Izvori br 38 by Andreja Mil

Časopis za duhovni život tajnistvo@epc.hr 38| 2019

www.epc.hr

10 kn

ivimo u svijetu okruženi mnogobrojnim pitanjima, zagonetkama, misterijima i enigmama, kakogod to nazvali. Zagledani u svemir, savršeno sinkronizirani sustav koji ostavlja bez daha, sve te nevjerojatne zvijezde, galaksije, putanje i brzine čovjekovom su umu, čak i najgenijalnijem, nedostižne. Ako ste nekad pogledali mikroskopom otkrili ste mikrosustav koji nevidljiv golom oku također otkriva fascinantan svijet. Jednostavno se morate diviti Stvoritelju i njegovu stvaralačkom umijeću kao i doći do zaključka koliko smo još uvijek, unatoč prekrasnih otkrića i dosega znanosti, ograničeni i maleni. Divimo se suvremenim dostignućima koji nam olakšavaju život poput interneta i pametnih telefona kao i raznim instrumentima u zdravstvu: laseri, MR UZV i sl. koji mogu točnije ukazati gdje je problem. Ali živimo i sa pitanjima na koje nemamo odgovor, a pogađaju nas ili ljude oko nas s neizmjernim bolima, gubicima i tragedijama. I onda pitamo: „Zašto, Bože? Znamo i vjerujemo da si dobar, pravedan i svemoćan, pa zašto onda šutiš? Gdje si? Zašto sve to dopuštaš?“ Sjetimo se samo patnje, gubitka i boli bez odgovora kojeg nalazimo u primjeru Božjega sluge Joba.

Izvori Časopis za duhovni život Jesen 2019 Godina LVIII Cijena: 10,00 kn Izdavač Evanđeoska pentekostna crkva u Republici Hrvatskoj Kosirnikova 76 HR - 10 000 Zageb, Hrvatska tajnistvo@epc.hr www.epc.hr

Međutim, Božji putovi i misli jednostavno su iznad naših putova i misli (Iz. 55, 8-9). Općenito, Biblija je jasna u svojoj božanskoj poruci čovjeku ali ipak ima tu podosta tajanstvenoga. Tajna kraljevstva Božjeg u Mk. 1, tajna Izraela u Rim. 1, tajna uskrsnuća u 1. Kor. 15. Poslanica Efežanima spominje barem tri do četiri tajne: tajna Božje volje (Ef. 1), tajna Crkve (Ef. 3), tajna braka (Ef. 5). 2. Solunjanima kazuje o tajni bezakonja dok u 1. Timoteju 3 Pavao spominje tajnu pobožnosti. Zašto se iznenadimo kad Bog čini ili ne čini tajanstvene stvari ili kad ne možemo logikom ili ljudskim razumom i znanjem sve objasniti? Božje znanje i mudrost nije nešto akademsko. Kako bismo uopće i mogli doprijeti do dubine i nedokučivih Božjih putova?! Ako to zaboravimo zaglibit ćemo u cinizam ili sumnju, apostol Pavao podsjeća u 1. Korinćanima 2, 6-8. I Božji ljudi kroz povijest imali su otvorena pitanja kao i mi danas. Habakuk se u svoje vrijeme također pitao kada se činilo da se sve oko njega ruši. Ali u trenutcima i situacijama kada ne možemo razumjeti možemo vjerovati Božjem karakteru. Tako je upravo bilo i s Habakukom. Vjerovao je i dalje Bogu i znao da je On Bog istine, milosrđa i pravednosti i naučio je gledati svoje okolnosti iz perspektive Božjeg karaktera (Hab. 3, 17-19). Zaključimo i s velikim prorokom Izaijom: „U smirenu uzdanju snaga je vaša.“ (Iz. 30, 15)

Glavni i odgovorni urednik mr. Damir Špoljarić

Grafičko oblikovanje Andreja Mil

Urednica Valerija Koprivnjak Tel. 098 175-3098 koprivnjak.valerija@gmail.com

Tisak TopDan d.o.o. Samobor

Lektura Nataša Sulić Korektura Valerija Koprivnjak

Adresa uredništva IZVORI, KRŠĆANSKI NAKLADNI ZAVOD p.p.370 Cvjetkova 32 HR-31 103 Osijek Hrvatska

Žiroračun Raiffeisen Bank ŽR: 2484008-1102587701 IBANHR: 2224840081102587701 SWIFT CODE: RZBHHR2X OIB: 56822036075 ISSN: 1330-2119

Tiskovina je upisana u UPISNIK HRVATSKE GOSPODARSKE KOMORE O IZDAVANJU TISKA. Rješenjem Središnjeg državnog ureda za upravu pod URBROJ: 515-03-04-3, KLASA: UP/I-070-01/03-01/142 "Izvori" su oslobođeni plaćanja poreza na promet proizvoda. Redakcija Izvora ne snosi odgovornost za nenaručene materijale (tekstovi, fotografije, pisma u bilo kojem formatu) i ne smatra se dužnom vraćati ih pošiljateljima.

časopis za duhovni život

Na Veliku subotu Bog nije šutio. Dok su žene mirovale, Isus je naviještao evanđelje dušama u tamnici koje su se tamo nalazile od Noina vremena.

Velikoj suboti u evanđeljima imamo relativno najmanje tekstova u usporedbi sa ostalim danima Velikoga tjedna, a da i ne govorimo o njezinom teološkom sadržaju ili značaju. Tek u Lukinom evanđelju čitamo da se žene „... u subotu nisu micale prema propisu (Zakona)...“ (Lk. 23,56). Doduše i u Matejevom se evanđelju navodi kako su farizeji dan nakon Isusova raspeća zatražili od Pilata da osigura grob, no ta nas priča eventualno može zanimati u nekom apologetskom kontekstu u svezi dokazivanja Isusovog uskrsnuća (Mt. 27,62-66). Ali po svemu sudeći ta je subota bila dan kada je Bog šutio. Vjerujem da svaki vjernik ima iskustvo Božje šutnje. I kršćani pate, zar ne? Kada nema nikakvog odgovora na usrdne vapaje i molitve. Kada je sve što doživljavamo patnja i bol. Kada smo zbunjeni preko svake mjere. Kada posjedujemo obećanja i ohrabrenja, držimo se neke proročke riječi ili teksta iz Pisma, ali patnja i bol ne prestaju. Kada sumnje bjesne i misli se ne prestaju kovitlati. I kada Bog ne odgovara. Niti preko Pisma. Niti preko prijatelja. Niti kroz okolnosti. Niti kroz proroštva. Niti u molitvi. Bill Johnson kaže da je subjektivno iskustvo kolijevka loše teologije. Kako tada uklopiti klasični teizam sa svojim iskustvom, naime Boga koji je svemoguć i dobar te činjenicu patnje, boli i zla? Ako je Bog svemoguć onda može uvijek spriječiti patnju, i ako je Bog dobar onda želi uvijek spriječiti patnju. Pošto patnja i zlo postoje Bog ili nije Svemoguć ili nije dobar. Za arhiateista Richarda Dawkinsa nema dileme - Bog nije dobar. Mnogi kršćani u pokušaju rješavanja ovog problema odbacuju biblijsko otkrivenje te utočište nalaze u determinizmu to jest doktrini Božjeg suvereniteta. Sve što se događa dio je neshvatljivog Božjeg plana. Samo trebamo istrpjeti koliko možemo i ne postavljati previše pitanja. Odgovori ionako neće ukloniti patnju ili bol.

načna Božja objava. Činjenica jest da nemaju svi ljudi niti protagonisti biblijske naracije jednaki nivo Božje objave ili otkrivenja. Na primjer, Mojsije je imao veće otkrivenje nego Abraham pošto mu je Bog objavio svoje pravo ime - Jahve (Izl. 6,3). Sa svakim većim ili novijim otkrivenjem raste znanje ili spoznaja o Bogu, njegovoj naravi, planovima i djelovanju u povijesti. Kršćani bi od svih ljudi u povijesti najbolje trebali poznavati Boga i njegovu volju. Činjenica jest i ta da je svaka bolesna ili potrebita osoba koja je zbog tog razloga pristupila Isusu bila iscijeljena. Isus nikada nije rekao da je bolje ostati bolestan jer će ta bolest pomoći u izgradnji karaktera. Ne kažem da se to ne može dogoditi, samo zaključujem da je Božja volja u svakom slučaju iscjeljenje od bolesti. Nitko, ali baš nitko ne vjeruje da je bolest Božja volja jer svatko iole racionalan uz molitvu odlazi i liječniku. Ako je slučaj kompliciraniji i ako ne dođe do čudesnog iscjeljenja zaključujemo da se radi o Božjoj volji ili nekom neshvatljivom višem cilju. Na oltaru sumnje ćemo radije žrtvovati Božju svemoć nego Božju dobrotu, ako već ne možemo imati oboje.

Bog se objavio u Isusu Kristu (Heb. 1,1-4). Isus je najveća i ko-

Časopis za duhovni život

sni i ostaju bolesni nakon molitve. I svatko ima svoje teološko, racionalno ili emocionalno objašnjenje za svoje stanje. Ili svoj odgovor zašto je to tako ili zašto nije nekako drugačije. Bolje je imati nekakav odgovor nego nikakav. Moguće da je to utješno. Bog šuti. Kao i na Veliku subotu.

Ali za sada znamo da je svemir izgrađen od 95 posto nečega o čijoj prirodi ne znamo ništa. Mi smo sigurni u njihovo postojanje jer vidimo efekte njihovog djelovanja, ali i u najpouzdanijoj ljudskoj djelatnosti kao što je znanost bez problema baratamo sa neznanjem ili misterijom. Koja je, vele, samo privremena. Jedne nedjelje na službi se našla prijateljica jedne sestre koja nas je upoznala sa slučajem svoje prijateljice koja je bolovala od raka želuca. Čitava se crkva molila za nju i ja sam ju pitao u kojoj se bolnici nalazi te postoji li mogućnost da odem nakon službe pomoliti se za njezino ozdravljenje polažući na nju ruke. I tako smo otišli. Kada sam ušao u njezinu sobu ta mi se prijateljica učinila poznatom. Mlada je žena iscrpljena i ispijena ležala u krevetu i kada sam ju upitao odakle je, i je ona prepoznala mene. Bila je to prijateljica iz mladosti koja je živjela u mjestu gdje sam godinama ljetovao. Ne mogu vam opisati kako sam se osjećao. Prošlo je tridesetak godina od kada sam ju zadnji puta vidio. Bio sam šokiran. No unatoč svemu vjerovao sam da me Bog doveo k njoj te nisam nimalo sumnjao da ju Bog želi iscijeliti. Pomolio sam se za nju, položio ruke te ukorio rak u ime Isusovo. Ništa se spektakularno vidljivo nije dogodilo. Osim po vjeri. Pozdravio sam ju te upitao ima li šta protiv da ju posjetim još koji put. I to je bilo to. Potresen sam otišao kući. Bila je nedjelja. U srijedu je preminula. I moja mama je u toj istoj bolnici umrla od raka deset godina prije ovog događaja. I za njezino iscjeljenje sam molio i postio. I nije se dogodilo. I mnogi drugi propovjednici i pastori su bolesni, ili članovi njihovih obitelji; djeca im ne vjeruju u Gospoda i nisu spašena. I vjernici su bole-

Veliki filozof Ludwig Wittgenstein je na kraju svog Tractatusa napisao: „O čemu ne možemo govoriti, o tome valja šutjeti.“ Time je mislio da postoji mnogo područja i pitanja koje, pošto o njime ne možemo precizno i jasno ništa kazati, moramo izostaviti iz svake rasprave. Za njega su to, primjerice, bili etički sudovi ili vjerski određeni stavovi. On ih za razliku od logičkih pozitivista koji su sve religijske tvrdnje smatrali besmislenima, nije smatrao nebitnima. Čak štoviše, to su bile važne životne stvari o kojima nažalost ne možemo puno govoriti jer ne možemo govoriti jasno i objektivno. Usprkos trudu i scijentističkoj propagandi, znanost nije jedini niti najobjektivniji izvor znanja. I znanstvena metoda je ograničena. Zbog Heisenbergovog načela neodređenosti nikada nećemo istovremeno s istom preciznošću moći odrediti dvije najobičnije varijable - brzinu i položaj nekog kvantnog entiteta poput elektrona. I to ne ovisi o sofisticiranosti mjerne opreme ili dizajnu eksperimenta. Čitava materija koja je građena od kvarkova i leptona u nama poznatom svemiru iznosi prema najnovijim mjerenjima samo 4,9 posto. Tamne tvari ima 26,8 posto, a tamne energije 68,3 posto. Dakle atomi čine smo 5 posto čitavog svemira. Svih stotinjak milijardi galaksija od kojih svaka ima stotinjak milijardi zvijezda poput našeg Sunca je građena od samo 5 posto materije koju čine elementarne čestice koje opisuje standardni model. Koja je priroda tamne tvari? Za sada je nepoznato. Možda se nikada neće niti saznati, a znanstvenici su joj opisali svojstva, masivne čestice sa slabim međudjelovanjem. Ali sigurno nije materija kakvu poznajemo. Što je tamna energija? Znamo još manje. Osim što je ima puno više. Ali za sada znamo da je svemir izgrađen od 95 posto nečega o čijoj prirodi ne znamo ništa. Mi smo sigurni u njihovo postojanje jer vidimo efekte njihovog djelovanja, ali i u najpouzdanijoj ljudskoj djelatnosti kao što je znanost bez problema baratamo sa neznanjem ili misterijom. Koja je, vele, samo privremena. Što ako usvojimo isti mentalitet kada se radi o teodiceji i kada razmatramo pitanja poput zla, patnje nevinih ili boli, bez da žrtvujemo ili napustimo klasičan teizam to jest Boga koji je istovremeno Svemoguć i dobar? I bez okretanja inferiornijoj starozavjetnoj objavi umjesto konačne objave u Kristu? Možemo li zadržati novozavjetnu ortodoksiju i odbaciti pragmatizam zbog trenutačnog izostanka iskustva? Niels Bohr je rekao: „Suprotnost istinitoj tvrdnji je lažna tvrdnja. Ali suprotnost dubokoj istini može biti druga duboka istina.“ Na Veliku subotu Bog nije šutio. Dok su žene mirovale, Isus je naviještao evanđelje dušama u tamnici koje su se tamo nalazile od Noina vremena (1. Pt. 3,18-22; Ef. 4,9). Isus je oslobađao sužnje i pokazivao pobijeđenog Sotonu pred čitavim Univerzumom (Kol. 2,15). Samo u tom trenutku ljudi to nisu znali. U evanđeljima ništa ne piše osim da su mirovali. Činilo im se da Bog šuti. Oni su mislili svašta. Ali tada nisu znali ništa. „Ne znam“ je savršeno legitiman kršćanski stav usprkos objavi i teologiji. Vjera nije samo apsolutna sigurnost da će se nešto nakon molitve dogoditi nego savršeno pouzdanje u Boga koji zna zašto se to nije dogodilo. I bez prihvaćanja determinizma ili hermeneutičkog pragmatizma. „Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube.“ (Rim. 8,28) On ne uzrokuje zlo. Ne znači niti da ga je on dopustio. To samo znači da ja ne znam. I da trebam vjerovati Bogu da će sve biti dobro.

Sjedeći sam u automobilu i nestrpljivo čekajući da se na semaforu upali zeleno svijetlo, ljutito sam upitao Boga: „Zašto je moj novorođeni sin morao umrijeti?“

jedeći sam u automobilu i nestrpljivo čekajući da se na semaforu upali zeleno svijetlo, ljutito sam upitao Boga: „Zašto je moj novorođeni sin morao umrijeti?“ Ranije toga jutra moja je supruga Ana na svijet donijela naše treće dijete - dječaka. Njegova se pluća nisu razvila te je poživio manje od dva sata. Anu su premjestili na odjel gdje se oporavljala od poroda. Liječnik je došao kako bi nam rekao da je dječak umro, a mi smo se međusobno pokušali utješiti. Rekao joj je da se odmori, prepisao joj je lijek za smirenje, te je napokon zaspala. Nakon nekog vremena odlučio sam da želim još jednom vidjeti dijete pa sam sjeo u automobil i odvezao se u mrtvačnicu. Na putu, Bog i ja imali smo težak razgovor. Dok sam čekao na semaforu, preplavila me ljutnja. “Zašto?!“, glasno sam uzviknuo. Konačno se upalilo zeleno svijetlo te sam nastavio vožnju do mrtvačnice. Osoblje je, vidjevši me, bilo vrlo iznenađeno. Rekao sam im da bih volio vidjeti svoga sina. Rekli su mi da pričekam, donijeli mi šalicu kave i ostavili me nasamo. Pio sam kavu prigovarajući u sebi Bogu. Nedugo nakon toga vozio sam se u malenom dizalu koje me odvelo u tijesnu prostoriju na najvišem katu. Tamo me dočekala jedna žena te mi pokazala stolicu pored malog mrtvačkog sanduka. Pitala me trebam li nešto. Rekao sam da ne trebam te je u tišini otišla. Polagano sam prišao sanduku u kojemu je ležao moj sin. Ne sjećam se kako je izgledao. Ali sjećam se njegovih ruku u kojima je držao malenu brošuru veličine kutije šibica. Na brošuri su stajale zapisane riječi: „Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.“ (Iv. 3,16)

Časopis za duhovni život

Mnogi od vas ste imali puno teža i bolnija iskustva od ovoga. Zaista, svatko od nas ima neku svoju priču o gubitku i boli. Pitanje nije: Hoćemo li se, kao kršćani, u svome životu susretati sa boli i patnjom? Pitanje je: Što ćemo uraditi kada ona presječe naš put? Sjeo sam pored njega i čitao ove riječi iznova i iznova. Plakao sam. Nisam čuo nikakav glas, ali u svome sam srcu shvaćao – Bog razumije moju bol. I on je, također, izgubio svoga jedinoga sina. I sada meni daje samo maleni dio uvida u ono što je prolazio dok je Isus umirao na križu. Božja mi je riječ pružila utjehu u mojoj potrebi.

boli i patnjom kao Isusovi učenici, moramo svoj pogled usmjeriti na njega koji je i sam patio baš poput nas. Neki se pitaju: Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima? No, jedini 'dobar' čovjek koji je živio, jedini koji ne zaslužuje bol i patnju, dobrovoljno se predao bolu i patnji… zbog nas. I zato, pogledajmo Isusa, našega Gospodara.

Moja priča nije niti neobična niti previše dramatična. Mnogi od vas ste imali puno teža i bolnija iskustva od ovoga. Zaista, svatko od nas ima neku svoju priču o gubitku i boli. Pitanje nije: Hoćemo li se, kao kršćani, u svome životu susretati sa boli i patnjom? Pitanje je: Što ćemo uraditi kada ona presječe naš put?

Nikada, za vrijeme svoga života, niti u svojim učenjima, on nije rekao da je došao da otkloni od nas bol i patnju. Upravo suprotno. Rekao je da će on obrisati naše suze. Nije rekao uklonit ću vaše suze i uzrok vašim patnjama. No potakao nas je da dođemo k njemu kada smo slabi i preopterećeni. I tada, rekao je: „Ja ću vam dati odmora.“ Nije rekao da nećemo imati problema.

Kako bi razumjeli kako da se nosimo sa

Isus je rekao da ptice imaju gnijezda, a on nema gdje nasloniti svoju glavu. To je rekao kao odgovor čovjeku koji se zaklinjao da će ga slijediti. Isus je htio da ovaj čovjek zna da slijediti njega ima svoju cijenu. Svojim je učenicima rekao da će patiti. Mnogi pisci Novog Zavjeta pisali su o tome kako se nositi sa patnjom. No nigdje nećete pronaći da pišu o tome kako nećemo prolaziti kroz nevolje. No, nadahnuti Duhom Svetim, potiču nas da imamo nadu u Boga. Pavle je rekao Kološanima da svoj um usmjere ka nebeskim vrijednostima, a ne zemaljskima. Pisac poslanice Hebrejima napisao je da se držimo Isusa, koji za nas ima suosjećanje. Biblija je prepuna poruka o tome kako 'izdržati'. Zašto? Smatram

da zato što je naša prirodna reakcija na bol ljutnja – želimo otrčati u svoju sobu i glasno zalupiti vratima. Naš izvorni 'ja' želi pobjeći, sakriti se i prebivati u ljutnji. Naše tijelo misli da je to rješenje. Ali nije. Takvo rješenje vodi u gorčinu. Gorčina i povjerenje teško su zajedno postojale u mome srcu. Morao sam se duhovno disciplinirati kako bih izvježbao svoje srce za nadu u trenutcima borbe. Mnogi su odgovori na patnju koji proizlaze iz naše naravi: ljutnja, strah, depresija… Lista je dugačka. Jedan od najopasnijih odgovora na patnju je gorčina. Ona dolazi prirodno u srce koje nije disciplinirano i koje ne oprašta. Ja moram biti iskren s Bogom. Svakodnevno. Zdravo je i potrebno reći Bogu da smo ljuti na njega dok god to činimo u kontekstu svoga svakodnevnog razgovora s njim. C. S. Lewis nas podsjeća da ako nebo učinimo svojim ciljem, zemlju ćemo dobiti kao bonus, no ako zemaljska dobra budu naš cilj, naše će srce biti potpuno prazno. Gorčina se razvija i raste u nediscipliniranom, napaćenom srcu koje odbija usmjeriti se na Boga. A rezultat toga je praznina. Nedavno sam razgovarao sa čovjekom koji mi je ogorčeno iznosio probleme s kojima se suočava u svome životu. Rekao mi je da je ljut na Boga. Dok sam ga slušao, zaključio sam da taj osjećaj gorčine izvire iz osamljenosti i izoliranosti koju osjeća – izoliranosti od Boga, od supruge i u poslu koji nije volio. Bilo je očito da je prestao razgovarati s Bogom. Razlozi njegove ogorčenosti postali su njegov glavni fokus. Ciljao je na zemaljske stvari. No hvala Bogu što je spojio naše puteve. Na kraju našega razgovora podsjetio sam ga da Bog razumije njegovu bol i da je uvijek spreman voljeti ga. Rekao sam mu i da ga Bog vjerojatno kroz sve ovo što prolazi želi nečemu naučiti. C. S. Lewis je slavno ustvrdio da Bog ponekad koristi bol kako bi zadobio našu pozornost i da nas probudi onda kada ne slušamo. Slušamo li mi? Ispričao sam ovome čovjeku kako je Bog iskoristio primjer proroka Habakuka da mene provede kroz teška vremena:

Mnogi su odgovori na patnju koji proizlaze iz naše naravi: ljutnja, strah, depresija… Lista je dugačka. Jedan od najopasnijih odgovora na patnju je gorčina.

„Jer smokvino drvo neće više cvasti, niti će na lozi biti ploda, maslina će uskratiti rod, polja neće donijeti hrane, ovaca će nestati iz tora, u oborima neće biti niti goveda. Ali ja ću se radovati u Jahvi i kliktat ću u Bogu, svojemu Spasitelju. Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih i vodi me na visine.“ (Hab. 3, 17-19) Dok sam polako čitao Božju riječ, moje

Časopis za duhovni život

je povjerenje u njega raslo. Ovaj tekst iz knjige proroka Habakuka podsjetio me na njegovu vjernost. Kada god sam suočen sa boli i patnjom, svoju snagu i izvor radosti pronalazim u Božjoj riječi. Bog me uvijek tamo susreće. Iskustva dođu i prođu, ljudi me iznevjere, ali Božja me riječ nikada nije podbacila da vrati moje srce jedinoj pravoj, na Boga orijentiranoj, perspektivi na moje borbe. Tri su mi stvari pomogle kroz godine i nadam se da će pomoći i vama kada se budete suočili sa boli i patnjom. Prva stvar je molitva, čak i ako su to molitve ispunjene ljutnjom. Prisjeti se: Bog je veći od tvoje ljutnje. Voljet će te unatoč njoj, samo nastavi razgovarati s njim. Druga stvar je: ne pokušavaj se sam nositi sa boli i patnjom. Razgovaraj s nekim tko će te saslušati i usmjeriti te na Boga.

Iskustva dođu i prođu, ljudi me iznevjere, ali Božja me riječ nikada nije podbacila da vrati moje srce jedinoj pravoj, na Boga orijentiranoj, perspektivi na moje borbe.

I treća stvar koja mi je pomogla u mojoj boli jest prebivati u Božjoj riječi svakoga dana. Ispisao sam si listu biblijskih redaka koje iščitavam kada se nađem u kušnji. Budimo jasni: ne kažem da će me Bog izbaviti iz svih mojih problema, ali biti će sa mnom dok prolazim kroz njih. Moj je posao izvršiti ono što je Isus rekao u Ivanu 14: prebivati u njemu. Ako se nalaziš usred boli i patnje sjeti se da te Bog nije zaboravio. On je za tebe. Razgovaraj s njim, on sluša – nemoguće je da naš beskonačan, vječan Bog bude prezauzet za tebe. Čitaj njegovu riječ, on ti govori. Traži pomoć od zajednice – zbog toga crkva i postoji. On razumije tvoju bol. Prije trideset i pet godina, u kolovozu, Bog me susreo dok sam ga ljutito pitao: “Zašto?“ Iz svoje me riječi podsjetio da u potpunosti razumije kroz što prolazim i da je sa mnom. Svojom je milošću susreo moju potrebu. „Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi) samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!“ (Heb. 4, 14-16)

Vukovar, Doručak za žene – veljača 2019. Bila je to potiha želja koja je godinama tinjala u mome srcu. Ipak, mogla se ostvariti tek kada je za to došlo vrijeme. Obzirom da smo i Valerija i ja prvi puta krenule u organizaciju ovakvog projekta, bojažljivo smo se nadale da će doći barem 50-ak žena. Ipak smo, vjerjujući, pripremale potrebito za 80. Pozivnice smo poslale oko tri tjedna prije. Nakon dva tjedna bilo je dvadesetak prijavljenih. Trebalo je ustrajati do kraja. Treći tjedan pljuštao je pozivima i prijavama. Kada smo prešli brojku od 150, osoblje hotela brinulo je kako nas smjestiti jer je sala u kojoj smo trebali biti postala premala, a veća je već bila rezervirana. Milošću Božjom, oni prvi otkazali su rezervaciju! Imali smo veću salu! Bog je vodio sve do najsitnijeg detalja, pokazujući nam svoju milost. Uspjeli smo smjestiti više od 160 žena! Mnoge od njih su prvi puta bile na ovakvom skupu. Tek poslije smo saznali da se za ovako nešto i drugi mole već godinama! Vanjina poruka nade "Ljepota umjesto pepela" nikoga nije ostavila ravnodušnim. Svaka od nas doživjela je mnogo razli-

čitih povreda, a Bog nas obnavlja i naše pukotine ispunjava zlatom, od zrnca prašine stvara prekrasnu, jedinstvenu pahuljicu! Daje nam vijenac umjesto pepela, ulje radosti umjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna. Zvat će ih hrastovima pravde, nasadom Jahvinim – na slavu njegovu. One će nanovo dići drevne razvaline, sazdati opet mjesta poharana, ruševine prošlih pokoljenja." (Iz. 61,1-4 ) Koliko nade i ohrabrenja u ovim riječima, a posebno u Vukovaru! Gradu koji je cijeli bio ruševina i još uvijek nije potpuno obnovljen, a još više što ruševine srca pate u mnogim bolima iz prošlosti i nisu iscijeljene te ne daju pomak naprijed. Bila je to poruka nade i poticaj: Možemo! Krenimo svaka od sebe. Sve velike stvari počinju malim koracima! Dopustimo našem tvorcu da zatvori pukotine naših života zlatom i zablistajmo u punome sjaju na slavu Onoga koji podiže i obnavlja. Neka naše povrede budu ljepota koja će zablistati i pomoći drugima! U nadi iščekujemo još ovakvih događanja, vjerujući da će posijano sjeme uzrasti. Helena Moguš

Časopis za duhovni život

Našice, Obljetnica 25 godina otvorenja zajednice – lipanj 2019. Dana 2.6.2019. obilježili smo 25 godina od otvorenja Evanđeoske pentekostne crkve u Našicama. Počeci izgradnje ovog molitvenog doma su bili vrlo neizvjesni i teški. Ali Božja je milost bila nova svakoga dana i on se brinuo o svakom pojedinom detalju. Zato je 29.5.1994. godine otvorena zajednica u Našicama. Podignuto je mjesto na kojem se Božji narod okuplja kako bi iskazao štovanje i dao slavu Bogu. Na Dan crkve nam je propovijedao brat dr. Peter Kuzmič, a služili su i Sidonija i George Gvozdić. Bog je vjeran i On zaslužuje naše slavljenje. Naša je molitva da i u godinama koje slijede s istim žarom nastavimo proslavljati Boga i našeg Gospodina Isusa Krista jer je on vjeran i nikada ne razočarava. „Neka Tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim domom, nad ovim mjestom za koje reče da ćeš u nj smjestiti svoje ime.“ 2. Ljet. 6,20

U lipnju, u mjestu Struga, održala se već tradicionalna konferencija za braću Čuvar brata svoga

Zašto, Bože?

rije dvanaest godina, za vrijeme doktorata u Oxfordu, vozeći bicikl, doživio sam tešku prometnu nesreću. Udario me automobil te me odbacio desetak metara u zrak. Licem sam se zabio u automobil koji je dolazio iz suprotnoga smjera. Svi, od očevidaca i liječnika, do mojih najbližih, smatraju da je čudo što sam preživio i to bez ikakvih trajnih posljedica. Moja je kći tada imala devet godina, točno koliko je moja supruga imala kada je izgubila svoga oca. Fizički oporavak trajao je šest mjeseci, a čitav proces vraćanja na putanju doktorskih studija godinu dana. Pitanje koje su mi mnogi postavljali bilo je zašto se to dogodilo. Zašto je Bog dozvolio takvo zlo? Zbog čega sam izgubio

godinu dana studija s ozbiljnim financijskim posljedicama? Zašto sam morao prolaziti kroz užas klaustrofobije jedva dišući kroz sve one gumene, plastične i metalne proteze u ustima i na licu? Radio sam doktorat iz teologije tako da je bilo gotovo neizbježno svakome tko me poznavao da na jedan ili drugi način postavi upravo pitanje koje je ozbiljan izazov kršćanskoga vjerovanja. Pitanje je staro koliko i čovječanstvo. Kako smo zapali u ovo jadno stanje – zašto i odakle dolaze sve loše stvari koje nam se događaju? Naročito zato što kršćani vjeruju u dobroga i svemogućega Boga. Zapravo, to je i vodeće filozofsko pitanje za sve pripadnike monoteističkih religija. Ne radi se o nekom novom pitanju. Na primjer, postavlja ga Hume koji citira Lukrecija, a koji se nadovezuje na staro Epikurovo pitanje.

Pitanje koje su mi mnogi postavljali bilo je zašto se to dogodilo. Zašto je Bog dozvolio takvo zlo?

Časopis za duhovni život

Kako smo zapali u ovo jadno stanje – zašto i odakle dolaze sve loše stvari koje nam se događaju?

Postojanje Boga i postojanje zla U biti, pitanje zla i patnje pitanje je Božjega bića i njegova postojanja. Je li Bog voljan spriječiti zlo i patnju, ali to nije u stanju učiniti? Ako je tako, Bog nije svemoguć. Ako je Bog u stanju spriječiti zlo i patnju, ali to ne čini, znači li to da On jednostavno nije voljan? Ako je to istina, Bog je zao (ili u najmanju ruku nije savršeno dobar). Ako je Bog i voljan i u mogućnosti spriječiti zlo i stradanje, zašto je zlo ipak u svijetu? Ili možda postojanje zla pokazuje logički da Bog ili nije dobar ili nije svemoguć, nego daje plauzibilnost zaključku da takav Bog zapravo ne postoji. Ljudski gledajući, ovom svijetu dobro bi došla svojevrsna poboljšanja. Tako je Alfonso, kralj Kastilje (1252. – 1284.), u vezi ovoga pitanja navodno izjavio: „Da sam ja bio u Božjem odboru pri stvaranju svijeta, mnoge bi stvari bile uređene na bolji način.“ Prije nego prijeđemo na konkretno razmatranje ovoga problema iz kršćanske perspektive, pogledajmo njegovo definiranje općenitim terminima. Da bismo što jasnije predočili tu tematiku, dajemo četiri premise navedene gore u skraćenoj verziji: 1) Bog postoji; 2) Bog je apsolutno dobar; 3) Bog je svemoguć; 4) Zlo postoji

Svaka je od ovih premisa osporavana ili potvrđivana u skladu s opredijeljenim svjetonazorom. 1) Ateizam niječe premisu broj jedan – da Bog postoji. 2) Panteizam niječe premisu broj dva – da je Bog dobar i da nije zao. 3) Moderni naturalizam i drevni politeizam niječu premisu broj tri – da je Bog svemoguć. Drevni politeizam to čini cjepkajući božanstvenu moć, a također dijeleći je na dobro i zlo. Moderan naturalizam, ponajviše u našem kontekstu, predstavljen kroz takozvanu procesnu teologiju, čini istu stvar svodeći Boga na biće podložno vremenu i usavršavanju iz svojih nesavršenosti i slabosti. 4) Idealizam po pitanju koje je predmet obrade niječe stvarnost zla. To se manifestira na razne načine kao što je Advaita Hinduizam, New Age ideologija, a glavna tvrdnja je da je zlo iluzija neprosvijetljene ljudske svijesti. 5) Nakon ove četiri opcije, gdje svaka opovrgava jednu premisu, dolazimo do pete, a to je tradicionalni teizam – klasično kršćanstvo, klasični judaizam i islam. Stav je ove tradicije u prihvaćanju istinitosti svih četiriju premisa. One u stvari nisu logički proturječne. Drugim riječima, ne radi se o apsurdu da se prihvati očigledna nelogičnost, već o paradoksu, što pretpostavlja da su proturječnosti samo prividne. Prvi korak ovakvoga argumentiranja zapravo je postupak objašnjavanja da se ne

radi o suštinskim, već o terminološkim razlikama. Početak 21. stoljeća svjedoči o usponu novoga radikalnog ateizma koji više nije povezan s marksističkom i komunističkom ideologijom, već proizlazi iz pokreta unutar zapadnih demokracija, posebice nakon seksualne revolucije, a ima socijalističke simpatije. Naravno, taj se novi radikalni, čak militantni, ateizam ne javlja u vakuumu. Njemu su prethodili mislioci kasnoga 19. i prve polovice 20. stoljeća, poput Bertranda Russella. On smatra da smisao života ne može biti ništa drugo nego čvrsti temelj nepopustljivoga očaja. Slijedom toga, za njega nema nikakvih trajnih, univerzalnih moralnih načela. Naprotiv, striktno je naglašavao da čitava tema etike proizlazi iz uvjetovanja zajednice prema pojedincu. Zoologist Richard Dawkins u izuzetno sličnom tonu suglasan je s Russellom: „Promatrani univerzum ima točno takva svojstva koja bismo očekivali ako u konačnosti nema uređenosti, nema cilja, nema zla, nema dobra, ničega osim slijepe nemilosrdne ravnodušnosti.“

Smisao bez Boga? Ovo je teška i mučna slika, no da bi je se mogli držati, dosljedni ateisti nemaju drugoga izbora. S tim se slaže i Kai Nielsen, filozof koji se posvetio obrani moralnoga rezoniranja i ponašanja bez Boga. Smatra da: „Čisti praktični razum, čak i s dobrim poznavanjem činjenica, neće vas dovesti do moralnosti.“ Ovaj citat ne može iscrpiti ili sumirati Nielsenove argumente, no cilj ovoga članka nema veze s tim. Naš je cilj odgovoriti na pitanje zla kao izazova kršćanskoga učenja. A ovo je učenje danas pod velikim napadima. Sociolog Charles Taylor mišljenja je da je suvremeno doba u potpunosti prekinulo s božanstvenim zakonodavcem, istovremeno se držeći ideja o zlu i o dobru. Suvremenom čovjeku izgleda, razmatra Taylor, nije jasno da je odbacivši Boga, odbacio i ideju o moralnom dobru i zlu. Taylorov zaključak je da se govor o moralnim obvezama bez referiranja na božanstvo svodi na izjavu da je to besmisleni diskurs. Kada je riječ o ovom pitanju, Taylor je zapravo u suglasnosti s G. K. Chestertonom koji je na početku 20. stoljeća proročki predvidio početak 21. stoljeća. Chestertonova izjava jasna je koliko je i sjajna te je vrijedi citirati u potpunosti: „Svako opovrgavanje implicira nekakvu moralnu doktrinu; no moderni revolucionar sumnja

ne samo u institucije koje niječe, već i samu doktrinu na kojoj temelji svoje nijekanje. Nakratko, moderan revolucionar, sam po sebi beskonačan skeptik, stalno je uključen u potkopavanje svojih temelja.“ U svojoj knjizi o politici on napada ljude jer gaze moral; u svojoj knjizi o etici on napada moralnost jer gazi ljude. Zato, moderan je čovjek u pobuni postao posebno beskoristan za svrhu svake pobune. Buneći se protiv svega, on je izgubio prava da se pobuni protiv ičega konkretnog. Unatoč neodrživosti ateističkoga argumenta kršćani ne mogu biti zadovoljni samom tom činjenicom. Pitanje još uvijek stoji nad kršćanskim svjetonazorom kao kakav Damoklov mač nad glavom. Gdje je Bog usred zla i stradanja? Odgovor koji slijedi može se sažeti u rečenici Davida Bentleyja Harta kada piše na tu temu u svojoj kratkoj, ali izuzetno značajnoj knjizi Vrata mora: Gdje je Bog bio u tsunamiju? Bently Hart navodi: „Gdje je bio Bog? U i iznad svih stvari, bliže suštini svakog stvorenja nego što je to stvorenje blizu samo sebi, dok je beskonačno izvan dohvata svih ograničenih stvari.“ Odakle i zašto onda zlo u svijetu stvorenom od Boga koji je apsolutno dobar i svemoguć? Povijesni biblijski/teološki odgovor povezan je s činjenicom Božje samoobjave i objave cilja i svrhe postojanja svega stvorenja, a posebno krune toga stvorenja – čovječanstva. Da bi čovjek bio u suštinskom smislu na sliku Božju, Bog je preuzeo rizik stvaranja bića sličnoga sebi, a koje je kategorijski i ontološki različito od Njegova nestvorenoga bića i postojanja.

Zajedništvo jedinoga trojedinog Boga Poredak Božjega bića poredak je jedinstvenosti, apsolutnosti i nebinarnosti. Bog je tako jednak samome sebi da mu ništa drugo ne parira. Kršćanski je dualizam samo analogijski i tiče se pobune stvorenja protiv Boga, no nikako ontološki da bi na razini božanstvenosti mogla postojati dualnost koja bi bila jednosuštinska oprečnost kao što su to dan i noć ili crno i bijelo. Dakle, Bog je jedan. Ali jedan ne na numerički opredijeljeni način, već u smislu Njegove unikatnosti: „Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin jedini!“ (Pnz. 6,4) To je već predznak za ono što slijedi u kršćanstvu. S dolaskom Isusa Krista, kojega kršćani štuju kao Boga, na temelju njegovih izjava o samome sebi, učenja apostola u Novom zavjetu, rana je crkva već do kraja 4. stoljeća definirala da je ovaj jedini Bog zapravo

jedna suština u tri osobe, jedan Bog u tri osobe – Otac, Sin i Duh Sveti. Jedno od najupečatljivijih umjetničkih predstavljanja Svetoga Trojstva Rubljovljeva je ikona s istim imenom. U perspektivi koja dokučuje savršeni krug Rubljov kreativno tumači Abrahamovo gostoprimstvo trojice gostiju kod hrasta Mamre koji su mu najavili rođenje Izaka. To je u suštini prikaz neprekinute niti kroz čitavu Bibliju: Bog želi imati zajedništvo s čovječanstvom. To pretpostavlja prvo kao objavu, a onda i kao logički zaključak da je sam Bog vječno zajedništvo. On postoji trojedino u vječnom općenju ljubavi. Biće koje je kruna stvorenja njegova je slika. Po definiciji, takva su bića zajedničarska, a svakako autentično zajedničarenje zahtijeva autentičnu, neusiljenu intencionalnu ljubav.

Ako je Bog i voljan i u mogućnosti spriječiti zlo i stradanje, zašto je zlo ipak u svijetu? Michelangelovo remek-djelo na tavanu Sikstinske kapele Stvaranje Adama upravo svjedoči o tome na jedan kriptičan način. Najpoznatiji detalj toga freskopisa – Božji prst koji je gotovo u dodiru s Adamovim – u takvom je fokusu da se često izostavlja širi kontekst. No, usamljeni Adam, za kojega biblijski zapis stvaranja kasnije kaže da nije dobro da je sâm, u kontrastu je kompozicije gdje vidimo Boga. On, pored toga što je vječno Trojstvo, čak i prije nego ih stvori u svom naumu, već se nalazi u zajednici stvorenja. Michelangelo je dobro poznavao srednjovjekovnu teologiju, a ona se temeljila na spisima ranih crkvenih otaca. Jedan od njih, Maksim Ispovjednik, o stvorenju govori kao o progovaranju Boga Oca kroz svoga Sina, Božje Riječi ili Logosa. Maksim kaže da prije nego što nas je izgovorio u stvarnim entitetima, mi smo bili mišljene riječi u Božjoj Riječi: „Stvorenje je čin u kojemu Božji Logos bitaka na jedinstveni način poziva na ujedinjenje s njim. Unutar ovoga svijeta – unutar Božje manifestacije samog sebe u svom Sinu – sloboda neophodno postoji na način na koji stvorena bića mogu biti uključe-

na u vječnu ljubav trojedinoga.“ Michelangelovo djelo to pokazuje na izvanredno plastičan i umjetnički način. Pored zajednice anđela Bog u svom zagrljaju već ima Evu. Ona još nije izgovorena/stvorena, ali nipošto se ne može misliti da je u suštinskom smislu sekundarna Adamu. Ona je već tu, u Božjem misaonom zagrljaju, pripremajući Adama za nju i nju za Adama. Adam se onda suočava s Evom i ulazi u susret s njom, a onda i u ljubavni zanos jednoga tijela: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post. 2,22) To označava da Eva nije samo svoja, ali po principu dedukcije jasno je da ni Adam nije samo svoj jer u konačnom vlasništvu Boga njih dvoje bit će jedno tijelo. I upravo tu, u tom zbijenom trenutku najvećega potencijala za čovječanstvo, leži i najveći rizik. Da bi slika Božja bila autentično ono što je Bog za nju providio, odgovor na tu njegovu ljubav mora biti slobodan, a to pretpostavlja i rizik nijekanja te ljubavi i biranja autonomnoga postojanja. Prigovori gore navedenoj tvrdnji česti su i izazivaju kršćanstvo još od samoga početka. Jer na ovaj izazov – zašto je neophodno ili čak zašto Bog ne učini nešto da čovjek nema izbora i jednostavno je osuđen na vječnu sreću života u zajedništvu s njim – postavlja se pitanje: „A kakva bi bila takva alternativa?“ Aldous Huxley dobro je opisuje u svom slavnom djelu Hrabar novi svijet. U njemu prikazuje svijet bez ikakvih oprečnosti. Čovječanstvo je u harmoniji koja je postignuta genetskim modifikacijama. Svaka klasa čovječanstva genetski je predodređena i kodirana na opredijeljeni način života. Svaka klasa dobiva koeficijent inteligencije sukladno društvenoj ulozi. Ali kakav je onda to svijet? Bertrand Russell piše o njemu: „Ova nas knjiga čini tužnima jer nas prisiljava da razmišljamo o svijetu bez tuge.“

Časopis za duhovni život

Da bi slika Božja bila autentično ono što je Bog za nju providio, odgovor na tu njegovu ljubav mora biti slobodan, a to pretpostavlja i rizik nijekanja te ljubavi i biranja autonomnoga postojanja. Suvremeni je prikaz sličnoga svijeta film Equilibrium. U njemu su ljudima ukinuti osjećaji. Time čovječanstvo izbjegava velike ratove, ali postavlja se pitanje je li se oslobodilo nasilja. Već u trećoj ili četvrtoj sceni filma jasno je da to nije slučaj. Mir je samo za one koji se u potpunosti pokoravaju ovoj dogmi totalitarnoga režima. Da bi se sveli na nenasilne marionete, režim koristi surovo nasilje protiv onih koji se ne uklapaju u taj distopijski ideal. Čak i najuvjereniji ateisti uvjereni su da to nije istinska mogućnost za čo-

vječanstvo. Jean-Paul Sartre, jedan od najvećih zagovornika ljudske autentične egzistencije, naglašava upravo to. Nitko ne bi mogao podnijeti činjenicu da ga ljubljena osoba ljubi ne zbog slobodnoga izbora, već zato što je zarobljena i predodređena pokazati ljubav bez da je to njezina osobna odluka. Sartre piše: „Ako želimo nečije poniženje, toj osobi ćemo reći da je strast ljubljene osobe prema njima rezultat psihološkog determinizma.“

Božja objava i samoobjava Što nam je onda činiti? Slušati Božju objavu i prihvatiti Njegovu vlastitu samoobjavu. Kao prvo, Bog nije nekakva proturječnost zlu. To smo već ustanovili ranije u tekstu. Nadalje, trebamo definirati što je zlo i što ono nije. Zlo, prema Bibliji, nije nekakav neovisni entitet. Zlo nema svoje neovisno postojanje. To je tako jer zlo nije stvoreno; točnije Bog nije izvor ili stvoritelj zla. Zlu najviše odgovara definicija s negacijama. U suštini, zlo je nepostojanje. No kako je onda tako opipljivo i stvarno u našem svijetu? Sve što zlo jest, jest da nije. To je pomalo apstraktno, ali neophodno za utvrđivanje terminologije. Na konkretniji način opisati zlo bilo bi kao pokušati opisati kopanje rupe u zraku. Kako iskopati rupu u nečemu što nema jasno određene granice, barem ne za ljudska osjetila? Pokušajmo biti konkretniji. Što je s rupom u nečijoj glavi koju je napravio metak? Zlo je upravo ono čega nema, dio lubanje i mozga. Zlo u zraku ne znači ništa, ali u glavi je jednako životu i smrti. Upravo je zbog toga zlo besmisleno. Iako Bog može iskoristiti okolnosti koje su uzrokovane zlom, zlu se ne mogu pripisati terapeutske odrednice. Jer zlo nema stvaralačku moć. Ako već govorimo o njegovoj moći, onda je to moć uništenja.

Odakle i zašto onda zlo? Kao prvo, to nije nikad bio Božji plan - ne može se povezati s Božjom kaznom (iako, kako smo rekli, može biti dio procesa ljudskoga sazrijevanja). Zlo se jedino može povezati s činom Božjega preuzimanja rizika stavljanja nasuprot sebi bića koje je sposobno komunicirati s njim. Ne da naprosto vraća unaprijed ugrađene i programirane reakcije, nego da istinski uđe u autentično zajedništvo gdje, kako se Bog izlaže u rizično ispoljavanje sebe, tako se čovjek izlaže i prihvaća rizik ne biti sâm sebi bogom. Velika utjeha Biblije, a posebno Novoga zavjeta, jest naracija koja govori o konačnoj pobjedi nad zlom. Zlo će biti poraženo, a ne objašnjeno. U tome Novi zavjet ne racionalizira zlo, ne zahtijeva ga kao nešto neizbježno da bi se postigla potpuna i konačna svrha Božjega stvaranja, niti Novi zavjet na bilo koji način na bilo kojem mjestu kaže da zlo može i za jednu jotu promijeniti Božji naum za svoje stvorenje. Ponajprije, Novi zavjet tvrdi da će Bog unatoč zlu, pa čak i kroz zlo, sprovesti konačno dobro za svoj svijet. Jedan od važnih ciljeva knjige Otkrivenja upravo je demonstracija ranije spomenutoga. Kada promotrimo povijesni kontekst Otkrivenja, gledamo da mitološki jezik kozmičkoga rata opisuje situaciju u stvarnom fizičkom i duhovnom svijetu. Zlu se moramo oduprijeti i odabrati Božju stranu. Tako ćemo biti sudionici onih o kojima Ivan piše, a Isus govori: „Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.“ (Otk. 3,21) Primjena te poruke Otkrivenja više je povezana sa zemljom nego s nebom. Upravo nada za nebo, nadolazeće kraljevstvo Božje, daje snagu kršćanima nastaviti bitku protiv zla dok su na zemlji.

Kao što David Bentley Hart tvrdi, suočeni smo s ovim neizbježnim izborom – ili ćemo prihvatiti tu tajnu ljubavi koju Bog objavljuje i potvrđuje da je vrijedna rizika grijeha i smrti ili zajedno s Dostojevskim u Velikom inkvizitoru odbijati da je čak i uzvišena racionalna sloboda dostojna rizika kozmičkoga pada i njegovih užasnih posljedica, počevši od smrti i svih strahota koje od toga proizlaze.

Bog je transcendentan Da bismo ovo što jasnije postavili kao argument, važno je shvatiti da biblijski prikaz jedinoga svemogućeg dobrog Boga nije najprije Njegova suverenost, nego njegova transcendentnost. Drugim riječima, Bog nije ponajviše iznad svoga stvorenja, nego je ontološki i kategorički izvan stvorenjskih kategorija. Bog, kako je već navedeno, nema suparnika, čak ni ništavni ne-bitak nije Njegova opreka. Ne-bitak može biti opreka samo stvorenom bitku. Tu nam može pomoći učenje Ivana Skota Eriugenae koji smatra da shvatiti materijalne stvari s prožimajućom jasnoćom znači razumjeti da je njihov korijen povezan s beskonačnošću. Sâm beskonačni Bog beskonačno je zaljubljen u svoje stvorenje. On ga želi u postojanju, On ga održava u postojanju, On ga preobražava i daje mu nadu dok ono „… sa svom žudnjom iščekuje… (…) … objavljenje sinova Božjih… (…) … jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.“ (Rim. 8,19-21)

ne objašnjava. Objašnjavati ljubav znači poništiti je u ništavilo zla. Objašnjavati zlo znači dati mu dostojanstvo izbora ljubavi. Ne, ljubav nam je dana da njome trijumfiramo zajedno s trojedinim Bogom, a zlo je rizik ne-bitka koji je već poražen, a čiju potpunu objavu čekamo s drugim dolaskom Krista. Na kraju, da se poslužimo riječima Dorothy Sayers, izvanredne novelistice i jedne od najlucidnijih apologeta kršćanske vjere: „Zbog kojeg god razloga da je Bog izabrao stvoriti čovjeka takvog kakvoga ga je stvorio – ograničenog stradaoca podložnog patnjama i smrti – On je imao hrabrosti uzeti svoj vlastiti lijek.“ Drugim riječima, Bog je postao čovjekom. Da zaključimo time što ćemo završiti priču o prometnoj nesreći. Kada je moja supruga dotrčala i vidjela me kako ležim raskrvavljenoga lica na zemlji, moje za-

magljene oči gledale su izravno u njezine, širom otvorene, pune ljubavi i suosjećanja. U tom sam trenutku znao, ne samo da će sve biti u redu, nego i da je već, bez obzira na sam ishod ozljeda, sve u redu. Nikada se nisam pitao: „Zašto, Bože?“, ili: „Zašto ja, Bože?“ Znao sam da je to dio statistike – živjeti u ovom palom svijetu. Stvar nije bila u tome jesam li nešto naučio iz svega toga, a naučio sam mnogo, niti je li moje nevjerojatno preživljavanje znak posebnoga Božjeg plana za mene. Jedino što sam jasno shvatio jest da nam je svima dano posebno vrijeme, a poseban je Božji plan živjeti u skladu s Njegovim zapovijedima i odupirati se i boriti se protiv zla i stradanja, u svom i u životima drugih, znajući da je Bog tu pobjedu već izvojevao. Zajedno s Pavlom kličemo u nadi: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“

Što, u međuvremenu, radi zlo, ili, Đavao? To jako dobro opisuje Sebastian Barry u svojoj noveli Tajna poslanica: Osobna tragedija đavla jest da je on autor ničega i arhitekt praznih prostora. Slično tomu, prema mišljenju Karla Bartha, zlo je ništavilo, koruptivnost i uništenje, ne samo odsutnost i oskudica. Zli su, onda, oni koji oskudijevaju u umijeću življenja. „Zašto živiš?“, pita Mary O'Brien Johna Prestona, čovjeka zaduženoga za ostvarivanje poništenje svih osjećaja u svijetu Equlibruima. Jedino što joj on može odgovoriti jest da živi da bi živio. Ona mu predoči cirkularnost njegova razmišljanja. Kada je on upita zašto ona živi, ona kaže: „Da bih osjećala. To je vitalno kao i sam dah.“

Bog se utjelovio Stvoreni smo prekrasno, kaže Biblija, i to je suštinska istina. Ta krasota obuhvaća to da smo stvoreni na sliku Božju, a Bog je ljubav. Nikako ne bismo mogli biti Njegova slika ako autentična ljubav nije dio našega postojanja. A ljubav se, kao i zlo,

Jedino što sam jasno shvatio jest da nam je svima dano posebno vrijeme, a poseban je Božji plan živjeti u skladu s Njegovim zapovijedima i odupirati se i boriti se protiv zla i stradanja, u svom i u životima drugih, znajući da je Bog tu pobjedu već izvojevao. Časopis za duhovni život

Dječji kamp „Pustolovine apostola Pavla“ naslov je petodnevnog dječjeg kampa u Orahovici za djecu od 7 do 12 godina. Na kampu je sudjelovalo 70-ak djece zajedno s volonterima i osobljem koje vjerno služi Bogu i djeci već godinama.

Zaplovili smo s Pavlom kroz njegov apostolski rad zapisan u Djelima apostolskim, i to kroz dramu, ples, pjesmu i puno zanimljivih radionica (plesna i kreativna radionica, zbor, Royal Rangersi, papirusi i manuskripti). Tijekom tjedna upoznavali smo Pavla i njegove suradnike kako smjelo svjedoče za Krista i odvažno prenose Evanđelje putujući po svijetu. U

malim grupama detaljnije smo obradili odabrane tekstove odgovarajući na pitanja i na kreativan način. Redovito smo kroz igru učili biblijske stihove napamet, pjevali pjesme, osmislili vlastite pokrete uz pjesme, plesali i slušali priču u nastavcima. Djeca su unatoč natrpanom i zanimljivom rasporedu imala dovoljno slobodnog vremena za igru i odlazak na jezero. Glavni fokus cijelog kampa bio je na susretu svakog djeteta s Isusom kao njegovim Spasiteljem s kojim može prolaziti kroz različite burne situacije i imati snažno i moćno svjedočanstvo kao i sam Pavao. Svi volonteri i osoblje svaki su dan započinjali zajedničkom molitvom i slavljenjem bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo tako blagoslovljeno. Pojedini voditelji podijelili su i svoja svjedočanstva koja su bila usko vezana uz dnevnu temu tog dana. Vjerujemo da će Bog i nadalje raditi divne stvari na kampovima te se i dalje molimo za djecu i odrasle koji imaju doticaj s kampovima te za buduće generacije koje su spremne služiti mu.

Mirjam Cesar

Tinejdžerki kamp Kao i svih ovih godina, u Orahovici je održan tinejdžerski kamp od 15. do 20. srpnja. Zanimljiva tema ovogodišnjeg kampa bila je „Šesto čulo“ i načini na koje nam Bog govori, a govornik je bio Saša Nikolinović, pastor iz Sarajeva. Kroz cijeli tjedan, oko pedesetak tinejdžera, sudjelovalo je u raznim aktivnostima. Za vrijeme jutarnjeg programa mogli su slušati svjedočanstva voditelja o tome kako je Bog njima govorio kroz Bibliju ili druge ljude, a zatim u malim grupama razgovarati, razmišljati i izrađivati razne plakate na tu temu. Također, imali su priliku sudjelovati u mnogim zanimljivim radionicama poput parlaonice, glazbene, dramske, slikarske, kreativne i Royal Rangers radionice. Kao i svake godine, poslijepodnevno vrijeme provodili smo na jezeru uz druženje, kupanje, odbojku i druge igre. Dan smo završavali propovijedima našeg govornika i slavljenjem u kojem smo svi mogli uživati i dati slavu Bogu. Tinejdžerski kamp u mom srcu ima posebno mjesto jer sam i sama bila sudionik mnogo godina. Dragocjeno je imati jedno mjesto gdje se možeš dru-

žiti sa svojim vršnjacima i istovremeno razmišljati i graditi odnos s Bogom. Vjerujem da na kampu Bog govori i nama i tinejdžerima i da se kroz sve aktivnosti, od igre do slavljenja i Riječi, možemo ponovno sve više i više približavati Njemu. Zahvalna sam Bogu za još jedan kamp i za to što nam pokazuje vjernost, dobrotu i milost iz godine u godinu.

Sara Smrtićc

Zanimljiva tema ovogodišnjeg kampa bila je „Šesto čulo“ i načini na koje nam Bog govori, a govornik je bio Saša Nikolinović, pastor iz Sarajeva.

Časopis za duhovni život

Omladinski kamp Lijepo je bilo sudjelovati na već tradicionalnom kampu za mlade u Orahovici. Od ponedjeljka do subote imali smo priliku razmatrati što u današnjem vremenu znači “Uzeti riječ u srce”, što je ujedno bila glavna tema kampa. Tu je temu kroz jutarnja predavanja i večernje propovijedi obrađivao dr. sc. Kosta Milkov. Večernje propovijedi su kao misao vodilju imale preobraženje. Preobraženje vjernika u sliku Krista Isusa je, kako je Kosta naglasio, kontinuiran i slavan proces koji za cilj ima dočekati ono konačno i potpuno preobraženje tijela pri konačnoj obnovi koju će Krist provesti. U svjetlu preobraženja i nade u konačnu obnovu imali smo prilike slušati o predanju Kristu, identitetu vjernika, kršćanskoj misiji te djelima ljubavi i pravednosti koja smo pozvani činiti. Jutarnja predavanja obradila su neka od gorućih pitanja s kojima se čovjek, a naročito mlad čovjek, susreće. Bilo je govora o neispunjenim obećanjima seksualne revolucije, problemu zla u svijetu, problemu nacionalizma koji se uvlači u kršćanski svjetonazor te o dokazima Kristova uskrsnuća. Preko četrdeset sudionika je o tim pitanjima, a i šire, debatiralo u grupama te su imali prilike javno izložiti svoja razmišljanja i stavove. Naš govornik Kosta bio je otvoren za razna pitanja te je u subotu imao prilike ponuditi biblijske odgovore na pitanja koja su ostala neodgovorena tijekom tjedna.

U svjetlu preobraženja i nade u konačnu obnovu imali smo prilike slušati o predanju Kristu, identitetu vjernika, kršćanskoj misiji te djelima ljubavi i pravednosti koja smo pozvani činiti.

I ove su godine sudionici kampa sudjelovali u humanitarnim aktivnostima. Tako je bilo organizirano darivanje krvi na kojem su se sudionici kampa pridružili mještanima Orahovice u tom plemenitom činu. Uz to, velik broj sudionika odazvao se i na inicijativu pomaganja lokalnom Crvenom križu pri uređenju i preslagivanju njihova skladišta. Predstavnici Crvenog križa su i ove godine imali prilike izraziti veliku zahvalnost i poštovanje za trud i požrtvovnost koju su “kamperi” iskazali. U iščekivanju sljedećeg kampa u Orahovici, radosno se prisjećamo lijepih trenutaka koje smo doživjeli ovo ljeto te ohrabrujemo sve da prionu uz Riječ Božju i neka ona još snažnije zaživi u našim srcima.

Marko Romanjik

Tema ovogodišnjeg kampa bila je „Volim te unatoč…“

Obiteljski kamp Volimo se diviti Gospodinu kad razmišljamo o stvaranju Adama i Eve - to je predivna Božja kreacija. Unatoč njihovim pogrešnim postupcima, padu u grijeh i neposlušnosti Božjim odredbama, vidimo ponovno Božju milost i plan za njihove živote. Božja ideja za brak veoma je kreativna, a još je kreativnije to da im je Bog dao svoju milost i priliku da stvaraju obitelj: „Plodite se i množite.“(Postanak 1:28) Obitelj je Božji plan toliko dobro osmišljen da kada dvoje postanu jedno iz ljubavi, Bog im daje priliku da budu još blagoslovljeniji. Božji plan nije samo spojiti muškarca i ženu da budu jedno, nego i kroz njih svijet obogatiti s još jednim, dvoje ili više predivnih bića - djecom. Tu počinju pravi izazovi i prava obitelj. I ove se godine u Orahovici održao obiteljski kamp. Moja obitelj i ja prisustvovali smo po treći puta, a došle su nam i obitelji iz raznih drugih zemalja: Slovenije, Srbije i Brazila.

Tema ovogodišnjeg kampa bila je „Volim te unatoč…“ Svi mi imamo svoje vrline i mane, ali ova nam je tema pomogla, kao i određena iskustva i svjedočanstva koja su parovi međusobno dijelili da, unatoč svim problemima i izazovima, sve više i dublje volimo i njegujemo svoju obitelj. Imali smo vremena i za molitvu i slavljenje, kao i razne kreativne aktivnosti i igre, kupanje na jezeru, posjet Jankovcu i kvalitetno provedeno vrijeme s obitelji i jedni s drugima. Našoj obitelji ovaj kamp puno znači. Tu prvenstveno dolazimo kako bismo naučili nešto novo, 'napunili baterije', upoznali nove ljude i zabavili se. Ohrabrujemo i druge obitelji koje žele obnoviti svoj međusobni odnos i prihvatiti izazove koje Bog ima za njih da nam se sljedeće godine pridruže.

Obitelj Ljubomiroski

Svi mi imamo svoje vrline i mane, ali ova nam je tema pomogla, kao i određena iskustva i svjedočanstva koja su parovi međusobno dijelili da, unatoč svim problemima i izazovima, sve više i dublje volimo i njegujemo svoju obitelj.

Časopis za duhovni život

esto čujemo pitanja koja djeca Božja postavljaju sebi ili nekome drugome, a slična su ovima: „Prolaze li djeca Božja kroz trpljenje?“, „Zašto nam se događaju nevolje, tragedije, boli, žalosti, patnje, bolesti…?“ Danas neki učitelji govore vjernicima da će ih Bog, ako slijede njegovu riječ, zaštititi od bolnih životnih iskustava te da se nikada se neće razboljeti, a ako se razbole, Bog će ih odmah ozdraviti. Ako se to ne dogodi, krivica je njihova jer nemaju dovoljno vjere. Takvi učitelji bolesti, nevolje i trpljenja često puta objašnjavaju prokletstvom ili demonskim

utjecajem. Također naučavaju da djeca Božja neće biti nezaposleni, niti će ikada izgubiti posao. Često, također, čujemo kako kršćani, u dobroj namjeri, svjedoče drugima: „Samo se obrati Isusu i nećeš imati nikakvih problema niti poteškoća u životu.“ No životno iskustvo, ali i svjedočanstvo Božje riječi govore nešto drugo. Čitamo u Djelima apostolskim 14, 22: „Utvrđivali su duše učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri učeći ih da nam treba kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.“ To je bilo po povratku apostola Pavla i njegovih suradnika iz Listre, Iko-

nija i Antiohije. Dakle, odmah uz učenje o ustrajnosti u vjeri je i tema suočavanja sa nevoljama. Pišući korinstkoj crkvi isti apostol, uključujući i samoga sebe, piše: „U svemu trpimo nevolje, ali nismo u tjeskobi; ne znamo kamo bismo se okrenuli, ali ne očajavamo; progone nas, ali nismo ostavljeni u pogibli; obaraju nas na zemlju, ali nismo uništeni.“ (2. Kor. 4, 8-9) Mogli bismo proći čitavu Bibliju i vidjeli bismo mnoge Božje ljude i žene koji se susreću sa različitim nevoljama, trpljenjima i iskušenjima.

Pastor sam i propovjednik više od četrdeset godina. Često sam u svojim propovijedima isticao kako „… znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onima koji ga ljube…“ (Rim. 8,28), da Bog ima kontrolu nad našim životima, da nam pomaže u svim našim nevoljama, da nas nikada ne ostavlja same… Sve je to istina koju je lakše prenijeti drugima nego je osobno iskusiti. Godinama je život naše obitelji (supruga Slavica, kćeri Danijela, Valerija i Marta i ja) prolazio mirno. Svi smo služili Gospodu – radili smo u crkvi u Našicama. Dvije kćeri su sretno udane i imaju svoj dom. Marta je završila fakultet. Slavica je tada radila kao farmaceutski tehničar u ljekarni, a ja kao doktor stomatologije u zubnoj ambulanti. Živjeli smo skladno i sretno. I onda je došao lipanj 2013. godine. Pet godina ranije Slavici je dijagnosticirana benigna izraslina u lijevom sinusu. Savjet liječnika bio je ništa ne dirati. No te 2013. godine počele su određene smetnje – otežano disanje, povremeno krvarenje i sl. Slavica je upućena na KBC u Zagrebu gdje joj je tvorba kirurški otklonjena. Nakon nekoliko tjedana uslijedio je kontrolni pregled na kojemu smo trebali saznati rezultate patohistološkog nalaza tkiva. Pratio sam suprugu. Sestra nas je pozvala u ordinaciju. Kad smo ušli liječnik je sjedio za svojim stolom i gledao ekran računala. Okrenuo se prema nama i rekao: „Radi se o adenokarciomu koji se hitno treba operirati.“ Fizički smo ostali mirni, ali u duši; u nutrini – grč, potres; nešto se steglo oko srca. Usta su nam odjednom postala suha. Slažu se slike u mislima. Liječnik sam i znam u kojemu smjeru se klinička slika ovakve dijagnoze može razviti. To je dijagnoza od koje se ledi krv u žilama.

za infektivne bolesti (budući da se meningitis doista razvio) Slavica se vratila kući. Toliko je fizički bila slaba da je s naporom svladala tri ulazne stepenice naše kuće. Uz Božju pomoć, nakon nekog vremena, Slavica se oporavila. Zahvalni smo našem Spasitelju Isusu Kristu koji nam je dao snage da kroz sve to možemo proći. Došao je prosinac te iste godine. Marta je sa mladima iz crkve otišla u kino u Osijek. Zvoni telefon; javlja se Danijela. Glas joj podrhtava. „Marta je pala. Izgleda da je slomila nogu. Zvali smo hitnu pomoć koja ju je prevezla u bolnicu.“ Molitva, uzdasi, suze… Sve se to izmiješalo. Slavica i ja sjedamo u automobil i dolazimo u bolnicu. Steže nam se u grudima dok gledamo Martu kako nepomično leži u bolničkom krevetu. Riječ je o kompliciranom prijelomu koljena lijeve noge. Slijedi operacija (ostesinteza – spajanje fragmenata kostiju umetanjem pločica i vijaka) te kasnije imobilizacija – gips skoro do prepona.

Nakon desetak dana, Marta je napokon puštena na kućnu njegu. Uz svu bol, na njezinom je licu osmijeh jer će Božić provesti kod kuće. Moj nećak i supruga dovoze je kući. Izlazim pred njih. Srce mi jače kuca od uzbuđenja. Svi se radujemo. Uzimam je u naručje i nosim kroz hodnik. Još samo dva koraka do dvosjeda. Odjednom mi ruke zadrhte i Marta mi klizne iz naručja na pod. Jauk, bol. Pogledam desnu nogu iznad skočnog zgloba – savila se skoro za devedeset stupnjeva. U tom trenutku imao sam osjećaj da mi je netko zabio nož u srce. Ostajem bez riječi. Prestao sam disati. Tuga, žalost, bol, samoprijekor, krivnja. Što sam joj to učinio?! Kako se to moglo dogoditi?! Marta je ponovno u bolnici, ovaj put u Našicama. Ponovno operacija. Gips i na drugoj nozi. Više od fizičke boli, Marti je teško što Božić neće provesti u svome domu i u crkvi. Punih šest mjeseci, sa obadvije noge u gipsu, potpuno nepokretna, ovisi o brizi i njezi roditelja - najviše Slavice. Marta je uz pomoć Isusa Krista kojega neizmjerno ljubi strpljivo podnosila sve boli. Prolaze mjeseci oporavka. Slavica je u to vrijeme spavala s njom u dnevnom

Nedugo nakon toga, uslijedila je druga radikalna operacija kojom je odstranjen etmoidni sinus koji se nalazio tik uz bazu lubanje, u blizini mozga. Zovem liječnika koji je operirao Slavicu. „Kolega“, čujem riječi s druge strane telefona, „sve sam odstranio, ali došlo je do komplikacija. Jedna je krhotina kosti probila moždanu ovojnicu te je nastupilo krvarenje u moždanom tkivu. Moguće je da će se kasnije razviti bakterijski meningitis (upala moždanih ovojnica).“ Mislim da nije potrebno reći kako smo se moja obitelj i ja osjećali… Nakon mjesec dana liječenja u bolnici

„Zašto nam se događaju nevolje, tragedije, boli, žalosti, patnje, bolesti…?“ Časopis za duhovni život

Mogli bismo proći čitavu Bibliju i vidjeli bismo mnoge Božje ljude i žene koji se susreću sa različitim nevoljama, trpljenjima i iskušenjima.

2017. je godina, kraj mjeseca listopada. Marta je u crkvi. Radi kao tajnica. Negdje nakon 12 sati zvoni mi mobitel. Čujem uplašen Martin glas: „Tata, pala sam. Mislim da sam slomila nogu, ne mogu se ustati.“ Poštar je vozio motor nogostupom prema njoj. Htjela mu se skloniti i pritom je pala. Dalje je već sve poznato: hitna pomoć dolazi po nju, bolnica, pretrage, snimanje… Ništa ohrabrujuće. Dijagnoza je prijelom potkoljenice i fragmentarni prijelom desnog koljena. Marta ovaj put odbija operativni zahvat. Kirurg namješta kosti i imobilizira nogu teškim gipsom. Ponovno kući dovozimo bolnički krevet gdje će Marta ležati i oporavljati se. Puno je nabrojiti i opisati sva ta događanja, a kamoli podnositi fizički, psihički i duhovno. Sve ove nevolje teško su pogodile našu obitelj. Možda će netko reći: „Ali ti si pastor! Ti poznaješ Isusa, vjeruješ mu, propovijedaš ga, učiš druge! Tebi je sigurno lakše kroz sve to proći.“

boravku. Jednoga mi jutra kaže: „Noćas sam slučajno opipala čvor u desnoj dojci.“ Zastao sam kao ukopan. „Gospode, što je sada to?“, pitao sam. Uslijedile su pretrage i, na kraju, još jedna operacija u nizu. Ponovno čekanje patohistološkog nalaza. Slavica je u ordinaciji, ja čekam na hodniku. Izlazi jedna pacijentica. Smije se, radosna je, poskakuje. Kaže: „U redu je. Tumor je dobroćudan.“ Ja molim. Nebrojeno puta zazivam ime Isus. Molim ga za Slavicu. Šapućem: „Molim te da i njen nalaz bude negativan.“ Nakon nekog vremena, vrata se otvaraju i Slavica izlazi. Čitam nalaz. Razumijem sve te latinske riječi i opise. Zanijemio sam. Karcinom dojke, treći stupanj, sa metastazama u podpazušnim limfnim čvorovima. Gledamo se. Slavica je hra-

brija. Kaže mi: „Biti će onako kako je Isus odlučio.“ Odmah smo upućeni onkologu koji je odredio najjaču kemoterapiju, pa radioterapiju, pa još jednu vrstu kemoterapije. Nuspojave su teške: mučnina, povraćanje, slabost, gubitak kose, opekline od radioterapije… Za vrijeme svih tih terapijskih postupaka smo preko pedeset puta putovali na relaciji Našice – Osijek – Našice. Još jednom, uz Božju pomoć, Slavica je sve to hrabro podnijela i oporavila se. Na kontrolnim pregledima koji su uslijedili narednih godina, nalazi su bili uredni, bez znakova recidiva. Znali smo da je to bio Božji dodir. Čudo! Iscjeljujuća snaga imena Isus ozdravila je Slavičino tijelo. Isus je ponovno proslavio svoje ime. Život naše obitelji ponovno se vratio u mirno razdoblje.

Draga moja braćo i sestre u Gospodinu Isusu Kristu, to što sam pastor i propovjednik nije umanjilo bure i oluje u mojemu životu i životu moje obitelji. Baš naprotiv, neprijatelj (Đavao) je napadao sa svih strana i svim oružjem. Napadao je moju vjeru, službu, moje pouzdanje, moju dušu, duh i tijelo. Nisam imao mira ni po danu, ni po noći. Ležao bih noću budan i čuo glas kako mi se ruga: „Koga ti propovijedaš? Kakvom to Bogu služiš? Čuje li on tebe uopće? Vidiš da mu nije stalo do tvojih najbližih. Nižu se nevolja za nevoljom i to onima koji ga ljube svim srcem i koji su ti najdraži.“ Priznajem da sam se ljutio na Boga i glasno mu prigovarao. Danas se kajem i sramim se toga. Đavao je htio da moja kćer Marta više nikada ne hoda, da Slavica umre, a ja da prestanem propovijedati. Ali nije uspio! Tako sam zahvalan za ono 'ali' iz 2. Korinćanima 4, 7-9: „ U svemu trpimo nevolje, ALI nismo u tjeskobi; ne znamo kamo bismo se okrenuli, ALI ne očajavamo; progone nas, ALI nismo ostavljeni u pogibli; obaraju nas na zemlju, ALI nismo uništeni.“ Marta hoda, Slavica je živa, a ja i dalje propovijedam. Mogu svjedočiti zajedno sa kraljem Davidom:

„K tebi, Jahve, vapijem; govorim: ti si mi utočište, ti si dio moj u zemlji živih. Poslušaj moje vapaje, jer sam veoma nevoljan… Izvedi iz tamnice dušu moju da zahvaljujem imenu tvojemu…“ (Ps. 142, 6-8) „Jahve vodi i učvršćuje korake čovjeku i mio mu je put njegov. Ako i posrne, ne pada jer ga Jahve drži za ruku.“ (Ps. 37, 23) „Blagoslovljen Jahve dan za danom, nosi nas Bog, naš Spasitelj.“ (Ps. 68, 20) Nikada ne stojimo sami na bojnom polju života. On je istinski vladar nad svime – nad svakim događajem na ovoj zemlji. U Psalmima čitamo: „Jahve kraljuje, u sjaj zaodjeven, Jahve zaodjeven moći i opasan… Jači od glasova voda golemih, silniji od bijesnoga mora: silan je Jahve u visinama.“ (Ps. 93, 1, 4) Najmoćnije vodene bujice i najjača nevremena našega Kralja neće maknuti sa prijestolja. Iako se ponekad čini kao da će naš životni čamac potonuti u valovima podivljalog mora života – kad valovi straha idu prema meni, ili valovi boli zamagljuju moj pogled vjere, onda Bog utire put ka spasonosnoj obali i nosi me na obalu. On hoda po valovima i ne ispušta nas. Zahvalan sam svoj braći i sestrama koji su mene i moju obitelj svih ovih godina nosili u svojim molitvama.

Časopis za duhovni život

Ä&#x152;asopis za duhovni Ĺživot