Više sreće sljedeći puta“.

Tradicija u većem dijelu svijeta kaže da je sin prirodni plod snage svoga oca, a djevojčica je krivnja svoje majke. No ipak, u priči o Isusovu rođenju i njegovim ranim danima, Marija je primila jednako, ako ne i veće priznanje od Josipa. Josip gotovo da blijedi u pozadini. Marija je u glavnoj sceni ove predivne drame.

Kod Isusovog posvećenja u hramu, proročica Ana je u glavnoj sceni (Lk 2,3638). Božja riječ joj odaje priznanje za život pobožnosti, posta i molitve.

Kad je Isusu bilo dvanaest godina, roditelji su ga odveli u hram u Jeruzalemu (Lk 2,41-52). To je bio Isusov bar mitzvah –postao je sin Saveza, muškarac prema židovskom Zakonu. Ostatak života više nije morao slušati nijednu ženu. No kad su se Josip i Marija vratili kući, opazili su da Isus nije s ostatkom obitelji. Požurili su natrag u Jeruzalem i pronašli Isusa u

Isus se često znao zaustaviti na svom putu kako bi pohvalio žene kao uzore vjere. Jednom je otišao u kuću farizeja Šimuna (Lk 7,36-50). Stolovi su bili u sredini, a jastuci za sjedenje oko stola.

Ugledni ljudi iz grada – Šimunovi posebni uzvanici – naslanjali su se na ležajevima i jeli sa stola. No bio je netko za stolom koji nije jeo – Učitelj, cijenjeni gost. Nije se oprao; njegove ruke i noge još uvijek su bile nečiste. Da je dotakao stol, učinio bi ga nečistim za sve ostale.

Objed se nastavio. Odjednom je žena s ulice došla na gozbu. Kleknula je, plaka-

Isus je, s druge strane, postupao prema svojoj majci i prema svim ženama s najdubljim poštovanjem.

Iskazujemo poštovanje ženama pokazujući im istu ljubav i poštovanje koje je Isus pokazivao ženama.

ISUS JE PRUŽAO PODRŠKU Isus je ženama dao do znanja da su inteligentne i istinski vrijedne Božje ljubavi i brige. Nijednom, u sva četiri evanđelja, nije omalovažio nijednu ženu. Volio bih da mogu reći kako nikada nisam izrekao neku šalu koja ismijava ženu, da nisam pogledao neku ženu na nedoličan način, te da nisam rekao nijednoj ženi: „Ovo je samo za muškarce; drži se svog posla.“ Većina je muškaraca, u određenom Proljeće 2019. 25

Muškarci su omalovažavali i zlostavljali žene – ponekad vrlo grubo i okrutno. No, Isus je savršeni muškarac.

Bog želi da ga oponaša svaki muškarac. Bog želi da svaka žena poznaje muškarca poput Isusa. la nad Isusovim nogama, a zatim pustila svoju kosu i njome obrisala njegove noge. Naposljetku, izlila je pomast preko Isusovih nogu. Bila je to zaprepašćujuća scena. Svi oko stola znali su kakva je ta žena. Svi su vidjeli taj gnjusni prizor i čekali su vidjeti što će Isus učiniti kako bi pokazao toj grešnici koliko je svet. Šimun je pomislio: Gledaj kako ova žena dotiče Isusa i kako se ponaša u prisutnosti dobrih ljudi. Pozvali smo ovoga učitelja ovdje da bismo se sami uvjerili je li doista Učitelj od Boga. Sada zasigurno znamo da je varalica. Da je od Boga, znao bi kakva je ta žena. Nikada joj ne bi dopustio da čini ono što je učinila (39. redak).

S bliskoistočnog stajališta ova je scena apsolutno nevjerojatna. Dvije su stvari pogrešne. Prva je to što je domaćin – Šimun – hotimično uvrijedio svog gosta.

On je namjerno ostavio Isusa, svoga cijenjenog gosta, neoprana kako bi ga ponizio te pokazao koliko su se on (Šimun) i njegovi prijatelji smatrali nadmoćnima.

Bliskoistočni domaćini nikada ne vrijeđaju svoje goste. Iznose ono najbolje što imaju kako bi podijelili sa svojim gostima – čak i ako ih to osiromašuje.

Moja supruga i ja posjetili smo jednu obitelj u Bejrutu u Libanonu. Bili smo zajedno s prijateljima, a domaćica te kuće pokazivala je mojoj ženi Ruti čipke koje je izvezla za stol. Rekao sam: „O, predivne su. Tako su krasne.“ Čim sam to izgovorio znao sam da sam rekao nešto krivo. Kad smo te večeri napustili njihov dom, naša je domaćica stajala s malim paketićem u rukama. Poklonila ga je Ruti, a unutra je bilo nekoliko onih predivnih čipki koje sam hvalio. Bio sam joj gost i htjela mi je iskazati čast. Kad god pogledam te čipke osjetim nelagodu i sram, zato jer sam učinio nešto što 26 Duhovno vrelo

nijedan bliskoistočni gost nikada ne bi učinio. Šimun je učinio nešto što nijedan bliskoistočni domaćin nije nikada učinio.

No Isus je u tom odlomku učinio nešto što nijedan bliskoistočni gost nikada nije učinio; kritizirao je svog domaćina.

Isus je ustao, pogledao u ženu te progovorio Šimunu. Isus je pred svim muškarcima na toj gozbi okrenuo leđa svom domaćinu. Sažalivši se nad tom ženom, Isus je ukorio Šimuna, rekavši: „Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza.

Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi“ (Lk 7,44-50).

Luka 10 govori nam o tome kako je Isus otišao u Marijin i Martin dom da bi se odmorio. Marta je žurno radila – tipična bliskoistočna žena. Htjela je iznijeti pred Isusa najbolju moguću trpezu. Budući da ju je posao umorio, ljutila se na svoju sestru Mariju koja je sjedila i slušala Isusa. Isusova je poruka Marti bila: „Dođi i sjedni nakratko, kuhinja nije najvažnije mjesto u tvom životu. Bog te nije stvorio samo da poslužuješ oko stolova.

Nemaju samo književnici i farizeji pravo poznavati Božju riječ. Marta, i ti i svaka žena poput tebe imate isto to pravo (redci 41.42).

Isus je nekoliko puta rekao prispodobe o ženama i uvijek ih je uzvisivao. Luka 15 sadrži prispodobu o ženi koja je izgubila drahmu. Kakva je ta žena? Je li bila nerazumna žena koja nije mogla voditi računa o svom novcu? Ne. Ona je bila inteligentna i pametna žena koja je za-

palila lampe.

U bliskoistočnim domovima Isusova vremena prozori su bili odmah ispod stropa kako bi održavali prostorije mračnima i hladnima. Zapalila je lampu i tražila svugdje dok nije našla drahmu, zato jer je bila dio njezina miraza.

U Luki 18, jedna je udovica opetovano dolazila nepravednom sucu. Kakva je ta žena? Nerazumna žena koja nije znala kad treba odustati? Ne. To je ustrajna žena. Ona je znala svoja prava prema Zakonu i ustrajala je iznova i iznova dok ih nije ostvarila.

U Luki 21, Isus i učenici bili su u hramu.

Učenici su gledali kako bogati puštaju svoje vreće zlata u blagajnu. Odjednom Isus kaže: „Jeste li to vidjeli?“ Upitali su: „Što? Jesmo li propustili vidjeti nekoga s doista velikom vrećom?“ Isus odgovara: „Ne. Jeste li vidjeli onu sićušnu staricu?“ Učenici su odgovorili: „Da. Vidjeli smo je.

Ubacila je samo dva novčića u blagajnu“.

Isus je rekao: „Ne shvaćate. Doista ne razumijete, zar ne? Ostali su dali iz svoga suviška, a ona je dala sve što je imala.“ Neimenovana udovica postala je primjer darežljivosti koju Bog očekuje od svih nas.

Za razliku od stavova ljudi u današnje vrijeme, Isus nikada nije iskorištavao žene. On je jedini čovjek koji se usudio otvoreno razgovarati sa ženom kod zdenca u Ivanu 4. Čineći to prekršio je svaki standard svoje kulture. A ipak, iako je razotkrio ženina djela – da je bila žena s nekoliko brakova iza sebe i ne-

čistog življenja, nikada ju nije ugrozio.

Isus ju nikada nije ponizio. Jednostavno ju je podigao iz te prljavštine i nježno ju obukao u pravednost njezina nebeskog Oca. Isusovi su se učenici vratili do zdenca i pronašli svoga cijenjenog Učitelja kako razgovara s tom ženom. Ivan bilježi: „Nitko ga ipak ne zapita: 'Što tražiš?' ili: 'Što razgovaraš s njom?'“ Zašto ga nisu upitali? Zato jer je Isus bio toliko savršeno muževan, tako savršeno siguran u svojoj muževnosti da je bio slobodan od robovanja omalovažavanju žena kako bi pokazao da je muškarac.

ZAKLJUČAK Živimo u svijetu koji je općenito sentimentalan prema majkama i ženama.

Za Majčin dan šaljemo čestitke, dajemo poklone i možda izvodimo svoje žene ili majke u restoran. No što činimo sljedećeg dana? Postupamo prema ženama kao da su podređena stvorenja koje su dobre samo za kuhanje, čišćenje kuće i rađanje djece.

Sjedinjene Američke Države imaju najvišu stopu nasilja nad ženama te zlostavljanja mladih djevojaka. Mi smo jedna od svjetski najdubljih jama pornografije.

Isus nikada nije uplašio ili spolno ugrozio nijednu ženu, niti je ikada bio uplašen ili ugrožen od ijedne žene. Isus nikada nije nikoga pogledao požudno, niti se pak šalio na prost način. Ništa nije morao dokazivati – zato jer je bio stopostotni muškarac.

Zato jednako privlači i muškarce i žene.

Isus je uzvisio i potvrdio svaku ženu koja je došla k njemu. Žene su u njemu vidjele muškarca kakvim bi htjele da svi muškarci budu. A muškarci vide u njemu kakvi bi muškarci i sami trebali biti.

Ni u kojem slučaju nemamo baš prava kritizirati muslimanski svijet.

Isus je, s druge strane, postupao prema svojoj majci i prema svim ženama s najdubljim poštovanjem. Iskazujemo poštovanje ženama pokazujući im istu ljubav i poštovanje koje je Isus pokazivao ženama.

Muškarci su omalovažavali i zlostavljali žene – ponekad vrlo grubo i okrutno.

No, Isus je savršeni muškarac. Bog želi da ga oponaša svaki muškarac. Bog želi da svaka žena poznaje muškarca poput Isusa.

Doug Clark je područni direktor Assemblies of God za Bliski Istok i sjevernu Afriku.

1.

BILJEŠKE Neki biblijski citati upotrijebljeni u ovome članku su prepričani.

E. Bailey, Kenneth. 1983. Poet and Peasant Through Peasant Eyes (Grand Rapids: William B. Eerdmans).

2.

Proljeće 2019. 27

IZAZOV VELIKOG TJEDNA ZA CRKVU Warren F lat tery

Isus se došao boriti sa Sotonom. Nije došao zbaciti Rimsko Carstvo. Došao je ustanoviti i proglasiti Kraljevstvo Božje!

F

ilm Pasija je izašao 2004. godine. Prikazuje tih posljednjih dvanaest sati Kristova života, Božjeg Sina utjelovljenog ovdje na zemlji. Započinje s Kristom u Getsemanskom vrtu i prati ga kroz smrt na križu. Film završava kratkim opisom Kristovog uskrsnuća. Wikipedija o uspjehu filma kaže sljedeće: „Film Pasija je stigao u kina u Sjedinjenim Američkim Državama 25. 2. 2004. godine. Procijenjeno je da je prvom tjednu prikazivanja u SAD-u prodano 59 625 500 kinoulaznica.

U Maleziji je film prvotno bio zabranjen, no nakon prosvjeda kršćanskih vođa zabrana je ukinuta, ali samo za kršćansku publiku i to samo u određenim kinodvoranama. U Izraelu film nije zabranjen. Međutim, nikad nije pušten u kinodistribuciju 28 Duhovno vrelo

jer nijedan izraelski distributer nije htio oglašavati film. Film je ostvario i relativan uspjeh u pojedinim zemljama s većinskom muslimanskom populacijom, primjerice u Egiptu, gdje je bio 20. na listi filmova za 2004. godinu. Film je svojedobno ostvario najveću zaradu nekog filma do tada, koja je iznosila 611 899 420 dolara širom svijeta.“ Zanemarivši činjenicu što je film proizveden u Hollywoodu, otvorio je oči mnogima širom svijeta tko je uistinu Isus i što je došao učiniti. Da bismo razumjeli izazov Velikog tjedna za Crkvu, moramo razumjeti događaje Pashalnog tjedna ili kontekst posljednjih dvanaest sati Kristovog utjelovljenog života ovdje na zemlji. Po židovskom kalendaru, to je Pashalni tjedan.

POUKE I DOGAĐAJI VELIKOG TJEDNA KAKO SU SE ODVIJALI DAN PO DAN Tijekom Velikog tjedna odvijale su se dvije igre moći. Prva je vezana za Pilata, rimskog upravitelja. To je bila privremena carska igra moći određena vremenom. Druga je bila vezana za Isusa Krista. To je bila duhovna igra moći Božjeg kraljevstva određena vječnošću.

VAŽNOST VELIKOG TJEDNA ZA EVANĐELISTE Događaji Velikog tjedna su jako važni u spisima Evanđelja. Otprilike, trećina Evanđelja po Mateju kao i Evanđelja po Marku, 20% Evanđelja po Luki i 40% Evanđelja po Ivanu su posvećeni Velikom tjednu. Dakle, oko trećine svih Evanđelja su posvećeni Kristovim poukama i događajima koji su se zbili tijekom Velikog tjedna. Veliki tjedan započinje Kristovim pobjedonosnim ulaskom u Jeruzalem na, kako se danas naziva, Cvjetnu nedjelju. Završava Isusovim davanjem velikog naloga svojim učenicima u nedjelju navečer – uskrsnu nedjelju.

1. dan Velikog tjedna – Cvjetna nedjelja U to doba je Rimsko Carstvo osvojilo Bliski istok i vladalo nad njim. Pilat, upravitelj, nije živio u Jeruzalemu. Zapravo je živio u Cezareji na obali Sredozemnog mora. Međutim, kada su to prilike zahtijevale, pojavio bi se u Jeruzalemu kako bi pokazao silu Rimskog Carstva da nekome ne padne na pamet pokušati svrgnuti ga. Prvog dana Velikog tjedna, ili možda nekoliko dana ranije, Pilat je pokrenuo privremenu igru moći vezanu vremenom. Došao je u Jeruzalem kako bi nazočio proslavi židovske Pashe. Bez sumnje je u Jeruzalem ujahao na leđima najveličanstvenijeg konja kojeg je bilo moguće naći u zemlji.

Ušao je u grad na zapadnoj strani kroz ulaz koji se danas zove Vrata Jaffe. Vjerojatno su s njim bili brojni konjanici i mnoštvo vojnika pješaka. Bio je to snažan prikaz carske moći. Zatim, ujutro prvog dana Velikog tjedna, Isus iz Nazareta pokrenuo je duhovnu igru moći vezanu za vječnost. Krenuo je iz Betanije, s istočne padine Maslinske gore prema Betfagi na vrhu Gore.

Tamo je uzjahao magare ispunjavajući Zahariju 9,9 i jahao je na njegovim leđima niz zapadnu padinu Maslinske gore, preko doline Kidron i gore u Stari grad Jeruzalema kroz Lavlja vrata. Mnoštvo koje ga je slijedilo mislilo je da je došao zbaciti Rimsko Carstvo i vratiti pravo upravljanja Židovima. Bacali su svoju odjeću po putu pred njim i vikali: „Hosana! Hosana na visini!“ Međutim, Isus se došao boriti sa Sotonom. Nije došao zbaciti Rimsko Carstvo. Došao je ustanoviti i proglasiti Kraljevstvo Božje! Isus je znao da, kad mnoštvo shvati da nije došao zbaciti Rimsko Carstvo, da će se udružiti s vjerskim vođama i tražiti njegovo raspeće. Stoga se, kad se spuštao niz Maslinsku goru prema Jeruzalemu, zaustavio i zaplakao nad njim govoreći: „O, kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.“ (Luka 19,41-44). Isus je potom ušao u Jeruzalem dok je svjetina još uvijek vikala: „Hosana Sinu Davidovu!“ Zatim je ušao u Hram i razgledao uokolo neko vrijeme. Ali, budući da je bilo kasno, vratio se u Betaniju zajedno s dvanaestoricom učenika kako bi tamo proveli noć.

Iako Isus tada nije došao u Jeruzalem uspostaviti Kraljevstvo na Zemlji, znamo da će se vratiti jednog dana učiniti upravo to. Porazit će narode svijeta i uspostaviti svoje Tisućugodišnje kraljevstvo. U svojoj viziji na otoku Patmosu, Ivan kaže: „I vidjeh: nebo otvoreno - i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On, zvani Vjerni i Istiniti, a sudi i vojuje po pravdi; oči mu plamen ognjeni, na glavi mu mnoge krune; nosi napisano ime kojeg nitko ne zna doli on sam; ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim; ime mu: Riječ Božja. Prate ga na bijelcima Vojske nebeske, odjevene u lan tanan, bijel i čist. Iz usta mu izlazi oštar mač kojim će posjeći narode. Vladat će njima palicom gvozdenom. On gazi u kaci gnjevne srdžbe Boga Svevladara. Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“ (Otkrivenje 19,11-16).

Proljeće 2019. 29

2. dan Velikog tjedna – ponedjeljak Tog jutra Isus je bio na putu iz Betanije za Jeruzalem. Ogladnio je. Ugledao je smokvu i krenuo prema njoj. Drvo je imalo lišće što je značilo da treba imati i plodove iako nije bilo doba godine za smokve. Ali, nije ih našao. Evanđelje po Marko kaže: „Tada reče smokvi: 'Nitko nikada više ne jeo s tebe!' Čuli su to njegovi učenici.“ (Marko 11,14). Učenici su se bez dvojbe pitali o značenju toga. Isus je nastavio u grad. Ušao je u Hram. Počeo je izbacivati ljude koji su prodavali i kupovali u Hramu. Isprevrtao je stolove mjenjačima. Zatim je poučavao ljude i rekao: „Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!“ (Marko 11,17).

Isus je potom imao službu božanskog iscjeljenja. Matej nam kaže da mu „u Hramu priđoše slijepi i hromi i on ih ozdravi“.

(Matej 21,14). Djeca iz mnoštva, baš kao što su i ljudi dan ranije, glasno su vikali: „Hosana Sinu Davidovu!“ Glavari svećenički i pismoznanci su se zbog tog razgnjevili. Rekli su Isusu: „Čuješ li što ovi govore?“ Kaže im Isus: „Da! A niste li čitali: Iz usta djece i dojenčadi sebi si pripravio hvalu?“ (Matej 21,16).

Glavari svećenički, pismoznanci i vođe naroda počeli su tražiti način da ubiju Isusa. Ali bojali su se ljudi jer su mnogi bili očarani Isusovim naukom i čudima koja je izvodio. Na kraju dana Isus se ponovno vratio u Betaniju.

3. dan Velikog tjedna - utorak Tog jutra, kako su Isus i učenici hodali iz Betanije prema Jeruzalemu, učenici su spazili stablo koje je Isus prokleo dan ranije. Petar reče Isusu: „Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.“ (Marko 11,21). Isus svojim učenicima tada pruži važnu lekciju o molitvi. Reče: „Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: `Digni se i baci u more!` i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže - doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!“ (Marko 11,22-24). Molitva nije samo zahtjev ili molba upućena Bogu.

Molitva je komunikacija s Bogom u kojoj: 1) ti dovodiš svoju volju u sklad s Božjom voljom za tebe i tvoj život, 2) Bog dovodi svoju volju u sklad s tvojim željama i molbama. Osim toga, sve ovo je na neki način povezano s duhom praštanja na vašoj strani. Isus je nastavio: „I kad se spremate na molitvu, oprostite, ako što imate proti kojemu, da i Otac vaš na nebesima oprosti vama grijehe vaše. Ako li vi ne oprostite, ni Otac vaš na nebesima neće oprostiti vama grijeha vaših.“ (Marko 11,25-26; Šarić). Potom je Isus proveo ostatak dana poučavajući svoje učenike, vjerske vođe i sve koji su htjeli slušati, mnogo toga o Kraljevstvu Božjem, o tome što se skoro imalo zbiti i onome

Izazov Velikog tjedna za Crkvu je ispunjenje velikog naloga kojeg nam je Isus dao!

30 Duhovno vrelo

što će biti pri kraju razdoblja Crkve. Svejedno vjerski vođe kao i većina naroda nisu prihvatili ni njega ni njegove nauke. Nastavili su se truditi pronaći način da ga ulove i ubiju.

4. dan Velikog tjedna – srijeda Mnogi biblijski učenjaci smatraju da je srijeda za Isusa bila dan odmora uz molitvu i razmišljanje. Kažu da je tog dana ostao u Betaniji kako bi se pripremio za ono što ga je čekalo u četvrtak i petak. Međutim, čini se razumnim pretpostaviti da je Isus mogao otići na vrh Maslinske gore kako bi podijelio sa svojim učenicima ono što se naziva njegovim oproštajnim govorom. Taj govor je zabilježen u Ivanu od 14. do 17. poglavlja. Čini se malo vjerojatnim da je Isus, zbog vremena koje bi on zahtijevao, mogao iznijeti taj govor svojim učenicima nakon iskustva Posljednje večere u četvrtak navečer i vremena njegovog raspeća u petak poslijepodne. Stoga će pregled govora biti dan ovdje. Isus, u oproštajnom govoru koji je dao učenicima, naglašava dvije stvari. Na početku govora Isus iznosi tvrdnju: „Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. (Ivan 14,6-7). Tvrdnje poput ove su izazivale bijes vjerskih vođa. Potom je većinu vremena tog govora posvetio djelu i službi Svetog Duha. Često mislimo o Luki kao o pentekostalcu među učenicima. To je stoga jer je on onaj koji govori o iskustvu govorenja u drugim jezicima. No zapravo nam Ivan daje više pouke o djelu i službi Svetog Duha nego Luka. Oproštajni govor završava s onim što učestalo

zovemo Isusova velikosvećenička molitva, molitva posebno za njegove učenike. Molitva je da svi učenici i oni koji će kroz njihovu službu postati učenicima duhovno uzrastu i postanu zreli učenici kakvima Otac želi da budu. Bez obzira je li Isus izrekao oproštajni govor tu srijedu ili ne, učenjaci vjeruju da je proveo većinu dana s najbližim prijateljima i sljedbenicima. I, ponovno, bez dvojbe, proveo je puno vremena u molitvi i razmišljanju pripremajući se za ono što slijedi u četvrtak i petak.

Konačno, većina bibličara vjeruje da je tog dana Juda Iškariotski pristupio Sanhedrinu s ponudom da izda Isusa. Ponuda je prihvaćena i platili su mu unaprijed 30 srebrnjaka za izdaju Isusa.

5. dan Velikog tjedna – četvrtak Četvrtak je bio dan godišnje proslave Pashe. Isus će uskoro ispuniti značenje Pashe tako što će dati da mu tijelo bude slomljeno za naše iscjeljenje i krv prolivena za naše spasenje. Tijekom ove večere Isus je uspostavio ono što zovemo Gospodnja večera ili sveta večera u kojoj se Kristovi sljedbenici sjećaju žrtve koju je prinio za nas time što jedu kruh i piju trsov rod kao simbole njegovog tijela i prolivene krvi. I on potiče učenike da to čine često „meni na uspomenu“ (1 Korinćanima 11,25-26). Potom je Isus rekao učenicima: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati - koji sa mnom blaguje“ (Marko 14,18). Svaki od učenika, jedan po jedan su ga pitali: „Da nisam ja?“ (Marko 14,19) Isus je odgovorio: “Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelicu.“ (Marko 14,20) Juda Proljeće 2019. 31

Iskariotski ga je trebao izdati. Osim toga, među učenicima je postojalo suparništvo kojeg od njih će se smatrati najvećim.

Isus im je rekao: „...najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj.“ (Luka 22,26) Potom Isus „usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.“ (Ivan 13,4-5). Isus je vlastitim primjerom pokazao kako učenici trebaju ljubiti i služiti jedan drugoga. Nakon večere Isus je zajedno s učenicima napustio gornju sobu gdje su jeli i otišao u Getsemanski vrt. Tu je Isus u agoniji molio za Očevu volju za svoj život. Luka kaže: „A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.“ (Luka 22,43-44) Isus je završio molitvu govoreći Ocu: „...Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Marko 14,36) Isusa zatim Juda Iskariotski izdaje poljupcem. Uhvaćen je i odveden u dom Kajfe, velikog svećenika.

Sanhedrin se okuplja kako bi iznio slučaj protiv Isusa. Marko nam kaže: „A glavari svećenički i cijelo Vijeće, da bi mogli pogubiti Isusa, tražili su protiv njega kakvo svjedočanstvo, ali nikako da ga nađu. Mnogi su doduše lažno svjedočili protiv njega, ali im se svjedočanstva ne slagahu. (Marko 14,55-56) Marko nastavlja: Veliki ga svećenik ponovno upita: „Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga? A Isus mu reče: „Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim. Nato veliki svećenik razdrije haljine i reče: „Što nam još trebaju svjedoci? Čuli ste hulu. Što vam se čini?“ Oni svi presudiše da zaslužuje smrt. I neki stanu pljuvati po njemu, zastirati mu lice i udarati ga govoreći: „Proreci!“ I sluge ga stadoše pljuskati.“ (Marko 14,61-65). Dok se ovo zbivalo, Petar je tri puta prije nego je pijetao zakukurikao zanijekao da poznaje Isusa, baš kako je Isus i rekao da će učiniti.

6. dan Velikog tjedna Petak je bio najteži dan Velikog tjedna. To je bio dan raspeća. Isus je bio podvrgnut nekolicini nezakonitih postupaka čiji ishod je bila smrtna kazna pogubljenjem. Rugali su mu se i mučili ga na razne načine. I bio je pribijen na drveni križ kako bi iskusio raspeće. Dok je trpio neizmjernu bol i tjeskobu na križu, Isus je izrekao sedam završnih tvrdnji. To su: Između 9 sati i podneva: 1. „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Luka 23,34) 2. „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Luka 23,43) 3. Svojoj majci Isus reče, za Ivana: „Ženo! Evo ti sina!“ A Ivanu reče : „Evo ti majke!“ (Ivan 19,26) Zatim, nakon 3 sata tame, u 15 sati: 4. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27,46; Marko 15,34) 5. „Žedan sam.“ (Ivan 19,28) 6. „Dovršeno je!“ (Ivan 19,30) 7. „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Luka 23,46) Marko nam kaže: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ (Marko 15,37-39) Potom je Josip iz Arimateje, s Pilatovom dozvolom, uzeo Isusovo tijelo. Ivan navodi: „A dođe i Nikodem - koji je ono prije bio došao Isusu noću - i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.“ (Ivan 19,39-40) Isusovo tijelo je zatim pokopano u grob Josipa iz Arimateje. Dokotrlja 32 Duhovno vrelo

velik kamen na grobna vrata i otiđe. (Matej 27,60) 7. dan Velikog tjedna - subota Matej nam kaže: Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata te mu rekoše: „Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: `Nakon tri dana uskrsnut ću.` Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: `Uskrsnuo je od mrtvih!` I bit će posljednja prijevara gora od prve.” (Matej 27,62-64) Reče im Pilat: „Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!”

Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu. (Matej 27,65-66) 8. dan Velikog tjedna - uskrsna nedjelja Rano u nedjeljno jutro, vjerojatno prije zore, Isus je uskrsnuo od mrtvih. Marija Magdalena, Marija Isusova majka te druge žene otišle su do groba. Trebale su pomazati njegovo tijelo.

Putem su se pitale tko će maknuti kamen s ulaza. Kad su došle, kamen je bio uklonjen. Anđeo je sjedio na kamenu i rekao ženama: „Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite!

Nije ovdje! Uskrsnu kako reče.“ (Matej 28,5-6) Marija Magdalena i druge žene su odmah otrčale reći učenicima da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Učenici im nisu vjerovali. Svejedno su Petar i još jedan učenik, najvjerojatnije Ivan, otrčali do grobnice.

Ušli su unutra i otkrili da je tijelo nestalo. Ivan je povjerovao (Ivan 20,8), ali Petar je otišao čudeći se tome što se dogodilo.

(Luka 24,12)

ŠTO SE DOGODILO TIJEKOM VELIKOG TJEDNA Duhovna igra moći koju je pokrenuo Isus u tzv. Cvjetnu nedjelju završilo je posvemašnjom pobjedom Isusa Krista i Kraljevstva Božjeg na uskrsnu nedjelju. Isus je umro na drvenom križu na Golgoti u petak. Ali u nedjeljno jutro, Krist je uskrsnuo od mrtvih. Ispijajući iz kaleža grijeha i srama sve grijehe sveg čovječanstva svih vremena, nadvladavajući taj grijeh i sram u svom vlastitom krvotoku, i prolijevajući svoju krv na križu Isus je platio kaznu za naše grijehe i omogućio oproštenje koje čini mogućim zajedništvo s Bogom. Zatim je svojim uskrsnućem od mrtvih Isus omogućio vječni život i zajedništvo sa Svemogućim svima koji povjeruju u njega i prihvate ga za svog Spasitelja i Gospoda. Pišući o večeri Gospodnjoj Pavao kaže: „Kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ (1 Korinćanima 11,26). Da, Isus Krist ponovno dolazi uspostaviti Kraljevstvo ovdje na Zemlji nad kojim će vladati i kraljevati!

ZAŠTO SU VJERSKI VOĐE ODBILI ISUSA KRISTA Vjerski vođe su mrzili Isusa. Optužili su ga za huljenje. I doveli su ga na sud. Luka kaže: „A kad se razdanilo, sabra se starješinstvo narodno, glavari svećenički i pismoznanci te ga dovedoše pred svoje Vijeće i rekoše: 'Ako si ti Krist, reci nam!' A on će im: 'Ako vam reknem, nećete vjerovati; ako vas zapitam, nećete odgovoriti. No od sada će Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje.' Nato svi rekoše: 'Ti si, dakle, Sin Božji!' On im reče: 'Vi velite! Ja jesam! Nato će oni: 'Što nam još svjedočanstvo treba? Ta sami smo čuli iz njegovih usta!'“ (Luka 22,66-71).

Glavari svećenički i pismoznanci uvjerili su sami sebe da je Isus kriv za hulu. Osim toga, postojali su i temeljniji razlozi mržnje vjerskih vođa. Isus je bio prijetnja njihovom vjerskom sustavu, njihovim tradicijama i njihovom načinu života. Osim toga, družio se s grešnicima kojima su se oni žestoko protivili.

Ispijajući iz kaleža grijeha i srama sve grijehe sveg čovječanstva svih vremena, nadvladavajući taj grijeh i sram u svom vlastitom krvotoku, i prolijevajući svoju krv na križu Isus je platio kaznu za naše grijehe i omogućio oproštenje koje čini mogućim zajedništvo s Bogom.

Pa su ga doveli pred Pilata, rimskog upravitelja, zahtijevajući smrtnu kaznu. Ipak, što je Isus rekao da je bilo razlog njihove mržnje i odbacivanja? U pokušaju da pronađemo odgovor na ovo pitanje, vratimo se na treći dan (srijedu) Velikog tjedna. U svom pokušaju da ulove Isusa u zamku, vjerski vođe nekoliko različitih grupa postavili su mu neka teška pitanja. Možda se u njegovim odgovorima na ta pitanja nalazi odgovor na ono što je Isus smatrao razlogom da ga ti vjerski vođe mrze i odbacuju ga. Prvo su ga ispitivali o njegovom autoritetu pitajući ga: „Tko ti je dao vlast da činiš ove stvari?“ Odgovarajući na ovo pitanje on je njima postavio pitanje o Ivanu Krstitelju na koje nisu htjeli odgovoriti. Stoga ni on nije htio odgovoriti na njihovo pitanje o autoritetu. Nije dao nikakvu naznaku što misli zašto ga vjerski vođe odbacuju. Drugo, ispitivali su ga o plaćanju poreza – odgovorio je rekavši: „Caru podajte carevo, a Bogu Božje.“ (Marko 12,13-17) Ali još uvijek nije dao nikakvu naznaku zašto misli da ga vjerski vođe odbacuju. Treće, ispitivali su ga o braku nakon uskrsnuća, a on im je odgovorio: „Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.“ (Marko 12,18-27) U prethodnom pitanju Isus ističe dva razloga zašto su ga vjerski vođe mrzili i odbacivali: 1) Nisu poznavali (ili razumjeli) Pisma. Mogli su Pismo navoditi, ali ga nisu razumjeli. Trebao im je netko tko će im Pismo rastumačiti.

2) Nisu poznavali (ili osobno iskusili) silu Božju – trebali su provesti vrijeme u molitvi ili u zajedništvu s Bogom, u skladu s Markom 11,24 i Markom 14,36 da dožive Božju silu.

IZAZOV VELIKOG TJEDNA ZA CRKVU Nakon Isusovog uskrsnuća i njegovog ukazanja ženama kod groba, Isus se ukazao Petru. (1 Korinćanima 24,34) Potom se ukazao dvojici na putu za Emaus. Jedan drugom su govorili: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ Luka nastavlja: „U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu! Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.“ (Luka 24,33-35) Konačno te večeri Isus se ukazao učenicima koji su bili iza zatvorenih vrata. Juda Iškariotski si je oduzeo život zbog grižnje savjesti što je izdao Gospoda. Toma nije bio s njima. Tijekom ovog susreta Isus im je dao Veliki nalog: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ (Ivan 20,21) Izazov Velikog tjedna za Crkvu je reći i objasniti svijetu priču Velikog tjedna, Najveću priču ikad ispričanu – priču o Isusu, Spasitelju svijeta. Moramo učiniti sve što možemo da bismo ispričali i objasnili priču o Isusu svakom živom stvoru. Izazov Velikog tjedna za Crkvu je ispunjenje velikog naloga kojeg nam je Isus dao!

Warren Flattery je voditelj projekta Fire Bible pri Life Publishers, Springfield, Missouri. Bio je misionar više od 50 godina i služio u Jordanu, Europi i Izraelu.

Proljeće 2019. 33

Beskompromisni stav nam ne daje pravo na grubost ili osuđivanje. Iz srca poslušnog sluge izlazi upravo suprotno. Ljubav pruža izobilje milosti i milosrđa. Ali ljubav nikada nije neiskrena i ne dovodi do osjećaja lažne sigurnosti.

34 Duhovno vrelo

SERIJA: ŽIVOT U KRALJEVSTVU

(ŠESNAESTI DIO)

POTPUNA ODANOST H. Maurice Lednicky

Povijesni zapisi pružaju dirljive izvještaje o pojedincima koji su do smrti ostali odani članu obitelji, prijatelju, političkom vođi pa čak i narodu.

Predanost tih ljudi zaokuplja našu pažnju, iako je njihovo predanje ponekad možda bilo motivirano zlom ili pogrešnom svrhom. U drugu ruku svatko tko je prozvan izdajicom brzo potakne osjećaj prezira. Ispovijedanje bezrezervne odanosti, a zatim odbacivanje takve odanosti činjenjem izdajničkog čina, u mnogim će zemljama svijeta dovesti do stroge kazne, pa čak i smrti.

Stavimo to u duhovnu perspektivu.

Koliko ozbiljno moramo doživljavati svoju predanost Kristu. Kao Božja djeca, naša odanost mora biti nepodijeljena. Mi štujemo, ljubimo i služimo našeg Gospoda – ne iz straha ili osjećaja dužnosti – već zato što je privilegija iskazivati čast i poštivati Onoga koji nas je otkupio od posljedica grešnog neposluha koje bi u konačnosti dovelo do vječne kazne. Mi ga ljubimo jer je on nas ljubio prije…

R

iječ izdajica proizvodi osjećaj neprijateljstva prema osobi koja je optužena za takav čin.

U drugoj se krajnosti nalazi riječ zelot koja se odnosi na osobu fanatično predanu nekom cilju, bilo političkom, bilo vjerskom. Takvu osobu obično doživljavamo problematičnom, nesmotrenom, često nasilnom, te spremnom učiniti sve za ostvarenje cilja u koji vjeruje. Ove dvije riječi sam izabrao, zato što su Isusove sljedbenike nazivali objema. Sam Isus je bio optužen i od Židova (Matej 26,62-67) i od rimskih vlasti (Iv 19,4-16) da je izdajica. Ubrzo nakon izlića Svetog Duha na Dan pentekosta židovski su vjerski vođe upotrebljavali oba koncepta protiv apostola, optužujući ih da okreću narod protiv Mojsijevog

zakona, pokušavaju druge nagovoriti da slijede Krista te da pri tome bune narod (Djela 3-4). Želeći izbjeći sukob s rimskim političkim strojem kao i sačuvati mir u židovskoj zajednici, određeni rimski političari iz jeruzalemske okolice i Judeje ubrzo su se pridružili glasnom negodovanju vjernika pa je progonstvo došlo na novu razinu (Djela 12,1-4). Te su optužbe očito bile lažne – ovi entuzijastični svjedoci puni Duha, nisu htjeli okrenuti ljude protiv Zakona i proroka već su im željeli pokazati da je Isus Krist obećani Mesija i ispunjenje Starog zavjeta. Isus ih je poučio načelima Kraljevstva. Nije im namjera bila skupiti ljude na puč protiv uspostavljene vlasti. No kršćani su svejedno postali žrtveni janjci za svaki takav pokušaj političkog prevrata. Bili su laka meta – jednostavno zbog toga što nisu imali vojnu obuku niti su tome težili. I to je tako već oko 2000 godina. Do dana današnjeg lažni vjerski vođe i diktatori upiru prstom u djecu Najuzvišenijeg Boga. Što s tim ima odanost prema Kristu Isusu? Ona dodatno naglašava činjenicu kako se za služenje njemu plaća visoka cijena. Hoćemo li tomu izbjeći? Niti najmanje, ako razumijemo duhovno kraljevstvo i njegovu misiju u današnjem svijetu. Na koji način možemo izraziti našu vjernu predanost?

Prvo i najvažnije, kroz poslušnost. Iako Krist nije tjelesno nazočan, mi imamo Riječ i Duha da nas usmjeravaju. Pošto je u Ivanovom evanđelju 14,1-12 sedam (7) puta upotrijebio izraz „Ja Jesam”, Isus nastavlja s poučavanjem svojih učenika: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati” (Ivan 14,15). Nekoliko redaka kasnije on doslovno ponavlja istu stvar: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi” (Ivan 14,21). Kasnije u istom obraćanju on nastavlja: „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj”

(Ivan 15,10). Petar i Ivan su otvoreno i hrabro govorili gnjevnim, ljubomornim židovskim vjerskim vođama koji su im htjeli zabraniti da govore o Isusu: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (Djela 4,19-20). Kasnije, kada su im zaprijetili, Petar i ostali uhićeni apostoli nisu ublažili svoj odgovor: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!” (Djela 5,29).

Na svom putovanju u Rim Pavao se prisjetio svog iskustva na putu za Damask te je kralju Agripi naglasio kako nije bio „neposlušan nebeskom viđenju” (Djela 26,19). Poslušnost je nezamjenjiva kada govorimo o ugađanju Bogu – ona je iskaz naše ljubavi prema njemu. Uvijek je bila. Dopustite da budem potpuno jasan – ovi ljudi nisu govorili protiv bilo kojeg pojedinca ili vlasti. Oni su govorili o živom Kristu, Sinu živoga Boga koji je ustao od mrtvih.

Odbijanjem kompromitiranja poruke.

Božja riječ je bila i ostala konačni autoritet u životu pojedinca, ali je također i jedini izvor otkrivenja za čovjekovo spasenje. „Dakle, vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom” (Rimljanima 10,17). „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Djela 4,12). Danas slušamo izraz: „Drži se poruke” (politički žargon koji nema nikakve veze s evanđeljem), koji implicira da je važno ostati usredotočen na ono bitno te izbjegavati digresije. Moja odanost Kristu se očituje dok propovijedam istinu otkrivenu u njegovoj Riječi – i milost i sud, vječnu nadu i vječnu kaznu. Ivan Krstitelj je ostao bez glave zato što je Antipi rekao da nije zakonito oženiti bratovu ženu. Herodijada je bila zla žena koja je Ivana prezirala, zato što je osudio taj preljubnički brak, te je u konačnici ona bila ta koja je skovala urotu da se smakne (Matej 14,1-12 ili Marko 6,14-29).

Proljeće 2019. 35

Moja odanost Kristu se očituje dok propovijedam istinu otkrivenu u njegovoj Riječi – i milost i sud, vječnu nadu i vječnu kaznu.

ISPRAVNO je uvijek ISPRAVNO… i KRIVO je uvijek KRIVO! Božja riječ otkriva istinu, a istina se ne mijenja zbog pozicije vladajućih, zbog političara, pojedinaca na visokim položajima ili onih bez ikakvog položaja.

Ovakav beskompromisni stav nam ne daje pravo na grubost ili osuđivanje. Iz srca poslušnog sluge izlazi upravo suprotno. Ljubav pruža izobilje milosti i milosrđa. Ali ljubav nikada nije neiskrena i ne dovodi do osjećaja lažne sigurnosti.

U Starom zavjetu imamo moćan primjer za razmatranje. Ezekiel je bio svećenik koji je pozvan za proroka židovskom narodu za vrijeme babilonskog sužanjstva. Bog je izravno Ezekielu rekao da su ti ljudi „odmetnički, tvrdokorna pogleda i okorjela srca” (Ezekiel 2,3-4). Prorok takvim ljudima nije želio prenositi Božju 36 Duhovno vrelo

poruku (Ezekiel 3,11-14). No Bog je Ezekielu nastavio davati poruku upozorenja: „Kad bezbožniku reknem: ‘Umrijet ćeš’, a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će umrijeti sa svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu.

A kad opomeneš bezbožnika, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta svojega, on će umrijeti zbog svoje krivice, a ti ćeš spasiti svoj život” (Ezekiel 3,1819; naglasak dodan). Iznošenje poruke na ispravan način je ozbiljna zadaća. U evanđelju ne postoji „možda bi moglo biti istina” ili „nadam se da je ovo pravi put.”

Javnim i privatnim štovanjem Kralja.

Ivan Krstitelj je imao podosta sljedbenika. Da se razumijemo, bilo je tu i znatiželjnika, kritičkih analitičara pa čak i izrugivača koji su se infiltrirali u mnoš-

tvo koje se skupilo u pustinji. Također je bilo mnogo onih koji su iskrenog srca slušali i vjerovali u poruku koju je propovijedao. Možda je najznačajniji zapis o Ivanovoj službi bio: „On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Ivan 3,30). Ivan je poznavao poruku – ali je također znao i svoje poslanje. Govorio je: „Onaj koji za mnom dolazi, jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi” (Matej 3,11). „Vi ste mi sami svjedoci da sam rekao: ‘Nisam ja Krist, nego poslan sam pred njim…Ta se moja radost upravo ispunila” (Ivan 3,28-29). Ništa više ne pokazuje odanost Gospodaru od toga da učinimo sve kako bismo mu iskazali svu čast i slavu. Samo on je dostojan. Životna lekcija: Odanost ima višestruku primjenu u životu – većina od njih je dobronamjerna. Odanost obitelji i prijateljima koji časte Gospoda pravo je

osvježenje i zadovoljstvo. Pošto znamo da su Gospodnji putovi uvijek ispravni i dobri, svoju odanost njemu nikada ne treba dovoditi u pitanje. Isus je upotrijebio jednostavnu ilustraciju iz poljodjelstva kako bi opisao tu činjenicu: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Luka 9,62). Na pamet mi padaju riječi stare pjesme…

Uzmite sav svijet, dajte mi Krista, Uzmite sav svijet, dajte mi Krista, Neću se vratit’ nikada.

Da nitko neće, ja idem za njim, Da nitko neće, ja idem za njim, Neću se vratit’ nikada.

Stavite se na raspolaganje Kada studirate savjetovanje, veliki naglasak se stavlja na pomaganje pojedincu da shvati svoju „vrijednost”. Ako su ljudi konstantno kritizirani, ako im se govori da su bezvrijedni te da u životu neće učiniti ništa vrijedno spomena, uskoro će početi vjerovati u to, te se i ponašati u skladu s očekivanjima drugih. Istina je da nečija slika o sebi može biti uništena ili iscijeljena ovisno o okolini u kojoj se nalaze. Ali pretpostavimo da osoba pronađe „svrhu”, nešto veće od sebe u što može povjerovati i biva prihvaćena kao aktivan pripadnik te grupe. Često u takvom ozračju osoba koja je povučena i sramežljiva, koja se osjeća izolirano i usamljeno, procvate te se uzdigne na čelo grupe. Ovo je ilustracija iz svakodnevnog života. Zamislite što se događa kada grešnik s krivnjom i osudom pronađe radost oproštenja u Kristu. Ubrzo se taj milošću spašeni grešnik uključi u rad biblijski utemeljene mjesne crkve. Nju ili njega prihvaćaju drugi koji su prošli kroz slična iskustva susreta s Otkupiteljem koje mijenja život. Kada takav vjernik gorljivo počne proučavati Riječ, dolazi do eksplozije božanskog otkrivenja. Nebeski Otac ga silno ljubi. Tada počinje razumijevati svrhu koju Stvoritelj ima za čovječanstvo. Njegova pozicija koju ima u odnosu s Bogom i svojim drugovima, učenicima Kristovim, podiže njegov osjećaj vrijednosti. Možda po prvi puta u čitavom životu ima razlog za živjeti.

zrušen život. On je postao vođa u svojoj mjesnoj crkvi te sad uživa poštovanje zajednice baš kao i svojih poslovnih suradnika van crkvene obitelji. Stari život je davno nestao, a ovaj novi život u Kristu nadilazi njegova najluđa očekivanja.

Tada se dogodi. Jedne večeri za vrijeme molitve Sveti Duh nježno progovori njegovom srcu. Bog želi da ostavi sav svoj komfor i sigurnost te ode služiti Mu nekom dalekom narodu. On ne pozna jezik niti kulturu tog naroda. Vlasti te zemlje su neprijateljski nastrojene prema kršćanima a vjernika je tamo jako mali broj. Što on kaže? Njemu je poznat plan da Bog „neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Petrova 3,9). Zvuči jednostavno i lako zaključiti priču sa bratovim „Da Gospode!”

U stvarnosti on se može boriti boriti sa svojom odlukom – znajući gdje je bio prije nego je upoznao Krista te da je vodio život koji ga je uništavao. Razmišljajući o velikom nalogu ovaj dragi brat zna kako je važno donijeti evanđelje ljudima svih svjetskih naroda, rasa i plemena.

Ali kako da ostavi sve zemaljske užitke?

To se može napraviti samo na jedan način. Kao i sa svakim od nas, blagoslovljeni vjernik se u duhovnom ratu za duše izgubljenima mora staviti na raspolaganje.

„Nije lud onaj tko ostavi ono što ne može zadržati kako bi dobio ono što ne može izgubiti.”

Jim Elliot, misionar Auca Indijancima u Ekvadoru Sada su se promijenile postavke u njegovom psihološkom izazovu od potrebe za osobnom vrijednošću, do toga da postane požrtvovni sluga Kristov. Ovo na prvi pogled izgleda kao nazadovanje do mjesta uništenog osjećaja vrijednosti. To je istovremeno točno i netočno.

Točno je u smislu da njegov fokus više nije na osobnim potrebama, željama ili ambicijama, već na nečemu što pripada višoj dimenziji. Netočno je ako se time implicira da će se žrtvovanjem sebe vratiti u nešto gore. Istina je upravo suprotna. Sad je čitavo njegovo biće okruženo spoznajom da je on sastavni dio nečega što nadilazi njegov sadašnji život. To je rođeno u vječnosti te će završiti slavnom vječnom pobjedom.

Smisao života, ostvarenje nečeg neprocjenjivog se proporcionalno ispunjava prema stupnju koliko se netko spreman odreći sebe radi Krista. Sjećate li se ovih Isusovih riječi? Zanimljivo, one su izrečene mnoštvu koje se skupilo oko Krista i njegovih učenika: „Tko hoće život [viši, duhovni, vječni] svoj spasiti, izgubit će ga [niži, prirodni, privremeni život koji ži-

Iznošenje poruke na ispravan način je ozbiljna zadaća.

U evanđelju ne postoji „možda bi moglo biti istina” ili „nadam se da je ovo pravi put.”

Zaista predivna priča. Ali povećajmo malo sliku. Za neko vrijeme Bog je izobilno blagoslovio taj nekoć nemiran i raProljeće 2019. 37

vimo isključivo na zemlji]; a tko izgubi život [koji se živi samo na zemlji] svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga [svoj viši duhovni život u vječnom Božjem kraljevstvu]. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu [u vječnom Božjem kraljevstvu] svojemu nauditi?” (Marko 8,35-36; Amp.).

Pavao elokventno, vlastitim primjerom govori o ovoj temi. Prvo govori o osjećaju vrijednosti: „Smatra li tko drugi da se

38 Duhovno vrelo

može uzdati u tijelo, ja još više” (Filipljanima 3,4; naglasak dodan). Zatim nastavlja nabrajati sva svoja postignuća koja definiraju njegov osjećaj vrijednosti (pouzdanje u tijelo). Ali nakon svog dramatičnog iskustva obraćenja on počinje shvaćati bezvrijednost takvih zemaljskih statusnih simbola: „Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg,

zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem” (Filipljanima 3,7-8; naglasak dodan).

Posljednji segment Pavlove preobrazbe dolazi iz njegove neutažive želje da ga Krist potpuno obuzme. Sad on otvoreno objavljuje vlastitu spremnost da učini sve što je potrebno kako bi ugodio Gospodu – kako bi bio dio nečega vječnog: „Da upoznam njega i snagu uskrsnuća

njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih” (Filipljanima 3,10-11). Apostol u potpunosti prihvaća smisao predanja radi Krista. Za vrijeme posljednjeg susreta s efeškim starješinama im je rekao: „Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje” (Djela 20,24). Dok

nastavlja svoj put u Jeruzalem nekoliko dana provodi u domu evanđelista Filipa (jednog od prvih đakona) u Cezareji. Za to vrijeme prorok Agab je prorokovao da će Pavla židovski vođe svezati te predati poganima (Djela 21,10-12). Pavlova reakcija? „Što plačete i parate mi srce?

Ta spreman sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa” (Djela 21,13). Koja duhovna zrelost i predanost Kristu!? Ovaj čovjek, kojeg je Bog tako silno upotrijebio za uspostavljanje mjesnih crkava širom Male Azije i u Europi, koji je pod nadahnućem Svetog Duha napisao pola Novog zavjeta, u potpunosti se stavio Bogu na raspolaganje. „Kako željno i očekujem i nadam se da se ni zbog čega neću smesti, nego da će se mojom posvemašnjom odvažnošću – kako uvijek tako i sada – Krist uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” (Filipljanima 1,20-21).

Božji plan je da nas reducira…

(Watchman Nee) Čitav čovjek koji nije slomljen nije baš od koristi Bogu…

(J. R. Miller) Životna lekcija: Bog ima veliki plan za svoja moralna stvorenja – i ja imam svoju ulogu u ostvarenju božanske svrhe. Kako je uzbudljivo znati da Stvoritelj svemira za mene ima određeni zadatak.

Moj život nije slučajnost. To nije slobodan pad u drugi svijet. Ali ja svoje služenje moram gledati iz prave perspektive.

Kao i za Davida, važno je da Bog može kazati za nas: „Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje” (Djela 13,22; naglasak dodan). Po njegovu životu ljudi će govoriti: „David doista, pošto u svom naraštaju posluži volji Božjoj” (Djela

Ništa više ne pokazuje odanost Gospodaru od toga da učinimo sve kako bismo mu iskazali svu čast i slavu. Samo on je dostojan.

13,36; naglasak dodan). Istina da David nije sve napravio savršeno – ali on je služio kada, gdje i kako je Bog htio. Nekima ideja stavljanja na raspolaganje može biti zastrašujuća. A kada se u obzir uzme konačan ishod, neće biti. Teško je tugovati u vječnom domu – nebo je Isusova prisutnost za čitavu vječnost.

Za Božje dijete nebo nikada nije kazna.

To je uvijek slavno promaknuće.

Za one koji su našli svoje mjesto u divnom tkanju božanske svrhe, nema straha od smrti.

Nekoliko zadnjih lekcija bile su usredotočene na naše SLUŽENJE. U idućoj seriji otići ćemo korak dalje. Za nas kao duhovne vođe je važno da pažljivo procijenimo osobnu ODGOVORNOST DUHOVNIH VOĐA. Naš karakter je pod povećalom i naša djelotvornost se mjeri našom ustrajnošću u življenju naše vjere, kako u privatnom tako i javnom životu. Božja riječ se očituje u nama i po nama. Ukratko, moramo posjedovati integritet i poštenje u teologiji i životu. Živjeti za Isusa iziskuje najbolje od nas!

Ako Isus uskoro ne dođe, nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti. Budite blagoslovljeni u svom služenju Gospodu i NJEGOVOJ Crkvi.

Dr. H. Maurice Lednicky je 50 godina of God. On je pisac, evangelizator, pastor, misionar i bivši predsjednik Central Bible College, Springfield, Missouri.

autora H. Maurice Lednickya. Korišteno s dopuštenjem.

Sva prava pridržana.

Proljeće 2019. 39

NADVLADAVANJE

PREPREKA

ZA EVANGELIZIRANJE Jef frey W. Dove

Služenje ljudima oko nas otvara prigodu da govorimo o Kristu.

40 Duhovno vrelo

U

dvadeset prvom stoljeću postoje mnoge prepreke za evangeliziranje. Mnogi su vjernici izgubili motivaciju za širenje svoje vjere. Neke crkve i vođe su obeshrabreni u evangeliziranju zbog mnogih izazova s kojima se suočavaju u vlastitim zajednicama. Ja vjerujem da je ključna prepreka evangeliziranju „nepotpuno otkrivenje stanja čovječanstva u vječnosti”. Sveto pismo nam daje cjelovito otkrivenje obećanja za našu vječnost te vječne stvarnosti za one koji nikada nisu iskusili otkupljenje po Kristu.

„Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti.

Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.” (1 Ivanova 3,2) „I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponèse, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.” (Hebrejima 9,27-28).

Kada bismo zaista razumjeli kakvi će kršćani biti u vječnosti te što čeka one koji ne prihvate Krista, tada bismo bili motiviraniji za evangeliziranje izgubljenih. Propovjednici iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća su bili obuzeti otkrivenjem da je „život Krist”, ali da je umrijeti bez njega značilo vječnu patnju i muku za onoga koji ne vjeruje. Jonathan Edwards je propovijedao o „pauku koji o niti visi nad ognjem”. Spurgeon se usredotočio na „pakleni oganj”. Wesley je konstantno aludirao na „čovjekovo stanje” bez Spasitelja. Te je ljude pokretalo stanje u kojem će se neobraćeno čovječanstvo naći u vječnosti. Prorok Ezekiel je podijelio ovu silnu riječ od Boga: „Postavljam te za čuvara ... I ti ćeš riječi iz mojih usta slušati i opominjat ćeš ih u moje ime.

Kad bezbožniku reknem: ‘Umrijet ćeš’, a ti ga ne opomeneš i ne odvratiš od zla puta njegova kako bi mu život spasio, on će

umrijeti sa svojega bezakonja, ali ću ja od tebe tražiti račun za krv njegovu. A kad opomeneš bezbožnika, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta svojega, on će umrijeti zbog svoje krivice, a ti ćeš spasiti svoj život.” (Ezekiel 3,17-19). Ako zanemarujemo propovijedati o stanju čovječanstva u vječnosti nakon ovog zemaljskog života, zanemarujemo najveći zadatak koji nam je Krist ostavio! Bog ljubi i želi svu svoju djecu blagosloviti vječnim životom. I najveći blagoslov koji ikada možemo nekome dati jest podijeliti s njim taj vječni život.

Mi izbjegavamo propovijedati o paklu zbog duha straha koji nosimo. Bojimo se da nas ljudi ne odbace. Ali kad shvatimo Božje poslanje, pokreće nas to savršeno otkrivenje ljudske izgubljenosti i Božje ljubavi. Ako umremo bez Krista, nema spasenja, samo vječna muka i odvojenje od Oca. To otkrivenje Svetog pisma se ne može pobiti niti zanijekati. Ponovno bismo trebali osjetiti agoniju duše pred sudom velikog bijelog prijestolja, plameni oganj stvarnog pakla te čuti vrisak prokletih dok vape za olakšanjem muka. „Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti” (Ezekiel 18,20) – ovo nam treba biti primarni i temeljni motivator za evangeliziranje izgubljenih.

Prije nekoliko godina dok sam u lokalnoj crkvi služio kao voProljeće 2019. 41

deći pastor, često sam razmišljao o evangelizaciji. No tek kada sam nedjeljom navečer započeo seriju propovijedi na temu evangelizacije, vidjeli smo prave rezultate. Umjesto stvaranja lažnog osjećaja krivnje kada članovi moje zajednice ne bi evangelizirali, jednostavno sam ih poveo da među sobom prakticiranju tri načela prije nego ih primijene na svojim susjedima.

• Potražite i ispunite potrebu. Služenje ljudima oko nas otvara prigodu da govorimo o Kristu.

• Gradite prijateljstva. Izgradnja istinskih i trajnih prijateljstva s onima oko nas preko zajedničkih obroka ili aktivnosti je djelotvornije od bilo čega drugoga.

• Iskoristite moć vlastite priče. Iznošenje vlastite priče o svom obraćenju uči druge u izgradnji pouzdanja za dijeljenje Kristove sile s bližnjima.

Ako umremo bez Krista, nema spasenja, samo vječna muka i odvojenje od Oca. To otkrivenje Svetog pisma se ne može pobiti niti zanijekati.

42 Duhovno vrelo

Mi izbjegavamo propovijedati o paklu zbog duha straha koji nosimo. Bojimo se da nas ljudi ne odbace.

Moja zajednica je naučila evangelizirati! Bilo je nevjerojatno oslobađajuće vidjeti ih kako se zbližavaju sa svojim susjedima i kolegama na poslu. Iskreno prijateljstvo je nešto što svi možemo pružiti i upoznavanje s Kristom tada dolazi prirodno.

Postoje prepreke evangeliziranju, ali se sve one mogu nadvladati kroz ispravno razumijevanje toga što mi MOŽEMO učiniti umjesto onoga što nam nije ugodno napraviti. Neka nam Bog pomogne u dosezanju ljudi oko nas … jer to je zaista bitno!

Jeffrey W. Dove je direktor Assemblies of God Bible Alliance i Life Publishers International, Springfield, Missouri.

Bio je pastor i misionar. Služio je kao misijski direktor za šest zemalja jugoistočne Azije u Bangkoku na Tajlandu 14 godina.

Proljeće 2019. 43

BIBLIJA PLUS S ponosom predstavljamo prvi puta na našim prostorima: Biblija s dodacima za proučavanje: 77 teoloških članaka Karte, tabele, ilustracije Uvod u svaku biblijsku knjigu s povijesnom i teološkom pozadinom Sustav usporednih navoda Fusnote Komentari biblijskog teksta Karte u boji Plan čitanja Kazalo pojmova Konkordanca I još mnogo toga.

Izvanredan alat za proučavanje Biblije i pripremanje propovijedi.

Biblija plus je hrvatski prijevod Full Life Study Bible.

Biblijski tekst u prijevodu Ivana Evanđelista Šarića. biblijaplus@gmail.com

Biblija

Plus

BROJ 43 / Proljeće 2019. godina XI. Izdaje Evanđeoska pentekostna Crkva u Republici Hrvatskoj, 10 000 Zagreb, Kosirnikova 76 - HR