Julia Quinn - Vojvoda i ja

Simon prekriži ruke i nasloni leđa na zid. „Nemaš baš visoko mišljenje o njoj, zar...?”

Prije nego što je uspio završiti sa svojim pitanjem, Anthony ga zgrabi za vrat. „Da se nisi usudio vrijeđati moju sestru.”

Simon je međutim naučio ponešto o samoobrani tijekom svojih putovanja pa mu je trebalo samo dvije sekunde da zamijeni njihove položaje. „Nisam vrijeđao tvoju sestru”, reče zlokobnim glasom. „Vrijeđao sam tebe.” Čudni grgljajući zvukovi dolazili su iz Anthonyjevog grla pa ga Simon pusti. „Zapravo”, reče, otresavši ruke jednu o drugu „Daphne mi je objasnila zašto nije privukla nijednog prikladnog udvarača.” „Je li?” upita Anthony podrugljivo. „Ja osobno mislim da to ima najviše veze s činjenicom da se ti i tvoja braća ponašate poput gorila, ali ona mi je rekla da je to zato što je cijeli London doživljava kao prijateljicu, a nitko je ne doživljava kao romantičnu heroinu.”

Anthony je duže vrijeme šutio, a onda konačno reče: „Shvaćam.” Zatim, nakon još jedne stanke doda zamišljeno: „Vjerojatno je u pravu.”

Simon nije rekao ništa, samo je promatrao kako mu prijatelj konačno shvaća o čemu se radi. Konačno Anthony reče: „Ipak mi se ne sviđa što njuškaš oko nje.” „Bože moj, govoriš o meni kao da sam pas.”

Anthony prekriži ruke. „Ne zaboravi da smo skupa harali po Londonu nakon Oxforda. Ja točno znam što si sve radio.” „Za Boga miloga, Bridgertone, imali smo tada dvadeset godina! Svi su muškarci idioti u toj dobi. Uostalom, ti prokleto dobro znaš da s-s...“ Simon osjeti kako mu jezik postaje nespretan i odglumi napad kašlja kako bi prikrio mucanje. K vragu. Ovo se u posljednje vrijeme rijetko događalo, ali kad bi se ipak dogodilo, uvijek je bio uzrujan ili ljutit. Kad bi izgubio kontrolu nad emocijama, izgubio bi kontrolu i nad govorom. To je bilo jednostavno tako.

Na nesreću, takve su ga epizode samo dovodile do ljutnje na samoga sebe, što bi dodatno pogoršalo mucanje. Bila je to najgora vrsta začaranog kruga.

Anthony ga upitno pogleda. „Jesi li dobro?”

Simon kimne. „Nešto mi je zapelo u grlu”, slaže. „Da pozovem slugu da ti donese čaj?”

Simon ponovno kimne. Nije mu se baš pio čaj, ali činilo se da bi upravo to tražila osoba kojoj je doista nešto zapelo u grlo.

Anthony povuče zvonce, a zatim se ponovno okrene prema Simonu i upita: „Što si ono bio rekao?”

Simon gutne, nadajući se da će mu to pomoći prevladati ljutnju. „Samo sam želio reći da ti znaš bolje od svih drugih da je bar pola mog ugleda nezasluženo.” ~ 77 ~ Vojvoda i ja