Page 1


Julia Quinn

Vikont koji me volio Naslov originala: The viscount who loved me


Anthony Bridgerton odlučio je pronaći suprugu. Svoje je dvadesete godine proveo prepuštajući se razvratnim užicima, iako je istovremeno brinuo o majci i sedmero mlađe braće i sestara osiguravajući im financijsku sigurnost. Međutim, sada je došlo vrijeme da se skrasi i osigura nastavak loze Bridgertonovih. Edwinu Sheffield smatraju najljepšom debitanticom tekuće sezone. Ona je i dražesna, nevina i izrazito poslušna. Anthony je siguran da će ona biti savršeno pogodna supruga i zavjetuje se da će je učiniti svojom. Jedina prepreka na njegovu putu je Edwinina starija sestra Kate. Ona je odlučila učiniti sve što je u njezinoj moći da joj se sestra uda iz ljubavi, a ne iz praktičnih razloga. A razvratni vikont počinje uviđati kako Katein oštar um i britak jezik lako pariraju njegovima. Sve dok, naime, ne učini pogrešku i poljubi je…


Prolog

A

nthony Bridgerton je oduvijek znao da će umrijeti mlad. Ali ne, ne u djetinjstvu. Mladi Anthony nikada nije imao razloga promišljati vlastitu smrtnost. Na ranim godinama djetinjstva pozavidjeli bi mu svi dječaci na svijetu, i to od samog dana rođenja. Istina je bila da je Anthony bio nasljednik drevne i imućne vikontske obitelji, ali za razliku od većine plemićkih parova, lord i lady Bridgerton bili su silno zaljubljeni i nisu na rođenje sina gledali kao na dolazak nasljednika, već na rođenje djeteta. Zato nije bilo zabava, ni prijema, ni slavlja, osim što su majka i otac zadivljeno zurili u svog novorođenog sina. Bridgertoni su bili mladi roditelji — Edmundu je bilo jedva dvadeset, a Violet tek osamnaest — ali bili su mudri i bili su snažni i voljeli su svoga sina silnom odanošću koja se rijetko viđala u njihovim društvenim krugovima. Na užas vlastite majke, Violet je inzistirala da sama doji dječaka, a Edmundu nikad nije palo na pamet slijediti običaj da očevi svoju djecu ne trebaju ni vidjeti ni čuti. Vodio je djetešce na dugačke šetnje Kentom, razgovarao s njime o filozofiji i pjesništvu prije nego što je dječak uopće mogao razumjeti riječi i svake mu je večeri prije spavanja pričao priču za laku noć. I baš zato što su vikont i vikontica bili tako silno zaljubljeni, nitko se nije začudio što se, dvije godine nakon Anthonyjeva rođenja, dječaku pridružio i mlađi brat kojeg su krstili imenom Benedict. Edmund je istoga časa prilagodio dnevnu rutinu dvojici sinova koje je tako zajedno vodio na šetnje, a jedan je čitav tjedan proveo u konjušnici smišljajući sa svojim kožarom posebnu nosiljku koja bi držala Anthonyja na leđima dok bi on bebu Benedicta držao u rukama. Šetali su preko polja i potoka i on im je pričao čarobne priče, o savršenom cvijeću i predivnom plavom nebu, o vitezovima u sjajnim oklopima i djevama u nevolji. Violet se običavala smijati kad bi se vratili raščupani od vjetra i preplanuli od sunca, a Edmund bi rekao: “Vidite? Evo naše djeve u nevolji. Očito je moramo spasiti.” i Anthony bi se bacio majci u zagrljaj, smijući se dok se zaklinjao da će ju zaštititi od strašnog zmaja koji riga vatru, kojeg su upravo vidjeli tu blizu, tek dvije milje niz put koji vodi do sela. “Dvije milje niz put koji vodi do sela?”, užasnula bi se Violet, silno se potrudivši zvučati prestravljeno. “O, Bože moj, što bih ja jadna da nemam trojicu snažnih muškaraca da me štite?” “Benedict je još beba”, odgovorio bi Anthony. “Ali narast će on”, uvijek bi mu odgovorila, raskuštravši mu kosu, “baš kao što si i ti narastao. I baš kao što ćeš ti još narasti.” Edmund se uvijek prema svoj svojoj djeci odnosio s jednakom ljubavlju i odanošću, ali kasno navečer, kad bi Anthony prislonio džepni sat Bridgertonovih uz grudi (onaj sat koji mu je otac darovao za osmi rođendan, baš kao što je on dobio od svog oca za svoj osmi rođendan), znao bi razmišljati o tome kako je njegov odnos s ocem ipak malo poseban. Ne zato što je Edmund njega najviše volio; do tog je trenutka broj braće i sestara u obitelji Bridgerton dostigao brojku četiri (Colin i Daphne su rođeni vrlo brzo jedno za drugim) i Anthony je jako dobro znao da su sva djeca silno voljena. Ne, Anthony je mislio da je njegov odnos s ocem poseban samo zato što ga je on najduže poznavao. Na kraju krajeva, bez obzira na to koliko je dugo Benedict poznavao oca, Anthony će uvijek imati dvije godine prednosti. A šest pred Colinom. A što se tiče Daphne, ovaj, osim činjenice da je ona bila djevojčica (koji užas!), ona je oca poznavala punih osam


godina manje od njega i to će, rado se na to podsjećao, uvijek biti tako. Edmund Bridgerton bio je, jednostavno rečeno, samo središte Anthonyjeva svijeta. Bio je to visok čovjek širokih ramena i jahao je konja kao da je rođen u sedlu. Uvijek je znao odgovore na sve aritmetičke zadatke (čak i one koje Anthonyjev tutor nije znao), nije imao baš ništa protiv da mu sinovi imaju kućicu na stablu (i čak se potrudio sam je sagraditi), a od njegova bi se smijeha čovjek rastopio od dragosti. Edmund je Anthonyja naučio jahati. Naučio ga je pucati. Naučio ga je plivati. Sam ga je odvezao u Eton umjesto da ga pošalje kočijom u pratnji slugu, kao što je u školu stigla većina Anthonyjevih budućih prijatelja. A kad je vidio da se Anthony nervozno ogledava po školi koja će postati njegov novi dom, iskreno je razgovarao sa svojim najstarijim sinom, ohrabrujući ga da će sve biti u redu. I bilo je. Anthony je znao da će biti. Njegov otac, na kraju krajeva, nikada nije lagao. Anthony je volio svoju majku. Dovraga, vjerojatno bi dao da mu odsjeku desnu ruku kad bi to jamčilo njezinu sigurnost i dobrobit. Ali dok je odrastao, sve što je činio, svaki uspjeh, svaki cilj, baš svaka nada i san — sve je to bilo za njegova oca. A onda, jednoga dana, sve se promijenilo. Bilo je baš čudno, razmišljao je kasnije, kako se nečiji život može promijeniti u trenu, kako jedne minute život može teći svojim uobičajenim tijekom, a druge minute jednostavno... ne. Dogodilo se to kad je Anthonyju bilo osamnaest godina. Bio je doma na ljetnim praznicima i pripremao se za prvu godinu na Oxfordu. Trebao je pohađati All Souls College, baš kao i njegov otac prije njega i život mu je bio divan i krasan, bio je to život na koji svaki osamnaestogodišnjak imao pravo. Otkrio je žene, i što je bilo još sjajnije, one su otkrile njega. Roditelji su mu se još uvijek sretno razmnožavali, dodavši obitelji Eloise, Francescu i Gregoryja, a Anthony se silno potrudio da ne zakoluta očima kad bi sreo majku u predvorju — trudnu s osmim djetetom! Bilo je pomalo neprilično, smatrao je Anthony, raditi djecu u njihovoj dobi, ali svoje je mišljenje zadržao za sebe. Tko je bio on da sumnja u Edmundovu mudrost? Možda će i on, također, željeti više djece u poznoj dobi od trideset osam godina. Kad je Anthony otkrio što se dogodilo, bilo je kasno popodne. Vratio se s dugog i napornog jahanja s Benedictom i upravo je ušao kroz vrata Aubrey Halla, drevnog sjedišta obitelji Bridgerton, kad je ugledao svoju tada desetogodišnju sestru kako sjedi na podu. Benedict se zadržao u konjušnici. Izgubio je neku šašavu okladu pa je morao istimariti i svog i Anthonyjeva konja. Kad je ugledao Daphne, Anthony je stao kao ukopan. Bilo je većjako čudno to što je njegova sestra sjedila na podu nasred glavnog predvorja. Još je bilo čudnije to što je plakala. Daphne nikada nije plakala. “Daff”, rekao je oklijevajući, premlad da zna što se radi s uplakanim ženskim osobama, pitajući se hoće li to ikada saznati, “što...” Ali prije nego što je uspio završiti pitanje, Daphne je podigla glavu, a slomljeni pogled u njezinim velikim smeđim očima presjekao ga je poput mača. Posrnuo je korak unazad, znajući da se dogodilo nešto strašno, strašno loše. “On je mrtav”, šapnula je Daphne. “Tata je mrtav.” Na trenutak se Anthonyju učinilo da je krivo čuo. Njegov otac ne može biti mrtav. Drugi su ljudi umirali mladi, poput strica Huga, ali stric Hugo bio je sitan i krhak. Barem je bio sitniji i krhkiji od Edmunda. “Ti si pogriješila”, rekao je sestri. “Sigurno si pogriješila.” Ona odmahne glavom. “Eloise mi je rekla. On je bio... to je bila...” Anthony je znao da ne smije tresti sestru dok jeca, ah si nije mogao pomoći. “Što je bilo, Daphne?”


“Pčela”, šapnula je. “Ubola ga je pčela.” Na trenutak Anthony nije mogao učiniti ništa osim zuriti u sestru. Konačno, promuklim i jedva prepoznatljivim glasom reče: “Daphne, čovjek ne može umrijeti od uboda pčele.” Ona ne reče ništa, samo ostane sjediti na podu, vrat joj se grčio dok je pokušavala obuzdati suze. “Već su ga ranije ubole pčele”, dodao je Anthony, podižući glas. “Ja sam bio s njim. Obojicu su nas ubole. Naletjeli smo na košnicu. Mene je ubola u rame.” Spontano podigne ruku i dodirne mjesto na kojem ga je prije mnogo godina ubola pčela. Šapatom doda: “A njega u ruku.” Daphne je samo buljila u njega sablasno praznim pogledom. “Nije mu bilo ništa”, inzistirao je Anthony. Čuo je paniku u svom glasu i znao je da plaši sestru, ali nije si mogao pomoći. “Čovjek ne može umrijeti od uboda pčele!” Daphne odmahne glavom, a tamne su joj oči odjednom izgledalo sto godina stare. “To je bila pčela”, reče slabašnim glasom. “Eloise je to vidjela. U jednom trenutku je tamo samo stajao, a u drugom je... on je...” Anthony osjeti kako u njemu raste nešto čudno, kao da će mu mišići iskočiti kroz kožu. “A u drugom je što, Daphne?” “Otišao.” Izgledalo je kao da ju je ta riječ zbunila jednako kao što se zbunjeno osjećala. Anthony ostavi Daphne sjediti u predvorju i krene uza stube, preskačući po tri odjednom, prema spavaćoj sobi svojih roditelja. Zasigurno mu otac nije mrtav. Pa ne može čovjek umrijeti d uboda pčele. To je bilo nemoguće. Obična glupost. Edmund Bridgerton bio je mlad, on je bio jak. Bio je visok, širokih ramena, snažnih mišića i tako mu Boga, nije ga mogla ubiti neka beznačajna mala pčela. Ali kad je Anthony stigao do predvorja na katu, shvatio je po potpunoj mrtvačkoj tišini i desetku užurbanih slugu da je situacija ozbiljna. I njihova sućutna lica... do kraja će ga života proganjati ta njihova lica puna sažaljenja. Mislio je da će se morati probijati do sobe svojih roditelja, ali sluge su se razmaknule kao da su kapi u Crvenom moru i kad je Anthony otvorio vrata, znao je. Majka je sjedila na rubu kreveta, nije plakala, nije ispuštala ni glasa, samo je držala ruku njegova oca dok se polako njihala naprijed-nazad. Otac mu je bio miran. Miran kao... Anthony nije želio ni pomisliti na tu riječ. “Mama?” uspio je izustiti. Nije ju tako zvao godinama, ona je za njega bila ‘majka’ još otkad je krenuo u Eton. Ona se okrenula, polako, kao da mu čuje glas kroz dugački, dugački tunel. “Što se dogodilo?” šapnuo je. Ona odmahne glavom, a oči su joj bile bespomoćno daleke. “Ne znam”, reče. Usne su joj ostale otvorene oko dva centimetra, kao da je namjeravala još nešto reći, ali je zaboravila što. Anthony nezgrapnim korakom priđe bliže majci. “Otišao je”, konačno prošapće Violet. “On je otišao i ja...” Stavi si ruku na trbuh, pun i okrugao od trudnoće. “Rekla sam mu, joj, Anthony, bila sam mu rekla...”. Izgledala je da će se sasvim raspasti. Anthony je susprezao suze koje su ga pekle u očima i greble u grlu. Sjedne kraj majke. “U redu je, mama”, reče. Ali znao je da ništa nije u redu. “Rekla sam mu da nam ovo mora biti zadnje”, zajecala je, zaplakavši mu na ramenu. “Rekla sam da ne mogu iznijeti još jedno, da moramo biti oprezni i... Joj, Bože, Anthony, što bih dala da je on sad tu, da mu mogu dati još jedno dijete. Ja ne shvaćam. Ja jednostavno ne shvaćam...” Plakala je u Anthonyjevom zagrljaju. On nije rekao ništa; činilo se beskorisnim pokušavati pronaći riječi koje će odgovarati pustoši u njegovu srcu. A ni on nije shvaćao. Liječnici su kasnije te večeri objavili da su i sami u čudu. Čuli su oni za takve slučajeve, ali nikada kod nekog tako mladog i snažnog. Bio je tako vitalan, tako moćan; nitko to nije


mogao predvidjeti. Bila je istina da je vikontov mlađi brat Hugo prije godinu dana sasvim iznenada umro, ali takve stvari nisu obično bile nasljedne, i uostalom, iako je Hugo umro sam na polju, nitko nije primijetio ubod pčele na njegovoj koži. A zapravo, nikome nije ni palo na pamet potražiti ubod. Nitko to nije mogao predvidjeti, ponavljali su liječnici, ponovno i ponovno sve dok ih Anthony nije poželio sve podaviti. Konačno ih je ispratio iz doma i smjestio majku u krevet. Morali su je preseliti u pričuvnu spavaću sobu; uzrujala ju je pomisao da bi trebala spavati u krevetu koji je tolike godine dijelila s Edmundom. Anthony je također uspio poslati sve šestero braće i sestara u krevet, rekavši im da će razgovarati sutra ujutro, da će sve biti u redu i da će se on pobrinuti za njih onako kao bi to želio njihov otac. Zatim je otišao u prostoriju u kojoj je još uvijek ležalo tijelo njegova oca i gledao ga. Gledao ga je i gledao, zurio u njega satima, jedva trepnuvši. A kad je izašao iz prostorije, izašao je s novom vizijom svoga života i spoznajom o vlastitoj smrtnosti. Edmund Bridgerton umro je s trideset osam godina. A Anthony jednostavno nije mogao zamisliti da bi ikad mogao nadmašiti oca na bilo koji način, čak ni po dobi.


1. Poglavlje

Razvratnici su, naravno, već bili temom ove kolumne, a Vaša autorica je došla do zaključka da postoje razvratnici i Razvratnici. Anthony Bridgerton je Razvratnik. Riječ razvratnik (s malim početnim slovom) označava mladu i nezrelu osobu. Ona se razmeće svojim osvajanjima, ponaša se sasvim idiotski i smatra se opasnim za ženski rod. Jedan Razvratnik (s velikim početnim slovom) zna da je opasan za ženski rod. On se ne razmeće osvajanjima zato što mu to nije potrebno. On zna da će o njemu šaputati i muškarci i žene, i zapravo, on bi najradije da se o njemu uopće ne šapuće. On zna tko je on i što je sve učinio; daljnja prebrajanja su za njega suvišna. On se ne ponaša poput idiota iz jednostavnog razloga što on nije idiot (ništa više nego što se očekuje od pripadnika muškog spola). On nema strpljenja za budalaštine našeg društva i sasvim iskreno, većinu vremena Vaša autorica mora priznati da ga u potpunosti razumije. Iako ovo što sam napisala ne opisuje vikonta Bridgertona — koji je ove godine zacijelo najpoželjniji neženja — do savršenosti, Vaša će se autorica istoga časa umiroviti. Jedino pitanje koje ostaje jest sljedeće: Hoće li 1814. godina biti godina kad će vikont konačno pokleknuti pred blaženstvom braka? Vaša autorica misli... da neće. Društveni bilten lady Whistledown, 20. travnja 1814.

M

olim te, nemoj mi samo reći da ponovno piše o vikontu Bridgertonu”, reče Kate Sheffield nikom posebnom u prostoriji. Njezina polusestra Edwina, mlada od nje skoro četiri godine, podigne pogled sjedne stranice novina. “Kako si znala?” “Smijuljiš se poput neke luđakinje.” Edwina se zasmijulji, zatresavši plavu sofu od damasta na kojoj su obje sjedile. “Vidiš?” reče Kate, bocnuvši je nježno u ruku. “Uvijek se smijuljiš kad piše o nekom nepopravljivom razvratniku.” Ali i Kate se smješkala. Ništa na svijetu nije joj bilo draže od zadirkivanja sestre. Dobrohotnog zadirkivanja, naravno. Mary Sheffield, Edwinina majka i već skoro osamnaest godina Kateina maćeha, podigne pogled s veza i odmakne naočale malo dalje od očiju. “Što je to vama dvjema tako smiješno?” “Kate se živcira zato što lady Whistledown ponovno piše o onom razvratnom vikontu”, objasni Edwina. “Uopće se ne živciram”, reče Kate, iako je nitko nije slušao. “Bridgertonu?” odsutno upita Mary. Edwina kimne. “Da.” “Stalno piše o njemu.” “Mislim da joj se jednostavno sviđa pisati o razvratnicima”, dodala je Edwina. “Naravno da joj se sviđa pisati o razvratnicima”, odgovori Kate. “Kad bi pisala o dosadnim ljudima, nitko joj ne bi kupovao novine.” “To nije istina”, odgovori Edwina. “Evo, prošlog je tjedna pisala o nama, a i samo nebo zna da mi nismo najzanimljiviji ljudi u Londonu.” Kate se nasmije naivnosti svoje sestre. Kate i Mary možda nisu bile najzanimljivije osobe u Londonu, ali Edwina, sa svojom predivnom kožom boje maslaca i blistavim


svijetloplavim očima, već je nazvana Neusporedivom godine 1814. Kate, s druge strane, s njezinom običnom smeđom kosom i očima, obično su nazivali “starija sestra Neusporedive”. Ali vjerovala je da ima i gorih nadimaka. Barem je još nitko nije počeo zvati “sestra usidjelica Neusporedive”. A bilo je to puno bliže istini nego što je to itko od Sheffieldovih želio priznati. S dvadeset godina (skoro dvadeset jednom, želimo li biti sasvim iskreni), Kate je već bila malo prestara za prvu sezonu u Londonu. Ali nije zapravo bilo drugog izbora. Sheffieldovi nisu bili imućni čak ni kad je Katein otac bio živ, a otkad je on prije pet godina preminuo, bili su prisiljeni još više štedjeti. Zasigurno nisu bili na putu za ubožnicu, ali morali su dvaput okrenuti svaki peni i paziti kako će potrošiti svaku dragocjenu funtu. S tako nategnutim financijama Sheffieldi su uspjeli nabaviti novac samo za jedan posjet Londonu. Unajmljivanje kuće — i kočije — i zapošljavanje minimalnog broja slugu za sezonu koštalo je novca. Dvostruko više novca nego što su si mogle priuštiti. I tako su morale štedjeti punih pet godina da si priušte ovaj put u London. Međutim, ne budu li djevojke uspješne na bračnom tržištu... dobro, nitko ih baš neće baciti u dužnički zatvor, ali predstojat će im tihi život u otmjenom siromaštvu, u nekoj šarmantno sićušnoj kućici u Somersetu. I tako su dvije djevojke bile prisiljene debitirati iste godine. Odlučeno je da će najbolji trenutak biti kad Edwina bude imala tek sedamnaest, a Kate skoro dvadesetjednu. Mary bi rado čekala dok Edwina ne navrši osamnaest, da bude malo zrelija, ali tada bi Kate imala skoro dvadeset dvije i tko bi se, zaboga, tada želio oženiti njome? Kate se ironično osmjehne. Njoj do sezone uopće nije bilo stalo. Znala je od samog početka da nije bila od onih koje bi zaokupile pažnju visokog društva. Nije bila dovoljno lijepa da previde nedostatak miraza, a nikad nije naučila naivno se smješkati i afektirati, i otmjeno hodati, i raditi sve one stvari koje su izgleda druge djevojke naučile još u kolijevci. Čak i Edwina, koja nije bila ni najmanje prijetvorna, nekako je znala kako stajati i hodati i uzdisati tako da su se mladići pretrgavali samo da bi imali čast pomoći joj prijeći ulicu. Kate je, s druge strane, uvijek stajala uzdignutih ramena, i nije mogla mirno sjediti ni da joj život ovisi o tome, a hodala je kao da je na utrci — a zašto i ne bi? — uvijek se pitala. Ako se netko nekamo uputio, zašto se ne bi potrudio stići onamo najbrže što može? Što se tiče njezine trenutne sezone u Londonu, grad joj se uopće nije sviđao. Istina, prilično se dobro zabavljala i upoznala je nekoliko vrlo ljubaznih ljudi, ali sezona u Londonu činila joj se strahovitim bacanjem novca na djevojku koja bi bila savršeno zadovoljna da je ostala na selu i tamo pronašla nekog prihvatljivog mladića za udaju. Ali Mary za to nije htjela ni čuti. “Kad sam se ja udala za tvog oca”, rekla je, “zaklela sam se da ću te voljeti i odgojiti istom pažnjom i ljubavlju koju bih pružila rođenom djetetu.” Kate je uspjela izgovoriti samo “Ali...” prije nego što je Mary nastavila: “Ja sam odgovorna tvojoj sirotoj majci, počivala u miru Božjem, i jedan dio te odgovornosti leži u tome da se ti sretno udaš i budeš sigurna.” “Bila bih ja sretna i sigurna na selu”, odgovori Kate. “U Londonu imaš više muškaraca na izbor”, proturječila joj je Mary. Nakon toga se u priču uključila Edwina, inzistirajući na tome da bi bila silno nesretna bez nje, a kako Kate nije mogla podnijeti da joj sestra bude nesretna, sudbina joj je bila zapečaćena. I tako se i ona našla u Londonu — sjedeći u pomalo otrcanoj dnevnoj sobi u unajmljenoj kući u dijelu grada koji je bio gotovo ugledan, i... Ogleda se oko sebe nestašno... spremajući se oteti novine sestri iz ruke. “Kate!” cikne Edwina, zabuljivši se u mali trokut novinskog papira koji joj je ostao između desnog palca i kažiprsta. “Još nisam sve pročitala!” “Čitaš to već čitavu vječnost”, reče joj Kate prkosno se nacerivši. “Uostalom, želim


vidjeti što je imala danas reći o vikontu Bridgertonu.” Edwinine oči, koje su obično uspoređivali s mirnim škotskim jezerima, vragolasto bijesnu. “Kate, čini mi se da si ti strahovito zainteresirana za tog vikonta. Krije li se tu nešto što nam ne želiš otkriti?” “Ne budi luda. Ja ga uopće ne poznajem. A da ga upoznam, vjerojatno bih pobjegla glavom bez obzira u suprotnom smjeru. On je upravo onakva vrsta čovjeka kakvog bismo nas dvije po svaku cijenu morale izbjegavati. Taj bi vjerojatno uspio zavesti i santu leda.” “Kate!” uzvikne Mary. Kate se namršti. Zaboravila je da ih sluša njezina maćeha. “Ali to je istina”, dodala je. “Čula sam da je taj imao više ljubavnica od rođendana.” Mary ju je gledala nekoliko sekunda, kao da pokušava odlučiti hoće li na ovo odgovoriti ili ne, i konačno reče: “Ovo nije prikladna tema za tvoje uši, ali tako je to s mnogim muškarcima.” “Ah”, zacrveni se Kate. Malo je toga bilo neprivlačnije od činjenice da ti stalno proturječe kad pokušavaš nešto važno reći. “Dobro onda, on ih je imao dvostruko više od rođendana. U svakom slučaju, on je promiskuitetniji od većine muškaraca, što znači da nije osoba kojoj bi se smjelo dopustiti udvaranje Edwini”. “I ti isto sudjeluješ u sezoni”, podsjeti je Mary. Kate sarkastično pogleda Mary. Svi su znali da ako se vikont odluči udvarati jednoj Sheffieldici, to sigurno neće biti Kate. “Mislim da tu ne piše ništa što će ti promijeniti mišljenje”, reče Edwina slegnuvši ramenima dok se naginjala prema Kate da bolje vidi što piše u novinama. “Zapravo, ne piše puno o njemu. Kolumna joj više nalikuje na traktat na temu razvratnika.” Kate preleti pogledom po tekstu. “Hmmm”, reče, a to je bio njezin najomiljeniji način izražavanja prijezira. “Kladim se da ima pravo. Vjerojatno ga neće ove godine privesti do oltara”. “Ti uvijek misliš da lady Whistledown ima pravo”, promrmlja Mary sa smiješkom. “Obično ima”, odgovori Kate. “Moraš joj priznati, za autoricu tračerske kolumne, pokazuje zadivljujuću mudrost. Bila je sasvim u pravu u prosudbi svih ljudi koje sam dosad upoznala u Londonu.” “Kate, ti bi trebala donositi vlastite prosudbe”, dobaci joj Mary. “Ne priliči ti temeljiti svoje mišljenje na tračerskim novinama.” Kate je znala da je njezina maćeha u pravu, ali to nije željela priznati pa je samo još jednom rekla “Hmmm” i vratila pozornost na novine koje je držala u rukama. Whistledown je bio, bez sumnje, najzanimljivije štivo u Londonu. Kate nije bila sasvim sigurna kad su novine počele izlaziti — u nekom trenutku prošle godine, tako je čula — ali jedna stvar bila je sigurna. Tko god je bila ta lady Whistledown (a nitko zapravo nije znao tko ona jest), to je bila osoba s dobrim vezama u visokom društvu. Morala je biti. Niti jedan uljez se ne bi mogao dočepati svih tračeva koje je ona objavljivala u svojoj kolumni svakog ponedjeljka, srijede i petka. Lady Whistledown znala je sve najnovije tračeve, i za razliku od ostalih kolumnista, nije se libila rabiti prava imena ljudi o kojima je pisala. Odlučivši, na primjer, prošlog tjedna da Kate ne pristaje žuta boja, napisala je, jasno kao dan: “Gđica Katharine Sheffield odjevena u žuto u kombinaciji sa svojom tamnom kosom izgleda poput opjevanog sunovrata.” Kate se nije uvrijedila. Čula je više no jednom da ne možeš smatrati da si “stigao” u London dok te u svojoj kolumni ne uvrijedi lady Whistledown. Čak je i Edwina, koja je po svim mjerilima postigla veliki uspjeh u društvu, bila ljubomorna na Kate jer je lady Whistledown izabrala baš nju uvrijediti. I bez obzira na to što Kate uopće nije imala neku veliku želju provesti sezonu u Londonu, smatrala je da, kad već mora sudjelovati u društvenim zbivanjima, ne bi škodilo potruditi se da ne doživi baš potpuni neuspjeh. Ako je to što su ju uvrijedili u tračerskoj


kolumni bio jedini znak njezina uspjeha, onda neka bude tako. Kate će pokušati biti uspješna gdje god joj se ukaže prilika. I sad kad se Penelope Featherington bude hvalila da su je usporedili s prezrelim agrumom u njezinoj opravi od narančastog satena, Kate će odmahnuti rukom i dramatično uzdahnuli: “Ah, da, ja sam pak opjevani sunovrat.” “Jednog dana”, odjednom objavi Mary, kažiprstom gurnuvši naočale još malo niže niz nos, “netko će otkriti pravi identitet te žene i tada će se ona naći u velikoj nevolji.” Edwina sa zanimanjem pogleda majku. “Zar uistinu misliš da će je netko uspjeti raskrinkati? Već više od godinu dana vrlo uspješno taji svoj identitet.” “Ništa tako veliko ne može vječno ostati tajnom”, odgovori Mary. Ubadala je iglu u goblen, vukući kroz tkaninu dugačku žutu nit. “Pazi što ti govorim. Sve će to prije ili kasnije izaći na vidjelo, a kad se to dogodi, bit će skandala kakvog u životu niste vidjele.” “Kad bih ja znala tko je ona”, objavi Kate, okrenuvši drugu stranu novina od jednog lista, “vjerojatno bi mi postala najboljom prijateljicom. Strahovito je zabavna. I bez obzira na to što svi govore, ona je skoro uvijek u pravu. Upravo u tom trenutku, Newton, Katein podeblji pas pasmine korgi dogega u prostoriju. “Zar se nismo dogovorile da će taj pas biti u dvorištu?” upita Mary. Zatim poviče: “Kate!” kad joj se pas smjestio kraj stopala i počeo dahtati kao da očekuje poljubac. “Newtone, smjesta dođi ovamo”, naredi mu Kate. Pas je čeznutljivo zurio u Mary, zatim dogegao do Kate, skočio na sofu i stavio joj prednje šape na krilo. “Ostavit će ti dlake na odjeći”, reče Edwina. Kate slegne ramenima i pomiluje Newtonovu gusto krzno boje devine dlake. “Ništa zato.” Edwina uzdahne, ali ispruži ruku i ipak potapša psa nježno po glavi. “Što još kaže?” upita sestru nagnuvši se naprijed sa zanimanjem. “Nisam stigla do druge stranice.” Kate se nasmiješi na sestrin sarkazam. “Ništa posebno. Nešto malo piše o vojvodi i vojvotkinji od Hastingsa koji su navodno ranije ovoga tjedna doputovali u grad, zatim piše što je bilo na jelovniku na balu lady Danbury koji je proglasila ‘iznenađujuće ukusnim’, a zatim opisuje vrlo nesretan izbor oprave koju je gospođa Featherington odjenula prošlog ponedjeljka.” Edwina se namršti. “Čini mi se da je te Featheringtone prilično uzela na zub.” “Nije ni čudno”, reče Mary, odlažući vez dok je ustajala. “Ta žena ne bi znala izabrati boje haljina svojih djevojaka čak i da duga siđe s neba i omota joj se oko vrata.” “Majko!” uzvikne Edwina. Kate prekrije usta dlanom, suzdržavajući se da se ne nasmije. Mary je rijeko davala takve komentare, ali kad jest, oni su bili fantastični. “Pa to je istina. Stalno odijeva najmlađu u narančasto. Svi vide da toj jadnoj djevojci treba plava ili zelena boja metvice.” “Ti si mene odjenula u žuto”, podsjeti je Kate. “I jako mi je žao zbog toga. To će me naučiti da ne slušam prodavačicu. Nisam smjela sumnjati u svoju prosudbu. Morat ćemo tu opravu skratiti i prepraviti za Edwinu.” Kako je Edwina bila za čitavu glavu niža od Kate i nekoliko nijansi vitkija, to neće biti problem. “Kad to budeš radila”, reče Kate, okrenuvši se k sestri, “pobrini se da skineš one volane na rukavima. Užasno odvlače pozornost. I još i grebu. Zamalo sam ih strgnula sa sebe usred bala kod Ashbournovih.” Mary zakoluta očima. “Iznenađena sam i zahvalna što si našla za shodno suzdržati se od toga.” “Ja sam iznenađena, ali nisam zahvalna”, reče Edwina nestašno se osmjehnuvši. “Pomisli samo kako bi se lady Whistledown zabavljala da si to učinila.” “Aha, da”, reče Kate, osmjehnuvši se sestri. “Već vidim naslov: “Opjevani sunovrat


pokidao vlastite latice”. “Idem ja gore”, najavi Mary, odmahnuvši glavom na šale svojih kćeri. “Ne zaboravite da večeras idemo na zabavu. Vi bi se djevojke mogle malo odmoriti prije izlaska. Sigurna sam da ćemo i večeras kasno leći.” Kate i Edwina kimnu, promrmljavši obećanje da će to učiniti. Mary pokupi svoj vez i izađe iz sobe. Čim je Mary izašla, Edwina upita Kate: “Jesi li odlučila što ćeš večeras odjenuti?” “Mislim da ću odjenuti opravu od zelenog tila. Znam da bih morala odjenuti bijelo, ali bojim se da mi ne pristaje.” “Ako ti nećeš odjenuti bijelo”, reče odano Edwina, “onda neću ni ja. Ja ću odjenuti haljinu od plavog muslina.” Kate kimne složivši se sa sestrom i baci ponovno pogled na novine koje je još držala u ruci, pokušavajući uspraviti Newtona koji se okrenuo na leđa očekujući da ga netko počeška po trbuhu. “Da, baš je prošlog tjedna gospodin Berbrooke rekao da si anđeo u plavom. Misleći na to kako ti tako lijepo pristaje uz oči.” Edwina iznenađeno trepne. “Gospodin Berbrooke je to rekao? Tebi?” Kate je pogleda. “Naravno. Svi tvoji udvarači pokušavaju prenijeti ti komplimente preko mene.” “Uistinu? A zašto?” Kate se polako dobrohotno nasmiješi. “Pa, sad, Edwina, to bi moglo imati veze s time što si cijeloj publici na koncertu Smythe-Smithovih objavila da se nikada ne bi udala bez sestrina blagoslova.” Edwinini obrazi poprime blago ružičastu boju. “Nije baš bilo pred cijelom publikom”, promumlja. “Kao da jest. Vijest se proširila brže od požara na krovu. Ja uopće nisam bila nazočna u tom trenutku, a trebalo je dvije minute da stigne do mene.” Edwina prekriži ruke i reče “Hmmm”, zvučeći kao svoja starija sestra. “Ali to je istina i nije me briga tko je to sve čuo. Znam da se od mene očekuje da se udam za neku veličanstvenu i bogatu osobu, ali ne moram se udati za nekoga tko će me zlostavljati. U obzir mogu doći svi koji imaju dovoljno odvažnosti da tebe zadive.” “Zar je mene tako teško zadiviti?” Dvije sestre se pogledaju i zatim jednoglasno odgovore: “Da.” Ali dok se Kate smijala s Edwinom, opazi da ju obuzima neki neugodan osjećaj krivnje. Sve tri Sheffieldice znale su da će Edwina biti ta koja će osvojiti nekog plemića ili se bogato udati. Edwina će biti ta koja će osigurati da obitelj ne mora živjeti u siromaštvu. Edwina je bila ljepotica, dok je Kate bila... Kate je bila Kate. Ali nije joj bilo žao zbog toga. Edwinina ljepota bila je jednostavno životna činjenica. Neke je istine Kate odavno naučila prihvatiti. Nikada neće naučiti plesati valcer tako da ne pokušava cijelo vrijeme voditi; uvijek će se bojati munja i gromova, bez obzira na to koliko si je puta rekla da je to blesavo; i bez obzira na to što odjene, bez obzira na to kako uredi kosu ili koliko uštine obraze, nikad neće biti lijepa poput Edwine. Usput, Kate nije bila sigurna da bi njoj godila sva ona pozornost koja je okruživala Edwinu. Niti bi, to je polako shvaćala, bila sretna da na njoj leži odgovornost da se bogato uda kako bi uzdržavala majku i sestru. “Edwina”, reče Kate obzirno, uozbiljivši se, “ti se ne moraš udati ni za koga tko ti se ne sviđa. Znaš to.” Edwina kimne. Odjednom je djelovala kao da će se rasplakati. “Odlučiš li da u Londonu nema nijednog gospodina koji je dovoljno dobar za tebe, neka bude tako. Vratit ćemo se lijepo u Somerset i uživati u društvu jedna druge. Uostalom, nitko mi se ionako ne sviđa više od tebe.”


“Ni meni od tebe”, prošapće Edwina. “A nađeš li čovjeka koji će te oboriti s nogu, Mary i ja ćemo biti oduševljene. Ne moraš se brinuti što ćeš nas ostaviti. Dobro ćemo se nas dvije slagati.” “Ali i ti bi mogla pronaći nekoga za koga ćeš se udati”, istakne Edwina. Kateine se usne razvuku u mali smiješak. “Mogla bih”, složila se, znajući da to vjerojatno nije istina. Nije ona željela ostati usidjelicom čitavog života, ali je sumnjala u to da će u Londonu pronaći muža. “Možda se neki od tvojih zaljubljenih udvarača okrenu meni kad shvate da si ti nedostižna”, zadirkivala ju je. Edwina je udari jastukom. “Ne budi šašava.” “Ma, nisam!” pobuni se Kate. I nije bila. Sasvim iskreno, to je zvučalo kao vrlo vjerojatna mogućnost koja bi joj omogućila da i ona nađe muža u Londonu. “Znaš li za kakvog bih se ja čovjeka željela udati?” upita Edwina, a pogled joj postane sanjiv. Kate odmahne glavom. “Za učenjaka.” “Učenjaka?” “Za učenjaka”, odgovori odlučno Edwina. Kate se nakašlje. “Nisam sigurna da ćeš ove sezone u gradu pronaći mnogo takvih.” “Znam”, tiho uzdahne Edwina. “Ali istina je — a ti znaš da ja to ne bih smjela nikako otkriti u javnosti — da ja jako volim čitati. Radije bih provela čitav dan u knjižnici nego na promenadi u Hyde Parku. Mislim da bih uživala dijeliti život s čovjekom kojeg također zanima znanost.” “Točno. Hmmm...” Kate je grozničavo razmišljala. Edwina nema velikih šansi pronaći učenjaka ni u Somersetu. “Znaš što, Edwina, vjerojatno će ti biti teško pronaći pravog učenjaka izvan sveučilišnih gradova. Možda bi se trebala zadovoljiti čovjekom koji voli čitati i učiti poput tebe.” “To bi bilo dobro”, reče veselo Edwina. “Bila bih sasvim zadovoljna s učenjakom amaterom.” Kate odahne. Sigurno će u Londonu uspjeti pronaći nekoga tko voli čitati. “A znaš li ti što?” dodala je Edwina. “Uistinu se ne može suditi o knjizi po koricama. Ima mnogo različitih ljudi koji su učenjaci amateri. Čuj, možda je čak i onaj vikont Bridgerton o kojem stalno piše lady Whistledown u srcu učenjak.” “Edwina, jezik pregrizla. Ne smiješ imati nikakva posla s vikontom Bridgertonom. Svi znaju da je on najgora vrsta razvratnika. Zapravo, on jest najgori razvratnik, točka. U cijelom Londonu. U cijeloj zemlji!” “Znam, samo sam ga uzela za primjer. Uostalom, on se ove godine vjerojatno neće oženiti. Lady Whistledown je tako rekla, a ti si rekla da je ona skoro uvijek u pravu.” Kate potapša sestru po ruci. “Ne brini. Pronaći ćemo mi tebi odgovarajućeg muža. Ali ne — ne ne ne ne, ne vikonta Bridgertona!” U tom trenutku, tema njihova razgovora odmarala se u White’su s dva od svoja tri mlađa brata i uživala u popodnevnom piću. Anthony Bridgerton zavalio se u kožni naslonjač i gledao u svoju čašu s konjakom te ga promiješao uz zamišljen izraz lica. Zatim najavi: “Razmišljam da se oženim.” Benedict Bridgerton, koji se bio prepustio navici koju je njegova majka prezirala — a to je bilo njihanje na stražnjim nogama stolca — poput pijanca se strovalio na leđa, prevrnuvši stolac. Colin Bridgerton se počeo gušiti. Sreća za Colina, Benedict se uspravio dovoljno brzo da glasno tresne brata po leđima, a ovaj ispali zelenu maslinu preko stola. Zamalo je promašila Anthonyjevo uho. Anthony odluči ne komentirati uvredljive geste svoje braće. Bio je vrlo svjestan da je njegova iznenadna objava bila malo iznenađenje.


Dobro, možda ne baš malo. “Veliko”, ili “potpuno” ili “nevjerojatno”, to su bile prikladnije riječi. Anthony je znao da ne odgovara slici osobe koja se namjeravala skrasiti. Prošlo je desetljeće proveo ponašajući se kao najgori razvratnik, uživajući u ženama kad god mu se pružila prilika, zato što je dobro znao da je život kratak i da u njemu svakako treba uživati. Ali imao je on svoj kod časti. Nikada se nije upuštao u veze s mladim dobro odgojenim djevojkama. Sve koje bi mogle imati likakvo pravo zahtijevati brak bile su strogo zabranjene. S četiri mlađe sestre, Anthony je imao zdravu dozu poštovanja za dobar ugled dobro odgojenih djevojaka iz visokog društva. Već je jednom zamalo sudjelovao u dvoboju radi jedne od svojih sestara kako bi joj zaštitio čast. A što se tiče ostale tri... sam je priznao da ga oblijeva hladan znoj na samu pomisao da bi se one upustile s nekim tko bi imao ugled sličan njegovom. Ne, zasigurno neće ukaljati mlađu sestru nekog plemića. Ali što se tiče ostalih žena — udovica i glumica koje znaju što žele i u što se upuštaju — u njihovom je društvu uživao, i to bez ikakve zadrške. Od dana kad je završio studij na Oxfordu i uputio se na zapad u London, uvijek je imao neku ljubavnicu. Nekad, pomisli ironično, ih je istovremeno imao i dvije. Jahao je na svakoj utrci konja koja je organizirana, boksao u klubu Gentleman Jackson’s i pobijedio u više kartaških partija nego što je mogao nabrojati. (Izgubio je poneku, također, ali to je zanemario.) Proveo je svoje dvadesete u bezbrižnom hedonizmu koji je ometao samo ogroman osjećaj odgovornosti prema svojoj obitelj. Smrt Edmunda Bridgertona bila je i iznenadna i neočekivana; i on nije imao priliku uputiti svome najstarijem sinu posljednju molbu prije nego što je preminuo. Ali da jest, Anthony je bio siguran da bi od njega tražio da se pobrine za majku i braću i sestre istom pažnjom i ljubavlju kojom je to činio Edmund. I tako je, između zabava i konjskih utrka, Anthony poslao braću na Eton i Oxford, odslušao bezbroj zamornih klavirskih recitala svojih sestara (a to nije bio lagan podvig — tri od četiri nisu imale nimalo sluha) i brižno je pazio na obiteljske financije. Sa sedmero braće i sestara znao je da je odgovoran pobrinuti se da ima dovoljno novca koji bi im osigurao budućnost. I kako se bližio tridesetoj, shvatio je da sve više vremena posvećuje svojoj baštini i obitelji, a sve manje i manje potjeri za dekadencijom i užitcima. I shvatio je da mu se to zapravo sviđa. Još uvijek je imao ljubavnicu, ali ne više od jedne istovremeno, te je otkrio da više nema potrebu sudjelovati u baš svakoj utrci konja ili ostati kasno na zabavi samo da bi pobijedio u toj posljednjoj partiji karata. Njegov ga je ugled, naravno, pratio. I to mu zapravo uopće nije smetalo. Bilo je određenih prednosti kad su nekog smatrali najnepopravljivijim razvratnikom u Engleskoj. Na primjer, svi su ga se bojali. To je uvijek bila dobra stvar. Ali sada je došlo vrijeme za ženidbu. Mora se srediti, dobiti sina. Ipak je on bio odgovoran za nasljednika titule. Ali želudac mu se malo zgrčio od žaljenja — a možda i krivnje — zato što nije bilo vjerojatno da će poživjeti dovoljno dugo da mu sin odraste. Ali što da radi? On je bio prvorođeni Bridgerton prvorođenog Bridgertona prvorođenog Bridgertona i tako osam puta. Imao je dinastijsku odgovornost biti plodan i razmnožavati se. Osim toga, tješila ga je spoznaja da će za sobom ostaviti tri sposobna i brižna brata. Oni će se pobrinuti da njegov sin odraste u ljubavi i časti u kojima je uživao svaki Bridgerton. Njegove će sestre maziti dječaka, a majka će ga vjerojatno razmaziti... Anthony se iskreno nasmiješi prisjetivši se svoje velike i često prilično bučne obitelji. Njegov sin neće trebati oca da bude voljen. I koliko god bude imao djece — pa, oni ga se vjerojatno neće ni sjećati kad ode. Bit će


mladi, neoblikovani. Anthonyju nije promaklo primijetiti da je od sve djece u obitelji Bridgerton, njega, najstarijeg od njih, očeva smrt najviše pogodila. Anthony ispije još jedan gutljaj konjaka i uspravi ramena, otjeravši neugodna razmišljanja. Morao se usredotočiti na posao koji je namjeravao obaviti, a to je bila potraga za ženom. S obzirom na to da je bio razuman i prilično organiziran čovjek, u glavi je sastavio popis uvjeta za položaj supruge. Kao prvo, mora biti prilično zgodna. Ne mora biti raskošna ljepotica (iako bi to bilo lijepo), ali kako je morao s njom spavati, smatrao je da bi malo privlačnosti taj posao učinilo ugodnijim. Drugo, ne smije biti glupa. Ovo je, pomisli Anthony, bio uvjet koji će biti najteže ispuniti. Nije bio baš zadivljen mudrošću londonskih debitantica. Posljednji put kad je napravio pogrešku i upustio se u razgovor s nekom curom koja je tek završila školu, ona nije znala razgovarati ni o čem drugom osim o hrani (cijelo vrijeme držala je u ruci tanjur s jagodama) i vremenu (a ni to baš nije išlo najbolje; kad ju je Anthony upitao misli li da će se klima pokvariti, ona je rekla: “Mislim da se tu nitko ne klima.”). Možda bi mogao izbjeći razgovore sa ženom koja nije bila baš previše pametna, ali zasigurno nije želio imati glupu djecu. Treće — a to je bilo najvažnije — to ne može biti neka žena u koju bi se on zapravo mogao zaljubiti. To pravilo neće prekršiti ni pod kojim uvjetima. Nije on bio cinik; znao je da iskrena ljubav postoji. Svatko tko je proveo neko vrijeme u društvu njegovih roditelja shvatio bi da prava ljubav postoji. Ali ljubav je bila komplikacija koju je želio izbjeći. Nije želio da mu u život uđe baš to čudo. I tako, s obzirom na to da je Anthony bio navikao uvijek dobiti ono što želi, nije sumnjao u to da će uspjeti pronaći zgodnu, inteligentnu ženu u koju se neće zaljubiti. Zar bi to trebao biti neki problem? Velika je šansa da neće pronaći ljubav svoga života čak i da je krene tražiti. Većina muškaraca je nije pronašla. “Dragi Bože, Anthony, zašto se tako mrštiš? Nije valjda zbog masline. Jasno sam vidio da te nije ni dotakla.” Benedictov ga je glas prenuo iz razmišljanja i Anthony trepne nekoliko puta prije nego što odgovori. “Ma, ništa. Nije ništa.” On nije, naravno, nikome otkrio svoja razmišljanja o smrtnosti, čak ni svojoj braći. Nije to bilo nešto što bi želio razglasiti na sva zvona. Dovraga, kad bi njemu netko ispričao takvo što, on bi vjerojatno umro od smijeha. Ali nitko nije mogao shvatiti dubinu povezanosti koju je osjećao sa svojim ocem. I nitko nije mogao shvatiti kako se Anthony osjećao duboko u duši, kako je on jednostavno znao da ne može živjeti dulje od svog oca. Edmund mu je bio sve. Uvijek je težio postati velik čovjek kao što je bio njegov otac, znajući da to nije baš vjerojatno, ali ipak je pokušavao. Postići više od Edmunda — na bilo koji način — to je jednostavno bilo nemoguće. Anthonyjev je otac, sasvim jednostavno rečeno, bio najveći čovjek kojeg je upoznao u životu, vjerojatno najveći čovjek koji je ikada živio. Pomisliti da bi ga mogao nadmašiti zvučalo je nevjerojatno umišljeno. Nešto mu se dogodilo one noći kad mu je otac umro, kad je ostao sam u spavaćoj sobi svojih roditelja s očevim tijelom i tamo samo sjedio satima, gledajući svoga oca i očajnički se pokušavajući prisjetiti svakog trenutka koji su zajedno proživjeli. Bilo bi lako zaboraviti one male stvari — kako bi Edmund stisnuo sinovljevu nadlakticu kad je Anthonyja trebalo ohrabriti. Ili kako je znao napamet recitirati cijelu Baltazarovu pjesmu “Ne uzdišite djeve vi” iz Mnogo vike nizašto, ne zato što je mislio da je ona po nečemu značajna, već samo zato što mu se ta pjesma sviđala. I kad je te noći Anthony konačno izašao iz sobe, kad se vani već počelo razdanjivati, on je nekako znao da su mu dani odbrojeni, i to isto onako kako su bili odbrojeni Edmundovi


dani. “Govori”, reče Benedict, ponovno ga prekinuvši u razmišljanju. “Sumnjam da razmišljaš o nečem pametnom i nije me briga, ali o čemu razmišljaš?” Anthony se iznenada uspravi u naslonjaču, odlučan ponovno se usredotočiti na temu. Na kraju krajeva, mora izabrati mladenku, a to je bio ozbiljan posao. “Koga smatraju najpoželjnijom udavačom ove sezone?” upita. Braća zastanu malo promisliti, a zatim Colin reče: “Edwinu Sheffield. Sigurno si je primijetio. Prilično sitna, s plavom kosom i plavim očima. Lako ju je uočiti jer je uvijek okružena gomilom zaljubljenih udvarača koji je prate posvuda.” Anthony odluči zanemariti bratov pokušaj ironije. “Ima li mozga?” Colin trepne, kao da mu pitanje o tome ima li neka žena mozga nikada nije palo na pamet. “Da, zapravo mislim da ima. Jednom sam je čuo kako razgovara s Middlethorpeom o mitologiji i zvučalo mi je kao da zna što govori.” “Dobro,”, reče Anthony, spustivši čašu konjaka na stol uz glasan zveket. “Onda ću se oženiti njome.”


2. Poglavlje

Na balu obitelji Hartside u srijedu, vikont Bridgerton je viđen kako pleše s nekoliko mladih dama spremih za udaju. Ovakvo se ponašanje mora smatrati “zapanjujućim”, jer Bridgerton obično izbjegava mlade gospođice u širokom luku takvom odlučnošću koja bi bila zadivljujuća da sasvim ne izluđuje sve majke kojima je brak njihovih kćeri na pameti. Je li moguće da je vikont pročitao najnoviju kolumnu Vaše autorice, i na perverzni način koji podržavaju svi pripadnici muške vrste, odlučio dokazati Vašoj autorici da je u krivu? Možda si Vaša autorica pripisuje veći značaj nego što ga uistinu ima, ali poznato je da su muškarci donosili odluke na temelju znatno beznačajnijih razloga. Društveni bilten lady Whistledown, 22. travnja 1814.

D

o jedanaest sati te večeri, obistinili su se Kateini najcrnji snovi. Anthony Bridgerton je zamolio Edwinu za ples. Što je još gore, Edwina je prihvatila poziv. I što je još gore, Mary je promatrala par koji je plesao pogledom koji je govorio kako upravo planira rezervirati termin u crkvi. “Hoćeš li prestati?” prosikće Kate i podbode maćehu u rebra. “Što prestati?” “Gledati ih tako!” Mary zatrepće očima. “Kako to?” “Kao da upravo smišljaš jelovnik za svadbeni doručak.” “Joj.” Maryjini se obrazi zarumene. Bilo je to rumenilo osobe koja se osjeća krivom. “Mary!” “Pa možda je tako”, prizna Mary. “A što je tu loše, molim te lijepo? On je savršena ulov za Edwinu.” “Jesi li ti nas danas slušala kad smo razgovarale u salonu? Već je dovoljno strašno što toliko razvratnika njuška oko Edwine. Ne bi povjerovala koliko mi vremena treba da razlučim prikladne udvarače od neprikladnih. Ali Bridgerton!” zadrhti Kate. “On je vjerojatno najgori razvratnik u cijelom Londonu. Ne želiš valjda da se uda za nekog takvog, ne smiješ to željeti.” “Ne uzimaj si za pravo govoriti mi što ja smijem, a što ne, Katharine Grace Sheffield”, uzvrati joj oštro Mary, uspravivši kralježnicu dok se nije protegla do pune visine — koja je još uvijek bila za cijelu glavu niža od Kate. “Ja sam ti ipak majka. Dobro, maćeha. I to se računa.” Kate se istog časa osjeti manjom od makova zrna. Mary je bila jedina majka koju je poznavala, i ona nikad, nijednom, nije učinila nešto zbog čega bi se Kate osjećala manje vrijednom kćeri od Edwine. Svake bi je večeri ušuškala u krevet, pričala joj priče, ljubila je, grlila ju i pomogla joj preživjeti neugodno razdoblje puberteta. Jedina stvar koju nije učinila bila je ta što nije tražila od Kate da je zove “majko”. “Računa se”, reče Kate tiho, spustivši pogled jer ju je bilo sram. “Itekako se računa. Ti jesi moja majka. Na sve važne načine.” Mary je dugo zurila u nju, a zatim počela mahnito treptati. “O, Bože”, jedva uspije izustiti, posežući za rupčićem koji joj se nalazio u torbici. “Sad ću se sva raspekmeziti zbog tebe.” “Žao mi je”, promrmlja Kate. “Joj, daj, okreni se da te nitko ne vidi. Eto, tako.”


Mary izvadi bijeli kvadrat tkanine i obriše njime oči koje su bile iste nijanse plave boje poput Edwininih. “Kate, ja te silno volim. Ti to znaš, zar ne?” “Naravno!” uzvikne Kate, zgrožena što je Mary to uopće pita. “I ti znaš... ti znaš da ja...” “Znam.” Mary je potapša po ruci. “Naravno da znam. Radi se samo o tome da kad pristaneš biti majkom djetetu koje nisi rodio, tvoja je odgovornost dvostruka. Moraš se još više truditi kako bi osigurala da to dijete bude sretno i zbrinuto.” “Joj, Mary, ja te uistinu jako volim. I Edwinu, također.” Na spomen Edwinina imena, obje se okrenu i potraže je pogledom. Ona je skladno plesala s vikontom, kao i uvijek, bila je slika i prilika dražesne ljepote. Plava joj je kosa bila podignuta u punđu navrh glave, nekoliko zalutalih kovrči okruživalo joj je lice, a stas joj je dok je plesala bio savršen primjer gracioznosti. Vikont, primijetila je Kate nervozno, bio je zasljepljujuće zgodan. Odjeven u crno i bijelo, klonio se kričavih boja koje su postale popularne u visokom društvu. Bio je visok, uspravna i ponosna držanja i imao je gustu kestenjastu kosu koja mu je često padala preko obrva. On je bio, barem na površini, točno onakav kakav čovjek treba biti. “Baš su zgodan par, zar ne?” promrmlja Mary. Kate se ugrize za jezik. Doslovno se ugrize za jezik. “Malo je previsok za nju, ali ja to ne smatram nepremostivom preprekom. Što ti misliš?” Kate sklopi ruke, a nokti joj se zariju u kožu. Tako ih je čvrsto stisnula da je osjetila nokte i kroz kožne rukavice. Mary se nasmiješi. Bio je to lukav smiješak, pomisli Kate i sumnjičavo pogleda svoju maćehu. “On baš lijepo pleše, zar ne?” upita Mary. “On se neće oženiti Edwinom!” prasne Kate. Maryin se smiješak pretvori u širok osmijeh. “Baš sam se pitala koliko ćeš se dugo suzdržati od komentara.” “Dulje nego što sam planirala”, odgovori Kate, doslovno cijedeći svaku riječ. “Da, to mi je jasno.” “Mary, znaš da on nije osoba kakvu želimo za Edwinu.” Mary malo nakrivi glavu i pogleda Kate ispod oka. “Vjerujem da je pitanje je li on osoba kakvu Edwina želi za Edwinu.” “Nije on ni to!” uzrujano odgovori Kate. “Baš mi je danas popodne rekla da se želi udati za učenjaka. Učenjaka!” Trzne glavom prema tamnokosom kretenu koji je plesao s njezinom sestrom. “Izgleda li on tebi kao učenjak?” “Ne, ali s druge strane, ni ti baš ne izgledaš kao vješta akvarelistica, a ja znam da ti to jesi.” Mary se zločesto nasmiješi, što je Kate beskrajno živciralo, i pričeka njezin odgovor. “Priznajem”, reče Kate stisnutih zuba, “da se čovjeka ne smije suditi samo po izgledu, ali ti se moraš složiti sa mnom. Na temelju svega što smo o njemu čuli, ne čini mi se da je on čovjek koji provodi popodneva sagnut nad pljesnivim knjigama u nekoj knjižnici.” “Možda ne”, zamišljeno će Mary, “ali malo ranije sam baš ugodno porazgovarala s njegovom majkom.” “Njegovom majkom?” prisilila se Kate pratiti razgovor. “Kakve to veze ima s bilo čime?” Mary slegne ramenima. “Teško mi je povjerovati da je jedna tako profinjena i inteligentna dama odgojila nekoga tko ne bi bio pravi gospodin, bez obzira na njegov ugled.” “Ali Mary...” “Kad postaneš majkom”, dobaci joj, “razumjet ćeš što ti govorim” “Ali...” “Jesam li ti rekla”, reče Mary, a oštrijoj je ton glasa davao do znanja da ne želi da je


prekidaju, “kako divno izgledaš u ovom zelenom tilu? Jako mi je drago da smo izabrali baš ovu opravu.” Kate tupo pogleda u svoju opravu, pitajući se zašto je zaboga Mary tako iznenada odlučila promijeniti temu. “Odlično ti pristaje ta boja. Lady Whistledown te neće u petak u svojoj kolumni nazvati jednom vlati trave!” Kate s u očaju zagledala u Mary. Možda je njezinoj maćehi postalo prevruće. Uistinu je bila velika gužva u plesnoj dvorani, a i zrak je bio ustajao.” Zatim osjeti kako ju Mary podbada prstom neposredno ispod lopatice i znala je da se sprema nešto loše. “Gospodine Bridgerton!” uzviknula je odjednom Mary, zvučeći razdragano poput neke djevojčice. Užasnuta, Kate naglo okrene glavu i ugleda zapanjujuće zgodnog muškarca kako im prilazi. Zapanjujuće zgodnog muškarca koji je izgledao zapanjujuće nalik na vikonta koji je upravo plesao s njezinom sestrom. Kate gutne. Mogla je učiniti to ili širom otvoriti usta od iznenađenja. “Gospodine Bridgerton!” ponovi Mary. “Kako mi je drago vidjeti vas. Ovo je moja kći Katharine.” On uzme njezinu mlitavu ruku u rukavici i udijeli joj jedan prozračni poljubac. Tako prozračan da je, zapravo, Kate posumnjala da je uopće nije poljubio. “Gospođice Sheffield”, promumljao je. “Kate”, nastavila je Mary, “ovo je gospodin Colin Bridgerton. Upoznala sam ga ranije večeras dok sam razgovarala s njegovom majkom, lady Bridgerton.” Okrenula se Colinu i zasjala. “Tako divna dama.” On joj se nasmiješi. “Mi se svi s time slažemo.” Mary zahihoće. Zahihoće! Kate pomisli da bi joj se maćeha mogla ugušiti. “Kate”, ponovi Mary, “gospodin Bridgerton je vikontov brat. Onog vikonta koji upravo pleše s Edwinom”, bespotrebno je dodala. “Shvatila sam”, odgovori Kate. Colin Bridgerton je iskosa pogleda i ona je odmah znala da nije propustio primijetiti sarkazam u njezinu glasu. “Drago mi je što sam vas upoznao, gospođice Sheffield”, reče pristojno. “Nadam se da ćete mi ove večeri udijeliti jedan ples.” “Ja... svakako.” Kate se nakašlje. “Bit ću počašćena.” “Kate”, reče Mary, nježno je gurkajući, “pokaži mu svoju plesnu karticu.” “Joj! Da, naravno.” Kate krene petljati oko kartice koja joj je bila zelenom vrpcom uredno privezana za zapešće. Već je bilo dovoljno alarmantno što mora petljati s nečim zavezanim za njezino zapešće, ali Kate odluči svoju nespretnost opravdati iznenadnom i neočekivanom pojavom dotad nepoznatog muškog Bridgertona. Time, i nesretnom činjenicom da ju se ni u najboljim uvjetima ne bi moglo nazvati najgracioznijom djevojkom u prostoriji. Colin napiše svoje ime kraj jednog od kasnijih plesova i upita je bi li prošetala s njim do stola s limunadom. “Idi, idi”, reče Mary, prije nego što je Kate uspjela odgovoriti. “Ne brini za mene. Bit ću ja sasvim dobro bez tebe.” “Mogu ti donijeti čašu limunade”, ponudi Kate, pokušavajući, ako je moguće, prostrijeliti maćehu pogledom, a da to gospodin Bridgerton ne uoči. “Ne treba. Uistinu bih se trebala vratiti među ostale pratilje i majke.” Mary se počne brzo okretati oko sebe sve dok ne spazi poznato lice. “O, vidi, evo gospođe Featherington. Moram krenuti. Portia! Portia!” Kate je nekoliko trenutaka gledala kako joj se maćeha brzo povlači, prije nego što se ponovno okrene gospodinu Bridgertonu. “Mislim”, reče bezizražajno, “da ona ne želi


limunadu.” U njegovim se smaragdno zelenim očima pojavi tračak humora. “Ili je tako ili planira otrčati čak do Španjolske i sama nabrati limune.” Iako je znala da to baš nije najpametnije, Kate se nasmije. Nije željela da joj se gospodin Colin Bridgerton svidi. Nije željela daj oj se svidi nijedan Bridgerton, nakon svega onog što je o vikontu pročitala u novinama. Ali priznala je da vjerojatno nije fer suditi o čovjeku na temelju nedjela njegova brata, pa se natjera malo opustiti. “A vi ste uistinu žedni”, upita ga, “ili samo pokušavate biti pristojni?” “Ja sam uvijek pristojan”, reče Colin, nestašno se osmjehnuvši, “ali također sam i žedan.” Kate pogleda taj smiješak, ubojito kombiniran s razoružavajućim zelenim očima i zamalo zastenje. “I vi ste također razvratnik”, reče, uzdahnuvši. Colin se počne gušiti — ona nije znala zbog čega — ali on se nakašljao kao da se guši. “Oprostite, molim vas?” Kate se istog časa zacrveni kad s užasom shvati da je to izrekla naglas. “Ne, vi meni morate oprostiti. Molim vas, oprostite mi. Ovo je bilo neoprostivo nepristojno.” “Ne, ne”, doda on brzo, djelujući vrlo znatiželjno. Međutim, vidjelo se da mu to nije nimalo zabavno. “Samo nastavite.” Kate glasno gutne. Sad se više nije mogla izvući iz ovoga. “Ja sam samo...”, nakašlje se. “Smijem li biti iskrena...” On kimne, a prijetvorni mu je smiješak govorio da si ne može zamisliti da bio ona ikada mogla biti neiskrena. Kate se ponovno nakašlje. Uistinu, ovo je već postajalo smiješno. Sad je već zvučala kao da je progutala žabu. “Pomislila sam da biste vi mogli biti vrlo slični svome bratu, to je sve.” “Bratu?” “Vikontu,” reče ona, pomislivši da mora biti jasno o kome govori. “Ja imam trojicu braće”, objasni on. “Aha.” Sad se uistinu osjećala glupom. “Žao mi je.” “I menije također žao”, reče znakovito. “Većinu vremena su strahovito naporni.” Kate je morala zakašljati da prikrije uzdah iznenađenja. “Ali barem me niste usporedili s Gregoryjem”, reče dramatično odahnuvši. Pogleda ju drsko iskosa. “Njemu je trinaest godina.” Kate primijeti kako mu se oči smiju i shvati da se Colin cijelo vrijeme šali. Nije on bio osoba koja bi poželjela zlo svojoj braći. “Vi ste prilično odani svojoj obitelji, zar ne?” upita ga. Njegove se oči, koje su se tijekom razgovora smiješile, smrtno se uozbilje, a da nije ni trepnuo. “Dušom i srcem.” “Kao i ja”, reče ona znakovito. “A to znači? “To znači”, reče Kate, unatoč tome što je znala da bi bilo pametnije šutjeti, “da neću dopustiti nikome da slomi srce mojoj sestri.” Colin je neko vrijeme šutio, polako okrenuvši glavu da promotri svog brata i Edwinu koji su upravo završili s plesom. “Shvaćam”, promrmlja. “Shvaćate?” “Da, svakako.” Stigli su do stola s limunadom i on posegne za dvije čaše i uruči joj jednu. Ona je te večeri već popila tri limunade. Bila je sigurna da je Mary to znala kad je inzistirala da Kate popije još jednu. Ali u plesnoj je dvorani bilo vruće — uvijek je bilo vruće u plesnim dvoranama — i ona je opet bila žedna. Colin opušteno ispije gutljaj, gledajući je preko ruba svoje čaše i reče: “Moj se brat planira ove godine skrasiti.” Za igru su potrebna dva igrača, pomisli Kate. Ispije gutljaj limunade — polako — prije nego što reče: “Zar uistinu?”


“Ja bih to svakako trebao znati.” “O njemu se priča da je veliki razvratnik.” Colin je odmjeri. “To je istina.” “Teško je zamisliti da bi se tako okorjeli razbludnik skrasio s jednom ženom i pronašao sreću u braku.” “Gospođice Sheffield, čini mi se da ste vi utrošili mnogo vremena razmišljajući o ovoj temi.” Ona ga pogleda ravno u oči. “Gospodine Bridgerton, vaš brat nije prvi muškarac upitnog karaktera koji se udvara mojoj sestri. Uvjeravam vas da ja ne shvaćam olako sreću svoje sestre.” “Zasigurno bi svaka djevojka pronašla sreću u braku s bogatim plemićem. Zar to nije svrha londonske sezone?” “Možda”, dopusti Kate, “ali bojim se da ovakvo razmišljanje zapravo ne upućuje na rješavanje pravog problema.” “Koji je to pravi problem?” “Pravi je problem to što muž može puno gore slomiti srce od nekog običnog udvarača.” Zatim se nasmiješi — znakovitim malim smiješkom — i doda: “Ne mislite li tako?” “S obzirom na to da nikad nisam bio u braku, ne mogu nagađati.” “Sram vas bilo, gospodine Bridgerton. Ovo je najgore izmotavanje koje sam čula dosad.” “Uistinu? Ja sam mislio da je najbolje. Izgleda da više nisam u formi.” “Vas to, bojim se, nikada nećete trebati zabrinjavati.” Kate iskapi limunadu. Čaša je bila vrlo mala; njihova domaćica lady Hartside bila je poznata po škrtosti. “Previše ste velikodušni”, reče on. Ona se nasmiješi. Ovoga je to puta bio pravi osmijeh. “Mene rijetko optužuju za velikodušnost, gospodine Bridgerton.” On se nasmije. Prasne u smijeh usred plesne dvorane. Kate s nelagodom primijeti da su odjednom postali središtem brojnih znatiželjnih pogleda. “Vi”, reče on, još uvijek zvučeći kao da se iskreno dobro zabavlja, “morate upoznati moga brata.” “Vikonta?” upita ona u nevjerici. “Pa, mogli biste uživati i u Gregoryjevom društvu”, složi se, “ali kao što sam vam već rekao, njemu je tek trinaest godina i vrlo će vam vjerojatno staviti žabu na stolac.” “A vikont?” “On vam vjerojatno neće staviti žabu na stolac”, reče Colin smrtno ozbiljna izraza lica. Kate nikad neće saznati kako joj je uspjelo ne prasnuti u smijeh. Držeći usne potpuno ravnima i ozbiljnima, odgovori: “Shvaćam. To znači da on ima brojne kvalitete koje ga mogu preporučiti mladim damama.” Colin se nasmiješi. “Nije vam on tako loš.” “To mi je veliko olakšanje. Smjesta krećem planirati svadbeni doručak.” Colin razjapi usta. “Ja nisam mislio... Vi ne biste trebali... Ovaj, takav bi potez bio preuranjen...” Kate se sažali nad njim i reče: “Samo sam se šalila.” On se blago zacrveni. “Naravno.” “A sada me ispričajte, moram ići.” On je iznenađeno pogleda. “Ne mislite valjda rano otići, gospođice Sheffield?” “Nikako.” Ali nije mu sad planirala reći da se mora ići olakšati. Četiri čaše limunade imaju takav učinak na tijelo. “Obećala sam prijateljici da ću se sastati s njom.” “Bio mi je zadovoljstvo”, Colin joj se otmjeno nakloni. “Smijem li vas otpratiti?” “Ne, hvala vam. Radije bih pošla sama.” I osmjehnuvši mu se preko ramena, povuče se iz plesne dvorane. Colin Bridgerton ju je ispratio zamišljenim pogledom i zatim pošao prema svom starijem bratu koji se naslonio na zid, prekriživši ruke na prilično ratoboran način.


“Anthony!”, pozove ga, pljesnuvši ga rukom po leđima. “Kako je prošao ples s dražesnom gospođicom Sheffield?” “Ona će odgovarati”, kratko mu odgovori Anthony. Obojica su znala što to znači. “Uistinu?” Colinove se usne malo trznu. “Onda bi morao upoznati njezinu sestru.” “Oprosti, molim te?” “Njezinu sestru”, odgovori Colin i počne se smijati. “Jednostavno moraš upoznati njezinu sestru.” Dvadeset minuta kasnije, Anthony je bio uvjeren da je od Colina saznao cijelu priču o Edwini Sheffield. Činilo se da put do Edwinina srca i braka s njom vodi kroz njezinu sestru. Edwina Sheffield navodno se neće udati bez odobrenja svoje starije sestre. Colin je tvrdio da je to općepoznata stvar, barem posljednjih tjedan dana otkad je Edwina to objavila na godišnjem koncertu obitelji Smythe-Smith. Braća Bridgerton propustila su nazočiti toj važnoj objavi, s obzirom na to da su izbjegavali koncerte obitelji SmytheSmithe kao kugu (poput svih drugih koji su voljeli Bacha, Mozarta ili glazbu u bilo kojem obliku). Edwinina starija sestra, Katharine Sheffield, poznatija kao Kate, također je debitirala ove godine, iako se priča da joj je barem dvadeset jedna godina. Takav odabir trenutka naveo je Anthonyja pomisliti da su Sheffieldovi zacijelo među manje bogatim pripadnicima društva, a to je bila činjenica koja mu je sasvim odgovarala. Nije mu bila potrebna nevjesta s velikim mirazom, a onoj bez miraza će on možda biti potrebniji. Anthony se oslanjao na sve svoje prednosti. Za razliku od Edwine, starija gospođica Sheffield nije istog trenutka zapalila visoko društvo. Colin je rekao da se ona općenito sviđa ljudima, ali da joj nedostaje Edwinina zadivljujuća ljepota. Ona je bila visoka, dok je Edwina bila sitna; tamne kose, dok je Edwinina kosa bila plava. Također, nedostajala joj je Edwinina očaravajuća gracioznost. Također, po Colinovom mišljenju (koji je, iako je tek nedavno stigao u London, bio jako dobro upućen u sve tračeve), nekoliko se mladića požalilo da ih bole stopala nakon plesa s Katharine Sheffield. Cijela se ta situacija Anthonyju činila pomalo apsurdnom. Na kraju krajeva, tko je ikad čuo da nekoj djevojci treba sestrino odobrenje kod izbora muža. Očevo, da. Bratovo, ili čak majčino, u redu — ali sestrino? To je bilo nezamislivo. I još, bilo je vrlo čudno da Edwina traži savjete od Katharine koja očito sama nije imala pojma kako se snalaziti u visokom društvu. Ali Anthonyju se baš nije previše dalo tražiti novu prikladnu kandidatkinju kojoj bi se udvarao pa je praktično odlučio da to jednostavno znači da je Edwini obitelj važna. A kako je obitelj bila najvažnija i njemu, to je bio još jedan znak da je ona odličan izbor za njega. Sad se činilo da jedino još mora šarmirati tu sestru. To ne može biti teško. “Neće ti je biti problem pridobiti”, predvidio je Colin, a samouvjereni mu je smiješak obasjao lice. “Nikakav problem, zapravo. Stidljiva, vremešna usidjelica? Vjerojatno joj nikad u životu čovjek poput tebe nije poklonio pozornost. Neće znati što ju je snašlo.” “Ne želim da se ona u mene zaljubi”, odgovori Anthony. “Ja samo želim da me preporuči svojoj sestri.” “Ne možeš pogriješiti”, reče Colin. “Nikako ne možeš pogriješiti. Vjeruj mi, razgovarao sam večeras s njom nekoliko minuta i nije te mogla dovoljno nahvaliti.” “Dobro.” Anthony se odgurne od zida i stane se odlučno ogledavati po plesnoj dvorani. “Onda, gdje je ona? Moraš nas upoznati.” Colin pretraži pogledom prostoriju i reče: “Aha, evo je. Zapravo, prilazi nam. Kakva divna slučajnost.”


Anthony je bio uvjeren da ništa u rasponu od pet metara od njegova mlađeg brata nikada nije bila slučajnost, ali ipak poprati njegov pogled. “Koja je ona?” “Ona u zelenom”, reče Colin, pokazavši prema njoj jedva uočljivim pokretom brade. Ona uopće nije bila ono što je očekivao, shvatio je Anthony promatrajući je kako se probija kroz gužvu. Zasigurno nije nalikovala na neku opasnu Amazonku; djelovala je vrlo visoko samo kad bi ju se usporedilo s Edwinom, koja je jedva dosezala metar i pedeset. Zapravo, gospođica Katharine Sheffield bila je vrlo ugodna oku, s gustom smeđom kosom i tamnim očima. Koža joj je bila bijela, usne ružičaste i držala se tako samouvjereno da ju je Anthony unatoč svemu morao smatrati privlačnom. Nju zasigurno nitko neće smatrati prvoklasnim draguljem sezone poput njezine sestre, ali Anthony nije vidio razloga da i ona ne pronađe muža. Možda bi joj on mogao, nakon što se oženi Edwinom, osigurati miraz. To se činilo najmanjim što može učiniti za nju. Colin je kraj njega koračao naprijed, probijajući se kroz gužvu. “Gospođice Sheffield! Gospođice Sheffield!” Anthony je hodao za Colinom, u mislima se pripremajući šarmirati Edwininu stariju sestru. Podcijenjena usidjelica, tako kažu? Jest će ona njemu iz ruke za tren. “Gospođice Sheffield”, rekao je Colin, “kako mi je drago ponovno vas vidjeti.” Ona je djelovala malo zbunjeno, a Anthonyju to nije bilo nimalo čudno. Colin je to rekao kao da su slučajno naletjeli jedno na drugo, a svima je bilo jasno da je nagazio barem šestero ljudi kako bi došao do nje.” “I meni je jako drago, gospodine”, odgovori ona zajedljivo. “Tako neočekivano brzo nakon našeg nedavnog susreta.” Anthony se nasmije u sebi. Imala je ona oštriju pamet nego što ga je Colin pokušao uvjeriti. Cohn se pobjednički osmjehne, a Anthony je imao neodređeni, ali neugodni dojam da njegov brat nešto smišlja. “Objasnio bih vam zašto”, reče Colin gospođici Sheffield, “ali sad mi se čini da je izuzetno važno upoznati vas s mojim bratom.” Ona naglo pogleda desno od Colina i ukoči se kad ugleda Anthonyja. Zapravo, izgledala je kao da je upravo progutala protuotrov. Ovo, pomisli Anthony, je čudno. “Vrlo ljubazno od vas”, promumlja gospođica Sheffield kroz zube. “Gospođice Sheffield”, nastavi vedro Colin, pokazavši rukom prema Anthonyju, “moj brat Anthony, vikont Bridgerton. Anthony, gospođica Katharine Sheffield. Vjerujem da si ranije večeras upoznao njezinu sestru.” “Svakako”, reče Anthony, osjećajući strahovitu želju — ne, potrebu — nadvisiti svoga brata. Gospođica Sheffield brzo se i nezgrapno nakloni. “Lorde Bridgerton”, reče “čast mi je upoznati vas.” Colin ispusti neki zvuk koji je bio silno nalik roktanju, ili možda smijehu, ili možda oboje. I Anthony je odjednom znao. Jedan pogled na bratovo lice sve je otkrivao. Nije ovo nikakva stidljiva, povučena, podcijenjena usidjelica. I što god ona bila ranije rekla Colinu, to zasigurno nisu bili komplimenti upućeni Anthonyju. Bratoubojstvo je bilo zakonito u Engleskoj, zar ne? Ako nije, vraški bi trebalo biti. Anthony zakašnjelo primijeti da mu je gospođica Sheffield pružila ruku, kao što je bilo pristojno. On je primi i diskretno je poljubi u ruku preko rukavice, “dražesni ste poput vaše sestre.” Ako se činilo da joj je ranije bilo neugodno, njezino je držanje sada postalo otvoreno neprijateljsko. Anthony se u mislima prekori shvativši da je rekao upravo ono što nikako nije smio. Naravno da je nije smio usporediti s njezinom sestrom.


To je bio jedini kompliment u koji nikada ne bi povjerovala. “A vi, lorde Bridgerton”, odvrati tonom od kojeg bi se i šampanjac smrznuo, “ste skoro jednako zgodni kao i vaš brat.” Colin ponovno zarokće, ali ovaj put je to zvučalo kao da se davi. “Jeste li dobro?” upita ga gospođica Sheffield. “Dobro je on”, zareži Anthony. Ona ga je ignorirala, ne odvraćajući pozornost s Colina. “Jeste li sigurni?” Colin krene mahnito kimati glavom. “Samo me nešto grebe u grlu.” “Možda nečista savjest?” predloži Anthony. Colin odlučno skrene pogled s brata na Kate. “Mislim da bi mi trebala još jedna čaša limunade”, uzdahne. “Ili možda”, reče Anthony, “nešto jače. Možda malo otrova?” Gospođica Sheffield stavi ruku na usta, vjerojatno da priguši provalu zgranutog smijeha. “Limunada će poslužiti”, odgovori nonšalantno Colin. “Želite li da vam donesem čašu?” upita ga. Anthony primijeti da je već krenula jedan korak, tražeći izgovor da umakne. Colin odmahne glavom. “Ne, ne, ja sam to sasvim sposoban sam učiniti. Ali vjerujem da sam rezervirao sljedeći ples s vama, gospođice Sheffield.” “Ne morate se osjećati obaveznim”, reče ona odmahnuvši rukom. “Ali ja ne bih mogao živjeti sam sa sobom kad bih vas ostavio visjeti”, odgovori joj. Anthony je primijetio kako se gospođica Sheffield zabrinula uočivši zločesti sjaj u Colinovim očima. Vrlo je nemilosrdno uživao u tome. Njegova je reakcija, znao je to, bila pomalo pretjerana. Ali nešto ga je u vezi s ovom gospođicom Katherine Sheffield provociralo i strahovito svrbjelo na svađu s njom. I na pobjedu u toj bitci. To se podrazumijevalo. “Anthony”, reče Colin, zvučeći tako vražje nevino i iskreno da ga je Anthony poželio ubiti na mjestu, “ti si slobodan za sljedeći ples, zar ne?” Anthony ne reče ništa, samo je strijeljao brata pogledom. “Dobro. Onda ti plešeš s gospođicom Sheffield.” “Siguran sam da to nije potrebno”, ishitreno će žena o kojoj je bilo riječ. Anthony je zurio u brata, zatim jednako prodorno i u gospođicu Sheffield, za svaki slučaj, koja je njega gledala kao da je on upravo u njezinoj nazočnosti obeščastio deset djevica. “Ali, jest”, reče Colin dramatično, ignorirajući zamišljene bodeže koji su sijevali između njihove male trojke. “Nikad ne bih ni pomislio napustiti mladu damu u trenutku nužde. Tako se ne ponaša” — zadrhti — “pravi gospodin.” Anthony je najozbiljnije namjerio pokazati bratu kako se ne ponaša pravi gospodin. Možda tako da ga odalami šakom u glavu. “Uvjeravam vas”, dodala je gospođica Sheffield hitro, “da bi to meni bilo savršeno u redu...” Dosta, pomisli divljački Anthony, sad je stvarno dosta. Brat je već napravio budalu od njega; i ne pada mu napamet besposleno stajati dok ga bude vrijeđala Edwinina starija sestra usidjelica, koja je imala neugodno oštar jezik. Spusti tešku ruku na njezino rame i reče: “Dopustite mi da vas spriječim u strahovitoj pogrešci, gospođice Sheffield.” Ona se ukoči. Kako, njemu nije bilo jasno, jer su joj leđa već bila ravna poput daske. “Oprostite, molim vas?” reče ona. “Vjerujem”, reče on opušteno, “da ste se upravo spremali reći nešto što biste ubrzo požalili.” “Ne”, reče ona, zvučeći vrlo odlučno, “ne vjerujem da mi u budućnosti predstoji žaljenje.” “Predstojat će vam”, reče on proročki. A zatim je zgrabi pod ruku i doslovno je


odvuÄ?e na plesni podij.


3. Poglavlje

Vikont Bridgerton viđen je i kako pleše s gospođicom Katharine Sheffield, starijom sestrom lijepe Edwine. Ovo može značiti samo jedno, jer Vašoj autorici nije promaklo da je starija gospođica Sheffield postala vrlo popularna na plesnom podiju nakon bizarne i neočekivane izjave mlađe gospođice Sheffield prošlog tjedna na koncertu obitelji SmytheSmith. Tko je ikad čuo da nekoj djevojci treba sestrina dozvola za izbor muža? Što je vjerojatno još važnije, tko je uopće odlučio da se riječi “Smythe-Smith” i “koncert” smiju rabiti u istoj rečenici? Vaša je autorica u prošlosti nazočila tim skupovima i tamo nije čula ništa što bi se etički moglo nazvati “glazbom”. Društveni bilten lady Whistledown, 22. travnja 1814.

U

istinu nije mogla išta učiniti, shvati nevoljko Kate. On je bio vikont, a ona je bila nitko i ništa iz Somerseta, i oboje su bili usred pretrpane plesne dvorane. Nije bilo važno što joj se nije svidio već na prvi pogled. Morala je plesati s njim. “Nije me potrebno vući”, prosikće. On teatralno popusti stisak. Kate zaškrguće zubima i u sebi se zakune da se ovaj nikada neće oženiti njezinom sestrom. Ponašanje mu je previše hladno, previše nadmeno. On je bio, također, pomisli kako je to nepravedno, pretjerano zgodan, s tim svojim baršunastim smeđim očima koje mu savršeno pristaju uz kosu. Bio je visok, sigurno preko metar osamdeset, ali ne više od nekoliko centimetara, a njegove usne, iako klasično lijepe (Kate je izučavala umjetnost dovoljno da se smatrala kvalificiranom donositi takve prosudbe) bile su napete u kutovima, kao da se on uopće ne zna smijati. “Onda dobro”, reče on, dok su im se stopala počela kretati poznatim ritmom, “nadam se da ćete mi reći zašto me mrzite.” Kate mu nagazi na stopalo. Gospode, kako je samo bio izravan. “Oprostite, molim vas?” “Uistinu nije potrebno da me osakatite, gospođice Sheffield.” “Bila je to nezgoda, uvjeravam vas.” I jest, bila je, iako joj u ovom slučaju nije bilo žao što ne zna dobro plesati. “Zašto”, nastavio je, “je meni u to teško povjerovati?” Iskrenost će joj, brzo odluči Kate, biti najbolja strategija. Ako smije biti direktna, onda dobro, bit će direktna. “Možda”, odgovori, zločesto se osmjehnuvši, “zato što znate da kad bi meni palo na pamet da vam namjerno stanem na nogu, ja bih to i učinila.” On digne glavu i glasno se nasmije. To nije bila reakcija koju je očekivala ili kojoj se nadala. Kad bolje razmisli, nije imala pojma kakvoj se reakciji nadala, ali ovo svakako nije bila ona koju je očekivala. “Gospodine, hoćete li prestati?” hitro mu šapne. “Ljudi su počeli zuriti u nas.” “Ljudi su počeli u nas zuriti prije dvije minute”, uzvrati joj. “Ne pleše često čovjek poput mene sa ženom poput vas.” Što se tiče bezobraznih opaski, ova je bila dobro naciljana, ali na njegovu žalost, netočna. “Nije istina”, odgovori vedro. “Vi zasigurno niste prvi idiot od onih opčaranih Edwinom, koji je namjerava pridobiti preko mene.” On se naceri. “Idioti, dakle, a ne udvarači?”


Ona primijeti njegov pogled i iznenadi se otkrivši da mu se u očima vidi da se on jako dobro zabavlja. “Zasigurno mi niste planirali baciti tako divnu udicu, gospodine?” “A vi se ipak niste na nju uhvatili”, reče on, zamislivši se. Kate pogleda dolje kako bi provjerila može li mu nekako neprimjetno ponovno stati na nogu. “Gospođice Sheffield, koža na mojim čizmama je jako debela”, reče on. Ona ga iznenađeno pogleda. Jedan mu se kut usana iskrivi u prijetvorni smiješak. “A oči su mi vrlo brze.” “Izgleda da je tako. Morat ću u vašoj nazočnosti paziti na korak, za svaki slučaj.” “Bože moj”, rastegne Anthony, “je li to bio kompliment? Mogao bih umrijeti od šoka.” “Slobodno to smatrajte komplimentom, ako vam je to drago”, reče ona ležerno. “Jer nije vjerojatno da ćete ih dobiti još mnogo.” “Povrijedili ste me, gospođice Sheffield.” “Znači li to da vam koža nije debela poput čizama?” “Ah, ne, ni približno.” Shvatila je da se smije prije nešto što je shvatila da se dobro zabavlja. “U to mi je teško povjerovati.” On je pričekao da joj smiješak splasne i zatim rekao: “Niste mi odgovorili na pitanje. Zašto me mrzite?” Kate glasno izdahne. Nije očekivala da će on ponoviti pitanje. Bar se nadala da neće. “Ja vas ne mrzim, gospodine”, odgovori mu, pažljivo birajući riječi. “Ja vas uopće ne poznajem.” “Poznavanje je rijetko preduvjet za mržnju”, reče joj on nježno, a pogled mu se smrtonosnom čvrstinom prikovao na njezine oči. “Ne budite takvi, gospođice Sheffield, niste mi djelovali kako neka kukavica. Odgovorite mi na pitanje.” Kate je čitavu minutu šutjela. Bila je to istina, nije željela da joj se on svidi. I zasigurno mu neće dati blagoslov da se udvara Edwini. Nikako nije vjerovala da reformirani razvratnici postanu najbolji muževi. Nije bila sigurna ni u to da se razvratnici uopće mogu promijeniti. Ali on bi možda mogao prevladati njezine predrasude. Mogao bi biti šarmantan i iskren i izravan i uspjeti je uvjeriti da su priče o njemu u Whistledownu pretjerane, da on nije najgori bludnik koji se od početka stoljeća pojavio u Londonu. Mogao bi je uvjeriti da drži do časti, da je čovjek kojem je stalo do iskrenosti i poštenja... Da nije napravio pogrešku i usporedio ju s Edwinom. Zato što ništa ne može biti očitija laž od toga. Ona je znala da ona nije protuotrov; njezino su lice i stas bili dovoljno ugodni. Ali nije se nikako mogla usporediti s Edwinom i nije se moglo tvrditi da su jednako lijepe. Edwina je uistinu bila prvoklasni dragulj, a Kate nikada neće biti ništa više do prosječna i neprimjetna. A ako ovaj čovjek kaže nešto suprotno tome, onda on ima neki skriveni motiv, jer je očito da nije slijep. Mogao joj je udijeliti bilo koji drugi isprazni kompliment i ona bi ga prihvatila kao znak pristojnog ponašanja jednog gospodina. Možda bi čak bila i polaskana da su mu riječi bile bar malo blizu istine. Ali usporediti je s Edwinom... Kate je obožavala svoju sestru. Iskreno ju je obožavala. I znala je bolje od svih da je Edwinino srce predivno i da zrači dobrotom kao i njezino lice. Nije se željela smatrati ljubomornom, ali ipak... nekako ju je ta usporedba pogodila do srži. “Ja vas ne mrzim”, konačno odgovori. Oči su joj bile usredotočene na njegovu bradu, ali nije imala strpljenja za kukavičluk, pogotovo ne za vlastiti, pa se prisilila pogledati u ga oči kad je dodala: “Ali ne mogu se natjerati da mi se sviđate.” Nešto joj je u njegovu pogledu govorilo da poštuje njezinu izravnu iskrenost. “A zašto, molim vas?” upita je tiho. “Smijem li biti iskrena?”


Usne mu se trznu. “Molim vas.” “Vi sad sa mnom plešete zato što se želite udvarati mojoj sestri. Meni to ne smeta”, požuri se uvjeriti ga. “Navikla sam već na to da mi Edwinini udvarači poklanjaju pozornost.” Očito nije bila usredotočena na noge. Anthony odmakne svoju nogu od njezinih da ga ponovno ne nagazi. Sa zanimanjem je primijetio da sad više ne naziva udvarače idiotima. “Molim vas, nastavite”, promrmlja. “Vi niste tip osobe za koju bih željela da se moja sestra uda”, jednostavno reče. Način joj je bio izravan, a njezine inteligentne oči nisu skidale pogled s njegovih. “Vi ste razvratnik. Vi ste bludnik. Vi ste, zapravo, na zlu glasu i kao razvratnik i kao bludnik. Ne bih dopustila sestri da priđe ni tri metra do vas.” “A ipak”, reče on uz mali zlobni smiješak, “ja sam s njom ranije večeras plesao valcer.” “To je nešto što se neće ponoviti, uvjeravam vas.” “Zar je vaša zadaća odlučivati o Edwininoj sudbini?” “Edwina vjeruje mojoj prosudbi”, reče ona odlučno. “Shvaćam”, reče Anthony na način za koji se nadao da je vrlo tajnovit. “Ovo je vrlo zanimljivo. Mislio sam da je Edwina odrasla osoba.” “Edwini je tek sedamnaest godina!” “A vi ste tako strašno stari, koliko je vama, čak dvadeset?” “Dvadeset jedna”, obrecne se. “Aha, to vas čini vjerodostojnim stručnjakom za muškarce, posebno za muževe. Pogotovo zato što ste i sami u braku, je li?” “Vi znate da sam neudata”, procijedi. Anthony se suzdrži da se ne nasmije. Dobri Bože, bilo je baš zabavno izazivati stariju gospođicu Sheffield. “Ja mislim”, reče, namjerno izgovarajući riječi sporo i odlučno, “da je vama dosad bilo relativno lako upravljati većinom muškaraca koji su pokucali na vrata vaše sestre. Je li to istina?” Ona odlučno ostane šutjeti. “Je li?” Napokon mu kratko kimne. “To sam i mislio”, promrmlja. “Činite mi se takvom osobom.” Ona je zurila u njega takvom žestinom da se on jedva suzdržavao da se ne nasmije. Da nisu plesali, vjerojatno bi se duboko zamišljeno pogladio po bradi. Ali kako su mu ruke bile zauzete, morao se zadovoljiti zamišljenim naginjanjem glave, kombiniranim oštrim pogledom ispod oka. “Ali ja isto tako mislim”, dodao je, “da ste učinili strahovitu pogrešku kad ste pomislili da će vam biti lako sa mnom.” Kateine su usne bile ravna sumorna crta, ali prisilila se reći: “Ne želim ja upravljati vama, lorde Bridgerton. Ja vas samo želim držati podalje od svoje sestre.” “Što samo pokazuje, gospođice Sheffield, koliko malo poznajete muškarce. Barem njihovu razbludnu i razvratnu inačicu.” Nagnuo joj se bliže, kako bi osjetila njegov topli dah na obrazu. Ona zadrhti. On je znao da je zadrhtala. On se zločesto nasmiješi. “Malo je stvari u kojima više uživamo od izazova.” Glazba se približavala kraju i oni su ostali stajati usred plesne dvorane, okrenuti jedno prema drugom. Anthony je primi pod ruku, ali prije nego što ju je otpratio do ruba prostorije, prisloni joj usne na uho i šapne: “A vi ste mi, gospođice Sheffield, predivan izazov.” Kate mu stane na nogu. Silovito. Dovoljno snažno da on, zasigurno nimalo razbludno i razvratno, tiho zacvili. Pogled mu se smrači. “Vi ste, gospođice Sheffield, pošast.” “A vi, lorde Bridgertone, trebate deblje čizme.” On pojača stisak na njezinoj ruci. “Prije nego što vas vratim u utočište pratilja i


usidjelica, moramo razjasniti jednu stvar.” Kate prestane disati. Nije joj se sviđao odlučni ton njegova glasa. “Ja ću se udvarati vašoj sestri. I zaključim li da bi ona bila prikladna lady Bridgerton, ja ću se njome oženiti.” Kate podigne naglo glavu i pogleda ga u oči, strijeljajući ga pogledom. “A ja mislim, u tom slučaju, da vi smatrate da ste vi osoba koja smije odlučivati o Edwininoj sudbini. Ne zaboravite, gospodine, da čak i ako vi odlučite da je ona prikladna” — Kate podrugljivo naglasi tu riječ — “lady Bridgerton bi mogla zaključiti da to nije tako.” On je pogleda s visoka, samouvjerenošću muškarca kojem nikada ne proturječe. “Odlučim li zaprositi Edwinu, ona neće reći ne.” “Zar mi vi pokušavate reći da vam nijedna žena nikada nije odoljela?” On joj ne odgovori, već samo uobraženo podigne jednu obrvu i pusti je da sama zaključi istinu. Kate naglo izvuče ruku i krene prema svojoj maćehi, drhteći od bijesa, ogorčenosti i ne malo straha. Zato što je imala užasan osjećaj da on nije lagao. A pokaže li se uistinu da je neodoljiv... Kate zadrhti. Ona i Edwina će biti u velikoj, velikoj nevolji. Sljedećeg se popodneva dogodilo isto kao i svakog popodneva nakon velikog bala. Dnevna soba Sheffieldovih bila je prepunjena cvjetnim aranžmanima, a svaki je stigao sa snježnobijelom karticom na kojoj je pisalo ‘Edwina Sheffield’. Bilo bi sasvim dovoljno da je jednostavno pisalo ‘gospođica Sheffield’, pomisli Kate namrštivši se, ali ipak nije mogla kriviti Edwinine udvarače što su željeli biti sigurni da će cvijeće otići pravoj gospođici Sheffield. Mada nije bilo šanse da itko napravi takvu pogrešku. Cvijeće je obično išlo Edwini. Zapravo, ne obično; baš svaki buket koji je tijekom proteklog mjeseca stigao u rezidenciju obitelji Sheffield bio je namijenjen Edwini. Kate je veselo pomislila da će se ona, međutim, zadnja smijati. Kako je većina vrsta cvijeća tjerala Edwinu na kihanje, aranžmani bi ionako uvijek završili u Kateinoj sobi. “Kako si samo lijepa”, reče, nježno dotaknuvši predivnu orhideju. “Mislim da ti je mjesto baš na mom noćnom ormariću. A vi...” — nagne se naprijed i pomiriše stručak savršenih bijelih ruža — “vi ćete izgledati fantastično na mom toaletnom stoliću.” “Zar vi uvijek razgovarate s cvijećem?” Kate se žustro okrene na zvuk duboka muškog glasa. Nebesa mu, bio je to lord Bridgerton. Izgledao je grešno zgodan u plavom jutarnjem kaputu. Koji vrag on radi ovdje? Nema smisla ne upitati. “Koji vra...” prekine se na vrijeme. Neće si dozvoliti da je ovaj čovjek svede na osobu koja psuje naglas, bez obzira na to koliko puta opsovala u mislima. “Što vi radite ovdje?” On podigne obrvu dok je namještao ogromni buket cvijeća koji je zataknuo pod ruku. Ružičaste ruže, primijetila je. Savršeni pupoljci. Bile su dražesne. Jednostavne i elegantne. Baš onakve kakve bi ona sebi izabrala. “Vjerujem da je običaj da udvarači posjete mlade dame, zar ne?” promrmljao je. “Ili sam možda negdje zametnuo svoj bonton?” “Mislila sam”, zareži Kate, “kako ste ušli u kuću? Nitko me nije obavijestio o vašem dolasku.” On kimne glavom u smjeru predvorja. “Uobičajenim načinom. Pokucao sam na vaša ulazna vrata.” Kate ljutitim pogledom isprati njegov sarkazam, ali to njega nije smelo pa nastavi: “Začudo, vaš batler mi je otvorio. Zatim sam mu dao svoju posjetnicu, on ju je pogledao i uveo me u salon. Iako sam očekivao neku vrstu izopačenog, podmuklog izvrdavanja”, nastavio je zadivljujuće oholim tonom, “bio je zapravo prilično dobronamjeran i učinkovit.”


“Batler iz pakla”, promumlja Kate. “On bi trebao provjeriti jesmo li ‘doma’ prije nego što vas pusti u kuću.” “Možda mu je netko ranije dao upute da ste za mene uvijek ‘doma’.” Ona se razbjesni. “Ja mu nisam dala takve upute.” “Ne,” reče lord Bridgerton, zasmijuljivši se, “to nisam ni pomislio.” “A znam i da mu ih Edwina nije dala.” On se nasmiješi. “Možda vaša majka?” Naravno. “Mary”, zastenje, a u toj jednoj riječi bila je sadržana optužba. “Vi je zovete osobnim imenom?” upita on pristojno. Ona kimne. “Ona mi je zapravo maćeha. Majke se ni ne sjećam. Mary se udala za mog oca kad mi je bilo samo tri godine. Ne znam zašto je još uvijek zovem Mary.” Ona jedva primjetno odmahne glavom i zbunjeno slegne ramenima. “Jednostavno je tako zovem.” Njegove su smeđe oči ostale usredotočene na njezino lice i ona u tom trenutku shvati da je upravo pripustila ovog čovjeka — svog suparnika, zapravo — u mali kutak svoga života. Na vrh su joj jezika bile riječi ‘žao mi je’ — bio je to nagonski odgovor, pomislila je, na to što je s njim previše otvoreno razgovarala. Nije se ovom čovjeku željela ni za što ispričati pa je umjesto toga samo rekla: “Edwina je vani, bojim se da ste bespotrebno došli.” “O, nisam to znao”, odgovori on. Izvadio je buket cvijeća — koje je bio zataknuo pod desnu ruku — drugom rukom, i kad ih je približio Kate, ona uoči da to nije bio jedan golemi buket, već tri manja. “Ovaj”, reče, stavljajući jedan od buketa na pokrajnji stolić, “je za Edwinu. A ovaj” — isto učini i s drugim — “je za vašu majku.” Ostane stajati s jednim buketom u ruci. Kate je stajala ukipivši se od šoka, ne mogavši skinuti pogled sa savršenih ružičastih cvjetova. Znala je ona što on smjera, da je to učinio samo da zadivi Edwinu, ali k vragu, nitko joj nikad nije donio cvijeće i do tog trenutka nije shvaćala koliko silno želi da joj ga netko daruje. “Ovo”, reče on konačno, pruživši joj zadnji aranžman ružičastih ruža, “je za vas.” “Hvala vam”, reče ona s oklijevanjem, uzevši ga u ruku. “Lijepo je.” Nagne se da ga pomiriše, uzdahnuvši od zadovoljstva kad namiriše njihov opojni miris. Pogledavši ga, doda: “Jako pažljivo od vas što ste mislili na Mary i mene.” On profinjeno kimne. “Bilo mi je zadovoljstvo. Moram priznati, jedan udvarač moje sestre donio je jednom cvijeće mojoj majci i ne vjerujem da sam ju ikad vidio tako oduševljenu.” “Vašu majku ili vašu sestru?” On se nasmije na njezino drsko pitanje. “Obje.” “A što se kasnije zbilo s tim udvaračem?” upita Kate. Anthonyjev smiješak postane izrazito vragolast. “Oženio se mojom sestrom.” “Hmmm. Sumnjam da će se povijest u ovom slučaju ponoviti. Ali...” Kate se nakašlje, ne želeći zapravo biti iskrena s njim, no nije bila sposobna reći bilo što drugo. “Ali cvijeće je uistinu lijepo, i... i to je bilo jako lijepo od vas.” Ona gutne. Ovo joj nije bilo lako. “I cijenim to.” On se malo nagne naprijed, a tamne su mu se oči rastapale. “Ljubazna rečenica”, reče zamišljeno. “I namijenjena meni, ni više ni manje. Eto, zar je to bilo tako teško?” Kate se iz razdraganog nagnutog položaja nad cvijećem istog trenutka s neugodom uspravi. “Vi izgleda imate veliki smisao za reći točno pogrešnu stvar.” “Samo kad ste vi u pitanju, draga moja gospođice Sheffield. Druge žene, uvjeravam vas, uživaju u svakoj mojoj riječi.” “To sam pročitala”, promrmlja Kate. Oči mu zasjaju. “Jeste li vi to tako stvorili mišljenje o meni? Naravno! Slavna lady Whistledown. Trebao sam znati. Bože, rado bih zadavio tu ženu.” “Ja je smatram vrlo inteligentnom i sasvim odmjerenom”, reče Kate izvještačeno. “To me ne čudi”, uzvrati joj.


“Lorde Bridgertone”, procijedi Kate, “sigurna sam da niste došli u posjet zato da biste me vrijeđali. Želite li da prenesem vašu poruku Edwini?” “Radije ne bih. Nisam previše siguran da bi do nje stigla u neizmijenjenom obliku.” Ovo je stvarno bilo previše. “Ja se ne bih nikada spustila tako nisko i umiješala se u prepisku neke druge osobe”, Kate je jedva nekako uspjela izgovoriti. Cijelo joj je tijelo drhtalo od bijesa, a da je bila osoba s manje samokontrole, zacijelo bi mu obuhvatila vrat rukama i krenula ga daviti. “Kako se usuđujete implicirati nešto takvo.” “Zapravo, gospođice Sheffield”, reče on iritantnom smirenošću, “ja vas ne poznajem dobro. Ono što znam sastoji se od vaših srčanih zavjeta da me nećete pustiti prići svetoj nazočnosti vaše sestre na bliže od tri metra. Recite mi onda, biste li se vi osjećali sigurno ostaviti poruku da ste na mojem mjestu?” “Pokušavate li se umiliti mojoj sestri kroz mene”, odgovori mu ledeno Kate”, “to vam baš ne polazi za rukom.” “Svjestan sam toga”, odgovori joj. “Uistinu vas ne bih smio dražiti. To baš nije lijepo od mene, zar ne? Ali bojim se da si ne mogu pomoći”. Razvratnički se naceri i podigne bespomoćno ruke. “Što reći? Vi izgleda tako djelujete na mene, gospođice Sheffield.” Njegov osmijeh, užasnuto shvati Kate, bio je vrlo moćno oružje. Odjednom joj se zavrti u glavi. Stolac... da, trebala je sjesti. “Molim vas, sjednite”, reče, mahnuvši rukom prema plavoj sobi od damasta dok je teturala po sobi do stolca. Nije željela da se on ovdje zadržava, ali nije mogla sjesti a da njemu ne ponudi da sjedne, a noge su joj postale strahovito klimave. Možda je vikont pomislio da je njezin iznenadni izljev ljubaznosti čudan, ali nije ništa rekao. Umjesto komentara, sklonio je dugački crni kovčeg sa sofe i stavio ga na stol, a zatim sjeo na njegovo mjesto. “Je li to glazbeni instrument?” upitao je, promatrajući kovčeg. Kate kimne. “Flauta.” “Vi svirate?” Ona odmahne glavom, zatim je malo nagne i kimne. “Pokušavam naučiti. Počela sam ove godine.” On kimne umjesto odgovora i time je očito ta tema bila završena jer je pristojno upitao: “Kad očekujete da će se Edwina vratiti? “Mislim da neće još barem jedan sat. Gospodin Berbrooke ju je poveo na vožnju svojoj kočijom.” “Nigel Berbrooke?” Skoro se zadavio izgovorivši to ime. “Da, zašto?” “Taj ima više kose nego pameti. Znatno više.” “Ali on ćelavi”, nije se uspjela suzdržati reći. On se namršti. “I ako to ne dokazuje moju tvrdnju, ne znam što dokazuje.” Kate je o inteligenciji (ili nedostatku inteligencije) gospodina Berbrookea imala isto mišljenje, ali ipak reče: “Zar nije nepristojno vrijeđati kolege udvarače?” Anthony tiho zastenje. “To nije bila uvreda. To je bila istina. On se prošle godine udvarao mojoj sestri. Ili se pokušao udvarati. Daphne se silno trudila obeshrabriti ga. On je pristojan mladić, to je istina, ali nije osoba kojoj biste povjerili vezanje čamca kad biste se našli zatočeni na pustom otoku.” Kate si iz nekog čudnog, neprihvatljivog razloga, zamisli sliku vikonta zatočenog na pustom otoku, odrpane odjeće, preplanulog suncem. Postane joj neugodno vruće od tog prizora. Anthony nagne glavu i upitno je promotri. “Molim vas, gospođice Sheffield, osjećate li se dobro?” “Odlično!”, zamalo zareži. “Nikad bolje. Što ste ono rekli?” “Izgledate kao da ste se malo zarumenjeli.” On se nagne i izbliza je promotri. Uistinu nije


dobro izgledala. Kate se krene hladiti lepezom. “Tu je malo vruće, zar ne mislite?” Anthony sporo odmahne glavom. “Nimalo.” Ona se čeznutljivo zagleda u vrata. “Pitam se gdje li je Mary.” “Zar je očekujete?” “Ne priliči joj ostaviti me tako dugo bez pratilje”, objasni Kate. Bez pratilje? Posljedice su bile zastrašujuće. Anthony si odjednom u glavi zamisli prizor u kojem je natjeran na brak sa starijom gospođicom Sheffield i oblije ga hladan znoj. Kate je bila tako različita od ostalih debitantica da je on zaboravio kako čak i njoj treba pratilja. “Možda ona ne zna da sam ja ovdje”, brzo doda. “Da, vjerojatno ne zna.” Ona naglo ustane, prijeđe na drugi kraj prostorije do zvona. Žustro ga povuče i reče: “Pozvat ću nekog da je obavijesti. Sigurna sam da ne želi propustiti vaš posjet.” “Dobro. Možda nam može praviti društvo dok čekamo povratak vaše sestre.” Kate se smrzne na putu do svog stolca. “Zar vi namjeravate čekati Edwinu?” On slegne ramenima, uživajući u njezinoj nelagodi. “Nemam drugih planova za ovo popodne.” “Ali ona se možda neće satima vratiti!” “Najviše jedan sat, siguran sam, a uostalom...” Zastane kad primijeti dolazak sluškinje na vratima. “Zvonili ste, gospođice?” upita sluškinja. “Da, hvala vam, Annie”, odgovori Kate. “Molim vas obavijestite gospođu Sheffield da imamo gosta.” Sluškinja se nakloni i ode. “Sigurna sam da će Mary vrlo brzo sići”, reče Kate, ne uspijevajući spriječiti tapkanje nogom. “Za koju minutu. Sigurna sam.” On se samo nasmijao na iritantni način, izgledajući strahovito opušteno i udobno na sofi. U sobi zavlada neugodna tišina. Kate se suzdržano nasmiješi. On, zauzvrat, samo podigne obrvu. “Sigurna sam da će doći.. “Svakog časa”, završi njezinu rečenicu, zvučeći kao da se odlično zabavlja. Ona utone u stolac, pokušavajući se ne mrštiti. Vjerojatno joj nije uspijevalo. Upravo u tom trenutku mala se graja začuje u predvorju — nekoliko odlučnih psećih laveža praćenih visokim povicima: “Newtone! Newtone! Smjesta prestani s tim!” “Newton?” upita vikont. “Moj pas”, objasni Kate i ustane uzdahnuvši. “On se...” “NEWTONE!” “...baš ne slaže najbolje s Mary, bojim se.” Kate krene prema vratima. “Mary? Mary?” Anthony ustane kad je Kate ustala, trznuvši se kad je pas još tri puta strahovito bučno zalajao, što je odmah bilo popraćeno još jednim prestravljenim Maryinim vriskom. “Koje je on pasmine”, promrmlja, “mastif?” Zasigurno je mastif. Starija gospođica Sheffield je djelovala baš poput osobe koja bi kao ljubimca držala mastifa ljudožderskog karaktera. “Ne”, reče Kate, jurnuvši u predvorje kad je Mary još jednom vrisnula.”On je...” Anthony je nije čuo. Ali to nije bilo ni važno, zato što se sekundu kasnije, u prostoriju dogegao korgi, najdobroćudnijeg izgleda od svih koje je vidio. Imao je dugu dlaku boje devine i trbuh koji se zamalo vukao po podu. Anthony se ukipi od iznenađenja. Ovo je bilo zastrašujuće stvorenje iz predvorja? “Dobar dan, psu”, reče odlučno. Pas zastane, sjedne na pod i... Nasmiješi se?


4. Poglavlje

Vaša autorica, nažalost, nije uspjela saznati sve pojedinosti, ali navodnoje u četvrtak došlo do incidenta kraj jezerca Serpentine u Hyde Parku u koji su bili uključeni vikont Bridgerton, gospodin Nigel Berbrooke, obje gospođice Sheffield i neimenovani pas neodređene pasmine. Vaša autorica nije svjedočila događaju, ali čini se da je iz cijele zbrke upravo taj neimenovani pas izašao kao pobjednik. Društveni bilten lady Whistledown, 25. travnja 1814.

K

ate posrne natrag u salon, očešući se o Mary dok su se obje pokušavale istovremeno provući kroz vrata. Newton se veselo smjestio na sredini prostorije, puštajući dlaku na bijeloplavom sagu dok se smješkao vikontu. “Mislim da mu se sviđate”, reče Mary, pomalo optužujućim tonom. “Sviđaš mu se i ti, Mary”, reče Kate. “Problem je u tome što se tebi ne sviđa on.” “Više bi mi se sviđao kad me ne bi pokušavao zaskočiti svaki put kad siđem u predvorje.” “Mislio sam da ste rekli da se gospođa Sheffield i pas ne slažu”, reče lord Bridgerton. “Ne slažu se”, odgovori Kate. “Zapravo se slažu. Ovaj, ne slažu se i slažu se.” “Ova rečenica nevjerojatno uspješno razjašnjava cijelu stvar”, promrmlja Anthony. Kate odluči ignorirati njegov tihi sarkazam. “Newton obožava Mary”, objasni ona, “ali Mary ne obožava Newtona.” “Ja bih ga malo više obožavala”, prekine je Mary, “kad bi on mene malo manje obožavao.” “Dakle”, nastavi odlučno Kate, “jadni Newton smatra Mary nekom vrstom izazova. Pa zato kad god je vidi...”, bespomoćno slegne ramenima. “Zapravo, bojim se da je tada još više obožava.” Kao na zapovijed, pas ugleda Mary i priđe njezinim stopalima. “Kate!” uzvikne Mary. Kate pojuri maćehi u pomoć, baš u trenutku kad se Newton podigao na stražnje noge i stavio prednje šape na Maryina koljena. “Newtone, dolje!” prekori ga. “Zločesti pas. Zločesti pas.” Pas sjedne natrag i zacvili. “Kate”, reče Mary izrazito odlučnim glasom, “tog psa se mora izvesti u šetnju. Sada.” “To sam baš planirala kad je vikont stigao”, odgovori Kate, pokazavši rukom prema čovjeku koji je sjedio na drugom kraju prostorije. Uistinu, bilo je zadivljujuće mnogo toga zbog čega bi se moglo kriviti tog nepodnošljivog čovjeka kad bi se Kate na to odlučila. “Ah”, zavapi Mary. “Oprostite, gospodine. Kako je nepristojno od mene što vas nisam pozdravila.” “Nemojte brinuti”, reče on glatko. “Imali ste puno posla.” “Točno”, progunđa Mary. “Taj užasni pas... Joj, kako se ja to ponašam? Mogu li vas ponuditi čajem? Nečim za jelo? Jako ljubazno od vas što ste nas došli posjetiti.” “Ne, hvala vam. Baš sam uživao u osvježavajućem društvu vaše kćeri dok čekam povratak gospođice Edwine.”


“Ah, da”, reče Mary. “Edwina je izašla s gospodinom Berbrookeom, vjerujem. Je li tako, Kate?” Kate hladno kimne, nesigurna u to želi li da ju se naziva ‘osvježavajućom’. “Poznajete li gospodina Berbrookea, lorde Bridgerton?” upita Mary. “Ah, da”, reče on tonom koji je Kate zvučao iznenađujuće suzdržano. “Da, poznajem ga.” “Nisam bila sigurna trebam li dopustiti Edwini da ode s njim na vožnju. Teško je voziti te dvokolice, zar ne?” “Vjerujem da gospodin Berbrooke ima čvrstu ruku kad su u pitanju njegovi konji”, odgovori Anthony. “O, dobro,” odgovori Mary, diskretno odahnuvši. “Sad ste me umirili.” Newton kratko zalaje, samo da bi podsjetio sve nazočne na sebe. “Idem ja sad pronaći povodac i izvesti ga u šetnju”, reče Kate užurbano. Svakako će joj koristiti malo svježeg zraka. I bit će lijepo konačno uteći od vikontovog vražjeg društva. “Ispričajte me, molim vas...” “Ali Kate, čekaj!” pozove ju Mary. “Ne možeš ostaviti lorda Bridgertona ovdje sa mnom. Sigurna sam da bih ga udavila dosadom.” Kate se polako okrene, užasavajući se sljedećih Maryinih riječi. “U vašem mi društvu nikad ne bi bilo dosadno, gospođo Sheffield”, reče vikont, nonšalantno, poput kakvog okorjelog razvratnika, a to je i bio. “Ali ja znam biti jako dosadna”, uvjeravala ga je. “Nikad niste bili prisiljeni provesti jedan sat u mom društvu. A toliko će potrajati dok se Edwina ne vrati.” Kate je zurila u svoju maćehu, razjapljenih usta od šoka. Koga vraga to sad Mary radi? “Zašto vi ne biste krenuli s Kate prošetati Newtona?” predloži Mary. “Joj, ali ja nikad ne bih mogla tražiti od lorda Bridgertona da me prati na kućnim poslovima”, doda Kate brzo. “To bi bilo silno nepristojno. On je, na kraju krajeva, naš uvaženi gost.” “Ne budi smiješna”, reče Mary, prije nego što je vikont uspio izustiti i riječ. “Sigurna sam da on na to ne gleda kao na posao. Zar ne, gospodine?” “Naravno da ne”, promumlja Anthony, djelujući sasvim iskreno. Ali zapravo, što je drugo mogao reći? “Onda dobro. To smo riješili”, reče Mary, zvučeći pretjerano zadovoljna sobom. “I tko zna? Možda naiđete na Edwinu na svom putu. Zar to ne bi bilo zgodno?” “Svakako”, reče Kate ispod glasa. Bilo bi divno riješiti se vikonta, ali zadnja stvar koju je željela bila je isporučiti Edwinu u njegove ralje. Njezina je sestra još bila vrlo mlada i lako ju je bilo zadiviti. Što ako ona ne bude mogla odoljeti njegovim osmjesima? Ili njegovoj slatkorječivosti? Čak je i Kate morala priznati da je lord Bridgerton bio vrlo šarmantan, a on se njoj uopće nije sviđao! Edwina, sa svojom manje sumnjičavom prirodom, zacijelo će biti oduševljena njime. Kate se okrene vikontu. “Ne morate se osjećati obveznim pratiti me na šetnji s Newtonom, gospodine.” “Bit ću oduševljen”, reče on, zločesto se osmjehnuvši, a Kate je imala izraziti dojam da se on složio s odlaskom na šetnju samo da bi je naljutio. “Uostalom”, nastavio je, “kao što je rekla vaša majka, možda ćemo naići na Edwinu. Zar to neće biti divna slučajnost?” “Divna”, bezizražajno ponovi Kate. “Baš divna.” “Odlično!” uzvikne Mary, pljesnuvši radosno rukama. “Vidjela sam Newtonov povodac na stolu u predvorju. Evo, idem ti ga donijeti.” Anthony isprati Mary pogledom, a zatim se okrene prema Kate i reče: “Ovo je bilo jako vješto.” “Slažem se”, promrmlja Kate. “Što mislite”, šapne, naginjući se prema njoj, “da su njezine I posredničke namjere


usmjerene prema Edwini ili prema vama?” “Meni?” zamalo zacvili Kate. “Sigurno se šalite.” Anthony se zamišljeno pogladi po bradi, gledajući u vrata kroz koja je Mary upravo izašla. “Nisam siguran”, zamišljeno će, “ali...” Zatvori usta kad začuje Maryine korake koji su se približavali. “Izvoli”, reče Mary, pružajući povodac svojoj pastorki. Newton je oduševljeno zalajao i povukao se unazad kao da se sprema navaliti na Mary — zacijelo da bi je obasuo raznim neukusnim izljevima ljubavi — ali Kate ga je čvrsto držala za ogrlicu. “Evo”, ispravi se brzo Mary, pružajući ipak Anthonyju povodac. “Biste li to dali Kate? Ja im se ne bih previše približavala.” Newton je lajao i čeznutljivo gledao Mary koja se povukla dalje od njega. “Ti,” reče Anthony odlučno psu: “Sjedi dolje i budi tiho.” Na Kateino veliko iznenađenje, Newton ga posluša, smjestivši svoju debeljuškastu pozadinu na sag komičnom spremnošću. “Eto”, reče Anthony, zvučeći vrlo zadovoljnim sobom. Pruži povodac Kate. “Hoćete li vi imati čast ili ja?” “O, samo naprijed”, odgovori ona. “Izgleda da imate sklonost psima”. “Očito”, uzvrati on tihim glasom da ga Mary ne može čuti, “oni nisu jako različiti od žena. Obje vrste pozorno slušaju svaku moju riječ.” Kate mu stane na ruku u trenutku kad je on kleknuo kako bi zavezao Newtonovu ogrlicu. “Joj”, reče neiskreno. “Jako mi je žao.” “Od vaše ću nježnosti i brige ostati bez muškosti”, uzvrati joj ustajući. “Mogao bih se rasplakati.” Mary je okretala glavu čas prema Kate, čas prema Anthonyju. Nije mogla čuti što govore, ali je očito bila zadivljena. “Nešto nije u redu?” upitala je. “Nipošto”, odgovori Anthony, a Kate samo odlučno reče: “Ne.” “Dobro”, reče Mary žustro. “Onda ću vas ispratiti.” Na Newtonov oduševljeni lavež, ona doda: “Možda ipak ne. Ne želim prići tom psu bliže od tri metra. Ali mahat ću vam.” “Što bih ja jadna”, reče Kate Mary kad su se mimoišle, “da mi ti ne mašeš na ispraćaju.” Mary se zagonetno osmjehne. “Uistinu ne znam, Kate. Uistinu ne znam.” Od svega toga postane Kate malo mučno u želucu. Posumnjala je da bi lord Bridgerton mogao biti u pravu. Možda se Mary igrala posrednice nemajući samo Edwinu na pameti. Bila je to zastrašujuća pomisao. Dok je Mary ostala stajati u predvorju, Kate i Anthony izađu kroz vrata i upute se na zapad ulicom Milner. “Obično šećem pokrajnjim uličicama do Brompton Roada”, objasni Kate, pomislivši da njemu ovaj dio grada nije poznat, “zatim produžim do Hyde Parka. Ali možemo ravno do ulice Sloane, ako biste radije tako.” “Kako god želite”, reče on. “Ja ću vas slijediti.” “Dobro”, odgovori Kate, krenuvši odlučno ulicom Milner prema vrtovima Lenox. Možda će on, ako bude gledala ravno naprijed i žustro hodala, izgubiti volju za razgovorom. Svakodnevne šetnje s Newtonom trebale su biti njezino vrijeme koje bi posvetila razmišljanju. Nije joj se nimalo svidjelo što njega mora vući za sobom. Strategija joj je nekoliko minuta bila vrlo učinkovita. Hodali su u tišini sve do ugla Hans Cresenta i Brompton Roada, kad on odjednom reče: “Moj je brat sinoć napravio budale od nas dvoje.” Ona stane kao ukopana. “Oprostite, molim vas?” “Znate li što mi je rekao o vama prije nego što nas je upoznao?” Kate se spotakne prije nego što odmahne niječno glavom. Newton nije stao kao ukopan i vukao je povodac kao da je poludio. “Rekao mi je da niste imali dovoljno riječi kojima biste me opisali.” “Paaaa”, otegne Kate, “ne budemo li sitničavi, to baš nije sasvim neistinito.”


“On je mislio”, doda Anthony, “da me niste mogli dovoljno nahvaliti.” Ona se nije smjela nasmiješiti. “To nije istina.” Ni on se vjerojatno nije smio nasmiješiti, ali je Kate bilo drago da jest. “Nisam ni mislio”, odgovori. Skrenuli su prema Knightsbridgeu i Hyde Parku pa Kate upita: “A zašto je on to rekao?” Anthony je pogleda iskosa. “Vi nemate brata, zar ne?” “Nemam. Imam samo Edwinu, a ona je, bojim se, izrazito žensko.” “On je to učinio”, objasni Anthony, “samo da bi me mučio.” “Vrlo plemenita zamisao”, reče Kate ispod glasa. “Čuo sam vas. “To mi je bila i namjera”, dodala je. “A također smatram”, nastavio je, “da je i vas želio mučiti.” “Mene?” uzvikne Kate. “A zašto? Zašto sam mu seja zamjerila?” “Možda ste mu se zamjerili kad ste počeli ocrnjivati njegovog voljenog brata”, predloži Anthony. Ona ga iznenađeno pogleda. “Voljenog?” “Obožavanog?” pokuša on. Ona odmahne glavom. “Ni to nikako ne pristaje.” Anthony se naceri. Starija gospođica Sheffield, bez obzira na to što je bila iritantna, bila je zadivljujuće oštroumna. Stigli su do Knightsbridgea i on je uhvati pod ruku dok su prelazili preko prometnice te krenuli jednom od staza koje su vodile prema South Carriage Roadu unutar Hyde Parka. Newton, koji je očito u srcu bio seoski pas, znatno ubrza korak kad su zakoračili na zeleniji okoliš, iako bi bilo teško zamisliti da bi se zdepasti pas mogao kretati nekom većom brzinom. Ipak, pas je djelovao vrlo veselo i zanimao ga je baš svaki cvijet, svaka mala životinja i prolaznik kojeg su susreli. Proljetni je zrak bio svjež, ali na suncu je bilo toplo, a nebo je bilo iznenađujuće bistro plavo nakon tolikih tipično londonskih kišnih dana. I bez obzira na to što žena koju je držao pod rukom nije bila žena koju će povesti do oltara, niti je, zapravo, bila žena koju je planirao bilo kamo povesti, Anthony ja preplavi nekakav prilično opušten osjećaj zadovoljstva. “Hoćemo li prijeći do Rotten Rowa?” upita on Kate. “Hmm?” zvučao je njezin rastreseni odgovor. Podignula je lice prema suncu i uživala u njegovoj toplini. I na jedan izuzetno uznemirujući trenutak, Anthony osjeti u želucu oštar ubod... nečega. Nečega? Zatrese glavom. To nikako ne može biti žudnja. Ne za ovom ženom. “Zar ste nešto rekli?” promrmlja Kate. On se nakašlje i duboko udahne, nadajući se da će mu to razbistriti glavu. Umjesto toga, jednostavno ga je začarao njezin miris koji je dopirao do njega. Bila je to čudna kombinacija egzotičnih ljiljana i običnog sapuna. “Čini se da uživate u suncu”, reče on. Ona se nasmiješi i okrene se prema njemu pogledavši ga svojim bistrim očima. “Znam da to nije ono što ste namjeravali reći, ali da. U Londonu je posljednjih dana bilo strašno kišovito.” “Mislio sam da dame ne smiju izlagati lice suncu”, zadirkivao ju je. Ona slegne ramenima, izgledajući samo malo posramljeno. “Ne, ne smiju. Zapravo, ne smijemo. Ali osjećaj je božanstven.” Ona tiho uzdahne, a lice joj obasja neka čežnja, toliko silna da je Anthony zamalo suosjećao s njom. “Tako bih silno željela smjeti skinuti šešir”, reče sjetno. Anthony kimne, poželjevši da i on može skinuti svoj. “Možda biste ga mogli malo pomaknuti unazad da nitko ne primijeti”, predloži joj. “Uistinu?” Cijelo joj se lice ozari kad je pomislila na tu mogućnost, a njega ponovno u želucu probode nešto jako čudno.


“Naravno”, promumlja on, ispruživši ruke da joj namjesti obod šešira. Bio je to jedan od onih bizarnih šešira koji se očito sviđao ženama, sav u vrpcama i čipki, i zavezan na takav način da niti jedan razuman muškarac nije mogao shvatiti u čemu je smisao takvih šešira. “Evo, samo budite malo mirnija ću ga namjestiti.” Kate je mirno stajala, kao što joj je nježno naredio, ali kad su I mu prsti slučajno dotakli kožu na njezinim sljepoočnicama, ona prestane disati. On je bio tako blizu i bilo je nešto tako čudno u vezi s tim. Osjećala je toplinu njegova tijela i mirisala njegov čist miris po sapunu. A to je istog trenutka prene iz sanjarenja. Ona je njega mrzila, ili joj se barem nije sviđao, i smatrala ga je neprikladnim, ali je ipak imala nevjerojatno apsurdnu potrebu nagnuti mu se bliže, sve dok prostor između njih nije sasvim nestao, i... Glasno gutne i natjera se na uzmak. Dobri Bože, što ju je spopalo? “Pričekajte trenutak”, reče on. “Nisam još gotov.” Kate podigne užurbano ruke da si namjesti šešir. “Sigurna sam da je sasvim u redu. Ne morate... ne morate se brinuti.” “Imate li sad više sunca?” upita ju. Ona kimne, iako je bila tako smetena da ni u što nije bila sigurna. “Da, hvala vam. Divno je. Ja... Joj!” Newton glasno zalaje i povuče povodac. Silovito. “Newtone!” pozove ga, trznuvši naprijed povodcem. Ali pas je već nešto ugledao — Kate nije imala pojma što — i trčao je oduševljeno naprijed, vukući ju dok nije zateturala, a cijelo joj je tijelo bilo nakošeno, s ramenima ispred ostatka tijela. “Newtone!” ponovno bespomoćno poviče. “Newtone, stani!” Anthony se odlično zabavljao gledajući kako je pas hitao naprijed, krećući se većom brzinom nego što bi čovjek pomislio da je to moguće na njegovim kratkim, zdepastim nogama. Kate se silno trudila čvrsto držati povodac, ali Newton je lajao kao lud i jednako silovito trčao. “Gospođice Sheffield”, dopustite mi da ja preuzmem vodstvo”, rekao je glasno, krenuvši joj krupnim koracima upomoć. Nije to bio najglamurozniji način izigravanja junaka, ali sve će poslužiti kad se pokušava impresionirati sestru svoje buduće mladenke. Ali baš u trenutku kad ju je Anthony sustigao, Newton je silovito povuče i istrgne joj povodac iz ruke. Kate vrisne i pojuri naprijed, ali pas je već otrčao, a povodac se poput zmije vukao za njim po travi. Anthony nije znao bi li se smijao ili plakao. Newton se očito nije planirao dati uloviti. Kate se ukipila na trenutak, prekrivši rukom usta. Zatim pogleda Anthonyja, a on je imao ružan osjećaj da zna što ona sad planira učiniti. “Gospođice Sheffield”, reče brzo, “siguran sam da...” Ali ona je već otrčala, urlajući “Newtone!” bez imalo osjećaja za dolično ponašanje. Anthony umorno uzdahne i potrči za njom. Ne bi se mogao smatrati pravim gospodinom kad bi je pustio trčati za psom. Imala je priličnu prednost, ali kad ju je dostigao za uglom bila je stala. Teško dišući, držala je ruke na bokovima i pregledavala okoliš. “Kamo je otišao?” upita Anthony, pokušavajući zaboraviti da ima nešto vrlo uzbuđujuće u prizoru žene koja dahće. “Ne znam.” Stala je kako bi došla do daha. “Vjerojatno ganja nekog zeca.” “Joj, to znači da će ga baš biti lako uloviti”, reče Anthony. “S obzirom na to da su zečevi poznati po tome da se uvijek drže uhodanih staza.” Ona se namršti na njegov sarkazam. “Što ćemo sad?” Anthony joj je zamalo rekao: “Otići kući i nabaviti pravog psa”, ali ona je izgledala tako zabrinuto da se ugrizao za jezik. Zapravo, kad se bolje promotri, izgledala je više ljutito nego zabrinuto, ali je zasigurno bila i


pomalo zabrinuta. Pa umjesto toga reče: “Predlažem da pričekamo da netko vrisne. Svakoga će časa zasigurno pretrčati preko stopala neke mlade dame i nasmrt je preplašiti.” “Uistinu?” Ona nije izgledala uvjerena u to. “Ali on uopće nije zastrašujući pas. On samo misli da jest, ali je on zapravo vrlo sladak, zapravo, istina je, on je... “Jaoooooooooooooooooo!” “Vjerujem da smo dobili odgovor”, reče Anthony oholo i krene u smjeru vriska nepoznate dame. Kate požuri za njim, presjekavši preko livade prema Rotten Rowu. Vikont je trčao ispred nje i ona je samo mogla razmišljati o tome da se on uistinu želi oženiti Edwinom, unatoč činjenici da je očito bio sjajan sportaš, izgledao je vrlo neprofinjeno jureći kroz park za debeljuškastim korgijem. Što je bilo još gore, oni su morali trčati preko Rotten Rowa, a to je bilo visokom društvu najomiljenije mjesto za jahanje i vožnju kočijama. Svi će ih vidjeti. Manje odlučan čovjek već bi odavno odustao. Kate nastavi trčati za njim, ali posustajala je. Jako je rijetko imala priliku odjenuti hlače, ali je bila prilično sigurna da je u njima puno lakše trčati nego u suknji. Pogotovo trčati na javnom mjestu dok bi se suknja podizala iznad gležnjeva. Hitala je preko Rotten Rowa, odbijajući pogledati u oči sve one otmjene dame i gospodu koji su jahali. To je bila jedina šansa da je ne prepoznaju kao divljakušu koja trči kroz park kao da joj je netko potpalio pod petama. Nije to bila velika šansa, ali ipak je postojala. Kad je ponovno stigla na livadu, posrnula je i na trenutak zastala da nekoliko puta duboko udahne. Zatim joj sine kakav se užas sprema. Zamalo su stigli do Serpentinea. Joj, ne. Newtonu ništa nije bilo draže od kupanja u jezeru. A sunce je bilo baš dovoljno toplo da bi jezero bilo privlačno, pogotovo nekome kome je tijelo bilo prekriveno gustim, teškim krznom i tko je punih pet minuta trčao vrtoglavom brzinom. Zapravo, vrtoglavom za predebelog korgija. Što je ipak, primijeti Kate znakovito, prebrzo za jednog vikonta, visokog više od metar i osamdeset. Kate podigne suknje nekoliko centimetara — promatrači neka se slobodno shkaju, sad nije bio trenutak za sramežljivost — i ponovno krene trčati. Nije bilo šanse da uhvati Newtona, ali možda će joj uspjeti uhvatiti lorda Bridgertona prije nego što ubije njezina psa. Ubojstvo mu sada mora biti na pameti. Taj bi čovjek morao biti svetac kad ne bi u ovom trenutku poželio ubiti psa. Kate glasno gutne. “Lorde Bridgertone!” pozove ga, namjeravajući mu reći da prekine lov na psa. Morala je jednostavno pričekati da se Newton iscrpi. Pas s nogama od samo desetak centimetara mora se prije ili kasnije umoriti. “Lorde Bridgertone! Možemo samo... Kate stane kao ukopana. Je li to bila Edwina, ondje kraj jezera? Kate zaškilji. To jest bila Edwina. Stajala je, rukama elegantno sklopljenim pred sobom. Izgledalo je da je nesretni gospodin Berbrooke nešto popravljao na svojoj dvokolici. Newton je zastao na trenutak, primijetivši Edwinu u istom trenutku kao i Kate i naglo promijeni smjer te veselo lajući pojuri prema svojoj voljenoj. “Lorde Bridgertone!” ponovno ga pozove Kate. “Vidite, gledajte! Ondje je...” Anthony se okrene na zvuk njezina glasa, a zatim pogledom poprati njezin prst uperen u Edwinu. Zato se taj vražji pas okrenuo na petama i okrenuo se pedeset stupnjeva od smjera u kojem je išao. Anthony se zamalo posklizne na blato i padne na pozadinu pokušavajući izbjeći njegov oštar zaokret. Ubit će on tog psa. Ne, ubit će Kate Sheffield. Ne, možda... Anthonyjevo entuzijastično razmišljanje o osveti prekine Edwinin iznenadni vrisak:


“Newtone!” Anthony se volio smatrati čovjekom od akcije, ali kad je vidio tog psa kako se baca u zrak prema Edwini, jednostavno se ukočio od šoka. Ni sam Shakespeare ne bi mogao smisliti prikladniji kraj ovoj farsi. Sve mu se to usporeno odigravalo ravno pred očima. A on nije mogao baš ništa učiniti. Pas će udariti Edwinu ravno u grudi. Edwina će posrnuti unazad. Ravno u Serpentine. “Neeeeeee!” povikao je, jurnuvši naprijed iako je znao da će svi njegovi junački pokušaji biti posve beskorisni. Pljus! “Dragi Bože!”, uzviknuo je Berbrooke. “Ona je posve mokra!” “Zašto tu samo stojite?” zareži Anthony na njega, stigavši na mjesto događaja i krenuvši ravno u vodu. “Pomognite nekako!” Berbrooke očito nije razumio što mu Anthony govori jer je samo ostao stajati raširenih očiju, dok je Anthony krenuo prema jezeru, primio Edwinu za ruku i povukao je na noge. “Jeste li dobro?” upita je osorno. Ona kimne glavom, prskajući naokolo i kišući toliko silovito da nije mogla odgovoriti. “Gospođice Sheffield”, Anthony zagrmi ugledavši Kate kako stoji kraj obale. “Ne, ne vi”, dodao je kad primijeti kako se Edwina trznula. “Vaša sestra.” “Kate?” upita Edwina, treptanjem pokušavajući isprati prljavu vodu s očiju. “Gdje je Kate?” “Suha kao barut”, promrmlja, a zatim se zadere u Kateinom smjeru: “Obuzdajte svog vražjeg psa!” Newton se veselo iskoprcao iz jezera i sad je već sjedio na travi, radosno isplazivši jezik. Kate požuri k njemu i uhvati povodac. Anthony primijeti da nije imala jezgrovitih opaski na njegovo urlanje. Dobro, pomisli on zlobno. Nije mislio da vražja žena ima dovoljno pameti da zatvori usta kad treba. On se okrene natrag Edwini koja je, začudno, još uvijek uspijevala izgledati dražesno mada je s nje kapala voda iz jezerca. “Dajte da vas maknem odavde”, reče on osorno, i prije nego što je ona imala priliku reagirati, podigne je u naručje i odnese je na suho. “Nikad u životu nisam vidio ovakvo nešto”, reče Berbrooke mašući glavom. Anthony mu ne odgovori. Mislio je da se ne bi mogao suzdržati da ne baci idiota u vodu kad bi mu se morao obratiti. Gdje mu je bio mozak kad je tamo samo stajao dok je Edwinu potopila ona jadna smijurija od psa? “Edwina?” upita Kate, prilazeći bliže koliko joj je dopuštao Newtonov povodac. “Jesi li dobro?” “Mislim da ste dovoljno učinili”, zareži Anthony, krenuvši prema njoj. Stao je kad joj se približio na tridesetak centimetara. “Ja?” upita ona. “Pogledajte ju”, obrecne se, uperivši prst u Edwinu, ali ne skrenuvši pozornost s Kate. “Samo ju pogledajte!” “Ali to je bila nezgoda!” “Ja sam uistinu dobro!”, poviče Edwina pomalo panično zbog razine bijesa koji je sijevao između njezine sestre i vikonta. “Hladno mi je, ali sam dobro!” “Čujete?” uzvrati Kate, grčevito gutnuvši nekoliko puta gledajući u svoju mokru i raskuštranu sestru. “Bila je to nezgoda.” On samo prekriži ruke i pogleda je ispod oka. “Vi mi ne vjerujete”, reče Kate ispod glasa. “Ne mogu vjerovati da mi ne vjerujete.” Anthony ne reče ništa. Bilo mu je neshvatljivo da tako duhovita i pametna Kate Sheffield nije ljubomorna na svoju sestru. Bez obzira na to što nije mogla učiniti ništa kako bi spriječila ovu nezgodu, zasigurno je bar malo uživala u činjenici da je ona bila suha i da joj je bilo udobno dok je Edwina izgledala kao pokisli štakor. Privlačni štakor, to je bila istina, ali svakako pokisli.


Ali Kate očito nije završila s ovim razgovorom. “Bez obzira na činjenicu”, prekori ga, “da ja nikad ne bih učinila ništa nažao Edwini, kako ste zamislili da bih ja uspjela izvesti taj nevjerojatni podvig?” Ona stavi slobodnu ruku na obraz glumeći da joj je upravo sinulo. “Aha, da, ja znam tajni jezik korgija. Naredila sam psu da mi otrgne povodac iz ruke, a zatim, kako imam šesto čulo, znala sam da Edwina stoji kraj jezera pa sam rekla psu — kroz našu moćnu telepatsku vezu, kako je u tom trenutku bio predaleko da mi čuje povik — da promijeni smjer, krene prema Edwini i gurne je u jezero.” “Sarkazam vam ne pristaje, gospođice Sheffield.” “Vama, lorde Bridgertone, ništa ne pristaje.” Anthony se nagne naprijed, isturivši prijeteći bradu. “Žene ne bi smjele imati ljubimce ako ih ne znaju držati pod kontrolom.” “A muškarci ne bi smjeli voditi žene s ljubimcima na šetnju parkom ako ne mogu držati nijedno od njih pod kontrolom”, uzvrati mu. Anthony je doslovno osjetio kako su mu se od jedva suzdržanog bijesa zacrvenili vrhovi ušiju. “Vi ste, gospo, prijetnja društvu.” Ona otvori usta da bi mu uzvratila uvredu, ali umjesto toga samo mu se zastrašujuće zlobno nasmiješi, okrene se psu i reče: “Stresi se, Newtone.” Newton je ugledao njezin prst koji je bio usmjeren prema Anthonyju i poslušno odgegao nekoliko koraka bliže njemu. Zatim se snažno otresao, prskajući svuda naokolo vodu s jezera. Anthony joj posegne za vratom. “Ja... ću... vas... UBITI!” urlao je. Kate mu se vješto izmakne i požuri k Edwini. “Hajde, hajde, lorde Bridgertone”, prekori ga, tražeći zaklon iza sestre s koje je još uvijek kapala voda. “Gubljenje živaca pred dragom Edwinom neće vam pomoći.” “Kate?” Edwina zabrinuto šapne. “Što se zbiva? Zašto si tako zla prema njemu?” “Zašto je on tako zao prema meni?” prosikće Kate. “Čini mi se”, odjednom reče gospodin Berbrooke, “da me pas smočio.” “Sve nas je smočio”, odgovori Kate. Uključujući i nju. Ali vrijedilo je. Tako je silno vrijedilo vidjeti izraz iznenađenja i bijesa na nadmenom aristokratskom licu. “Vi!” zarežao je Anthony, bijesno uperivši prst u Kate. “Zašutite.” Kate ostane šutjeti. Nije bila tako glupa da ga dalje izaziva. On je izgledao kao da će svakog časa eksplodirati. I zasigurno je izgubio svu mirnoću i dostojanstvo koje je imao početkom dana. Iz desnog mu je rukava kapala voda jer se smočio kad je vadio Edwinu iz vode, čizme su mu izgledale nepopravljivo uništene, a ostatak odjeće bio mu je poprskan vodom, zahvaljujući vještom Newtonovu stresanju. “Reći ću vam što ćemo sada”, nastavio je tihim prijetećim glasom. “Ono što ja sad trebam”, reče gospodin Berbrooke veselo, očito nesvjestan da je lord Bridgerton spreman zadaviti prvu osobu koja otvori usta, “jest popraviti dvokolicu. Onda mogu odvesti gospođicu Sheffield kući.” Pokaže prstom na Edwinu da bi svima bilo jasno o kojoj gospođici Sheffield govori. “Gospodine Berbrooke”, procijedi Anthony, “znate li uopće popraviti svoju kočiju?” Gospodin Berbrooke nekoliko puta trepne. “Znate li vi uopće što nije u redu s njom?” Berbrooke nekoliko puta otvori i zatvori usta pa napokon reče: “Imam nekoliko zamisli. Ne bi trebalo previše potrajati da otkrijem koji je pravi problem.” Kate je zurila u Anthonyja, očarana venom koja mu je iskočila na grlu. Nikad nije vidjela nikoga tko je tako očito bio na rubu sloma živaca. Nimalo zaplašena predstojećom eksplozijom, razborito se skloni iza Edwine. Nije se smatrala kukavicom, ali nagon za samoodržanjem je ipak bio nešto sasvim drugo. Ali ipak, vikont se nekako uspio obuzdati, a glas mu je bio zastrašujuće ravan kad je rekao: “Evo što ćemo učiniti.” Tri para očiju se razrogače u iščekivanju.


“Ja ću odšetati onamo” — pokaže na jednu damu i jednog gospodina udaljene otprilike dvadeset metara, koji su se silno trudili ne buljiti u njih, ali im to nije uspijevalo — “i upitati Montrosea mogu li posuditi njegovu kočiju na nekoliko minuta.” “Zamislite”, reče Berbrooke, izvivši vrat, “zar je to uistinu Geoffrey Montrose? Nisam ga vidio već godinama.” Druga je vena iskočila, ovoga puta na čelu lorda Bridgertona. Kate primi Edwininu ruku za moralnu potporu i čvrsto je stisne. Ali Bridgerton, svaka mu čast, odluči ignorirati Berbrookeovu izrazito neprikladnu upadicu i nastavi: “Kako će on pristati...” “Jeste li sigurni?” bez razmišljanja ga upita Kate. Nekako su njegove smeđe oči postale nalik na sige. “Jesam li siguran u što?” odreže ju. “Ništa”, promrmlja Kate. Poželjela se udariti. “Molim vas, nastavite.” “Kao što sam rekao, s obzirom na to da mi je on prijatelj i pravi je gospodin” — strijeljao je Kate pogledom — “on će pristati i ja ću odvesti gospođicu Sheffield, a zatim ću se vratiti svojoj kući i narediti jednom od svojih ljudi da vrati Montroseovu kočiju.” Nikome nije palo napamet upitati na koju gospođicu Sheffield misli. “Ali što s Kate?” upita Edwina. Na kraju krajeva, u dvokolicu stane samo dvoje. Kate je stisne za ruku. Draga, slatka Edwina. Anthony pogleda Edwinu ravno u oči. “Gospodin Berbrooke će otpratiti vašu sestru doma.” “Ali ja ne mogu”, reče Berbrooke. “Moram popraviti svoju kočiju, znate.” “Gdje vi živite?” oštro ga upita Anthony. Berbrooke iznenađeno trepne, ali mu kaže svoju adresu. “Ja ću stati kraj vaše kuće i uputiti jednog od vaših slugu neka vas pričeka kraj dvokolice dok vi otpratite gospođicu Sheffield do njezine kuće. Je li to jasno?” Zastao je i pogledao sve prisutne — uključujući i psa — vrlo nemilosrdnim pogledom. Osim Edwinu, naravno, koja je bila jedina nazočna osoba koja mu danas nije digla tlak. “Je li to jasno?” ponovio je. Svi kimnuše i njegov se plan počne ostvarivati. Nekoliko minuta kasnije, Kate je stajala i gledala kako lord Bridgerton i Edwina odlaze u kočiji — baš ono dvoje za koje se zaklela da nikad ne bi trebali biti ni u istoj prostoriji. Što je bilo još gore, ona je ostala sama s gospodinom Berbrookeom i Newtonom. Trebalo joj je samo dvije minute da zaključi da je od njih dvojice, Newton ugodniji i vještiji sugovornik.


5. Poglavlje

Vašoj je autorici ukazano da se gospođica Katharine Sheffield uvrijedila kad sam njezinog voljenog ljubimca nazvala “neimenovanim psom neodređene pasmine”. Vaša autorica, vjerujte, umire od srama zbog te strašne i nečuvene pogreške i moli Vas, dragi čitatelju, da primite njezine isprike i obratite pozornost na prvi ispravak u povijesti ove kolumne. Pas gospođice Sheffield je pasmine korgi. Zove se Newton, iako je teško zamisliti da bi najveći engleski izumitelj i fizičar bio počašćen tim što je ovjekovječen u obliku niskog, debelog psa lošeg ponašanja. Društveni bilten lady Whistledown, 27. travnja 1814.

D

o te je večeri postalo očito da Edwina iz njezine nesreće (koliko god kratka bila) nije izašla neozlijeđena. Nos joj je pocrvenio, oči su joj počele suziti i bilo je očito svakom tko je i na samo jednu sekundu bacio pogled na njezino natečeno lice da je, iako se nije ozbiljno razboljela, zaradila jaku prehladu. Ali iako je Edwina bila ušuškana u krevet s bocom vruće vode između stopala i s ljekovitim napitkom, koji je napravila kuharica, u šalici na noćnom ormariću, Kate je čvrsto odlučila porazgovarati s njom. “Što je rekao kad ste se vozili doma?” zahtijevala je Kate, smjestivši se na rub kreveta. “Tko?” odgovori Edwina, s užasom mirišući lijek. “Pogledaj ovo”, reče, pruživši šalicu naprijed. “Iz ovoga izlaze plinovi.” “Vikont”, procijedi Kate. “S kim si drugim mogla razgovarati na putu doma? Daj, ne budi dijete. Uopće ne izlaze nikakvi plinovi. To je samo para.” “Joj.” Edwina još jednom pomiriše napitak i napravi grimasu. “Ali ne miriše kao para.” “To jest para”, procijedi Kate, čvrsto šakama stisnuvši madrac dok joj nisu pobijelile. “Što je on rekao?” “Lord Bridgerton?” upita Edwina bezbrižno. “Pa, uobičajene stvari. Znaš na što mislim. Vodili smo pristojan razgovor, onako i tako to.” “On je s tobom vodio pristojan razgovor dok je s tebe kapala voda?” sumnjičavo upita Kate. Edwina s oklijevanjem ispije jedan gutljaj od kojeg se zamalo zadavi. “Čega sve tu ima?” Kate se nagne i pomiriše napitak. “Miriše pomalo na likoriciju. I mislim da vidim jednu grožđiću na dnu.” Dok je mirisala, pomisli da čuje kišu kako udara o prozorsko okno, pa sjedne natrag na krevet. “Zar pada kiša?” “Ne znam”, reče Edwina. “Možda. Bilo je prilično oblačno u sumrak.” Ona još jednom sumnjičavo pogleda šalicu, a zatim je odloži na stol. “Popijem li ovo, znam da ću biti još bolesnija”, reče. “Ali što je još rekao?” uporna je bila Kate. Ustala je provjeriti pada li stvarno kiša. Odmakne zavjesu i proviri. Kiša je padala, ali bila je slaba i bilo je prerano reći hoće li biti popraćena gromovima i munjama. “Tko, vikont?” Kate se smatrala sveticom jer nakon ovog pitanja nije zgrabila sestru i dobro je protresla. “Da, vikont.” Edwina slegne ramenima, očito znatno manje zainteresirana za razgovor od Kate.


“Ništa značajno. Pitao me je kako sam, naravno, što je bilo razumno jer sam se upravo okupala u Serpentineu. A to je, moram priznati, bilo očajno. Osim što je voda bila hladna, zasigurno nije bila ni čista.” Kate se nakašlje i opet sjedne na krevet, pripremajući se upitati najskandaloznije pitanje koje je jednostavno morala pitati. Trudeći se da joj se u glasu ne čuje zadivljenost koja joj je kolala venama, upita sestru: “Je li te možda pokušao nedolično dodirivati?” Edwina poskoči unatrag, a oči joj se razrogače od šoka. “Naravno da nije!” uzviknula je. “Ponašao se kao pravi gospodin. Uistinu, nije mi jasno zašto se ti toliko uzbuđuješ. Uopće nismo razgovarali ni o čem zanimljivom. Uopće se ne sjećam polovice onog što je bio rekao.” Kate je samo zurila u sestru, ne mogavši zamisliti da bi se ona našla u situaciji u kojoj bi bila prisiljena razgovarati s užasnim razvratnikom dobrih deset minuta, a da to ne bi na nju ostavilo neizbrisiv dojam. Na njezin užas, baš svaka grozna riječ koju joj je rekao trajno joj se urezala u pamćenje. “Usput”, reče Edwina, “kako si se ti provela s gospodinom Berbrookeom? Vama je trebalo skoro jedan sat za povratak kući.” Kate se vidljivo strese. “Tako loše?” “Sigurna sam da će on nekoj ženi biti dobar muž”, reče Kate. “Samo ne nekoj s mozgom.” Edwina se zasmijulji. “Joj, Kate, ti si grozna.” Kate uzdahne. “Znam. Znam. To je bilo strašno okrutno od mene. U tom jadniku nema trunke zlobe. Ali samo...” “Ali samo nema ni trunke pameti”, završi Edwina. Kate je pogleda ispod oka. Takvi zlobni komentari uopće nisu priličili Edwini. “Znam”, reče Edwina, nevino se osmjehnuvši. “Sad sam ja ona neljubazna. Uistinu to nisam smjela reći, ali mislila sam da ću umrijeti tijekom te vožnje.” Kate se uspravi pogledavši zabrinuto sestru. “Vozi li on opasno?” “Ne, nimalo. Radi se o razgovoru.” “Dosadnom?” Edwina kimne, a u plavim joj se očima vidio tračak zbunjenosti. “Bilo je tako teško pratiti što govori i skoro jednako teško pokušati shvatiti kako mu mozak radi.” Ona se nekoliko puta nakašlje, pa doda: “Mozak me bolio od razgovora s njim.” “To znači da on nije savršen muž učenjak?” povlađivala je Kate sestri uz osmijeh. Edwina se opet nakašlje. “Bojim se da ne.” “Možda bi trebala probati još malo tog napitka”, predloži Kate, pokazavši rukom prema šalici koja je sama stajala na noćnom ormariću. “Kuharica se zaklinje da djeluje.” Edwina snažno odmahne glavom. “Ima odvratan okus.” Kate pričeka nekoliko trenutaka, a zatim upita: “Je li vikont rekao nešto o meni?” “O tebi?” “Ne, on nekoj drugoj meni”, Kate se obrecne na sestru. “Naravno o meni. Koliko ja to drugih ljudi smijem s pravom zvati ‘ja’?” “Ne moraš se uzrujavati zbog toga.” “Ne uzrujavam se...” “Ali zapravo ne, nije te spomenuo.” Kate odjednom shvati da se uzrujala. “Ali je imao mnogo za reći o Newtonu.” Katine se usne razdvoje u nevjerici. Nikome ne bi laskalo biti manje važna tema razgovora od razgovora o nekom psu. “Uvjeravala sam ga da je Newton uistinu savršen ljubimac i da se ja uopće ne ljutim na njega, ali vikont je bio dražesno zabrinut za mene.” “Baš dražesno”, promrmlja Kate.


Edwina zgrabi rupčić i ispuše nos. “Moram primijetiti, Kate, da se ti prilično zanimaš za vikonta.” “Ja sam cijelo popodne bila primorana razgovarati s njim”, odgovori Kate, kao da to sve objašnjava. “Dobro. Onda si imala priliku vidjeti kako on zna biti ljubazan i šarmantan. A on je i vrlo imućan, također.” Edwina glasno smrkne i krene tražiti čisti rupčić. “Iako mislim da se muž ne bi smio izabrati samo radi novca, s obzirom na to da ga mi nemamo, bilo bi neodgovorno kad to ne bih uzela u obzir. Zar ti ne misliš tako?” “Ovaj...” zatezala je Kate, znajući da je Edwina sasvim u pravu, ali ne želeći reći nešto što bi se moglo protumačiti kao da ona odobrava lorda Bridgertona. Edwina prinese rupčić licu i prilično neženstveno ispuše nos. “Mislim da bismo ga trebali dodati na naš popis”, reče, šmrčući između riječi. “Naš popis?” ponovi Kate zabrinutim glasom. “Da, popis odgovarajućih muževa. Mislim da bismo si on i ja dobro odgovarali.” “Ali ja sam mislila da ti želiš učenjaka!” “Da, želim. Ali ti si mi sama rekla da su male šanse da ću pronaći pravog učenjaka. A lord Bridgerton mi djeluje prilično inteligentno. Još samo moram smisliti način da otkrijem voli li čitati.” “Mene bi začudilo da on uopće zna čitati”, promrmlja Kate. “Kate Sheffield!” uzvikne Edwina nasmijavši se. “Zar si ti upravo rekla ono što ja mislim da si rekla?” “Nisam”, reče Kate bez okolišanja, jer vikont naravno zna čitati. Ali bio je užasan u svakom drugom pogledu. “Jesi”, optuži ju Edwina. “Kate, ti si grozna.” Nasmiješi joj se. “Ali me nasmijavaš.” Tihi tutanj udaljene grmljavine odjekivao je kroz noć, a Kate se silom osmjehne, suzdržavajući se da ne zadrhti. Obično je s njom bilo sve u redu kad su gromovi i munje bili daleko. Samo kad bi zaredali jedan za drugim i kad bi izgledalo da joj grmi i sijeva iznad glave, ona bi se osjećala kao da će iskočiti iz kože. “Edwina”, reče Kate, imajući potrebu nastaviti razgovor kako bi skrenula misli od nadolazeće oluje, “moraš si izbiti vikonta iz glave. On nikako nije tip muža koji bi te usrećio. Osim činjenice da je najgori razvratnik, vjerojatno bi ti se pred nosom šepurio s desetak ljubavnica...” Na Edwinino mrštenje Kate prešuti ostatak rečenice i odluči joj pojasniti što želi reći. “On bi to učinio!” reče joj dramatično. “Zar nisi čitala Whistledown ili slušala ono što govore o njemu majke drugih mladih dama? One koje su u društvu nekoliko godina pa znaju dobro tko je kakav. Sve one kažu da je on grozan razvratnik i da ga spašava samo to što je dobar prema svojoj obitelji.” “Dobro, eto, to mu ide u prilog”, istakne Edwina. “Pa i žena mu je isto obitelj.” Kate zamalo zastenje. “Žena nije isto kao krvni rod. Muškarci koji ne bi ni sanjali pred majkom izreći ijednu ružnu riječ, svakodnevno vrijeđaju svoje žene.” “A kako ti to znaš?” zahtijevala je Edwina. Kate razjapi usta. Nije se mogla sjetiti kad je to zadnji put Edwina posumnjala u njezin sud o važnim stvarima, i nažalost, jedini odgovor koji je uspjela smisliti bio je: “Jednostavno znam.” A to, morala je priznati, uistinu nije bilo zadovoljavajuće. “Edwina”, reče joj smirenim glasom, odlučivši skrenuti razgovor u drugom smjeru, “osim te činjenice, ja mislim da se tebi vikont uopće ne bi svidio da ga bolje upoznaš.” “Činio mi se prilično ugodnom osobom kad me vozio doma.” “Ali to je zato što se ponašao najbolje što zna!” uporna je bila Kate. “Naravno da se činio ugodnim. On želi da se ti u njega zaljubiš.” Edwina trepne. “Dakle ti misliš da je to sve bilo gluma.”


“Točno!” uzvikne Kate, nastavljajući: “Edwina, ja sam od sinoć do danas popodne provela nekoliko sati u njegovom društvu i uvjeravam te da se sa mnom nije ponašao najbolje što zna.” Edwina zgranuto zastenje i možda čak malo i zadrhti. “Je li te poljubio?” reče ispod glasa. “Ne!” glasno joj odgovori Kate. “Naravno da nije! Otkud ti, zaboga, ta zamisao?” “Pa rekla si da se nije najbolje ponašao.” “Željela sam reći”, izusti Kate, “da nije bio pristojan. Niti ljubazan. Zapravo, bio je strahovito arogantan i užasno grub i nepristojan.” “To je zanimljivo”, promrmlja Edwina. “Nije bilo ni najmanje zanimljivo. Bilo je užasno!” “Ne, nisam na to mislila”, reče Edwina, zamišljeno se počešavši po bradi. “Jako je čudno što se ružno ponašao prema tebi. Morao je čuti da ću tebe pitati za mišljenje kad budem birala muža. Čovjek bi pomislio da će se pretrgnuti da te zadivi. Zašto se”, razmišljala je, “ponio kao grubijan?” Kateino lice postane tamnocrveno — to se srećom nije moglo primijetiti pod svjetlošću svijeća — kad promrmlja: “Rekao je da si ne može pomoći.” Edwina širom otvori usta i jednu je sekundu sjedila ukipljeno, kao da je zaostala u vremenu. Zatim se baci na jastuke, umirući od smijeha. “O, Kate!”, zavapi. “To je divno! Kakva zbrka. Joj, kako mi se to sviđa!” Kate je piljila u nju. “To uopće nije smiješno.” Edwina obriše oči. “Ovo je vjerojatno najsmješnija stvar koju sam čula cijelog mjeseca. Cijele godine! O, moj Bože.” Nekoliko se puta nakašlje od smijeha. “Joj, Kate, mislim da si mi ispraznila nos.” “Edwina, to je odvratno.” Edwina prinese rupčić licu i ispuše nos. “Ali istinito”, reče pobjednički. “Neće to dugo potrajati”, promrmlja. “Do jutra ćeš biti bolesna kao pas.” “Vjerojatno si u pravu”, složi se Edwina, “ali kako je to zabavno. Rekao je da si ne može pomoći? Pa to je fantastično.” “Nemamo se potrebe zadržavati na tome”, zagunđa Kate. “Znaš li ti da je on vjerojatno prvi gospodin ove sezone s kojim ti ne možeš lako.” Kateine se usne bolno iskrive. Vikont je bio rekao isto to, baš istim riječima, i oboje su bili u pravu. Uistinu je cijelu sezonu lako izlazila na kraj s muškarcima — pokazala bi im gdje im je mjesto, zbog Edwine. Ali odjednom nije bila sigurna sviđa li joj se ta uloga kvočke u koju je natjerana. Ili se možda sama natjerala u nju. Edwina primijeti kako su osjećaji preplavili sestrino lice i odmah se krene ispričavati. “Joj, draga”, promrmlja. “Žao mi je Kate, nisam te mislila zadirkivati.” Kate je pogleda ispod oka. “Dobro, mislila sam te zadirkivati, ali te nisam željela povrijediti. Nisam imala pojma da te lord Bridgerton toliko uzrujao.” “Edwina, meni se samo taj čovjek ne sviđa. I mislim da ti ne bi smjela ni pomisliti da se udaš za njega. Nije me briga koliko će ti se žarko i uporno udvarati. On ti ne bi bio dobar muž.” Edwina je neko vrijeme šutjela, a njezine su predivne oči bile sasvim trezvene. Zatim reče: “Dobro, ako ti tako kažeš, to mora biti istina. Nikad mi dosad nisi dala nijedan pogrešan savjet. I, kao što si rekla, ti si provela više vremena u njegovom društvu od mene, pa ti zasigurno znaš bolje od mene.” Kate s olakšanjem odahne. “Dobro”, reče odlučno. “A kad se budeš bolje osjećala, provjerit ćemo tko bi ti od trenutnih udvarača najviše odgovarao.” “Možda bi i ti trebala potražiti muža”, predloži Edwina. “Naravno da i ja tražim”, inzistirala je Kate. “Koja bi bila svrha sezone u Londonu kad i


ja ne bih tražila muža?” Edwina je sumnjičavo pogleda. “Ja ne mislim da ti uistinu tražiš muža, Kate. Ja mislim da ti s gospođom razgovaraš samo kako bi provjerila koliko bi meni odgovarali. Uistinu nema razloga da si i ti ne nađeš muža. I tebi treba vlastita obitelj. Ne mogu zamisliti bolju majku od tebe.” Kate se ugrize za usnicu, ne želeći izravno odgovoriti na Edwininu tvrdnju. Zato što je iza tih divnih plavih očiju i savršenog lica, Edwina bila osoba s najvećom moći opažanja od svih koje je poznavala. I bila je u pravu. Kate si nije tražila muža. A zašto i bi? Ni nju nitko nije smatrao pogodnom za ženidbu. Kate uzdahne, bacivši pogled na prozor. Izgleda da je oluja zaobišla područje Londona. Pomisli kako bi morala biti zahvalna na takvim malim stvarima. “Hajdemo se prvo pobrinuti za tebe”, reče konačno Kate, “s obzirom na to da se slažemo da će tebe vjerojatnije prije zaprositi, pa ćemo onda razmišljati o mojim mogućnostima.” Edwina slegne ramenima, a Kate je znala da njezina šutnja znači da se ne slažeš njom. “Onda dobro,” reče Kate ustajući. “Idem ja sad, a ti se odmaraj. Znam da ti treba odmor.” Edwina umjesto odgovora zakašlje. “I popij taj lijek!” doda Kate uz smijeh, uputivši se prema vratima. Kad je zatvorila vrata za sobom, čula je kako je Edwina promrmljala: “Radije bih umrla.” Četiri dana kasnije Edwina je poslušno pila kuharičin lijek, iako ne bez prilično gunđanja i prigovaranja. Zdravlje joj se popravilo, ali tek toliko da se moglo reći da je skoro malo bolje. Još uvijek je bila u krevetu, još uvijek je kašljala i bila vrlo loše volje. Mary je objavila da Edwina ne smije ići ni na kakve društvene događaje prije utorka, najranije. Kate je shvatila da to znači da će sve tri moći predahnuti (jer, uistinu, čemu ići na bal bez Edwine?), ali nakon što je provela blagoslovljeno miran petak, subotu i nedjelju tijekom kojih nije radila baš ništa osim čitala i vodila Newtona u šetnju, Mary je odjednom objavila da će njih dvije ići u ponedjeljak na koncert koji je organizirala lady Bridgerton, i... (Kate joj je žučljivo pokušala objasniti zašto to u ovom trenutku nije dobra zamisao.) ... njezina je bih zadnja. Kate je prilično brzo odustala. Nije bilo smisla dalje se svađati, pogotovo kad se Mary okrenula na peti i otišla čim je izgovorila tu riječ, ‘zadnja’. Kate je držala do određenih principa, a jedan od njih je bio ne svađati se sa zatvorenim vratima. I tako se u ponedjeljak navečer našla odjevena u ledenoplavu svilu, s lepezom u ruci, dok su se ona i Mary vozile ulicama Londona u njihovoj jeftinoj kočiji, na putu do rezidencije obitelji Bridgerton na trgu Grosvenor. “Svi će se iznenaditi kad nas vide bez Edwine”, reče Kate dok joj se lijeva ruka igrala crnim tilom njezina ogrtača. “I ti isto tražiš muža”, odgovori Mary. Kate je neko vrijeme šutjela. Nije sad mogla tome proturječiti jer je to, na kraju krajeva, trebala biti istina. “I prestani gužvati ogrtač”, dodala je Mary. “Cijelu će večer biti izgužvan.” Kate smiri ruku. Zatim je desnom počela ritmički kuckati po sjedištu dok Mary ne zavapi: “Bože dragi, Kate, zar ne možeš mirno sjediti?” “Znaš da ne mogu”, reče Kate. Mary samo uzdahne. Uslijedila je ponovno dugačka tišina, isprekidana samo lupkanjem njezine noge. “Edwina će biti usamljena bez nas”, reče Kate. Mary se nije udostojala ni pogledati dok joj je odgovarala: “Edwina ima roman koji čita.


Posljednji od one Austenice. Neće ni primijetiti da nas nema.” To je bila istina. Edwina, kad bi se udubila u knjigu, vjerojatno ne bi primijetila ni da joj se krevet zapali. Pa Kate reče: “Glazba će vjerojatno biti užasna. Nakon onog događaja kod SmytheSmithovih...” “Koncert kod Smythe-Smithovih izvodile su kćeri obitelji Smythe-Smith”, odgovori Mary, a u glasu joj se čulo kako gubi strpljenje. “Lady Bridgerton je angažirala profesionalnu opernu pjevačicu koja je u posjet Londonu stigla iz Italije. Počašćeni smo samim time što smo dobili pozivnicu.” Kate nije nimalo sumnjala da je pozivnica bila namijenjena Edwini; ona i Mary su zasigurno bile pozvane samo iz pristojnosti. Ali Mary je počela škrgutati zubima pa se Kate zavjetovala u sebi da će do kraja vožnje držati jezik za zubima. A to neće biti teško jer su upravo prolazili ispred kuće obitelji Bridgerton. Kate pogleda kroz prozor i otvori usta od iznenađenja. “Golema je”, reče šokirano. “Uistinu?” odgovori Mary skupljajući svoje stvari. “Čula sam da lord Bridgerton ne živi ovdje. Iako kuća pripada njemu, on živi u svom momačkom stanu kako bi mu majka i braća mogli živjeti ovdje. Zar to nije obzirno od njega?” Obzirno i lord Bridgerton bili su izrazi, smatrala je Kate, koji se ne bi smjeli naći u istoj rečenici, ali ona ipak kimne, toliko zadivljena veličinom i ljepotom kamene građevine da nije mogla ništa pametno dodati. Kočija je stala i jedan od lakaja obitelji Bridgerton pomogne im sići, a one požure prema vratima. Batler je pogledao pozivnicu i uveo ih unutra, preuzeo njihove ogrtače i uputio ih u koncertnu dvoranu, koja se nalazila na kraju predvorja. Kate je bila u dovoljno raskošnih londonskih kuća da se uspjela suzdržati da u javnosti ne razjapi usta na vidljivo bogatstvo i ljepotu unutrašnjeg uređenja, ali čak je i ona bila zadivljena elegancijom i suzdržanošću uređenja u neoklasicističkom stilu. Čak su i stropovi bili umjetničko djelo — obojani u svijetle tonove zelene i plave, a boje su bile odvojene bijelim štukaturama toliko složenim da su se činile kao da su načinjene od čipke. Koncertna dvorana bila je jednako dražesna, zidovi su bili obojani u ugodnu nijansu limunski žute. Redovi stolaca bili su poredani i spremni za posjetitelje, a Kate je brzo usmjerila svoju maćehu prema zadnjim redovima. Uistinu, nema razloga zašto bi poželjela sjesti na neko istaknuto mjesto. Lord Bridgerton će zacijelo doći — ako su priče o njegovoj odanosti obitelji istinite — a bude li Kate imala sreće, možda je neće ni primijetiti. Upravo obrnuto, Anthony je točno znao kad je Kate izašla iz kočije i ušla u njegov obiteljski dom. On je bio u svojoj radnoj sobi i pio jedino piće te večeri prije nego što se uputio na majčin godišnji koncert. Želeći uživati u privatnosti, odlučio se odseliti iz kuće Bridgerton dok je još neženja, ali zadržao si je ovdje radnu sobu. Njegov položaj glave obitelji Bridgerton nosio je sa sobom ozbiljnu odgovornost, a Anthonyju je bilo lakše baviti se svim poslovima, koje je ta odgovornost uključivala, u blizini svoje obitelji. Prozori radne sobe gledali su na trg Grosvenor pa se on zabavljao promatrajući kočije koje su pristizale i goste. Kad je Kate Sheffield izašla iz kočije, pogledala je pročelje kuće Bridgerton, podignuvši bradu na vrlo sličan način kao što je to učinila kad je u Hyde Parku uživala u toplini sunca. Svjetlost svijećnjaka sa svake strane ulaznih vrata obasjavala joj je kožu, okupavši je treperavim sjajem. A Anthony je u tom trenutku ostao bez daha. Čaša mu je uz glasan zveket završila na prozorskoj klupčici. Ovo je postajalo smiješno. Nije bio osoba koja se toliko samozavarala da bi protumačio stezanje svojih mišića nečim drugim osim žudnje.


Dovraga. Njemu se ta žena nije ni sviđala. Previše je voljela zapovijedati, previše je bila svojeglava, prebrzo je donosila zaključke. Nije bila ni jako lijepa — barem u usporedbi s nekoliko dama koje su ove godine stigle na sezonu u London, pogotovo uključujući njezinu sestru. Kateino je lice bilo malo predugo, brada malo previše isturena, a oči nijansu prevelike. Sve u vezi s njom bilo je malo previše nešto. Čak su i njezina usta, koja su ga beskrajno živcirala svojim beskrajnim nizom uvreda i mišljenja, bila previše puna. I u rijetkim slučajevima kad ih je držala zatvorena i počastila ga trenutkom blagoslovljene tišine, ako bi je on pogledao u tom djeliću sekunde (jer ona zasigurno nije znala šutjeti ni trenutak dulje), on je samo vidio te njezine usne, pune i napućene — u slučaju kad bi ih uistinu zatvorila i ne bi govorila — i prije svega ljubljive. Ljubljive? Anthony zadrhti. Pomisao da bi poljubio Kate Sheffield bila je zastrašujuća. Zapravo, sama činjenica da je uopće pomislio na to bila je dovoljna da ga zatvore u ludnicu. A ipak... Anthony se sruši u naslonjač. A ipak ju je on bio sanjao. To se dogodilo nakon katastrofe kod Serpentinea. Bio je toliko bijesan na nju da je jedva mogao govoriti. Pravo čudo da je uopće uspio reći Edwini bilo što tijekom kratke vožnje do njezine kuće. Jedino je uspio izgovoriti nekoliko pristojnih fraza — bezveznih riječi koje su bile toliko uobičajene da su mu same od sebe izlazile iz usta. A to je bio zapravo blagoslov, jer mu misli uopće nisu bile ondje gdje su trebale biti: usmjerene na Edwinu, njegovu buduću ženu. Dobro, nije se ona pristala udati za njega. Nije ju ni zaprosio. Ali odgovarala je njegovim uvjetima za ženu u baš svakom pogledu i on je već bio odlučio da će ona biti ta koju će na kraju zaprositi. Bila je prelijepa, inteligentna i odmjerena ponašanja. Privlačna, ali mu krv ne bi zavrela kad bi pomislio na nju. Provest će oni ugodne godine zajedno, ali on se nikada neće zaljubiti u nju. Ona je bila baš ono što mu je trebalo. A ipak... Anthony posegne za svojim pićem i ispije ga u jednom gutljaju. A ipak je sanjao njezinu sestru. Pokušao je to zaboraviti. Pokušao je zaboraviti pojedinosti tog sna — vrućine i znoja — ali večeras je popio samo jedno piće i ono mu zasigurno nije bilo dovoljno da mu zamagli pamćenje. I bez obzira na to što nije imao namjeru popiti više od jednog pića, zamisao da se prepusti potpunom zaboravu bivala mu je sve privlačnijom. Sve je bilo privlačno ako je značilo da se neće sjećati. Ali nije mu se uopće pilo. Nije se napio već godinama. To je priličilo mladićima i nije bilo nimalo privlačno nekome tko se približavao tridesetoj. Uostalom, čak i ako odluči potražiti privremenu amneziju u boci, ona neće doći tako brzo da bi izbrisala sjećanje na nju. Sjećanje? Ha. To uopće nije bilo pravo sjećanje. Samo san, podsjetio se. Samo san. Zaspao je te večeri brzo nakon što se vratio doma. Skinuo se do gola i namakao se u vrućoj kupki skoro čitav sat, pokušavajući istjerati hladnoću iz kostiju. Nije se cijeli umočio u Serpentineu kao Edwina, ali noge su mu bile mokre, a i jedan rukav, a Newtonovo strateško otresanje vode zajamčilo je da mu ni jedan centimetar tijela ne ostane topao tijekom vjetrovite vožnje u posuđenoj kočiji. Nakon kupke uvukao se u krevet, nimalo ne mareći što je vani još bio dan i bit će još barem jedan sat. Bio je iscrpljen i imao je namjeru zaspati dubokim snom bez snova i ne probuditi se dok ne zarude prve zrake sunca u zoru. Ali u nekom trenutku tijekom noći, tijelo mu je postalo nemirno i gladno. A njegov se izdajnički um ispunio najgorim mogućim prizorima. Gledao ih je kao da lebde kraj stropa, a ipak je sve osjećao — svoje tijelo, golo, kako se kreće iznad gipkog ženskog tijela; dok mu ruke miluju i gnječe toplo meso. Sladak splet ruku i nogu, miris požude dvaju tijela koja se vole — sve je to bilo tu, vruće i živo u njegovoj glavi. A zatim se pomakao. Samo malo, možda da poljubi uho žene bez lica. Ali kad se


pomaknuo na stranu, to više nije bila žena bez lica. Prvo se pojavila gusta kovrča smeđe kose, nježno se uvijajući i škakljajući mu rame. A zatim se pomakao dalje... I on ju je ugledao. Kate Sheffield. Probudio se istog časa, sjeo kao proboden uspravno na krevet, tresući se od užasa. To je bio najslikovitiji erotski san koji je u životu sanjao. I to je bila njegova najgora noćna mora. Mahnito je pipao po plahtama oko sebe, užasnut hoće li naći dokaz svoje strasti. Neka mu Bog pomogne ako je uistinu ejakulirao dok je sanjao najužasniju ženu koju je upoznao. Hvala Bogu, plahte su bile čiste i tako je, uz lupanje srca i teško disanje, legao natrag na jastuke, polaganom i pažljivom kretnjom, kao da će to nekako spriječiti ponovno sanjanje istoga sna. Zurio je u strop satima, prvo konjugirajući latinske glagole, zatim brojeći do tisuću, sve to da bi zabavio mozak bilo čime osim Kate Sheffield. I začudo, uspio je protjerati njezinu sliku iz svog mozga i zaspati. Ali ona se sad vratila. Ovamo. U njegov dom. Bila je to zastrašujuća pomisao. A gdje je, k vragu, bila Edwina? Zašto ona nije došla s majkom i sestrom? Prvi taktovi gudačkog kvarteta začuli su se iz daljine, neugodni i zbrkani, bez sumnje zagrijavanje glazbenika koje je njegova majka angažirala kao pratnju Mariji Rosso, najnovijoj sopranistici koja je zadivila London. Anthony to ni u kom slučaju nije rekao svojoj majci, ali on i Maria vrlo su se ugodno družili kad je ona posljednji put bila u Londonu. Možda bi trebao razmisliti o obnovi njihova prijateljstava. Ako ga vruća talijanska ljepota ne izliječi od njegove boljke, ništa ga neće izliječiti. Anthony se uspravi i ispravi ramena, svjestan da vjerojatno izgleda kao da se sprema za bitku. K vragu, tako se i osjećao. Možda će, bude li imao sreće, uspjeti sasvim izbjeći Kate Sheffield. Nije mogao ni zamisliti da bi se ona pretrgla od želje za razgovorom s njim. Ona je njemu dala jasno do znanja da ga cijeni upravo onoliko koliko i on cijeni nju. Da, to će učiniti. Izbjegavati ju. To ne može biti teško.


6. Poglavlje

Koncert lady Bridgerton pokazao se bez sumnje izrazito ugodnim muzikalnim događajem (a to, uvjerava vas vaša autorica, nije uvijek tako kad su u pitanju koncerti). Nastupila je ni više ni manje nego Maria Rosso, talijanska sopranistica koja je u Londonu debitirala prije dvije godine te se vratila nakon kratkog boravka na pozornicama Beča. Guste, crne kose i blistavih tamnih očiju, gospođica Rosso pokazala je da joj je i izgled predivan poput glasa, a više nego jedan (zapravo više od desetak) onih koje društvo naziva gospodom, imao je, čak i kad je nastup završio, velikih poteškoća u pokušaju skretanja pogleda s nje. Društveni bilten lady Whistledown, 27. travnja 1814.

K

ate je istog trenutka znala da je on ušao u prostoriju. Uvjeravala se da to nema nikakve veze s tim što je izuzetno svjesna da on postoji. Bio je bolno zgodan; to je bila činjenica, a ne mišljenje. Nije si mogla zamisliti da ga sve žene u prostoriji nisu istog časa primijetile. Zakasnio je. Ne baš puno — sopranistica je vjerojatno otpjevala tek desetak taktova prvog komada. Ali dovoljno kasno da se potrudio nečujno skliznuti na stolac kraj svoje obitelji koja se bila smjestila u prvi red. Kate je nepomično stajala u pozadini, prilično sigurna da je on nije spazio kad se smjestio na svoje mjesto. Nije ni pogledao u njezinom smjeru, a usput, nekoliko je svijeća bilo ugašeno te je prostorija bila okupana prigušenom, romantičnom svjetlošću. Lice joj je zasigurno bilo u sjeni. Kate se tijekom nastupa trudila usredotočiti pogled na gospođicu Rosso. Raspoloženje joj, međutim, nije popravila činjenica da pjevačica ne može skinuti pogled s lorda Bridgertona. Isprva je Kate mislila da si je umislila očaranost gospođice Rosso vikontom, ali na polovici nastupa više u to nije bilo sumnje. Maria Rosso pogledom je zavodila vikonta. Zašto je to Kate toliko smetalo, ona nije znala. Na kraju krajeva, bio je to još jedan dokaz da je on baš onakav razuzdani razvratnik kakvim ga je oduvijek smatrala. Trebala je likovati. Trebala je slaviti. Umjesto toga, bila je samo silno razočarana. Bio je to težak, neugodan osjećaj koji joj je stezao srce, osjećaj zbog kojeg je rezignirano klonula dublje u stolac. Kad je nastup završio, nije propustila primijetiti da je sopranistica, nakon što je dostojanstveno odslušala pljesak, drsko krenula prema vikontu i nasmiješila mu se jednim od onih zavodljivih osmijeha — onakvim kakvog Kate ne bi naučila ni da je deset opernih pjevačica pokuša podučiti kako se to radi. Nije bilo sumnje u to što pjevačica želi poručiti tim osmijehom. Zaboga, pa taj čovjek uopće nije trebao ganjati žene. One su mu se praktički bacale pod noge. To je bilo odvratno. Doista, stvarno odvratno. A ipak, Kate si nije mogla pomoći, morala je to gledati. Lord Bridgerton se opernoj pjevačici tajanstveno osmjehnuo. Zatim je ispružio ruku i ni više ni manje, za uho joj zatakao jedan odlutali pramen crne kose. Kate zadrhti. On se sad nagnuo naprijed i šaputao joj nešto na uho. Kate osjeti kako joj se uši


napinju u njihovom smjeru, iako je bilo očito nemoguće bilo što čuti s te udaljenosti. Ali ipak, je li doista bio zločin biti silno znatiželjan? I... Zaboga, je li joj on to sada poljubio vrat? Sigurno to ne bi učinio u kući svoje majke. Dobro, kuća Bridgerton je zapravo bila njegov dom, ali njegova je majka živjela ovdje, a i većina njegove braće i sestara. Uistinu, trebao bi se mudrije ponašati. Malo pristojnosti u društvu obitelji ne bi bilo na odmet. “Kate? Kate?” Možda je to bio mali poljubac, možda joj je samo pomilovao usnama vrat, nježno poput perca, ali to je ipak bio poljubac. “Kate!” “Istina! Da?” Kate umalo skoči kad okrene glavu kako bi pogledala Mary koja je zurila u nju s izrazito ljutitim izrazom lica. “Prestani buljiti u vikonta”, prosikta Mary. “Ja nisam... dobro, jesam, ali jesi li ga ti vidjela?” šapne joj Kate hitro. “On nema srama.” Ponovno ga pogleda. Još uvijek je očijukao s Marijom Rosso, očito nimalo ne mareći tko ih gleda... Mary stisne usnice u ravnu liniju prije nego što reče: “Sigurna sam da njegovo ponašanje nije tvoj problem.” “Naravno da je to je naš problem. On se želi oženiti Edwinom.” “To nije sasvim sigurno.” Kate se prisjeti svog razgovora s lordom Bridgertonom. “Mislim da su šanse vrlo, vrlo velike.” “Dobro, ali prestani ga gledati. Sigurna sam da ne želi imati posla s tobom nakon onog fijaska u Hyde Parku. I također, ovdje ima velik broj slobodnih i pristalih mladića. Bilo bi ti pametno da prestaneš cijelo vrijeme razmišljati o Edwini i počneš tražiti nekoga za sebe.” Kate rezignirano spusti ramena. Sama pomisao na to da bi trebala pokušati privući udvarača bila je iscrpljujuća. Sve ih je ionako zanimala samo Edwina. Ali bez obzira na to što ona ne želi imati nikakva posla s vikontom, ipak ju je zaboljelo kad je Mary rekla da je sigurna da on ne želi imati nikakva posla s njom. Mary je čvrsto uhvati pod ruku jasno joj dajući do znanja da nema mjesta izgovaranju. “Dođi, Kate” reče tiho. “Idemo naprijed pozdraviti našu domaćicu.« Kate glasno gutne. Lady Bridgerton? Mora upoznati lady Bridgerton? Vikontovu majku? Bilo joj je teško zamisliti da takvo stvorenje uopće ima majku. Ali pristojno ponašanje je bilo pristojno ponašanje i bez obzira na to koliko je silno željela iskrasti se u predvorje i otići, znala je da mora zahvaliti njihovoj domaćici na organizaciji tako lijepog nastupa. A bio je jako lijep. Kate je mrzila što to mora priznati, pogotovo zato što se žena koja je nastupila upravo vješala po vikontu, ali Maria Rosso uistinu je imala anđeoski glas. Vođena čvrstom Maryjinom rukom Kate je stigla do prednjeg dijela prostorije i čekala na svoj red za upoznavanje s vikonticom. Činila se lijepom ženom, sa svojom svijetlom kosom i očima i prilično sitnom za nekoga tko je izrodio tako krupne sinove. Pokojni vikont morao je biti vrlo visok čovjek, zaključi Kate. Konačno su stigle do male skupine ljudi i vikontica primi Mary za ruku. “Gospođo Sheffield”, reče toplo, “kako mi je drago ponovno vas vidjeti. Silno sam uživala prošlog tjedna u našem razgovoru na balu kod Hartsideovih. Jako mi je drago da ste odlučili prihvatiti moj poziv.” “Ne bismo ni sanjale provesti večer negdje drugdje”, odgovori Mary. “Mogu li vam predstaviti svoju kćer?” Pokaže na Kate koja priđe korak bliže i poslušno se nakloni.” “Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospođice Sheffield”, reče lady Bridgerton. “Počašćena sam što sam vas upoznala”, odgovori Kate. Lady Bridgerton pokaže na jednu mladu damu koja je stajala kraj nje. “A ovo je moja kći


Eloise.” Kate se toplo nasmiješi djevojci koja je izgledala iste dobi kao Edwina. Eloise Bridgerton imala je istu boju kose kao i njezina starija braća, a lice joj je obasjavao lijep, prijateljski smiješak. Kate se Eloise odmah svidjela. “Kako ste, gospođice Bridgerton”, reče Kate. “Je li ovo vaša prva sezona?” Eloise kimne. “Službeno neću debitirati do sljedeće godine, ali majka mi je dopustila nazočiti događajima ovdje u kući Bridgerton.” “Baš ste sretni”, odgovori Kate. “Ja bih bila tako sretna da sam prošle godine mogla ići na nekoliko zabava. Sve mi je u Londonu ovog proljeća bilo tako novo. Silno mi je teško čak i zapamtiti kako se svi zovu.” Eloise se nasmiješi. “Zapravo, moja sestra Daphne je debitirala prije dvije godine i ona bi mi uvijek do takvih pojedinosti opisivala svaku osobu i sve događaje, da već imam osjećaj da mogu prepoznati skoro sve.” “Daphne je vaša najstarija kći?” upita Mary lady Bridgerton. Vikontica kimne. “Ona se prošle godine udala za vojvodu od Hastingsa.” Mary se osmjehne. “Sigurno ste bili presretni.” “Svakako. On je vojvoda, ali što je još važnije, dobar je čovjek i voli moju kćer. Mogu se samo nadati da će i ostala moja djeca naći tako odlične supružnike.” Lady Bridgerton nakrivi malo glavu i okrene se prema Kate. “Koliko čujem, gospođice Sheffield, vaša sestra nije mogla večeras doći.” Kate se jedva suzdrži da ne zastenje. Očito je lady Bridgerton već zamišljala Anthonyja i Edwinu pri oltarom. “Bojim se da se prošlog tjedna prehladila.” “Ništa ozbiljno, nadam se?” reče vikontica Mary, tonom kojim se jedna majka obraća drugoj majci. “Ne, nipošto”, odgovori Mary. “Zapravo, većje skoro zdrava. Ali mislila sam da bi joj bio potreban još jedan dan oporavka prije prvog izlaska. Ne bih željela da joj se bolest vrati.” “Ne, naravno.” Lady Bridgerton zastane, a zatim se nasmiješi. “Baš šteta, jako sam se veselila da ćuje upoznati. Ime joj je Edwina, zar ne?” Kate i Mary kimnu. “Čula sam da je krasna”. Ali dok je izgovarala te riječi, lady Bridgerton je pogledavala svoga sina — koji je drsko očijukao s talijanskom opernom pjevačicom — i mrštila se. Kate osjeti neku mučninu u želucu. Prema posljednjem pisanju Whistledowna, lady Bridgerton je čvrsto odlučila oženiti sina. I bez obzira na to što se vikont nije činio osobom koja bi radila ono što mu majka kaže (ili bilo tko drugi, zapravo), Kate je imala osjećaj da lady Bridgerton može biti izuzetno uporna ako tako odluči. Nakon nekoliko minuta pristojnog ćaskanja, Mary i Kate ostaviše lady Bridgerton pozdraviti ostale goste. Uskoro ih je presrela gospođa Featherington, koja je također bila majka triju neudatih kćeri i uvijek je željela podijeliti s Mary svoje mišljenje o raznim temama. Ali kad ih je ta krupna žena ugledala, oči su joj bile čvrsto usmjerene na Kate. Kate istog trenutka počne smišljati kako pobjeći. “Kate!” zagrmi gospođa Featherington. Ona je odavno odlučila zvati članice obitelji Sheffield po imenu. “Jako me čudi vidjeti vas ovdje.” “A zašto, gospođo Featherington?” upita Kate sa zanimanjem. “Sigurno se čitali jutrošnje izdanje Whistledowna.” Kate se slabašno osmjehne. Mogla je učiniti to ili ustuknuti. “Ah, mislite na onaj mali incident s mojim psom?” Gospođa Featherington je iznenađeno pogleda. “Koliko sam ja čula, to baš nije bio ‘mali incident’.” “Bilo je to sasvim beznačajno”, reče odlučno Kate, iako joj je, istini za volju, bilo jako teško ne zarežati na nametljivu ženu. “I moram reći da me ljuti što je lady Whistledown Newtona nazvala psom neodređene vrste. Morate znati da je on čistokrvni korgi.”


“To uistinu nije važno”, reče Mary, konačno odlučivši priskočiti Kate u pomoć. “Čudi me što je uopće zaslužilo spomen u kolumni.” Kate se bezizražajno osmjehne gospođi Featherington, potpuno svjesna da i ona i Mary lažu. Potapanje Edwine (i zamalo potapanje lorda Bridgertona) u Serpentineu nije bio nevažni incident, ali ako lady Whistledown nije smatrala važnim izvijestiti o svim pojedinostima, Kate zasigurno neće pojasniti što se zapravo dogodilo. Gospođa Featherington otvori usta, duboko udahne što je Kate protumačila njezinom namjerom da započne dugačak monolog o važnosti doličnog ponašanja (ili pristojnosti, ili odgoja, ili što god je danas bilo temom), pa Kate brzo doda: “Mogu vam donijeti malo limunade?” Dvije gospođe se slože, zahvale joj i Kate se izvuče. Međutim kad se vratila, nasmiješila se nevino i rekla: “Imam samo dvije ruke, pa se sad moram vratiti po moju čašu.” Rekavši to, okrene se i ode. Zastala je nakratko kod stola s limunadom, za slučaj da je Mary gleda, a zatim se iskrala iz prostorije u predvorje gdje je utonula u jastuke koji su prekrivali jednu klupu, otprilike deset metara od koncertne dvorane, vapeći za malo zraka. Lady Bridgerton je ostavila francuske prozore u koncertnoj dvorani otvorenima. Oni su gledali na vrt, ali gužva je bila velika i bilo je zagušljivo čak i uz povjetarac koji je dolazio izvana. Ostala je tamo sjediti nekoliko minuta, vrlo zadovoljna što se gosti nisu odlučili raštrkati predvorjem. Ali zatim je čula jedan određeni glas koji je bio glasniji od žamora posjetitelja, praćen izrazito muzikalnim smiješkom i Kate s užasom shvati da lord Bridgerton i njegova buduća ljubavnica izlaze iz koncertne dvorane i ulaze u predvorje. “Joj, ne”, zavapi, pokušavajući se utišati. Posljednja stvar koju je željela bila je ta da je vikont vidi kako sama sjedi u predvorju. Ona je znala da je sama zato što je to sama htjela, ali on će vjerojatno pomisliti da je pobjegla s koncerta zato što se u društvu pokazala gubitnicom, a i cijelo visoko društvo dijeli njegovo mišljenje o njoj — da je drska, neprivlačna i da je društvena pošast. Društvena pošast? Kate stisne zube. Trebat će proći jako, jako puno vremena da mu oprosti tu uvredu. Ali ipak, bila je umorna i bilo bi joj mučno sad se s njim suočiti pa je podigla suknje nekoliko centimetara da se ne spotakne i čučnula unutar dovratka vrata najbližih klupi. Bude li imala malo sreće, on i njegova priležnica proći će kraj nje i ona će se uvući natrag u koncertnu dvoranu i to nitko neće primijetiti. Kate se brzo ogleda oko sebe i zatvori vrata. Na stolu se nalazila jedna upaljena svjetiljka i kad su joj se oči prilagodile na polumrak, shvati da se nalazi u nekakvom uredu. Zidovi su bili prekriveni policama s knjigama, ali ne s toliko knjiga da bi to bila knjižnica obitelji Bridgerton, a sobom je dominirao masivni hrastov pisaći stol. Papiri su ležali uredno poslagani na njemu, a pero i tinta stajali su u tintarnici. Očito ovo nije bio ured samo za izložbu. Netko je ovdje uistinu radio. Kate znatiželjno krene prema stolu, prelazeći prstima po drvenom okviru. Zrak je još uvijek pomalo mirisao na tintu i možda tek jedva primjetno, na duhan za lulu. Sve u svemu, odluči, bila je to lijepa soba. Udobna i praktična. Čovjek bi ovdje mogao provesti sate ne radeći ništa, samo ljenčariti i razmišljati. Ali baš u trenutku kad se Kate naslonila na stol, uživajući u samoći, začuje užasan zvuk. Zvuk okretanja kvake. Užasnuta, skrije se ispod stola, uguravši se u praznu kocku ispod njega, zahvaljujući nebesima što stol nije bio masivan, već onaj koji je počivao na četiri tanke noge. Jedva dišući, osluškivala je. “Ali ja sam čula da je ovo godina kad će zloglasnog lorda Bridgertona konačno uloviti u svećenikovu mišolovku”, začuo se pjevni ženski glas s talijanskim naglaskom.


“A gdje si to čula?” začuo se nepogrešivo vikontov glas, praćen još jednim užasnim okretanjem kvake. Kate zažmiri od užasa. Našla se zarobljena u uredu s dvoje ljubavnika. Gore od toga jednostavno ne može biti. Dobro, mogli bi je otkriti. To bi bilo najgore. Čudno kako joj zbog toga nije bilo nimalo lakše. “Priča se po cijelom gradu, dragi lorde”, odgovori Maria. “Svi pričaju da si se ove godine odlučio skrasiti i izabrati mladenku.” Zavladala je tišina, ali Kate se mogla zakleti da ga je čula kako sliježe ramenima. Začuje neke korake, vjerojatno su se ljubavnici približili jedno drugom, a zatim Bridgerton promrmlja: “Vjerojatno je već krajnje vrijeme.” “Slomit ćeš mi srce, znaš li to?” Kate pomisli da će se ispovraćati. “Daj, daj, slatka moja signorina” — zvuk usana na koži — “oboje znamo da je tvoje srce imuno na sve moje smicalice.” Zatim se začuje neko šuškanje, koje Kate protumači Marijinim stidljivim povlačenjem, praćeno s: “Ali ja nisam sklona usputnim aferama, dragi moj lorde. Ne želim brak, naravno — to bi bilo izuzetno nerazumno. Ali kad izaberem sljedećeg zaštitnika, to treba biti, recimo, neki trajniji aranžman.” Koraci. Možda joj Bridgerton ponovno prilazi bliže? Glas mu je bio tih i promukao. “Ne vidim zašto bi se to smatralo problemom”. “Tvoja žena bi mogla to smatrati problemom.” Bridgerton se zasmijulji. “Jedini razlog zašto bi se netko odrekao ljubavnice jest zato što voli svoju ženu. A kako ja ne namjeravam izabrati ženu u koju bih se mogao zaljubiti, ne vidim razlog zašto bih si uskratio uživanje s ovakvom divnom ženom kao što si ti.” I ti se želiš oženiti Edwinom? Kate se morala silno suzdržati da ne počne vrištati. Uistinu, da nije čučala poput žabe s rukama obuhvativši gležnjeve, vjerojatno bi izronila poput furije i pokušala ubiti tog čovjeka. Zatim su uslijedili neki neprepoznatljivi zvukovi, za koje se Kate svim srcem molila da nisu uvod u nešto znatno intimnije. Ali nakon nekoliko trenutaka, ipak, začuje se jasno vikontov glas. “Želiš li nešto za piće?” Maria promrmlja da želi, a Bridgertonovi odlučni koraci počnu odjekivati prostorijom, približavajući se sve bliže, bliže i bliže... dok... O, ne. Kate uoči bocu s pićem na prozorskoj klupčici, točno nasuprot mjesta gdje se skrila ispod stola. Bude li gledao u prozor dok toči piće, možda je neće primijetiti, ali ako se samo napola okrene... Ona se ukoči. Sasvim se ukoči. Potpuno prestane disati. Razrogačenih očiju i ne usuđujući se ni trepnuti (proizvode li trepavice uopće neki zvuk?), gledala je prestravljeno kako joj se Bridgerton pojavljuje u vidokrugu i zaustavlja se. S njezine točke gledišta, s poda, njegovo je mišićavo tijelo izgledalo kao eksponat na nekoj izložbi. Čaše su zazveckale kad ih je spustio, zatim je izvadio čep iz boce i natočio dva prsta tekućine boje jantara u svaku čašu. Nemoj se okrenuti. Nemoj se okrenuti. “Je li sve u redu?” upita Maria. “Savršeno”, odgovori Bridgerton, iako je zvučao pomalo odsutno. Podigao je čašu, mumljajući si nešto u bradu dok se polako okretao. Nastavi hodati. Nastavi hodati. Udalji li se od nje pa se onda okrene, vratit će se Mariji i Kate će biti sigurna. Ali ako se okrene, pa tada krene prema Mariji, Kate je gotova. Nije uopće sumnjala da će je on uistinu ubiti. Iskreno, iznenadila se što ju nije pokušao


ubiti prošlog tjedna kod Serpentinea. Polako, on se okrene. I ponovno se okrene. I ne krene hodati. A Kate je pokušala smisliti zašto umrijeti u dvadeset prvoj godini uopće nije loša stvar. Anthony je dobro znao zašto je odveo Mariju Rosso u svoj ured. Niti jedan strastveni čovjek ne može biti imun na njezin šarm. Tijelo joj je bilo bujno, glas opojan, a iz iskustva je znao da je svaki njezin dodir jednako moćan. Ali čak i sada, dok je gledao tu njezinu svilenkastu crnu kosu i te pune putene usne, bez obzira na to što su mu se mišići napeli kad se prisjetio drugih punih, putenih dijelova njezina tijela, znao je da je iskorištava. Nije se osjećao krivim što će ju iskoristiti za vlastiti užitak. U tom je pogledu i ona njega iskorištavala. A ona će za to barem dobiti nešto zauzvrat. Koštat će to njega pokoji dragulj, tromjesečni džeparac, unajmljivanje moderne kuće u elitnom (ali ne previše elitnom) dijelu grada. Ne, ako se osjećao nelagodno, ako se osjećao frustrirano, ako se osjećao kao da želi šakom probiti cigleni zid, bilo je to zato što je iskorištavao Mariju da iz misli istjera noćnu moru koja se zvala Kate Sheffield. Nikad se više nije želio buditi s erekcijom i izmučen, znajući da je uzrok toj muci Kate Sheffield. Želio se utopiti u neku drugu ženu sve dok se sjećanje na taj san ne raspline i izblijedi u ništavilu. Zato što je i sam Bog znao da nikada neće ostvariti tu svoju erotsku fantaziju. Njemu se Kate Sheffield nije čak ni sviđala. Na pomisao da bi spavao s njom oblio bi ga hladan znoj, iako mu je vrtlog silne žudnje istovremeno razdirao utrobu. Ne, taj bi se san mogao ostvariti samo u slučaju kad bi buncao od groznice... a možda bi i ona morala buncati... a možda kad bi oboje zapeli na pustom otoku, ili bili osuđeni na smrtnu kaznu koja bi se trebala izvršiti ujutro, ili... Anthony zadrhti. To se jednostavno neće dogoditi. Ali dovraga, ta ga je žena očito začarala. Ne može biti nikakvog drugog objašnjenja tog sna — ne, nazovimo to noćnom morom — a uz to, čak se i sad mogao zakleti da ju je upravo namirisao. Bila je to uzbudljiva kombinacija ljiljana i sapuna, onaj čarobni miris koji ga je preplavio kad su prošlog tjedna bili u Hyde Parku. I eto, on je sad bio ovdje, točio čašu najfinijeg viskija Mariji Rosso, jednoj od rijetkih njemu poznatih žena koje su znale cijeniti i vrhunski viski i vražju opijenost koja je slijedila, a on je samo mogao namirisali vražji miris Kate Sheffield. Znao je da se nalazi u kući — bio je napola spreman ubiti svoju majku zbog toga — ali ovo je već bilo smiješno. “Je li sve u redu?” upita Maria. “Savršenom”, reče Anthony, primijetivši kako mu glas zvuči napeto. Počeo je pjevušiti sebi u bradu. To je bilo ono što je uvijek radio kako bi se opustio. Okrenuo se i zakoračio korak naprijed. Na kraju krajeva, Maria ga je čekala. Ali ponovno je namirisao onaj vražji miris. Ljiljane. Zakleo bi se da su to bili ljiljani. I sapun. Ljiljani su bili zanimljivi, a sapun je imao smisla. Žena praktična poput Kate Sheffield zasigurno bi se s puno žara trljala sapunom radi čistoće. Stopalo mu je oklijevalo na trenutak podignuto od poda, ali mu je korak ispao kratak, umjesto njegovih uobičajenih dugih koraka. Nije mogao izbjeći taj miris, pa se nastavio okretati, nos mu je instinktivno navodio oči onamo gdje nikako nije moglo biti nikakvih ljiljana, ali ipak, taj miris je, mada nevjerojatno, bio ondje. A tada ju je ugledao. Ispod njegova radnog stola. To je bilo nemoguće. Ovo mora biti noćna mora. Sigurno će kad zatvori oči i ponovno ih otvori ona nestati. On trepne. Ona je još uvijek bila ondje. Kate Sheffield, najnapornija, najiritantnija, najvražija od svih žena u Engleskoj, čučala je poput žabe ispod njegova radnog stola. Bilo je pravo čudo što nije ispustio čašu s viskijem.


Pogledi su im se sreli i on uoči da su joj se oči razrogačile od panike i straha. Dobro, pomisli zlobno. I mora je biti strah. Razbit će je, razbit će je da neće znati kako se zove. Kojega je vraga ona radila ovdje? Zar to što ga je natjerala u prljavu vodu Serpentinea nije dovoljno zadovoljilo njezinu krvoločnost? Zar nije bila zadovoljna svim svojim pokušajima osujećivanja njegova udvaranja Edwini? Zar ga mora još i špijunirati? “Maria”, reče glatko, krećući se prema stolu dok nije stao Kate na ruku. Nije je jako nagazio, ali je ipak čuo kako je zacviljela. To ga trenutno ispuni zadovoljstvom. “Maria”, ponovi, “sad sam se sjetio da moram obaviti neki jako važan posao, i to odmah.” “Baš sada?” upita ona prilično sumnjičavim tonom. “Bojim se da moram. Grrr, jao.” Maria trepne. “Zar si ti sad upravo zaroktao?” “Nisam”, slagao je Anthony, pokušavajući se ne zadaviti kad je izgovarao tu riječ. Kate je skinula rukavicu i uhvatila ga za koljeno, zarivši mu nokte u kožu kroz hlače. Snažno. Barem se nadao da su joj to nokti. Mogli su biti i zubi. “Jesi li siguran da je sve u redu?” upita Maria. “Sve je...” — koji god dio tijela je Kate zarila u njegovu nogu, zarila je još malo jače — “u redu!” Zadnja riječ više je zvučala kao zavijanje, pa on zamahne nogom naprijed, udarivši u nešto za što je pretpostavljao da je njezin trbuh. Anthony bi inače radije umro nego udario jednu ženu, ali ovo je uistinu bio poseban slučaj. Zapravo, prilično je uživao u tome što ju udara dok je ona na podu. Pa ona ga je grizla za nogu! “Ispratit ću te do vrata”, reče on Mariji, pokušavajući otresti Kate sa svoga gležnja. Ali u Marijinim se očima vidjelo da je znatiželjna. Ona krene nekoliko koraka bliže. “Anthony, imaš li ti to neku životinju ispod stola? Anthony se glasno nasmije. “Moglo bi se reći.” Kate ga opali šakom po nozi. “Je li to pas?” Anthony je najozbiljnije razmišljao da odgovori potvrdno, ali čak ni on nije bio tako okrutan. Kate je očito bila zahvalna na ovoj njegovoj nekarakterističnoj obzirnosti jer mu je pustila nogu. Anthony to iskoristi i brzo krene naprijed. “Bi li od mene bilo neoprostivo nepristojno”, reče, hodajući prema Mariji i primajući je pod ruku, “kad bih te samo otpratio do vrata, a ne do koncertne dvorane?” Ona se nasmije, tihim, prigušenim smijehom koji bi ga trebao zavesti. “Ja sam odrasla žena, dragi moj lorde. Vjerujem da mogu sama svladati tu udaljenost.” “Oprostiš mi?” Ona prođe kroz vrata koja joj je pridržao. “Vjerujem da ne postoji žena na svijetu koja ti ne bi sve oprostila kad joj se tako osmjehneš.” “Maria Rosso, ti si baš divna žena.” Ona se ponovno nasmije. “Ali očito ne dovoljno divna.” Ona odlebdi van, a Anthony odlučno zatvori vrata. Zatim ga neki vražićak natjera da zaključa vrata i spremi ključ u džep. “Vi”, grmio je, stigavši do stola u četiri dugačka koraka. “Izađite van.” Kad se Kate nije dovoljno brzo iskoprcala van, on se sagne, zgrabi je za nadlakticu i povuče je na noge. “Da čujem objašnjenje”, prosiktao je. Kate su noge zaklecale kad joj je krv jurnula u koljena koja su bila savijena skoro četvrt sata. “Bila je to nezgoda”, reče i primi se za rub stola da se pridrži. “Baš čudno kako te riječi zapanjujuće često izlaze iz vaših usta.” “Ali to je istina!” protestirala je. “Sjedila sam u predvorju i...” glasno gutne. On joj je prišao bliže i sad je bio vrlo, vrlo, opasno blizu. “Sjedila sam u predvorju”, ponovi promuklim glasom, “i čula sam vas kako dolazite. Samo sam vas pokušala izbjeći.”


“I tako ste okupirali moj privatni ured?” “Nisam znala da je to vaš ured. Ja...” Kate uvuče zrak u sebe. On joj se još približio, oštri reveri njegova kaputa bili su sad opasno blizu njezinom prsluku. Znala je da joj se namjerno tako približio, želio ju je zastrašiti, a ne zavesti, ali to nije pomoglo usporiti mahnito lupanje njezina srca. “Mislim da ste vjerojatno znali da je to moj ured”, promrmlja Anthony, klizeći joj kažiprstom niz obraz. “Možda me uopće niste željeli izbjeći.” Kate grčevito gutne, neuspješno se pokušavajući pribrati. “Hmm?” prst mu je klizio duž njezine brade. “Što imate reći na to?” Kateine se usne razdvoje, ali ne bi mogla izgovoriti ni riječ čak da joj život ovisi o tome. On nije imao rukavice — vjerojatno ih je skinuo tijekom randevua s Marijom — a dodir njegove kože bio je tako moćan da joj je izgleda obuzeo cijelo tijelo. Disala je kad je zastao, a prestala disati kad se pomakao. Znala je da njezino srce kuca jednakim ritmom kao i njegovo. “Možda”, šapnuo je, toliko blizu da mu je dah ljubio njezine usne, “ste željeli nešto sasvim drugo.” Kate pokuša odmahnuti glavom, ali mišići su odbili poslušnost. “Jeste li sigurni?” Ovoga puta ju je glava izdala i malo se zatresla. On se nasmiješi i oboje su znali da je pobijedio.


7. Poglavlje

Na koncertu lady Bridgerton također su bili nazočni: gospođa Featherington i tri njezine starije kćeri (Prudence, Philippa i Penelope od kojih nijedna nije odjenula boje koje im pristaju uz ten); gospodin Nigel Berbrooke (koji je kao obično imao puno za reći, iako nitko osim Philippe Featherington nije pokazao zanimanje za to); i, naravno, gospođa Sheffield i gospođica Katharine Sheffield. Vaša autorica pretpostavlja da je pozivnica uključivala i gospođicu Edwinu Ss, ali ona nije bila nazočna. Lord Bridgerton je djelovao dobro raspoložen unatoč nedolasku mlađe gospođice Sheffield, ali nažalost, njegova je majka izgledala razočarano. Međutim, posredničke sklonosti lady Bridgerton već su legendarne, a sad kad je udala kćer za vojvodu od Hastingsa, izgleda da ne zna što bi sa sobom. Društveni bilten lady Whistledown, 27. travnja 1814.

A

nthony je znao da je zasigurno poludio. Nije bilo drugog objašnjenja. Mislio ju je zaplašiti, prestraviti je, pobrinuti se da shvati da se više nikad ne smije miješati u njegove poslove, a umjesto toga... On ju je poljubio. Namjera mu je bila zastrašivanje, pa joj se približavao sve bliže i bliže, dok se ona, nevinašce, ne bi prestravila. Ona ne bi znala kako je to kad joj se čovjek toliko približi da mu vrelina tijela struji kroz odjeću, tako blizu da nije više razlikovala gdje završava njegov dah, a počinje njezin. Ona ne bi prepoznala prve znakove žudnje, niti bi razumjela tu sporu, vrtoglavu vrelinu u središtu svoga bića. Ali ona, tako nevina, nikad ne bi shvatila ono što je on vidio samo jednim iskusnim pogledom. Ona bi samo znala da se on nadvio nad nju, da je on bio jači i snažniji od nje, i da je ona učinila neoprostivu pogrešku oskvrnuvši njegovo utočište. Namjeravao je stati u tom trenutku i ostaviti je smetenu i bez daha. Ali kad joj se približio na jedva dva centimetra, privlačenje je postalo prejako. Miris joj je bio previše čaroban, a zvuk njezina disanja previše ga je uzbuđivao. Iskre žudnje, koje je namjeravao zapaliti u njoj, odjednom su zapalile njega, prostrujavši žmarcima žudnje kroz cijelo njegovo tijelo. A taj prst kojim je klizio niz njezin obraz — samo da je muči, tješio se — odjednom se pretvorio u ruku koja joj je obuhvatila zatiljak kad su mu se usne spojile s njezinima u eksploziji ljutnje i žudnje. Ona je uzdahnula kad joj je prislonio usne i on iskoristi njezine razdvojene usne gurnuvši joj jezik između njih. Ona se ukočila u njegovom zagrljaju, ali činilo se više od iznenađenja nego od bilo čega drugog, pa je Anthony nastavio dalje, kliznuvši joj rukom niz leđa i obuhvativši joj nježnu krivulju stražnjice. “Ovo je ludilo”, šapnuo joj je na uho. Ali nije ju pokušao odmaknuti od sebe. Njezin odgovor bio je nesuvislo, zbunjeno stenjanje, a tijelo joj je postalo malo podatnije u njegovu zagrljaju, dopuštajući mu da je privuče još bliže sebi. Znao je da mora prestati, znao je da, dovraga, nije smio ni započeti s tim, ali krv mu je zakipjela od žudnje, a ona je bila tako... tako... Tako dobra. On zastenje, odmaknuvši usne od njezinih da kuša pomalo slanu kožu njezina vrata. Bilo je nečeg u njoj što mu je odgovaralo više nego kod ijedne žene s kojom je bio u životu,


kao da je njegovo tijelo otkrilo nešto što mu je um grčevito odbijao razmotriti. Nešto u vezi s njom bilo je... ispravno. Osjećaj nje bio je ispravan. Ona je ispravno mirisala. Okus joj je bio ispravan. I on je znao da kad bi joj skinuo svu odjeću i uzeo je ondje, na sagu u svojoj radnoj sobi, njezino bi mu tijelo pristajalo pod njegovim, oko njegovog — baš kako treba. Anthonyju sine da kad se nije svađala s njim, Kate Sheffield je mogla, dovraga, biti najbolja žena u Engleskoj. Njezine ruke, koje su bile zatočene njegovim zagrljajem, polako su se podigle gore, dok joj dlanovi nisu oklijevajući počivali na njegovim leđima. A zatim su joj se usne pomakle. Bilo je to tek neznatno, zapravo, bio je to pokret koji je jedva osjetio na tankoj koži svoga čela, ali ona mu je sasvim sigurno uzvraćala poljubac. Tiho, pobjedničko režanje začulo se iz Anthonyjevih usta kad je vratio svoje usne na njezine, ljubeći je žestoko, izazivajući je da nastavi ono s čim je započela. “O, Kate”, stenjao je, gurkajući je unazad dok se nije naslonila na rub radnog stola. “Bože, kako si fina.” “Bridgertone?” glas joj je bio drhtav, a ta izgovorena riječ bila je zapravo pitanje. “Šuti”, šapne joj. “Radi bilo što, samo šuti.” “Ali...” “Ni riječi”, prekinuo ju je, stavivši joj prst na usne. Zadnja stvar koju je želio bila je ta da ona sad prekine ovaj savršeni trenutak otvaranjem usta i započinjanjem svađe. “Ali ja..” Stavila mu je obje ruke na prsa i odgurnula se, ostavivši ga bez potpore, zadihanog. Anthony opsuje i to ne blago. Kate umakne, ali ne na drugu stranu prostorije već do visokog naslonjača, dovoljno daleko da je ne može dohvatiti. Uhvati se za naslon naslonjača, zatim se sakrije iza njega, razmišljajući da bi bilo mudro kad bi ih razdvajao lijep, solidan komad namještaja. Vikont nije izgledao najbolje volje. “Zašto ste to učinili?” reče ona, tiho, skoro šaptom. On slegne ramenima, izgledajući na trenutak manje ljutitim i malo bezbrižnijim. “Zato što sam to želio.” Kate je zurila u njega neko vrijeme, ne mogavši povjerovati da joj je tako jednostavno odgovorio na ono što je bilo, unatoč tome što je zvučalo sasvim obično, toliko kompleksno pitanje. Konačno ona uspije izgovoriti: “Ali to je nemoguće.” On se nasmiješi. Polako. “Ali je istina.” “Ali ja se vama ne sviđam!” “Istina”, priznao je. “I vi se meni ne sviđate.” “Tako si mi bar više puta rekla”, reče on glatko. “Morat ću ti vjerovati na riječ, jer to baš nije bilo očito prije nekoliko sekundi.” Kate osjeti kako su joj se obrazi zacrvenjeli od srama. Ona je uistinu odgovorila na njegov zločesti poljubac, i mrzila se zbog toga, skoro istom žestinom koliko je mrzila njega što je potaknuo tu intimnost. Ali on joj se nije smio podsmjehivati. Tako se ponašao samo pravi gad. Čvrsto se uhvatila za naslon naslonjača dok joj zglobovi na šakama nisu pobijelili. Nije više sigurna je li to učinila da bi se obranila od Bridgertona ili zato da se suzdrži od namjere da se baci na njega i zadavi ga. “Neću vam dopustiti da se oženite Edwinom”, reče mu vrlo tiho. “Ne”, promrmlja Anthony, polako joj se približavajući dok nije stao tik do druge strane naslonjača. “Nisam ni mislio.” Ona podigne bradu. “A ni ja se zasigurno neću udati za vas.” On stavi ruke na naslone naslonjača i nagne se naprijed dok mu lice nije bilo udaljeno tek nekoliko centimetara od njezinog. “Ne sjećam se da sam te zaprosio.” Kate uzmakne. “Ali upravo ste me poljubili!”


On se nasmije. “Da sam ponudio brak svakoj ženi koju sam poljubio, odavno bi me bacili u tamnicu zbog bigamije.” Kate osjeti da je počela drhtati, pa se grčevito uhvati za naslon naslonjača kao da joj život ovisi o tome. “Vi, gospodine”, procijedi, “nemate časti.” Munje su mu sijevale iz očiju kad je jednom rukom uhvati za bradu. Držao ju je tako nekoliko sekundi, prisiljavajući je da ga pogleda u oči. “To”, reče zastrašujućim glasom, “nije istina, i da si ti muškarac, izazvao bih te zbog toga na dvoboj.” Kate se ukipila. Činilo joj se da je tako stajala vrlo dugo, gledajući ga u oči dok ju je pekla koža na obrazu gdje su je čvrsto držali njegovi snažni prsti. Na kraju učini ono što se zaklela da nikad neće učiniti kad je taj čovjek u pitanju. Preklinjala ga je. “Molim vas”, šapnula je, “pustite me.” On je pusti, zapanjujuće naglo spustivši ruku. “Ispričavam se”, reče, zvučeći malo... iznenađeno? Ne, to je bilo nemoguće. Ništa ne može iznenaditi ovog čovjeka. “Nisam vas mislio povrijediti”, doda tiho. “Niste?” On jedva primjetno odmahne glavom. “Ne. Možda vas zaplašiti. Ali nisam vas mislio povrijediti.” Kate ustukne na nesigurnim nogama. “Vi ste uistinu pravi razvratnik”, reče, žaleći što joj glas nije zvučao prijekornije, a ne toliko drhtavo. “Znam”, reče, slegnuvši ramenima. U pogledu mu više nije bilo žestine i vidjelo se da mu postaje zabavno. “To mi je u krvi.” Kate ustukne još jedan korak. Nije se imala snage boriti s njegovim naglim promjenama raspoloženja. “Ja sad idem.” “Idi”, reče joj ljubazno, mašući prema vratima. “Ne možete me spriječiti.” On se nasmiješi. “Ne pada mi na pamet.” Ona se krene odmicati, hodajući polako unazad, bojeći se skrenuti pogled s njega i na jednu sekundu da on ne bi navalio na nju. “Ja sad idem”, ponovi ona nepotrebno. Ali kad joj je ruka bila nekoliko centimetara od kvake, on reče: “Pretpostavljam da ćemo se vidjeti kad sljedeći put posjetim Edwinu.” Kate problijedi. Naravno, nije si mogla vidjeti lice, ali po prvi put u životu, uistinu osjeti kako joj krv nestaje s lica. “Rekli ste da ćete je ostaviti na miru”, optuži ga. “Ne”, odgovori Anthony, naslonivši se nehajno na stolac. “Rekao sam da ne mislim da ćete mi ‘dopustiti’ da se oženim njome. A to nema nikakve veze, jer ja vama nemam namjeru dopustiti da upravljate mojim životom.” Kate osjeti knedlu veličine topovske kugle u grlu. “Ali ne možete se valjda željeti oženiti njome nakon što ste... nakon što...” On joj se približi nekoliko koraka, sporim i uglađenim pokretima poput neke mačke. “Nakon što ste me vi poljubili?” “Ja vas nisam...” ali riječi su je zapekle u grlu, jer su očito bile laž. Ona nije započela s poljupcem, ali na kraju jest sudjelovala u njemu. “Dajte, molim vas, gospođice Sheffield”, reče Anthony, uspravivši se i prekriživši ruke na prsima. “Nemojte tako. Mi se ne sviđamo jedno drugom, to je istina, ali na neki čudan, perverzan način, ja vas poštujem i znam da niste lažljivica.” Ona ne reče ništa. Uistinu, što se uopće može reći na ovo? Kako odgovoriti na izjavu koja je u istoj rečenici sadržavala riječi ‘poštovati’ i ‘perverzno’? “Uzvratili ste mi poljubac”, reče joj, samozadovoljno se osmjehnuvši. “Ne s prevelikim entuzijazmom, mora se priznati, ali to bi bilo samo pitanje vremena.” Ona odmahne glavom, ne vjerujući što čuje. “Kako se usuđujete tako govoriti ni minutu nakon što ste izjavili da se namjeravate udvarati mojoj sestri?”


“To mi uistinu pomalo muti planove”, reče on bezbrižnim i zamišljenim glasom, kao da razmatra kupovinu novog konja ili koju kravatu odabrati. Možda je za to bilo krivo njegovo nehajno držanje ili možda način na koji je gladio bradu pretvarajući se da ozbiljno razmatra tu temu. Ali nešto je zapalilo fitilj koji je tinjao u Kate i ona se, ne razmišljajući, silovito baci na njega, u duši joj se skupio sav bijes ovoga svijeta, i krene ga udarati šakama po prstima. “Nikada se nećete oženiti mojom sestrom!” vikala je. “Nikada! Čujete me?” On podigne ruku da zaštiti lice od mogućeg udarca. “Morao bih biti gluh da vas ne čujem.” Zatim je vješto zgrabi za zapešća, držeći joj ruke nepomičnima dok joj se tijelo naginjalo i treslo od bijesa. “Neću vam dopustiti da je unesrećite. Neću vam dopustiti da joj uništite život”, rekla je, gušeći se u bijesu. “Ona je nešto najbolje i najčasnije i najnevinije na svijetu. I zaslužuje boljeg od vas.” Anthony ju je pomno promatrao, usredotočivši pogled na njezino lice koje je taj silni bijes nekako učinio prelijepim. Obrazi su joj se zacrvenjeli, oči su joj sjale od suza koje se silno trudila zadržati, a on se počeo osjećati kao najgori gad na svijetu. “Tko bi rekao, gospođice Sheffield”, reče joj nježno, “ali vjerujem da iskreno volite svoju sestru.” “Naravno da je volim!” prasnula je Kate. “Zašto mislite da se toliko trudim držati je podalje od vas? Mislite li da to činim iz zabave? Zato što, uvjeravam vas, gospodine, mogu se domisliti bezbroj stvari koje su mi zabavnije od zatočeništva u vašoj radnoj sobi.” Anthony joj naglo pusti ruke. “Pomislila bih”, reče, šmrčući dok je trljala pocrvenjelu, nadraženu kožu, “da je moja ljubav za Edwinu jedina stvar u vezi sa mnom koju biste vi trebali sasvim jasno razumjeti. Vi, koji ste navodno toliko odani svojoj obitelji.” Anthony ne reče ništa, samo ju je gledao i razmišljao krije li se u ovoj ženi mnogo više nego što je isprva procijenio. “Kad biste vi bili Edwinin brat,” reče Kate smrtonosnom preciznošću, “biste li joj dopustili da se uda za čovjeka poput vas? On je dugo šutio, dovoljno dugo da je i njemu ta tišina među njima postala neugodna. Konačno reče: “To nema nikakve veze.” Služilo joj je na čast što se nije nasmijala. Nije ni likovala, niti mu se podsmjehnula. Kad je progovorila, riječi su joj bile tihe i istinite. “Mislim da sam dobila odgovor.” Zatim se okrene na peti i krene van. “Moja se sestra”, rekao je, dovoljno da ju zaustavi u odlasku, “udala za vojvodu od Hastingsa. Je li vam poznat njegov ugled?” Ona zastane, ali se ne okrene. “Poznato je da je vrlo odan svojoj ženi.” Anthony se zasmijulji. “Tada vam nije poznat njegov ugled. Barem ne prije nego što se oženio.” Kate se polako okrene. “Pokušavate li me uvjeriti da su reformirani razvratnici najbolji muževi, neće vam uspjeti. Baš ovdje, u ovoj prostoriji, ni petnaest minuta ranije, rekli ste gospođici Rosso da ne vidite razloga zašto biste se odrekli ljubavnice zbog supruge.” “Vjerujem da sam rekao da je to tako samo u slučaju da netko ne voli svoju ženu.” Neki smiješan tihi zvuk izašao joj je iz nosa — ne baš frktanje, više nalik na dahtanje, i bilo je sasvim jasno, barem u tom trenutku, da ga ona smatra nimalo vrijednim poštovanja. Pogleda ga s blagim samozadovoljstvom i upita: “A volite li vi moju sestru, lorde Bridgertone?” “Naravno da ne”, odgovori Anthony. “Nikad vas ne bih uvrijedio tvrdeći suprotno. Ali,” reče glasno, upozorivši je da ne želi da ga ona prekine, što joj je zacijelo bila namjera, “ja vašu sestru poznajem tek tjedan dana. Nemam razloga ne vjerovati da bih je zavolio kad bismo


proveli godine u svetom braku.” Ona prekriži ruke. “Zašto ja ne mogu povjerovati niti u jednu jedinu vašu riječ?” On slegne ramenima. “Ne znam.” Ali, znao je. Jedini razlog zašto je izabrao Edwinu za svoju buduću ženu bio je taj što je znao da je nikada neće voljeti. Sviđala mu se, poštovao ju je, i bio je siguran da će biti sjajna majka njegovim nasljednicima, ali nikad je neće voljeti. Kemije između njih jednostavno nije bilo. Ona odmahne glavom, razočarano ga pogledavši. A njega je to razočaranje posramilo. “Ni ja nisam mislila da ste vi lažljivac”, reče mu tiho. “Znala sam da ste razvratnik i bludnik, i možda još mnogo toga, ali nikako ne lažljivac.” Anthonyja su silno pogodile ove njezine riječi. Neki neugodan osjećaj stisnuo mu je srce — nešto što ga je tjeralo uzvratiti joj, povrijediti ju, ili joj barem pokazati da ona njega ne može povrijediti. “Hej, gospođice Sheffield”, pozove ju prilično okrutno otežući, “nećete daleko stići bez ovog.” Prije nego što se snašla, posegnuo je u džep, izvadio ključ radne sobe i bacio ga u njezinom smjeru, namjerno joj ciljajući u noge. Bez upozorenja joj refleksi nisu bili brzi, pa kad je ispružila ruke da uhvati ključeve, promašila ih je. Ruke su joj pljesnule kad su se spojile, a zatim je uslijedio tup zvuk udarca ključeva o sag. Ona je stajala jedan trenutak, zureći u ključ i on je točno znao kad je shvatila da joj nije imao namjeru baciti ključ tako da ga uhvati. Stajala je sasvim mirno, a zatim ga pogledala u oči pogledom koji je gorio od mržnje, i nečeg još goreg. Prezira. Anthony se osjećao kao da ga je netko udario šakom u želudac. Odupirao se smiješnoj potrebi da skoči naprijed, zgrabi ključ sa saga, klekne na koljeno i uruči joj ga te se ispriča za svoje ponašanje i zamoli je za oprost. Ali neće on učiniti ništa od toga. Nije želio izgladiti stvari s njom; nije mu bilo potrebno njezino odobravanje. Zato što je ona kemija, ona iskra — koje tako očito nije bilo kod njezine sestre, s kojom se namjeravao oženiti — gorjela takvim sjajem da se činilo da obasjava prostoriju kao da je sredina dana. A ništa mu od toga nije bilo strašnije. Kate je ostala ukipljena dulje nego što je očekivao, očito se užasavajući kleknuti pred njim, čak i kad je to bilo nužno da dođe do ključa koji će joj omogućiti silno željeni bijeg. Anthony se kiselo nasmiješi, spuštajući pogled na pod, a zatim ponovno na njezino lice. “Zar ne želite izaći, gospođice Sheffield?” reče, previše uglađeno. Promatrao je kako joj brada drhti, kako joj se grlo grči dok je gutala. A zatim, iznenada, ona se sagne i pokupi ključ. “Nikad se nećete oženiti mojom sestrom”, zavjetovala se takvom žestinom da je zadrhtao od jeze. “Nikada.” Zatim, uz odlučni škljocaj brave, izađe van. Dva dana kasnije Kate je još uvijek bila bijesna. Njezin bijes nije ublažilo to što je dan nakon koncerta stigao velik buket cvijeća za Edwinu s karticom na kojoj je pisalo: “Uz želje za brzi oporavak. Sinoć je bilo jako dosadno bez vas, koji biste mi bili obasjali dan. — Bridgerton.” Mary je samo uzdisala nad porukom — tako pjesnički, uzdisala je, tako divno, očito riječi čovjeka koji je iskreno očaran. Ali Kate je znala istinu. Namjera poruke bila je uvrijediti nju, više nego dati kompliment Edwini. Dosadno, uistinu, bjesnila je, gledajući tu poruku — odloženu na stolu u dnevnom boravku — smišljajući s kojim bi je izgovorom mogla poderati na komadiće. Možda nije znala mnogo o ljubavi i strasti ili onome što se događa između muškarca i žene, ali kladila bi se u vlastiti život da ono što je vikont osjećao sinoć u radnoj sobi nije bila


dosada. Ipak, nije došao u posjet. Kate nije shvaćala zašto, jer bi joj poziv Edwini na vožnju gradom bila još veća pljuska. Laskala si je da možda nije došao jer ga je bilo strah suočiti se s njom, ali znala je da je to očita neistina. Tog čovjeka nije bilo ničega strah. Pogotovo ne neugledne, vremešne usidjelice koju je vjerojatno poljubio iz znatiželje, ljutnje i sažaljenja. Kate priđe prozoru i pogleda na ulicu Milner; nije to bio najslikovitiji pogled u Londonu, ali barem ju je odvukao od buljenja u onu poruku. Sažaljenje je bilo ono što ju je proždiralo. Molila se da što god je bilo sadržano u tom poljupcu, bilo je u tome više znatiželje i ljutnje od sažaljenja. Ne bi mogla podnijeti njegovo sažaljenje. Ali Kate se nije imala vremena dugo mučiti s tim poljupcem i njegovim značenjem, zato što je tog popodneva — popodne nakon dolaska cvijeća za Edwinu — stigla pozivnica koja ju je uznemirila više od bilo čega što je lord Bridgerton mogao učiniti. Obitelj Sheffield je izgleda pozvana uveličati zabavu koju je prilično spontano organizirala lady Bridgerton. Ta se zabava imala održati za tjedan dana u obiteljskoj kući na selu. Majka tog vraga glavom i bradom. Nije bilo nikakve šanse da bi se Kate izvukla iz toga. Ništa osim potresa praćenog tornadom — a to u Velikoj Britaniji nije bilo vjerojatno, iako se Kate još uvijek nadala barem oluji, pod uvjetom da ne bude gromova i munja — ne bi spriječilo da se Mary, vukući Edwinu za sobom, pojavi na seoskoj kućnoj zabavi obitelji Bridgerton. A Mary zasigurno neće dopustiti Kate da ostane u Londonu, prepuštena sama sebi. Da se ne spominje činjenica kako Kate nikada ne bi dopustila Edwini odlazak bez nje. Taj je vikont bio beskrupulozan. Vjerojatno bi poljubio Edwinu baš onako kao što je poljubio Kate, a Kate si nije mogla zamisliti da bi se Edwina imala snage oduprijeti takvom pokušaju. Vjerojatno bi pomislila da je to strašno romantično i istog se trenutka zaljubila u njega. Čak je i Kate imala poteškoća ostati razumnom kad je spustio svoje usne na njezine. U jednom je blaženom trenutku zaboravila na sve. Prepoznala je samo nevjerojatan osjećaj da je voljena i željena — ne, da je potrebna — i to je bilo jako moćno. Skoro toliko moćno da jedna dama zaboravi da je čovjek koji je ljubi bezvrijedni gad. Skoro... ali ne sasvim.


8. Poglavlje

Svaki redoviti čitatelj ove kolumne zna da u Londonu postoje dvije sekte koje će dovijeka biti u oštrom sukobu: Ambiciozne mame i Okorjeli neženje. Ambiciozne mame imaju kćeri dorasle za udaju. Okorjeli neženje ne žele ženu. Srž sukoba trebao bi biti očit i onima spola mozga, ili, drugim riječima, otprilike polovici čitateljstva Vaše autorice. Vaša autorica još nije vidjela popis uzvanika za seosku zabavu lady Bridgerton, ali upućeni izvori tvrde da će se u Kentu sljedećeg tjedna okupiti skoro sve podobne mlade dame dorasle za udaju. To nikoga ne iznenađuje. Lady Bridgerton nikad nije tajila da joj je želja dobro oženiti svoje sinove. Zbog toga je omiljena među Ambicioznim mamama koje s očajem gledaju na braću Bridgerton kao na najgoru vrstu Okorjelih neženja. Ako je vjerovati kladioničkim knjigama, barem će se jedan od braće Bridgerton naći pred oltarom do isteka tekuće godine. Kolikogod Vašu autoricu boli to što se mora složiti s kladioničkim knjigama (koje pišu muškarci, pa su stoga neupitno manjkave), Vaša je autorica istog mišljenja. Lady Bridgerton će uskoro dobiti snahu. Ali tko će ona biti — i s kojim će se bratom naći u braku — to se još tek nagađa. Društveni bilten lady Whistledown, 29. travnja 1814.

T

jedan dana kasnije Anthony se našao u Kentu — u svom privatnom apartmanu, točnije — čekajući početak majčine zabave na selu. Vidio je popis uzvanika. Nije bilo sumnje da je njegova majka odlučila prirediti ovu zabavu iz jednog jedinog razloga: da oženi jednog od svojih sinova, po mogućnosti njega. Aubrey Hall, drevno sjedište Bridgertonovih, bit će do vrha ispunjeno prikladnim mladim damama, sve jednom ljepšom i praznoglavijom od druge. Da bi izjednačila broj, lady Bridgerton pozvala je i dovoljno gospode, svakako, ali nijednog imućnog ili uglednog poput njezinih sinova, osim nekolicine koji su bili oženjeni. Njegova majka, pomisli Anthony skrušeno, nikad nije bila poznata po suptilnosti. Barem ne kad je dobrobit (to jest njezina definicija dobrobiti) njezine djece bila u pitanju. Nije ga iznenadilo vidjeti da je pozivnica uručena i gospođicama Sheffield. Njegova je majka spomenula — nekoliko puta — koliko joj je draga gospođa Sheffield. A previše je puta bio prisiljen slušati majčinu teoriju ‘Dobri roditelji stvaraju dobru djecu’ da ne bi znao što to znači. Zapravo je bio nekako rezignirano zadovoljan ugledavši Edwinino ime na popisu. Bio je nestrpljiv zaprositi ju i završiti s tim. Bilo mu je malo mučno zbog onog što se dogodilo s Kate, ali činilo se da u tom pitanju sad ništa ne može učiniti ako se ne želi gnjaviti s potragom za novom potencijalnom nevjestom. A to nije želio. Kad je jednom donio odluku — u ovom slučaju bila je to odluka da se konačno oženi — nije vidio razlog odgađanju. Odugovlačiti su smjeli oni koji će dulje živjeti. Anthony je mogao odgađati bračnu mišolovku skoro čitavo desetljeće, ali sad kad je odlučio da je vrijeme za ženidbu, nije imalo smisla to razvlačiti unedogled. Oženi se, razmnoži se i umri. Takav je bio život engleskih plemića, čak i onih čiji otac i ujak nisu iznenada umrli u dobi od trideset osam, odnosno trideset četiri godine.


Očito, sada mu je samo preostalo potruditi se izbjegavati Kate Sheffield. Isprika bi također bila poželjna. To neće biti lako, s obzirom na to da je zadnja stvar na svijetu koju je priželjkivao bila poniziti se pred tom ženom, ali šapat njegove savjesti prerastao je u riku, i on je znao da ona zaslužuje riječi: “Žao mi je.” Vjerojatno je zaslužila i više, ali Anthony nije bio voljan smišljati što bi to trebalo biti. Mora se spomenuti i to da ako ne porazgovara s njom, ona će vjerojatno sprječavati savez između njega i Edwine do posljednjeg daha na samrtnoj postelji. Sadje očito bilo vrijeme za akciju. Ako je na svijetu postojalo najromantičnije mjesto za prosidbu, to je bio Aubrey Hall. Sagrađen ranih godina osamnaestog stoljeća, bila je to građevina od toplog žutog kamena, smještena na širokoj zelenoj livadi, okružena sa šezdeset hektara parka, od kojih je čitavih deset bio cvjetni vrt. Kasnije ljeti, rascvale bi se ruže, ah sada je vrt bio prekriven sagom zumbula i predivnim tulipanima koje je njegova majka uvezla iz Nizozemske. Anthony je stajao kraj prozora i gledao van u drevne brijestove koji su se veličanstveno uzdizali oko kuće. Radili su sjenu nad prilaznom cestom i njemu se činilo kao da je kuća zbog njih dio prirode i da nije previše nalik na tipične plemićke seoske rezidencije koje su bile ljudskom rukom sagrađeni spomenici bogatstva, položaja i moći. Bilo je tu nekoliko malih jezera, jedan potok i bezbroj brda i dolina, a svaka je čuvala u sebi posebna sjećanja na djetinjstvo. I na njegova oca. Anthony zatvori oči i izdahne. Volio se vraćati u Aubrey Hall, ali poznati okoliš i mirisi prizivali bi njegova oca takvom jasnoćom da je to bilo skoro bolno. Čak i sada, skoro dvanaest godina nakon smrti Edmunda Bridgertona, Anthony je još uvijek očekivao da će ga vidjeti kako dolazi iza ugla, noseći najmlađe dijete obitelji Bridgerton, koje ciči od veselja, na ramenima. Anthony se nasmiješi prisjetivši se tog prizora. Dijete na ramenima mogao je biti i dječak i djevojčica; Edmund nikada nije pravio razliku između svoje djece kad ih je trebalo nositi na ramenima. Ali bez obzira na to tko je osvojio položaj na vrhu svijeta, došla bi dadilja i prekorila ga, tražeći da odmah prestanu s glupostima jer je svakom djetetu mjesto u dječjoj sobi, a nikako ne na očevim ramenima. “Oče moj”, prošapće Anthony, gledajući u očev portret koji je visio iznad kamina, “hoću li ja ikada postati čovjek dostojan tebe?” A to je zasigurno bilo najveće dostignuće Edmunda Bridgertona — biti glava obitelji ispunjene ljubavlju i smijehom koji je tako često nedostajao u plemićkim obiteljima. Anthony se okrene od očeva portreta i priđe prozoru, gledati kako kočije pristižu prilaznim putem. Tog su popodneva kočije dolazile jedna za drugom, a svaka je nosila novu mladu damu svježeg lica, očiju obasjanih veseljem što su bile počašćene pozivnicom na kućnu zabavu obitelji Bridgerton. Lady Bridgerton nije često pozivala goste u svoju seosku rezidenciju. A kad jest, to je uvijek bio najvažniji događaj sezone. Iako, istini za volju, nitko od Bridgertonovih nije više provodio mnogo vremena u Aubrey Hallu. Anthony je sumnjao da je razlog taj što je njegova majka patila od iste boljke kao i on — sjećanja na Edmunda koja su izvirivala iz svakog kuta. Mlađa su djeca imala malo sjećanja na tu kuću jer su većinom odrasla u Londonu. Oni se nisu sjećali dugih šetnji po poljima, ni pecanja, ni kućice na stablu. Hyacinth, kojoj je sad bilo tek jedanaest godina, otac nikada nije držao u rukama. Anthony joj je to pokušao nadoknaditi najbolje što je mogao, ali znao je da je tek blijeda kopija svoga oca. Umorno uzdahnuvši, Anthony se nasloni na prozor, razmišljajući bi li si natočio piće. Zurio je u livadu, ne gledajući u ništa posebno, kad se jedna kočija, primjetno otrcanija od drugih, zaustavi pred kućom. Nije ta kočija bila loša; bila je očito dobro izrađena i


čvrsta. Ali nedostajao joj je pozlaćen grb koji je krasio druge kočije, i činilo se da se trese malo više od ostalih, kao da nije imala dovoljno dobar ovjes koji bi putovanje činio udobnijim. To bi trebali biti Sheffieldovi, zaključi Anthony. Svi drugi na popisu uzvanika bili su vrlo imućni. Samo bi Sheffieldovi morali unajmiti kočiju za sezonu. I naravno, kad je jedan od Bridgertonovih lakaja, odjeven u modernu svijetloplavu odoru, priskočio otvoriti vrata, iz kočije je izašla Edwina Sheffield, predivna u svijetložutoj putnoj opravi i odgovarajućem šeširiću. Anthony nije bio dovoljno blizu da bi joj jasno vidio lice, ali lako ga je mogao zamisliti. Obrazi bi joj bili meki i ružičasti, a u njezinim predivnim očima zrcalilo se nebo bez oblaka. Sljedeća je izašla gospođa Sheffield. Tek kad je zauzela mjesto kraj Edwine, Anthony shvati koliko su nalik jedna drugoj. Obje su bile šarmantno graciozne i sitne, a kad su razgovarale, vidio je da imaju jednako držanje. Nagib glave bio je identičan, kao i držanje i stav. Edwina će biti lijepa i kad ostari. To je svakoj ženi išlo u prilog, iako — Anthony baci sjetni pogled na očev portret — on neće biti živ da bi zajedno ostarjeli. Konačno, iz kočije izađe Kate. A Anthony shvati da je prestao disati. Ona nije izašla poput ostale dvije Sheffieldice. One su bile suzdržane, oslonile su se na lakaja, primile ga profinjenim pokretima za ruku. Kate je naprotiv, doslovno iskočila iz kočije. Prihvatila je lakajevu ispruženu ruku, ali njoj zasigurno nije bila potrebna njegova pomoć. Čim su joj stopala dotakla tlo, stala je uspravno i podigla pogled prema pročelju Aubrey Halla. Sve u vezi s njom bilo je izravno i jasno, a Anthony je sa sigurnošću znao da kad bi bio dovoljno blizu da je može pogledati u oči, one bi bile savršeno iskrene. Ali kad bi njega ugledala, međutim, ispunile bi se prezirom, a možda is malo mržnje. A on je to uistinu zaslužio. Pravi se gospodin ne ponaša prema dami onako kako se on ponio prema Kate Sheffield, želi li da ona dobro mislio njemu. Kate se okrenula majci i sestri i rekla nešto na što se Edwina nasmijala, a Mary s odobravanjem osmjehnula. Anthony shvati da dosad nije imao puno prilike promatrati ih kako se odnose jedna prema drugoj. Bile su prava obitelj, opuštene jedna uz drugu, a bila je tu i neka toplina koja im se vidjela na licima dok su razgovarale. To je bilo posebno očaravajuće s obzirom na to da je znao da Mary i Kate nisu u krvnom srodstvu. Postojale su neke veze, shvaćao je polako, koje su bile jače od krvnih veza. To nisu bile veze za koje je on imao mjesta u svom životu. I baš zato, kad se bude oženio, lice iza vela morat će biti lice Edwine Sheffield. Kate je očekivala da će ju Aubrey Hall zadiviti. Ali nije očekivala da će ju očarati. Nije očekivala da će kuća biti tako mala. Da, bila je ona veća, puno, puno veća od bilo koje kuće koju je Kate u svom životu imala čast zvati domom, ali seoska rezidencija nije bila golema građevina koja se nadvila nad krajolik kao neki nezgrapni srednjevjekovni dvorac. Naprotiv, Aubrey Hall djelovao je privlačno i udobno. Udobno je bila bizarna riječ za opisati kuću s barem pedeset soba, ali sa svojim maštovitim tornjićima i zupčastim ukrasima izgledala je kao da joj je mjesto u nekoj bajci, pogotovo na kasnopopodnevnom suncu koje je obasjavalo žuti kamen i davalo mu skoro crvenkast odsjaj. Nije u Aubrey Hallu bilo ničeg strogog i nametljivog i Kate se kuća odmah svidjela. “Zar nije dražesna?” šapne Edwina. Kate kimne. “Dovoljno dražesna da učini tjedan dana u društvu tog užasnog čovjeka skoro podnošljivim.” Edwina se nasmije, a Mary je prekori, ali čak ni njezina maćeha nije mogla odoljeti da se ne nasmiješi na to. Ali ipak je rekla, pogledavši lakaja koji je stajao sa stražnje strane kočije i istovarivao njihovu prtljagu: “Kate, ti ne bi smjela govoriti takve stvari. Nikad ne


znaš tko te može čuti, a jako je nepristojno govoriti ružne stvari o svom domaćinu.” “Ne brini, nije me čuo”, odgovori Kate. “A uostalom, mislila sam da je lady Bridgerton naša domaćica. Ona je poslala pozivnice.” “Vikont je vlasnik kuće”, uzvrati Mary. “Hajde dobro”, pristane Kate, pokazavši prema Aubrey Hallu dramatičnim mahanjem ruke. “U trenutku kad uđem u ove svete dvore, bit ću slika i prilika slatkoće i dražesnosti.” Edwina se nasmije. “To bih baš voljela vidjeti.” Mary znakovito pogleda Kate.“‘Slatkoća i dražesnost’ su riječi kojima bismo mogli opisati i vrtove”, reče. Kate se samo nasmiješi. “Kažem ti, Mary, ponašat ću se najpristojnije na svijetu. Obećajem ti.” “Samo se potrudi izbjegavati vikonta.” “Hoću”, obeća Kate. Ako se on potrudi izbjegavati Edwinu. Kraj njih se pojavi jedan lakaj i usmjeri ih elegantnim pokretom ruke prema kući. “Molim vas, uđite”, reče, “lady Bridgerton nestrpljivo očekuje pozdraviti svoje goste.” Tri Sheffieldice se istog časa okrenu i pođu prema ulaznim vratima. Kad su se penjale plitkim prilaznim stubama, Edwina se okrene prema Kate, nestašno joj se osmjehne i šapne: “Slatkoća i dražesnost počinju ovdje, draga moja sestrice.” “Da nismo na javnom mjestu”, uzvrati joj Kate jednakim šaptom, “morala bih te udariti” Lady Bridgerton stajala je u glavnom predvorju kad su ušle u kuću, a Kate primijeti čipkaste rubove dnevnih haljina ranije pristiglih putnica kako nestaju uza stube prema svojim odajama. “Gospođo Sheffield!”, uzvikne lady Bridgerton, krenuvši prema njima. “Kako mi je drago vidjeti vas. I gospođicu Sheffield”, dodala je, obrativši se Kate, “tako mi je drago da ste nam se mogle pridružiti.” “Jako ljubazno od vas što ste nas pozvali”, odgovori Kate. “I uistinu je užitak pobjeći na tjedan dana od grada.” Lady Bridgerton se nasmiješi. “To znači da ste vi u srcu prava djevojka sa sela.” “Bojim se da jesam. London je uzbudljiv i uvijek ga se isplati posjetiti, ali ja više volim zelena polja i svježi zrak prirode.” “Moj sin je isto takav”, reče lady Bridgerton. “Istina, on provodi sve svoje vrijeme u gradu, ali ja kao majka znam istinu.” “Mislite na vikonta?” upita Kate sumnjičavo. On je bio pravi razvratnik, a svi su znah da je grad prirodno stanište pravog razvratnika. “Da, Anthony. Kad je bio mali, mi smo skoro cijelo vrijeme živjeli ovdje. Naravno, odlazili smo u London tijekom sezone, jer ja volim ići na zabave i balove, ali nikad dulje od nekoliko tjedana. Preselili smo se trajno u London tek kad je moj suprug preminuo.” “Primite moju sućut”, promrmlja Kate. U vikontičinim plavim očima primijeti neki čeznutljiv pogled. “Hvala vam, vrlo ste dragi. Njega nema već godinama, ali nedostaje mi baš svakog dana.” Kate osjeti kako joj knedla raste u grlu. Sjećala se dobro koliko su se voljeli Mary i njezin otac i znala je da stoji kraj žene koja je iskusila istinsku ljubav. I odjednom postane jako tužna. Zato što je Mary izgubila svog muža i vikontica također svog, i... A možda je najveći razlog bio taj što je znala da ona vjerojatno nikad neće iskusiti blaženstvo iskrene ljubavi. “Ali sad smo već postali previše sentimentalni”, reče iznenada lady Bridgerton, nasmijavši se malo previše razdragano kad se opet okrenula prema Mary, “a ja nisam još ni upoznala vašu drugu kćer.” “Uistinu?” reče Mary, namrštivši se. “Da, to je istina. Edwina nije mogla doći na vaš koncert.”


“Vidjela sam je, naravno, izdaleka”, reče lady Bridgerton Edwini, darovavši joj svoj blistavi smiješak. Mary ih upozna i Kate nije mogla ne primijetiti s kakvim se odobravanjem lady Bridgerton odnosila prema Edwini. U to nije bilo sumnje. Ona je već bila odlučila da će Edwina biti odličan dodatak njihovoj obitelji. Nakon još nekoliko trenutaka provedenih u ćaskanju, lady Bridgerton im ponudi čaj dok im lakaji ne odnesu putne torbe u njihove sobe, ali one odbiju jer je Mary bila umorna i željela je malo prileći. “Kako god želite”, reče lady Bridgerton, pozvavši jednu sobaricu. “Rose će vam pokazati vaše sobe. Večera je u osam. Mogu li još nešto učiniti za vas prije nego što se povučete?” Mary i Edwina odmahnu glavom, a Kate je također planirala reći da im ništa ne treba, ali se u posljednji trenutak predomisli i reče: “Zapravo, ja bih vas nešto pitala.” Lady Bridgerton joj se toplo osmjehne. “Izvolite.” “Primijetila sam po dolasku da imate velike cvjetne vrtove. Mogu li ih istražiti?” “Zar ste i vi vrtlarica?” zanimalo je lady Bridgerton. “Ne baš najbolja”, prizna Kate, “ali obožavam vrtove koje su uredili stručnjaci.” Vikontica se zacrveni. “Bit će mi čast da razgledate moje vrtove. Oni su moj ponos i dika. Ja baš nemam utjecaja na njih sada, ali kad je Edmund bio ži...”, ona zastane i nakašlje se. “Hoću reći, kad sam provodila više vremena ovdje, uvijek sam bila umazana zemljom do laktova. To je moju majku dovodilo do ludila.” “Pretpostavljam da je izluđivalo i vrtlara”, reče Kate. Lady Bridgerton prasne u smijeh. “Da, svakako! On je bio grozan. Stalno bi ponavljao da žene nemaju pojma o cvijeću, da ga znaju samo primiti na dar. Ali bio je veliki stručnjak za svoj posao pa sam ga naučila trpjeti.” “A je li on naučio trpjeti vas?” Lady Bridgerton se zlobno nasmiješi. “Ne, zapravo nije nikad. Ali to me nije zaustavilo.” Kate se nasmiješi. Starija joj se žena od samog početka silno svidjela. “Ali ne dajte se zadržavati”, reče lady Bridgerton. “Dajte da vas Rose odvede gore i smjesti vas. I gospođice Sheffield,” obrati se Kate, “budete li željeli, ja ću vas rado kasnije ovoga tjedna odvesti na šetnju vrtom. Bojim se da sad imam previše posla s dočekivanjem gostiju, ali bit će mi veliko zadovoljstvo naći vremena za vas neki drugi dan.” “Ja bih to vrlo voljela, hvala vam”, reče Kate, a zatim krene s Mary i Edwinom za sluškinjom uza stube. Anthony, koji je kraj poluotvorenih vrata stajao u svojoj radnoj sobi, izađe u predvorje i krene prema majci. “Jesi li ti to sad pozdravila Sheffieldove?” upita, iako je dobro znao da jest. Ali ured mu je bio predaleko od predvorja da bi čuo o čemu je kvartet žena razgovarao, pa je odlučio izvući iz majke sve o čemu su razgovarale. “Točno, jesam”, odgovori Violet. “Tako draga obitelj, zar ne?” Anthony zabrunda nešto sebi u bradu. “Jako mi je drago da sam ih pozvala.” Anthony ne reče ništa, mada je ponovno poželio zagunđati. “Njih sam u posljednji trenutak dodala na popis uzvanika.” “Nisam to znao”, promrmlja Anthony. Violet kimne. “Morala sam ugurati još tri gospodina sa sela da bih izjednačila broj.” “To znači da danas možemo očekivati vikara na večeri?” “Da, i njegova brata koji je u kratkoj posjeti, i njegova sina.” “Zar Johnu nije tek šesnaest?” Violet slegne ramenima. “Bila sam očajna.” Anthony razmisli o majčinim riječima. Njegova je majka uistinu očajnički željela pozvati Sheffieldove kad je pristala pozvati na večeru prištavog šesnaestogodišnjaka. To ne znači da ona ne bi njega inače pozvala na obiteljski večeru, kad ne bi imala kućnu zabavu,


jer Bridgertonovi su kršili društvena pravila i dopuštali svoj djeci jesti u blagovaonici s obitelji, bez obzira na njihovu dob. Zapravo, kad je Anthony prvi put kao dijete posjetio jednog svog prijatelja, bio je šokiran jer se očekivalo da jede u dječjoj sobi. Ali ipak, kućna zabava je bila kućna zabava, i čak i Violet Bridgerton nije dopuštala djeci pristup stolu za blagovanje. “Čujem da si ti upoznao obje djevojke iz obitelji Sheffield”, reče Violet. Anthony kimne. “Meni su obje predivne”, nastavila je. “Nisu baš imućna obitelj, ali ja sam uvijek smatrala da je, kod izbora supružnika, bogatstvo manje važno od karaktera, pod uvjetom, naravno, da osoba nije u očajnoj situaciji.” “A ja”, rastegne Anthony, “siguran sam da to namjeravaš istaknuti, nisam očajan.” Violet šmrkne i pogleda ga s visoka. “Ne bih se ja tako žurila ismijavati me, sinko moj. Samo sam rekla istinu. Trebao bi klečati na koljenima i svakog dana zahvaljivati Stvoritelju što se ne moraš oženiti nekom nasljednicom. Znaš, većina muškaraca ne može si priuštiti luksuz slobodnog izbora kad je brak u pitanju.” Anthony se samo nasmije. “Ja bih trebao zahvaljivati svom Stvoritelju? Ili svojoj majci?” “Baš si prasac.” On je nježno pogladi ispod brade. “Prasac kojeg si ti odgojila.” “I to nije bila laka zadaća”, promrmlja Anthonyjeva majka. “Uvjeravam te.” On se nagne naprijed i poljubi je u obraz. “Uživaj u dočekivanju gostiju, majko.” Ona se namršti na njega, ali bez imalo ljutnje. “Kamo ideš?” upita ga kad je krenuo. “Na šetnju.” “Uistinu?” On se okrene, začuđen njezinim zanimanjem za to. “Da, uistinu. U čemu je problem?” “Nema problema”, odgovori ona. “Samo nisi išao tek tako na šetnju već godinama.” “Nisam bio na selu već godinama”, reče na to Anthony. “Točno”, složi se Violet. “U tom slučaju, uistinu bi trebao otići u cvjetni vrt. Rane vrste počinju cvjetati i to je jednostavno predivno. Tako se nešto ne vidi u Londonu.” Anthony kimne. “Vidimo se za večerom.” Violet se nasmiješi i mahne mu, gledajući ga kako se uputio u svoj ured koji je bio smješten na uglu Aubrey Halla i imao francuske prozore koji su vodili na livadu. Zanimanje njezina najstarijeg sina za Sheffieldice bilo je vrlo intrigantno. Samo kad bi uspjela otkriti za koju je Sheffieldicu zainteresiran. Otprilike četvrt sata kasnije, Anthony je šetao cvjetnim vrtovima svoje majke, uživajući u suprotnosti toplog sunca i hladnog povjetarca, kad začuje nečije tihe korake na obližnjoj stazi. To mu pobudi zanimanje. Svi su se gosti tek smjestili u svoje sobe, a vrtlar je imao slobodan dan. Iskreno, radovao se uživanju u samoći. Okrenuo se u smjeru koraka i pošao tiho prema kraju staze. Kad je stigao, pogledao je desno, zatim lijevo, i tada je ugledao... Nju. Zašto je uopće, pitao se, bio iznenađen? Kate Sheffield, odjevena u opravu boje lavande, šarmantno se nagnula nad perunike i jorgovane. Stajala je kraj ukrasnog drvenog svoda koji će kasnije ljeti prekriti ružičaste i bijele ruže penjačice. Gledao ju je neko vrijeme dok je prstom dodirivala neku čudnu biljku čijeg se imena nije mogao sjetiti, a zatim se sagnula pomirisati tulipan. “Oni ne mirišu”, poviče Anthony, polako joj se približavajući. Ona se istog trenutka uspravi, cijelo joj je tijelo reagiralo prije nego što se okrenula pogledati ga. Vidio je da mu je prepoznala glas i zbog toga ga preplavi neko čudno


zadovoljstvo. Kad joj je prišao, pokaže rukom na sjajni crveni cvijet i reče: “Divni su i prilično rijetki u engleskim vrtovima, ali šteta, ne mirišu.” Ona mu je odgovorila nakon nekog vremena, kasnije nego što je očekivao: “Nikad u životu nisam vidjela tulipane.” Njemu to izmami smiješak. “Nikad?” “Zapravo, nisam ih vidjela u zemlji”, objasni ona. “Edwina je dobila mnogo buketa, a lukovice su im jako popularne ove godine. Međutim, nikad nisam vidjela tulipan kako raste.” “Oni su najdraže cvijeće moje majke”, reče Anthony, sagne se i ubere jedan. “Oni i zumbuli, naravno.” Ona se znatiželjno nasmiješi. “Naravno?” upita ga. “Najmlađa mi se sestra zove Hyacinth”, reče on, pružajući joj cvijet. “Vi to niste znali?” Ona odmahne glavom. “Nisam.” “Shvaćam”, promrmlja. “Mi smo vrlo slavni po tome što smo dobili imena po abecednom redu, od Anthonyja do Hyacinth. Ali... izgleda da ja znam mnogo više o vama nego vi o meni.” Kate razrogači oči od iznenađenja na ovu zagonetnu izjavu, ali sve što je rekla bilo je: “To je vjerojatno istina.” Anthony je pogleda ispod oka. “Šokiran sam gospođice Sheffield. Skinuo sam sve štitove i očekivao da ćete mi uzvratiti s: ‘Znam ja dovoljno’.” Kate se suzdrži da ne napravi grimasu na njegov pokušaj oponašanja njezina glasa. Ali izraz lica joj je bio krajnje bolan. “Obećala sam Mary da ću se ponašati najbolje što znam.” Anthony prasne u smijeh. “Baš čudno”, promumlja Kate, “Edwina je isto ovako reagirala.” On nasloni jednu ruku na svod, pažljivo izbjegavajući trnje na ruži penjačici. “Ludo me zanima što znači dobro se ponašati.” Ona slegne ramenima i počne vrtjeti tulipan koji je držala u ruci. “Mislim da ću to otkriti tijekom vremena.” “Ali to znači da se ne biste smjeli svađati sa svojim domaćinom, zar ne?” Kate ga pogleda ispod oka. “Raspravljali smo jeste li vi zapravo naš domaćin, gospodine. Na kraju krajeva, pozivnicu je poslala vaša majka.” “Istina”, složi se, “ali ja sam vlasnik kuće.” “Točno”, promrmlja Kate. “To je i Mary rekla.” On se naceri. “To vas ubija, zar ne?” “To što moram biti pristojna s vama?” On kimne. “To nije najlakša stvar koju sam ikad učinila.” Njegov se izraz lica malo promijeni, kao da je odlučio prestati sa zadirkivanjem. Kao da mu je na pameti nešto sasvim drugom. “Ali nije ni najteža, je li?” promrmlja. “Vi se meni ne sviđate, gospodine lorde”, izlane Kate. “Ne”, reče on, samozadovoljno se osmjehnuvši. “To nisam ni mislio.” Kate se počela osjećati jako čudno, vrlo slično onom kao što se osjećala u radnoj sobi, trenutak prije nego što ju je poljubio. Grlo joj se odjednom stisnulo, a dlanovi postali vrlo topli. A njezina utroba — pa, nije baš bilo lako opisati taj napeti, bodljikavi osjećaj koji joj je stezao cijeli trbuh. Instinktivno, vjerojatno radi samoodržanja, ustukne jedan korak. Na licu mu se vidjelo da mu je zabavno, da točno zna o čemu ona razmišlja. Ona se još malo igrala s cvijetom, za zatim izlane: “Niste ga smjeli ubrati.” “Trebali ste dobiti taj tulipan”, reče ravnodušno. “Nije fer da Edwina dobije sve cvijeće.” Katein želudac, već napet i bolan, malo se zgrči. “U svakom slučaju”, uspjela je izgovoriti, “vaš vrtlar zacijelo neće biti sretan što ste mu osakatili trud.” On se zločesto osmjehne. “Okrivit ću nekog od mlađe braće ili sestara.”


Ona si nije mogla pomoći, morala se nasmijati. “Trebala bih imati ružno mišljenje o vama zbog takve smicalice”, reče ona. “Ali nemate?” Ona odmahne glavom. “Ali zapravo, moje mišljenje o vama ne može još dublje potonuti.” “Jao.” On joj priprijeti prstom. “Mislio sam da biste se trebali ponašati najbolje što znate.” Kate se ogleda oko sebe. “Ali to ne vrijedi kad me nitko ovdje ne može čuti, zar ne?” Ja vas čujem. “Vi se u svakom slučaju ne brojite.” On spusti glavu malo bliže njoj. “Ja bih pomislio da sam ja jedini koji se broji.” Kate ne reče ništa, ne želeći ga pogledati u oči. Kad god si je dopustila tek baciti pogled u te baršunaste dubine, želudac bi joj se iznova zgrčio. “Gospođice Sheffield?” promrmlja Anthony. Ona ga pogleda. Kakva pogreška. Želudac joj se ponovno zgrči. “Zašto ste me došli tražiti?” upita ga. Anthony se odgurne od drvenog stupa i uspravi se. “Zapravo nisam. I ja sam bio jednako iznenađen što sam vas vidio ovdje kao i vi.” Iako, pomisli cinično, zapravo nije trebao biti iznenađen. Trebao je shvatiti onog trenutka kad mu je majka predložila da prošeće cvjetnim vrtovima da ona nešto smjera. Zar je moguće da ga usmjerava prema pogrešnoj gospođici Sheffield? Ona sigurno ne bi u izboru snahe dala prednost Kate pred Edwinom. “Ali sad kad sam vas pronašao”, reče, “ima nešto što vam želim reći.” “Nešto što mi već niste rekli?” našali se ona. “Ne mogu to zamisliti.” On odluči ignorirati njezino bockanje. “Želio sam se ispričati.” To joj privuče pozornost. Usne joj se razdvoje od šoka, a oči razrogače. “Oprostite, molim vas?” reče ona. Anthony pomisli da joj glas zvuči kao u žabe. “Dužan sam vam ispriku za svoje ponašanje one večeri”, reče on. “Bio sam izrazito grub prema vama.” “Ispričavate li se to za onaj poljubac?” upita ga, još uvijek izgledajući prilično smeteno. Onaj poljubac? Nije uopće ni pomislio ispričati se za taj poljubac. Nikad se nije ispričavao ni za jedan poljubac, nikad ranije nije poljubio nekog kome bi se bilo nužno ispričati. On je zapravo mislio na one neugodne riječi koje joj je rekao nakon tog poljupca. “Ovaj, da”, lagao je, “za poljubac. I za ono što sam nakon njega rekao, također.” “Shvaćam”, promrmlja Kate. “Mislila sam da se razvratnici ne ispričavaju.” Ruka mu se zgrči, a zatim stisne čvrsto šaku. Ovo je bilo vraški iritantno, ta njezina navika da uvijek na prečac donosi zaključke o njemu. “Ovaj razvratnik se ispričava”, reče odrješito. Ona duboko udahne, zatim dugo i polako izdahne. “Onda prihvaćam ispriku.” “Odlično”, reče on, osmjehnuvši joj se svojim najljepšim osmijehom. “Smijem li vas otpratiti do kuće?” Ona kimne. “Ali nemojte misliti da to znači da ću promijeniti mišljenje o vama i Edwini.” “Nikad ne bih za vas pomislio da ste osoba koja lako mijenja mišljenje”, reče joj on sasvim iskreno. Ona se okrene prema njemu i pogleda ga zapanjujuće izravnim pogledom, čak i za nju. “Ostaje činjenica da ste me poljubili”, reče mu izravno. “A i vi ste mene poljubili”, nije si mogao pomoći ne uzvratiti. Obrazi joj poprime prelijepu ružičastu boju. “Činjenica ostaje”, ponovi ona odlučno, “da se to dogodilo. I kad biste se vi oženili Edwinom — bez obzira na vaš ugled, koji ne smatram nevažnim...” “Ne”, promrmlja on, prekinuvši je baršunastim glasom, “nisam to ni očekivao.” Ona ga prostrijeli pogledom. “Bez obzira na vaš ugled, to će uvijek biti između nas. Kad


se jednom nešto dogodi, ne može se izbrisati.” Vrag Anthonyju nije dao mira i skoro ga natjera da otegne riječ “nešto”, i natjeraju da ponovi riječ poljubac, ali ipak se sažali nad njom i ne učini to. Čak i sada, s obrazima ružičastima od neugode i napućenim usnama od bijesa, on se pitao kakav bi bio osjećaj zagrliti je, kakav bi okus imala kad bi joj pomilovao rubove usana jezikom. Bi li mirisala kao vrt? Ili bi prevladao onaj uzbudljivi miris ljiljana i sapuna? Bi li se rastopila u njegovu naručju? Ili bi ga odgurnula i odjurila u kuću? To se moglo saznati samo na jedan način, no tada bi zauvijek uništio svoje šanse kod Edwine. Ali kako je Kate istakla, možda bi ženidba s Edwinom dovela do previše komplikacija. Na kraju krajeva, braku ne bi pomoglo kad bi on izgarao od požude za svojom šogoricom. Možda je došlo vrijeme da si potraži novu nevjestu, koliko god naporno to bilo. Možda je došlo vrijeme da ponovno poljubi Kate Sheffield, ovdje u savršenoj ljepoti vrtova Aubrey Halla, s cvijećem koje joj miluje noge i mirisom ljiljana u zraku. Možda... Možda...


9. Poglavlje

Muškarci su oprečna stvorenja. Njihove glave i srca nikad nisu u slozi. A kao što žene jako dobro znaju, njihovim postupcima obično upravlja neki sasvim drugi dio tijela. Društveni bilten lady Whistledown, 29. travnja 1814.

I

li možda ne. Baš u trenutku kad je Anthony smišljao koji bi bio najbolji put do njezinih usana, začuje užasan zvuk glasa svog mlađeg brata. “Anthony!” vikao je Colin. “A, tu si.” Gospođica Sheffield, u blaženom neznanju koliko je malo nedostajalo da bude ljubljena do nesvijesti, okrene se i ugleda Colina kako prilazi. “Jednog od ovih dana,” promumljao je Anthony, “ja ću ga morati ubiti.” Kate se okrene natrag. “Jeste li nešto rekli, gospodine?” Anthony ju je ignorirao. Možda je to bilo najbolje, s obzirom na to da kad je nije ignorirao, to bi završilo s tim da bi očajnički žudio za njom, što je bio, kao što je dobro znao, najkraći put ravno u pravu katastrofu. Istini za volju, vjerojatno bi mu trebao zahvaliti zato što ih je na vrijeme prekinuo. Još nekoliko sekundi, i on bi poljubio Kate Sheffield, a to bi bila najveća pogreška koju bi učinio u životu. To što je jednom poljubio Kate vjerojatno se moglo oprostiti, pogotovo uzevši u obzir kako ga je izazvala one noći u njegovoj radnoj sobi. Ali dvaput... dva poljupca bi zahtijevala da svaki častan čovjek odustane od udvaranja Edwini Sheffield. A Anthony se još nije bio spreman odreći časti. Nije mogao vjerovati koliko je bio blizu odluke da odbaci plan ženidbe s Edwinom. Što ga je obuzelo? Ona je bila savršena nevjesta za njegove potrebe. Mozak bi mu se pomutio samo svaki put kad bi u blizini bila njezina nametljiva sestra. “Anthony”, ponovi Colin kad se približio, “i gospođica Sheffield.” Pogleda ih znatiželjno; jako je dobro znao da se oni ne slažu. “Kakvo iznenađenje.” “Ja sam samo istraživala vrtove vaše majke”, reče Kate “kad sam naišla na vašeg brata.” Anthony se složi kimnuvši. “Daphne i Simon su ovdje”, reče Colin. Anthony se okrene Kate i objasni: “Moja sestra i njezin muž.” “Vojvoda?” upita ona pristojno. “Baš taj”, promumlja Anthony. Colin se nasmije na bratov zlovoljni odgovor. “On je bio protiv tog braka”, reče on Kate. “Ubija ga to što su sretni.” “Joj, za Boga mil...” obrecne se Anthony, suzdržavši se na vrijeme da ne opsuje pred Kate. “Ja sam jako sretan što je moja sestra sretna”, progunđa, ne zvučeći baš sretno. “Jednostavno je stvar u tome da sam trebao imati još barem jednu priliku prebiti tog gada kao vola u kupusu prije nego što je počeo ‘dugo i sretno živjeti’.” Kate se zagrcne da ne prasne u smijeh. “Shvaćam”, reče, prilično sigurna da nije uspjela ostati ozbiljnom kao što je željela. Colin joj se lukavo nasmiješi prije nego što se okrene bratu.


“Daff je predložila da igramo pall mall. Što kažeš na to? Nismo igrali godinama. A krenemo li dovoljno brzo, mogli bismo umaknuti onim kilavim gospođicama koje je majka pozvala za nas.” Okrene se prema Kate sa smiješkom zbog kojeg bi mu bile oproštene sve nepodopštine. “Prisutne isključene, naravno.” “Naravno”, promrmlja Kate. Colin se nagne naprijed. Zelene mu oči vragolasto zasjaše. “Nitko ne bi učinio takvu pogrešku i nazvao vas kilavom gospođicom”, dodao je. “Zar je to kompliment?” upita ga cinično. “Bez sumnje.” “Onda ga prihvaćam s dostojanstvom i milošću.” Colin se nasmije i reče Anthonyju: “Meni se ona sviđa.” Anthonyju to nije bilo zabavno. “Jeste li ikad igrali pall mall, gospođice Sheffield?” upita Colin. “Bojim se da ne. Ne znam zapravo ni što je to točno.” “To je igra koja se igra na travnjaku. Silno zabavna. Popularnija je u Francuskoj nego ovdje, iako je oni zovu faille maille.” “A kako se to igra?” upita Kate. “Postave se vratašca na teren”, objasni Colin, “a zatim se batovima gađaju drvenim lopticama.” “Zvuči prilično jednostavno”, zamišljeno će Kate. “Nije jednostavno”, reče on nasmijavši se, “kad igrate s Bridgertonima.” “A što pak to znači?” “To znači”, ubaci se Anthony, “da mi nikad nismo shvaćali zašto bismo morali uvoditi nekakva pravila. Colin postavi vratašca preko korijenja stabala...” “A ti svoja naciljaš prema jezeru”, prekine ga Colin. “Nikad nisi pronašao crvenu loptu nakon što ju je Daphne bućnula u jezero.” Kate je znala da se ne bi smjela osuditi na provođenje popodneva u društvu vikonta Bridgertona, ali, k vragu, taj pall mall zvučao je tako zabavno. “Ima li mjesta za još jednog igrača?”, upita. “S obzirom na to da ste me već isključili iz društva kilavih gospođica?” “Naravno!” reče Colin. “Vjerujem da ćete se dobro uklopiti u naše društvo spletkaroša i varalica.” “S obzirom da ste to vi rekli”, reče Kate nasmijavši se, “znam da je to bio kompliment.” “Da, da, naravno. Čast i poštenje imaju svoje vrijeme i mjesto, ali ne tijekom igre pall malla.” “I”, ubaci se Anthony sa samozadovoljnim smiješkom na licu, “pozvat ćemo i vašu sestru.” “Edwinu?” zagrcne se Kate. Upravo mu se upecala na udicu. Toliko se trudila da ih razdvoji, a sad im je praktički sama organizirala popodnevno druženje. Nije bilo šanse da bi mogla isključiti Edwinu nakon što se sama pozvala u igru.” “Zar vi imate još koju sestru?” upita je blago. Ona se samo namršti na njega. “Ona možda neće htjeti igrati. Mislim da se odmara u svojoj sobi.” “Uputit ću sobaricu da joj tiho pokuca na vrata”, reče Anthony, očito lažući. “Odlično!” reče Colin vedro. “Bit će nas jednak broj. Tri muškarca i tri žene.” “Igra se u timovima?” upita Kate. “Ne”, odgovori Colin, “ali moja majka uvijek tvrdi da nas u svemu treba biti jednak broj. Ona se uvijek uzruja ako nas nekamo ide neparan broj.” Kate nije mogla zamisliti kako se ona divna i profinjena dama s kojom je razgovarala prije samo sat vremena može uzrujati zbog utakmice pall malla, ali zaključi da nije prilično komentirati. “Idem ja pozvati gospođicu Sheffield”, promrmlja Anthony, s nepodnošljivo samozadovoljnim izrazom lica. “Coline, hajde ti isprati ovu gospođicu Sheffield do terena.


Nađemo se ondje za pola sata?” Kate otvori usta da bi se usprotivila dogovoru koji će dovesti do toga da se Edwina nađe sama u vikontovu društvu — bez obzira na to što će to biti samo tijekom kratke šetnje do terena — ali na kraju ostane šutjeti. Znala je da nema razumnog izgovora koji bi to spriječio. Anthony primijeti kako je zinula kao riba te na najantipatičniji mogući način podigne jedan kut usana i reče: “Drago mi je da ste se složili sa mnom, gospođice Sheffield.” Ona samo zastenje. Kad bi sad nešto rekla, to bi bilo nešto nimalo pristojno. “Odlično”, reče Colin. “Vidimo se tamo.” A zatim je primi pod ruku i odvede je, dok im se Anthony zlobno smješkao iza leđa. Colin i Kate su hodali oko četiristotinjak metara od kuće do poprilično neravne čistine koja je sjedne strane dopirala do jezera. “Ovo je, pretpostavljam, dom razmetne crvene loptice?” upita Kate, pokazavši na jezero. Colin se nasmije i kimne. “To je velika šteta jer smo nekad imah opremu za čak osam igrača, majka je inzistirala da kupimo komplet koji će dostajati za svu njezinu djecu.” Kate nije bila sigurna bi li se nasmiješila ili namrštila. “Vaša je obitelj vrlo bliska, zar ne?” “Najbolja”, reče Colin jednostavno, krenuvši do obližnje šupe. Kate pođe za njim, tapšajući rukom lijeno po bedru. “Znate li koliko je sati?” upita ga. On zastane, izvadi džepni sat i otvori ga. “Tri i deset.” “Hvala”, odgovori Kate, zapamtivši koliko je točno sati. Vjerojatno su ostavili Anthonyja u pet do tri, a on je obećao da će dovesti Edwinu na teren za trideset minuta, pa bi oni trebali stići do tri i dvadeset pet. Pola četiri, najkasnije. Kate je bila voljna velikodušno im dopustiti pet minuta neizbježnog kašnjenja. Dovede li vikont Edwinu do pola četiri, ona neće cjepidlačiti. Colin nastavi hodati do šupe, a Kate ga je sa zanimanjem promatrala dok je silom pokušavao otvoriti vrata. “Zvuči kao da su zahrđala”, reče. “Odavno nismo ovdje igrali”, reče. “Uistinu? Da ja imam kuću poput Aubrey Halla, nikad ne bih išla u London.” Colin se okrene, zastavši s rukama na poluotvorenim vratima šupe. “Vi ste jako slični Anthonyju, znate li to?” Kate zastenje. “Zasigurno se šalite.” On odmahne glavom, a na usnama mu se pojavi neki čudni mali smiješak. “Možda je to zato što ste oboje najstariji. Sam Bog zna da sam zahvalan svakog dana što se nisam rodio na Anthonyjevu mjestu.” “Što želite reći?” Colin slegne ramenima. “Ja jednostavno ne bih želio svu tu njegovu odgovornost, to je sve. Titulu, obitelj, imetak — to je jako velik teret za jednog čovjeka.” Kate se nije baš slušalo kako je uspješno vikont preuzeo odgovornost koju nosi titula; nije željela čuti ništa što bi joj moglo promijeniti mišljenje o njemu, iako je morala priznati da je ranije tog popodneva bila zadivljena očitom iskrenošću njegove isprike. “Kakve to veze ima s Aubrey Hallom?” upitala je. Colin se na trenutak praznim pogledom zagledao u nju, kao da je zaboravio da je ovaj razgovor započeo njezinim nevinim zapažanjem kako je dražesna njegova seoska kuća. “Valjda ništa”, reče konačno. “I sve, također. Anthony voli boraviti ovdje.” “Ali on sve svoje vrijeme provodi u Londonu”, reče Kate. “Zar ne?” “Znam”, slegne Colin ramenima. “Zar to nije čudno?” Kate nije ništa odgovorila, samo ga je promatrala dok je on širom otvarao vrata šupe. “Evo ga”, reče, izvlačeći drvena kolica koja su bila posebno napravljena da u njih stane osam batova i drvenih lopti. “Malo istrošeno, ali još uvijek može poslužiti.” “Osim što nedostaje ona crvena lopta”, reče Kate uz smiješak. “Za to je u cijelosti kriva Daphne”, odgovori Colin. “Ja za sve krivim Daphne. Život mi je tada puno lakši.”


“Čula sam te!” Kate se okrene i ugleda kako im prilazi zgodan mladi par. Muškarac je bio fatalno zgodan, izrazito tamne kose i izrazito svijetlih očiju. Žena je mogla biti samo članica obitelji Bridgerton, iste kestenjaste kose poput Anthonyjeve i Colinove. Kate je čula da svi Bridgertoni jako nalikuju jedno na drugo, ali dosad nije u to sasvim povjerovala. “Daff!” poviče Colin. “Stižeš baš na vrijeme pomoći nam postaviti vratašca.” Ona mu se široko osmjehne. “Nisi valjda mislio da ću te pustiti da sam postaviš teren?” Okrene se svome mužu. “Ne vjerujem mu ni jednu jedinu riječ.” “Ne slušajte je”, reče Colin Kate. “Ona je opasna, a i jaka je kao bik. Kladim se da bi me bez problema podigla i bacila ravno u jezero.” Daphne zakoluta očima i okrene se prema Kate. “Kako nam moj bijedni brat ne namjerava ukazati tu čast, ja ću se sama predstaviti. Ja sam Daphne, vojvotkinja od Hastingsa, a ovo je moj suprug Simon.” Kate se nakloni. “Vaša milosti”, promrmlja, a zatim se okrene vojvodi i ponovi: “Vaša milosti.” Colin mahne rukom prema Kate dok se saginjao dohvatiti vratašca za pall mall iz kolica. “Ovo je gospođica Sheffield.” Daphne je izgledala zbunjeno. “Upravo sam srela Anthonyja koji mi je rekao da ide po gospođicu Sheffield.” “Moju sestru”, objasni Kate. “Edwinu. Ja sam Katharine. Prijatelji me zovu Kate.” “Pa, ako ste dovoljno hrabri da igrate pall mall s Bridgertonima, ja bih vam rado bila prijateljica”, reče Daphne, široko se osmjehnuvši. “Onda vi mene morate zvati Daphne. A mog muža Simon. Simone?” “Da, da, naravno”, reče on, a Kate je imala dojam da bi Simon to isto rekao da je ona upravo rekla da je nebo narančaste boje. To ne znači da on nju nije slušao, već je samo bilo jasno da ju je obožavao do ludila. Evo, ovo ja želim za Edwinu, pomisli Kate. “Daj mi da uzmem pola”, reče Daphne, posežući za vratašcima koja je brat držao u ruci. “Gospođica Sheffield i ja... zapravo Kate i ja” — pogleda Kate i prijateljski joj se osmjehne — “ćemo postaviti ove tri, a ti i Simon možete postaviti ostale.” Prije nego što je Kate uspjela izreći svoje mišljenje, Daphne je uhvati pod ruku i povede je premajezeru. “Moramo svakako srediti da Anthony izgubi svoju loptu u jezeru”, promrmlja Daphne. “Neću mu nikad zaboraviti ono što je zadnji put učinio. Mislila sam da će Benedict i Colin umrijeti od smijeha. A Anthony je bio najgori. On je tamo samo stajao i zlobno se smješkao. Smješkao se!” Ona pogleda Kate s najodlučnijim izrazom lica. “Nitko se ne smješka tako zlobno kao moj brat.” “Znam”, promrmlja si Kate u bradu. Hvala Bogu, vojvotkinja ju nije čula. “Da sam ga tad mogla ubiti, kunem se da bih to učinila.” “Što ćete učiniti kad jednom sve vaše lopte završe u jezeru?” Kate nije mogla odoljeti da ne upita. “Ja još nisam igrala s vama, ali svi mi se vi činite prilično natjecateljski raspoloženi, i čini mi se...” “da je to neizbježno?” završi Daphne njezinu rečenicu. Ona se zlobno osmjehne. “Vjerojatno ste u pravu. Nemamo nimalo smisla za fer igru kad je riječ o pall mallu. Kad jedan Bridgerton uzme bat u ruke, postane najgori varalica i lažljivac. Iskreno, u ovoj igri je manje važno pobijediti, važnije je da drugi igrači izgube.” Kate je tražila riječi. “To zvuči...” “Užasno?” naceri se Daphne. “Nije. Jamčim vam da se nikad niste tako dobro zabavljah. Ali kako nam je krenulo, cijeli će komplet za igru na kraju završiti u jezeru. Mislim da ćemo morati naručiti novi iz Francuske.” Ona zakuje vratašca u zemlju. “Zvuči kao bacanje novca, ali


znate, vrijedno je poniženja moje braće.” Kate se pokuša suzdržati od smijeha, ali nije joj uspjelo. “Imate li vi braće, gospođice Sheffield?” upita Daphne. Kako je vojvotkinja zaboravila obratiti se Kate po imenu, Kate odluči da je bolje vratiti se formalnijem ponašanju. “Nijednog, Vaša milosti”, odgovori joj. “Imam samo Edwinu.” Daphne zakloni rukom oči od sunca i potraži pogledom vražja vratašca. Kad ugleda jedna — koja su stajala na korijenu jednog stabla — krene prema njima, ne ostavljajući Kate izbora osim da pođe za njom. “Četvorica braće”, reče Daphne, gurajući vratašca u zemlju, “pružaju uistinu sjajnu naobrazbu.” “Koje ste vi stvari samo od njih mogli naučiti”, reče Kate zadivljeno. “Možete li napraviti nekom šljivu na oku? Oboriti ga na pod?” Daphne se zločesto osmjehne. “Pitajte mog muža.” “Što me treba pitati?” poviče Simon s mjesta na kojem su on i Colin postavljali vratašca na jedan korijen s druge strane stabla. “Ništa”, reče nevino vojvotkinja. “Također sam naučila”, šapne ona Kate, “kad je najpametnije držati jezik za zubima. Muškarcima je puno lakše upravljati kad jednom shvatite nekoliko osnovnih činjenica o njihovoj prirodi.” “A to su?” žustro upita Kate. Daphne se nagne naprijed i prošapće zaklonivši usta dlanom: “Oni nisu mudri poput nas, a ni u kom slučaju ne smiju saznati za pedeset posto stvari koje mi radimo.” Ona se ogleda oko sebe. “On to nije čuo, nadam se.” Simon izađe iza drveta. “Svaku riječ.” Kate zatomi smijeh kad Daphne poskoči. “Ali to je istina”, reče ona cinično. Simon prekriži ruke. “Ja te puštam tako misliti.” On se obrati Kate: “Naučio sam tijekom godina neke stvari o ženama.” “Uistinu?” upita Kate zadivljeno. On kimne i nagne se naprijed, kao da joj se sprema otkriti strahovito važnu državnu tajnu. “Puno je lakše upravljati njima ako im dopustite vjerovati da su mudrije i intuitivnije od muškaraca. Također”, dodao je, pogledavši nadmeno svoju ženu, “život nam je mnogo mirniji ako se pretvaramo da smo svjesni samo pedeset posto stvari koje one čine.” Colin im priđe, mašući batom koji je držao u ruci. “Svađaju se?” upita on Kate. “Raspravljamo”, ispravi ga Daphne. “Neka me Bog sačuva takvih rasprava”, promrmlja Colin. “Hajdemo izabrati boje.” Kate krene za njim do kompleta za pall mall, kuckajući prstima po bedru. “Znate li koliko je sati?” upita ga. Colin izvadi džepni sat. “Malo iza pola četiri, zašto?” “Samo sam mislila da su Edwina i vikont dosad trebali stići”, reče ona, pokušavajući ne djelovati zabrinuto. „ja...” Colin slegne ramenima. “Trebali su.” Zatim, sasvim nesvjestan njezine uzrujanosti, pokaže prema kompletu za pall mall. “Evo. Vi ste gošća. Vi prvi birate. Koju boju želite?” Ne razmišljajući puno, Kate se sagne i podigne jedan bat. Tek kad ga je pogledala, shvati da je crn. “Bat smrti”, reče Colin s odobravanjem. “Znao sam da će ona biti dobra igračica.” “Ostavite ružičasti Anthonyju”, reče Daphne posegnuvši za zelenim batom. Vojvoda izvuče narančasti bat i obrati se Kate: “Vi ste mi svjedok da nisam imao ništa s ružičastim batom, je li?” Kate se zločesto nasmije. “Ja sam primijetila da vi niste izabrali ružičasti bat.” “Naravno da nisam”, uzvratio on, nasmijavši se još zlobnije od nje. “Moja je žena njemu unaprijed izabrala taj bat. A ja joj ne mogu proturječiti, zar ne?”


“Meni žuti”, reče Colin, “a plavi za gospođicu Edwinu, je li to u redu?” “O, da”, odgovori Kate. “Edwina voli plavu boju.” Njih četvero zurilo je u preostala dva bata: ružičasti i ljubičasti. “Nijedan od ovih mu se neće svidjeti”, reče Daphne. Colin kimne. “Ali ružičasti najmanje.” Rekavši to, uzme ljubičasti bat i baci ga u šupu, a za njim i ljubičastu lopticu. “Pitam se”, reče vojvoda, “gdje li je Anthony?” “To je vrlo dobro pitanje”, promrmlja Kate, lupkajući rukom po bedru. “Pretpostavljam da ćete me sad pitati koliko je sati”, reče Colin lukavo. Kate se zacrveni. Već ga je dva put pitala da provjeri vrijeme na džepnom sati. “Ne, u redu je, hvala”, reče, ne mogavši smisliti oštroumniji odgovor. “Onda dobro. Ali samo vam hoću reći kako sam primijetio da kad počnete raditi ovu kretnju...” Kate istog trenutka umiri ruku. “... tada me obično namjeravate pitati koliko je sati.” “Jako ste puno naučili o meni u posljednjih jedan sat”, reče Kate osorno. On se naceri. “Imam veliku moć zapažanja.” “Očito”, promrmlja Kate. “Ali ako se ipak pitate, sada je petnaest do četiri.” “Kasne”, reče Kate. Colin se nagne naprijed i šapne: “Čisto sumnjam u to da moj brat sada obljubljuje vašu sestru.” Kate odskoči unazad. “Gospodine Bridgerton!” “O čemu vas dvoje razgovarate?” upita Daphne. Colin se naceri. “Gospođica Sheffield se brine da Anthony upravo kompromitira drugu gospođicu Sheffield.” “Coline!” uzvikne Daphne. “To nije nimalo smiješno.” “I nikako nije istina”, pobunila se Kate. Zapravo, ima nešto istine i u tome. Ona nije mislila da vikont sada kompromitira Edwinu, ali vjerojatno se ovoga časa silno trudio šarmirati je i zadiviti. A to je samo po sebi bilo opasno do krajnjih granica. Kate je promatrala bat u svojoj ruci i razmišljala na koji bi način njime odalamila vikonta po glavi, ali tako da to izgleda kao nesretan slučaj. Bat smrti, svakako. Anthony pogleda koliko je sati na satu iznad kamina u njegovoj radnoj sobi. Skoro pola četiri. Zakasnit će. Naceri se. Ah, joj, što se sad može. Obično je jako držao do točnosti, no kad je kašnjenje rezultiralo mučenjem Kate Sheffield, nije nimalo mario što će zakasniti. A Kate Sheffield je sad već zacijelo bila u agoniji, užasnuto zamišljajući svoju dragocjenu mlađu sestru u njegovim zlim kandžama. Anthony pogleda u svoje zle kandže — ruke, podsjetio se — i ponovno se naceri. Nije se već godinama ovako dobro zabavljao, a samo je šetkao po svom uredu, zamišljajući Kate Sheffield kako stišće bradu dok joj para izlazi iz ušiju. Bio je to izuzetno zabavan prizor. Što je bilo još bolje, on za to uopće nije bio kriv. On bi stigao na vrijeme da nije morao čekati Edwinu. Po sobarici je poslala poruku da će mu se pridružiti za deset minuta. To je bilo prije dvadeset minuta. Što da on učini kad ona kasni? Anthony odjednom stvori u glavi sliku prizora koji će ga pratiti čitavog života — sliku sebe kako čeka Edwinu. Je li ona bila od onih koje vječito kasne? To bi moglo nakon nekog vremena postati jako naporno. I kao da je čula njegove misli, on začuje korake u predvorju i kad podigne pogled, na


vratima se ukaže Edwinin predivan lik. Ona je, pomisli Anthony bez imalo strasti, bila slika i prilika istinske ljepote. Predivna i prekrasna u svakom pogledu. Lice joj je bilo savršeno, držanje oličenje profinjenosti, a oči najdivnije plave nijanse, tako žive da je svakog morala iznenaditi njihova boja kad god bi trepnula. Anthony je čekao da mu tijelo nekako reagira na nju. Zasigurno nijedan muškarac ne može biti imun na njezinu ljepotu. Ništa. Ni najmanji poriv da je poljubi. To mu se činilo kao zločin protiv prirode. Možda je to bilo dobro. Na kraju krajeva, nije želio ženu u koju će se zaljubiti. Žudnja bi bila poželjna, ali čak i žudnja može biti opasna. Žudnja se lakše može pretvoriti u ljubav od nezainteresiranosti. “Strašno mi je žao što kasnim, gospodine lorde”, reče ljupko Edwina. “Nema nikakvih problema, uvjeravam vas”, reče on, pomalo razdragan onim što je upravo shvatio. Ona ipak njemu u cijelosti odgovara za ženu. Ne treba dalje tražiti. “Ali moramo odmah krenuti. Ostali su već zasigurno postavili teren.” Uzeo ju je pod ruku pa su išetali iz kuće. On je rekao nešto o vremenu. Ona je rekla nešto o vremenu. On je rekao nešto o jučerašnjem vremenu. Ona se složila s onim što je rekao (a on se već minutu kasnije nije mogao sjetiti što je to bilo). Nakon što su iscrpili sve teme vezane uz vrijeme, nastupila je tišina, a zatim konačno, nakon pune tri minute tijekom kojih nijedno od njih dvoje nije imalo što reći, Edwina odjednom reče: “Što ste studirali na fakultetu?” Anthony je začuđeno pogleda. Nije se mogao sjetiti kad ga je neka mlada dama pitala takvo pitanje. “Pa, uobičajene stvari”, odgovori. “Ali što”, reče ona, izgledajući neuobičajeno nestrpljivo, “je to što smatrate uobičajenim?” “Većinom povijest. Nešto malo književnosti.” “Aha.” Ona se zamisli na trenutak. “Ja volim čitati.” “Uistinu?” on je pogleda s novim zanimanjem. Ne bi nikad pomislio da ona stremi biti nekakvom intelektualkom. “A što volite čitati?” Izgledalo je kao da se opustila dok mu je odgovarala na pitanje. “Romane, ako sam raspoložena za maštanje, a filozofiju, ako se želim duhovno uzdizati.” “Filozofiju, kažete?” upita Anthony. “Jaje nikad nisam podnosio.” Edwina se nasmije, očaravajuće zvonkim smijehom. “Kate je isto takva. Uvijek mi govori da ona savršeno dobro zna kako treba živjeti svoj život i da joj to ne mora govoriti neki mrtvac.” Anthony se prisjeti svog iskustva s čitanjem Aristotela, Benthama i Descartesa na fakultetu. Zatim se prisjeti svog iskustva s izbjegavanjem čitanja Aristotela, Benthama i Descartesa na fakultetu. “Mislim”, promrmljao je, “da bih se morao složiti s vašom sestrom.” Edwina se nasmiješi. “Vi se slažete s Kate? Mislim da bih trebala zabilježiti ovaj trenutak u svoju bilježnicu. Ovo svakako mora biti prvi.” On je pogleda iskosa, procjenjivački. “Vi ste mnogo drskiji nego što djelujete na prvi pogled, je li?” “Ni pola toliko koliko Kate.” “U to nisam ni sumnjao.” Čuo je kako je Edwina zahihotala, a kad ju je pogledao, činilo se kao da se silno trudi zadržati ozbiljan izgled lica. Zašli su za zadnjim uglom na polje, a kad su stigli na uzvisinu, ugledali su ostatak ekipe za pall mall koji ih je čekao, lijeno ljuljajući batove u besposlenim rukama. “O, k vragu”, opsuje Anthony, sasvim zaboravivši da je u društvu žene koju misli učiniti svojom suprugom. “Ona je ugrabila bat smrti.”


10. Poglavlje

Zabave u plemićkim seoskim rezidencijama vrlo su opasne. Osobe u braku često se prepuste uživanju u društvu neke druge osobe koja nije njihov bračni partner, a neoženjene i neudate osobe se često vrate u grad kao iznenada zaručene osobe. Uistinu, najneočekivanije se zaruke objave tijekom uživanja u čaroliji prirode. Društveni bilten lady Whistledown, 2. svibnja 1814.

N

iste se baš žurili”, primijeti Colin čim su se Anthony i Edwina približili ostatku skupine. “Evo, mi smo spremni. Edwina, ti si plava.” On joj doda bat. “Anthony, ti si ružičast.” “Ja sam ružičast, a ona” — uperi prst u Kate — “dobiva bat smrti?” “Dao sam joj da prva bira”, reče Colin. “Ipak je ona naša gošća.” “Anthony je obično crn”, objasni Daphne. “Zapravo, on je tom batu dao njegovo ime.” “Vi ne biste trebah biti ružičasti”, reče Edwina Anthonyju. “To vam nimalo ne pristaje. Evo” — pruži mu svoj bat — “zašto se ne bismo zamijenili?” “Ne budalite”, ubaci se Colin. “Mi smo izričito odredili da vi morate biti plavi. Da vam pristaje uz oči.” Kate pomisli da je čula kako je Anthony zarežao. “Ja ću biti ružičast”, najavi Anthony, zgrabivši prilično grubo uvredljivi bat iz Colinovih ruku, “a ipak ću pobijediti. Hajde, počnimo.” Čim su završili s nužnim upoznavanjem vojvode i vojvotkinje s Edwinom, svi su spustili svoje drvene loptice pokraj početne točke i zauzeli pripremni položaj za igru. “Hoćemo li početi od najmlađeg prema najstarijem?” predloži Colin, elegantno se naklonivši Edwini. Edwina odmahne glavom. “Ja bih radije krenula zadnja, da prvo dobijem priliku promotriti igru iskusnijih od mene.” “Mudra žena”, promrmlja Colin. “Onda igramo od najstarijeg prema najmlađem. Anthony, vjerujem da si ti najdrevniji od svih nas.” “Žao mi je, najdraži brate, ali Hastings me šije za nekoliko mjeseci.” “Zašto”, šapne Edwina Kate na uho, “imam dojam da sam uljez u obiteljskoj svađi?” “Mislim da Bridgertoni jako ozbiljno shvaćaju pall mall”, šapatom joj uzvrati Kate. Tri su člana obitelji Bridgerton izgledala kao buldozi, spremni na sve kako bi se dočepali pobjede.” “Ej, ej, ej”, prekori ih Colin, priprijetivši im prstom. “Došaptavanje nije dopušteno.” “Ne bi znale ni početi”, reče Kate”, jer nam nitko nije našao za shodno objasniti pravila igre.” “Samo pratite što radimo”, reče Daphne žustro. “Sve ćete shvatiti gledajući nas.” “Ja mislim”, šapne Kate Edwini, “da je cilj igre potopiti protivnikovu loptu u jezero.” “Uistinu?” “Ne, ali mislim da je to Bridgertonima cilj.” “Opet šapćete!” vikne im Colin ne udostojavši ih se ni pogledati. Zatim zagrmi na vojvodu: “Hastingse, udari vražju loptu. Umrijet ćemo od čekanja!” “Coline”, ubaci se Daphne, “ ne psuj u društvu dama.” Ti se ne računaš. “Ovdje su još dvije


dame”, prekori ga. Colin trepne, a zatim se okrene sestrama Sheffield. “Vama smeta?” “Nipošto”, odgovori Kate, iskreno zadivljena. Edwina samo odmahne glavom. “Dobro.” Colin se ponovno obrati vojvodi: “Hastingse, kreni već jednom.” Vojvoda gurne svoju loptu malo ispred ostalih. “Shvaćate li”, reče on nikom posebno, “da ja nikad u životu nisam igrao pall mall?” “Samo pošteno opali lopticu u onom smjeru, dragi”, reče Daphne, pokazavši na prva vratašca. “Zar to nisu zadnja vratašca?” upita Anthony. “To su prva.” “To bi morala biti zadnja.” Daphne isturi bradu. “Ja sam postavljala teren i to su prva.” “Mislim da bi ovdje moglo doći to tučnjave”, šapne Edwina Kate. Vojvoda se okrene i cinično se nasmiješi Anthonyju.”Mislim da ću povjerovati Daphne na riječ.” “Uistinu je ona postavila teren”, ubaci se Kate. Anthony, Colin, Simon i Daphne je pogledaju šokirano, kao da ne mogu vjerovati da je imala hrabrosti uplesti se u razgovor. “Ali jest.” Daphne je primi pod ruku. “Ja iskreno mislim da vas obožavam, Kate Sheffield”, objavi svima. “Neka mi Bog pomogne”, promrmlja Anthony. Vojvoda zamahne svojim batom, udari i uskoro narančasta loptica odleti preko livade. “Odlično, Simone!” poviče Daphne. Colin se okrene i s prezirom pogleda sestru. “Nitko u pall mallu ne navija za protivnika”, reče cinično. “On nikad u životu nije igrao”, reče ona. “Sumnjam da će pobijediti.” “To nema veze.” Daphne se okrene Kate i Edwini i objasni: “Bojim se da je uvjet za igranje pall malla s Bridgertonima nefer igra.” “Shvatila sam”, reče osorno Kate. “Moj red”, zagrmi Anthony. Pogleda s gađenjem ružičastu lopticu, a zatim je snažno opali. Veličanstveno je letjela iznad trave, ali na kraju udari u jedno stablo i poput kamena padne na tlo.” “Sjajno!” uzvikne Colin, spremajući se za svoj red. Anthony promrmlja nešto u bradu, a to što je rekao nije bilo prikladno za nježne uši. Colin dobaci žutu lopticu prema prvim vratašcima, zatim stane na stranu i dade priliku Kate. “Mogu li malo vježbati zamah?” upita ona. “Ne možete!” Bio je to vrlo glasan niječni odgovor koji su istovremeno izgovorila troja usta. “Onda dobro”, zagunđa ona. “Odmaknite se svi. Nisam odgovorna ozlijedim li nekog u prvom pokušaju.” Zamahne svom snagom i udari lopticu. Letjela je zrakom u uistinu zadivljujućem luku, zatim udari u isto ono stablo u koje je udarila Anthonyjeva loptica i padne na tlo točno kraj njegove. “O, Bože”, reče Daphne, zamahnuvši nekoliko puta batom da dobro nacilja lopticu prije nego što je udari. “Zašto, ‘o Bože’?” upita zabrinuto Kate, obeshrabrena vojvotkinjinim blago sažalnim smiješkom. “Vidjet ćete.” Daphne udari lopticu, zatim krene u smjeru u kojem je odletjela. Kate pogleda Anthonyja. On je izgledao vrlo, vrlo zadovoljan trenutnim tijekom


događaja. “Što ćete mi sad učiniti?” upita ga. On se nagne naprijed i vragolasto joj se osmjehne. “Što ja sad neću učiniti bilo bi prikladnije pitanje.” “Vjerujem da je sad moj red”, reče Edwina, zakoračivši na početni položaj. Slabašno udari lopticu, a zatim zastenje kad ona odleti ni trećinu daleko poput ostalih loptica. “Malo snažnije udarite sljedeći put”, reče Anthony prije nego što je krenuo prema svojoj loptici. “Ma da”, promumlja mu Edwina u leđa. “To sama nikad ne bih shvatila.” “Hastingse!” poviče Anthony. “Ti si na redu.” Nakon što je vojvoda udario svoju lopticu prema sljedećim vratašcima, Anthony se nasloni na stablo, prekriži ruke i stane mahati svojim urnebesno smiješnim ružičastim batom čekajući Kate. “Hej, gospođice Sheffield”, konačno ju pozove. “Igra nalaže da igrač slijedi svoju lopticu.” Gledao ju je kako se vuče prema njemu. “Evo me”, zagunđa. “Što sada?” “Uistinu biste se morah odnositi prema meni s više poštovanja”, reče joj, lijeno joj se lukavo osmjehnuvši. “Nakon što ste očijukali s Edwinom?” uzvrati mu ljutito. “Ono što ja moram učiniti jest dati vas udaviti i raščetvoriti.” “Krvoločne li cure”, reče on zamišljeno. “Bit ćete vi dobri u pall mallu... jednom.” Promatrao je, s velikim užitkom, kako joj lice postaje crveno, a zatim kako je problijedila. “Što ste željeli reći?” upita ga. “Za Boga miloga, Anthony”, poviče Colin. “Kreni, dovraga, već jednom, tvoj je red!” Anthony pogleda dolje prema mjestu gdje su njihove loptice ležale na travi priljubljene jedna uz drugu, njezina crna, a njegova odvratno ružičasta. “Dobro”, promrmlja. “Ne bih želio da me dragi, slatki Colin čeka.” Rekavši to, stavi nogu na svoju lopticu, zamahne batom... “Što to radite?” vrisne Kate. ... i udari. Njegova je loptica ostala ležati na mjestu, ispod njegove čizme. Njezina odleti niz brežuljak, činilo se miljama daleko. “Zlikovče jedan”, režala je na njega. “Sve je dopušteno u ljubavi i ratu”, zadirkivao ju je. “Ubit ću vas.” “Možete pokušati”, izazivao ju je, “ali prvo me morate uloviti.” Kate promotri bat smrti, a zatim njegovu nogu. “Da se niste usudili”, upozori je. “Jako, jako mi je primamljivo”, zareži Kate. On se prijeteći nagne nad nju. “Imamo svjedoke.” “Samo tome možete zahvaliti što vam je život pošteđen.” On se samo nasmije. “Gospođice Sheffield, vjerujem da je vaša loptica odletjela niz brijeg. Siguran sam da ćemo vas vidjeti za otprilike pola sata, kad je uhvatite.” U tom trenutku do njih došeta Daphne, slijedeći svoju lopticu koja je neopaženo sletjela kraj njihovih nogu. “Zato sam rekla ‘o, Bože’“, reče ona — posve nepotrebno, pomisli Kate. “Platit ćete mi za ovo”, prosikće Kate Anthonyju. Njegov zlobni smiješak govorio je više od riječi. Ona zatim odmaršira niz brdo, opsovavši vrlo glasno i izuzetno neprilično za jednu damu kad uvidi da se njezina loptica sakrila ispod gustog grmlja. Pola sata kasnije, Kate je još uvijek bila dva vratašca iza pretposljednjeg igrača. Anthony je pobjeđivao, a to ju je beskrajno ljutilo. Jedino je bilo dobro to što je bila dovoljno zaostala pa ga nije morala gledati kako likuje. Zatim, dok je vrtjela palčevima čekajući svoj red (nije bilo baš ništa drugo za raditi dok se čekao red, kako nijedan drugi igrač nije bio ni blizu nje), začuje Anthony kako bolno


viče. To joj odmah privuče pozornost. S uživanjem očekujući njegovu moguću smrt, nestrpljivo se ogleda oko sebe dok ne uoči ružičastu lopticu kako strelovito juri preko livade, ravno prema njoj. “Joj!”, poviče Kate, izmaknuvši se brzo da ne izgubi ravnotežu. Ponovno pogleda gore i ugleda Colina kako skače, divljački Hi, mašući batom iznad glave i urlajući “Hu-hu! Hu-hu!” Anthony je izgledao kao da će bratu na licu mjesta izvaditi utrobu. Kate bi sama rado zaplesala pobjednički ples — jer ako ona ne može pobijediti, drugi najbolji ishod bio je taj da on ne pobijedi — ali sad se činilo da će nekoliko sljedećih rundi zaglaviti s njom. Međutim, iako joj samoća nije bila previše zabavna, sve je bilo bolje nego da mora razgovarati s njim. Ipak, bilo je teško ne uživati u tome kako se mrštio, lijeno se vukući prema njoj, kao da mu se na glavu upravo sručio olujni oblak. “Niste imali sreće, gospodine”, promrmlja Kate. On je prostrijeli pogledom. Ona uzdahne, samo radi dojma, naravno. “Sigurna sam da još uvijek možete biti drugi ili treći.” On se nagne naprijed prijeteći i ispusti neki zvuk koji je opasno zvučao kao režanje. “Gospođice Sheffield!” s brdašca se začuje nestrpljiv Colinov povik. “Vaš je red!” “Uistinu”, reče Kate, analizirajući moguće udarce. Mogla bi naciljati sljedeća vratašca ili pokušati još gore sabotirati Anthonyja. Nažalost, njegova loptica nije dodirivala njezinu, pa joj neće uspjeti manevar s nogom na loptici koji je on ranije izveo s njezinom lopticom. Što je vjerojatno bilo i bolje. Kakve je bila sreće, vjerojatno će promašiti cijelu lopticu i slomiti si nogu. “Teške li odluke”, promrmlja. Anthony prekriži ruke. “Moju igru možete uništiti samo ako istovremeno uništite i svoju.” “Istina”, složila se. Ako ga želi poslati Bogu iza nogu, poslat će onamo i sebe, jer bi morala svom snagom udariti svoju lopticu da se njegova pomakne. A kako nije mogla svoju držati na mjestu, sam Bog zna gdje bi na kraju završila. “Ali”, reče, pogledavši ga i nevino mu se osmjehnuvši, “ja ionako uistinu nemam nikakve šanse pobijediti.” “Možete biti drugi ili treći”, pokušao je Anthony. Ona odmahne glavom. “Nije baš vjerojatno, ne mislite li? Toliko sam već zaostala, a bliži se kraj igre.” “Nije vam to pametno, gospođice Sheffield”, upozori ju. “O”, reče ona s puno strasti: “Baš jest. Kažem vam da jest.” A zatim, s najzlobnijim smiješkom na svijetu, zamahne batom i udari lopticu, ugradivši u udarac svu snagu i sve emocije koje su se nakupile u njoj. Udarila ju je zapanjujućom žestinom i poslala je daleko niz brijeg. Daleko... Daleko. Ravno u jezero. Zabezeknuta od oduševljenja, Kate je zurila u ružičastu lopticu dok je ona tonula u jezero. A zatim nešto u njoj proključa, neki čudni primitivni osjećaj i prije nego što se snašla i shvatila što radi, skakala je kao neka luđakinja i urlala: “Pobjeda! Pobjeda! Pobijedila sam!” “Niste pobijedili”, zareži Anthony. “O, da, ali osjećaj je isti kao da jesam”, reče s užitkom. Colin i Daphne, koji su dotrčali niz brijeg, zaustave se kraj njih zamalo se okliznuvši. “Bravo, gospođice Sheffield!” poviče Colin. “Znao sam da ste vrijedni bata smrti!” “Sjajno”, složi se Daphne. “Baš sjajno”. Anthony, naravno, nije imao izbora nego prekrižiti ruke i namrštiti se. Colin je prijateljski potapša po leđima. “Jeste li sigurni da vi niste neki zamaskirani


Bridgerton? Uistinu ste se uživjeli u duh igre.” “Ne bih to mogla bez vas”, reče dobrohotno Kate. “Da vi niste poslali lopticu niz brijeg...” “Bio sam se nadao da ćete preuzeti uzde na putu k njegovu uništenju”, reče Colin. Konačno stigne i vojvoda, u pratnji Edwine. “Uistinu blistav završetak igre”, komentirao je. “Još nije gotovo”, reče Daphne. Njezin je suprug veselo pogleda. “Igra više ne bi bila nimalo dramatična kad bismo sad nastavili, zar ne?” Začudo, čak se i Colin s tim složio. “Ne mogu zamisliti što bi moglo ovo nadmašiti.” Kate je blistala. Vojvoda pogleda u nebo. “Osim toga, navlače se oblaci. Htio bih odvesti Daphne u kuću prije nego što počne kišiti. Blaženo stanje, znate.” Kate iznenađeno pogleda Daphne, koja se zacrveni. Nije uopće izgledala kao da je u drugom stanju. “Onda dobro”, reče Colin. “Objavljujem kraj igre i proglašavam gospođicu Sheffield pobjednicom.” “Ali ja sam bila dvoja vratašca iza svih vas”, usprotivi se Kate. “Ništa zato”, reče Colin, “pravi ljubitelj Bridgertonovog pall malla dobro zna da je puno važnije poslati Anthonyjevu lopticu u jezero nego kroz sva vratašca. I zato ste vi pobjednica, gospođice Sheffield.” On se ogleda oko sebe, a zatim pogleda Anthonyja u oči. “Ima li netko tko se ne slaže?” Svi ostanu šutjeti, iako je Anthony izgledao kao da se upravo sprema nekom nanijeti bol. “Odlično”, reče Colin. “U tom slučaju, gospođica Sheffield je pobjednica, a Anthony, ti si gubitnik.” Neki čudan, prigušen zvuk začuje se iz Kateinih usta, napola smijeh, napola gušenje. “Pa, netko mora izgubiti”, reče Colin nacerivši se. “to je tradicija.” “To je istina”, složi se Daphne. “Mi smo jedno krvoločno društvo, ali poštujemo tradiciju.” “Vi ste svi ludi u glavi, to vam ja kažem”, reče vojvoda dobrodušno. “A sada vas Daphne i ja moramo pozdraviti. Želim je odvesti u kuću prije kiše. Nadam se da mi nećete zamjeriti što vam neću pomoći pospremiti teren?” Nitko im nije zamjerio, naravno, pa su ubrzo vojvoda i vojvotkinja krenuli prema Aubrey Hallu. Edwina, koja je šutjela tijekom cijelog razgovora (iako je pogledavala članove obitelji Bridgerton kao da su nedavno pobjegli iz ludnice), odjednom se nakašlje. “Mislite li da bismo trebali otići po tu lopticu?” upita, škiljeći niz brijeg prema jezeru. Ostatak društva je samo zurio u jezero kao da im takva bizarna ideja nije bila ni na kraj pameti. “Pa nije završila usred jezera”, dodala je. “Samo se otkotrljala. Vjerojatno je blizu ruba.” Colin se počeše po glavi. Anthony nastavi buljiti u jezero. “Ali ne mislite valjda izgubiti još jednu lopticu”, Edwina je bila uporna. Kad nitko nije odgovorio, spusti svoj bat i podigne ruke rekavši: “Dobro! Idem onda ja po tu glupu lopticu.” To je uistinu prenulo muškarce iz obamrlosti pa joj priskoče u pomoć. “Ne budite ludi, gospođice Sheffield”, reče Colin i galantno krene niz brežuljak. “Ja ću je dohvatiti.” “Za ljubav Božju”, promrmlja Anthony. “Idem ja po vražju lopticu.” On krene niz brežuljak, brzo prestignuvši brata. Bez obzira na sav bijes, nije zapravo smio kriviti Kate za to što je učinila. I on bi učinio isto to, samo bi on udario lopticu dovoljno snažno da završi usred jezera. Ipak, bilo je prokleto ponižavajuće da te nadmudri žena, a pogotovo kad je u pitanju bila


ona. Stigao je do ruba jezera i pogledom potražio lopticu. Bila je žarko ružičasta pa bi se morala vidjeti kroz vodu u slučaju da je potonula dovoljno plitko. “Vidiš li je”? upita Colin, zaustavivši se kraj njega. Anthony odmahne glavom. “To je ionako glupa boja. Nitko nikad ne želi biti ružičast.” Colin kimne, složivši se s bratom. “Čak je i ljubičasta bolja”, nastavi, pomaknuvši se nekoliko koraka udesno kako bi pregledao drugi dio obale. Iznenada podigne glavu i zapilji se u svog brata. “Koji se vrag zapravo dogodio s ljubičastim batom?” Colin slegne ramenima. “Nemam blagog pojma.” “A ja sam siguran”, promrmlja Anthony, “da će se sutra navečer čudesno pojaviti u kompletu za pall mall.” “Moguće je da si u pravu”, reče Colin vedro, odmičući se malo od Anthonyja, ali ne mičući pogled s jezera. “Možda čak i danas, budemo li imali sreće.” “Jedan od ovih dana”, izjavi hladno Anthony, “ja ću te ubiti.” “U to ne sumnjam.” Colin pogledom pretraži vodu i odjednom uperi prst. “Zamisli! Evo je.” Istina, ružičasta se loptica smjestila u plićak, malo više od pola metra od ruba jezera. Izgledalo je da je na dubini od otprilike tridesetak centimetara. Anthony opsuje sebi u bradu. Morat će sad skinuti čizme i ući u jezero. Činilo se da ga Kate Sheffield nekako uvijek uspije natjerati na skidanje čizama i ulazak u neku vodu. Ne, pomisli rezignirano, kad je izvlačio Edwinu iz Serpentinea, nije imao vremena skinuti čizme. Koža je bila sasvim uništena. Njegov se sobar zamalo onesvijestio od užasa. Teško uzdahnuvši, sjedne na jedan kamen i skine čizme. Spašavanje Edwine je možda bilo vrijedno dobrog para čizama. Ali spašavanje glupe ružičaste loptice za pall mall — iskreno, nije bilo vrijedno ni močenja nogu. “Čini mi se da ti imaš sve pod kontrolom”, reče Colin, “pa ću ja pomoći gospođici Sheffield pokupiti vratašca.” Anthony samo rezignirano odmahne glavom i ugazi u jezero. “Je li hladna?” začuje se ženski glas. Dragi Bože, to je bila ona. On se okrene. Kate Sheffield je stajala na obali. “Mislio sam da pospremate vratašca”, uzvrati joj pomalo osorno. “To radi Edwina.” “Previše vražjih gospođica Sheffield”, promrmlja si u bradu. Trebalo bi zakonom zabraniti sestrama da iste godine debitiraju. “Oprostite, molim vas?” upita ona, nagnuvši glavu na stranu. “Rekao sam da je ledena”, slagao je. “Joj, žao mi je.” To mu privuče pozornost. “Ne, nije vam žao”, konačno reče. “Dobro, nije mi žao”, priznala je Kate. “Nije mi žao što ste izgubili, ali žao mi je što vam se stopala smrzavaju, to mi nije bila namjera.” Anthonyja iznenada obuzme najsumanutija želja da joj vidi nožne prste. Bila je to užasna pomisao. On ne smije žudjeti za ovom ženom. Njemu se ona čak i ne sviđa. On uzdahne. To nije bila istina. Izgleda da mu se na neki čudan, paradoksalan način ipak sviđala. Začudo, pomisli također da se možda i on njoj počinje sviđati na isti takav način. “Vi biste učinili isto da ste bili na mom mjestu”, poviče ona. On ne reče ništa, samo nastavi polako ulaziti u vodu. “Učinili biste!” bila je uporna. On se nagne naprijed i pokupi lopticu, smočivši pritom rukav. Prokletstvo. “Znam”, odgovori joj. “Ah”, reče ona, zvučeći iznenađeno, kao da nije očekivala da će on to priznati. Anthony izađe iz vode, zahvalan što je zemlja na obali dobro nabijena pa mu se blato ne lijepi za stopala. “Izvolite”, reče ona, pružajući mu nešto što je izgledalo kao neki pokrivač. “To sam


pronašla u šupi. Svratila sam u nju na putu ovamo. Mislila sam da bi vam trebalo nešto čime biste obrisali noge.” Anthony širom otvori usta, ali začudo, iz njih ne izađe nikakav zvuk. Konačno izusti: “Hvala vam”, i uzme pokrivač iz njezinih ruku. “Ja nisam baš tako užasna osoba, znate,” reče ona, osmjehnuvši se. “Nisam ni ja.” “Možda,” reče ona,”ali niste smjeli toliko dugo ostati sami s Edwinom. To ste učinili samo da biste mene uzrujali.” On je pogleda ispod oka kad je sjedao na kamen da obriše noge, spustivši lopticu na tlo kraj sebe. “Zar ne mislite da je moguće da je naše kašnjenje imalo nekakve veze s mojoj željom da provedem neko vrijeme sa ženom s kojom se planiram vjenčati?” Ona se blago zacrveni, ali zatim promrmlja: “Ovo je možda najuobraženija rečenica koju sam izrekla u životu, ali ne, ja mislim da ste to učinili samo da biste me ljutili.” Naravno, ona je bila u pravu, ali on joj to nije imao namjeru reći. “Zapravo”, reče, “Edwina je kasnila. Zašto, to ne znam. Činilo mi se nepristojnim potražiti je u njezinoj sobi i zahtijevati da požuri, pa sam je čekao u radnoj sobi dok se nije spremila.” Nastupi trenutak tišine, a zatim ona reče: “Hvala vam što ste mi to rekli.” On se lukavo nasmiješi. “Ja nisam baš tako grozna osoba, znate.” Ona uzdahne. “Znam.” Nešto ga je u njezinom rezigniranom izrazu lica natjeralo da se nasmiješi. “Ali možda malo grozna?” zadirkivao ju je. Ona se razvedri, povratak na neozbiljniji ton razgovora nekako ju je opustio. “O, da, to svakako.” “Dobro. Bilo bi mi užasno da sam dosadan.” Kate se nasmiješi, gledajući ga kako navlači čarape i obuva čizme. Ona se sagne i pokupi ružičastu lopticu. “Bolje da je ja odnesem u šupu.” “Za slučaj da me obuzme nekontrolirani poriv da je bacim natrag u jezero?” Ona kimne. “Tako nekako.” “Onda dobro.” Anthony ustane. “Ja ću ponijeti pokrivač.” “Pošteno”. Ona se okrene i krene uz brežuljak, zatim spazi kako Colin i Edwina nestaju u daljini. “Oh!” Anthony se brzo okrene. “Što je? Aha, vidim. Čini mi se da su se vaša sestra i moj brat odlučili vratiti u kuću bez nas.” Kate se namršti na odlutali par, zatim rezignirano slegne ramenima krenuvši uz brijeg. “Čini mi se da ću morati trpjeti vaše društvo još nekoliko minuta ako vi možete trpjeti moje.” On ne reče ništa, a nju to začudi. To je bio baš onakav komentar na koji bi on uvijek imao nešto oštroumno ili čak cinično dodati. Ona ga pogleda, zatim malo ustukne od iznenađenja. On je jako jako čudno zurio u nju... “Je... je li sve u redu, gospodine lorde?” upita ga s oklijevanjem. On kimne. “Sve je u redu.” Ali zvučao je prilično odsutno. Ostatak puta do šupe protekao je u tišini. Kate je pospremila ružičastu lopticu na njezino mjesto u kolicima za pall mall, primijetivši kako su Colin i Edwina pospremili teren i sve uredno složili, uključujući i odbjegli ljubičasti bat i lopticu. Krišom pogleda u Anthonyja i morala se nasmijati. Bilo je očito iz njegova namrštena pogleda da je i on to primijetio. “Pokrivač ide ovamo, gospodine lorde”, reče ona i prikrivši smiješak, makne mu se s puta. Anthony slegne ramenima. “Odnijet ću ga u kuću. Treba ga dobro oprati.” Ona kimne, složivši se, a zatim zatvore vrata i krenu prema Aubrey Hallu.


11. Poglavlje

Ništa poput sportskog natjecanja ne budi u muškarcima ono najgore, a u ženama ono najbolje. Društveni bilten lady Whistledown, 4. svibnja 1814.

A

nthony je zviždao dok su se penjali do kuće, krišom pogledavajući Kate kad ona nije gledala. Bila je prilično privlačna žena na neki svoj način. Nije znao zašto ga to uvijek iznenađuje, ali iznenađivalo ga je. Sjećanje na njezino lice nikad nije odgovaralo stvarnosti koja je bila očaravajuća. Ona je uvijek bila u pokretu, uvijek se smijala ili mrštila ili pućila usne. Nikad nije usavršila miran, spokojan izraz lica kojem su težile sve mlade dame. On je pao u istu zamku kao i ostatak društva — uvijek ju je uspoređivao s njezinom mlađom sestrom. A Edwina je bila tako zapanjujuće, nevjerojatno lijepa da bi svatko kraj nje pao u drugi plan. Bilo je, priznao je Anthony, teško bilo koga primijetiti kad je Edwina bila u prostoriji. A ipak... Anthony se namršti. On je jedva pogledao Edwinu tijekom cijele igre pall malla. Možda je to bilo razumljivo jer je to ipak bio pall mall obitelji Bridgerton i to je u svakom članu budilo ono najgore; k vragu, on vjerojatno ne bi primijetio ni princa regenta kad bi se taj udostojao pridružiti igri. Ali to objašnjenje nije držalo vodu, jer mu se glava punila drukčijim prizorima. Kate, kako se saginje nad batom, lica napetog od koncentracije. Kate, kako se smijulji kad je netko promašio udarac. Kate, kako kliče Edwini kad joj je loptica prošla kroz vratašca — a to je bilo vrlo nebridgertonski. I naravno, Kate kako se zločesto smije one posljednje sekunde prije nego što je opalila njegovu lopticu u jezero. Očito, Edwinu nije ni pogledao, ali je jako dobro gledao Kate. To bi trebala biti vrlo uznemirujuća pomisao. Pogleda opet u nju. Sad joj je lice bilo podignuto malo prema nebu i mrštila se. “Nešto nije u redu?” upita pristojno. Ona odmahne glavom. “Samo se pitam hoće li padati kiša.” On pogleda u nebo. “Mislim da neće uskoro.” Ona polako kimne. “Mrzim kišu.” Nešto u njezinu izrazu lica — koje je prilično podsjećalo na lice ljutite trogodišnjakinje — natjera ga na smijeh. “To znači da živite u pogrešnoj zemlji, gospođice Sheffield “ Ona mu se okrene skrušeno se osmjehnuvši. “Nemam ništa protiv umjerene kiše, samo mrzim kad se pretvori u olujnu.” “A ja sam uvijek uživao u oluji s grmljavinom”, promrmlja on. Ona ga iznenađeno pogleda, ali ne reče ništa, spustivši ponovno pogled na šljunak pod nogama. Udarala je jedan kamenčić nogom dok su hodali, svako malo zastajkujući ili skrećući kako bi ga mogla dobro udariti da odleti što dalje. Bilo je nešto šarmantno u tome, nešto vrlo dražesno u tom kako joj je stopalo u čizmi izvirivalo ispod ruba haljine u takvim ravnomjernim vremenskim razmacima i kako se spajalo s tim kamenčićem. Anthony ju je znatiželjno promatrao, zaboravivši skrenuti pogled kad je ona pogledala njega.


“Mislite li... Zašto me tako gledate?” upita ga. “Mislim li što?” uzvrati, namjerno ignorirajući drugi dio njezine rečenice. Ona svadljivo stisne usne. Anthony osjeti kako su njegove zadrhtale, želeći se nasmijati jer mu je bilo zabavno. “Zar se vi meni smijete?” upita ga sumnjičavo. On odmahne glavom. Ona se ukopa u zemlju. “Mislim da mi se smijete.” “Uvjeravam vas”, reče on, iako je i sam sebi zvučao kao da se želi nasmijati, “da vam se ne smijem.” “Lažete.” “Ne la...” Morao je prestati. Nastavi li govoriti, prasnut će u smijeh. A najčudnije od svega bilo je to što nije imao pojma zašto. “Za Boga miloga”, procijedi Kate. “U čemu je problem?” Anthony se nasloni na obližnji brijest, a cijelo mu se tijelo treslo od suzdržavanja od smijeha. Kate stavi ruke na bokove, a izraz u očima bio joj je pomalo znatiželjan i pomalo bijesan. “Što je tako smiješno?” On konačno popusti i prasne u smijeh i jedva uspije malo slegnuti ramenima. “Ne znam”, reče kroz smijeh. “Vaš izraz lica je... on je...” On primijeti da se ona nasmiješila. Jako mu se sviđalo to što se nasmiješila. “Ni vaš izraz lica nije baš nezabavan, gospodine lorde”, primijeti ona. “O, siguran sam u to.” On nekoliko puta duboko udahne, a kad je bio zadovoljan time što je ponovno preuzeo kontrolu nad sobom, uspravi se. Pogleda je u lice, koje je još uvijek bilo malo sumnjičavo i odjednom shvati da mora saznati što ona misli o njemu. To ne može čekati do sutra. To ne može čekati do večere. Nije znao kako je do toga došlo, ali odjednom mu je bilo jako stalo do njezina dobra mišljenja o njemu. Naravno da mu je trebao njezin pristanak za strahovito zanemareno udvaranje Edwini, ali bilo je u tome još nečega. Ona je njega uvrijedila, ona je njega zamalo potopila u Serpentineu, ponizila ga je u pall mallu, a on je ipak žudio za njezinim odobravanjem. Anthony se nije mogao sjetiti kad mu je posljednji put nečije mišljenje o njemu bilo toliko važno, a iskreno, bilo je to ponižavajuće. “Mislim da ste mi dužni uslugu”, reče, odgurnuvši se od stabla i uspravivši se. Mozak mu je radio silnom brzinom. Mora ovo pametno odigrati. Morao je saznati što ona misli. A ipak, nije želio da ona zna koliko mu to znači. Ne dok ne otkrije zašto mu to toliko znači. “Oprostite, molim vas?” “Uslugu. Za pall mall.” Ona ženskasto frkne nosom, nasloni se na stablo i prekriži ruke. “Ako netko nekome duguje uslugu, onda je vi dugujete meni. Na kraju krajeva, ja sam pobijedila.” “Da, ali ja sam bio ponižen.” “Istina”, složi se ona. “Vi ne biste bili vi”, reče on vrlo osornim glasom “da ste sad odoljeli potrebi da se složite sa mnom.” Kate ga skrušeno pogleda. “Prava dama mora uvijek biti iskrena.” Kad je podigla glavu i pogledala ga, jedan kut njegovih usana iskrivio se u znakovit smiješak. “Nadao sam se da ćete to reći”, promrmlja Anthony. Kate istog trenutka postane neugodno. “A zašto?” “Zato što je usluga koju tražim, gospođice Sheffield, ta da vas mogu pitati jedno pitanje — bilo koje pitanje koje odaberem — a vi mi morate iskreno odgovoriti.” On stavi jednu ruku na stablo, prilično blizu njezinom licu, i nagne se naprijed. Kate odjednom osjeti da je pala u zamku, iako bi se bilo lako izvući iz nje. Uz trunku užasa — i drhtaj od uzbuđenja — shvati da su je u zamku uhvatile njegove


oči, koje su zurile u nju mračnim, strastvenim pogledom. “Mislite li da to možete, gospođice Sheffield?” promrmlja. “Š-što me to želite pitati?” upita ga, ne shvaćajući da šapće dok si nije čula glas, isprekidan i pucketav poput vjetra. On nagne glavu malo na stranu. “Ali, pazite, morate mi iskreno odgovoriti” Ona kimne. Ili je bar mislila da je kimnula. Namjeravala je kimnuti. Istini za volju, nije bila sigurna da se uopće može pomaknuti. On se nagne naprijed, ne toliko da bi mu osjetila dah, ali dovoljno blizu da ona zadrhti. “Evo, gospođice Sheffield, ovo je moje pitanje.” Ona otvori usta. “Je li” — približi joj se — “vi mene” — još malo bliže — “još uvijek mrzite?” Kate grčevito gutne. Što god je očekivala da će ju pitati, to nije bilo ovo. Ona obliže usne, pripremajući se odgovoriti, iako nije imala pojma što reći, ali iz usta joj ne izađe ni glas. Njegove se usne rašire u spori, muževni osmijeh. “Protumačit ću ovo kao ‘ne’“. A zatim, toliko naglo da joj se zavrtjelo u glavi, odgurne se od stabla i žustro reče: “Onda dobro, mislim da je sad vrijeme da krenemo kući spremati se za večeru.” Kate potone niz stablo, u potpunosti lišena snage. “Želite li ostati vani još neko vrijeme?” On stavi ruke na bokove i pogleda u nebo. Sad je već djelovao praktično i učinkovito — sto osamdeset stupnjeva drukčije od sporog, lijenog zavodnika kakvim je bio samo deset sekunda ranije. “Pa mogli biste. Izgleda da uopće neće kiša. Barem ne još nekoliko sati.” Ona je samo zurila u njega. Ili je sasvim poludjela ili je izgubila dar govora. Ili oboje. “Onda dobro. Uvijek sam se divio ženama koje cijene svježi zrak. Dakle, vidimo se na večeri?” Ona kimne. Iznenadila se da joj je i to uspjelo. “Odlično.” On ispruži ruku i primi njezinu, poljubivši je glasno u unutrašnju stranu zapešća, ujedini komad gole kože između rukavice i ruba rukava. “Do večeri, gospođice Sheffield”. A zatim krene prema kući, ostavljajući ju s najčudnijim osjećajem da se upravo dogodilo nešto vrlo značajno. Ali nije imala ni najblažeg pojma što je to bilo. U pola osam te večeri Kate je razmišljala o tome da se smrtno razboli. U četvrt do osam promijenila je plan, poželjevši da je udari kap. Ali pet minuta do osam, kad se oglasilo zvono za večeru, požurujući goste da se okupe u salonu, uspravila je ramena i krenula u hodnik ispred svoje sobe sastati se s Mary. Odbila je biti kukavica. Ona nije bila kukavica. Preživjet će ona tu večer. Uostalom, tješila se, nije bilo vjerojatno da će sjediti ni blizu lordu Bridgertonu. On je bio vikont i glava kuće pa će stoga sjediti na čelu stola. Kao kći drugog sina bijednog barona, bila je nižeg ranga od ostalih gostiju i zacijelo će je smjestiti toliko daleko od čela stola da će si vjerojatno morati istegnuti vrat poželi li ga vidjeti. Edwina, koja je dijelila sobu s Kate, veće je otišla u Maryinu sobu kako bi joj Mary pomogla odabrati ogrlicu, pa se Kate tako našla sama u hodniku. Možda bi ih mogla pričekati u Maryinoj sobi, ali nije joj baš bilo do razgovora, a i Edwina je već primijetila njezino čudno, sjetno raspoloženje. Zadnja stvar koja joj je trebala bio je niz Maryinih pitanja ‘Što nije u redu?’. A istina je bila da čak ni Kate nije znala što nije bilo u redu. Znala je samo da se tog popodneva nešto između nje i vikonta promijenilo. Nešto je bilo drukčije, a ona je dobrovoljno priznala (barem sebi) da ju je to plašilo. A to je bilo normalno, zar ne? Ljude je uvijek plašilo ono što ne bi razumjeli. A Kate uistinu nije razumjela tog vikonta. I baš kad je počela istinski uživati u svojoj samoći, otvore se vrata na suprotnoj strani hodnika i iz njih izađe još jedna mlada dama. Kate odmah prepozna Penelope


Featherington, najmlađu od triju slavnih sestara Featherington — dobro, od triju koje su već dosad debitirale. Kate je čula da je četvrta još u školi. Na nesreću sestara Featherington, bile su slavne po neuspjesima u potrazi za muževima. Prudence i Philippa debitirale su još prije tri godine, a nijedna nije dobila niti jednu jedinu bračnu ponudu. Penelope je bila usred svoje druge sezone, a obično ju se na društvenim događanjima viđalo kako zdušno izbjegava majku i sestre, koje su svi smatrali blesavima. Kate se Penelope svidjela već na prvi pogled. Njih su dvije stvorile nekakvu vezu otkad ih je obje oštro iskritizirala lady Whistledown zbog nošenja oprava neprikladnih boja. Kate primijeti, tužno uzdahnuvši, da je u svojoj večerašnjoj opravi od limunski žute svile Penelope izgledala kao da ima žuticu. A kao da to nije bilo dovoljno, bila je krojena sa znatno previše volana i nabora. Penelope nije bila visoka djevojka, a ova ju je oprava doslovno progutala. A to je bila šteta, jer mogla je biti prilično zgodna kad bi netko uvjerio njezinu majku da se kloni modistice i dopusti Penelope samoj izabrati svoju odjeću. Imala je ugodno lice, s jako svijetlom kožom kakvu su obično imale crvenokose djevojke, ali njezina je kosa zapravo bila više smeđa nego crvena, ili ako baš netko želi cjepidlačiti, više bakrena nego smeđa. Kako je god nazvali, pomisli Kate s užasom, nikako nije pristajala uz limunski žutu. “Kate!” pozove je Penelope, nakon što je zatvorila svoja vrata. “Kakvog li iznenađenja. Nisam znala da ćeš i ti doći na ovu zabavu.” Kate kimne. “Mislim da su nama naknadno poslali pozivnicu. Tek smo prošlog tjedna upoznale lady Bridgerton.” “Pa, znam da sam rekla da sam iznenađena, ali zapravo nisam. Lord Bridgerton poklanja veliku pozornost tvojoj sestri.” Kate se zacrveni. “Ovaj, da”, zamuca. “Istina.” “Takvi tračevi kruže, zapravo”, nastavi Penelope. “Ali ipak, ne može se uvijek vjerovati tračevima.” “Nisam primijetila da lady Whistledown često griješi”, reče Kate. Penelope samo slegne ramenima i pogleda s gađenjem svoju opravu. “U svakom slučaju, nikad ne griješi kad sam ja u pitanju.” “Ne budi šašava,” reče Kate, ali obje su znale da je ona to rekla iz pristojnosti. Penelope rezignirano odmahne glavom. “Moja me majka uvjerila da je žuta sretna boja, a da će sretna djevojka privući muža.” “O, Bože”, reče Kate, zasmijuljivši se. “Ono što ona ne shvaća”, turobno nastavi Penelope, “jest to da ova sretna nijansa žute mene čini vrlo nesretnom i dokazano odbija gospođu.” “Jesi li joj predložila zelenu?” upita Kate. “Mislim da bi zanosno izgledala u zelenom.” Penelope odmahne glavom. “Ona ne voli zelenu. Kaže da je melankolična.” “Zelena?” upita Kate u nevjerici. “Ni ne pokušavaj je razumjeti.” Kate, koja je odjenula zelenu, podigne rukav do Penelopeina lica, potrudivši se blokirati žutu. “Cijelo ti se lice obasja”, reče ona. “Nemoj mi to govoriti. Ova žuta će mi zbog toga biti još bolnija.” Kate joj se sućutno osmjehne. “Ja bih ti posudila moju, ali bojim se da bi se vukla po podu.” Penelope odmahne rukom na njezinu ponudu. “To je jako ljubazno od tebe, ali ja sam se pomirila sa sudbinom. Ipak je bolje nego prošle godine.” Kate je upitno pogleda. “Aha, da. Ti nisi bila u Londonu prošle godine”, zadrhti Penelope. “Težila sam dvanaest kilograma više nego sada.” “Dvanaest kilograma?” ponovi Kate. Nije to mogla vjerovati. Penelope kimne i namršti se. “Dječje salo. Preklinjala sam majku da me ne tjera


debitirati dok ne navršim osamnaest, ali ona je mislila da bi mi raniji izlazak u društvo koristio.” Kate je trebala samo pogledati Penelopino lice da shvati da to nije bilo korisno za nju. Osjetila je nekakvu bliskost s tom djevojkom, iako je Penelope bila skoro tri godine mlađa. Obje su znale kakav je to osjećaj ne biti najpopularnija djevojka u prostoriji, znale su točno koji izraz lica treba napraviti ako ih ne pozovu na ples, a žele izgledati kao da ih to nije briga. “Čuj”, reče Penelope, “zašto ne bismo nas dvije sišle zajedno na večeru? Čini mi se da i tvoja i moja obitelj kasne.” Kate se baš nije žurilo u salon u neizbježno društvo lorda Bridgertona, ali čekanje Mary i Edwine odgodit će mučenje samo nekoliko minuta, pa odluči krenuti s Penelope. Obje provire glavu u sobe svojih majki, obavijeste ih o promjeni plana, prime se pod ruku i upute se niz hodnik. Kad su stigle u salon, većina društva već je bila ondje, muvajući se i razgovarajući dok su čekali ostatak gostiju. Kate, koja nikad nije bila na kućnoj zabavi na selu, primijeti s iznenađenjem da se svi čine opuštenijima i živahnijima nego u Londonu. Vjerojatno je tome razlog svjež zrak, pomisli sa smiješkom. Ili je možda udaljenost od glavnog grada malo olabavila stroga londonska pravila. Bez obzira na razlog, njoj se ovakav ugođaj više sviđao od onog u Londonu. Vidjela je lorda Bridgertona na drugom kraju prostorije. Ili, zapravo, osjetila je da je ondje. Čim ga je ugledala kako stoji kraj kamina, svjesno je skrenula pogled. Ali ipak ga je osjećala. Znala je da je to ludo, ali mogla se zakleti da je znala kad bi on nagnuo glavu i čula ga kad bi govorio i kad bi se smijao. A sa sigurnošću je znala da je on gleda u leđa. Imala je osjećaj da joj se vrat zapalio. “Nisam znala da je lady Bridgerton pozvala toliko ljudi”, reče Penelope. Pazeći da ne pogleda u smjeru kamina, Kate pogledom pretraži prostoriju da vidi tko je sve stigao. “O, ne”, Penelope napola šapne, napola zastenje. “Cressida Cowper je ovdje.” Kate diskretno poprati Penelopin pogled. Ako je Edwina imala ijednu suparnicu za titulu kraljice ljepote 1814., bila je to Cressida Cowper. Visoka, vitka, s plavom kosom boje meda i blistavim zelenim očima, Cressida je uvijek bila okružena jatom obožavatelja. Ali dok je Edwina bila ljubazna i velikodušna, Cressida je, prema Kateinom mišljenju, bila samoživa, nepristojna vještica koja je uživala mučiti druge ljude. “Ona me mrzi”, šapne Penelope. “Ona mrzi sve ljude”, odgovori Kate. “Ne, ona mene uistinu mrzi.” “A zašto, zaboga?” Kate znatiželjno pogleda prijateljicu. “Što si joj ti to tako strašno učinila?” “Slučajno sam se prošle godine jednom sudarila s njom i ona je prolila punč po sebi i po vojvodi od Ashbournea.” “I to je sve?” Penelope zakoluta očima. “To je Cressidi bilo dovoljno. Uvjerena je da bi je on tada zaprosio da nije ispala tako nespretna.” Kate zastenje tako da to nije ni približno zvučalo kao zvuk koji bi ispustila jedna dama. “Ashbourne se u bližoj budućnosti uopće ne planira oženiti. Svi to znaju. On je skoro jednako grozan razvratnik kao i Bridgerton.” “Koji će se najverojatnije oženiti ove godine”, podsjeti je Penelope. “Ako su tračevi istiniti”. “Hm”, podrugljivo reče Kate. “Lady Whistledown glavom i bradom kaže da ne misli da će se on oženiti ove godine.” “Ali to je bilo davno, prije nekoliko tjedana”, odgovori Penelope odmahnuvši rukom. “Lady Whistledown stalno mijenja mišljenje. Uostalom, svima je jasno da se vikont udvara tvojoj


sestri.” Kate pregrize jezik prije nego što promrmlja: “Nemoj me podsjećati na to.” Ali boljoj je prigušio Penelopein promukli šapat: “O, ne, ona ide prema nama.” Kate je stisne za ruku kako bi je ohrabrila. “Ne brini se zbog nje. Ona nije ništa bolja od tebe.” Penelope je sarkastično pogleda. “Ja to znam. Ali ona nije zato ništa manje neugodna. Uvijek se silno potrudi da moram imati posla s njom.” “Kate. Penelope”, reče Cressida zvonko, zaustavivši se kraj njih i izvještačeno zamahnuvši blistavom kosom. “Jako sam iznenađena što te vidim ovdje.” “A zašto si iznenađena?” upita Kate. Cressida trepne, očito iznenađena što se Kate usudila komentirati njezinu izjavu. “Pa”, reče polako, “vjerujem da nije veliko iznenađenje vidjeti tebe ovdje, s obzirom na to da ti je sestra vrlo tražena, a svi znamo da ti moraš ići uvijek svugdje s njom, ali to što je Penelope tu...” Ona elegantno slegne ramenima. “Zapravo, ja nemam pravo suditi nikome. Lady Bridgerton je žena s velikim srcem.” Taj je komentar bio tako strašno nepristojan da je Kate zinula od šoka. I dok je tako raširenih usta gledala Cressidu, Cressida se odluči zadati smrtonosni udarac. “Imaš dražesnu opravu, Penelope”, reče, tako slatkim osmijehom da se Kate zaklela da u zraku osjeća okus šećera. “Jako volim žutu boju”, dodala je, poravnavši rukom svijetložutu tkaninu svoje oprave. “Za nju treba imati posebnu boju tena, slažeš li se?” Kate zaškrguće zubima. Naravno, Cressida je izgledala sjajno u svojoj opravi. Ma, Cressida bi izgledala sjajno da odjene jutenu vreću. Cressida se ponovno nasmiješi, ovoga puta podsjetivši Kate na guju, a zatim se okrene i pokaže nekog tko je stajao na drugoj strani prostorije. “Hej, Grimstone, Grimstone! Dođi k nama na trenutak.” Kate pogleda preko ramena i ugleda Basila Grimstona kako prilazi. Jedva uspije prigušiti uzdah nezadovoljstva. Grimston je bio savršena muška inačica Cressidi — bezobrazan, ohol i umišljen. Zašto ga je jedna divna dama poput vikontice Bridgerton pozvala, to joj nije bilo jasno. Vjerojatno da izjednači broj kad je pozvala toliko mladih dama. Grimston dogmiže do njih i podigne kut usana u prezirni osmijeh. “Sluga pokoran”, reče Cressidi, tek površno oholo pogledavši Kate i Penelope. “Zar ne misliš da draga Penelope izgleda krasno u ovoj opravi?” reče Cressida. “Žuta je uistinu boja ove sezone.” Grimston uvredljivo polako odmjeri Penelope, od glave do pete, pa ponovno, od vrška nožnih prstiju do tjemena. Jedva je pomaknuo glavu dok su mu oči klizile gore i dolje duž njezinog tijela. Kate je taj prizor bio toliko odvratan da joj je postalo mučno. Više nego išta na svijetu, željela je u ovom trenutku zagrliti jadnu Penelope. Ali takva brižna gesta samo bi je još jače prokazala osobom koja je slaba i lako se da zlostavljati. Kad je Grimston konačno završio sa svojim bezobraznim promatranjem, okrene se prema Cressidi i slegne ramenima, kao da se ne može domisliti što bi rekao. “Zar vi ne morate biti negdje drugdje?” procijedi Kate. Cressida je izgledala zgranuto. “Ali, gospođice Sheffield, ne mogu vjerovati ovakvu drskost. Gospodin Grimston i ja smo se samo divili Penelopeinom izgledu. Ova joj nijansa žute izuzetno dobro pristaje uz ten. I divno je što tako lijepo izgleda, u odnosu na prošlu godinu.” “Svakako”, otegne Grimston ljigavim tonom od kojeg se Kate povraćalo. Kate osjeti kako je Penelope kraj nje zadrhtala. Nadala se da drhti od bijesa, a ne od boli. “Ne shvaćam o čemu govorite,” reče Kate ledenim glasom. “Kako, pa zacijelo znate”, reče Grimston, a oči su mu sjale od zadovoljstva. Nagne se naprijed i reče šaptom koji je bio glasniji od njegova uobičajenog govora, dovoljno glasno da ga veliki broj ljudi može čuti: “Ona je bila debela.”


Kate otvori usta da mu oštro uzvrati, ali prije nego što je uspjela izustiti i riječ, Cressida doda: “To je bila takva šteta, jer prošle je godine bilo puno više muškaraca u gradu. Naravno, većini nas nikad nije nedostajalo partnera za ples, ali suosjećala sam s jadnom Penelope kad sam je vidjela kako sjedi s udovicama.” “Udovice”, procijedi Penelope, “su često jedine osobe u prostoriji s trunkom inteligencije.” Kate poželi poskočiti i vrisnuti od sreće. Cressida samo tiho uzdahne, kao da ima potpuno pravo biti uvrijeđena. “Ipak, čovjek si ne može pomoći... Lorde Bridgertone!” Kate se pomakne na stranu da se vikont može pridružiti njihovom malom društvu, primijetivši s gađenjem kako se Cressidino držanje sasvim promijenilo. Počela je treptati očima i napućila dražesno usta tako da su izgledala poput Kupidova luka. Bilo je to toliko odvratno da se Kate zaboravi pribrati pred vikontom. Bridgerton mrko pogleda Cressidu, ali ne reče ništa. Naprotiv, okrene se namjerno prema Kate i Penelope i promrmlja njihova imena na pozdrav. Kate skoro usklikne od oduševljenja. On je pred svima namjerno ignorirao Cressidu Cowper. “Gospođice Sheffield”, reče glatko, “nadam se da ćete me ispričati dok ja otpratim gospođicu Featherington na večeru.” “Ali vi ne smijete otpratiti nju!” izlane Cressida. Bridgerton je prostrijeli ledenim pogledom. “Oprostite”, reče autoritativnim tonom, “zar sam ja s vama razgovarao?” Cressida se skruši, očito užasnuta što se tako izlanula. Ali ipak, to što je on imao namjeru otpratiti Penelope, bilo je protiv svih društvenih pravila. Kao glavi kuće, njegova je bila dužnost otpratiti gošću koja je imala najveći društveni položaj. Kate nije bila sigurna tko je te večeri bila ta osoba, ali to zasigurno nije bila Penelope, čiji otac uopće nije bio plemić. Bridgerton ponudi Penelope da ga primi pod ruku, okrenuvši Cressidi leđa. “Ja iskreno mrzim zlostavljače, a vi?” promrmlja. Kate prekrije usta dlanom, ali nije uspjela prigušiti hihot. Bridgerton joj se tek jedva primjetno tajanstveno osmjehne i u tom trenutku je Kate imala najčudniji osjećaj da ona tog čovjeka razumije u potpunosti. Ali što je bilo još čudnije — odjednom više nije bila tako sigurna da je on bezdušni, nepopravljivi razvratnik čime se dosad tješila. “Jesi li ti to vidjela?” Kate, koja je zajedno s ostatkom okupljenog društva zurila otvorenih usta u Bridgertona koji je vodio Penelope u blagovaonicu, nagnuvši glavu prema njezinoj kao da je ona najfascinantnija žena na cijelome svijetu, okrene se i ugleda Edwinu kako stoji kraj nje. “Sve sam vidjela”, reče Kate sanjivim glasom. “I sve sam čula.” “Što se dogodilo?” “On je ... on je...” Kate je zamuckivala, ne znajući kako opisati ono što je on upravo učinio. A zatim reče nešto što nikad nije pomišljala da bi bilo moguće: “Ponio se kao junak.”


12. Poglavlje

Šarmantan muškarac je zabavna stvar, a zgodan muškarac je, naravno, prizor za uživanje, ali častan muškarac — ah, on je taj, dragi čitatelju, oko kojeg bi se mlade dame trebale okupljati. Društveni bilten lady Whistledown, 2. svibnja 1814.

K

asnije te noći, nakon što je večera završila, a muškarci otišli popiti svoj porto prije nego što su se sa superiornim izrazima lica pridružili damama, kao da su upravo bili razgovarali o nečem strašno važnom, a ne o tome koji će konj vjerojatno pobijediti na Royal Ascotu; nakon što je društvo odigralo nekoliko partija katkad naporne, a katkad urnebesno smiješne pantomime; nakon što se lady Bridgerton nakašljala i diskretno napomenula da je možda došlo vrijeme za počinak; nakon što su dame uzele svoje svijeće i uputile se u krevet; nakon što su gospoda navodno krenula za njima... Kate nije mogla usnuti. Izgleda da će to biti jedna od onih noći kad se cijelo vrijeme bulji u pukotine na stropu. Samo što u Aubrey Hallu nije bilo pukotina na stropu. Mjesec nije još izašao pa nije bilo nikakva svjetla koje bi prolazilo kroz zavjese, što je značilo da kad bi čak i bilo pukotina, ona ih ne bi mogla vidjeti, pa... Kate zastenje, makne pokrivače sa sebe i ustane. Jedan od ovih dana morat će naučiti kako natjerati svoj mozak da prestane juriti istovremeno u osam različitih smjerova. Već je ležala u krevetu skoro čitav sat, zurila u mrak, u mrkli mrak, zatvarajući svako malo oči i pokušavajući se natjerati da usne. Nije djelovalo. Nije mogla prestati razmišljati o izrazu lica Penelope Featherington kad joj je vikont stigao u pomoć. I njezin je izraz lica, Kate je bila sigurna u to, bio vrlo sličan — pomalo zapanjen, pomalo oduševljen, a najvećim dijelom izraz lica osobe koja će se istog trenutka rastopiti. Bridgerton je bio tako veličanstven. Kate je provela cijeli dan promatrajući Bridgertona ili razgovarajući s njim. Jedna joj je stvar postala sasvim jasna: Sve što je rečeno o Anthonyju i njegovoj odanosti svojoj obitelji bilo je istinito. I mada još nije bila sasvim spremna odreći se svog mišljenja da je on razvratnik i bludnik, počela je shvaćati da on može biti sve to i još nešto istovremeno. Nešto dobro. Nešto što ga, bude li pokušala biti objektivna, a priznala je da je to teško, zapravo ne bi smjelo diskvalificirati kao potencijalnog Edwinina muža. Joj, zašto, zašto, zašto je morao to učiniti i biti tako divan? Zašto nije lijepo ostao šarmantni ali površni libertinac u što je bilo tako lako povjerovati. Sad je on bio netko sasvim drugi, netko tko bi joj, bojala se, mogao postati drag. Kate osjeti da se zacrvenjela iako je bio mrak. Morala je prestati razmišljati o Anthonyju Bridgertonu. Nastavi li ovako, neće čitav tjedan oka sklopiti. Možda kad bi imala nešto za čitanje. Uočila je te večeri da se u kući nalazi prilično velika i opsežna knjižnica; sigurno Bridgertoni ondje imaju neki svezak koji će ju jamačno uspavati. Navukla je ogrtač i na prstima prošla do vrata, pazeći da ne probudi Edwinu. Što ne znači


da bi to bilo lako. Edwina je uvijek spavala kao zaklana. Mary je znala pričati da je Edwina čak i kao mala beba spavala cijelu noć — od prvog dana. Kate navuče papuče i tiho se iskrade u hodnik, pažljivo pregledavši ima li koga prije no što zatvori vrata za sobom. Ovo je bio njezin prvi posjet zabavi na selu, ali čula je ponešto o takvim skupovima, i zadnje što je željela bilo je naletjeti na nekoga tko se uputio u spavaću sobu koja nije bila njegova. Ako se neko spetljao s nečijom tuđom ženom ili mužem, ona to nije željela znati. Jedna jedina svjetiljka gorjela je u hodniku, obasjavajući ga prigušenim treperavim svjetlom. Kate je bila ponijela sa sobom jednu svijeću pa priđe svjetiljki da bi je upalila. Kad se plamen na njezinoj svijeći umirio, krene niza stube zastajući svako malo da provjeri ima li koga. Nekoliko minuta kasnije našla se u knjižnici. Knjižnica nije bila velika prema standardima visokog društva, ali zidovi su bili od poda do stropa prekriveni policama s knjigama. Kate privuče vrata dok ih nije skoro sasvim zatvorila — ako je netko budan u blizini, nije ga željela obavijestiti o svojoj nazočnosti puštajući da vrata škljocnu — pa krene do najbliže police s knjigama pregledavati naslove. “Hmmm”, promumlja si u bradu, izvadi jednu knjigu i pogleda prednju stranu, “Botanika”. Uistinu je voljela vrtlarstvo, ali činilo joj se da priručnik o toj temi nije baš strašno zanimljiv. Bi li potražila neki roman koji bi joj rasplamsao maštu ili radije izabrala neki suhoparni tekst koji bi je vjerojatnije lakše uspavao? Kate vrati knjigu na njezino mjesto i priđe drugoj polici, odlažući svijeću na obližnji stol. Činilo se da je to odjeljak s filozofijom. “Nipošto”, promrmlja, gurnuvši svijeću duž stola kako se premjestila na policu s desne strane. Botanika će ju vjerojatno uspavati, ali od filozofije će najvjerojatnije danima biti u stanju obamrlosti. Premjesti svijeću još malo udesno, nagnuvši se naprijed kako bi pregledala sljedeći niz knjiga, kad odjednom, sasvim neočekivano, bljesak svjetlosti obasja prostoriju. Iz njezinih pluća eksplodira kratki isprekidani vrisak i ona poskoči unazad, udarivši se pozadinom u stol. Ne sada, nijemo je preklinjala, ne ovdje. Ali dok je njezin mozak kreirao riječ ‘ovdje’, cijela prostorija eksplodira od zaglušujućeg zvuka grmljavine. A zatim je ponovno postalo mračno, a Kate je drhtala, tako se grčevito uhvativši za rub stola da su joj zglobovi pobijelili. Joj, kako je ona ovo mrzila. Mrzila je buku i udare munje, naelektriziranu napetost u zraku, ali najviše je mrzila to kako se osjećala tijekom grmljavine. Tako prestravljeno da na kraju nije osjećala baš ništa. I tako je to bilo čitava njezina života, ili barem otkad se sjećala. Kad je bila mala, njezin otac ili Mary uvijek bi je tješili kad bi grmjelo. Kate ima mnogo sjećanja najedno od njih dvoje kako sjedi na rubu kreveta, drži je za ruku i šapuće joj umirujuće riječi dok oko nje bjesne gromovi i munje. Ali kad je malo odrasla, uspjela je uvjeriti ljude da je prevladala taj strah. Istina, svi su znali da ona mrzi oluje.” Ali nekako joj je uspjelo zatajiti veličinu njezina straha. Smatrala je to najgorom vrstom slabosti — onom koja nema očiti uzrok, i na nesreću, nema ni jasan lijek. Nije čula kišu kako udara o prozore; možda oluja neće biti tako strašna. Možda je krenula nekamo daleko i sad se premjestila još dalje. Možda je to... Još jedan blijesak obasja sobu, ponovno istisnuvši vrisak iz Kateinih pluća. Ovoga je puta grom stigao još brže nakon munje, ukazujući na to da se oluja približava. Kate osjeti kako je noge izdaju i sklizne na pod. Bilo je to preglasno. Preglasno, presvijetlo i pre... BUM! Kate se sklupča pod stol, obgrli rukama koljena i prestravljeno pričeka sljedeću rundu. A tada je počela kiša.


Bilo je tek nekoliko minuta nakon ponoći, svi su gosti (oni koji su poštovali uobičajeno vrijeme počinka na selu) otišli na u krevet, ali Anthony se zadržao u svojoj radnoj sobi, bubnjajući prstima o rub pisaćeg stola u ritmu kiše koja je udarala o prozore. Svako malo bljesnula bi munja i obasjala prostoriju sjajnom svjetlošću, a svaki je udar groma bio tako glasan i neočekivan da bi Anthony poskočio u svome naslonjaču. Bože, kako je on volio grmljavinu. Teško je bilo reći zašto. Možda samo zato jer je ona bile dokaz nadmoći prirode nad čovjekom. Možda je uživao u silnoj energiji svjetlosti i zvuka koja je tutnjala oko njega. Kako god bilo, kad bi grmjelo i sijevalo, on se osjećao živ. Nije bio posebno umoran kad je njegova majka svima predložila da se povuku na počinak, pa mu se činilo glupo ne iskoristiti tih nekoliko trenutaka samoće za pregledavanje knjigovodstvenih knjiga Aubrey Halla koje mu je ostavio upravitelj njegova imanja. Naravno, sutra će mu majka ispuniti svaku sekundu aktivnostima u koje su uključene mlade dame prikladne za udaju. Ali nakon otprilike jedan sat mukotrpnog provjeravanja brojki, kad mu se pero već osušilo od silnog zbrajanja i oduzimanja, množenja i povremenog dijeljenja, očni su mu se kapci počeli spuštati. Dan je bio naporan, priznao si je, zatvarajući knjižurinu, ali ostavljajući komad papira na mjestu na kojem je stao. Mnoga je jutra proveo posjećuju zakupce i pregledavajući zgrade na imanju. Jedna je obitelj trebala popraviti vrata. Druga je imala poteškoća u žetvi usjeva i plaćanju najma jer je otac te obitelji bio slomio nogu. Anthony je saslušao i riješio mnoge prigovore, divio se novorođenim bebama i čak pomogao popraviti krov koji je prokišnjavao. Sve su to bila zaduženja jednog veleposjednika i on je u njima uživao, ali bila su naporna. Utakmica pall malla bila je zabavni predah od takvih zadaća, ali kad se vratio kući, morao je preuzetu ulogu domaćina na majčinoj zabavi. A to je bilo skoro jednako naporno kao posjet zakupcima. Eloise je imala tek sedamnaest godina i netko je morao paziti na nju, a ona kučka Cowperica mučila je jadnu Penelope Featherington i netko je tu trebao nešto učiniti, i još... I još, tu je bila Kate Sheffield. Cura koja će ga doći glave. Objekt njegove požude. Sve to u jednoj osobi. Kakva zbrka. Pa on bi se trebao udvarati njezinoj sestri, za Boga miloga. Edwini. Ljepotici sezone. Krasotici kakvoj nema ravne. Dražesnoj i velikodušnoj i odmjerenoj. A umjesto o njoj, on nije mogao prestati razmišljati o Kate. Kate, prema kojoj je, bez obzira na to što ga je silno ljutila, ipak osjećao silno poštovanje. Kako ne poštovati nekog tko se tako zdušno bori za svoja uvjerenja? A Anthony je morao priznati da je glavnina njezinih uvjerenja — odanost obitelji — bila ono do čega je on držao najviše na svijetu. Zijevnuvši, Anthony ustane s naslonjača i protegne ruke. Sad je uistinu bilo vrijeme za počinak. Bude li imao malo sreće, zaspat će čim glavom dotakne jastuk. Posljednja želja na svijetu bila mu je ležati u krevetu, zuriti u strop i razmišljati o Kate. O svim stvarima koje je on želio raditi Kate. Anthony podigne svijeću i uputi se u prazno predvorje. Bilo je nečeg smirujućeg i zanimljivog u tihoj kući. Bez obzira na kišu koja je udarala o prozore, čuo je svaki udarac svojih čizama o pod — peta, prsti, peta, prsti. Također, osim kad bi munja obasjala nebo, njegova je svijeća pružala jedinu svjetlost u predvorju. Uživao je u treptanju plamena koji mu je obasjavao put, promatrajući igru sjenka na zidovima i namještaju. Bio je to neki čudan osjećaj kontrole, ali... Upitno namršti čelo. Vrata knjižnice bila su malo odškrinuta i kroz njih je dolazio slabašni trag svjetlosti svijeće. Bio je prilično siguran da nitko osim njega nije budan. A iz knjižnice se nije čuo nikakav zvuk. Netko je zasigurno otišao po neku knjigu i tada ostavio upaljenu svijeću. Anthony se namršti. To je bilo vraški neodgovorno. Požar bi uništio kuću brže od bilo koje nepogode, čak i usred grmljavinske oluje, a knjižnica — do vrha ispunjena knjigama — bila je


idealno mjesto za zapaliti iskru. Gurnuo je vrata i ušao u prostoriju. Jedan cijeli zid knjižnice prekrivali su visoki prozori, pa je zvuk kiše u ovoj prostoriji bio glasniji nego u predvorju. Grom zatrese pod, a odmah zatim munja propara nebo. Uživao je u naelektriziranosti trenutka hodajući prema svijeći koju je neka bezobrazna osoba ostavila gorjeti. Nagnuo se, ugasio ju, a zatim... Začuje nešto. Bio je to zvuk nečijeg disanja. Paničnog, otežanog, praćenog tihim jecajima. Anthony se ogleda po prostoriji. “Ima li koga?” pozove. Ali nije vidio nikoga. A zatim ponovno začuje taj isti zvuk. Odozdo. Držeći mirno u ruci svoju svijeću, čučne da bi provirio pod stol. I ostane bez daha. “Bože moj”, zastenje. “Kate.” Ona se sklupčala u loptu, zagrlivši tako čvrsto noge rukama da je izgledala kao da će se slomiti. Glava joj je bila pognuta, a očne duplje stisnute uz koljena, dok joj je cijelo tijelo silovito drhtalo. Anthony se zapanji. Nikad nije vidio da se netko tako trese. “Kate?” ponovi, odlažući svoju svijeću na pod da bi joj se približio. Nije znao je li ga ona čula. Činilo se kao da se uvukla u sebe, očajnički pokušavajući pobjeći od nečega. Je li to bila oluja? Bila je rekla da mrzi kišu, ali ovo je bilo nešto puno gore. Anthony je znao da većina ljudi ne uživa u grmljavinskim olujama kao on, ali nikad nije čuo da bi se netko zbog njih sveo na ovo. Izgledala je kao da će se raspasti u milijun sitnih komadića bude li je samo dotaknuo. Grom zatrese prostoriju, a njezino tijelo se trzne u takvoj agoniji da se od tog prizora Anthonyju zgrči želudac. “Joj, Kate”, šapne. Slamalo mu je srce vidjeti je u ovakvom stanju. Pažljivo i smireno, ispruži ruku prema njoj. Još nije bio siguran je li ona uopće svjesna da je on ovdje; kad bi je preplašio, možda bi to imalo iste posljedice kao buđenje mjesečara. Nježno joj spusti ruku na nadlakticu i stisne je s velikom nježnošću. “Kate, ja sam tu”, promrmljao je. “Sve će biti dobro.” Munja zabljesne kroz noć, osvjetljavajući sobu naglom provalom svjetlosti, a ona se nato stisne u još čvršću loptu, ako je to uopće bilo moguće. Shvatio je da ona pokušava zakloniti oči pritišćući lice o koljena. Približio joj se i uhvatio je za ruku. Koža joj je bila ledena, prsti ukočeni od straha. Bilo je teško izvući joj ruku iz zagrljaja kojim je grčevito obuhvatila noge, ali nekako je to ipak uspio, prinio je svojim ustima i priljubio joj usne o kožu, pokušavajući je zagrijati. “Ja sam tu, Kate”, ponovio je, ne znajući što drugo reći. “Ja sam tu, sve će biti dobro.” Na kraju se uspio ugurati pod stol i sjesti kraj nje na pod, obgrlivši joj rukom ramena koja su se tresla. Činilo se da ju je njegov dodir malo opustio, a njega obuzme najčudniji osjećaj od svih — osjećaj ponosa što je on bio taj koji joj je uspio pomoći. To, i strahovito olakšanje, jer ga je ubijalo vidjeti je u takvoj agoniji. Šaptao joj je umirujuće riječi na uho i nježno je milovao po ramenima, pokušavajući je utješiti samom svojom nazočnošću. I polako — vrlo polako; nije imao pojma koliko je minuta sjedio s njom ispod stola — osjetio je kako joj se mišići opuštaju. Koža joj više nije bila onako užasno vlažna, a njezino disanje, iako još uvijek ubrzano, više nije zvučalo tako panično. Konačno, kad je naslutio da bi mogla biti spremna, stavi joj dva prsta ispod brade i najnježnijim pritiskom podigne lice da je može pogledati u oči. “Kate, pogledaj me”, šapne joj nježnim glasom, ali s dovoljno autoriteta. “Kad bi me samo pogledala, znala bi da si na sigurnom.” Sitni mišići oko očiju su joj titrali punih petnaest sekunda prije nego što su joj vjeđe konačno zatreperile. Pokušavala je otvoriti oči, ali one su se opirale. Anthony je imao malo


iskustva s ovakvom vrstom straha, ali mu se činilo da se njezine oči jednostavno ne žele otvoriti, samo zato što ne žele vidjeti ono što ju je tako silno plašilo, što god to bilo. Nakon još nekoliko sekunda treptanja, konačno uspije sasvim otvoriti oči i pogledati ga. Anthony se osjećao kao da ga je netko udario šakom u želudac. Ako su oči uistinu prozor u dušu, nešto se te noći slomilo u Kate Sheffield. Izgledala je opsjednuto, proganjano i u potpunosti izgubljeno i zbunjeno. “Ne sjećam se”, šapnula je jedva čujnim glasom. On joj podigne ruku, koju joj nije nijednom ispustio, i ponovno je prinese svojim usnama. Pritisne joj jedan nježni, skoro očinski poljubac u dlan. “Čega se ne sjećaš?” Ona odmahne glavom. “Ne znam.” “Sjećaš li se uopće silaska u knjižnicu?” Ona kimne. “Sjećaš li se oluje?” Kate na trenutak zatvori oči, kao da joj je za držanje očiju otvorenima trebalo više snage nego što ju je imala. “Još uvijek je oluja.” Anthony kimne. To je bila istina. Kiša je još uvijek udarala u prozore istom žestinom kao i ranije, ali prošlo je nekoliko minuta od zadnjeg udara groma. Ona ga pogleda očajničkim pogledom. “Ja ne mogu... Ja neću... Anthony joj stisne dlan. “Ne moraš ništa govoriti.” Osjeti kako joj je tijelo zadrhtalo i opustilo se, a zatim začuje šapat: “Hvala vam.” “Želiš li da ti nešto pričam?” upitaju. Ona zatvori oči — ne toliko čvrsto kao ranije — i kimne. On se nasmiješi, iako je znao da ga ona ne može vidjeti. Ali možda ga može osjetiti. Možda mu može čuti smiješak u glasu. “Da vidimo”, razmišljao je, “o čemu bih ti mogao pričati?” “Pričajte mi o kući”, šapne Kate. “O ovoj kući?” upita on iznenađeno. Ona kimne. “Onda dobro”, odgovori on, osjećajući apsurdno zadovoljstvo što se ona zanima za hrpu kamena i žbuke koja njemu toliko znači. “Ja sam ovdje odrastao, znaš.” “Rekla mi je vaša majka.” Anthony osjeti iskru nečeg toplog i moćnog kad je počeo govoriti. Rekao joj je da ne mora ništa govoriti, a ona je bila tako očito zahvalna na tome, da je sad sudjelovala u razgovoru. Sigurno je to značilo da se osjeća malo bolje. Kad bi otvorila oči — a i da ne sjede ispod stola — cijela bi se situacija činila zamalo uobičajenom. Uz to, bilo je zapanjujuće koliko je on silno želio biti baš taj koji će učiniti da se ona osjeća bolje. “Hoćeš li da ti pričam o tome kako je moj brat utopio sestrinu najdražu lutku?” upita Anthony. Ona odmahne glavom, a zatim se trzne kad zapuše vjetar od čega je kiša počela silovitije udarati o prozore. Ali ona umiri bradu i reče: “Pričajte mi nešto o sebi.” “Dobro”, reče polako Anthony, pokušavajući ignorirati slabašni neugodni osjećaj koji mu se širio grudima. Bilo mu je toliko lakše pričati priče o brojnoj braći i sestrama nego o sebi. “Pričajte mi o svom ocu.” On se smrzne. “O mom ocu?” Ona se nasmiješi, ali on je bio toliko šokiran njezinom molbom da to nije primijetio. “Morali ste imati oca”, reče ona. Anthonyju se grlo stisne. Nije često razgovarao o svom ocu, čak ni sa svojom obitelji. Sam je sebi govorio da je to zato što je od njegove smrti prošlo toliko mnogo godina; Edmund je bio mrtav već više od deset godina. Ali istina je bila da je pričanje o njemu jednostavno bilo previše bolno. A neke rane nisu zacjeljivale, čak ni nakon deset godina. “On... on je bio velik čovjek”, reče tiho. “Divan otac. Ja sam ga silno volio.” Kate se okrene i pogleda ga, prvi ga put pogleda u oči otkad joj je prije nekoliko


minuta podigao prstima bradu. “Vaša majka govori o njemu s puno ljubavi. Zato sam vas pitala.” “Svi smo ga voljeli”, reče on jednostavno, okrene glavu i zagleda se u drugi kraj prostorije. Oči su mu bile usredotočene na nogu naslonjača, ali on nju uopće nije vidio. Nije vidio ništa osim sjećanja u svojoj glavi. “Bio je otac kakvog svaki dječak može poželjeti.” “Kad je umro?” “Prije jedanaest godina. U ljeto. Kad mi je bilo osamnaest. Neposredno prije nego što sam otišao na Oxford.” “Svakom je muškarcu teško u toj dobi izgubiti oca”, promrmlja Kate. On se naglo okrene i pogledaju. “U svakoj je dobi muškarcu teško izgubiti oca.” “Naravno”, brzo se složi Kate, “ali mislim da je u nekom trenutku teže. I mora biti drukčije dječacima nego djevojčicama. Moj je otac preminuo prije pet godina i strahovito mi nedostaje, ali mislim da to nije isto.” On nije morao izgovoriti svoje pitanje. Vidjelo mu se u očima. “Moj otac je bio divan”, objasni Kate, a pogled joj postane topao dok se prisjećala. “Ljubazan i nježan, ali strog kad je trebalo. Ali otac dječaka... ovaj, on mora sina naučiti kako biti čovjek. A izgubiti oca u osamnaestoj, kad upravo učiš što to sve znači...” Ona duboko uzdahne. “Možda je od mene pretenciozno što to uopće govorim jer ja nisam muškarac i ne mogu znati kako je njima, ali ja mislim...” Ona zastane, napućivši usne dok je smišljala što će reći. “Ovaj, ja samo mislim da bi to bilo jako teško.” “Mojoj je braći bilo šesnaest, dvanaest i dvije godine”, reče Anthony tiho. “Pretpostavljam da je i njima bilo teško”, odgovori ona, “iako ga se najmlađi brat vjerojatno ni ne sjeća.” Anthony odmahne glavom. Kate se sjetno osmjehne. “Ni ja se ne sjećam svoje majke. To je tako čudno.” “Koliko si imala godina kad je umrla?” “To je bilo na moj treći rođendan. Otac se oženio Mary nakon nekoliko mjeseci. Nije se držao uobičajenog vremena za žalovanje i to je zgrozilo neke susjede, ali ja mislim da je on smatrao da je važnije da ja dobijem majku nego što su mu bila važna društvena pravila.” Po prvi put u životu, Anthony se zamislio što bi bilo da je njegova majka umrla mlada, ostavivši njegova oca s kućom punom djece od kojih su nekoliko bili još bebe i mala dječica. Edmundu ne bi bilo lako. Nikome od njih ne bi bilo lako. Što ne znači da je Violet bilo lako. Ali ona je bar imala Anthonyja koji je bio sposoban uskočiti i preuzeti ulogu zamjenskog oca svojoj mlađoj braći i sestrama. Da je Violet umrla, Bridgertoni bi ostali bez majčinske figure. Naime, Daphne — najstarijoj kćeri u obitelji Bridgerton — bilo je u vrijeme Edmundove smrti tek deset godina. A Anthony je bio siguran da se njegov otac ne bi ponovno oženio. Bez obzira na to koliko bi želio da njegova djeca imaju majku, on si ne bi bio u stanju naći novu ženu. “Od čega ti je majka umrla?” upita Anthony, iznenađen koliko ga je to silno zanimalo. “Od gripe. Ili barem su tako mislili. Mogla je biti bilo koja vrsta plućne groznice.” Ona nasloni bradu na ruke. “Bilo je to jako brzo, tako su mi rekli. Otac mi je rekao da sam i ja bila bolesna, samo moja je bolest bila blaža.” Anthony pomisli na svog sina kojem se nadao, na jedini razlog zašto se konačno odlučio oženiti “Nedostaje li ti roditelj kojeg se uopće ne sjećaš?” prošapće. Kate je dugo razmišljala o tom pitanju. U promuklom mu se glasu čula neka nestrpljivost, kao da je strašno važno kako će ona odgovoriti na to pitanje. Zašto, nije mogla zamisliti, ali nešto ga je u vezi s njezinim djetinjstvom pogodilo u žicu. “Da”, napokon odgovori, “ali ne na način na koji biste pomislili. Ne može vam uistinu nedostajati, zato što je niste poznavali, ali ostaje ta praznina u vašem životu — velika rupa, i vi točno znate tko bi je trebao popuniti, ali je se ne sjećate, ne znate kakva je bila pa ne znate ni kako bi popunila tu rupu”, Usne joj se razvuku u otužni smiješak. “Ima li to kakvog


smisla?” Anthony kimne. “Ima puno smisla.” “Mislim da je teže izgubiti roditelja kojeg ste poznavali i voljeli”, dodala je Kate. “A ja to znam zato što sam izgubila oboje.” “Žao mi je”, reče on tiho. “U redu je”, ohrabri ga Kate. “Ona stara izreka — da vrijeme liječi sve rane — to je baš istina.” On je znakovito zurio u nju i ona je iz njegova izraza lica iščitala da se on s tim ne slaže. “Zapravo je puno teže kad ste stariji. Blagoslovljeni ste jer ste imali priliku upoznati ih, ali bol od gubitka je jača.” “Bilo je to kao da sam ostao bez ruke”, šapne Anthony. Ona ozbiljno kimne, nekako znajući da on o svojoj tuzi nije govorio mnogima. Nervozno oblizne usne, koje su se osušile. Čudno kako se to dogodi. Vani se slila sva kiša ovog svijeta, a njezine su usne suhe kao barut. “Možda je meni ipak bilo bolje”, reče tiho Kate, “to što sam izgubila majku tako rano. A Mary je bila divna. Ona me voli kao svoju kćer. Zapravo...” zastane, iznenađena kako su joj oči iznenada zasuzile. Kad je konačno uspjela progovoriti, bio je to šapat pun emocija. “Zapravo, nikad, nijednom se prema meni nije ponašala drukčije nego prema Edwini. Ja... ja mislim da svoju majku ne bih mogla voljeti više nego što volim nju.” Anthony je zurio u nju. “Tako mi je drago”, reče, dubokim izražajnim glasom. Kate gutne. “Ona je ponekad tako čudna i draga. Posjećuje grob moje majke samo da joj ispriča kako sam ja. To je zapravo jako dražesno. Kad sam bila mala, išla bih s njom, pa bih ja pričala svojoj majci kako je Mary.” Anthony se nasmiješi. “I je li tvoje izvješće bilo povoljno?” “Uvijek.” Sjedili su neko vrijeme u ugodnoj tišini, oboje zureći u plamen svijeće, gledajući kako vosak curi niz svijeću u svijećnjak. Kad je četvrta kap voska kliznula, stvrdnuvši se pri dnu, Kate se okrene Anthonyju i reče: “Znam da zvučim neoprostivo optimistično, ali ja mislim da u životu mora postojati neki grandiozni plan.” On se okrene i upitno je pogleda. “Sve na kraju ipak ispadne dobro”, objasni Kate. “Ja sam izgubila majku, ali dobila sam Mary. I sestru koju silno volim. I...” Jedna munja obasja prostoriju. Kate se ugrize za usnicu, pokušavajući se prisiliti da mirno diše kroz nos. Grom će uskoro stići, ali ona će biti spremna na njega, i... Prostorija se zatrese od buke, a ona je uspjela održati oči otvorenima. Duboko udahe i dopusti si ponosni smiješak. To nije bilo tako teško. Zasigurno nije bilo zabavno, ali nije bilo nemoguće. Možda je trebalo zahvaliti Anthonyjevoj utješnoj nazočnosti, ili se samo oluja odmicala od njih, ali ona je uspjela prebroditi tu munju a da joj nije srce luđački zalupalo. “Jesi li dobro?” upita Anthony. Ona ga pogleda, a nešto u njoj se rastopi na njegov zabrinuti pogled. Što god je bio učinio u prošlosti, bez obzira na to koliko su se svađali, u ovom je trenutku on iskreno brinuo za nju. “Da”, reče, začuvši iznenađenje u svojem glasu koje nije očekivala. “Da, mislim da jesam.” On joj nježno stisne dlan. “Koliko dugo patiš od ovoga?” “Večeras ili u životu?” “I jedno i drugo.” “Večeras od prvih udara groma. Uvijek postanem vrlo nervozna kad počne kiša, ali dok nema gromova i munja, dobro sam. Zapravo, ne uzruja me kiša, već samo strah da će prerasti u nešto gore.” Kate gute, liznuvši usne prije nego što nastavi. “Zapravo, ne sjećam


se da je postojalo vrijeme kad se nisam užasavala oluja. To je jednostavno dio mene. Znam da je to jako blesavo, ali...” “Uopće nije blesavo”, prekine je Anthony. “Jako ste dragi što tako mislite”, reče ona, sjetno se osmjehnuvši, “ali nemate pravo. Ništa nije blesavije nego bojati se nečeg bez ikakvog razloga.” “Ponekad...” reče Anthony nesigurnim glasom, “ponekad pošto je razlozi naših strahova koje ne možemo sasvim objasniti. Ponekad je to nešto što osjećamo duboko u duši, nešto za što znamo da je istinito, ali drugima bi zvučalo blesavo.” Kate je napeto zurila u njega, gledajući kako mu tamne oči trepere na svjetlosti svijeća, ostavši bez daha kad primijeti bljesak boli u onom kratkom trenutku prije nego što je skrenuo pogled. I ona je znala — sa svakim djelićem svoga bića — da on nije govorio o nekom općenitom. On je govorio o svojim strahovima, o nečem vrlo određenom što ga je proganjalo svake minute svakoga dana. Znala je da ga nema pravo pitati što je to. Ali željela je, kako li je samo silno željela, kad on bude spreman suočiti se sa svojim strahovima, da ona bude ta koja će mu pomoći u tome. Ali to se neće dogoditi. On će se oženiti nekom drugom, možda čak i Edwinom, a samo će njegova žena imati pravo razgovarati s njim o tako osobnim stvarima. »Mislim da sam sad spremna ići gore”, reče. Odjednom joj je bilo teško ostati u njegovoj nazočnosti, previše joj je bila bolna spoznaja da će on pripadati nekoj drugoj. Usne mu se trznu u dječački smiješak. “Kažete li da konačno mogu ispuzati odavde?” “O, Bože!” reče ona, stavivši ruku na usta. “Tako mi je žao. Bojim se da sam odavno prestala primjećivati gdje sjedimo. Sad sigurno mislite da sam strašno blesava.” On odmahne glavom, smiješeći se još uvijek. “Nisi blesava, Kate. Čak i kad sam mislio da si najnapornija ženska osoba na svijetu, nisam sumnjao u tvoju inteligenciju.” Kate, koja se upravo izvlačila ispod stola, zastane. “Ne znam bih li ovu vašu izjavu shvatila kao kompliment ili kao uvredu.” “Vjerojatno oboje”, priznao je Anthony, “ali radi našeg prijateljstva, hajdemo reći da je to bio kompliment.” Ona se okrene, svjesna da izgleda smiješno u četveronožnom položaju, ali činilo joj se predragocjenim propustiti ovakav trenutak. “To znači da smo mi prijatelji?” prošapće. On kimne dok je ustajao. “U to je teško povjerovati, ali čini mi se da jesmo.” Kate se nasmiješi i prihvati njegovu ispruženu ruku da si pomogne osoviti se na noge. “To mi je drago. Vi niste — vi zapravo niste onakav vrag kakvim sam vas isprva smatrala.” On podigne jednu obrvu, a lice mu odjednom poprimi zločesti izraz. “Ovaj, možda ipak jeste”, brzo se ispravi, znajući da je on slika i prilika pravog razvratnika i bludnika kakvim ga je društvo smatralo. “Ali možda ste vi također i prilično draga osoba.” “Draga osoba zvuči tako isprazno”, zamišljeno će on. “Draga”, reče ona empatično, “znači draga. A s obzirom na to što sam ranije mislila o vama, trebali biste biti oduševljeni komplimentom.” On se nasmije. “Ima jedna stvar u vezi s vama, Kate Sheffield, a to je da vi nikad niste dosadni.” “Dosadno je tako isprazno”, dobaci mu ona. On se nasmije — iskrenim osmijehom, a ne onim ironičnim smiješkom koji bi rabio na društvenim događajima, već pravim osmijehom. Katei se grlo iznenada stisne. “Bojim se da vas ne mogu otpratiti u vašu sobu”, reče. “Naiđe li netko i vidi nas zajedno u ovo doba noći...” Kate kimne. Upravo su sklopili neočekivano prijateljstvo, ali nije smjela dopustiti da ih netko vidi i tako je natjera na udaju, zar ne? A nije bilo potrebe spominjati da se on nije želio oženiti njome.


On mahne rukom prema njoj. “A pogotovo kad ste ovako odjeveni.” Kate pogleda dolje i zastenje, privivši kućni ogrtač čvršće uza se. Sasvim je zaboravila da nije prikladno odjevena. Njezina odjeća za spavanje zasigurno nije bila riskantna, niti je previše otkrivala, pogotovo uz debeli kućni ogrtač, ali to je ipak bila odjeća za spavanje. “Hoćeš li biti dobro?” upita je tiho. “Još uvijek pada kiša.” Kate zastane i osluhne kišu, koja je oslabjela i sad je tiho rominjala po prozorima. “Mislim da je oluja prošla.” On kimne i proviri u predvorje. “Nema nikog”, reče. “Idem ja sad.” On se odmakne i pusti je proći. Ona krene naprijed, ali kad stigne do vrata zastane i okrene se. “Lorde Bridgertone?” “Anthony”, reče on. “Moraš mi govoriti ti. Čini mi se da ja tebe već zovem Kate.” “Uistinu?” “Kad sam te pronašao.” On odmahne rukom. “Mislim da nisi čula ništa od onog što sam rekao.” “Vjerojatno si u pravu.” Osmjehne mu se s oklijevajući. “Anthony.” Njegovo je ime čudno zvučalo dolazeći iz njezinih usta. On sa malo nagne naprijed, a u očima mu se pojavi neki čudan, skoro đavolski bljesak. “Kate”, uzvrati joj. “Samo sam ti željela zahvaliti”, reče ona. “Na tome što si mi noćas pomogao. Ja..”Ona se nakašlje. “Bilo bi mi puno teže bez tebe.” “Ja nisam ništa učinio”, progunđa on. “Ne, ti si učinio sve.” A zatim, da ne bi bila u iskušenju ostati, požuri niz predvorje i gore uza stube.


13. Poglavlje

Malo se toga vrijednog izvješćivanja događa u Londonu kad je toliko mnogo ljudi otišlo u Kent na zabavu obitelji Bridgerton. Vaša autorica si može samo zamisliti koliko će tračeva ubrzo stići do Londona. Bit će i skandala, da, da: uvijek bude skandala na kućnim zabavama na selu. Društveni bilten lady Whistledown, 4. svibnja 1814.

S

ljedeće je jutro bilo onakvo kakva obično prate snažnu oluju vedro i bistro, ali s nježnom izmaglicom koja se lijepila za kožu i ugodno je hladila. Anthony nije bio svjestan kakvo je vani vrijeme jer je cijelu noć proveo zureći u tamu u kojoj nije vidio ništa osim Kateina lica. Konačno je zaspao kad su prve zrake sunca zaparale nebo u zoru. Kad se probudio, već je prošlo podne, ali nije imao dojam da se dobro odmorio. Tijelo mu je bilo prožeto čudnom mješavinom iscrpljenosti i živčane energije. Oči su mu bile teške i umorne, a ipak su mu prsti stalno bubnjali po krevetu, približavajući se rubu kreveta kao da će ga oni sami izvući iz njega i podići na noge. Konačno, kad mu je želudac tako glasno zakrulio da se Anthony zakleo da je vidio kako se žbuka na stropu zatresla, iskoprcao se iz kreveta i navukao kućni ogrtač. Glasno zijevnuvši krene prema prozoru, ne zato što je želio nekoga vidjeti, već zato što je pogled na prirodu bio ljepši od bilo čega drugog u prostoriji. A ipak, četvrt sekunde prije nego što je pogledao kroz prozor prema livadi, nekako je znao što će ugledati. Kate. Kate kako polako šeće livadom, mnogo sporije nego što ju je ikad vidio hodati. Obično je hodala brzo, kao da je na utrci. Bila je predaleko da bi joj vidio lice — vidio je samo obris njezina profila, krivulju obraza. A ipak nije mogao skinuti pogled s nje. Bilo je toliko čarolije u njezinu obliku — čudna profinjenost kojom joj se ruka njihala kad je hodala, umjetnost u načinu na koji je držala ramena. Šetala je prema vrtu, shvatio je Anthony. I znao je da joj se mora pridružiti. Vrijeme je cijelog dana nastavilo biti oprečno, podijelivši goste točno na polovicu, na one koji su inzistirali da sunce i vedro nebo zove na igru vani, i na one koju su izbjegavali vlažnu travu i zrak i odlučili se za topliju, sušu klimu salona. Kate je bila čvrsto na strani prve skupine, iako nije bila raspoložena za društvo. Bila je previše zamišljena da bi pristojno razgovarala s ljudima koje je jedva poznavala pa se ponovno iskrala u veličanstvene vrtove lady Bridgerton i skrasila se na mirnom mjestu, klupi kraj sjenice s ružama. Kamen je bio hladan i pomalo vlažan pod njezinom pozadinom, ali kako nije baš dobro spavala noć ranije, bila je umorna pa je i sjedenje na takvom kamenu bilo bolje od stajanja. A to je bilo, spoznala je uzdahnuvši, vjerojatno jedino mjesto gdje će je svi ostaviti na miru. Kad bi ostala u kući, sigurno bi je natjerali u društvo žena koje su razgovarale u salonu dok su pisale pisma prijateljima i obitelji, ili, još gore, zapela bi u stakleniku sa skupinom dama koje su se bacile na vezenje. Što se tiče onih koji su entuzijastično odlučili boraviti prirodi, i oni su se podijelili u dvije skupine. Jedna se uputila u selo u kupovinu i razgledavanje znamenitosti, a druga je krenula


u rekreacijsku šetnju do jezera. Kako Kate nije zanimala kupovina (a bila je prilično dobro upoznata s jezerom) izbjegla je i to društvo. I tako je ostala sama u vrtu. Sjedila je nekoliko minuta, gledala u prirodu, nesvjesno usredotočivši pogled na pupoljak jedne ruže. Bilo je lijepo sjediti u samoći na mjestu gdje nije morala staviti ruku na usta kako bi prigušila glasno zijevanje. Bilo je lijepo sjediti u samoći gdje nitko neće komentirati njezine podočnjake ili njezinu neuobičajenu šutljivost i nevoljkost za razgovorom. Bilo je lijepo sjediti u samoći i imati priliku razbistriti mutne misli o vikontu. Bio je to naporan zadatak, zadatak koji bi najradije odgodila, ali to se moralo riješiti. Ali zapravo, nije bilo mnogo toga za rješavanje. Zato što je sve što je spoznala u posljednjih nekoliko dana vodilo njezinu savjest u jednom, jedinom smjeru. Znala je da se više ne može protiviti Bridgertonovom udvaranju Edwini. U posljednjih se nekoliko dana on pokazao osjećajnim, brižnim, čovjekom od principa. I čak se pokazao, prisjeti se sa smiješkom sjaja u očima Penelope Featherington kad ju je spasio od verbalnih kandži Cresside Cowper, pravim junakom. On je bio odan svojoj obitelji. Iskoristio je svoj društveni položaj i moć ne zato da bi gospodario ljudima već kako bi spasio jednu osobu od poniženja. Pomogao joj je kroz napad panike s finoćom i osjećajnošću koja ju je zapanjila, sad kad je o tome mogla razmisliti bistre glave. On je možda bio razvratnik i bludnik — on možda još uvijek jest razvratnik i bludnik — ali njegovo ga ponašanje u ovim slučajevima nije tako definiralo. A jedina Kateina primjedba na njegovu želju da se oženi Edwinom bila je... Bolno gutne. U grlu joj se nalazila knedla veličine topovske kugle. Ta, što ga je, duboko u srcu, željela za sebe. Ali to je bilo sebično, a Kate se cijelog života trudila biti nesebična, i znala je da nikad ne može tražiti od Edwine da se iz tog razloga ne uda za Anthonyja. Kad bi Edwina znala da je Kate samo najsitniju mrvicu očarana vikontom, ona bi sama prekinula to udvaranje. A koja bi korist bila od toga? Anthony bi tada našao neku drugu prelijepu, prikladnu ženu kojoj bi se udvarao. Ima takvih na bacanje u Londonu. Nije bilo šanse da bi on umjesto Edwine zaprosio nju, pa ona ne bi ništa dobila od toga što bi ga spriječila da se oženi Edwinom. Ne bi dobila ništa osim agonije što ga mora gledati oženjenog njezinom sestrom. Ali taj užasan osjećaj će s vremenom izblijedjeli, zar ne? Mora izblijedjeli; to je govorila sama sebi noć ranije, govorila si je da vrijeme liječi sve rane. Uostalom, vjerojatno bi joj bilo jednako užasno vidjeti ga oženjena nekom drugom damom; jedina bi razlika bila u tome što ga ne bi morala gledati na praznicima, krštenjima i sličnim događajima. Kate glasno uzdahne. Bio je to dugačak, tužan, umoran uzdah koji joj je isisao sav zrak iz pluća, od kojeg su joj se objesila ramena i pogrbilo se držanje. I zaboljele je srce. A zatim joj jedan glas ispuni uši. Njegov glas, dubok i profinjen, poput toplog povjetarca koji se zakovitlao oko nje. “Bože moj, zvučiš silno ozbiljno.” Kate tako naglo ustane da je nogama udarila u rub kamene klupe, izgubivši ravnotežu i zateturavši. “Gospodine lorde”, izvali. Njegove se usne rašire u tek jedva primjetni smiješak. “Mislio sam da ću te pronaći ovdje.” Ona ga iznenađeno pogleda shvativši da ju je namjerno išao tražiti. Srce joj također počne brže kucati, ali barem to je mogla sakriti od njega. On pogleda nakratko na kamenu klupu, dajući joj do znanja da slobodno sjedne.”Zapravo, vidio sam te sa svog prozora. Želio sam provjeriti osjećaš li se bolje”, reče tiho.


Kate sjedne, a grlo joj se stisne od razočaranja. On je samo želio biti pristojan. Naravno da je samo želio biti pristojan. Kako glupo od nje što je sanjala — čak samo na trenutak — da je on ovdje zbog nečeg višeg. On je bio, konačno je shvatila, draga osoba, a svaka bi draga osoba željela provjeriti osjeća li se ona bolje nakon onoga što se noćas dogodilo. “Jesam”, odgovori Kate. “Mnogo bolje. Hvala.” Ako je on uopće primijetio njezine slomljene, isprekidane rečenice, nije na njih vidljivo reagirao. “Drago mi je”, reče dok je sjedao kraj nje. “Jako sam se sinoć zabrinuo za tebe.” Njezino srce, koje je već udaralo prebrzo, poskoči. “Uistinu?” “Naravno, kako se ne bih zabrinuo?” Kate gutne. Evo, ponovno je ljubazan kao vrag. Nije ona sumnjala u to da je njegovo zanimanje bilo iskreno. Samo ju je povrijedilo to što ga je na zanimanje potakla njegova ljubaznost, a ne neki poseban osjećaj koji bi gajio za nju. Što ne znači da je očekivala nešto drugo. Ali bilo joj je nemoguće ne nadati se tome. “Žao mi je što sam te gnjavila noćas tako kasno”, reče tiho, prvenstveno zato što je mislila da to treba reći. Zapravo, bilo joj je strašno drago što je bio ondje. “Ne budi luda”, reče on, uspravivši se malo i pogledavši je prilično ozbiljnim pogledom. “Užasno mi je i pomisliti da bi bila sama tijekom oluje. Jako mi je drago što sam bio ondje i mogao te utješiti.” “Ja sam obično sasvim sama tijekom oluja”, priznala je. Anthony se namršti. “Zar te tvoja obitelj ne tješi tijekom oluja?” Ona ga skrušeno pogleda. “Oni ne znaju da se ja još uvijek bojim.” On polako kimne. “Shvaćam. Ponekad...”, Anthony zastane i nakašlje se, bila je to taktika odvlačenja pažnje koju bi rabio kad nije bio sasvim siguran što želi reći. “Mislim da bi te majka i sestra utješile, ali ja znam...” Ponovno se nakašlje. Znao je on jako dobro jedinstveni i čudni osjećaj kad silno voliš svoju obitelj, ali ipak nisi spreman s njom podijeliti svoje najdublje i najtvrdokornije strahove. I kako je to kad se zbog toga osjećaš užasno izolirano, kao da si nevjerojatno sam u glasnom društvu punom ljubavi. “Znam”, ponovi, glasom koji je namjerno bio ravan i prigušen, “da je često najteže podijeliti svoje strahove s onima koje najviše voliš.” Njezine smeđe oči, mudre i tople i neporecivo pronicljive, usredotoče se na njegove. U djeliću mu je sekunde na pamet pala bizarna pomisao da ona nekako zna sve o njemu, baš svaku pojedinost od njegova rođenja do neizbježne smrti. Činilo se, u tom djeliću sekunde, dok ga je gledala podigavši bradu prema njemu, sasvim malo razdvojenih usana, da ona zna više o njemu od bilo koga tko će ikad hodati ovom zemljom, da ga istinski poznaje. To je bilo uzbudljivo. A više od svega, bilo je zastrašujuće. “Ti si vrlo mudar čovjek”, šapne. Trebalo mu je neko vrijeme da se prisjeti o čemu su razgovarali. Ah, da, o strahovima. Poznavao je on strahove. Pokuša ublažiti njezin kompliment smijehom. “Većinu sam vremena vrlo budalast čovjek.” Ona odmahne glavom. “Ne, mislim da si pogodio pravu istinu. Naravno da to ne želim reći Mary i Edwini. Ne želim ih uznemiriti.” Ona si počne grickati donju usnu — smiješan mali pokret zubima koji je njemu, začudio se, bio nevjerojatno zavodljiv. “Naravno”, dodala je, “ne želim li si lagati, moram priznati da moj motiv nije u potpunosti nesebičan. Zasigurno jednaki dio nevoljkosti da to priznam leži u želji da me ne dožive kao slabu osobu.” “To nije tako strašan grijeh”, promrmlja Anthony. “Govorimo li o grijesima, pretpostavljam da nije”, reče Kate osmjehnuvši se, “ah usudila bih se pretpostaviti da i ti patiš od toga.” On nije ništa rekao, samo je potvrdno kimnuo.


“Svi mi moramo u životu odigrati svoje uloge”, nastavila je, “a moja je uloga uvijek bila biti snažna i razumna. Skrivanje pod stolom tijekom grmljavinske oluje nije ni snažno ni razumno.” “Tvoja je sestra”, reče on tiho, “vjerojatno puno snažnija nego što misliš”. Ona ga naglo pogleda. Pokušava li on to njoj reći da se zaljubio u Edwinu? Već je ranije pohvalio sestrinu profinjenost i ljepotu, ali nikad nije rekao ništa o njoj kao osobi. Kate ga je gledala, proučavajući ga, onoliko dugo koliko se usudila, ali u njegovom pogledu nije pronašla ništa što bi otkrilo njegove prave osjećaje. “Nisam željela sugerirati da ona nije snažna”, konačno odgovori. “Ali ja sam njezina starija sestra. Oduvijek sam morala biti jaka za nju. Dok ona samo mora biti jaka za sebe.” Ona ga ponovno pogleda u oči i otkrije da on zuri u nju takvom žestinom, kao da joj tim pogledom probija kožu i zaviruje u dušu. “I ti si najstariji”, reče ona. “Sigurno znaš o čemu govorim.” On kimne, a pogled mu je istovremeno izgledao i veseo i sjetan. “Točno.” Ona mu se osmjehne i pogleda ga onako kako se gledaju ljudi koji su prošli kroz ista iskustva i kušnje. I kako se sve više opuštala u njegovu društvu, skoro toliko da bi se najradije priljubila uz njega i uživala u njegovoj toplini, znala je da ne smije više odgađati svoju zadaću. Morala mu je reći da se više ne protivi njegovoj ženidbi Edwinom. Nije bilo fer čuvati to za sebe, samo zato što je ona njega željela sačuvati za sebe, barem još nekoliko savršenih trenutaka ovdje u vrtu. Duboko udahne, uspravi ramena i okrene se prema njemu. On ju je gledao s očekivanjem. Na kraju krajeva, bilo je očito da ona ima nešto reći. Kateine se usne razdvoje, ali iz njih ne izađe nikakav zvuk. “Da?” upita, izgledajući kao da se dobro zabavlja. “Gospodine lorde”, izleti joj. “Anthony”, nježno je ispravi. “Anthony”, ponovi ona, razmišljajući zašto joj je sve to mnogo teže kad mu se obraća imenom. “Moram razgovarati s tobom o nečem.” On se nasmiješi. “To sam shvatio.” Ona prikuje pogled na svoju desnu nogu kojom je po šljunku iscrtavala male polumjesece. “Ovaj... hm... radi se o Edwini.” Anthony je pogleda i iščekivanjem i poprati njezin pogled. Stopalo joj sada više nije iscrtavalo polumjesece već nekakve valovite linije. “Zar nešto nije u redu s tvojom sestrom?” upita je obazrivo. Ona odmahne glavom i pogleda ga. “Sve je u redu. Vjerujem da je ona u salonu, piše pismo našoj sestrični iz Somerseta. Dame to vole, znaš.” On trepne. “Što?” “Pisti pisma. Ja baš ne volim previše”, reče, a riječi su joj izlazile iz usta u bujici, “zato što ja rijetko imam strpljenja sjediti dovoljno dugo na miru za stolom da bih napisala cijelo pismo. Da ne spominjem rukopis, koji mi je užasan. Ali većina dama provodi velik dio svakog dana pišući pisma.” On se pokušao suzdržati od smijeha. “Željela si me upozoriti na to da tvoja sestra voli pisati pisma?” “Ne, naravno da ne”, promrmlja Kate. “Samo, ti si me pitao je li ona u redu, a ja sam rekla naravno i rekla sam ti gdje je, a onda smo sasvim skrenuli s teme, i...” On stavi ruku na njezinu, učinkovito je prekinuvši. “Kate, što si mi to željela reći?” Gledao ju je sa zanimanjem kako je ukočila ramena i stisnula bradu. Izgledala je kao da se priprema na neki užasno neugodan zadatak. A zatim izgovori nevjerojatnom brzinom: “Samo ti želim reći da povlačim prigovor na tvoju namjeru da se oženiš Edwinom.” Odjednom, nešto ga stisne u grudima. “Shvaćam...” reče, ne zato što je shvaćao, nego zato što je morao bar nešto reći. “Priznajem da sam imala velikih predrasuda u vezi s tobom”, nastavi ona brzo, “ali spoznala sam od dolaska u Aubrey Hall, da mi savjest nalaže ne dopustiti da ti i dalje


misliš da ću ti ja stajati na putu. To ne bi bilo... ne bi bilo pošteno od mene.” Anthony je samo zurio u nju, sasvim izgubljen. Bilo je, shvatio je tužno, nešto prilično obeshrabrujuće u njezinoj namjeri da ga oženi svojom sestrom, pogotovo zato što je posljednja dva dana većinu vremena proveo boreći se sa silnom potrebom da je ljubi do besvijesti. S druge strane, zar to nije bilo baš ono što je želio? Edwina će mu biti savršena žena. Kate to ne bi bila. Edwina je odgovarala svim uvjetima koje je zadao kad je konačno odlučio da je došlo vrijeme za ženidbu. Kate nije. A zasigurno se ne može nastaviti zabavljati s Kate ako se namjerava oženiti Edwinom. Kate mu je upravo dala ono što je želio — točno, podsjetio se, ono što je želio; s blagoslovom njezine sestre, mogao bi se oženiti Edwinom već sljedećeg tjedna, ako to poželi. A zašto ju je onda, dovraga, želio zgrabiti za ramena i tresti je i tresti i tresti sve dok ne povuče svaku svoju vražju užasnu riječ? Radilo se o kemiji. Groznoj iskri između njih koja se nikad nije prigušila. Užasnoj svjesnosti da ona postoji, koja ga je zapekla svaki put kad bi ona ušla u prostoriju, ili kad bi udahnula ili kad bi se zabuljila u nožni prst. Beznadni osjećaj da bi je, kad bi si to dopustio, mogao voljeti. A to je bilo ono čega se plašio najviše na svijetu. Vjerojatno je to bila jedina stvar koje se uopće plašio. Ironično, smrt je bila jedino čega se nije plašio. Samom čovjeku smrt nije bila zastrašujuća. Onostrano nije bilo zastrašujuće za čovjeka koji je uspio izbjeći vezu prožetu ljubavlju ovdje na Zemlji. Ljubav je istinski bila spektakularna i sveta. Anthony je to znao. Vidio je to svakog dana svoga djetinjstva, svaki put kad bi se njegovi roditelji pogledali i dodirnuli. Ali ljubav je bila neprijatelj umirućeg čovjeka. Bila je to jedina stvar koja bi ostatak njegovih dana učinila nepodnošljivima — okusiti tu sreću i znati da ćeš ostati bez nje. A to je bio vjerojatan razlog zašto je Anthony, kad je konačno uspio odgovoriti na njezine riječi, nije zgrabio i počeo je ljubiti dok ne bi zastenjala, zato joj nije pritisnuo usne na uho i klizio joj niz kožu ljubeći je, pobrinuvši se da shvati da on žudi za njom, a ne za njezinom sestrom. Nikako ne za njezinom sestrom. Umjesto toga, samo ju je bezizražajno pogledao, pogledom koji je bio puno smireniji od njegova srca i rekao: “To je veliko olakšanje”. Cijelo to vrijeme imao je najčudniji osjećaj da uopće nije prisutan već da gleda cijeli prizor — koji je zapravo bio obično farsa — izvan svog tijela, pitajući se cijelo vrijeme koji se vrag to zbiva. Ona se slabašno osmjehne i reče: “Mislila sam da ćeš se tako osjećati.” “Kate, ja...” Nikad neće saznati što je želio reći. Zapravo, on uopće nije znao što je namjeravao reći. Nije bio svjestan da nešto govori dok nije izgovorio njezino ime. Ali njegove su riječi zauvijek ostale neizgovorene jer je u tom trenutku čuo taj zvuk. Tiho zujanje. Zapravo poput cviljenja. Bio je to zvuk koji većina ljudi smatra tek blago neugodnim. Ali Anthonyju ništa na svijetu nije bilo užasnije od tog zvuka. “Ne miči se”, šapne, glasom promuklim od straha. Kate ga pogleda ispod oka i naravno, pomakne se, pokušavši se okrenuti. “Što to govoriš? Što nije u redu?” “Samo se nemoj micati”, ponovio je. Ona pomakne pogled, a zatim i bradu otprilike pola centimetra ulijevo. “Ah, pa to je samo pčela!” S olakšanjem se osmjehne dok je podizala ruku da je otjera. “Za boga miloga,


Anthony, nemoj to više nikad učiniti. Tako si me uplašio.” Anthony ispruži ruku i zgrabi je za nju silovito je stinuvši. “Rekao sam ti da se ne mičeš”, prosikće. “Anthony”, reče ona, smijući se, “to je pčela.” On ju je držao nepomično, stisnuvši je čvrsto da ju je zaboljele, ne skidajući pogled s mrskog bića, gledajući kako joj uporno zuji oko glave. Bio je paraliziran od straha i bijesa i još nečeg što nije mogao prepoznati. Nije bila riječ o tome da on nije došao u dodir s pčelama u jedanaest godina koliko je prošlo od smrti njegova oca. Ne može čovjek živjeti u Engleskoj, na kraju krajeva, i očekivati da bi mogao u potpunosti izbjeći pčele. Sve dosad, zapravo, tjerao se suočiti se s njima na neki čudan, fatalistički način. Uvijek je smatrao mu je suđeno biti kao njegov otac u svakom pogledu. Ako mu mora doći glave neki bijedni kukac, tako mu Boga, suočit će se on s time podignute glave, gledajući smrt ravno u oči. Ionako će umrijeti prije ili... Zapravo, prije, ali nije imao namjeru pobjeći od neke proklete bube. Pa kad bi vidio neku kako leti, nasmijao bi se, rugao se, psovao ili bi je zgnječio rukom, izazivajući je na osvetu. I nikad ga nijedna nije ubola. Ali kad je vidio jednu kako leti opasno blizu Kate, kako joj dodiruje kosu, slijeće na čipkasti rukav njezine oprave — to je bilo zastrašujuće, gotovo hipnotizirajuće. Mozak mu je užurbano radio i već je u mislima vidio kako sićušno čudovište zariva svoj žalac u njezinu meku kožu, vidio ju je kako se bori za zrak i kako je klonula na pod. Vidio ju je ovdje, u Aubrey Hallu, kako leži na istom onom krevetu koji je poslužio kao prvi lijes njegovom ocu. “Samo budi tiho”, šapnuo je. “Mi ćemo sad ustati... polako. A zatim ćemo otići odavde.” “Anthony”, reče ona, nestrpljivo i zbunjeno trepćući očima, “što ti je?” On je povuče za ruku, pokušavajući je natjerati da ustane, ali ona se odupirala. “To je samo pčela”, reče očajničkim glasom. “Prestani se ponašati tako čudno. Za Boga miloga, pa neće me ubiti.” Njezine su riječi ostale visjeti u zraku, poput nekih čvrstih predmeta koji će svakog trenutka tresnuti u zemlju i skršiti ih oboje. Zatim, konačno, kad je Anthony osjetio da mu se grlo dovoljno opustilo da može govoriti, reče tihim, znakovitim glasom: “Mogla bi.” Kate se ukoči, ne zato što je namjeravala poslušati njegovu naredbu, već zato što je u načinu na koji je izgovorio te riječi i u njegovom pogledu bilo nečega što ju je nasmrt preplašilo. “Anthony”, reče, glasom za koji se nadala da je bi smiren i autoritativan, “pusti mi ruku ove sekunde.” Ona je povuče, ali on ne popusti, a pčela nastavi neumoljivo zujati oko nje. “Anthony!” poviče. “Da si mi odmah pustio.. Ostatak se njezine rečenice izgubio kako je nekako ipak uspjela izvući ruku iz njegova grčevita stiska. Od iznenadne slobode izgubila je ravnotežu, ruka joj je počela mahati po zraku, a unutrašnji dio lakta je udario pčelu koja na to glasno ljutito zazuji, odleti od udarca i sleti joj ravno na komad gole kože točno iznad čipkastog ruba dekoltea oprave. “Za Boga milo... Jao!” Kate zaurla kad ju je pčela, bez sumnje razjarena njezinim postupkom, žestoko ubola u osjetljivo područje. Bio je to samo ubod pčele, naravno, i to nije bilo nešto što nije već iskusila, ali boljelo je kao sam vrag. “Ajoj”, zastenje, spustivši bradu na prsa kako bi najbolje mogla vidjeti crvenu oteklinu koja joj se pojavljivala uz rub dekoltea. “Sad moram unutra po oblog i uništit ću si opravu.” Prezirno uzdahnuvši, skine sa suknje mrtvo pčelino tijelo i promrmlja: “Dobro, barem je mrtva, napasni stvor. Ima pravde na svijetu kad pčele nakon što nekog ubodu...“ Ali u tom je trenutku podigla pogled i ugledala Anthonyjevo lice. Ono je bilo bijelo. Ne blijedo, ne bez krvi, već uistinu bijelo. “O, moj Bože”, prošapće Anthony, a to je bilo čudno jer mu se usne uopće nisu pomakle. “O, moj Bože.” “Anthony?” upita ga, nagnuvši se naprijed, istog časa zaboravivši na bolni ubod na prsima. “Anthony, što nije u redu?”


U kakvom god da je dotad bio transu, on se prene iz njega, nagne se naglo naprijed, grubo je zgrabivši jednom rukom za rame, dok joj je s drugom strgnuo prsluk da bi joj se rana bolje vidjela. “Gospodine lorde!” vrisne Kate. “Prestanite!” On ne reče ništa, ali disanje mu je bilo isprekidano i brzo dok ju je spuštao na leđa na klupu, još uvijek joj držeći opravu spuštenom, ne dovoljno da bi joj ogolio prsa, ali bez sumnje niže nego što su dopuštala pravila pristojnosti. “Anthony!” pokuša ponovno, nadajući se da će mu privući pozornost bude li ga zazvala po imenu. Nije ga mogla prepoznati; on sad nije bio ista osoba koja je prije samo dvije minute sjedila kraj nje. Bio je sluđen, mahnit, i nimalo svjestan njezinih protesta. “Hoćeš li ušutjeti?” prosiktao je, ne pogledavši je uopće. Oči su mu bile usredotočene na crveni, otekli krug mesa na njezinim prsima dok joj je drhtavim rukama vadio žalac iz kože. “Anthony, ja sam dobro”, inzistirala je. “Moraš...” Ona zgranuto uzdahne. On je malo pomaknuo ruku dok je drugom vadio rupčić iz džepa, a drugom joj nimalo suptilno obuhvatio čitavu dojku. “Anthony, što to radiš?” Zgrabi ga za ruku, pokušavajući je odmaknuti od sebe, ali on je bio jači od nje. Pritisnuo ju je još jače o klupu, zamalo joj spljoštivši dojku. “Budi mirna!” zagrmi, a zatim pritisne rupčić o natekli ubod. “Što to radiš?” upita ga, još uvijek mi pokušavajući izmigoljiti. On je nije ni pogledao. “Istiskujem otrov.” “Ubod pčele je otrovan?” “Mora biti”, promrmlja on. “Mora biti, nešto te ubija.” Ona otvori usta od šoka. “Nešto me ubija? Jesi li poludio? Ništa me ne ubija. To je ubod pčele.” Ali on ju nije slušao, previše usredotočen na zadatak koji si je zadao, a to je bilo liječiti njezinu ranu. “Anthony”, reče mu ona smirujućim glasom pokušavši ga prizvati pameti. “Poštujem tvoju brigu, ali mene su barem pet puta već ubole pčele, i ja...” “I njega su već bile ubole, također”, prekine je Anthony. Od nečeg u njegovu glasu krenu joj žmarci niz kralježnicu. “Koga?” šapne. On još jače pritisne oteklinu, brišući rupčićem bistru tekućinu koja je kapala iz rane. “Mog oca”, reče ravnodušnim glasom, “i to ga je ubilo.” Ona nije moga vjerovati u to što čuje. “Pčela?” “Da, pčela”, obrecne se on. “Zar me nisi slušala?” “Anthony, jedna mala pčela ne može ubiti čovjeka.” On na trenutak prekine s onim što je radio i pogleda je. Pogled mu je bio smrtno ozbiljan, opsjednut. “Uvjeravam te da može”, procijedi. Kate nije mogla vjerovati da on govori istinu, ali također nije mislila da bi lagao o nečem takvom, pa se umiri na trenutak, shvaćajući da je sad važnije da se on posveti svom zadatku nego da ga ona spriječi u tome. “Još uvijek je otečeno”, promrmlja on, pritišćući rupčić još čvršće. “Mislim da nisam uspio sve izvaditi.” “Sigurna sam da ću biti dobro”, reče mu tiho. Ljutnju joj je zamijenila gotovo majčinska brižnost. Čelo mu se namršti od koncentracije, a pokreti mu postanu još mahnitiji. On je bio u smrtnom strahu, shvatila je. Bojao se da će ona pasti mrtva baš ovdje, na klupi u vrtu, od uboda sićušne pčele. To je bilo neshvatljivo, ali ipak je to bila istina. On odmahne glavom. “Nisam dovoljno učinio”, reče promuklim glasom. “Moram izvaditi sav otrov.” “Anthony, ja... Što to radiš?”


Podigao joj je bradu prstom i približio joj glavu, kao da je se sprema poljubiti. “Moram ti isisati otrov”, reče zabrinutim sumornim glasom. “Ti samo budi mirna.” “Anthony!” kriknula je. “Ne možeš...” Ona zastenje, ne mogavši završiti rečenicu kad osjeti kako je smjestio usne na njezinu kožu, nježno, ali neumoljivo je sišući. Kate nije znala kako reagirati, nije znala bi li ga odgurnula od sebe ili privukla bliže. Ali, na kraju, samo se smrzne. Zato što, kad je podigla glavu i pogledala preko njegova ramena, ugleda skupinu od tri žene kako zure u njih s jednako šokiranim izrazom na licima. Mary. Lady Bridgerton. I gospođa Featherington, bez sumnje najgora trač-baba u visokom društvu. I Kate je znala, bez ijednog tračka sumnje, da njezin život više nikad neće biti isti.


14. Poglavlje

Uvjeravam Vas, izbije li skandal na zabavi lady Bridgerton, Vi koji ste ostali u Londonu možete biti sigurni da će sve sočne vijesti stići do Vaših ušiju najvećom mogućom brzinom. S toliko nazočnih okorjelih tračera, zajamčeno nam je potpuno i detaljno izvješće. Društveni bilten lady Whistledown, 4. svibnja 1814.

U

djeliću sekunde, svi su ostali nepomični kao lutke u izlogu. Kate je piljila u tri gospođe u šoku. One su piljile u nju u krajnjem užasu. A Anthony je nastavio pokušavati isisati otrov iz Kateina uboda, u potpunosti nesvjestan činjenice da imaju publiku. Od cijele petorke, Kate je došla do glasa — i snage — prva, odgurnuvši Anthonyja svom snagom i zaurlavši užasnuto: “Prestani!” Kako je bio zatečen, bilo ga je lako odgurnuti i on padne na tlo sletjevši na guzicu, još uvijek užarenih očiju, čvrst u odluci da je spasi od neizbježne smrti. “Anthony?” zavapi lady Bridgerton, glasom koji je zadrhtao dok je izgovarala sinovljevo ime, kao da ne može povjerovati svojim očima. On se okrene. “Majko?” “Anthony, što si to radio?” “Ubola ju je pčela”, reče on smrknuto. “Ja sam dobro”, inzistirala je Kate i zatim povukla opravu. “Rekla sam mu da sam u redu, ali nije me želio slušati.” Oči lady Bridgerton zasuze kad shvati o čemu je riječ. “Shvaćam”, reče tihim tužnim glasom, a Anthony je znao da ona uistinu shvaća. Ona je, vjerojatno bila jedina osoba koja je mogla shvatiti. “Kate”, konačno reče Mary, jedva izgovarajući riječi, “on je držao usne na tvojoj... na tvojoj...” “Na njezinoj dojki”, reče uslužno gospođa Featherington, prekriživši ruke na svojem izdašnom poprsju. Prijekorno se namršti, ali bilo je jasno da istinski uživa u cijelom prizoru. “To nije istina!” uzvikne Kate, podižući se na noge, što nije bilo lako jer je Anthony sletio na jednu njezinu nogu kad ga je odgurnula od sebe. “Ubola me točno ovdje!” Mahnito mašući prstom pokaže na crvenu oteklinu koja još uvijek rasla na mjestu u blizini njezine ključne kosti. Tri starije dame zurile su u njezin ubod, a njihova je koža poprimala jednaku boju, tamnoljubičastu. “To nije ni blizu moje dojke!” bunila se Kate, previše užasnuta smjerom u kojem je razgovor krenuo da bi je bilo sram slikovitih izraza koje je uporabila. “Ali nije baš ni daleko”, istakne gospođa Featherington. “Hoće li je netko ušutkati?” zareži Anthony. “Ali ja ne bih nikad”, puhala je gospođa Featherington. “Ne”, odgovori Anthony. “Vi biste uvijek.” “Što on želi reći?” zahtijevala je gospođa Featherington, bodući lady Bridgerton prstom u ruku. Kad vikontica nije odgovorila, ona se okrene prema Mary i ponovi pitanje.


Ali Mary je vidjela samo svoju kćer. “Kate”, naredi, “dođi ovamo ove sekunde.” Kate poslušno priđe i stane kraj Mary. “Onda?” upita gospođa Featherington. “Što ćemo sad?” Četiri para očiju zapilje se u nju u nevjerici. “‘Mi’?” slabašnim glasom upita Kate. “Uistinu ne znam otkud vam zamisao da vi imate pravo bilo što reći.” Gospođa Featherington samo glasno frkne nosom. “Morate se oženiti tom curom”, objavi ona. “Molim?” provali iz Kateina grla bez zadrške. “Vi ste ludi.” “Ja sam vjerojatno jedina razumna osoba u ovom vrtu”, reče gospođa Featherington nametljivo. “Zaboga, curo, pa on ti je stavio usta na cice i svi smo to vidjeli!” “On to nije učinio!” zapomagala je Kate. “Ubola me pčela. Pčela!” “Portia”, ubaci se lady Bridgerton, “nema potrebe za takvim slikovitim izrazima.” “Nema sad vajde od suptilnosti”, odgovori gospođa Featherintgon. “Bit će to lijep trač bez obzira na to kako ga opisivah. Najokorjelijeg neženju iz visokog društva na koljena bacila jedna pčela! Moram napomenuti, gospodine lorde, nisam si to tako zamišljala.” “Neće biti nikakvih tračeva”, zagrmi Anthony, prilazeći joj prijeteći, “zato što nitko neće ni zucnuti o ovome. Neću dopustiti nikome okaljati ugled gospođice Sheffield ni na koji način.” Oči gospođe Featherington razrogače se u nevjerici. “Vi mislite da se ovakav skandal može gurnuti pod tepih?” “Ja o ovome neću zucnuti ni riječi, a sumnjam da će gospođica Sheffield ikome išta reći”, nastavi Anthony stavivši ruke na bokove dok ju je strijeljao pogledom. Bio je to onakav pogled od kojih su odrasli ljudi padali na koljena, ali gospođa Featherington bila je nepopustljiva, ili jednostavno glupa, pa je nastavio: “Ostaju još naše majke kojima je u velikom interesu zaštititi naš ugled. I ostajete još i vi, gospođo Featherington, kao jedina članica naše male družine koja bi mogla dokazati da je najgora trač-baba na svijetu.” Lice gospođe Featherington poprimi tamnocrvenu bolju. “Bilo tko iz kuće je to mogao vidjeti”, reče ogorčeno, očito se užasavajući mogućnosti da joj kroz ruke promakne takav sočan trač. Slavit će je mjesec dana kao jedinu očevitku takvog golemog skandala. Lady Bridgerton pogleda prema kući i problijedi. “Anthony, ona ima pravo”, reče. “Bili ste izloženi pogledima svih smještenih u gostinskom krilu kuće.” “Ali to je bila pčela”, zapomagala je Kate. “Samo jedna pčela! Sigurno nas ne možete natjerati na vjenčanje samo zbog jedne pčele!” Njezina provala emocija dočekana je tišinom. Ona pogleda Mary, pa lady Bridgerton, a obje su je gledale izrazom lica prožetim zabrinutošću, ljubaznošću i samilošću. Ona pogleda Anthonyja, ali njegovo je lice bilo tvrdo, zatvoreno i potpuno nečitljivo. Kate zatvori oči od jada. To se nije trebalo tako dogoditi. Iako mu je rekla da se smije oženiti njezinom sestrom, potajno je željela da bude njezin, ali ne ovako. O, dragi Bože, ne ovako. Ne tako da se on osjeća ulovljen u klopku. Ne tako da provede ostatak svoga života gledajući je i želeći da je netko drugi na njezinom mjestu. “Anthony?” šapne Kate. Možda kad bi razgovarao s njom, možda kad bi je barem pogledao, mogla bi nekako dokučiti što on misli. “Vjenčat ćemo se sljedećeg tjedna”, izjavi on. Glas mu je bio čvrst i jasan, ali u potpunosti bez emocija. “Ah, dobro!” reče lady Bridgerton s velikim olakšanjem i pljesne rukama. “Gospođa Sheffield i ja ćemo odmah krenuti s pripremama.” “Anthony”, šapne ponovno Kate, ali ovoga puta nestrpljivije, “jesi li siguran?” Primi ga za ruku i pokuša ga odvući od starijih gospođa. Uspjela je samo nekoliko centimetara, ali barem sad nisu bili okrenuti prema njima. On ju je gledao neumoljivim pogledom. “Mi ćemo se vjenčati”, reče jednostavno, glasom savršenog aristokrate koji ne dozvoljava nikakvo proturječje i očekuje da ga se


sluša. “Ništa se drugo ne može učiniti.” “Ali ti se ne želiš oženiti mnome”, reče ona. On je pogleda ispod oka. “A želiš li se ti udati za mene?” Ona ne reče ništa. Ništa nije mogla reći, želi li sačuvati i trunku ponosa. “Vjerujem da ćemo si dovoljno dobro odgovarati”, nastavio je, a izraz lica mu se malo smekšao. “Mi smo ipak postali nekakvi prijatelji. A to je puno više nego što većina muškaraca i žena ima na početku braka.” “Ali ti ne možeš to željeti”, uporna je bila Kate. “Ti si se želio oženiti Edwinom. Što ćeš reći Edwini?” On prekriži ruke. “Ja nikad nisam ništa obećao Edwini. Mogli bismo joj jednostavno reći da smo se zaljubili.” Kate spontano zakoluta očima. “U to nikad neće povjerovati.” On slegne ramenima. “Onda joj reci istinu. Reci joj da te ubola pčela i ja sam ti pokušavao pomoći i uhvaćeni smo u kompromitirajućem položaju. Reci joj što god želiš. Ona je tvoja sestra.” Kate sjedne na kamenu klupu i uzdahne. “Nitko neće povjerovati da si se ti želio oženiti mnome”, reče. “Svi će misliti da si ulovljen u klopku.” Anthony znakovito pogleda u tri žene koje su zurile u njih sa zanimanjem. Kad on reče: “Oprostite, molim vas?”, obje majke ustuknu metar-dva i okrenu se kako bi im dale malo vremena da budu nasamo. Kako gospođa Featherington nije istog trenutka krenula za njima, Violet se nagne i zamalo joj iščupa ruku iz ramena. Anthony sjedne kraj Kate i reče: “Nikako ne možemo spriječiti ogovaranje, pogotovo kad je svjedok Portia Featherington. Ne vjerujem da ta žena može držati jezik za zubima ni do kuće.” Nagne se naprijed i stavi lijevi gležanj na desno koljeno. “Zato bismo trebali izvući najbolje iz cijele situacije. Ja se moram oženiti ove godine...” “A zašto?” “Što, zašto?” “Zašto se moraš ove godine oženiti? On zastane na trenutak. Zapravo nije bilo odgovora na ovo pitanje. Pa stoga reče: “Zato što sam odlučio da ću se oženiti i to je meni dovoljno dobar razlog. Što se tebe tiče, i ti se jednom moraš udati...” Ona ga ponovno prekine: “Da budem iskrena, radije bih da ne moram.” Anthony osjeti kako mu se mišići napinju. Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati da se to događa od bijesa. “Planirala si živjeti čitavog života kao usidjelica?” Ona kimne, a pogled joj je istovremeno bio nevin i iskren. “To mi se činilo vrlo vjerojatnim.” Anthony je neko vrijeme mirno sjedio, razmišljajući kako bi najradije ubio sve one muškarce i žene koji su je uspoređivali s Edwinom i zaključili da je manje vrijedna od nje. Kate uistinu nije imala pojma da je i sama privlačna i poželjna. Kad je gospođa Featherington najavila da se moraju vjenčati, njegova prva reakcija bila je ista kao i Kateina — obuzela ga je strava. Da se ne spominje da mu je ponos bio ozbiljno uzdrman. Nikom se nije sviđalo biti natjeran na ženidbu, pogotovo kad ga je na to natjerala jedna pčela. Ali dok je stajao ondje, gledajući kako Kate zapomaže i buni se (što nije, pomislio je, bila baš laskava reakcija, ali i ona je imala pravo na ponos), preplavio ga je čudan osjećaj zadovoljstva. On je nju želio. On je nju očajnički želio. Ne biju, ni da živi milijun godina, izabrao za ženu. Ona je bila puno, puno preopasna za njegov duševni mir. Ali umiješala se sudbina i sad je izgledalo da se mora oženiti njome... Pa dobro, nije bilo


smisla previše se uzrujavati zbog toga. Bilo je i gorih sudbina od braka s inteligentnom, zabavnom ženom za kojom žudiš dvadeset četiri sata dnevno. Sve što je sad morao učiniti bilo je pobrinuti se da se ne zaljubi u nju. A to nije bio nemoguće, zar ne? Sam Bog zna kako ga je pola vremena izluđivala svojom neprekidnom svadljivošću. Mogao je on imati ugodan brak s Kate. Uživat će u njezinom prijateljstvu i u njezinom tijelu i to će biti to. Stvari ne moraju ići nimalo dublje. A nije mogao poželjeti bolju ženu za majku svojim sinovima kad ga više ne bude na ovome svijetu. To je svakako bila vrijedna spoznaja. “Bit će to dobro”, reče joj autoritativno. “Vidjet ćeš.” Ona je izgledala sumnjičavo, ali ipak kimne. Naravno, što je drugo mogla učiniti. Upravo ju je najgora trač-baba u Londonu uhvatila u trenutku dok joj je jedan muškarac pritisnuo usta na prsa. Da joj on nije ponudio brak, bila bi zauvijek upropaštena. A da ga je odbila... tada bi bila obilježena kao posrnula žena, a također, i kao idiotkinja. Anthony naglo ustane. “Majko!” zagrmi, ostavivši Kate samu na klupi i priđe majci. “Moja zaručnica i ja želimo malo privatnosti ovdje u vrtu.” “Svakako”, promrmlja lady Bridgerton. “Mislite li da je to mudro?” upita gospođa Featherington. Anthony se nagne naprijed, stavi usta vrlo blizu majčinom uhu i šapne joj: “Ne makneš li je od mene unutar deset sekunda, ja ću je ubiti na licu mjesta.” Lady Bridgerton se zagrcne da priguši smijeh, kimne i uspije prozboriti: “Svakako.” U manje od minute, Anthony i Kate su ostali sami u vrtu. On se okrene prema njoj; ona je ustala i približila mu se nekoliko koraka. “Ja mislim”, promrmljao je, uhvativši je pod ruku, “da bismo se trebah premjestiti nekamo gdje nas ne mogu vidjeti iz kuće.” Koraci su mu bili dugi i odlučni, a ona ga je posrćući sustizala dok nije ustalila svoj ritam s njegovim. “Gospodine lorde”, upita ga, žureći s njim, “mislite li da je to mudro?” “Zvučiš poput gospođe Featherington”, istakne on, ne zastavši niti na trenutak. “Bože sačuvaj”, promrmlja Kate, “ali pitanje je ipak na mjestu.” “Da, mislim da je vrlo mudro”, odgovori on, povukavšije za sobom u jednu sjenicu. Zidovi su joj bih djelomično otvoreni, ali bila je okružena gustim grmljem ljiljana paje bila skrivena od pogleda. “Ali...” On se nasmije. Polako. “Znaš li ti da si previše svadljiva? “Doveo si me ovamo da mi to kažeš?” “Ne”, rastegne Anthony. “Doveo sam te ovamo da bih učinio ovo.” A zatim, prije nego što je imala priliku izustiti ijednu riječ, prije nego što je imala priliku udahnuti, on spusti usne na njezine i zarobi ih u gladan, žestok poljubac. Usne su mu bile proždrljive, uzimale su sve što je nudila i zahtijevale još više. Vatra koja je sjajila u njoj, gorjela je i pucketala silnom vrućinom, jačom od one kad ju je zaskočio one noći u svojoj radnoj sobi, deset puta većom. I ona se rastapala, dragi Bože, rastapala se i željela je još toliko više. “Ne bi mi smjela to raditi”, šapnuo joj je. “Ne bi smjela. Sve u vezi s tobom je u potpunosti pogrešno. A ipak...” Kate zastenje kad su mu ruke obuhvatile njezina leđa i pritisnule je silovito uz njegovu erekciju. “Vidiš li”, reče on, isprekidanim glasom, pomičući usne niz njezin obraz. “Osjećaš li”? Promuklo se nasmije, nekako čudno, malo podrugljivo. “Shvaćaš li ti uopće?” Stisne je nemilosrdno, a zatim joj krene grickati nježnu kožu na uhu. “Naravno da ne shvaćaš.” Kate osjeti kako se privija uz njega. Koža ju je počela peći, a izdajničke joj se ruke podignu i zagrle ga oko vrata. On je raspalio neku vatru u njoj kojom ona nije mogla upravljati. Bila je opsjednuta nekim primitivnim porivom, nečim toplim i rastapajućim što je


uzrokovao tek dodir njegove kože o njezinu. Ona ga je željela. O, kako ga je silno željela. Nije ga smjela željeti, nije smjela žudjeti za čovjekom koji će se vjenčati s njom iz potpuno pogrešnih razloga. A ipak, tako ga je očajnički željela da je ostala bez daha. To je bilo pogrešno, jako pogrešno. Imala je teške dvojbe u vezi s tim brakom i znala je da mora održati glavu bistrom. Stalno se pokušavala podsjetiti na to, ali to nije spriječilo njezine usne da se razdvoje i puste ga ući, niti njezin jezik da sramežljivo kuša kut njegovih usana. A strast koja joj se nakupljala u utrobi — taj čudni, bockavi, vrtložni osjećaj morao je biti upravo to — postajala je sve jača i jača. “Jesam li ja grozna osoba?” šapne, više sebi nego njemu. “Znači li ovo da sam pala žena?” Ali on ju je čuo, a glas mu je bio vruć i vlažan na koži njezina obraza. “Ne.” Preselio se na njezino uho da bi ga jasnije čula. “Ne.” Pa zatim na njezina usta i natjerao je da proguta njegovu riječ. “Ne.” Kate polako zabaci glavu. Glas mu je bio dubok i zavodljiv i ona je imala osjećaj da je rođena za ovaj trenutak. “Ti si savršena” šapne joj, pomičući svoje krupne ruke žustro po njezinom tijelu, jednu joj smjestivši na struk, a drugom se polako penjući prema nježnoj krivulji njezine dojke. “Upravo ovdje, upravo sada, u ovom trenutku, u ovom vrtu, ti si savršena.” Njegove su riječi djelovale uznemirujuće na Kate, kao da joj on pokušava reći — a možda i sebi — da ona možda neće biti savršena sutra, a možda još manje prekosutra. Ali usne i ruke su mu bile uvjerljive i ona istjera neugodne misli iz glave te se umjesto toga prepusti savršenstvu toga trenutka. Osjećala se divno. Osjećala se... savršeno. A upravo ondje, upravo tada, nije si mogla pomoći da ne obožava čovjeka koji je učinio da se tako osjeća. Anthony joj sklizne rukom na donji dio leđa, pridržavajući je drugom rukom koja je pronašla njezinu dojku i stisnula je kroz tanki muslin njezine oprave. Činilo se da nema kontrolu nad svojim prstima, bili su napeti i zgrčeni, hvatajući se za nju kao da je padao s htice i konačno pronašao hvatište. Bradavica joj je bila tvrda i napeta u njegovom dlanu, čak i kroz tkaninu oprave, i morao se potruditi do krajnjih granica da se obuzda i ne klizne joj rukama do gumba na leđima i počne ih polako oslobađati iz njihova zatvora. Vidio je sve to u mislima, čak i dok su mu usne ponovno žestoko ljubile njezine. Oprava bi joj skliznula niz ramena, muslin bi očaravajuće klizio niz njezinu kožu dok joj dojke ne bi bile gole. I njih je mogao zamisliti i nekako je znao da će i one, također, biti savršene. Obuhvatio bijednu, podižući bradavicu prema suncu i polako, jako polako, sagnuo glavu prema njima dok ih ne bi tek lagano dotakao jezikom. Ona bi zastenjala, a on bi ju dražio još malo, stisnuvši je čvrsto da ne može izmigoljiti. A tada, kad bi zabacila glavu i stenjala, zamijenio bi jezik usnama i sisao bi dok ne bi vrištala. Dragi Bože, želio je to tako silno da je mislio da će eksplodirati. Ali ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za to. Nije se radilo o tome da je on smatrao potrebnim pričekati da izgovore bračne zavjete. Što se njega ticalo, on se javno izjasnio i ona je bila njegova. Ali nije je imao namjeru povaliti u sjenici, u majčinom vrtu. Bio je previše ponosan — i previše ju je poštovao — da bi to učinio. Izuzetno nevoljko, polako se odmakne od nje, ostavivši ruke na njezinim uskim ramenima i ispruživši ih tako da bude dovoljno daleko od nje da ne dođe u kušnju nastaviti tamo gdje je stao. A iskušenje je postojalo. Učinio je pogrešku i pogledao ju u lice, i u tom se trenutku mogao zakleti da je Kate Sheffield bila jednako lijepa, ni trunku manje predivna kao i njezina sestra. Ona je bila privlačna na drugi način. Usne su joj bile punije, što nije bilo u modi, ali bile


su neusporedivo privlačnije za ljubljenje. Njezine trepavice — kako to da dosad nije primijetio koliko su duge? Kad bi trepnula, činilo se da joj počivaju na obrazima poput saga. A kad joj se koža obojila ružičastom bojom od strasti, ona je sjajila. Anthony je znao da se prepustio mašti, ali kad bi joj pogledao lice, nije si mogao pomoći da ne pomisli na zoru, na točno onaj trenutak kad se sunce došuljalo do obzora i boji nebo profinjenom paletom boja breskve i nijansama ružičaste. Stajali su tako cijelu minutu, oboje dolazeći do daha, dok Anthony konačno ne spusti ruke i oboje ustuknu jedan korak. Kate stavi ruku na usta, kažiprstom, srednjakom i prstenjakom jedva dotičući usne. “Nismo to smjeli učiniti”, šapne. On se nasloni na jednu od greda sjenice, izgledajući iznimno zadovoljan sam sa sobom. “Zašto ne? Pa zaručeni smo.” “Nismo”, reče ona. “Zapravo nismo.” On je pogleda ispod oka. “Ništa nije službeno dogovoreno”, objasni žurno. “Papiri nisu potpisani. I ja nemam miraza. Moraš znati da nemam miraza “ On se nasmije na to. “Zar me se pokušavaš riješiti?” “Naravno da ne!” Ona se malo provrpolji, premještajući težinu s jedne noge na drugu. On joj priđe korak bliže. “Uistinu mi ne pokušavaš dati razlog zašto bi te se trebao riješiti?” Kate se zarumeni. “N-ne”, reče, iako je to bilo točno ono što je radila. Bilo je to, naravno, strahovito glupo od nje. Ako on odustane od tog braka, ona će biti zauvijek uništena, ne samo u Londonu, već i u svom malom selu u Somersetu. Vijesti o palim ženama uvijek brzo putuju. Ali nikome nije lako biti drugi izbor, a dio nje kao da je želio da on potvrdi njezine sumnje — da je ne želi za svoju nevjestu, da bi se radije oženio Edwinom i da se ženi njome samo zato što mora. To bi je strahovito boljelo, ali kad bi on to rekao, ona bi znala, a znati — iako je spoznaja bila bolna — uvijek je bila bolja od neznanja. Barem bi tako znala točno na čemu je. A sada se osjećala kao da su joj stopala čvrsto uglavljena u živo blato. “Da razjasnimo jednu stvar”, reče Anthony, zadobivši njezinu pozornost svojim odlučnim tonom. Ona ga pogleda u oči koje su sjale takvom žestinom da nije mogla skrenuti pogled. “Rekao sam da ću se oženiti tobom. Ja sam čovjek koji drži svoju riječ. Svako daljnje nagađanje o toj temi bilo bi krajnje uvredljivo.” Kate kimne. Ali nije si mogla pomoći da ne pomisli: Pazi što ćeš poželjeti... pazi što ćeš poželjeti. Upravo se pristala udati za baš onog čovjeka u kojeg se upravo zaljubljivala. A jedino o čemu je razmišljala bilo je: Misli li on na Edwinu dok me ljubi? Pripazi što ćeš poželjeti, tutnjalo joj je u mozgu. Jer bi se baš to moglo ostvariti.


15. Poglavlje

Vaša je autorica ponovno dokazala da je bila u pravu. Seoske zabave u kućama plemića uistinu dovode do neočekivanih zaruka. Da, da, najdraži čitatelju, ovaj je list mjesto gdje ćete to prvi pročitati: vikont Bridgerton vjenčat će se s gospođicom Katharine Sheffield. Ne s gospođicom Edwinom, kao što su glasine špekulirale, nego gospođicom Katharine. Ali o pojedinostima kako je došlo do zaruka nije lako doći. Vaša autorica iz najpouzdanijeg izvora doznaje da je novi par uhvaćen u kompromitirajućem položaju i da je gospođa Featherington bila svjedokinjom. Međutim, gospođa F. nekarakteristično drži jezik za zubima u vezi s cijelim slučajem. S obzirom na sklonost dotične dame prema tračevima, Vaša autorica pretpostavlja da joj je vikont (koji nije poznat po tome da mu nedostaje hrabrosti) zaprijetio da će joj nanijeti tjelesne ozljede bude li izustila ijedan jedini slog o cijelom slučaju. Društveni bilten lady Whistledown, 11. svibnja 1814.

K

ate je ubrzo shvatila da joj neželjena popularnost nikako ne pristaje. Preostala dva dana u Kentu bila su već dovoljno loša; nakon što je Anthony najavio njihove zaruke za večerom nakon njihovih pomalo strmoglavili zaruka, jedva je imala priliku doći do daha od svih čestitki, pitanja i dvosmislenih opaski kojima su je obasipali gosti lady Bridgerton. Jedini trenutak kad se uistinu opustila bilo je nekoliko sati nakon Anthonyjeve objave, kad je konačno ugrabila priliku popričati nasamo s Edwinom. Edwina se bacila sestri u zagrljaj i izjavila da je “uzbuđena”, “oduševljena” i “ni najmanje iznenađena”. Kate je izrazila svoje iznenađenje time što Edwina nije bila iznenađena, ali Edwina je samo slegnula ramenima i rekla: “Meni je bilo jasno da je on očaran tobom. Ne shvaćam kako to nitko drugi nije primijetio.” A to je ostavilo Kate u priličnom čudu jer je ona bila prilično sigurna da je Anthony odlučio Edwinu učiniti svojom ženom. Kad se Kate vratila u London, špekulacije su postale još gore. Baš svaki pripadnik visokog društva, činilo se, odlučio je da je od presudne važnosti posjetiti buduću vikonticu u unajmljenom domu obitelji Sheffield u ulici Milner. Većina je u svoje čestitke uspjela ubaciti stanovitu dozu nelaskavih dosjetki. Nitko nije vjerovao da je moguće da se vikont uistinu želio vjenčati s Kate, a izgleda da nitko nije shvaćao kako je bezobrazno reći joj to u lice. “Bože moj, kako si imala sreće”, rekla joj je lady Cowper, majka zloglasne Cresside Cowper, koja osobno nije uputila Kate ni riječ, nego se durila u kutu i strijeljala je pogledom. “Nisam imala pojma da se on zanima za vas”, siktala je gospođica Gertrude Knight, s izrazom lica koji je jasno dao do znanja da još uvijek u to ne vjeruje i da se možda čak nada da se radi o nekoj prevari, bez obzira na to što su zaruke već najavljene u London Timesu. A Lady Danbury, koja je bila poznata po tome što nikad ne pazi što govori, rekla je: “Ne znam kako si ga ulovila, ali to je bilo izuzetno vješto. Znam nekoliko cura koje se ne bi libile uzimati satove kod tebe, pazi što ti govorim.” Kate bi se samo osmjehnula (ili bi barem pokušala; sumnjala je da su njezini pokušaji da odgovori profinjeno i prijateljski bili uvijek uvjerljivi), kimnula i promrmljala: “Ja sam jako


sretna”, kad god bi je Mary bocnula u rebra. A što se tiče Anthonyja, srećković je uspio izbjeći nemilosrdne poglede koje je ona bila prisiljena trpjeti. Rekao joj je da mora ostati u Aubrey Hallu srediti nekoliko poslova u vezi s imanjem prije vjenčanja koje je zakazano za sljedeću subotu, samo devet dana nakon incidenta u vrtu. Mary se brinula da će takva žurba dovesti do toga da krenu “priče”, ali lady Bridgerton joj je prilično praktično objasnila da će “priče” krenuti bez obzira na sve, i da će Kate biti manje izložena nelaskavim dvosmislenim primjedbama kad je bude štitilo Anthonyjevo prezime. Kate je sumnjala da vikontica — koja je stekla određeni ugled osobe koja tvrdoglavo silno želi poženiti svu svoju odraslu djecu — jednostavno želi Anthonyja vidjeti pred biskupom prije nego što se on slučajno ne predomisli. Kate se u ovom slučaju slagala s lady Bridgerton. Iako je bila nervozna zbog vjenčanja i braka koji će uslijediti, nikad nije bila od onih koji su voljeli odgađati stvari u nedogled. Kad je jednom donijela odluku — ili je, u ovom slučaju, odluka donesena za nju — nije vidjela razloga za odgađanje. A što se tiče “priča”, mogle bi one postati glasnije zbog žurnog vjenčanja, ali Kate je smatrala da što se ranije vjenčaju, ranije će se utišati, i ranije se može nadati povratku u svoj obični život daleko od svih. Naravno, njezin život uskoro više neće biti samo njezin. Na to će se morati naviknuti. Što ne znači da se sada osjećala kao da je njezin. Dani su joj vrvjeli događanjima, a lady Bridgerton vukla ju je od trgovine do trgovine, trošeći ogromnu količinu Anthonyjeva novca na njezinu djevojačku opremu. Kate je vrlo brzo shvatila da je svaki otpor uzaludan; kad je lady Bridgerton — ili Violet, kako ju je uputila da je sad zove — nešto odlučila, neka Bog pomogne budali koja joj naumi stati na put. Mary i Edwina su im se pridružile na nekoliko tih izlazaka, ali ubrzo bi proglasile da ih je iscrpila Violetina neumorna energija i otišle kod Guntera na sladoled. Konačno, dva dana prije vjenčanja, Kate je dobila poruku od Anthonyja u kojem je moli da bude doma tog popodneva u četiri kako bi je mogao posjetiti. Kate je bila malo nervozna što će ga ponovno vidjeti; nekako se u gradu sve činilo drukčije, puno službenije. Ali ipak, drage je volje iskoristila priliku izbjeći još jedno popodne na Oxford Streetu, kod krojačke i kitničarke i rukavičara ili gdje god da ju je tog dana Violet planirala odvući. I tako, dok su Mary i Edwina bile vani obavljati poslove — Kate je prikladno zaboravila napomenuti da će vikont doći u posjet — ona je sjedila u dnevnoj sobi s Newtonom, koji joj je blaženo spavao na stopalima, i čekala. Anthony je proveo većinu tjedna u razmišljanju. Nije bilo nimalo iznenađujuće što je većinu vremena razmišljao o Kate i njihovom predstojećem braku. Brinulo ga je to što ju je, dopusti li si, mogao voljeti. Rješenje je, činilo se, bilo u tome da si to jednostavno ne dopusti. A što je više o tom razmišljao, sve je bio uvjereniji da to neće biti problem. On je bio muško, na kraju krajeva, i dobro je znao kontrolirati svoje postupke i osjećaje. On nije bio glup; dobro je znao da ljubav postoji. Ali također je vjerovao u moć uma i, vjerojatno još važnije, u snagu volje. Iskreno, nije vidio razlog zašto bi ljubav trebala biti nešto spontano. Nije li se želio zaljubiti, onda se, tako mu svega, neće zaljubiti. To je bilo jednostavno. To je moralo biti tako jednostavno. Ako nije bilo, onda baš nije bio pravi muškarac, zar ne? On će, međutim, morati porazgovarati o tome s Kate prije vjenčanja. Postojale su neke stvari u vezi s njihovim brakom koje je trebalo razjasniti. Ne pravila, zapravo, već... sporazum. Da, to je bila dobra riječ. Kate je morala shvatiti što točno može očekivati od njega i što je on očekivao zauzvrat. Njihov brak nije bio brak iz ljubavi. I neće prerasti u brak iz ljubavi. Ta mogućnost jednostavno nije dolazila u obzir. Nije mislio da ona gaji neke iluzije u vezi s tim, ali za svaki slučaj, želio je to sad razjasniti, prije nego što bi neko moguće nerazumijevanje preraslo u potpunu katastrofu.


Najbolje će biti staviti sve karte na stol pa nijedna strana neće kasnije biti neugodno iznenađena. Kate će se zasigurno složiti. Ona je bila praktična cura. Sigurno želi znati kako što je stvari. Nije bila od onih koji su voljeli nagađati što će se zbiti. I u točno dvije minute prije četiri, Anthony dvaput pokuca na ulazna vrata Sheffieldovih, pokušavajući ignorirati desetak članova visokog društva koji su se slučajno zatekli tog popodneva baš u šetnji ulicom Milner. Oni su, pomisli Anthony namrštivši se, prilično skrenuli sa svojih uobičajenih ruta. Ali nije bio iznenađen. Iako se tek nedavno vratio u London, jako je bio svjestan da su njegove zaruke trenutni skandal du jour. Naime, Whistledown se dostavljao čak i u Kent. Batler je brzo otvorio vrata i uveo ga u obližnju dnevnu sobu. Kate ga je čekala na sofi, kose podignute u neku punđu ili kako god se to zvalo (Anthony nikad nije uspio zapamtiti imena svih tih frizura koje su dame toliko voljele), a navrh nje je imala neki smiješni šeširić koji je valjda trebao pristajati uz bijeli obrub njezine svijetloplave popodnevne oprave. Taj šeširić, odlučio je, bio je prva stvar čega će se riješiti kad se vjenčaju. Ona je imala divnu kosu, dugu i bujnu i gustu. Znao je da pravila doličnosti zahtijevaju da nosi šešir tijekom izlazaka u javnost, ali bio je zločin pokrivati tu kosu u udobnosti vlastitog doma. Prije nego što je uspio otvoriti usta, ne stigavši je ni pozdraviti, ona pokaže rukom na srebrni servis za čaj koji je stajao na stolu pred njom i reče: “Bila sam slobodna naručiti nam čaj. Osjeća se neka hladnoća u zraku i pomislila sam da biste željeli čaja. Ako ne želite, rado ću pozvati da donesu nešto drugo.” U zraku se nije osjećala nikakva hladnoća, barem je Anthony nije primijetio, ali ipak reče: “Vrlo rado, hvala ti.” Kate kimne i podigne čajnik. Malo ga nakosi, zatim ga ispravi, namrštivši se. “Ja uopće ne znam kako volite piti čaj.” Anthony primijeti kako mu se jedan kut usana blago podigao. “S mlijekom, bez šećera.” Ona kimne, odlažući čajnik i uzimajući vrč s mlijekom. “Čini mi se da je to nešto što bi supruga trebala znati.” On sjedne na naslonjač koji je stajao pod pravim kutom na sofu. “I sada znaš.” Ona duboko udahne i zatim izdahne. “Sada znam”, promrmlja. Anthony se nakašlje dok ju je gledao kako toči čaj. Nije nosila rukavice i on primijeti kako uživa gledati njezine ruke dok rade. Prsti su joj bili dugi i tanki, i bili su nevjerojatno profinjeni, što ga je iznenadilo s obzirom na to koliko mu je puta stala na nogu kad su bili plesali. Naravno, neko od tih gaženja bilo je namjerno, ali on je sumnjao da ih nije bilo toliko koliko je ona željela da on pomisli. “Izvolite”, promrmlja, pružajući mu čaj. “Pazite, vruć je. Ja baš ne volim mlačni čaj.” Ne, pomisli on sa smiješkom, to ne bi ni pomislio. Kate nije bila od onih koji su bilo što radili polovično. Bila je to jedna od karakteristika koje su mu se na njoj najviše sviđale. “Gospodine lorde?” reče pristojno, primičući mu čaj još nekoliko centimetara. Anthony uzme šalicu, namjerno okrznuvši svojim prstima u rukavici njezine gole prste. Nije skinuo pogled s njezina lica te primijeti kako su joj se obrazi blago zarumenjeli. Iz nekog mu je razloga to bilo drago. “Jeste li me trebah pitati nešto posebno, gospodine lorde?” upita ga kad joj je ruka bila na sigurnoj udaljenosti od njegove, a prsti joj obuhvatili ručku njezine šalice. “Sigurno se sjećaš da smo prešli na ti. A što se tiče tvog pitanja, zar ne mogu posjetiti svoju zaručnicu samo da bih uživao u njezinom društvu?” Ona ga lukavo pogleda preko ruba svoje šalice i reče: “Naravno da možeš, ali mislim da to nije razlog tvog dolaska.” On odgovori na njezinu drskost pogledavši je ispod oka. “Slučajno si u pravu.” Ona nešto promrmlja. Nije je baš dobro čuo, ali sumnjao je da je rekla: “Obično


jesam.” “Mislio sam da bismo trebali porazgovarati o našem braku”, reče on. “Oprosti, molim te?” On se nasloni u naslonjač. “Oboje smo praktični ljudi. Mislim da ćemo biti opušteniji kad saznamo što možemo očekivati jedno od drugog.” “Na... naravno.” “Dobro.” On odloži svoju šalicu na tanjurić, zatim ih zajedno spusti na stol pred sobom. “Drago mi je da se slažeš.” Kate polako kimne, ali ne reče ništa gledajući ga namjerno u oči dok se nakašljavalo. Izgledao je kao se sprema na govor u parlamentu. “Ne može se reći da smo krenuli na najbolji mogući način”, reče on, namrštivši se malo kad ona potvrdno kimne, “ali ja mislim — a nadam se da i ti to misliš — da smo otad stvorili nekakvu vrstu prijateljstva.” Ona ponovno kimne, razmišljajući da bi se moglo dogoditi da će tijekom cijelog razgovora samo šutjeti i kimati. “Prijateljstvo između muža i žene je od velike važnosti”, nastavi on, “važnije je, prema mom mišljenju, i od ljubavi.” Ona ovoga puta ne kimne. “Naš će se brak temeljiti na obostranom prijateljstvu i poštovanju”, propovijedao je dalje Anthony, “što mene čini izuzetno zadovoljnim.” “Poštovanju”, ponovi Kate, najviše zato što ju je on gledao s očekivanjem. “Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da ti budem dobar muž”, reče on. “I, pod uvjetom da me ne prognaš iz svog kreveta, bit ću vjeran i tebi i našim bračnim zavjetima.” “To je vrlo prosvijećeno od tebe”, promrmlja ona. Nije on govorio ništa što ona nije očekivala, ali ipak joj je to bilo pomalo iritantno. On je pogleda ispod oka. “Kate, nadam se da me uzimaš za ozbiljno”. “Da, izuzetno.” “Dobro”, reče on, ali nekako je čudno pogleda pa nije bila sigurna je li joj povjerovao. “Zauzvrat”, dodao je, “od tebe očekujem da se ponašaš na način na koji nećeš okaljati ime moje obitelji.” Kate osjeti kako joj se kralježnica ukočila. “To ne bih ni pomislila.” “Nisam ni mislio. To je jedan od razloga zašto mi je tako drago što će doći do ovog braka. Ti ćeš biti odlična vikontica.” Kate je znala da je ovo trebao biti kompliment, ali ipak je zvučao vrlo isprazno, i još kao da joj govori s visoka. Puno bi radije da joj je rekao da će biti odlična supruga. “Mi ćemo imati naše prijateljstvo”, najavio je, “i imat ćemo obostrano poštovanje i djecu — inteligentnu djecu, hvala Bogu, jer ti si najinteligentnija žena koju poznajem.” Ovim se malo iskupio za ono propovijedanje s visoka, ali Kate se jedva imala vremena osmjehnuti prije nego što je dodao: “Ali ne možeš očekivati ljubav. U ovom se braku neće raditi o ljubavi.” Jedna se užasna knedla pojavi u Kateiom grlu i ona počne ponovno kimati glavom, ali ovoga puta je nekako svaki pokret vrata zaboli u srcu. “Postoje neke stvari koje ti ne mogu pružiti”, reče Anthony, “a ljubav je, bojim se, jedna od njih.” “Vidim.” “Uistinu?” “Naravno”, ona se obrecne. “Ne bi mi to bilo jasnije ni da si mi napisao na ruku.” “Ja se nikad nisam planirao oženiti iz ljubavi”, reče on. “To mi nisi rekao kad si se udvarao Edwini.” “Kad sam se udvarao Edwini”, uzvrati joj, “trudio sam se impresionirati tebe.” Ona ga pogleda ispod oka. “Upravo me ne impresioniraš.”


On duboko uzdahne. “Kate, nisam se ovdje došao svađati. Samo sam mislio da bi bilo najbolje kad bismo bili iskreni jedan prema drugom prije subotnjeg vjenčanja.” “Svakako”, uzdahne ona, natjeravši se da kimne. Njegova namjera nije bila uvrijediti ju, i ona nije smjela tako pretjerano reagirati. Dovoljno ga je dobro poznavala da je morala znati on sve to govori iz zabrinutosti. Znao je da je nikada neće voljeti; bolje da joj to bude jasno od samog početka. Ali ipak ju je boljelo. Nije znala voli li ona njega, ali je bila prilično sigurna da bi ga mogla voljeti, i smrtno zabrinuta da će ga nakon nekoliko tjedana braka uistinu i voljeti. A bilo bi tako lijepo kad bi i on nju mogao voljeti. “Najbolje je da se mi sad razumijemo”, reče on tiho. Kate samo nastavi kimati. Tijelo koje se giba ima tendenciju daljnjeg gibanja, a ona se bojala da ako se prestane gibati, mogla bi učiniti nešto uistinu glupo, poput rasplakati se. On se sagne preko stola i primi je za ruku, a ona se trzne. “Nisam želio ući u ovaj brak s bilo kakvim zabludama”, reče. “I mislim da ni ti to ne bi željela.” “Naravno da ne bih, gospodine lorde”, On se namršti. “Mislim da sam ti rekao da me zoveš Anthony.” “Jesi”, reče ona, “gospodine lorde.” On povuče ruku. Kate je gledala kako ju vraća u svoje krilo, osjećajući čudnu prazninu. “Prije nego što odem”, reče on, “Imam nešto za tebe.” Ne skidajući pogled s njezina lica, posegne u džep i izvadi iz njega malu kutijicu. “Ispričavam se što toliko kasnim sa zaručničkim prstenom”, promrmlja pruživši joj kutijicu. Kate pređe prstima preko plavog baršuna kojim je kutija bila obložena prije nego što otvori kutiju. Unutra je ležao jednostavni zlatni prsten, ukrašen jednim okruglim dijamantom. “To je obiteljsko naslijede”, reče. “Ima nekoliko zaručničkih prstena u zbirci, ali ja sam mislio da bi se tebi ovaj najviše svidio. Ostali su prilično teški i kičasti.” “Prelijep je”, reče Kate, ne mogavši skinuti pogled s njega. On ispruži ruku i uzme joj kutijicu. “Smijem li?” promrmlja, vadeći prsten iz njegova baršunasta ležišta. “ Ona ispruži ruku, psujući se kad shvati da joj prsti drhte — ne previše, ali dovoljno da on to primijeti. On, međutim, ne reče ni riječ, samo joj smiri ruku svojom i drugom joj navuče prsten. “Izgleda prilično lijepo, zar ne?” upita, još uvijek joj držeći vrške prstiju u svojoj ruci. Kate kimne, ne skidajući pogled s njega. Nije baš previše voljela prstenje; ovaj će biti prvi koji će redovito nositi. Bilo joj je čudno nositi ga na prstu, teškog, hladnog i vrlo, vrlo solidnog. Nekako je učinio da sve što se dogodilo prošlog tjedna djeluje stvarnije. Konačnije. Dok je zurila u taj prsten, padne joj na pamet da je gotovo očekivala da će je pogoditi munja s neba i zaustaviti vjenčanje prije nego što izreknu zavjete. Anthony se približi, a zatim prinese njezine prste, upravo ukrašene prstenom, svojim ustima. “Možda bismo mogli zapečatiti dogovor s jednim poljupcem?” promrmlja. “Nisam sigurna...” On je povuče u svoje krilo i đavolski se nasmiješi. “Ja jesam.” Ali dok se Kate nezgrapno spuštala u njegovo krilo, slučajno je udarila Newtona koji glasno zacvili i zalaje, očito uznemiren što su ga tako grubo prekinuli u drijemanju. Anthony upitno pogleda Kate, pa zatim Newtona. “Nisam ga uopće primijetio.” “Spavao je”, objasni Kate. “On jako čvrsto spava.” Ali sad kad se probudio, Newton nije imao namjeru ostati po strani pa uz malo budniji lavež, skoči na naslonjač, sletjevši Kate u krilo. “Newtone!” cijuknula je. “O, za Boga miloga...” Ali Anthonyjevo je mrmljanje prekinuto velikim, vlažnim Newtonovim poljupcem.


“Mislim da mu se sviđaš”, reče Kate. Toliko je uživala u Anthonyjevom zgroženom izrazu lica da je zaboravila na to da bi trebala biti uznemirena zbog svog položaja u njegovom krilu. “Psu”, naredi Anthony, “siđi dolje ove sekunde.” Newton spusti glavu i zacvili. “Sada!” Tužno uzdahnuvši, Newton se okrene iskoči na pod. “Bože moj”, reče Kate, gledajući u psa koji se povukao pod stol i tužno spustio njušku na sag. “Zadivljena sam.” “Sve je u tonu glasa”, reče Anthony samozadovoljno, omotavši joj spretno ruku oko struka tako da ne može ustati. Kate pogleda u njegovu ruku, zatim u lice, podižući upitno obrve. “Zašto”, zamišljeno će, “imam dojam da smatraš taj ton učinkovitim i kod žena?” On slegne ramenima i nagne se prema njoj osmjehnuvši se poluzatvorenih očiju. “Obično jest”, promrmlja. “Ali ne kod ove.” Kate spusti dlanove na naslone naslonjača i krene se podići na noge. Ali on je bio znatno prejak. “Pogotovo ove”, reče dubokom glasom koji je nevjerojatno podsjećao na predenje mačke. Slobodnom rukom obuhvati joj bradu i okrene joj lice prema sebi. Usne su mu bile meke, ali zahtjevne i istraživao je njezina usta temeljitošću od koje je ostala bez daha. Usta su mu se kretala duž njezina vrata, zastajući samo da šapne: “Gdje ti je majka?” “Vani”, zastenje Kate. Zubi su mu povlačili rub njezina prsluka. “Koliko dugo?” “Ne znam.” Ona malo zacvili kad mu se jezik spustio ispod muslina ostavljajući za sobom trag strasti. “Nebesa mu, Anthony, što to radiš?” “Koliko dugo?” ponovi. “Jedan sat. Možda dva.” Anthony pogleda gore ne bi li se uvjerio da je dobro zatvorio vrata za sobom kad je ušao. “Možda dva?” promumlja, osmjehnuvši joj se u kožu. “Uistinu?” “M-možda samo jedan.” Zakvačio je jedan prst pod rub njezina prsluka ispod ramena, pazeći da uhvati i rub donje haljine. “Jedan sat”, reče, “je također sjajno.” Zatim, zastavši samo kako bi prinio svoje usne njezinima da se ona ne može pobuniti, brzo joj povuče opravu dolje, povlačeći s njome i donju haljinu. Osjeti kako je zastenjala u njegova usta, ali samo produbi poljubac dok je dlanom obuhvatio okruglu puninu njezine dojke. Bila je savršena pod njegovim prstima, meka i sočna, ispunjavajući mu ruku kao da je bila stvorena za njega. Kad je osjetio kako joj se otpor rastapa, preselio je poljubac na njezino uho, nježno joj grickajući usku. “Sviđa ti se ovo?” šapne, nježno je stisnuvši rukom. Ona kimne, trznuvši se. “Hmmm, odlično”, mrmljao je, polako joj jezikom prelazeći preko uha. “Bilo bi nam puno teže kad ti se ne bi svidjelo.” “Kako?” On se silom pokušavao suzdržati od smijeha koji mu se već skupljao u grlu. Ovo nikako nije bio trenutak za smijanje, ali ona je bila tako prokleto nevina. Nikad nije vodio ljubav sa ženom poput nje; i s iznenađenjem shvati kako uživa u tome. “Recimo samo”, odgovori joj, “da se to meni jako sviđa.” “Ah”, reče ona i stidljivo mu se osmjehne. “Znaš, ima još”, šapne, puštajući da mu dah miluje njezino uho. “Sigurna sam da mora biti”, odgovori ona tiho, dašćući. “Sigurna si?” zadirkivao ju je, ponovno je stisnuvši. “Nisam tako zelena da bih pomislila da se može napraviti dijete samo radeći ovo što mi radimo.”


“Ja ću ti rado pokazati ostatak”, promumljao je. “Ne... Ah!” On ju je ponovno stisnuo, ovoga joj puta poškakljavši kožu. Uživao je u tome što ona ne može trezveno razmišljati kad joj dodiruje grudi. “Nešto si rekla?” pitao ju je, grickajući joj vrat. “Je... jesam?” On kimne, a sitne dlačice njegove brade nježno joj pomiluju vrat. “Siguran sam da jesi. Ali možda ipak radije ne bih čuo što si namjeravala reći. Počela si s riječi ‘ne’. A to nikako”, doda, brzo joj jezikom liznuvši podbradak, “nije riječ kojoj je sad mjesto među nama. Međutim”, jezik mu krene niže duž linije njezina vrata do udubine kod ključne kosti, “skrenuo sam s teme.” “Je... jesi?” On kimne. “Vjerujem da sam pokušavao otkriti što ti pruža užitak, kao što bi trebao svaki dobar muž.” Ona ne reče ništa, ali joj se disanje ubrza. On se nasmije, ustima priljubljenim uz njezinu kožu. “Što, na primjer, kažeš na ovo?” izravnao je dlan tako da joj više nije obuhvaćao dojku već je samo puštao da mu dlan nježno klizi preko bradavice. “Anthony!” zagrcne se Kate. “Odlično”, reče on, vrativši se na njezin vrat, gurnuvši joj bradu gore da bi imao bolji pristup. “Drago mi je da smo se vratili na Anthony. ‘Gospodine lorde’ je tako službeno, slažeš li se? Previše službeno za ovo.” A zatim je učinio ono o čemu je tjednima maštao. Spustio je glavu na njezinu dojku i obuhvatio je ustima, kušajući ju, sišući je, zadirkujući je, uživajući u svakom izdisaju koji joj je silazio s usana, svakom grču žudnje koju je osjetio kako joj drhti tijelom. Uživao je u tome što ona ovako odgovara na to što joj radi, oduševljen što je on taj koji joj to radi. “Tako je dobro”, mrmljao je, a dah mu je bio vruć i vlažan na njezinoj koži. “Tako je divno kušati te.” “Anthony”, reče ona, promuklim glasom. “Jesi li siguran...” On joj stavi prst na usta ne podigavši lice da je pogleda. “Nemam pojma što me misliš pitati, ali što god to bilo” — premjesti pozornost na drugu dojku — “siguran sam.” Ona zastenje tiho i nježno. Taj je zvuk dolazio iz dubine njezina grla. Tijelo joj se izvije od njegovih vještih milovanja, a on joj s obnovljenim žarom krene povlačiti bradavicu, nježno je grickajući zubima. “O, Bože... O, Anthony!” On joj jezikom pređe preko aureole. Ona je bila savršena, jednostavno savršena. Uživao je u zvuku njezina glasa, promuklom i slomljenom od žudnje, a tijelo mu je zadrhtalo kad pomisli na njihovu prvu bračnu noć, na njezine vriskove od strasti i žudnje. Bit će ona živa vatra pod njim, a on se radovao što će je dovesti do sladostrašća. Odmaknuo se kako bi je pogledao u lice. Zarumenjela se, a oči su joj bile ošamućene i širom otvorene. Kosa joj se počela rasplitati ispod onog groznog šeširića. “Ovo”, reče on, skinuvši joj ga, “mora u smeće.” “Gospodine lorde!” “Obećaj mi da ga nikad više nećeš staviti.” Ona se okrene na mjestu — u njegovom krilu, zapravo — što nije nimalo pomoglo napetom stanju u njegovim preponama — i pogleda na rub naslonjača. “Ne pada mi napamet”, odgovori mu. “Meni se baš sviđa taj šeširić.” “Ma nije moguće”, reče on sasvim ozbiljno. “Moguće je i... Newtone!” Anthony poprati njezin pogled i prasne u glasan smijeh, zatresavši ih oboje u naslonjaču. Newton je veselo žvakao Katein šeširić. “Dobar pas!” reče kroz smijeh.


“Natjerala bih te da mi kupiš drugi”, promrmlja Kate, podižući si opravu gore, “ali već si ovoga tjedna na mene potrošio čitavo bogatstvo.” Ovo ga je zabavilo. “Uistinu?” upita blago. Ona kimne. “Bila sam u kupovini s tvojom majkom.” “Aha. Dobro. Siguran sam da ti nije dopustila izabrati nešto poput ovoga.” Pokaže na već uništeni šeširić u Newtonovim ustima. Kad ju je ponovno pogledao, usta su joj bila iskrivljena u dražesno nezadovoljnu grimasu. Nije si mogla pomoći da se ne nasmije. Bilo ju je tako lako pročitati. Njegova joj majka nije dopustila kupiti tako ružan šeširić, a ubijalo ju je što mu to ne može nabiti na nos kao odgovor na njegovu izjavu. On zadovoljno uzdahne. Život s Kate neće biti dosadan. Ali bilo je već kasno pa bi vjerojatno trebao poći. Kate je rekla da joj se majka ne bi trebala vratiti još barem jedan sat, ali Anthony je znao da nije pametno osloniti se na ženski osjećaj za vrijeme. Ona je mogla biti u krivu, ili joj se majka mogla predomisliti, ili se moglo dogoditi bilo što drugo, i bez obzira na to što su se on i Kate trebali vjenčati za dva dana, nije se činilo baš mudrim dopustiti da ih netko zatekne u salonu u takvom kompromitirajućem položaju. Izuzetno nevoljko — sjediti u naslonjaču s Kate i ne raditi ništa već samo je grliti ispunjavalo ga je izuzetnim zadovoljstvom — on ustane, podižući je usput u zagrljaj, a zatim je spusti na naslonjač. “Ovo je bio predivan predah”, promumlja, nagnuvši se i poljubivši je u čelo. “Ali bojim se da bi ti se majka mogla ranije vratiti. Vidimo se u subotu ujutro?” Ona trepne. “U subotu?” “Majčino praznovjerje”, reče, skrušeno se osmjehnuvši. “Ona tvrdi da se mladoženja i mlada ne smiju vidjeti dan prije vjenčanja jer to nosi nesreću.” “Ah.” Ona ustane, samosvjesno si zagladivši opravu i kosu. “A i ti u to vjeruješ?” “Ni u kom slučaju”, reče Anthony uzdahnuvši. Ona kimne. “Jako je slatko od tebe što povlađuješ svojoj majci.” Anthony zastane na trenutak, izuzetno svjestan toga da većini muškaraca njegova ugleda ne bi bilo drago da ga smatraju maminim sinom. Ali ovo je bila Kate, i znao je da ona cijeni odanost obitelji jednako kao i on pa konačno reče: “Nema toga što ne bih učinio da usrećim svoju majku.” Ona se stidljivo osmjehne. “To je jedna od stvari koja mi se najviše sviđa kod tebe.” On napravi nekakvu gestu koja je trebala dati do znanja da želi promijeniti temu razgovora, ali ona ga prekine: “Ne, to je istina. Ti si znatno brižnija osoba nego što želiš da to ljudi znaju.” S obzirom na to da neće uspjeti pobijediti u ovoj raspravi — a nije bilo smisla usprotiviti se ženi koja ti daje kompliment — on stavi prst na usta i reče: “Pst. Nemoj to nikom reći.” Zatim joj posljednji put poljubi ruku i promumlja “Adieu” i krene prema vratima. Kad se popeo na konja i krenuo prema svojoj maloj gradskoj rezidenciji koja se nalazila na drugom kraju grada, počne razmišljati u uspješnosti svog posjeta. Dobro je prošlo, pomislio je. Činilo se da je Kate shvatila ograničenja koja je nametnuo njihovom braku, a odgovorila je na njegovo vođenje ljubavi strašću koja je istovremeno bila dražesna i žestoka. Sve u svemu, pomislio je zadovoljno se osmjehnuvši, budućnost je izgledala svijetlo. Njegov će brak biti uspješan. A što se tiče ranijih briga — pa, bilo je jasno da nema o čemu brinuti. Kate je bila zabrinuta. Anthony se praktički pretrgnuo uvjeriti je da je nikad neće voljeti. A svakako je izgledalo kako ne želi ni njezinu ljubav. A zatim ju je krenuo ljubiti kao da mu je to zadnji put, kao da je najljepša žena na svijetu. Prva bi priznala da ima malo iskustva s muškarcima i njihovom požudom, ah činilo


se da on doista žudi za njom. Ili je možda jednostavno želio da je ona netko drugi? Ona nije bila njegov prvi izbor. Bilo bi pametno da uvijek zapamti tu činjenicu. A čak i ako se zaljubi u njega — pa, to će jednostavno morati zadržati za sebe. Ništa se drugo nije moglo učiniti.


16. Poglavlje

Vaša je autorica saznala da će vjenčanje lorda Bridgertona i gospođice Sheffield biti mali, intiman i privatan događaj. Drugim riječima, Vaša autorica nije pozvana. Ali ne strahuj, najdraži čitatelju, Vaša autorica je najsnalažljivija baš u takvim vremenima, i obećava Vam otkriti sve pojedinosti ceremonije, i one zanimljive i one banalne. Vjenčanje najpoželjnijeg londonskog neženje zasigurno je događaj o kojem se mora izvijestiti u skromnoj kolumni Vaše autorice, zar ne? Društveni bilten lady Whistledown, 13. svibnja 1814.

N

oć prije vjenčanja Kate je sjedila na svom krevetu u najdražoj opravi, gledajući očarano u brojne kovčege poslagane po podu. Sve njezine stvari su zapakirane, uredno složene ili pospremljene, spremne za prijevoz do njezina novog doma. Čak je i Newton bio spreman za put. Okupan je i osušen, oko vrata mu je bila zakopčana nova ogrlica, a njegove najdraže igračke pospremljene su u malu torbu koja je sada stajala u predvorju, točno kraj predivno izrezbarene drvene škrinje koju je Kate imala otkad je bila još djetešce. Škrinja je bila ispunjena Kateinim dječjim igračkama i blagom koje joj je pružilo neizmjernu utjehu tijekom boravka u Londonu. Bilo je to šašavo i sentimentalno, ali nekako joj je ublažilo strah od predstojeće promjene. Donese li svoje stvari — smiješne male stvarčice koje nikom nisu ništa značile osim njoj — u Anthonyjev dom, taj će dom lakše smatrati i svojim. Mary, koja je uvijek znala što Kate treba prije nego što je ona sama to uvidjela, poslala je pismo prijateljima u Somersetu čim se Kate zaručila, zamolivši ih da im pošalju škrinju u London kako bi stigla prije vjenčanja. Kate ustane i prošeće po sobi, zastavši na trenutak kako bi prstima pomilovala spavaćicu koja je složena ležala na krevetu, čekajući da je pospremi u kovčeg. Bila je to spavaćica koju joj je izabrala lady Bridgerton — Violet, morala ju je početi zvati Violet — skromna krojem, ali sašivena od izuzetno raskošne tkanine. Kate je bila užasnuta tijekom cijelog boravka kod krojačice koja izrađuje donje rublje. Pa majka njezina zaručnika birala je što će ona odjenuti prve bračne noći! Dok je podizala spavaćicu i pažljivo je odlagala u kovčeg, začuje kucanje na vratima. Vikne da je slobodno i Edwina proviri unutra. I ona je bila odjevena za spavanje, plave kose svezane u neurednu punđu na potiljku. “Mislila sam da bi željela malo toplog mlijeka”, reče Edwina. Kate se zahvalno osmjehne. “To zvuči sjajno.” Edwina se sagne i podigne keramičku šalicu koju je bila odložila na pod. “Ne mogu nositi dvije šalice u ruci i istovremeno okrenuti kvaku”, objasni uz smiješak. Kad je ušla, lupne vrata nogom, zatvori ih i pruži sestri jednu od šalica. Gledajući je u oči, Edwina je bez okolišanja upita: “Bojiš li se?” Kate oprezno ispije gutljaj, provjerivši prvo temperaturu mlijeka. Bilo je vruće, ali ne kipuće i nekako ju je utješilo. Voljela je piti mlijeko još od djetinjstva, njegov okus je uvijek


na nju djelovao smirujuće i utješno. “Zapravo se ne bojim”, reče konačno, sjedajući na rub svog kreveta, “samo sam nervozna. To uistinu jesam.” “Naravno da si nervozna”, reče Edwina, mašući žustro rukom po zraku. “Samo idiot ne bi bio nervozan. Čitav će ti se život promijeniti. Sve će se promijeniti! Promijenit će ti se čak i ime. Bit ćeš udata žena. Vikontica. Nakon sutra, ti nećeš biti više ista žena, Kate, a nakon sutra navečer...” “Edwina, prestani!” prekine je Kate. “Ali...” “Ništa ne činiš da bi mi olakšala nervozu.” “Joj”, Edwina se skrušeno osmjehne. “Oprosti.” “Sve je u redu”, ohrabri je Kate. Edwina je uspjela držati jezik za zubima čitave četiri sekunde prije nego što upita: “Je li majka već razgovarala s tobom?” “Još nije.” “Ali mora, zar ne? Sutra se udaješ i sigurna sam da ti svašta mora objasniti.” Edwina ispije gutljaj svog mlijeka, koje ostavi prilično neprimjerene bijele brkove iznad njezine gornje usne, a zatim sjedne na rub kreveta nasuprot Kate. “Znam da ima puno toga što ja ne znam, a ako se ti nisi upustila u nešto o čemu ja nemam pojma, ne znam kako bi i ti mogla znati to što ja ne znam.” Kate se zapita bi li bilo nepristojno mlatnuti sestru nekim od komada donjeg rublja koje joj je izabrala lady Bridgerton. Činilo se da bi u tom potezu bilo neke pjesničke pravde. “Kate?” upita Edwina, znatiželjno trepćući. “Kate, zašto me gledaš tim čudim pogledom?” Kate čeznutljivo pogleda u donje rublje. “Ne želiš znati.” “Hmm. Dobro, ja...” Edwinino mumljanje prekinu tri kratka kucaja po vratima. “To je sigurno majka”, reče Edwina, zločesto se osmjehnuvši. “Jedva čekam.” Kate zakoluta očima i ustane otvoriti vrata. I doista, Mary je stajala u hodniku, držeći u ruci dvije šalice iz kojih se pušilo. “Mislila sam da bi željela malo toplog mlijeka”, reče, slabašno se osmjehnuvši. Kate odgovori podizanjem svoje šalice. “Edwina je imala istu zamisao.” “Što li Edwina radi ovdje?” upita Mary ulazeći u sobu. “Otkad ja trebam razlog da bih porazgovarala sa svojom sestrom?” upita Edwina namrštivši se. Mary je smrknuto pogleda prije nego što vrati pozornost na Kate. “Hmmm”, razmišljala je. “Čini mi se da imamo višak toplog mlijeka.” “Ovo je ionako već mlačno”, reče Kate, odloži šalicu na jedan od već zatvorenih kovčega i zamijeni je toplijim mlijekom koje joj je pružila Mary. “Edwina može odnijeti ovu drugu šalicu u kuhinju kad pođe dolje.” “Oprosti, molim te?” reče Edwina, pomalo rastreseno. “Ah, naravno. Rado ću to učiniti.” Ali ne ustane. Zapravo, nije se ni trznula, osim što je okretala glavu od Kate prema Mary i obrnuto. “Moram razgovarati s Kate”, reče Mary. Edwina oduševljeno kimne. “Nasamo.” Edwina trepne. “Ja moram otići?” Mary kimne i pruži joj šalicu s mlačnim mlijekom. “Sada?” Mary ponovno kimne. Edwina je izgledala kao da ju je to pogodilo, ali zatim joj se na licu pojavi smiješak. “Ti se šališ, je li? Ja mogu ostati, zar ne?”


“Netočno”, odgovori Mary. Edwina molećivo pogleda Kate. “Ne gledaj mene”, reče Kate jedva zatomivši smijeh. “To je njezina odluka. Ipak je ona ta koja će voditi razgovor. Ja ću samo slušati.” “I postavljati pitanja”, istakne Edwina. “A i ja također imam pitanja”. Okrene se prema svojoj majci. “Mnogo pitanja.” “Sigurna sam da imaš”, reče Mary, “i ja ću ti na njih rado odgovoriti noć prije tvojeg vjenčanja.” Edwina zastenje ustajući. “To nije fer”, progunđa, zgrabivši šalicu iz majčine ruke. “Život nije fer”, reče Mary, nacerivši se. “Slažem se”, promrmlja Edwina, vukući se preko sobe. “I nema prisluškivanja na vratima!” upozori ju Mary. “Ne bi mi palo napamet”, razvuče Edwina. “Vi ionako nećete govoriti dovoljno glasno da bih vas čula.” Mary uzdahne kad Edwina iskorači u predvorje i zatvori vrata, cijelo vrijeme nerazgovijetno gunđajući. “Morat ćemo šaptati”; reče Mary. Kate kimne, ali bila je ipak odana sestri pa doda: “Ona možda neće prisluškivati.” Mary je pogleda upitnim pogledom. “Hoćeš li širom otvoriti vrata i provjeriti?” Kate se nasmije unatoč sebi. “Sve mi je jasno.” Mary sjedne na mjesto koje je upravo ispraznila Edwina i pogleda Kate ravno u oči. “Sigurno znaš zašto sam ovdje.” Kate kimne. Mary ispije gutljaj mlijeka i ostane dugo šutjeti prije nego što konačno reče: “Kad sam se ja udala — prvi put, ne za tvog oca — nisam znala ništa o tome što očekivati u bračnoj postelji. To nije bilo...” Nakratko zatvori oči i na trenutak se učini kako je razdire bol. “To što nisam ništa znala učinilo je stvar mnogo težom”, konačno reče, a sporost kojom je pažljivo birala riječi govorila je Kate da je “težom”, bila vjerojatno umanjenica. “Shvaćam”, promrmlja Kate. Mary je oštro pogleda. “Ne, ne shvaćaš. I nadam se da nikad nećeš shvatiti. Ali to sad nema veze. Ja sam se zaklela da nijedna moja kći neće ući u brak ne znajući što se događa između muža i žene.” “Ja sam svjesna što spada u osnove”, prizna Kate. Očito iznenađena, Mary je upita: “Uistinu?” Kate kimne. “Ne može biti velike razlike između toga i onoga što rade životinje.” Mary odmahne glavom, a usne joj se napuće u zadovoljan smiješak. “Ne, nema velike razlike.” Kate je razmišljala kako postaviti sljedeće pitanje. S obzirom na ono što je vidjela na susjedovoj farmi u Somersetu, sam spolni čin nije izgledao nimalo ugodno. Ali kad ju je Anthony poljubio, osjećala se kao da će izgubiti razum. A kad ju je drugi put poljubio, nije bila sigurna želi li uopće imati razuma. Cijelo joj je tijelo gorjelo i sumnjala je da bi mu, u slučaju da su im se sastanci odigrali na prikladnijem mjestu, dopustila da učini s njom što ga je bilo volja bez i jedne riječi protesta. Ali onda se prisjetila onih groznih vriskova kobile na farmi... Iskreno, bilo je tu dijelova slagalice koji se jednostavno nisu uklapali. Konačno, nakon što se nekoliko puta nakašljala, reče: “Nije izgledalo jako ugodno.” Mary ponovno zatvori oči, a lice joj poprimi onaj isti izraz od ranije — kao da se prisjeća nečeg što bi najradije potisnula u najmračniji kutak svoga uma. Kad ponovno otvori oči, reče: “Ženin užitak u cijelosti ovisi o njezinom mužu.” “A muškarčev?” “Ljubavni čin”, reče Mary, zarumenjevši se, “može i mora biti ugodan doživljaj i za muškarca i za ženu. Ali...” Nakašlje se i ispije gutljaj mlijeka. “Pogriješila bih kad ti ne bih rekla da ženi taj čin nije uvijek ugodan.” “Ali muškarcu jest?” Mary kimne.


“To mi se ne čini fer.” Mary se sjetno osmjehne. “Čini mi se da sam upravo rekla Edwini kako život nije uvijek fer.” Kate se namršti i zapilji se u svoje mlijeko. “Da, ali ovo uistinu nije fer.” “To ne znači”, žustro doda Mary, “da je to iskustvo nužno neugodno za ženu. Sigurna sam da tebi neće biti neugodno. Pretpostavljam da te vikont već poljubio?” Kate kimne ne podižući pogled. Kad je Mary ponovno počela govoriti, Kate joj je u glasu čula da se smješka. “Pretpostavljam, s obzirom na to kako si se zacrvenjela”, reče Mary, “da si uživala u poljupcu.” Kate ponovno kimne, a obrazi su joj sad već gorjeli. “Ako si uživala u njegovom poljupcu”, reče Mary, “tada sam sigurna da te neće uznemiriti ni ono što bude uslijedilo. Sigurna sam da će biti nježan i pažljiv s tobom.” “Nježan” nije ni u kom slučaju opisivalo Anthonyjeve poljupce, ali Kate nije ni pomislila da bi takvu spoznaju bilo prikladno podijeliti sa svojom majkom. Ionako ju je već bilo užasno sram zbog same činjenice o čemu razgovaraju. “Muškarci i žene su vrlo različiti”, nastavi Mary, kao da to nije bilo sasvim očito, “a muškarac — čak i onaj koji je vjeran svojoj ženi, a sigurna sam da će vikont biti vjeran tebi — može pronaći užitak sa svakom ženom.” Ovo je bila uznemirujuća spoznaja, ni u kom slučaju dobrodošla. “A što je sa ženama?”, upita. “S ženama je drukčije. Čula sam da ima zlih žena koje mogu uživati kao i muškarci, u zagrljaju bilo koga tko će ih zadovoljiti, ali ja u to ne vjerujem. Smatram da žena mora voljeti svog muža da bi uživala u bračnoj postelji.” Kate je neko vrijeme šutjela. “Ti nisi voljela svog prvog muža, zar ne?” Mary odmahne glavom. “U tome je cijela razlika, dušo. U tome i u muževljevoj brizi za svoju ženu. Ali vidjela sam ja vikonta u tvom društvu. Znam da je vaš brak iznenadan i neočekivan, ali on se prema tebi odnosi s pažnjom i poštovanjem. Ne moraš se ničega plašiti, sigurna sam. Vikont će biti pažljiv prema tebi.” Rekavši to, Mary poljubi Kate u čelo i poželi joj laku noć, podigavši obje prazne šalice mlijeka na odlasku iz sobe. Kate je ostala sjediti na krevetu, nekoliko minuta tupo zureći u zid. Mary je bila u krivu. Kate je bila sigurna u to. Imala se ona mnogo čega plašiti. Bilo joj je grozno što nije bila prvi Anthonyjev izbor za ženu, ali bila je ona praktična i pragmatična i znala je da se neke stvari u životu jednostavno moraju uzeti zdravo za gotovo. Tješila se sjećanjem na žudnju koja ju je obuzela — i koja je zasigurno obuzela i Anthonyja — kad se našla u njegovu zagrljaju. Sad je izgledalo da ta žudnja nužno nije bila namijenjena njoj, već se radio o nekakvom primitivnom nagonu koju je svaki čovjek osjećao za svaku ženu. A Kate nikada neće saznati hoće li Anthony, kad ugasi svijeće i povede je u krevet, kad zatvori oči... Zamišljati lice neke druge žene. Vjenčanje, koje je održano u salonu kuće Bridgerton, bilo je skromno i intimno. Zapravo, skromno koliko to može biti uzme li se u obzir da je nazočna bila čitava obitelj Bridgerton, od Anthonyja sve do male jedanaestogodišnje Hyacinth koja je vrlo ozbiljno shvatila svoju ulogu djevojčice s cvijećem. Kad joj je njezin brat Gregory, trinaestogodišnjak, pokušao prevrnuti košaru s cvjetnim laticama, ona ga je odalamila njome po bradi i tako odgodila svečanost za punih deset minuta. Međutim, to je unijelo u svečanost toliko potrebnu dozu opuštenosti i smijeha. Zapravo, svima osim Gregoryju, koji je bio prilično zgranut cijelim slučajem i nikako se nije smijao, iako je on, kako je Hyacinth brzo istakla svakome tko ju je želio slušati (a glas joj


je bio dovoljno glasan da nije bilo šanse da je netko ne bi čuo), bio taj koji je sve započeo. Kate je sve to vidjela sa svoga mjesta u predvorju, odakle je virila kroz odškrinuta vrata. I nju je to nasmijalo, a to je bilo jako poželjno s obzirom na to da su joj koljena klecala već čitav sat. Zahvaljivala je sreći što lady Bridgerton nije inzistirala na velikom, grandioznom vjenčanju. Kate, koja se nikad ranije nije smatrala živčanom osobom, vjerojatno bi u tom slučaju umrla od straha. Uistinu, Violet je spomenula mogućnost grandioznog vjenčanja kao sredstva borbe protiv glasina koje su kružile o Kate, Anthonyju i njihovim prilično iznenadnim zarukama. Gospođa Featherington održala je riječ i ostala šutjeti o pojedinostima slučaja, ali ne dovoljno da ne bi dvosmisleno napomenula da svi znaju kako do ovih zaruka nije došlo na uobičajen način. To je dovelo do toga da su ih svi počeli ogovarati i Kate je znala da je samo pitanje vremena kad se gospođa Featherington neće više moći suzdržati i kad će svi saznati kako je doživjela poraz od ruku — ili, točnije, od žalca — jedne pčele. Ali na kraju je Violet odlučila da je brzo vjenčanje ipak najbolje rješenje, jer nitko ne može organizirati grandiozno vjenčanje u samo tjedan dana, pa je popis uzvanika sveden na članove obitelji. Kateina kuma bila je Edwina, a Anthonyjev kum njegov brat Benedict i tako su oni postali muž i žena. Čudno je, razmišljala je Kate kasnije tog popodneva dok je zurila u zlatni prsten s dijamantom na svojoj lijevoj ruci, kako se u trenu promijeni nečiji život. Svečanost je bila kratka, sjećala je se kao niza nejasnih slika koje su proletjele, a ipak, život joj je zauvijek bio promijenjen. Edwina je imala pravo. Sve je bilo drukčije. Ona je sada bila udata žena, vikontica. Zagrize donju usnu. To je zvučalo kao da se radi o nekom drugom. Koliko će vremena proći prije nego što će, kad netko bude rekao “lady Bridgerton”, ona uistinu pomisliti da govore njoj, a ne o Anthonyjevoj majci? Ona je sad bila supruga, s odgovornostima jedne supruge. To ju je užasavalo. Sad kad je čin vjenčanja završen, Kate se prisjećala Maryinih riječi od prethodne noći i znala je da je Mary bila u pravu. Iz više je razloga ona bila najsretnija žena na svijetu. Anthony će se dobro odnositi prema njoj.” On bi se dobro odnosio prema svakoj ženi. A to je bio problem. A sada je sjedila u kočiji, putujući kratkom razdaljinom od kuće Bridgerton gdje se održalo vjenčanje do Anthonyjevog doma koji se više neće moći nazivati “momačkim stanom”. Pogledala je krišom svog novog supruga. On je gledao ravno naprijed, čudno ozbiljna izraza lica. “Planiraš li se preseliti u kuću Bridgerton, sad kad si se oženio?” upita ga tiho. Anthony se trzne, činilo se kao da je zaboravio da je ona ovdje. “Da”, odgovori, okrećući se prema njoj, “iako ne još nekoliko mjeseci. Mislio sam da nam treba malo privatnosti na početku braka, slažeš li se?” “Svakako”, promrmlja Kate. Gledala je u svoje ruke koje su joj se nemirno vrpoljile u krilu. Pokušala ih je umiriti, ali to je bilo nemoguće. Čudila se kako joj ne iskoče iz rukavica. “Nervozna si?” upitao ju je. “Mislio si da neću biti?” odgovori mu, pokušavajući zvučati ravnodušno i ironično. On se nasmiješi. “Nemaš se čega bojati.” Kate zamalo prasne u živčani smijeh. Činilo joj se da je zauvijek osuđena slušati tu jednu te istu ohrabrujuću rečenicu. “Možda”, priznala je, “ali još uvijek ima puno toga što me čini nervoznom.” Smiješak mu se produbi. “Istina, draga moja ženo.” Kate grčevito gutne. Bilo je čudno biti nečijom ženom, posebno ženom ovoga čovjeka. “A jesi li ti nervozan?” upita ona njega.


On se nagne prema njoj, gledajući je strastvenim pogledom punim obećanja onoga što će doći. “Ah, očajnički”, promrmlja. Približio joj se sasvim blizu spustivši svoje usne na osjetljivu udubinu njezina uha. “Srce mi snažno udara”, šapne joj. Kateino se tijelo ukoči i u isto vrijeme rastopi. Zatim izbrblja u dahu: “Mislim da bismo morali pričekati.” On joj gricne uho. “Što bismo morali pričekati?” Ona se pokuša izmigoljiti. On nije shvatio. Da je shvatio, bio bi bijesan, a nije se činio posebno uznemirenim. Još. “N-na brak”; promuca ona. Činilo se da mu je ovo bilo zabavno. Zaigrano je okrenuo prsten koji je sad počivao na njezinim prstima u rukavicama. “Ne misliš li da je sad malo prekasno za to?” “Na prvu bračnu noć”, pojasni ona. On ustukne, a tamne mu se obrve izravnaju u ravnu, možda pomalo ljutitu crtu. “Ne”, reče on jednostavno. Ali nije ju ponovno zagrlio. Kate se pokušavala domisliti riječi koje bi ga natjerale da shvati što mu želi reći, ali to nije bilo lako; nije bila sigurna ni da samu sebe shvaća. Bila je prilično sigurna da joj ne bi povjerovao kad bi mu rekla da ga to uopće nije namjeravala zamoliti, već da je to samo od sebe izletjelo iz nje, u panici za koju nije znala ni da postoji do trenutka kad je izrekla tu rečenicu. “Ne tražim to zauvijek”, reče ona, mrzeći što joj glas drhti. “Samo na tjedan dana.” Ovo ga zainteresira, a jedna mu se obrva podigne ironično. “A što to ti, za Boga miloga, namjeravaš postići za tih tjedan dana?” “Ne znam”, odgovori ona vrlo iskreno. On se usredotoči na njezine oči, gledajući je čvrstim, strastvenim, ironičnim pogledom. “Morat ćeš smisliti nešto uvjerljivije”, reče on. Kate ga nije željela pogledati, nije željela bliskost koju joj je nametnuo svaki put kad je uhvatila njegov mračni pogled. Bilo joj je lako sakriti osjećaje kad bi se uspjela usredotočiti na njegovu bradu ili ramena, ali kad bi ga morala pogledati ravno u oči... Bojala se da joj on tada viri u dubinu duše. “Ovaj tjedan je bio tjedan velikih promjena u mome životu”; počela je, ni sama ne znajući što želi time reći. “I u mojem također”, prekine je obazrivo. “Ali u tvojem ne u toj mjeri”, uzvrati mu. “Bračne intimnosti tebi nisu nikakva novost.” Jedan kut njegovih usta iskrivi se u pomalo arogantni smiješak. “Uvjeravam te, moja damo, da nikad nisam bio oženjen.” “Nisam na to mislila i ti to znaš.” On joj se ne usprotivi. “Jednostavno bih željela malo vremena za pripremu”, reče, pristojno sklopivši ruke u krilu. Ali nije mogla smiriti palčeve koji su se nervozno vrtjeli, pokazujući u kakvom su joj stanju živci. Anthony je dugo zurio u nju, a zatim se naslonio natrag i opušteno prebacio desni gležanj na lijevo koljeno. “Dobro”, reče. “Uistinu?” Ona se uspravi, iznenadivši se. Nije očekivala da bi se on tako lako predao. “Uz uvjet...” nastavio je. Ona se skruši. Trebala je znati da ima neka kvaka. “...da mi razjasniš jednu činjenicu.” Ona nervozno gutne. “A koja bi to bila, gospodine lorde?” On se nagne naprijed, sam vrag mu je virio iz očiju. “Kako se to točno misliš pripremati?” Kate proviri kroz prozor, zatim u sebi opsuje shvativši da nisu stigli ni do Anthonyjeve ulice. Neće moći izbjeći odgovoriti na ovo pitanje; bila je osuđena na boravak u ovoj kočiji još barem pet minuta. “Ovaaaj”, krene odugovlačiti, “sigurna sam da ne razumijem što misliš reći.”


On se nasmije. “I ja sam siguran da ne razumiješ.” Kate se namršti. Nije bilo ništa gore nego biti predmetom nečije sprdnje, pogotovo je to bilo nedolično kad je taj predmet bila mladenka na dan njezina vjenčanja. “Ti se sad zabavljaš na moj račun”, optuži ga. “Ne”, reče on glasom koji bi se mogao nazvati pakosnim. “Ja bih se rado zabavljao s tobom. To je velika razlika.” “Željela bih da prestaneš tako govoriti”, progunđa Kate. “Znaš da ne razumijem što govoriš.” Oči mu se usredotoče na njezine usne kad mu jezik iziđe navlažiti njegove. “Razumjela bi”, promrmlja, “kad bi se jednostavno prepustila neizbježnom i zaboravila na svoju šašavu molbu.” “Ne volim kad mi ljudi sole pamet”, reče Kate kruto. Oči mu zabljesnu. “A ja ne volim kad mi se uskraćuju moja prava”, uzvrati joj ledenim glasom, uz surov aristokratski izraz lica. “Ja tebi ništa ne uskraćujem”, inzistirala je Kate. “Ma nemoj”, rastegao je, bez imalo humora u glasu. “Ja samo tražim malu odgodu. Vrlo kratku, privremenu, kratku...”, ponovi to za svaki slučaj da njegov mozak nije otupio od uskogrudnog muškog ponosa da bi ju prvi put razumio, “odgodu.” Zasigurno mi nećeš uskratiti tako jednostavnu molbu.” “Kad je o nama dvoje riječ”, reče on odsječnim glasom, “mislim da nisam ja onaj tko ovdje nešto nekome uskraćuje.” Bio je u pravu, vrag ga odnio, i ona nije imala pojma što sad dalje reći. Znala je da nema argumenata koji bi opravdali njezinu spontanu molbu; on je imao svako pravo prebaciti je preko ramena, odvući je u krevet i zaključati je u sobi na tjedan dana bude li to poželio. Ona se ponašala budalasto, bila je zarobljenik svojih nesigurnosti — nesigurnosti za koje nije ni znala dok nije upoznala Anthonyja. Čitavog svog života ona je bila ta kojoj bi bio upućen drugi pogled, drugi pozdrav i drugi poljubac u ruku. Kao stariju kćer, nju su trebali pozdraviti prije no što bi pozdravili njezinu mladu sestru, ali Edwinina ljepota bila je tako zapanjujuća, a bistrina i savršena plava boja njezinih očiju tako očaravajuća, da su se ljudi u njezinoj nazočnosti jednostavno zaboravili. Upoznavanje s Kate obično je bilo popraćeno nelagodnim “Svakako”, i pristojno promrmljanim pozdravom, dok im je pogled bježao na Edwinino čisto i blistavo lice. Kate nikad nije bilo previše briga što je to tako. Da je Edwina bila razmažena ili bezobrazna, možda bi to bilo teško, a iskreno, većina muškaraca koje je upoznala bili su plitki i budalasti i nije joj uopće bilo važno što bi je uočili nakon sestre. Sve do sada. Željela je da se Anthonyjeve oči ozare kad ona ude u sobu. Željela je da on u gužvi potraži njezino lice. Nije je trebao voljeti — barem si je to govorila — ali je očajnički željela biti prva na koju će on usmjeriti pozornost, prva za kojom će žudjeti. A imala je užasan, strašan osjećaj da je to značilo da se zaljubljuje. Zaljubiti se u svog supruga — tko bi pomislio da to može biti takva katastrofa? “Vidim da nemaš odgovor na moje pitanje”, reče Anthony tiho. Kočija se zaustavi, poštedjevši je srećom nužnosti da mu odgovori. Ali kad je lakaj u livreji pojurio naprijed želeći im otvoriti vrata, Anthony ih čvrsto zatvori ne skinuvši nijednom pogled s njezina lica. “Kako, moja damo?” upita je ponovno. “Kako...” zbunjeno ponovi ona. Sasvim je zaboravila što ju je pitao. “Kako”, ponovi on još jednom, glasom čvrstim poput leda, ali vrućim poput plamena, “se planiraš pripremiti za svoju prvu bračnu noć?” “Ni-nisam razmišljala o tome”, odgovori Kate. “To sam i mislio.” On pusti kvaku i vrata se širom otvore, otkrivajući lica dvojice lakaja


koji su se očito silno trudili da ne izgledaju znatiželjno. Kate je šutjela cijelo vrijeme dok joj je Anthony pomagao sići i vodio je do kuće. Osoblje njegova kućanstva okupilo se u malom predvorju i Kate je mrmljajući pozdravljala svakog člana pojedinačno dok su ju s njima upoznavali batler i domaćica kuće. Osoblja nije bilo mnogo jer je kuća bila mala prema standardima visokog društva, ali za predstavljanje je ipak trebalo dobrih dvadeset minuta. Bilo je to dvadeset minuta koje, nažalost, nisu učinile ništa da bi smirile njezine živce. U trenutku kad joj je Anthony stavio ruku na donji dio leđa i poveo ju prema stubama, srce joj je ubrzano lupalo i, po prvi put u životu, pomislila je da bi se uistinu mogla onesvijestiti. Nije se radilo o tome da ju je bilo strah bračne postelje. Nije ju bilo strah ni da neće zadovoljiti svog muža. Čak je i nevinoj djevici poput nje bilo jasno da su njegovi postupci i reakcije kad ju je ljubio bile dovoljan dokaz da žudi za njom. Podučit će on nju što treba raditi; u to nije sumnjala. Ono čega se plašila... Ono čega se plašila... Osjetila je kako joj se grlo steže, kako se guši i prinijela je šaku ustima, grizući članke na prstima da smiri želudac, kao da će joj to išta pomoći smiriti stravičnu nervozu. “Bože moj”, šapne Anthony kad su stigli do odmorišta na stubama. “Ti si u smrtnom strahu.” “Nisam”, slaže. On je primi za ramena i okrene joj lice k sebi, zagledavši se duboko u njezine oči. Psujući ispod glasa, zgrabi je za ruku i povuče je u svoju spavaću sobu mrmljajući: “Trebamo ostati nasamo.” Kad su stigli u njegove odaje — u bogato uređenu muževnu sobu u kojoj su prevladavale nijanse tamnocrvene i zlatne — on stavi ruke na bokove i upita autoritativno: “Zar ti majka nije objasnila o... ovaj... o...” Kate bi se nasmijala na njegovo zamuckivanje da nije bila tako živčana. “Naravno”, reče brzo. “Mary mi je sve objasnila.” “Onda u čemu je vražji problem?” Ponovno opsuje pa se zatim ispriča. “Oprosti, molim te”, reče ukočeno. “Ovo nikako neće pomoći da se opustiš.” “Ne znam”, šapne, prikovavši pogled na pod, usredotočivši se na zamršen uzorak na sagu dok su joj se oči punile suzama. Neki čudan, strašan zvuk poput gušenja začuo se iz Anthonyjevog grla. “Kate?” upita promuklo. “Je li netko... neki muškarac... je li te netko prisilio na nešto što ti nisi željela?” On ga pogleda, a od zabrinutosti i strave na njegovom licu srce joj se zamalo rastopilo. “Ne!” poviče. “Ne radi se o tome. Joj, ne gledaj me tako, ne mogu to podnijeti.” “Ja to ne mogu podnijeti”, šapne, priđe joj, uzme joj ruku i podigne je do svojih usana. “Moraš mi reći”, reče, čudno prigušenim glasom. “Bojiš li me se? Jesam li ti odvratan?” Kate mahnito odmahne glavom. Nije mogla vjerovati da bi on mogao pomisliti da bi ga ikoja žena smatrala odvratnim. “Reci mi”, šaptao je, priljubivši joj usne uhu. “Reci mi kako da to ispravim. Jer mislim da ti ne mogu dati odgodu koju si tražila.” Tijelo mu se privije uz njezino, a njegove je snažne ruke zagrle kad zastenje: “Kate, ja ne mogu čekati čitav tjedan. Jednostavno ne mogu.” “Ja..” Kate učini pogrešku pogledavši ga u oči. Istog trenutka zaboravi sve što je planirala reći. Zurio je u nju takvom žestinom da je osjetila kako joj je neka vatra zahvatila samo središte bića, ostavivši ju bez daha, gladnu, s očajničkom žudnjom za nečim što nije sasvim razumjela. I znala je da ga ne može natjerati na čekanje. Kad bi pogledala u dubinu svoje duše, kad bi to učinila iskreno, bez zavaravanja, morala bi priznati da ni ona ne želi čekati. Što bi to promijenilo? Možda je on nikada neće voljeti. Možda njegova žudnja nikada neće biti usmjerena samo na nju, kao što je njezina usmjerena samo na njega.


Ali može se pretvarati. A kad ju je grlio i kad joj je pritisnuo usne na kožu, bilo se tako lako pretvarati. “Anthony”, šapne, a njegovo je ime postalo blagoslov, molba i molitva, sve u jednom. “Što god želiš”, reče joj dašćući, spustivši se pred njom na koljena, ostavljajući joj vrući trag usnama po koži dok su mu prsti grčevito pokušavali otkopčati njezinu opravu. “Zatraži od mene bilo što”, stenjao je. “Sve ću ti dati, sve što je u mojoj moći.” Kate zabaci glavu i osjeti kako joj se slama posljednji otpor. “Samo me voli”, šapne. “Samo me voli.” Njegov odgovor bio je samo tiho režanje prepuno žudnje.


17. Poglavlje

Čin je obavljen! Gospođica Sheffield je sada Katharine, vikontica Bridgerton. Vaša je autorica najiskrenije čestita sretnom paru. Mudri i časni ljudi rijetkost su u viskom društvu pa je svakako pohvalno kad se dvoje pripadnika te rijetke vrste ujedine u svetom braku. Društveni bilten lady Whistledown, 16. svibnja 1814.

D

o tog trenutka, Anthony uopće nije shvaćao kako silno žudi za tim da ona potvrdno odgovori, da prizna svoju želju. Privio ju je uza se, pritisnuvši obraz na nježnu krivulju njezina trbuha. Čak je i u vjenčanici mirisala na ljiljane i sapun, taj očaravajući miris koji ga je tjednima progonio. “Trebam te”, stenjao je, ne znajući gube li se njegove riječi u slojevima svile koja ga je još uvijek odvajala od nje. “Trebam te sada.” Ustao je i podigao je na svoje ruke i sa zapanjujuće malo koraka stigao do velikog kreveta s baldahinom koji je dominirao njegovom spavaćom sobom. Nikad nije doveo ovamo nijednu ženu, uvijek je radije svoje sastanke sa ženama održavao negdje drugdje, i odjednom mu je bilo apsurdno drago zbog te činjenice. Kate je bila drukčija, bila je posebna, bila je njegova žena. Nije želio da sjećanja na neku drugu ženu ukaljaju ovu ili bilo koju drugu noć. Spustio ju je na madrac, ne skidajući pogled s njezine šarmantno neuredne pojave dok je metodično skidao svoju odjeću. Prvo rukavice, jednu po jednu, zatim kaput, već izgužvan od njegove strasti. Pogleda ju u oči, tamne i velike i ispunjene divljenjem i nasmije se, polako i s velikim osjećajem zadovoljstva. “Nisi nikad vidjela golog muškarca, zar ne?” Ona odmahne glavom. “Odlično”. Nagne se naprijed i skine joj jednu cipelu. “Nećeš nikad ni vidjeti nijednog drugog osim mene.” Krene otkopčavati gumbe na svojoj košulji, jedan po jedan, a žudnja mu se udeseterostruči kad primijeti kako je ona jezikom navlažila usne. Ona je njega željela. Dovoljno je znao o ženama da bude siguran u to. A kad ova noć završi, neće moći živjeti bez njega. To da on možda neće moći živjeti bez nje, bilo je nešto o čemu je odbijao razmišljati. Ono što se zbivalo u spavaćoj sobi i ono što mu je šaptalo srce bile su dvije različite stvari. On ih može držati razdvojenima. On će ih držati razdvojenima. Možda nije želio voljeti svoju ženu, ali to nije značilo da ne mogu istinski uživati jedno u drugom u krevetu. Ruka mu je pošla do gornjeg gumba hlača i on ga otkopča, ali tada zastane. Ona je još bila potpuno odjevena, i još uvijek potpuno nevina. Nije još bila spremna vidjeti dokaz njegove žudnje. Popeo se na krevet i poput divlje mačke, prišuljao joj se, približavajući joj se centimetar po centimetar dok njezini laktovi, kojima se podupirala, nisu popustili. Ležala je ispružena na leđima, zurila u njega, a disanje joj je postajalo sve brže i pliće kroz razdvojene usne. Nije bilo ničega, shvatio je, što ga je više očaravalo od Kateinog lica koje se zarumenjelo od žudnje. Njezina kosa, tamna i svilena i gusta, već se riješila kopči i ukosnica koje su joj držale urednu svadbenu frizuru na svom mjestu. Njezine usne, malo previše pune za uobičajenu ljepoticu, poprimile su tamnoružičastu boju na prigušenom svjetlu kasnog


popodneva. A njezina je koža — koja se nikad nije činila toliko besprijekornom, sada sjajila. Blago rumenilo obojilo joj je obraze, lišavajući je beskrvnog tena kojem su moderne dame stalno težile, ali Anthonyju je ta boja bila očaravajuća. Ona je bila prava žena i drhtala je od žudnje. Nije mogao poželjeti ništa više. Pažljivo je gornjim dijelom prstiju pomiluje po obrazu, zatim joj njima klizne niz vrat do nježne kože koja je izvirivala iz prsluka. Oprava joj je na leđima bila zakopčana izluđujućim nizom gumba, ali je on već otkopčao skoro trećinu pa joj je sad već bila dovoljno labava da joj je lagano spustio svilenu tkaninu preko grudi. A one su izgledale čak još ljepše nego prije dva dana. Bradavice su joj bile nježno ružičaste, ukrašavajući dojke za koje je znao da savršeno pristaju njegovim dlanovima. “Nema podhaljine?” zahvalno je promrmljao, milujući joj prstom izbočinu ključne kosti. Ona odmahne glavom i reče isprekinutim glasom: “Kroj oprave nije dopuštao.” Kut usana izvije mu se u mali smiješak. “Podsjeti me da pošaljem bonus tvojoj krojačici.” Ruka mu je kliznula još niže i on joj obuhvati dlanom jednu dojku, stisne je nježno, zastenje i osjeti kako mu se žudnja rasplamsava kad začuje slično stenjanje iz njezinih usta. “Tako divno”, mrmljao je, podižući ruku i puštajući očima da joj miluju dojku. Nikad mu nije palo na pamet da bi mogao tako uživati samo gledajući u jednu ženu. Vođenje ljubavi uvijek je bio čin u kojem je presudnu ulogu imao dodir i okus; po prvi put mu je ono što je gledao bilo jednako zavodljivo. Ona je bila tako savršena, tako predivna, pa osjeti neko čudno primitivno zadovoljstvo time što je većina muškaraca bila slijepa na njezinu ljepotu. Činilo se kao da je jedna njezina strana bila vidljiva samo njemu. Bio je sretan što je njezin šarm ostao skriven ostatku svijeta. To ju je učinilo više njegovom. Odjednom je osjetio veliku želju da ona njega dodiruje onako kako je on dodirivao nju pa joj podigne jednu ruku, na kojoj je još uvijek bila rukavica od satena, i prinese je grudima. Osjećao je toplinu njezine kože kroz tkaninu, ali to nije bilo dovoljno. “Želim te osjetiti”, šapne, a zatim skine dva prstena koja su joj još krasila prstenjak. Položio joj ih je na udubinu između dojki, uleknuće koje je bilo plitko jer je ležala ispružena na leđima. Kate zastenje i zadrhti na dodir hladnog metala o kožu, a zatim je gledala bez daha, očarana, kako se Anthony zabavio njezinom rukavicom, vukući nježno svaki prst dok nije bio slobodan, zatim krenuo kliziti rukavicom niz njezinu ruku i na kraju niz dlan. Osjećaj satena na koži bio je poput beskrajnog poljupca, uzrokujući žmarce po čitavom njezinom tijelu. Zatim, s nježnošću od koje su joj zamalo krenule suze na oči, vrati joj prstenje na prst, jedan po jedan, zastajući samo da bi joj u međuvremenu poljubio osjetljivo područje dlana. “Daj mi drugu ruku”, nježno naredi. Ona to učini, a on ponovi svoje divno mučenje, vukući i klizeći satenom niz njezinu kožu. Ali ovaj put, kad je završio, prinese njezin mali prst svojim ustima, zatim ga usiše usnama i krene sisati, okrećući jezikom po vrhu prsta. Kate osjeti kako su joj od toga žmarci žudnje krenuli kroz ruku, kako su joj prsa zadrhtala, kako joj se strast nakuplja, vruća i tajanstvena, između nogu. On je budio nešto u njoj, nešto mračno i možda tek pomalo opasno, nešto što je ležalo uspavano godinama, nešto što je čekalo na jedan jedini poljubac ovog čovjeka. Njezin je cijeli život bio tek priprema za ovaj trenutak, a ona uopće nije znala što dalje slijedi. On krene jezikom niz unutrašnju stranu njezina prsta, a zatim njime pređe preko linija na dlanu. “Imaš tako divne ruke”, promrmlja, grickajući mesnati dio njezina palca dok je ispreplitao prste s njezinima. “Snažne, a ipak tako profinjene i delikatne.” “Govoriš budalaštine”, reče Kate samosvjesno. “Moje ruke...”


Ali on je ušutka stavivši joj prst na usne. “Pst”, prekori je. “Zar nisi naučila da se nikad ne smiješ usprotiviti mužu kad ti se divi?” Kate zadrhti od zadovoljstva. “Na primjer”, nastavio je đavolskim glasom, “želim li provesti čitav sat proučavajući unutrašnjost tvog zapešća...” sitnim joj je munjevitim pokretima zubima prelazio preko osjetljive kože unutrašnjosti njezina zapešća, “...tu povlasticu svakako moram iskoristiti, slažeš se?” Kate nije znala kako odgovoriti na to, a on se zasmijulji, dubokim toplim zvukom koji joj zagrije srce. “I nemoj misliti da neću”; upozori je, jagodicom prsta prelazeći joj po plavim venama koje su joj pulsirale ispod kože, “možda odlučim provesti dva sata proučavajući tvoje zapešće.” Kate je očarano promatrala kako njegovi prsti, nježno je dodirujući tako da je zadrhtala od svakog dodira, pronalaze put do unutrašnje strane njezina lakta, a zatim zastaju i kreću raditi kružne pokrete po njezinoj koži. “Ne mogu zamisliti”, reče nježno, “da mogu provesti dva sata proučavajući ti zapešće i ne zaključiti da je divno.” Ruka mu skoči na njezine grudi pa joj stane dlanom nježno prelaziti po vrhu nadražene bradavice. “Jako bi me uznemirilo kad se ne bi složila sa mnom.” Nagnuo se dolje i zarobio joj usne u kratkom žestokom poljupcu. Pridignuvši glavu samo dva centimetara, promumlja: “Žena bi se trebala slagati s mužem u svim stvarima, hmmm?” Riječi su mu bile toliko apsurdne da Kate konačno uspije pronaći snage i odgovori. “Ako”, reče, veselo se osmjehnuvši, “je njegovo mišljenje prikladno, gospodine lorde.” Jedna mu se obrva nadmeno podigne. “Svađate li se vi to sa mnom, moja damo? I to, ni više ni manje, već moje prve bračne noći.” “Ovo je i moja prva bračna noć”, istakne ona. On se zasmijulji i odmahne glavom. “Možda ću te morati kazniti”, reče. “Ali kako? Dodirujući te?” Rukama joj pomiluje dojku, a zatim i drugu. “Ili ne dodirujući te?” Podigne ruke s nje, ali zatim joj kroz napućene usne dahne topli zrak u bradavicu. “Dodirujući me”, zavapi Kate, izvivši se na krevetu. “Svakako dodirujući me.” “Tako kažeš?” nasmiješi se, polako, poput mačke. “Nikad nisam pomislio da bih to mogao reći, ali i ne dodirivanje ima čara.” Kate je zurila u njega. Nadvio se nad nju na rukama i koljenima poput nekog primitivnog lovca koji se sprema zadati posljednji smrtonosni udarac. Izgledao je divlje, pobjednički i moćno posesivno. Gusta mu je kestenjasta kosa padala preko čela, dajući mu neki čudan dječački izgled, ali strastven mu je pogled sjajio žudnjom neupitno odraslog muškarca. On je nju želio. To je bilo tako uzbudljivo. On je bio muško, a njih možda može zadovoljiti svaka žena, ali upravo sada, u ovom trenutku, on je želio nju. Kate je bila sigurna u to. I zato se osjećala najljepšom ženom na svijetu. Ohrabrena spoznajom da on žudi za njom, obgrli ga rukom oko glave i privuče ga dolje dok mu usne nisu bile samo za šapat udaljene od njezinih. “Poljubi me”, naredi mu, iznenađena zapovjednim tonom svoga glasa. “Poljubi me sada.” On se osmjehne u blagoj nevjerici, ali njegove riječi, u posljednjoj sekundi prije no što su im se usne srele, bile su: “Što god želite, lady Bridgerton. Što god želite.” A onda se sve dogodilo odjednom. Usne su mu bile na njezinima, kušale ih i proždirale, dok su je njegove ruke podizale u sjedeći položaj. Prsti su mu spretno otkopčavali gumbe na njezinoj opravi i ona osjeti kako joj je hladni zrak pomilovao kožu dok joj se tkanina oprave spuštala polako, centimetar po centimetar, otkrivajući joj rebra, zatim pupak, a zatim... Zatim on stavi ruke pod njezine kukove i podigne je, povlačeći joj opravu ispod nje. Kate zastenje svjesna intimnosti ovoga čina. Na njoj su ostale samo gaćice, čarape i podvezice. Nikad se u svom životu nije osjećala ovako izloženom, a ipak uživala je u svakom


trenutku, u svakom njegovom pogledu koji je prelazio preko njezina tijela. “Podigni nogu”, nježno naredi Anthony. Ona to učini, a on joj, sporošću koja je bila veličanstvena i bolna, zavrne jednu svilenu čarapu do nožnih prstiju. Uskoro je uslijedila i druga, a zatim gaćice, i prije nego se snašla, bila je gola, sasvim ogoljena pred njegovim pogledom. On joj rukom nježno pomiluje trbuh i reče: “Mislim da imam previše odjeće, slažeš se?” Kate razrogači oči kad on siđe s kreveta i skine svu odjeću. Tijelo mu je bilo savršeno, prsa lijepo mišićava, a ruke i noge snažne, a njegov... “O, moj Bože”, zavapi ona. On se naceri. “Ovo ću smatrati komplimentom.” Kate grčevito gutne. Nije bilo čudno što životinje na susjedovoj farmi nisu izgledale kao da uživaju u činu razmnožavanja. Barem ženke nisu izgledale kao da uživaju. Ovo nikako neće ići. Ali nije željela izgledati naivno i budalasto, pa ne reče ništa, već samo glasno gutne i pokuša se osmjehnuti. Anthony uhvati bljesak prestravljenosti u njezinim očima i nježno se osmjehne. “Vjeruj mi”, promumlja, skliznuvši na krevet kraj nje. Ruku je smjestio na oblinu njezinih bokova dok joj je grickao vrat. “Samo mi moraš vjerovati.” Osjeti da je kimnula pa se podigne na jedan lakat, slobodnom joj rukom nehajno kružeći po trbuhu, spuštajući se niže i niže, dok joj nije pomilovao rub tamnog busena dlačica smještenog među nogama. Njezini se mišići trznu, a on začuje kako je glasno udahnula zrak uz njegove usne. “Pst”, reče joj smirujuće, nagnuvši se da joj odvuče pozornost još jednim poljupcem. Zadnji put kad je spavao s djevicom, i on je bio nevin, pa se sad oslanjao na instinkt koji ga je trebao uputiti kako postupati s Kate. Želio je da ovo vođenje ljubavi, njezin prvi put, bude savršeno. Ili, ako ne baš savršeno, onda barem vraški dobro. I dok su mu usne i jezik istraživale njezina usta, rukom pođe niže dok nije dotakao vlažno središte njezine ženstvenosti. Ona ponovno zastenje, ali on je bio nemilosrdan, dražeći je, škakljajući je, uživajući u svakom njezinom trzaju i stenjanju. “Što to radiš?” šapne mu u usne. On joj se znakovito osmjehne i klizne jedim prstom unutra. “Radim ono od čega se osjećaš jako, jako dobro?” Ona zastenje, a on osjeti veliko zadovoljstvo. da je uspjela bilo što razumljivo odgovoriti, to bi bio znak da ne radi dobro svoj posao. Premjestio se na nju, raširivši joj noge svojim bedrom, zastenjavši kad mu se muškost smjestila kraj njezinog kuka. Već i ovdje, osjećaj nje bio je savršen i on je zamalo eksplodirao na pomisao kako će uskoro uroniti u nju. Pokušavao se obuzdati, biti spor i nježan, ali žudnja mu je bila sve veća i veća, a disanje mu je postajalo sve brže i sve isprekidanije. Ona je bila spremna za njega, barem onoliko koliko to može biti. Znao je da će je prvi put boljeti, ali se molio da ta bol ne traje više od trenutka. Smjestio se nad njezin otvor, rukama se podbočivši tako da mu je tijelo bilo nekoliko centimetara iznad njezina. Šapnuo je njezino ime, a tamne su joj se oči, zamagljene od strasti, usredotočile na njegove. “Sad ću te učiniti mojom”, reče, gurnuvši se jedan centimetar naprijed dok je to govorio. Tijelo joj se zgrči oko njega; taj je osjećaj bio tako divan da su mu zubi zaškrgutali. Bilo bi tako nevjerojatno lako izgubiti se u tom trenutku, gurnuti ga duboko i prepustiti se vlastitom užitku. “Reci mi ako te boli”, šapne joj promuklo, dopuštajući si napredovanje tek milimetar po milimetar. Ona je zasigurno bila uzbuđena, ali bila je vrlo uska i znao je da joj mora dati vremena kako bi se prilagodila njegovoj intimnoj invaziji. Ona kimne. On se ukoči, jedva shvativši silnu bol koja mu je zaparala grudi. “Boli te?” Ona odmahne glavom. “Ne, samo sam željela reći da ću ti reći ako bude. Ne boli me, ali osjećaj je jako, jako... čudan.”


On se suzdrži da se ne nasmije, sagne se i poljubi ju u vršak nosa. “Ne sjećam se da su me nazvali čudnim kad sam vodio ljubav s nekom ženom.” Na trenutak se činilo kao da se ona uplašila da ga nije uvrijedila, ali zatim joj usne zatitraju u smiješak. “Možda”, reče mu tiho, “si vodio ljubav s pogrešnim ženama.” “Možda jesam”, odgovori joj i primakne se još jedan centimetar. “Mogu li ti odati jednu tajnu?” upita ga. On gurne još dublje. “Naravno”; promumlja. “Kad sam te prvi put vidjela... mislim, na večeras...” “U svoj mojoj raskoši?” zadirkivao ju je, podigavši arogantno obrve. Ona ga pogleda dražesnim mrkim pogledom. “Mislila sam da nema šanse da to prođe.” On krene još dublje. Bio je blizu, toliko blizu da bude do samog kraja u njoj. “Mogu li ja tebi odati jednu tajnu?” uzvrati joj. “Naravno.” “Tvoja tajna”, još malo gurne, pritisnuvši uz njezin djevičnjak, “uopće nije nikakva tajna.” Ona ga upitno pogleda. On se naceri. “Pročitao sami ti to na licu.” Ona se ponovno namršti, a on zamalo prasne u smijeh. “Ali sada”, reče, prisilivši se izgledati smrtno ozbiljno, “imam pitanje za tebe.” Ona je gledala u njega, očito čekajući da postavi to pitanje. On se nagne, pomiluje joj usnama uho i šapne: “Što sad misliš o tome?” Ona neko vrijeme nije nikako odgovarala, a on zatim primijeti kako se trznula od iznenađenja kad je konačno shvatila što ju zapravo pita. “Jesmo li gotovi?” upita u očitoj nevjerici. Ovoga puta on uistinu prasne u smijeh. “Daleko od toga, draga moja ženo”, zastenje, brišući rukom oči dok se drugom pridržavao. “Jako, jako daleko od toga.” Pogled mu se uozbilji pa doda: “Kate, sad bi moglo malo boljeti. Ali obećavam ti, ta se bol više nikad neće ponoviti.” Ona kimne, ali on osjeti kako joj se tijelo napinje. Znao je da će to samo pogoršati stvar. “Psst”, pjevno joj šapne na uho. “Opusti se.” Ona kimne, zatvorenih očiju. “Opuštena sam.” Bilo mu je drago što ona ne vidi da se nasmijao. “Sasvim sigurno nisi opuštena.” Ona naglo otvori oči. “Da, jesam.” “Ne mogu vjerovati”, reče Anthony, kao da je s njima još netko bio u sobi tko ga čuje. “Ona se sa mnom svađa u našoj prvoj bračnoj noći.” On je ušutka stavivši joj prst na usne. “Jesi li škakljiva?” “Jesam li škakljiva?” On kimne. “Škakljiva.” Ona ga sumnjičavo pogleda. “Zašto?” “Meni ovo zvuči da jesi”, reče, nacerivši se. “Uopće ni... Aaah!” zacvili Kate kad jedna njegova ruka pronašla posebno osjetljivo mjesto pod njezinim pazuhom. “Anthony, prestani”, zavapi, očajnički migoljeći pod njim. “Ne mogu to podnijeti! Ja.” On ga zarije do kraja. “Oh”, reče ona dahnuvši. “O, Bože”. Anthony zastenje, ne mogavši vjerovati kako je divno biti u njoj do kraja. “Uistinu, o Bože.” “Nismo gotovi, zar ne?” On polako odmahne glavom, a tijelo mu se počne kretati u iskonskom ritmu. “Ni približno”, promumlja. Počne ju strastveno ljubiti u usta, a jedna mu se ruka iskrade da bi joj milovala dojku. Ona je bila čisto savršenstvo pod njim, bokovi su joj se podizali da dočekaju njegove, prvo se pomičući s oprezom, a zatim žestinom koja je odgovarala strasti koja je rasla u njoj. “O, Bože, Kate”, stenjao je, a njegova je poznata elokvencija nestala izgubivši se u


primitivnom žaru trenutka. “Tako si dobra. Tako dobra.” Ona je počela sve brže i brze disati, a svaki je njezin mali, jedva čujni uzdah još više rasplamsavao njegovu strast. Želio ju je imati, posjedovati ju, zarobiti ju pod sobom i nikad je ne puštati. A sa svakim novim potiskom bilo mu je sve teže misliti prvo na njezino zadovoljstvo. Mozak mu je vrištao da joj je to prvi put i da mora biti obziran, ali njegovo je tijelo zahtijevalo olakšanje. Bolno zastenjavši, natjerao se da se prestane kretati i pokušao doći do daha. “Kate?” upita, jedva prepoznavši svoj glas. Zvučao je promuklo, daleko, očajno. Njezine oči, koje su bile zatvorene dok joj se glava okretala s jedne na drugu stranu, naglo se otvore. “Nemoj stati”, zavapi, “molim te, ne moj stati. Ja sam blizu nečega... Ne znam čega.” “O, Bože”, zastenje Anthony, gurnuvši ga do samog kraja, zabacivši glavu i savivši leđa. “Ti si tako lijepa, tako nevjerojatno... Kate?” Ona se ukočila pod njim, ali ne od sladostrašća. On zastane. “Što nije u redu?” šapne. Vidio je kratak bljesak boli — one u duši, ne tjelesne — kako joj je bljesnula licem prije nego što ga je prikrila i šapnula: “Sve je u redu.” “To nije istina”, reče on tiho. Ruke su mu se napinjale od pridržavanja nad njom, ali on to nije ni primijetio. Svaki djelić njegova bića bio je usredotočen na njezino lice, koje je bilo slomljeno od boli, unatoč njezinom trudu da to sakrije. “Rekao si da sam lijepa”, šapne ona. Dobrih je deset sekunda samo zurio u nju. Kad bi razmišljao čitavog života zašto je to što je rekao nešto loše, ne bi se dosjetio. Ali, s druge strane, nikad se nije hvalio time da razumije kako radi ženski mozak. Pomislio je da bi samo trebao potvrditi tu svoju izjavu, reći joj da ona uistinu jest lijepa i u čemu je vražji problem, ali mali ga glasić upozori da je ovo jedan od onih trenutaka u kojem, bez obzira što bude rekao, bit će pogrešno. Zato odluči biti vrlo, vrlo oprezan i samo promumlja njezino ime, osjećajući da bi to trebala biti jedina riječ koja ga jamačno neće uvaliti u još goru nevolju. “Ja nisam lijepa”, šapne ona, pogledavši ga u oči. Izgledala je tužno i slomljeno, ali prije nego što joj je uspio proturječiti, upita ga: “Koga si to zamišljao?” On trepne. “Oprosti, molim te?” “Koga zamišljaš kad vodiš ljubav sa mnom?” Anthony je imao osjećaj kao da ga je netko šakom udario u želudac. Ostao je bez daha. “Kate”, reče polako. “Kate, ti si luda, ti si...” “Ja znam da muškarac ne mora željeti neku ženu da bi došao do vrhunca”, poviče slomljeno. “Ti misliš da ja tebe ne želim?” reče, zagrcnuvši se. Bože na nebesima! Upravo se spremao eksplodirati u njoj, a nije se čak ni pomaknuo punih trideset sekunda. Donja joj je usna zadrhtala između zuba, a mišići vrata su joj se napeli. “Misliš li... Misliš li ti na Edwinu?” Anthony se smrzne. “Kako bih uopće mogao zamijeniti vas dvije?” Kate osjeti kako joj se lice grči, a tople joj se suze krenu skupljati u očima. Nije se željela rasplakati pred njim, o, Bože, pogotovo ne sada, ali to je tako boljelo, tako je silno boljelo, i... On je zapanjujućom brzinom zgrabi za obraze i naglo je okrene prema sebi, natjeravši je da ga pogleda u oči. “Slušaj me”, reče, uravnoteženim glasom u kojem je bilo mnogo žestine, “i dobro me slušaj jer ću ovo reći samo jednom. Ja tebe želim. Gorim od žudnje za tobom. Ne mogu noćima spavati od te požude. Čak i kad mi se nisi sviđala, umirao sam od žudnje za tobom. To je najsumanutija, najčudnija i najnevjerojatnija stvar na svijetu, ali tako je. I ako čujem još jednu takvu glupost iz tvojih usta, morat ću te zavezati za vražji krevet i iskoristiti te na stotinu različitih načina, dok ti konačno ne utuvim u tu tvoju šašavu glavu da si ti najljepša


i najpoželjnija žena u cijeloj Engleskoj, a svi oni koji to ne vide, svi su oni proklete budale.” Kate je mislila da nije moguće razjapiti širom usta u ležećem položaju, ali nekako je to ipak bilo moguće. Njemu se jedna obrva podigne u najarogantniji izraz koji je ikad krasio nečije lice. “Je li to jasno?” Ona je samo zurila u njega, ne mogavši izgovoriti nikakav odgovor. On se nagne naprijed, približivši svoj nos njezinom na jedva dva centimetra. “Je li to jasno?” Ona kimne. “Dobro”, zagunđa on, a zatim, prije nego što je uspjela doći do daha, usne su mu proždirale njezine u tako žestokom poljupcu da se morala uhvatiti za krevet. Bokovi su mu se mljeli o njezine, mahniti u svojoj snazi, upirali, kružili, milovali je dok nije bila sigurna da gori. Zgrabila ga je čvrsto, ne znajući želi li ga prikovati uza se ili ga odmaknuti od sebe. “Ja to ne mogu”, stenjala je, sigurna da će se slomiti. Mišići su joj bili ukočeni, napeti i bilo joj je teško disati. Ali ako ju je on uopće čuo, nije za to mario. Lice mu je bilo ozbiljno, duboko koncentrirano, a na obrvama su mu se pojavili grašci znoja. “Anthony”, zavapi Kate, “Ja ne mo...” Jedna mu ruka sklizne između njih i on joj dodirne ono mjesto i ona zavrišti. Zarije se u nju još jednom do kraja i njezin se svijet raspadne. Bila je ukočena, zatim je zadrhtala, a zatim je pomislila da propada. Nije mogla disati, nije mogla ni stenjati. Grlo joj se stezalo, a glavu je zabacila unazad dok se rukama hvatala grčevito za madrac, snagom koje uopće nije bila svjesna. On se nad njom sasvim primirio, otvorio usta u nijemom vrisku, a zatim se srušio na nju, pritisnuvši je još jače o madrac. “O, moj Bože”, zastenje, a tijelo mu je drhtalo. “Nikad... nikad nije... tako dobro... nikad nije bilo ovako dobro.” Kate, koja je imala nekoliko sekunda više za oporavak, nasmiješi se dok mu je gladila kosu. Padne joj na pamet zločesta pomisao, savršeno divna zločesta misao. “Anthony?” promumlja. Nikad neće saznati otkud je smogao snagu podići glavu, jer je izgledalo da mu je potreban herkulski napor samo da otvori oči i promrmlja odgovor. Ona se nasmiješi, polako, ženstvenom zavodljivošću koju je upravo naučila te večeri. Pomilovavši mu prstom liniju brade, šapne: “Jesmo li napokon završili?” On nije odgovarao neko vrijeme, ali zatim mu se usta razvuku u tako vraški smiješak kakav nije znala da postoji. “Zasad”, promuklo promumlja, okrećući se na stranu istovremeno je povlačeći za sobom. “Ali samo zasad.”


18. Poglavlje

Iako još uvijek kruže svakakva govorkanja o žurnom braku lorda i lady Bridgerton (bivše gospođice Katharine Sheffield, za one od vas koji su prošlih nekoliko tjedana spavali zimski san), Vaša autorica čvrsto vjeruje da se u njihovom slučaju radi o braku iz ljubavi. Anthony Bridgerton ne prati svoju ženu na svaki društveni događaj (ali, usput, koji muž to radi?), ali kad je nazočan, Vaša autorica nije mogla ne primijetiti da svojoj ženi stalno šapuće nešto na uho, a ona se u tim trenutcima uvijek smješka i rumeni. Nadalje, on uvijek pleše s njom jedan ples više nego što to zahtijevaju društvena pravila. S obzirom na broj muževa koji uopće ne vole plesati sa svojim ženama, ovo je uistinu romantično. Društveni bilten lady Whistledown, 10. lipnja 1814.

S

ljedećih nekoliko tjedana proletjelo je kao u bunilu. Nakon kratkog boravka na selu u Aubrey Hallu, mladenci su se vratili u London gdje je sezona bila u punom zamahu. Kate se nadala iskoristiti popodneva za nastavak poduke iz flaute, ali brzo je otkrila da je jako tražena pa su joj dani bili ispunjeni posjetima, obiteljskim odlascima u kupovinu i povremenim jahanjem Hyde Parkom. Večeri su joj prolazile u vrtlogu balova i zabava. Ali noći su bile samo za Anthonyja. Brak joj je, zaključila je, pristajao. Anthonyja je viđala manje nego što bi to željela, ali shvaćala je i prihvaćala da je on vrlo zaposlen čovjek. Imao je puno poslova, i u parlamentu i na svojim imanjima, i to mu je oduzimalo mnogo vremena. Ali kad bi se navečer vratio kući i našao se s njom u spavaćoj sobi (lord i lady Bridgerton nisu imali odvojene spavaće sobe!), bio je predivno pažljiv, zanimalo ga je kako je provela dan, ispričao bi joj kako je on proveo svoj dan i vodio je ljubav s njom do sitnih noćnih sati. Čak je našao vremena poslušati kako ona vježba flautu. Kate je uspjela pronaći jednog glazbenika koji ju je podučavao dvaput tjedno u jutarnjim satima. S obzirom na njezinu vještinu muziciranja (koja nije bila zavidna), Anthonyjeva volja da jednom odsjedi i odsluša čitavih trideset minuta probe mogla se samo protumačiti kao znak velike privrženosti. Naravno, ona nije propustila primijetiti da on tu gestu nikada nije ponovio. Život joj je bio lijep, a brak puno bolji nego što žena njezina društvena položaja može očekivati. Ako je njezin suprug nije volio, ili ako je nikada ne bude volio, barem se jako trudio da se ona osjeća prihvaćenom i cijenjenom. A Kate je zasad s tim uspjela biti zadovoljna. A ako se činio odsutnim tijekom dana, dobro, ni u kom slučaju nije bio odsutan tijekom noći. Ostatak društva, međutim, a posebno Edwina, utuvio si je u glavu da su se lord i lady Bridgerton vjenčali iz ljubavi. Edwina bi je uvijek posjećivala popodne, a ovaj dan nije bio iznimka. Ona i Kate sjedile su u salonu, pijuckajući čaj i grickajući kolačiće, uživajući u rijetkom trenutku koje su imale samo za sebe, nakon što je Kate ispratila svoju dnevnu dozu posjetitelja. Činilo se da baš svi žele znati kako se snalazi nova vikontica pa Kateina dnevna soba popodnevima nikad nije bila bez posjetitelja. Newton je skočio na sofu kraj Edwine i ona ga je lijeno gladila po krznu kad reče:


“Danas svi pričaju o tebi.” Kate nije ni zastala dok je prinosila šalicu čaja ustima kako bi ispila gutljaj. “Danas svi pričaju o meni”, reče, slegnuvši ramenima. “A uskoro će naći novu temu razgovora.” “Neće”, odgovori Edwina, “sve dok te tvoj muž bude gledao onako kako te gledao sinoć.” Kate osjeti kako su joj se obrazi zarumenjeli. “Nije on učinio ništa neuobičajeno”, promrmlja. “Kate, on te gledao kao očaran!” Edwina se premjesti na sofi kad to učini i Newton, dajući joj do znanja da želi da ga češka po trbuhu. “Ja sam ga osobno vidjela kako je odgurnuo lorda Haveridgea s puta samo da bi što brže stigao do tebe.” “Stigli smo odvojeno”, objasni Kate, iako joj se srce ispunjavalo skrivenom — i vrlo vjerojatno budalastom — radošću. “Sigurna sam da mi je morao nešto važno reći.” Edwina ju sumnjičavo pogleda. “I je li to učinio?” “Je li što učinio?” “Rekao ti to nešto jako važno”, odgovori Edwina vidljivo uzrujana. “Rekla si da ti je samo trebao nešto reći. Ako je to bilo tako, zar ti onda ne bi rekao? Onda bi ti znala da ti je nešto želio reći, nije li tako?” Kate trepne. “Edwina, zavrtjet će mi se u glavi od tebe.” Edwina stisne usne i namršti se nezadovoljno. “Ti meni nikad ništa ne govoriš.” “Edwina, kad ti nemam što reći!” Kate se nagne, zgrabi kolačić i uzme jedan veliki, iznimno nepristojni griz kako bi joj usta bila tako puna da ne može govoriti. Što bi sad trebala reći svojoj sestri — da ju je, čak prije nego što su se vjenčali, njezin suprug izvijestio najizravnije i najravnodušnije da je nikada neće voljeti? To bi bio baš dražestan razgovor uz čaj i kolačiće. “Dobro”, konačno najavi Edwina, nakon što je promatrala kako Kate žvače zalogaj nevjerojatnu čitavu minutu, “ja sam zapravo došla posjetiti te iz jednog drugog razloga. Željela bih ti nešto reći.” Kate zahvalno proguta zalogaj. “Uistinu?” Edwina kimne, zatim se zarumeni. “O čemu se radi?” upita Kate ispijajući čaj. Usta su joj bila strahovito suha nakon svog onog žvakanja. “Mislim da sam se zaljubila.” Kate zamalo ispljune čaj. “U koga?” “U gospodina Bagwella.” Koliko god se trudila, Kate se nije mogla sjetiti tko bi to bio. “On je učenjak”, reče Edwina, sanjivo uzdahnuvši. “Upoznala sam ga na selu na zabavi lady Bridgerton.” “Ja se ne sjećam da sam ga upoznala”, reče Kate zamišljeno se namrštivši. “Ti si tad bila silno zauzeta”, odgovori ironično Edwina. “Zaručivala si se i sve to...“ Kate je pogleda onako kako netko može pogledati samo sestru ili brata. “Daj mi pričaj o gospodinu Bagwellu.” Edwinine oči obasja neki topli sjaj. “On je drugi sin. Bojim se da ne može očekivati neki veliki prihod. Ali sad kad si se ti tako dobro udala, ja ne moram brinuti za to.” Kate neočekivano krenu suze na oči. Nije dosad shvaćala pod kakvim je pritiskom Edwina morala biti ranije ove sezone. Ona i Mary trudile su se uvjeriti Edwinu da se može udati za bilo koga tko joj se svidi, ali bile su sasvim svjesne kako im stoje financije i svakako su bile krive što su se šalile kako se jednako lako zaljubiti u imućnog čovjeka kao i u siromašnog. Bio je dovoljan samo jedan pogled u Edwinino lice da svati kako joj je velik kamen pao sa srca. “Drago mi je da si našla nekog tko ti odgovara,” promumlja Kate. “O, da, odgovara mi. Znam da nećemo imati mnogo novca, ali iskreno, ne treba mi svila i dragulji.” Pogled joj padne na svjetlucavi dijamant na Kateinoj ruci. “Nisam na tebe


mislila, naravno!” brzo dobaci, zacrvenjevši se. “Samo da...” “Samo da je lijepo što više ne moraš brinuti o tome da moraš uzdržavati svoju sestru i majku”, završi Kate njezinu misao obzirnim glasom. Edwina duboko uzdahne. “Točno.” Kate ispruži ruku preko stola i primi sestrinu. “Za mene svakako ne trebaš brinuti, a sigurna sam da ćemo Anthony i ja uvijek biti sposobni pobrinuti se za Mary, bude li joj ikad bila potrebna naša pomoć.” Edwinine se usne iskrive u nesigurni smiješak. “A što se tebe tiče”, doda Kate, “mislim da je krajnje vrijeme da počneš za promjenu misliti na sebe. Konačno možeš donijeti odluku na temelju onoga što ti želiš, a ne na temelju onoga što misliš da treba drugima.” Edwina povuče jednu ruku i obriše si njome suzu. “On mi se uistinu sviđa”, šapne. “Tada sam sigurna da će se i meni svidjeti”, reče Kate odlučno. “Kad ga mogu upoznati?” “Bojim se da će on biti u Oxfordu sljedeća dva tjedna. Imao je ranije ugovorene obveze i nisam željela da prekrši dogovor zbog mene.” “Naravno da ne”, promrmlja Kate. “Ne bi se htjela udati za gospodina koji ne poštuje svoje obveze.” Edwina kimne, složivši se sa sestrom. “Ali jutros sam dobila njegovo pismo u kojem piše da će krajem mjeseca doći u London i kako se nada da će me moći posjetiti.” Kate se nestašno osmjehne. “On ti već piše pisma?” Edwina kimne i zarumeni se. “Nekoliko tjedno”, prizna. “A što on izučava?” “Arheologiju. Vrlo je pametan. Bio je i u Grčkoj. Dvaput!” Kate ne bi pomislila da njezina sestra — već slavna u čitavoj zemlji po svojoj ljepoti — može izgledati dražesnije nego što izgleda, ali dok je Edwina pričala o svojem gospodinu Bagwellu, lice joj je sjalo takvom ljepotom da bi svakome srce stalo. “Jedva čekam upoznati ga”, objavi Kate. “Morat ćemo organizirati neslužbenu večeru i pozvati ga kao počasnog gosta.” “To bi bilo divno.” “A možda bismo nas troje mogli otići ranije na jahanje u park da se bolje upoznamo. Sad kad sam ja udata stara dama, mogu vam biti pratilja.” Kate se zasmijulji. “Nije li to baš smiješno?” Vrlo razdragan i vrlo muževan glas oglasi se s vrata: “Što je to baš smiješno?” “Anthony!” uzvikne Kate, iznenađena vidjeti muža doma usred dana. Uvijek bi imao sastanke i dogovore koji bi ga cijeli dan zadržali izvan doma. “Kako mi je drago vidjeti te.” On se nasmiješi i kimne Edwini na pozdrav. “Danas neočekivano imam viška vremena.” “Bi li nam se pridružio na čaju?” “Pridružit ću vam se”, promumlja dok je išao na drugi kraj sobe po kristalni dekanter koji je stajao na stoliću od mahagonija, “ali mislim da ću radije malo konjaka.” Kate ga je promatrala dok sije točio piće, a zatim ga odsutno vrtio u ruci. U ovakvim joj je trenutcima bilo teško odvojiti srce od očiju. Bio je tako zgodan u kasno popodne. Nije bila sigurna zašto; možda je to bilo radi brade koja je sad već provirivala jer se obrijao rano ujutro ili činjenice da mu je kosa uvijek bila malo razbarušena od onoga što je radio tijekom dana, što god to bilo. Ili je to jednostavno bilo zato što ga nije često imala priliku vidjeti u ovo doba dana; jednom je pročitala neku pjesmu koja kaže da su spontani trenutci uvijek najslađi. Dok je gledala svoga muža, pomislila je da je pjesnik možda bio u pravu. “Dakle”, reče Anthony nakon što je ispio gutljaj svog pića, “o čemu ste vas dvije dame razgovarale?” Kate pogleda sestru zatraživši dozvolu da podijeli njezine vijesti i kad Edwina kimne, reče: “Edwina je upoznala jednog gospodina koji joj se sviđa.” “Uistinu?” upita Anthony zainteresirano, ali je zvučao nekako čudno, očinski. Naslonio


se na naslon Katine fotelje, opuštenog, premekanog komada namještaja koji nije bio uopće moderan, ali su ga svi u kućanstvu obitelji Bridgerton voljeli jer je bio nevjerojatno udoban. “Rado bih ga upoznao”, doda. “Upoznali biste ga?” upita Edwina, trepćući poput sove. “Uistinu?” “Naravno. Zapravo, inzistiram na tome.” Kad nijedna od dama nije komentirala, on se malo namršti i doda. “Pa ja sam ipak glava obitelji. To je naša zadaća.” Edwina zine od iznenađenja. “Ja... ja nisam znala da se vi smatrate odgovornim za mene.” Anthony je pogleda kao da je privremeno izgubila razum. “Pa ti si Kateina sestra”, reče, kao da to samo po sebi sve objašnjava. Edwinin smeteni pogled ostane još malo usredotočen na njegovo lice, a zatim se pretvori u iskreno oduševljenje. “Uvijek sam se pitala kako bi bilo imati brata”, reče. “Nadam se da sam prikladan za tu ulogu”, progunđa Anthony na kojem se vidjelo da mu je pomalo neugodno zbog iznenadnog izljeva osjećaja. Ona je sjala. “Divno. Kunem se da ne znam zašto se Eloise toliko žali.” Kate se okrene Anthonyju i objasni: “Edwina i tvoja sestra postale su velike prijateljice od našeg vjenčanja.” “Neka nam Bog pomogne”, promrmlja Anthony. “A na što se to, smijem li pitati, Eloise ima žaliti?” Edwina se nevino osmjehne. “O, na ništa, zapravo. Samo da se vi, ponekad, malo previše zaštitnički odnosite prema njoj.” “To je smiješno”, reče on s visoka. Kate se zagrcne pijući čaj. Bila je prilično sigurna da bi se, kad njihove kćeri dorastu za udaju, Anthony drage volje preobratio na katoličanstvo samo da bi ih mogao zaključati u samostan s četiri metra visokim zidovima! Anthony je pogleda ispod oka. “Zašto se ti smiješ?” Kate žustro obriše usta salvetom, promumljavši “Ništa”, pod presavijenom tkaninom. “Hmmm.” “Eloise je rekla da ste bili jako nezgodni kad se Simon udvarao Daphne”, reče Edwina. “Ma, je li?” Edwina kimne. “Rekla je čak da ste vas dvojica borili u dvoboju!” “Eloise previše priča”, progunđa Anthony. Edwina veselo kimne. “Ona sve zna. Baš sve! Čak više od lady Whistledown.” Anthony se okrene prema Kate s izrazom lica koje je bilo napola patničko, a napola ironično. “Podsjeti me da kupim brnjicu za svoju sestru”, reče šaljivim tonom. “I jednu za tvoju.” Edwina se zvonko nasmije. “Nisam ni sanjala da je jednako zabavno zadirkivati brata koliko i sestru. Tako mi je drago što si se odlučila udati za njega.” “Nisam baš imala puno izbora”, reče Kate, ironično se osmjehnuvši, “ali drago mi je kako su mi se stvari posložile.” Edwina ustane i probudi Newtona koji je kraj nje bio utonuo u blaženi san. On zacvili i lijeno se spusti na pod, a zatim se hitro sklupča pod stolom. Edwina pogleda psa i nasmije se prije nego što reče: “Trebala bih poći. Ne, nemojte ustajati”, dodala je kad su i Kate i Anthony ustali da bi je ispratili do ulaznih vrata. “Sama ću se ispratiti.” “Ne dolazi u obzir”, reče Kate, primivši Edwinu pod ruku. “Anthony, odmah se vraćam.” “Jedva čekam”, promumlja Anthony, a zatim dok je ispijao još jedan gutljaj pića, dvije dame izađu iz sobe, praćene Newtonom koji je sad oduševljeno lajao, vjerojatno pretpostavljajući da će ga netko odvesti u šetnju. Kad su dvije sestre otišle, Anthony se udobno smjesti u naslonjač koji je Kate upravo napustila. Bio je još uvijek topao od njezinog tijela, a jako mu se sviđalo što je na tkanini


mogao namirisali njezin miris. Pažljivo pomirisavši, primijeti da danas miriše više po sapunu, a manje po ljiljanima. Možda je miris ljiljana bio miris parfema koji je stavljala navečer. Nije mu zapravo bilo sasvim jasno zašto se tog popodneva vratio doma, to mu svakako nije bila namjera. Unatoč tome što je govorio Kate, njegove brojne obaveze i sastanci nisu zahtijevali da baš cijeli dan izbiva iz kuće; velik broj sastanaka lako je mogao održati doma. Iako je bio vrlo zaposlen čovjek — nikad se nije prepustio lijenom životnom stilu većine pripadnika visokog društva — odnedavno je mnoga popodneva provodio u White’su, čitajući novine i kartajući s prijateljima. Mislio je da je tako najbolje. Jednom je muškarcu važno držati određenu distancu od svoje žene. Čovjekov život — ili barem njegov život — treba biti posložen u ladice, a njegova je žena uredno pospremljena u ladicu koju je označio oznakom “društvena događanja” i “postelja”. Ali kad je tog popodneva stigao u White’s, ondje nije bilo nikoga s kime mu se posebno dalo razgovarati. Pregledao je novine, ali ni u njima nije bilo ničeg previše zanimljivog za čitanje. Zatim je sjeo kraj prozora, pokušavajući uživati u vlastitom društvu (ali to mu je bilo baš nekako jadno i isprazno) i odjednom ga obuzme neka smiješna potreba da se vrati doma i vidi što Kate sada radi. Jedno popodne neće naškoditi. Nije bilo vjerojatno da će se zaljubiti u svoju ženu nakon jednog popodneva provedenog s njom. Što nije značilo da postoji opasnost da će se u nju zaljubiti, podsjeti se strogo. Bio je u braku već mjesec dana i uspio je, hvala Bogu, sačuvati svoj život od takvih zavrzlama. Nije bilo razloga da ne bi mogao održavati status quo unedogled. Osjećajući se prilično zadovoljnim samim sobom, ispije još jedan gutljaj konjaka, kad začuje da se Kate vratila u prostoriju. “Uistinu mislim da se Edwina zaljubila”, reče, a cijelo joj lice obasja blistavi smiješak. Anthony osjeti kako mu se tijelo ukočilo. Bilo je zapravo smiješno kako je reagirao na njezine osmijehe. To se stalno događalo i išlo mu je vraški na živce. Zapravo, većinu vremena mu je išlo na živce. Nije mu smetalo kad je to završilo odlaskom u spavaću sobu. Ali Kate očito nije toliko zabludjela u mislima jer odluči sjesti na stolac nasuprot njemu, iako je na njegovom naslonjaču bilo dovoljno mjesta za još nekog kome ne bi smetalo stisnuti se. Čak bi i stolac koso od njegovog naslonjača bio prikladniji; bar bi je lako mogao podići i smjestiti je sebi na krilo. Pokuša li to izvesti sad kad je sjedila nasuprot njemu, morao bi je vući preko stola na kojem je stajao servis za čaj. Anthony ispod oka procijeni situaciju, pokušavajući pogoditi koliko će se čaja proliti na sag, a zatim koliko bi koštao novi sag, a zatim je li ga uistinu briga za takvu bijednu sumu novca, u svakom slučaju... “Anthony? Slušaš li me uopće?” On podigne pogled. Kate se oslonila rukama o koljena i nagnula se naprijed. Izgledala je izuzetno odlučno i samo malo ljutito. “Jesi li?” bila je uporna. On trepne. “Me slušao?” progunđa. “Ah”, nasmiješi se. “Nisam.” Ona zakoluta očima, ali joj se nije dalo prekoriti ga još i riječima. “Rekla sam da bismo trebali pozvati Edwinu i njezinoga mladića na večeru. Da provjerimo odgovaraju li si. Nikad ranije nije bila tako silno zainteresirana za nekog gospodina, a ja iskreno želim da bude sretna.” Anthony posegne za kolačićem. Bio je gladan i sad je već odustao od namjere da dovuče Kate u svoje krilo. S druge strane, uspije li skloniti šalice i tanjuriće i tada je povuče preko stola, možda neće napraviti baš tako strašan nered... Diskretno gurne pladanj sa servisom u stranu. “Hmm?” progunđa, žvačući kolačić. “Aha, svakako. Edwina treba biti sretna.” Kate ga sumnjičavo pogleda. “Jesi li siguran da nećeš malo čaja s tim kolačićem? Nisam neki veliki ljubitelj konjaka, ali pretpostavljam da čaj više


paše s ovim kolačićima.” Zapravo, pomisli Anthony, s ovom vrstom kolačića konjak se odlično slagao, ali ne bi škodilo isprazniti čajnik, za slučaj da se prevrne. “Odlična zamisao”, reče, zgrabivši šalicu i gurnuvši je prema njoj. “Baš mi treba čaja. Ne razumijem zašto se to nisam ranije sjetio.” “Ni ja ne razumijem”, promumlja ona ironično, ako se uopće može ironično mrmljati, ali čuvši njezin ton, Anthony pomisli da se može. Međutim, samo joj se veselo osmjehne kad joj uzme šalicu iz ruke. “Hvala”, reče, provjerivši je li ulila malo mlijeka. I jest, a to ga nije iznenadilo; ona bi se uvijek sjetila svih takvih pojedinosti. “Je li još uvijek dovoljno vruće?” upita Kate pristojno. Anthony iskapi šalicu. “Savršeno je”, odgovori, ukočeno se osmjehnuvši. “Mogu li te zagnjaviti za još malo čaja?” “Čini mi se da ti se čaj sve više sviđa”, reče ona hladno. Anthony pogleda čajnik, pitajući se koliko je čaja još preostalo i može li popiti sav čaj bez hitne potrebe za odlaskom na zahod. “I ti bi mogla još malo”, predloži joj. “Djeluješ mi pomalo žedno.” Ona ga pogleda ispod oka. “Zar uistinu?” On kimne, zabrinut da možda nije previše proziran. “Samo malo, zapravo”, reče. “Naravno.” “Ima li dovoljno čaja, ja bih rado još jednu šalicu”, upita, najnehajnije što je mogao. “Ako slučajno nema, sigurna sam da će nam kuharica rado skuhati još.” “O, ne, to nije potrebno”, uzvikne, možda malo preglasno. “Bit će mi dovoljno ovoliko koliko je ostalo.” Kate nagne čajnik i istoči sav čaj do posljednje kapi. Doda malo mlijeka i zatim mu šutke pruži šalicu, a njezine su podignute obrve govorile same za sebe. On ispije čaj — želudac mu je već bio previše pun da bi ga ispio jednakom brzinom kao i prvu šalicu — a Kate se nakašlje i upita: “Poznaješ li ti tog Edwininog mladića?” “Ja uopće ne znam tko je on.” “O, oprosti. Izgleda da sam ti propustila reći kako se zove. To je gospodin Bagwell, ne znam mu osobno ime, ali Edwina kaže da je on drugi sin, ako to može pomoći. Upoznala ga je na zabavi tvoje majke u Aubrey Hallu.” Anthony odmahne glavom. “Nikad nisam čuo za njega. Vjerojatno je to jedan od onih jadnika koje moja majka pozvala kako bi izjednačila broj. Pozvala je hrpu žena. Uvijek pozove mnogo žena, nadajući se da bi se jedan od nas mogao zaljubiti, a onda mora pronaći veliku količinu bezveznih muškaraca da izjednači broj.” “Bezveznih?” ponovi Kate. “Zato da se žene ne zaljube u njih umjesto u nas”, odgovori, ironično se nasmiješivši. “Ona vas očajnički želi oženiti, zar ne?” “Znam samo”, reče Anthony slegnuvši ramenima, “da je moja majka posljednji put pozvala toliko prikladnih dama da je morala otići do vikara i moliti njegova šesnaestogodišnjeg sina da dođe na večeru.” Kate se trzne. “Mislim da sam ga upoznala.” “Da, bolno je stidljiv, jadni dečko. Vikar mi je rekao da je čitavih tjedan dana imao osip nakon što je morao sjediti za večerom pokraj Cresside Cowper.” “Od toga bi svatko dobio osip.” Anthony se naceri. “Znao sam da imaš zločestu stranu.” “To nije zločesto!” pobuni se Kate, ali se lukavo osmjehne. “To je prava istina.” “Nemoj se braniti zbog mene.” On iskapi čaj koji je bio prejak i gorak od predugog ležanja u čajniku, ali mlijeko ga je učinilo gotovo ukusnim. Odlažući šalicu, doda: “Tvoja zločesta stranaje jedna od stvari koje mi se kod tebe najviše sviđaju.” “Bože moj”, promrmlja ona, “ne bi mi se svidjelo čuti što ti se najmanje sviđa.”


Anthony samo nehajno odmahne rukom. “Ali vratimo se mi na tvoju sestru i njezinog gospodina Bugwella1...” “Bagwella?” “Šteta.” “Anthony!” On ju je ignorirao. “Zapravo sam razmišljao da bih trebao Edwini osigurati miraz.” Anthonyju nije promakla ironija cijele situacije. Kad se namjeravao oženiti Edwinom, planirao je osigurati miraz za Kate. Podigne pogled da vidi kako će Kate reagirati. Nije to, naravno, ponudio samo zato da Kate pomisli kako je on divan, ali nije bio toliko plemenit da ne bi priznao kako se nadao da će reagirati malo radosnije. Ona je samo šutjela. Zatim shvati da je na rubu plača. “Kate?” upita, ne znajući bi li se oduševio ili zabrinuo. Ona vrlo neelegantno obriše oči dlanom. “Ovo je nešto najljepše što je netko ikad učinio za mene”, šmrcala je. “Ja ću to zapravo učiniti za Edwinu”, promrmlja. Nikad mu nije bilo ugodno u društvu rasplakane žene. Ali duboko u sebi osjećao se kao da je visok tri metra. “Joj, Anthony”, doslovno je zacviljela. A zatim, na njegovo veliko iznenađenje, skoči na noge i preko stola u njegovo naručje, srušivši pritom teškim rubom svoje popodnevne oprave tri šalice, dva tanjurića i žličicu na pod. “Ti si tako drag”, reče, brišući suze kad je prilično naglo sletjela u njegovo krilo. “Ti si najdivniji čovjek u Londonu.” “Ovaj, nisam baš siguran u to”, odgovori, obuhvativši joj rukom struk. “Možda najopasniji, ili možda najzgodniji...” “Najdivniji”, odlučno ga prekine, gurnuvši glavu u udubinu njegova vrata. “Definitivno najdivniji.” “Ako baš inzistiraš”, promumlja on, prilično zadovoljan kako je sve ispalo. “Dobro da smo ispili sav taj čaj”, reče Kate, gledajući u šalice na podu. “Napravili bismo užasan nered.” “Aha, svakako.” On se u sebi nasmije dok ju je privlačio bliže. Bio je tako topao i ugodan osjećaj grliti Kate. Noge su joj visjele preko naslona fotelje, a leđa su joj se naslanjala na njegovu ruku. Odlično su si pristajali, pomisli Anthony. Ona je bila baš prave veličine za čovjeka njegovih proporcija. Bilo je mnogo toga u vezi s njom što je bilo baš kako treba. Takva bi ga spoznaja inače užasnula, ali u ovom je trenutku bio tako vraški sretan što sjedi ovdje s njom u krilu da je jednostavno odbio razmišljati u o budućnosti. “Ti si tako dobar prema meni”, promumlja. Anthony se prisjeti koliko je samo puta namjerno izbivao iz kuće, koliko ju je samo puta ostavio samu, ali potisne osjećaj krivnje. Ako je želio na silu držati distancu od nje, činio je to za njezino dobro. Nije želio da se ona zaljubi u njega. Bilo bi joj u tom slučaju mnogo teže kad on umre. A zaljubi li se on u nju... Nije želio ni pomisliti koliko bi njemu bilo teže. “Imamo li planova za večeras?” šapne joj na uho. Ona kimne, a od tog pokreta poškaklja ga kosom po obrazu. “Imamo bal”, reče. “Kod lady Mottram.” Anthony nije mogao odoljeti svilenkastosti njezine kose pa provuče kroz nju dva prsta i pusti da padne i omota mu se oko zapešća. “Znaš li što ja mislim?” promumlja. 1

Bug na engleskom znači buba, kukac (op.p).


Čuo je da se nasmijala kad je upitala: “Što?” “Ja mislim da mi se lady Mottram nikad nije previše sviđala. I znaš li što ja još mislim?” Sad je čuo kako se suzdržava da ne zahihoće. “Što?” “Mislim da bismo trebali krenuti gore.” “Uistinu?” upita, praveći se blesava. “Svakako. Ove sekunde, zapravo.” Ona se promeškolji stražnjicom, vražja cura, provjeravajući koliko je uistinu nužno da sad krenu gore. “Vidim”, promumlja znakovito. On je nježno uštipne za bok. “Ja bih rekao da prije osjećaš.” “Zapravo, i to, također”, prizna. “Bilo je vrlo prosvjećujuće.” “Siguran sam da je bilo”, promrmlja on. Zatim joj, uz vrlo zločesti smiješak, podigne bradu dok im se nosovi nisu dodirivali. “Znaš li što ja još mislim?” reče promuklo. Ona razrogači oči. “Nikako se ne mogu domisliti.” “Ja mislim”, reče, gurnuvši ruku pod njezinu opravu i krenuvši joj uz nogu, “da ako istog časa ne krenemo gore, ja bih se mogao zadovoljiti i time da ostanemo ovdje.” “Ovdje?” zacvili ona. Ruka mu pronađe rub njezine čarape. “Ovdje”, potvrdi on. “Sada?” Prstima je milovao meki busen dlačica, a zatim uronio u samo središte njezina bića. Bila je meka i vlažna a to je bio nebeski osjećaj. “O da, baš sada”, reče. “Ovdje?” On joj gricne usnu. “Zar nisam već odgovorio na to pitanje?” Ako je ona i imala daljnjih pitanja, nije ih izrekla sljedećih sat vremena. Možda je to bilo zato što se on silno trudio lišiti ju dara govora. A ako se može suditi iz tihog stenjanja i mumljanja koje bi joj se začulo iz usta, radio je on svoj posao vraški dobro.


19. Poglavlje

Kao i uvijek, na ovom godišnjem balu lady Mottram bila je velika gužva, ali pratitelji društvenih događaja nisu propustili primijetiti kako se lord i lady Bridgerton nisu pojavili. Lady Mottram je inzistirala da su oni bili obećali doći, ali Vaša autorica može samo nagađati što li je to bilo što je mladence zadržalo doma... Društveni bilten lady Whistledown, 13. lipnja 1814.

M

nogo kasnije te noći, Anthony je ležao na svojoj strani kreveta, obgrlivši svoju ženu koja se ušuškala uz njega, privivši mu se leđima, i trenutno je čvrsto spavala. A to je bila sreća, shvatio je, jer je upravo počela kiša. Pokušao joj je izloženo uho prekriti pokrivačem tako da ne čuje kapi kiše koje su udarale o prozore, ali ona se u snu stalno vrpoljila, kao i kad je bila budna, i nije joj uspio podići pokrivač ni do vrata kad ga je otresla sa sebe. Nije znao hoće li kiša prerasti u grmljavinsko nevrijeme, ali postajala je sve jača i počelo je puhati tako jako da je vjetar zavijao i grane stabala udarale su o kuću uz glasan bubnjajući zvuk. Kate je postajala sve nemirnija i on ju je smirivao glasom, govoreći “psst, psst”, dok joj je rukom milovao kosu. Oluja ju nije probudila, ali svakako joj je poremetila čvrsti san. Počela je nešto mumljati u snu, bacakati se i okretati dok se nije sklupčala na drugom boku, okrenuvši se prema njemu. “Što se to dogodilo da tako silno mrziš kišu?” šapnuo je, zatakavši joj jedan tamni uvojak kose za uho. Ali nije on nju osuđivao zbog njezinih strahova; jako je dobro znao kako je frustrirajuće biti žrtvom neutemeljenih strahova i slutnji. Uvjerenost da će mlad umrijeti, na primjer, proganjala ga je od trenutka kad je podigao očevu beživotnu ruku i nježno mu je stavio na nepomična prsa. Nije to bilo nešto što je mogao objasniti, niti nešto što je mogao shvatiti. To je jednostavno bilo nešto što je on znao. Nikad ga nije bilo strah smrti. Uistinu nije. Živio je sa spoznajom o smrti toliko dugo da ju je jednostavno prihvatio kao činjenicu, baš kao što drugi ljudi prihvaćaju druge istine koje čine životni ciklus. Proljeće dolazi nakon zime, a nakon njega ljeto. Za njega, slično je bilo i sa smrću. Sve dosad. Pokušavao je to poricati, trudio se istjerati neugodnu misao iz glave, ali smrt je počela pokazivati svoje zastrašujuće lice. Vjenčanje s Kate gurnulo je njegov život u drugom smjeru, bez obzira na to koliko se on trudio uvjeriti se da se njihov brak može svesti samo na prijateljstvo i seks. Ona je njemu bila draga. Bila mu je puno previše draga. Žudio je za njezinim društvom kad su bili razdvojeni, sanjao ju je noćima, čak i kad ju je držao u zagrljaju. Nije bio spreman nazvati to ljubavlju, ali jednako ga je užasavalo. A što god to bilo, nije želio da ono što je tinjalo između njih prestane. To je, naravno, bila najgora ironija od svih na svijetu. Anthony zatvori oči i umorno i prilično živčano duboko udahne, pitajući se koji će vrag učiniti s ovom zavrzlamom koja je ležala kraj njega u krevetu. Ali iako su mu oči bile zatvorene, vidio je kako je bljesak munje obasjao noć, obojivši crnu boju unutrašnjosti


njegovih vjeđa u krvavo narančasto-crvenu. Otvori oči i primijeti kako su zavjese ostavili napola otvorenima kad su se ranije te večeri povukli u krevet. Mora ih zatvoriti jer će inače munje stalno obasjavati sobu. Ali kad je premjestio težinu i pokušao se izvući iz pokrivača, Kate ga zgrabi za ruku, zarivši mu grčevito prste u mišić. “Pst, sve je u redu”, šapne joj, “samo idem navući zavjese.” Ali ona ga nije puštala, a tiho cviljenje koje joj se začulo s usana svaki put kad bi zagrmjelo, slamalo mu je srce. Blijeda svjetlost mjesečine probijala se kroz prozor, jedva dovoljna da obasja napete, zgrčene crte njezina lica. Anthony se sagne kako bi se uvjerio da ona još uvijek spava, a zatim izvuče ruku iz njezina stiska i ustane navući zavjese. Znao je da će se bljeskovi munje ipak probiti u sobu, pa kad navuče zavjese, upali jednu svijeću i spusti je na noćni ormarić. Nije davala dovoljno svjetlosti da bi se ona probudila — barem se nadao da se neće probuditi — ali bit će je dovoljno da u sobi ne bude mrkli mrak. A nije bilo ništa šokantnije od munje koja zapara kroz mrkli mrak. Uvukao se natrag u krevet i promotrio Kate. Ona je još uvijek spavala, ali ne mirno. Sklupčala se u položaj fetusa i teško disala. Munje joj izgleda nisu previše smetale, ali svaki put kad bi se prostorija zatresla od groma, ona bi se trznula. Anthony je primi za ruku i pomiluje po kosi pa je neko je vrijeme samo ležao kraj nje, pokušavajući je umiriti dok spava. Ali oluja je jačala i gromovi i munje pojavljivali su se gotovo istovremeno. Kate je svakim trenutkom postajala sve nemirnija, a zatim, kad je jedan posebno glasan grom eksplodirao zrakom, njezine se oči širom otvore. Lice joj je bilo bolna maska iskonskog straha. “Kate?” šapne Anthony. Ona sjedne, pomaknuvši se unatrag dok joj kralježnica nije bila čvrsto pritisnuta uz masivno uzglavlje kreveta. Izgledala je kao kip koji prikazuje stravu, ukočena tijela i smrznuta na mjestu. Oči su joj još uvijek bile otvorene, jedva je treptala i iako nije pomicala glavu, pogledom je mahnito strijeljala po prostoriji, pregledavajući je, ali ne vidjevši ništa. “Joj, Kate”, šapne on. Ovo je bilo mnogo, mnogo gore od onog što je prolazila one noći u knjižnici Aubrey Halla. Osjetio je ga kako silina njezine boli ubada ravno u srce. Nitko na svijetu ne bi smio biti ovako prestravljen. Pogotovo ne njegova žena. Krećući se polako, da je dodatno ne prestraši, polako joj se primakne i pažljivo joj stavi ruku na rame. Ona je drhtala, ali nije ga odgurnula. “Hoćeš li se ti ujutro uopće sjećati ovoga?” šapnuo je. Ona ne odgovori, ali on to nije ni očekivao. “Polako, polako”, reče nježno, pokušavajući se prisjetiti umirujućih riječi koje je rabila njegova majka kad bi se neko njezino dijete uzrujalo. “Sve je sada dobro. Bit ćeš ti dobro.” Činilo se da sad malo manje grmi, ali još uvijek je bila očito silno uznemirena, pa kad sljedeći udar groma zatrese prostoriju, cijelo joj tijelo poskoči i ona zarije lice u udubinu njegova vrata. “Ne”, zapomagala je, “ne, ne.” “Kate?” Anthony nekoliko puta trepne, a zatim se zapilji u nju. Zvučala je drukčije, ne budno, ali pribranije, ako je to uopće bilo moguće. “Ne, ne.” I zvučala je vrlo... “Ne, ne, nemoj ići.” ...mlado. “Kate?” Čvrsto ju je zagrlio, ne znajući što učiniti. Treba li je probuditi? Oči su joj bile otvorene, ali bilo je jasno da spava i sanja. Napola je čeznuo za tim da je probudi, ali kad bude budna, još će uvijek biti na istom mjestu — u krevetu usred strašne grmljavinske oluje.


Bi li se tada imalo bolje osjećala? Ili je treba pustiti neka i dalje spava? Možda će, ako je pusti proživjeti noćnu moru, shvatiti nekako što uzrokuje sav taj silni strah. “Kate?” šapne, kao da mu ona sama može dati neki znak kako dalje postupiti. “Ne”, zapomagala je, djelujući još uzrujanije. “Neeeee.” Anthony joj pritisne usne na sljepoočnice, pokušavajući je umiriti svojom nazočnošću. “Ne, moli...” Ona počne jecati, a cijelo joj se tijelo treslo dok je hvatala zrak i dok su joj suze natapale njegovo rame. “Ne, o, ne... Mama!” Anthony se ukoči. Znao je da Kate uvijek svoju maćehu zove Mary. Je li moguće da sada govori o svojoj pravoj majci, ženi koja joj je podarila život, a zatim umrla prije toliko mnogo godina? Ali dok je razmišljao o tome, Kateino se cijelo tijelo ukoči i ona vrisne prodornim, izuzetno visokim, glasom. Bio je to vrisak vrlo male djevojčice. U trenutku se okrene, zatim mu skoči u zagrljaj, grčevito ga primivši za ramena zastrašujućom, očajničkom snagom. “Ne, mama”, zapomagala je, a cijelo joj se tijelo svijalo od plača. “Ne, ne možeš otići! Joj, mama, mama, mama, mama, mama....” Da Anthony nije bio naslonjen leđima na uzglavlje, ona bi ga oborila s kreveta, toliko je bila snažna silina njezina užasa. “Kate?” reče, ne mogavši se suzdržati. Iznenadila ga je panika koja mu se začula u glasu. “Kate? Sve je dobro. Sve je dobro. Ti si dobro. Nitko ne ide nikamo. Čuješ li me? Nitko.” Ali riječi su mu se rasplinule i sve što je ostalo bio je tihi zvuk jecaja koji joj je dolazio iz dubine duše. Anthony ju je držao, a zatim kad se malo smirila, spustio ju dolje, položio je na bok i zatim je još malo držao u zagrljaju sve dok nije ponovno utonula u san. A to je bilo, primijeti ironično, upravo u trenutku kad su posljednji grom i munja zaparali nebom i zatresli sobu. Kad se Kate sljedećeg jutra probudila, iznenadila se ugledavši svog muža kako sjedi na krevetu i gleda ju najčudnijim pogledom... mješavinom zabrinutosti, znatiželje i možda čak i pomalo sažaljenja. Nije ništa rekao kad je otvorila oči, iako je znala da je intenzivno proučava. Pričekala je vidjeti što će on sljedeće učiniti, ali na kraju ipak reče, pomalo oklijevajući: “Izgledaš umorno.” “Nisam dobro spavao”, prizna. “Nisi?” On odmahne glavom. “Padala je kiša.” “Uistinu?” On kimne. “I grmjelo je.” Ona nervozno gutne. “I sijevalo, pretpostavljam.” “Jest”, reče on, ponovno kimnuvši. “Bila je prilično jaka oluja.” Bilo je nečeg dubokog u načinu na koji je govorio u kratkim sažetim rečenicama, nečeg od čega se naježila. “K-kako sam imala sreće što sam ju propustila”, reče. “Znaš da ne volim jake oluje.” “Znam”, reče on jednostavno. Ali u toj je riječi bilo skriveno nešto jako znakovito i Kateino srce ubrza ritam. “Anthony”, upita, iako nije bila sigurna da želi čuti odgovor, “što se noćas dogodilo?” “Imala si noćnu moru.” Ona na sekundu zatvori oči. “Mislila sam da ih više nemam.” “Ja nisam znao da ti uopće patiš od noćnih mora.” Kate duboko udahne i sjedne, povlačeći za sobom pokrivače koje zatakne pod ruke. “Kad sam bila mala, imala sam ih. Kad god je bila oluja, tako su mi rekli. Ne mogu sa sigurnošću znati jer se nikad ničeg ne sjećam. Mislim da...” Morala je zastati na trenutak; osjetila je kako joj se grlo steže, a riječi su ju počele gušiti.


On se sagne i primi je za ruku. Bila je to jednostavna gesta, ali nekako ju je raznježila više nego što bi to uspjelo bilo kojim riječima. “Kate?” upita tiho. “Jesi li dobro?” Ona kimne. “Ja sam mislila da su prestale, samo sam to željela reći.” On neko vrijeme nije rekao ništa. U sobi je vladala takva tišina da je Kate bila sigurna da čuje otkucaje oba njihova srca. Konačno, začuje kako zrak ulazi preko Anthonyjevih usana i on upita: “Znaš li ti da govoriš u snu?” Ona nije bila okrenuta prema njemu, ali u tom trenutku, glava joj se naglo okrene udesno i pogleda ga ravno u oči. “Uistinu?” “Da, noćas si govorila u snu.” Prsti joj se zabiju u pokrivač. “Što sam bila rekla?” On je oklijevao, ali kad su riječi nadošle, bile su mirne i uravnotežene. “Zvala si svoju majku.” “Zvala sam Mary?” šapne ona. On odmahne glavom. “Mislim da ne. Nikad te nisam čuo da zoveš Mary nikako drukčije nego Mary; a noćas si vikala ‘mama’. Zvučala si...” Zastao je i isprekidano udahnuo. “Zvučala si vrlo mlado.” Kate obliže usne, a zatim počne grickati donju. “Ne znam što reći na to”; reče konačno, plašeći se zaroniti dublje u sjećanje. “Nemam pojma zašto bih zvala svoju majku.” “Ja mislim”, reče on obzirno, “da bi to trebala pitati Mary.” Kate istog časa brzo odlučno odmahne glavom. “Ja uopće nisam poznavala Mary kad mi je umrla majka. Nije ju poznavao ni moj otac. Ona ne može znati zašto sam je zvala.” “Možda joj je tvoj otac nešto rekao”, reče Anthony, podižući joj ruku do svojih usana da bi je poljubio za ohrabrenje. Kate spusti pogled na svoje krilo. Željela je znati zašto se toliko silno boji oluja, ali kopanje po nečijim najdubljim strahovima bilo je skoro jednako zastrašujuće kao i sam taj strah. Što ako otkrije nešto što ne želi znati? Što ako... “Ja ću ići s tobom”, reče Anthony, prekinuvši joj misli. I tako se sve nekako sredilo. Kate ga pogleda sa suzama u očima i kimne. “Hvala ti”, šapne. “Hvala ti najljepša.” Kasnije toga dana njih su se dvoje penjali stubama Maryine male gradske rezidencije. Batler ih je uveo u salon i Kate je sjela na poznatu plavu sofu dok je Anthony otišao do prozora, naslonio se na okvir i virio van. “Gledaš nešto zanimljivo?” upita ga. On odmahne glavom, sjetno se osmjehnuvši kad se okrene prema njoj. “Ja samo volim gledati kroz prozor, to je sve.” Kate pomisli kako ima nešto strašno slatko u tome, ali nije znala točno što. Svaki je dan otkrivala neku novu sitnicu u vezi s njegovim karakterom, neku posebnu dražesnu naviku koja bi ih još čvršće povezala. Sviđalo joj se znati male stvari o njemu, poput one kako uvijek presavije jastuk prije spavanja ili kako prezire marmeladu od naranče, ali obožava onu od limuna. “Izgledaš kao da o nečem jako duboko razmišljaš.” Kate se trzne. Anthony ju je upitno promatrao. “Odlutala si u mislima”, reče s razdraganim izrazom lica, “i imala si svoj najsanjiviji smiješak na licu.” Ona odmahne glavom, zarumeni se i promrmlja: “Ma, nisam razmišljala ni o čem posebnom.” On na to upitno digne nos, priđe sofi i reče: “Dajem ti stotinu funta za te tvoje misli.” Ali Mary uđe u prostoriju i spasi Kate od smišljanja prikladnog odgovora. “Kate!” uzvikne Mary. “Kakvo divno iznenađenje. I lorde Bridgertone, kako mi je drago vidjeti vas oboje.” “Mislim da je sad stvarno već vrijeme da me počnete zvati Anthony”, reče pomalo osorno.


Mary se nasmiješi kad joj stisne ruku na pozdrav. “Nastojat ću se sjetiti”, reče ona. Sjedne nasuprot Kate i zatim pričeka da se Anthony smjesti na sofu prije nego što reče: “Bojim se da je Edwina izašla. Njezin gospodin Bagwell je vrlo neočekivano stigao u grad. Otišli su na šetnju parkom.” “Trebali bismo im posuditi Newtona”, reče Anthony ljubazno. “Ne mogu zamisliti sposobnijeg pratitelja.” “Zapravo smo došli tebe posjetiti”, reče Kate. Glas joj je bio neobično ozbiljan i Mary istog trenutka odgovori. “O čemu se radi?” upita pogledavajući čas Anthonyja, čas Kate. “Je li sve u redu?” Kate kimne, gutnuvši dok je tražila prave riječi. Zanimljivo kako je cijelog jutra vježbala kako treba postaviti pitanje, a sad je ostala bez riječi. Ali tada je Anthony primi za ruku, a težina i toplina njegove ruke bila je tako čudno utješna te ona podigne pogled i reče maćehi: “Željela bih te pitati o svojoj majci.” Mary je izgledala šokirano, ali reče: “Naravno. Ali ti znaš da je ja osobno nisam poznavala. Znam samo ono što mi je ispričao tvoj otac.” Kate kimne. “Znam. I ti možda nećeš znati odgovore na moja pitanja, ali nemam koga drugog pitati.” Mary se promeškolji i sklopi čedno ruke u krilu. Međutim, Kate primijeti kako su joj zglobovi na prstima pobijelili. “Dobro”, reče Mary. “Što želiš znati? Znaš da ću ti reći sve što znam.” Kate ponovno kimne i gutne, usta su joj se osušila. “Mary, kako je ona umrla?” Mary trepne, malo se uvuče u sebe, možda od olakšanja. “Ali ti to već znaš. Od gripe. Ili neke vrste plućne groznice. Liječnici nisu točno znali.” “Znam, ali...” Kate pogleda Anthonyja koji joj kimne za ohrabrenje. Ona duboko udahne i krene. “Mary, ja se još uvijek bojim oluja. Želim znati zašto. Ne želim se više bojati.” Maryine se usne razdvoje, ali šutjela je neko vrijeme zagledavši se u pokćerku. Koža joj je polako bljedila, dobivši neki čudan, prozirni ton, a pogled joj postane plah. “Nisam to znala”, šapne. “Nisam znala da se još...“ “Dobro sam to skrivala”, reče Kate tiho. Mary podigne ruke i dodirne si sljepoočnice. Ruke su joj drhtale. “Da sam to znala, ja bih...” Prsti joj se pomaknu na čelo, izgladivši bore od briga dok je tražila riječi. “Dobro, ne znam što bih učinila. Vjerojatno bih ti rekla.” Kateino srce stane. “Što bi mi rekla?” Mary duboko udahne, stavi obje ruke na lice, stisnuvši prstima mjesto ispod obrva. Izgledala je kao da ima strašnu glavobolju, kao da joj se sva težina svijeta svalila na glavu. “Samo želim da znaš”, reče bolnim glasom, “da ti to nisam rekla zato što sam mislila da se ne sjećaš. A kako sam mislila da se ne sjećaš, nisam mislila da je mudro prisjećati te.” Podigne pogled, a suze su joj tekle niz lice. “Ali ti se očito sjećaš”, šapne, “jer te inače ne bi bilo strah. Joj, Kate. Tako mi je silno žao.” “Siguran sam da se nemate zašto ispričavati”, reče Anthony blago. Mary ga pogleda, pomalo zapanjeno, kao da je na trenutak zaboravila da je i on nazočan. “Da, ali imam”, reče tužno. “Nisam znala da Kate još uvijek pati od strahova. Trebala sam znati. To je nešto što bijedna majka trebala naslutiti. Ja joj nisam podarila život, ali pokušala sam joj biti prava majka...” “I uspjela si”, doda Kate žustro. “Bila si najbolja majka na svijetu.” Mary se ponovno okrene prema njoj, šuteći nekoliko sekundi prije nego što doda čudnim, odsutnim glasom: “Bile su ti tri godine kad ti je majka umrla. Zapravo, bio ti je rođendan.” Kate kimne. Osjećala se kao da je u nekom bunilu.


“Kad sam se udala za tvoga oca, zavjetovala sam se da ću učiniti tri stvari. Prvo je bio zavjet koji sam dala njemu, pred Bogom i svjedocima, da ću biti njegovom ženom. Ali u svome sam se srcu zavjetovala još dvaput. Jedan je zavjet bio onaj koji sam dala tebi, Kate. Kad sam te prvi put vidjela, bila si tako izgubljena i usamljena. A tvoje velike smeđe oči — one su bile tužne, joj kako su bile tužne, tako tužne oči ne bi smjelo imati nijedno dijete — i ja sam se zavjetovala da ću te voljeti kao vlastito dijete i odgojiti te najbolje što znam.” Ona zastane kako bi obrisala oči, zahvalno prihvaćajući rupčić koji joj je Anthony dodao. Kad je nastavila, glas joj je bio tek jedva čujni šapat. “Drugi zavjet bio je onaj tvojoj majci. Posjetila sam njezin grob, znaš.” Kate kimne i sjetno se osmjehne. “Znam. Ja sam išta s tobom nekoliko puta.” Mary odmahne glavom. “Ne. Mislim na onaj put prije nego što sam se udala za tvog oca. Kleknula sam na grobu i tamo se treći put zavjetovala. Ona ti je bila dobrom majkom; to su svi govorili i svaka budala je mogla vidjeti da ti silno nedostaje. Pa sam joj ja obećala isto ono što sam obećala i tebi, da ću ti biti dobra majka, da ću te voljeti i paziti kao da si moje dijete.” Ona podigne glavu, a oči su joj bile sasvim jasne i izravne kad reče: “I mislila sam da joj je to donijelo kakav-takav mir. Mislim da nijedna majka ne može umrijeti u miru ostavljajući za sobom tako maleno dijete.” “O, Mary”, prošapta Kate. Mary je pogleda i tužno se osmjehne, zatim se okrene Anthonyju. “I to je razlog, gospodine lorde, zašto se ispričavam. Trebala sam znati, trebala sam vidjeti kako ona pati.” “Ali Mary”, pobuni se Kate, “ja nisam željela da ti to vidiš. Sakrila bih se u svoju sobu, pod krevet, u ormar. Bilo gdje samo da ti to ne vidiš.” “Ali zašto, dušo?” Kate šmrcne. “Ne znam. Pretpostavljam da nisam željela da se zabrineš za mene. Ili sam se možda plašila da ću djelovati slabom.” “Ti si se uvijek tako trudila biti jaka”, šapne Mary. “Još kad si bila malo djetešce.” Anthony primi Kate za ruku, ali pogleda Mary. “Ona je jaka. Obje ste jake.” Mary je dugo gledala u Kateino lice, nostalgičnim i tužnim pogledom, a zatim, tihim, ujednačenim glasom reče: “Kad je tvoja majka umrla, bilo je... Ja nisam bila ondje, ali kad sam se udala za tvoga oca, on mi je ispričao. Znao je da ja tebe već volim, i mislio je da će mi to pomoći da te malo bolje razumijem. “Tvoja majka je sasvim iznenada umrla. Tvoj otac je rekao da se razboljela ujedan četvrtak i umrla već sljedećeg utorka. Bila je to jedna od onih strašnih oluja koje nikako ne prestaju, samo pada nemilosrdno i pada, uzrokuje strašne poplave i neprohodne ceste. Rekao je da je bio siguran da će se tvojoj majci stanje popraviti prestane li samo padati ta kiša. Bilo je to šašavo, znao je, ali svaku je noć sjeo kraj njezina kreveta i molio se da sunce proviri iza oblaka. Molio se za bilo što, nije mu bilo važno, što god da donese malo nade.” “Ah, tatice”, otme se šapat s Kateinih usana. “Ti si bila zatvorena u kući, naravno, a to te silno uzrujavalo.” Mary podigne pogled i osmjehne se Kate, onim smiješkom koji je prizivao godine sjećanja. “Oduvijek si voljela biti vani. Tvoj mi je otac rekao da je tvoja majka običavala iznijeti tvoju zipku van i zibati te na svježem zraku.” “To nisam znala”, prošapće Kate. Mary kimne i nastavi sa svojom pričom. “Ti isprva nisi shvaćala da ti je majka bolesna. Držali su te podalje od nje, bojeći se zaraze. Ali na kraju si očito naslutila da nešto nije u redu. Djeca to uvijek naslute. One noći kad je umrla, kiša je počela padati još jače, a mnogi su mi rekli da nikad nisu doživjeli tako strašnu grmljavinu.” Mary zastane, a zatim malo nagne glavu i upita. “Sjećaš li se onog starog kvrgavog stabla u stražnjem vrtu — onog na koje ste se ti i Edwina voljele penjati?”


“Ono koje se rascijepilo na dva dijela?” šapne Kate. Mary kimne. “To se dogodilo te noći. Tvoj otac je rekao da je to bio najužasniji zvuk koji je čuo u životu. Zagrmjelo je i sijevnulo istovremeno, a munja je rascijepila stablo u istom trenutku kad je grom zatresao zemlju.” “Pretpostavljam da ti nisu mogla spavati”, nastavila je. “Ja se sjećam te oluje, iako sam živjela u susjednoj grofoviji. Ne znam kako bi netko mogao spavati tijekom takve oluje. Tvoj je otac bio uz tvoju majku. Ona je umirala, i svi su to znali, a u svoj toj silnoj tuzi nekako su zaboravili na tebe. Toliko su pazili da te sačuvaju od svega, ali te noći pažnja im je bila usmjerena na druge stvari. Tvoj mi je otac rekao da je sjedio kraj tvoje majke, držao je za ruku dok je umirala. To nije bila laka smrt, bojim se. Smrt od plućnih bolesti rijetko je laka.” Mary podigne pogled. “Moja majka je također umrla od toga. Ja znam kako je to. Kraj nije lagan. Hvatala se za zrak, gušila mi se pred očima.” Mary grčevito gutne, zatim skrene pogled na Kate. “Ja pretpostavljam”, šapne, “da si ti to vidjela.” Anthony čvršće stisne Kateinu ruku. “Ali ja sam imala dvadeset pet godina kad mi je majka umrla”, reče Mary, “a tebi su bile samo tri godine. To nije nešto što bi dijete trebalo vidjeti. Pokušavali su te odvući nekamo, ali ti se nisi dala. Grizla si ih i grebla i vrištala i vrištala i vrištala, a onda...” Mary zastane, osjećaji su je preplavili i teško je dolazila do riječi. Podigne rupčić koji joj je Anthony dao do lica i prošlo je neko vrijeme prije nego što je bila sposobna nastaviti. “Tvoja majka je bila blizu smrti”, reče tiho, šaptom. “I točno u trenutku kad su pronašli nekog dovoljno snažnog da odnese dijete koje je tako divljalo, munja je zaparala prostorijom. Tvoj otac je rekao...” Mary zastane i gutne. “Tvoj otac mi je rekao da je ono što se sljedeće dogodilo bilo nešto najstravičnije što je ikad doživio. Munja — obasjala je prostoriju kao da je dan. I bljesak nije bio trenutan kao obično; činilo se da visi u zraku. On te pogledao, a ti si se ukočila. Nikad neću zaboraviti kako je to opisao. Rekao je da si izgledala kao neki mali kip.” Anthony se trzne. “Što je?” upita ga Kate, okrenuvši se prema njemu. On u nevjerici odmahne glavom. “Tako si sinoć izgledala”, reče. “Točno si tako izgledala. Ja sam isto to pomislio.” “Ja...” Kate pogleda Anthonyja, pa zatim Mary. Ali nije znala što reći. Anthony još jednom stisne svojoj ženi ruku i okrene se prema Mary i reče: “Molim vas, nastavite.” Ona kimne. “Oči su ti bile fiksirane na tvoju majku i kad ti se otac okrenuo da vidi što te to tako prestravilo, tada je vidio... tada je...” Kate nježno izvuče ruku iz Anthonyjeva stiska, ustane i sjedne kraj Mary, povukavši jedan otoman do njezinog stolca. Primi obje Maryine ruke. “U redu je, Mary”, promrmlja. “Slobodno mi reci. Moram to znati.” Mary kimne. “To je bio trenutak njezine smrti. Ona se podigla naglo u sjedeći položaj. Tvoj je otac rekao da se nije danima mogla dići s jastuka, ali sad je naglo sjela na krevet. Kaže da je bila ukočena, zabacila je glavu, a usta su joj bila otvorena kao da vrišti, iako nije mogla ispustiti nijedan glas. A kad je zagrmjelo, ti si vjerojatno pomislila da taj zvuk dolazi iz njezinih usta, jer si počela vrištati tako strašno, takve vriskove nitko nikad dotad nije čuo, i jurnula si naprijed, skočila na krevet i zagrlila je. Oni su te pokušali odvojiti od nje, ali ti se nisi dala. Samo si vrištala i vrištala i zazivala njezino ime, a zatim se začuo strahovit tresak. Staklo se razbilo. Munja je otkinula jednu granu sa stabla i ona je razbila prozor. Stakla je bilo posvuda, i vjetra, i kiše, i grmljavine, i još munja, a ti cijelo to vrijeme nisi prestajala vrištati. Čak i nakon što je umrla i pala na jastuke, tvoje su je sićušne ručice još čvrsto držale oko vrata i ti si vrištala i jecala i preklinjala ju da se probudi, da te ne ostavi.


“I nisi je htjela pustiti”, prošapće Mary. “Na kraju su morali čekati da se iscrpiš i zaspiš.” U prostoriji je zavladala tišina koja je potrajala čitavu minutu, zatim Kate konačno prošapće: “Nisam znala. Nisam znala da sam to vidjela.” “Tvoj otac je rekao da nisi željela o tome govoriti”, reče Mary. “Naravno, odmah nisi ni mogla. Spavala si satima i satima, a kad si se konačno probudila, bilo je jasno da si se i ti razboljela. Ne tako ozbiljno poput tvoje majke; život ti nije bio ugrožen. Ali bila si bolesna i nisi bila u stanju govoriti o majčinoj smrti. A kad si ozdravila, nisi željela o tome govoriti. Tvoj je otac pokušao, ali svaki put kad bi to spomenuo, ti bi počela odmahivati glavom i prekrila bi rukama uši. Pa je nakon nekog vremena odustao.” Mary znakovito pogleda Kate. “Rekao je da si mu se činila sretnijom kad se prestao truditi. Mislio je da je tako najbolje.” “Znam”, prošapće Kate. “U tom je trenutku to vjerojatno i bilo najbolje. Ali sada mi je bilo potrebno čuti što se dogodilo.” Okrene se Anthonyju, ne da bi je ohrabrio, već da bi nekako potvrdio njezine misli, pa ponovi: “Morala sam to čuti.” “Kako se sad osjećaš?” upita je Anthony, obzirnim ali izravnim tonom. Ona promisli o tom pitanju. “Ne znam. Dobro, mislim. Malo lakše.” A zatim, ne shvaćajući što radi, nasmiješi se. Bio je to polagani osmijeh, oklijevajući, ali ipak je bio osmijeh. Okrene se prema Anthonyju i zapanjeno ga pogleda. “Osjećam se kao da mi je velik teret skinut s ramena.” “Jesi li se prisjetila svega?” upita Mary. Kate odmahne glavom. “Ali ipak se bolje osjećam. Ne mogu to objasniti. Dobro je znati što se dogodilo, iako se toga ne sjećam.” Mary se zagrcne dok se dizala iz stolca i sjedala na otoman kraj Kate i čvrsto je zagrlila. Obje su plakale, nekim čudnim jecajima nabijenima energijom koji su bili pomiješani sa smijehom. Bilo je suza, ali to su bile suze radosnice i kad se Kate konačno izvukla iz Maryina zagrljaja i pogledala Anthonyja, primijeti da si i on, također, briše suzu iz kuta jednog oka. On naravno povuče odmah ruku i zauzme dostojanstveni stav, ali ona ga je vidjela. I u tom je trenutku znala da ga voli. Sa svakom misli, svakim osjećajem, sa svakim komadićem svoga bića, ona ga je voljela. A ako on nju nikada neće voljeti — dobro, o tome nije željela razmišljati. Ne sada, ne u ovom značajnom trenutku. Vjerojatno nikad.


20. Poglavlje

Je li netko osim Vaše autorice primijetio da se gospođica Edwina Sheffield u posljednje vrijeme čini vrlo odsutnom? Priča se da se zaljubila, iako nitko izgleda ne zna kako se zove sretni gospodin. Međutim, sudeći prema ponašanju gospođice Sheffield na zabavama, Vaša je autorica slobodna pretpostaviti da tajanstveni gospodin nije netko tko trenutno stanuje u Londonu. Gospođica Sheffield nije pokazala ni najmanje zanimanje ni za jednog gospodina iz visokog društva, i uistinu, čak je ostala sjediti tijekom cijelog trajanja bala lady Mottram prošloga petka. Je li njezin udvarač netko koga je upoznala prošlog mjeseca na selu? Vaša će autorica morati malo pronjuškati kako bi otkrila istinu. Društveni bilten lady Whistledown, 13. lipnja 1814.

Z

naš li što ja mislim?” upita Kate, sjedeći kasnije te večeri za toaletnim stolićem, češljajući se. Anthony je stajao kraj prozora, jednom rukom naslonjen na okvir i gledao van. “Mmmm?” bio je njegov odgovor, najvećim dijelom zato što je bio previše zaokupljen svojim mislima da bi formulirao smisleniji odgovor. “Ja mislim”, nastavi ona veselim glasom, “da ću sljedeći put kad bude oluja, ja biti sasvim dobro.” On se polako okrene. “Uistinu?” upita. Ona kimne. “Ne znam zašto to mislim. Jednostavno to osjećam duboko u sebi.” “Takav osjećaj”, reče on glasom koji je i njemu zvučao čudno i bezizražajno, “obično je vrlo točan.” “Baš sam neobično optimistična”, reče ona, mašući srebrnom četkom po zraku dok je govorila. “Cijelog mi je života taj užas nekako visio nad glavom. Nisam ti rekla — nisam nikome nikad rekla — ali svaki put kad je bila oluja, ja bih se raspala, mislila sam... zapravo, nisam samo mislila, nekako sam znala...” “Što, Kate?” upita, užasavajući se odgovora, ali ne znajući zašto. “Nekako”, reče ona zamišljeno, “dok sam se tresla i plakala, jednostavno sam znala da ću umrijeti. Znala sam to. Jednostavno nije bilo šanse da se mogu tako užasno osjećati i preživjeti do sutra”. Ona nagne glavu malo na stranu, a lice joj poprimi pomalo napet izraz, kao da nije sigurna kako reći ono što je morala reći. Ali Anthony je ipak sve razumio. I zato mu se sledila krv u žilama. “Sigurno misliš da je to najšašavija stvar na svijetu”, reče ona, skrušeno podižući i spuštajući ramena. “Ti si tako racionalan, tako razuman i praktičan. Ne mislim da bi mogao shvatiti nešto takvo.” Kad bi ona samo znala. Anthony protrlja oči, osjećajući se nekako čudno pijan. Posrne do fotelje, nadajući se da ona neće primijetiti kako neuravnoteženo hoda, i sjedne. Srećom, ona je usmjerila pozornost ponovo na brojne bočice i drangulije na toaletnom stoliću. Ili ju je možda bilo previše sram gledati ga, misleći kako će on ismijavati njezine iracionalne strahove. “A uvijek kad bi oluja prošla”, nastavila je, govoreći stolu, “znala sam kako sam bila šašava i kako je budalasto bilo takvo razmišljanje. Na kraju krajeva, izdržala sam brojne


grmljavinske oluje i nijedna me nije ubila. Ali nije mi pomagalo to što mi je moj racionalni um govorio. Znaš li o čemu govorim?” Anthony pokuša kimnuti. Nije bio siguran je li mu to uspjelo. “Kad bi padala kiša”, reče, “ništa za mene nije postojalo osim oluje. I, naravno, mog straha. Zatim bi zasjalo sunce i ja bih shvatila kako sam bila šašava, ali već tijekom sljedeće oluje, sve bi ponovno bilo isto. I opet bih znala da ću umrijeti. Jednostavno sam to znala.” Anthonyju je bilo zlo. Tijelo mu je bilo čudno, kao da nije njegovo. Ne bi mogao ništa reći čak i da je pokušao. “Zapravo”, reče ona, podižući glavu da ga pogleda, “jedini put kad sam osjećala da bih uistinu mogla preživjeti taj dan bio je onaj u knjižnici Aubrey Halla.” Ona ustane, priđe mu i stavi mu obraz na krilo kleknuvši pred njim. “S tobom”, šapne. On podigne ruku kako bi je pomilovao po kosi. Taj pokret bio je više refleksan nego namjeran. Nipošto nije bio svjestan toga što radi. Nije znao da je Kate uopće bila svjesna svoje smrtnosti. Većina ljudi nije. Ta je svjesnost tijekom godina Anthonyja osudila na neki čudan osjećaj izoliranosti, kao da je samo on shvaćao neke osnovne, užasne životne istine kojih ostali ljudi nisu bili svjesni. I iako Kate nije mučio taj osjećaj sudbinske propasti u istoj mjeri kao i njega — njezin je bio prolazan, donio bi ga privremeni nalet vjetra i kiše i munja, dok je njegov njega pratio uvijek i pratit će ga do dana njegove smrti — ona ga je, za razliku od njega, pobijedila. Kate se suočila sa svojim demonima i pobijedila ih. A Anthony je bio tako prokleto ljubomoran. To nije bila plemenita reakcija; on je to znao. I s obzirom na to da se brinuo za nju, donijelo mu je to veliko olakšanje, bio je oduševljen i sretan i osjećao je svaku pozitivnu i čistu emociju zato što je uspjela pobijediti strah koji je dolazio s olujama, ali ipak je bio ljubomoran. Toliko prokleto ljubomoran. Kate je pobijedila. Dok je on, koji je prepoznao svoje demone, ali ih se odbijao plašiti, sad bio skamenjen od užasa. I sve to samo zbog jedne stvari za koju se zakleo da se nikad neće dogoditi. On se zaljubio u svoju ženu. On se zaljubio u svoju ženu i sada mu je pomisao da će umrijeti, da će je ostaviti, spoznaja da će njihovi zajednički trenutci biti tek kratka pjesma umjesto dugog strastvenog romana — to je bilo nešto što nije mogao podnijeti. I nije znao koga za to treba kriviti. Želio je uperiti prst u svoga oca, zato što je umro mlad i ostavio mu nositi tu strašnu sudbinu. Želio je okriviti Kate, zato što je došla u njegov život i učinila da se počne bojati svoga kraja. K vragu, okrivio bi nekog stranca na ulici kad bi pomislio da će od toga biti ikakve koristi. Ali istina je bila da nije imao koga kriviti, čak ni samog sebe. Osjećao bi se toliko bolje kad bi samo mogao uperiti prst u nekoga — bilo koga — i reći: “Ti si za to kriv.” Bilo je to djetinjasto, znao je to, ta njegova potreba da nekog okrivi, ali svatko je povremeno imao pravo na djetinjaste osjećaje, zar ne? “Tako sam sretna”, promrmlja Kate, još uvijek držeći glavu u njegovom krilu. Anthony je također želio biti sretan. On je tako silno želio da sve bude nekomplicirano, da sreća bude samo sreća i ništa više. Želio se radovati njezinim nedavnim pobjedama i ne misliti na vlastite brige. Želio se izgubiti u tom trenutku, zaboraviti na budućnost, držati je u naručju i... U trenutku, bez razmišljanja, podigne ih oboje na noge. “Anthony?” upita Kate, zatreptavši od iznenađenja. Umjesto odgovora, on je poljubi. Usne su mu se susrele s njezinima u eksploziji strasti i žudnje koja mu je zamaglila um toliko da je njime vladalo samo njegovo tijelo. Nije želio razmišljati, nije želio biti sposoban razmišljati. Sve što je želio bio je upravo ovaj


trenutak. I želio je da taj trenutak traje vječno. Podigao je svoju ženu na ruke i odnio je na krevet, položivši je na madrac pola sekunde prije nego što ju je pokrio svojim tijelom. Bila je predivna pod njim, meka i snažna, a preplavila ju je ista ona vatra koja je plamtjela njegovim tijelom. Ona možda ne razumije što je potaklo njegovu iznenadnu želju, ali osjetila ju je i dijelila s njim bez obzira na to. Kate se već odjenula za počinak i njezina je spavaćica lako skliznula s nje pod njegovim vještim prstima. Morao ju je dodirivati, osjetiti ju, uvjeriti se da je ona bila pod njim i on je bio ovdje da bi vodio ljubav s njom. Bila je odjenula svilenu ledenoplavu spavaćicu koja se vezala na ramenima i milovala joj obline. Bila je to ona vrsta odjeće koja je krojena tako da muškarca svede na čistu strast, a Anthony nije bio iznimka. Bilo je nešto strašno erotično u osjećanju njezine tople kože kroz svilu i njegove su ruke nemirno lutale njezinim tijelom, dodirujući, stišćući, radeći sve što bi je vezalo uz njega. “ Kad bi je mogao usisati u sebe, učinio bi to i čuvao je ondje zauvijek. “Anthony”, zavapi Kate, u onom kratkom trenutku kad je maknuo svoje usne s njezinih, “jesi li dobro?” “Želim te”, zastenje, spustivši joj spavaćicu na noge. “Želim te sada.” Oči joj se rašire od šoka i uzbuđenja i on sjedne, zajaše ju, držeći težinu na koljenima kako je ne bi zgnječio. “Ti si tako lijepa”, šapne. “Tako nevjerojatno predivna.” Kate je sjala od njegovih riječi. Položila mu je ruke na obraze koje su prekrivale sitne dlačice. On joj uhvati jednu ruku i okrene je prema sebi. Počne joj ljubiti dlan dok je njezina ruka milovala mišićavu liniju njegova vrata. Prsti mu pronađu tanke naramenice na njezinim ramenima, zavezane u labave mašnice. Trebalo je samo lagano povući da se čvorovi razvežu, a kad joj je svilena tkanina skliznula preko dojki, Anthony izgubi svu pribranost i strpljenje i snažno povuče tkaninu dolje dok joj se nije skupila oko stopala, ostavivši je potpuno golu pod njegovim pogledom. Promuklo zarežavši, rastrgne si košulju, gumbi su letjeli po zraku kad ju je skidao, a trebalo mu je tek nekoliko sekundi da se riješi hlača. A zatim, kad konačno na krevetu nije bilo ničega osim veličanstvene kože, ponovno ju je prekrio svojim tijelom i jednim mišićavim bedrom razdvojio joj noge. “Ne mogu čekati”, reče promuklim glasom. “Ne mogu učiniti da ti bude dobro.” Kate grozničavo zastenje uhvativši ga za bokove kako bi ga usmjerila prema svom ulazu. “Meni jest dobro”, zavapi. “I ne želim da čekaš.” I u tom su trenutku riječi prestale postojati. Anthony ispusti primitivan grleni krik dok je ulazio u nju, zarivši se do kraja u jednom dugom i moćnom potisku. Kate širom otvori oči, a usta joj oblikuju mali Ah od iznenađenja i šoka zbog njegova munjevita prodora. Ali ona je bila spremna za njega — više nego spremna. Nešto u vezi s njegovim nemilosrdnim ritmom vođenja ljubavi potaklo je strast duboko u njoj, dok ga je nije trebala tako očajnički da je ostala bez daha. Nisu bili oprezni, nisu bili nježni. Bili su strastveni i znojni i zahtjevni, i držali su jedno drugo kao da samom snagom mogu ovaj trenutak učiniti vječnim. Kad su stigli do vrhunca, bio je on žestok i istovremen, oba su im se tijela izvijala dok su vriskovi sladostrašća parali tišinu noći. Ali kad su završili, sklupčani jedno drugom u zagrljaju, pokušavajući doći do daha, Kate zatvori oči u blaženstvu i prepusti se umoru. Anthony to ne učini. Zurio je u nju dok je uranjala u san i zatim je gledao kako spava. Promatrao je kako joj se oči povremeno pomiču ispod uspavanih vjeđa. Mjerio je tempo njezina disanja brojeći koliko su joj se puta prsa blago spustila i podigla. Osluškivao je svaki njezin uzdah, svaki tihi zvuk koji bi ispustila.


Postojala su neka sjećanja koje si je čovjek želio urezati u pamćenje, a ovo je bilo jedno od njih. Ali točno u trenutku kad je bio siguran da je čvrsto zaspala, ona ispusti neki smiješni, dražesni zvuk, privije se još čvršće u njegov zagrljaj, zatrepće očima i polako ih otvori. “Ti si još budan”, promrmlja, promuklim sanjivim glasom. On kimne, pitajući se drži li je prečvrsto u zagrljaju. Nije ju želio pustiti. Nije ju nikad želio pustiti. “Treba ti sna”, reče ona. On ponovno kimne, ali nikako nije mogao natjerati oči na sklapanje. Ona zijevne. “Ovo je lijepo.” On je poljubi u čelo, složivši se s njom mrmljajući: “Mmm.” Ona izvije vrat i poljubi ga nježno u usta, a zatim smjesti glavu na jastuk. “Nadam se da će nam uvijek biti ovako”, promumlja, ponovno zijevnuvši dok ju je savladavao san. “Uvijek i zauvijek.” Anthony se ukoči. Uvijek. Ona ne može znati što njemu znači ta riječ. Pet godina? Šest. Možda sedam ili osam. Zauvijek. To je bila riječ koja nije imala značenje, nešto što on uopće nije shvaćao. Odjednom nije mogao disati. Pokrivač mu je bio težak kao cigla, a zrak je postao gust. Morao je izaći odavde. Morao je ići. Morao je... Izvukao se iz kreveta, a zatim, posrćući i gušeći se posegne za svojom odjećom koja je bila tako nemarno bačena na pod i počne gurati udove u odgovarajuće rupe. “Anthony?” On naglo podigne glavu. Kate se pridizala u krevetu, zijevajući. Čak i pod prigušenim svjetlom vidio joj je u pogledu da je zbunjena. I povrijeđena. “Jesi li dobro?” upita ga. On joj kratko kimne. “Zašto onda guraš nogu u rukav košulje?” On pogleda i opsuje, ne promislivši kako je ružno psovati u nazočnosti žene pa, uz još jedan niz psovki, zgužva glupi komad odjeće i baci ga na pod, zastavši tek na trenutak prije nego što navuče hlače. “Kamo ideš?” upita Kate nervozno. “Moram van”, procijedi. “Sada?” Nije odgovorio jer nije znao kako joj odgovoriti. “Anthony?” Ustala je iz kreveta i krenula prema njemu, ali djelić sekunde prije nego što mu je dodirnula obraz, on ustukne i posrne unazad udarivši leđima u naslon kreveta. Vidio joj je na licu kako je povrijeđena, koliko ju boli njegovo odbijanje, ali znao je da kad bi ga ona sad nježno dodirnula, on bi bio izgubljen. “K vragu sve”, procijedi. “Gdje su mi vražje košulje?” “U tvojoj garderobi”, reče Kate živčano. “Tamo gdje uvijek stoje.” On ode potražiti čistu košulju, ne mogavši podnijeti zvuk njezina glasa. Što god ona sada govori, on je čuo samo uvijek i zauvijek. A to ga je ubijalo. Kad je izašao iz garderobe, s kaputom i cipelama na odgovarajućim dijelovima tijela, Kate je bila na nogama, koračala uzrujano po prostoriji, nervozno se igrajući širokim bijelim pojasom svog kućnog ogrtača. “Moram ići”, reče on bezizražajnim glasom. Ona nije ispustila ni glas, a on je mislio da upravo to želi, ali ipak je stajao ondje, čekajući da ona nešto kaže. Nije se mogao pomaknuti prije nego što ona nešto kaže. “Kad ćeš se vratiti?” konačno upita.


“Sutra.” “To je... dobro.” On kimne. “Ne mogu biti ovdje”, procijedi. “Moram ići.” Ona grčevito gutne. “Da”, reče, bolno tihim glasom, “to si već rekao.” A zatim, ne okrenuvši se za sobom i nemajući blagog pojma kamo ide, on izađe van. Kate se polako primakne krevetu i zapilji se u njega. Nekako joj se činilo pogrešnim leći na njega sama, pokriti se pokrivačima i sama se ušuškati. Mislila je da bi trebala plakati, ali suze joj nisu dolazile na oči. Konačno krene prema prozoru, odmakne zastore i zabulji se van, iznenadivši samu sebe što se potajice molila za oluju. Anthony je otišao, i iako je bila sigurna da će se vratiti tijelom, nije bila toliko sigurna da će se vratiti duhom. Shvatila je da joj nešto treba — trebala joj je oluja — kako bi dokazala sama sebi da može biti snažna, sama od sebe i za sebe. Nije željela biti sama, ali nije imala izbora. Anthonyjem su zavladali njegovi demoni — bojala se da se on neće imati hrabrosti s njima suočiti pred njom. A ako joj je sudbina namijenila da bude sama, čak i uz supruga, bit će ona, tako joj Boga, sama i snažna. Od slabosti, pomisli, naslonivši glavu na glatku hladnu površinu stakla svog prozora, nikada nije imala baš nikakve koristi.

* Anthony se uopće nije sjećao kako se uspio stići do izlaza, spotičući se kroz kuću, ali nekako se našao posrćući na prilaznim stubama, klizavima od magle koja je visjela u zraku. Prešao je na drugu stranu ulice, ne znajući kamo ide, samo je znao da mora nekamo otići. Međutim, kad je stigao do pločnika, neki ga je vrag natjerao da pogleda prema prozoru svoje spavaće sobe. Ne smije je vidjeti, to je bila prilično besmislena misao koja mu je pala na pamet. Ona bi sad trebala biti u krevetu ili bi zavjese trebale biti navučene, ili bi on sad već trebao biti na pola puta do svog kluba. Ali vidio ju je i tupa bol u njegovim prsima postane oštrija, zlokobno uporna. Osjećao se kao da mu je srce iščupano i prerezano — a najužasnije je bilo to što je znao da je ruka koja je držala nož bila njegova ruka. Gledao ju je jednu minutu — ili možda čak čitav sat. Mislio je da ga ona nije vidjela; ništa u njezinom držanju nije odavalo da je svjesna njegove nazočnosti. Bila je predaleko da bi joj vidio lice, ali mislio je da su joj oči bile zatvorene. Vjerojatno se nada da neće biti oluja, pomisli, pogledavši u tmurno nebo. Izgleda da neće imati sreće. Magla se već kondenzirala u kapljice vode na njegovoj koži i činilo se da će vrlo brzo prijeći u pravu kišu. Znao je da treba otići, ali neka ga je nevidljiva nit držala čvrsto ukorijenjenog na mjestu. Čak i kad se ona maknula od prozora, on je ostao na svom mjestu i zurio u kuću. Bilo mu je nemoguće poreći da ga je nešto snažno vuklo u nju. Želio je otrčati natrag u kuću, pasti pred njom na koljena i preklinjati je da mu oprosti. Želio ju je podići u svoje ruke i voditi ljubav s njom dok prve zrake zore ne obasjaju nebo. Ali znao je da ne smije učiniti ništa od toga. Ili se radilo o tome da to ne može učiniti. Jednostavno više nije znao što je od toga točno. I tako, nakon što je kao ukopan stajao na mjestu skoro čitav sat, nakon što je počela kiša i vjetar poslao studen niz ulicu, Anthony konačno ode. Otišao je, ne osjećajući hladnoću, ne osjećajući kišu koja je počela padati iznenađujuće jako. Otišao je, ne osjećajući ništa.


21. Poglavlje

Šapće se da su se lord i lady Bridgerton vjenčali pod prisilom, ali čak i kad bi to bila istina, Vaša autorica odbija povjerovati da se ne radi o braku iz ljubavi. Društveni bilten lady Whistledown, 15. lipnja 1814.

B

ilo je čudno, pomisli Kate gledajući u doručak koji je stajao na malom stoliću u blagovaonici, kako netko može biti strahovito gladan, a istovremeno nemati uopće apetita. Želudac joj je krulio i grčio se, zahtijevajući hranu istog trenutka, a ipak je sve — od jaja do peciva, od ribe do pečene svinjetine — izgledalo grozno. Bezvoljno uzdahnuvši, posegne za jednim trokutom prepečenca i utone u stolac sa šalicom čaja u ruci. Anthony noćas nije došao doma. Kate zagrize prepečenac i prisili se progutati ga. Nadala se da će se barem pojaviti za doručkom. Odlagala je obrok koliko je mogla — i već je bilo skoro jedanaest, a obično bi doručkovala u devet — ali njezinog muža još uvijek nije bilo. “Lady Bridgerton?” Kate podigne pogled i trepne. Jedan je lakaj stajao pred njom noseći malu omotnicu bež boje. “ “Ovo je prije nekoliko minuta stiglo za vas”, reče. Kate promrmlja “Hvala”, i posegne za omotnicom koja je bila zapečaćena kapljicom ružičasta voska. Prinese ga bliže očima i pročita inicijale EOB. Je li to netko od Anthonyjeve obitelji? E bi trebalo značiti da se radi o Eloise, naravno, s obzirom na to da su svi Bridgertoni dobili imena po abecednom redu. Kate pažljivo otpečati omotnicu i izvadi iz nje sadržaj — jedan list papira, uredno presavijen na pola. Kate, Anthony je ovdje. Izgleda grozno. Ja se, naravno, ne bih smjela miješati, ali mislila sam da bi ti to željela znati. Eloise Kate je zurila u poruku još nekoliko sekundi, zatim odgurne stolac i ustane. Bilo je vrijeme za posjet kući Bridgerton. Na Kateino iznenađenje, kad je pokucala na vrata kuće Bridgerton, vrata širom ne otvori batler, već Eloise koja je dočeka s: “Ovo je bilo brzo!” Kate se ogleda po predvorju, napola očekujući da će je zaskočiti još jedno ili dvoje od braće i sestara Bridgerton. “Ti si me očekivala?” Eloise kimne. “A ti ne moraš kucati na vrata, znaš. Kuća Bridgerton pripada Anthonyju, na kraju krajeva. A ti si njegova žena.” Kate se slabašno osmjehne. Nije se jutros nimalo osjećala njegovom ženom. “Nadam se da ne misliš da sam strašno nametljiva”, nastavi Eloise, primivši Kate pod ruku i vodeći je niz hodnik, “ali Anthony uistinu užasno izgleda, a ja sam imala dojam da on ni ne zna da je ovdje.”


“Zašto to misliš?” nije si mogla pomoći Kate da ne upita. “Pa”, reče Eloise, “nije se baš potrudio obavijestiti nikoga od nas da je ovdje.” Kate sumnjičavo pogleda šogoricu. “Što ti to znači?” Eloise je imala toliko pristojnosti da se zarumeni. “To mi znači, ovaj, da ja znam da je on ovdje samo zato što sam ga špijunirala. Mislim da ni majka ne zna da je on ovdje.” Kate nekoliko puta uzastopce zatrepće. “Ti nas špijuniraš?” “Ne, naravno da ne. Ali slučajno sam bila budna rano ujutro i čula kako je netko ušao u kuću pa sam išla istraživati i vidjela svjetlo kako prodire ispod vrata njegove radne sobe.” “Kako onda znaš da on izgleda grozno?” Eloise slegne ramenima. “Zaključila sam da mora jednom izaći nešto pojesti ili olakšati se pa sam čekala na stubama oko sat ili malo više... “Ili malo više?” ponovi Kate. “Ili tri sata”, prizna Eloise. “To uopće nije dugo kad se zanimaš za predmet, a uostalom, ponijela sam si i knjigu za čitanje.” Kate zadivljeno odmahne glavom. “Kad je on noćas došao ovamo?” “Otprilike oko četiri.” “Što si ti radila budna tako kasno?” Eloise ponovno slegne ramenima. “Nisam mogla spavati. Često ne mogu spavati. Otišla sam si po knjigu u knjižnicu. Konačno, oko sedam — mislim da je bilo malo prije sedam, što znači da nisam čekala puna tri sata...” Kate se počelo vrtjeti u glavi. “On je tada izašao. Ali nije krenuo ravno u blagovaonicu pa pretpostavljam da je izašao iz drugog razloga. Pojavio se nakon jedne ili dvije minute i krenuo ravno u radnu sobu. Gdje...”, završi Eloisa pobjedonosno, “... se i sada nalazi.” Kate je zurila u nju dobrih deset sekunda. “Jesi li se ikad pomislila zaposliti u Ministarstvu obrane?” Eloisa se naceri, bio je to smiješak toliko sličan Anthonyjevom da se Kate zamalo rasplače. “Kao špijun?” upita. Kate kimne. “Bila bih sjajna, zar ne?” “Briljantna.” Eloise spontano zagrli Kate. “Tako mi je drago što si se udala za mog brata. Sad idi i vidi što nije u redu.” Kate kimne, uspravi ramena i krene prema Anthonyjevoj radnoj sobi. Okrenuvši se, uperi prst u Eloise i reče: “Ti nećeš prisluškivati navratima.” “Ne pada mi na pamet”, odgovori Eloise. “Eloise, ozbiljno ti kažem!” Eloise uzdahne. “I onako mi je vrijeme za počinak. Godit će mi spavanje nakon što sam probdjela cijelu noć.” Kate pričeka da djevojka ode, a zatim priđe vratima Anthonyjeve radne sobe. Stavila je ruku na kvaku i šapnula: “Samo neka ne budu zaključana”, i okrenula je. Na njezino veliko olakšanje, vrata se otvore. “Anthony?” pozove ga. Glas joj je bio tih i oklijevajući i nije joj se nimalo sviđao. Nije navikla biti tako meka i neodlučna. Nije bilo odgovora pa Kate zakorači dublje u sobu. Zavjese su bile navučene, a njihov je teški baršun propuštao vrlo malo svjetla. Kate pogledom pretraži prostoriju dok ne ugleda svoga muža, zgrbljenog nad pisaćim stolom, kako čvrsto spava. Tiho priđe prozorima i napola razmakne zavjese. Nije željela zaslijepiti Anthonyja kad se probudi, ali istovremeno, nije mislila održati tako važan razgovor u mraku. Zatim se vrati do pisaćeg stola i nježno ga prodrma za rame. “Anthony?” šapne. “Anthony?”


Njegov je odgovor više nalikovao hrkanju. Nestrpljivo se namrštivši, malo ga jače prodrma. “Anthony?” reče obzirno. “Antho...” “Štoovajkako!” Naglo se trznuo i probudio se, mumljajući nešto nerazgovijetno dok se uspravljao u sjedeći položaj. Kate ga je promatrala dok je treptao kako bi se pribrao, a zatim se usredotočio na nju. “Kate”, reče, glasom promuklim od spavanja i nečeg drugog — možda alkohola. “Što ti radiš ovdje?” “Što ti radiš ovdje?” odgovori mu. “Zadnji put kad sam provjeravala, živjeli smo otprilike kilometar i pol odavde.” “Nisam te želio uznemiravati”, promrmlja on. Kate nije u to povjerovala ni sekunde, ali odluči da se nije pametno svađati. Umjesto toga, izabere izravni pristup i upita: “Zašto si noćas otišao?” Nastupi duga tišina popraćena umornim uzdahom i Anthony konačno reče: “To je komplicirano.” Kate se teškom mukom suzdržala da ne prekriži ruke na prsima. “Ja sam inteligentna žena”, reče namjerno ravnodušnim glasom. “Obično sam sposobna shvatiti komplicirane pojmove.” Nije izgledalo da je Anthony sretan s njezinim sarkazmom. “Ne želim sad ulaziti uto.” “Kad želiš ulaziti u to?” “Kate, idi doma”, reče joj tiho. “Namjeravaš li poći sa mnom?” Anthony zastenje dok si je rukom prelazio po kosi. Bože, pa ona je kao pas koji se dočepao kosti. Glava mu je pucala, u ustima mu je bio užasan okus i sve što je želio bilo je umiti se i oprati zube, a sad ga njegova žena nije prestajala ispitivati poput nekog policajca... “Anthony?” bila je uporna. Sad je bilo dosta. Naglo je ustao sa stolca koji se pritom prevrnuo i udario u pod uz glasan tresak. “Da si ove sekunde prestala s pitanjima”, odbrusi joj. Usta su joj se stisnula u ravnu, ljutitu crtu. Ali njezine oči... Anthony proguta kiseli okus krivnje koji mu je preplavio usta. Zato što su njezine oči bile slomljene od boli. A tjeskoba se u njegovu srcu udeseterostruči. Nije bio spreman. Još ne. Nije znao što učiniti s njom. Nije znao što učiniti sam sa sobom. Cijeli svoj život — ili barem život otkad mu je otac umro — znao je da su određene stvari istinite, a određene stvari moraju biti istinite. I sad se pojavila Kate i preokrenula mu život naglavačke. On je nije želio voljeti. K vragu, nije želio nikoga voljeti. To je bio način — jedini način — koji bi ga natjerao da se plaši vlastite smrtnosti. A što s Kate? Obećao je da će je voljeti i štititi. Kako je to mogao učiniti znajući da će ju napustiti? Ni u kom slučaju nije joj mogao ispričati o tim svojim čudnim uvjerenjima. Osim činjenice da bi ona vjerojatno pomislila da je on lud, to bi ju izložilo istoj onoj boli i strahu koji su njega mučili. Bolje da ona živi ublaženom neznanju. Ili, zar ne bi bilo još bolje kad ona njega ne bi uopće voljela? Anthony jednostavno nije znao odgovor. Trebalo mu je vremena. Nije mogao razmišljati dok ona stoji tu pred njim, i tim očima punim tuge istražuje njegovo lice. I... “Idi”, jedva uspije izustiti. “Samo idi.” “Neću”, reče ona tihom odlučnošću zbog koje ju je još više volio. “Neću dok mi ne kažeš što te muči.” On se odmakne od stola, priđe joj i uhvati je za nadlakticu. “Ne mogu sad biti s tobom”, reče promuklim glasom, pazeći da je ne pogleda u oči. “Sutra. Razgovarat ćemo sutra. Ili preksutra.” “Anthony...”


“Trebam vremena za razmišljanje.” “O čemu?” zavapi ona. “Nemoj mi još otežavati... “Kako ti mogu još otežavati?” zahtijevala je. “Uopće ne znam o čemu pričaš!” “Treba mi samo nekoliko dana”, shvativši da ponavlja jedno te isto poput papige. Samo nekoliko dana za razmišljanje. Da smisli što će učiniti, kako će živjeti svoj život. Ali ona se izvila tako da ga je mogla pogledati u oči, a zatim joj se ruka našla na njegovom obrazu, dodirujući ga takvom nježnošću da mu se srce slamalo. “Anthony”, šapnula je, “molim te...” On nije mogao izgovoriti ni riječ, nije mogao ispustiti ni zvuka. Ruka joj obuhvati njegov potiljak i zatim ga krene privlačiti bliže... i bliže... I on si nije mogao pomoći. Želio ju je tako silno, želio je priviti njezino tijelo uz svoje, kušati joj slankastu kožu. Želio ju je mirisati, dodirivati je, čuti njezin isprekidani dah u svom uhu. Njezine su usne dodirnule njegove, meke i željne, a jezikom mu je poškakljala kut usana. Bilo bi se tako lako izgubiti u njoj, spustiti se na sag i... “Ne!” Riječ mu se istrgne iz grla, i on bi se zakleo Bogom da nije imao pojma da ta riječ ondje vreba, dok nije izletjela. “Ne”, ponovi, odgurnuvši je od sebe. “Ne sada.” “Ali...” On je nije zaslužio. Ne sada. Ne još. Ne dok ne shvati kako misli živjeti ostatak svog života. A ako je to značilo odreći se jedine stvari koja bi mu mogla donijeti spas, neka tako bude. “Idi”, naredi joj glasom koji je bio malo grublji nego što je namjeravao. “Idi sad, vidimo se kasnije.” A ovaj put, ona uistinu ode. Otišla je i nije se nijednom osvrnula. A Anthony, koji je tek naučio kako je to voljeti, nauči kako je to umrijeti iznutra. Do sljedećeg jutra, Anthony je bio pijan. Do popodneva, bio je mamuran. Glava mu je pucala, u ušima mu je zvonilo, a njegova braća, začuđena što su ga u takvom stanju zatekla u njihovom klubu, govorila su neizdrživo preglasno. Anthony prekrije uši rukama i zastenje. Svi su govorili neizdrživo preglasno. “Kate te šutnula iz kuće?” upita Colin, zgrabivši jedan orah iz velike posude koja je stajala nasred njihova stola i otvori ga, a orah stravično glasno krene. Anthony podigne glavu tek toliko da ga prostrijeli pogledom. Benedict je promatrao braću upitnim pogledom i tek primjetnim usiljenim smiješkom. “Definitivno ga je šutnula” reče Colinu. “Daj mi dodaj jedan od tih oraha.” Colin mu baci jedan preko stola. “Hoćeš li i drobilicu?” Benedict odmahne glavom i naceri se podignuvši jednu debelu knjigu s kožnim tvrdim uvezom. “Mnogo mi je draže zdrobiti ih.” “Nemoj”, procijedi Anthony, ispruživši naglo ruku da zgrabi knjigu, “da ti nije palo na pamet!” “Uši su ti danas malo osjetljive, je li?” Da je Anthony imao pri sebi pištolj, upucao bi ih obojicu, bez obzira na buku koju bi pritom napravio. “Mogu li ti dati jedan savjet?” upita Colin, žvačući svoj orah. “Ne možeš”, odgovori Anthony. Podigne pogled. Colin je žvakao otvorenih usta. S obzirom na to da je to bilo strogo zabranjeno tijekom odrastanja u njihovu kućanstvu, Anthony je mogao samo zaključiti da se Colin tako nepristojno ponašao samo zato što je želio stvarati što veću buku. “Zatvori vražja usta”, promumlja.


Colin proguta zalogaj, obliže usne i ispije gutljaj čaja da to sve ispere. “Što god si učinio, ispričaj se. Ja te poznajem, a upoznajem pomalo i Kate, i znajući što znam...” “Koji vrag on govori?” zareži Anthony. “Mislim”, reče Benedict zavalivši se u svoj stolac, “da ti upravo govori da si budala.” “Baš tako!” uzvikne Colin. Anthony umorno odmahne glavom. “Stvar je puno složenija nego što vi mislite.” “Uvijek je tako”, reče Benedict, takvom savršenom lažnom iskrenošću da je zamalo uspio zvučati iskreno. “Kad vas dvojica idiota pronađete dovoljno lakovjernu ženu koja bi se udala za vas”, obrecne se Anthony, “tada mi slobodno dijelite savjete. A dotad... zavežite.” Colin pogleda Benedicta. “Zar je on to ljutit?” Bridgerton podigne obrvu. “Ili je ljutit, ili pijan.” Colin odmahne glavom. “Ne, nije pijan. Bar nije više. Očito je mamuran.” “Što objašnjava”, reče Benedict filozofski, “zašto je tako ljutit.” Anthony prekrije lice dlanom i čvrsto pritisne sljepoočnice palcem i srednjim prstom. “Bože moj na nebesima”, promumlja, “što moram učiniti da me ova dvojica ostave na miru?” “Anthony, idi doma”, reče Benedict, začuđujuće nježnim glasom. Anthony zatvori oči i duboko uzdahne. Ništa nije želio više od toga, ali nije znao što reći Kate, i što je bilo još važnije, nije imao pojma kako će se osjećati kad stigne doma. “Da”, složi se Colin. “Lijepo idi doma i reci joj da je voliš. Ima li što jednostavnije od toga?” I odjednom to jest bilo jednostavno. Mora reći Kate da je voli. Sada. Ovoga časa. Mora se uvjeriti da ona to zna i zavjetovao se da će provesti svaku minutu svog jadno kratkog života dokazujući joj to. Bilo je prekasno promijeniti sudbinu njegova srca. On se trudio ne zaljubiti se i nije mu uspjelo. S obzirom na to da se vjerojatno neće odljubiti, sad treba postojeću situaciju učiniti najboljom mogućom. Njega će proganjati slutnja vlastite smrti bez obzira na to zna li Kate da je on voli ili ne. Neće li biti sretniji tijekom tih nekoliko posljednjih godina provede li ih voleći je otvoreno i iskreno? Bio je prilično siguran da se i ona u njega zaljubila; sigurno će joj biti drago čuti da i on osjeća isto za nju. A kad muškarac voli ženu, iskreno je voli od dubine njezine duše do vrhova nožnih prstiju, zar mu Bog nije dao zadatak da je pokuša usrećiti? Ipak, neće joj reći za svoje slutnje. Koja bi bila svrha? On može patiti od spoznaje da će njihovo zajedničko vrijeme biti kratko, ali zašto bi i ona patila? Bolje neka ju pogodi oštra i iznenadna bol zbog njegove smrti nego da pati zbog iščekivanja neminovnog. On će umrijeti. Svi umiru, podsjetio se. On će samo umrijeti ranije nego što se obično umire. Ali, tako mu Boga, uživat će u svojim posljednjim godinama svom puninom svoga bića. Možda bi bilo praktičnije da se nije zaljubio, ali sad kad jest, neće bježali od toga. Bilo je to jednostavno. Kate je bila njegov svijet. Bude li to poricao, slobodno može već ovoga časa prestati disati. “Moram ići”, reče žustro, ustavši tako naglo da je bokovima udario u rub stola pa su se ostatci orahovih ljuski razletjeli po čitavom stolu. “To sam pretpostavljao”, promrmlja Colin. Benedict se samo nasmiješi i reče: “Idi.” Njegova braća, shvatio je Anthony, bila su malo pametnija nego što su izgledala. “Vidimo se za tjedan dana?” upita Colin. Anthony se morao nasmiješiti. On i njegova braća sastajali su se u njihovom klubu svakog dana tijekom protekla dva tjedna. Colinovo pitanje u stilu pravog nevinašca značilo je samo jedno da je bilo očito da se Anthony do ušiju zaljubio u svoju ženu i da planira provesti sljedećih tjedan dana dokazujući joj to. I još, da mu je obitelj koju je upravo stvarao postala jednako važna kao ona u kojoj se rodio. “Dva tjedna”, odgovori Anthony, navlačeći kaput. “Možda tri.” Njegova se braća samo


znakovito nasmiješe. Ali kad je ušao kroz ulazna vrata svoga doma, zadihan jer je preskakao po tri prilazne stube, otkrio je da Kate nema. “Kamo je otišla?” upitao je batlera. Baš glupo kako uopće nije pomislio da ona možda nije doma. “Na vožnju parkom”, odgovori batler, “sa svojom sestrom i gospodinom Bagwellom.” “Edwininim udvaračem”, promrmlja Anthony sebi u bradu. K vragu. Trebao je biti sretan radi šogorice, ali izabrali su baš vraški pogrešan trenutak. Upravo je donio odluku koja će im promijeniti život, a ta se odluka ticala njegove žene pa bi bilo lijepo da je doma. “I njezin stvor, također”, reče batler, zadrhtavši.” Smatrao je da je korgi izvršio invaziju na njihov dom i to nije trpio. “Povela je i Newtona, je li?” promumlja Anthony. “Pretpostavljam da će se vratiti za sat ili dva.” Anthony počne lupkati petom čizme po mramornom podu. Nije je želio čekati sat vremena. K vragu, nije želio čekati ni minute. “Idem ih ja pronaći”, reče nestrpljivo. “To ne može biti teško.” Batler kimne i pokaže kroz otvorena vrata prema maloj kočiji kojom se Anthony dovezao. Anthony odmahne glavom. “Uzet ću radije konja. Bit ću brži.” “Svakako, gospodine lorde”, reče batler i nakloni se. “Dat ću ga osedlati.” Anthony je promatrao batlera kako na svoj poznati spori i smireni način kreće prema stražnjem ulazu u kući kad iz njega provali nestrpljenje. “Sam ću se pobrinuti za to”, zagrmi. I prije nego što se snašao, već je galopirao prema parku. Anthony se osjećao vrlo samouvjereno kad je stigao u Hyde Park. Bio je željan pronaći svoju ženu, zagrliti je i promatrati njezinu reakciju kad joj bude rekao da je voli. Molio se da mu ona uzvrati istim riječima. Vjerovao je da hoće; vidio je on više puta u očima što joj je na srcu. Možda je samo čekala da on prvi nešto kaže. Nije je mogao kriviti ako je to bila istina; prilično je veliku zbrku napravio noć prije vjenčanja tvrdeći joj da njihov brak neće biti brak iz ljubavi. Kakav li je samo bio idiot. Kad je ušao u park, odlučio je okrenuti konja i putio prema Rotten Rowu. Ondje je uvijek bila velika gužva pa je to stoga bilo njihovo najvjerojatnije odredište; Kate zasigurno nije imala razloga predložiti im da krenu nekom intimnijom stazom. Potjerao je konja u najbrži kas koji je dopuštala sigurnost unutar granica parka, pokušavajući ignorirati pozive i pozdrave koje su mu upućivali drugi jahači i pješaci. I tada, baš kad se poveselio kako se izvukao od zaustavljanja i razgovora s poznanicima, začuje postariji, ženski i vrlo autoritativni glas kako ga doziva. “Bridgertone! Rekoh, Bridgertone! Da ste se istog časa zaustavili. Vama govorim!” On zastenje i okrene se. Lady Danbury, najgora žena zmaj visokog društva. Jednostavno nije bilo načina na koji bi se nju ignoriralo. Nije imao pojma koliko je ona uopće stara. Šezdeset? Sedamdeset? Koliko god bila stara, ona je bila elementarna nepogoda i nju nitko nije ignorirao. “Lady Danbury”, reče silazeći sa svog konja, trudeći se ne zvučati rezignirano. “Kako mi je drago vidjeti vas.” “Bože mili, dječače”, zagrmi ona, “zvučite kako da ste upravo progutali protuotrov. Razvedrite se malo.” Anthony se slabašno osmjehne. “Gdje vam je zenar?” “Upravo je tražim”, odgovori, “to jest, tražio sam je dosad.” Lady Danbury je bila previše bistra da bi propustila njegovu opasku, pa je on mogao samo zaključiti da ju je odlučila namjerno ignorirati kad reče: “Sviđa mi se vaša žena.” “I meni se sviđa.”


“Nikad mi nije bilo jasno zašto ste se bili namjerili udvarati njezinoj sestri. To je draga cura, ali očito nije za vas.” Zakoluta očima i ogorčeno frkne nosom. “Svijet bi bio mnogo sretnije mjesto kad bi ljudi mene slušali prije nego što se vjenčaju”, dodala je. “Ja bih poženila i poudala sve ženike i udavače u manje od tjedan dana.” “Siguran sam da je tako.” Ona ga pogleda ispod oka. “Vi to meni s visoka?” “Ne pada mi napamet”, reče Anthony sasvim iskreno. “Dobro. Uvijek ste mi se činili razumnim tipom. Ja...” Lady Danbury širom otvori usta. “Koji je ono vrag?” Anthony poprati smjer užasnutog pogleda lady Danbury i zastane na otvorenoj kočiji koja je jurila bez kontrole, skrećući za jednim uglom na dva kotača. Bila je predaleko da bi se vidjela lica putnika, ali tada začuje vrisak, a zatim užasnuti lavež psa. Anthonyju se smrzne krv u žilama. Njegova je žena bila u toj kočiji. Ne rekavši lady Danbury ni riječ, skoči na konja i odjaše u punom galopu. Nije znao što će učiniti kad dostigne kočiju. Možda će zgrabiti uzde iz ruku nesretnog vozača. Možda mu uspije povući nekog iz kočije na sigurno. Ali znao je da ne može sjediti na miru i gledati kako se kočija razbija pred njegovim očima. A ipak, dogodilo se baš to. Anthony je bio na pola puta do nagnute kočije kad ona skrene s puta i udari u veliki kamen od kojega izgubi ravnotežu i prevrne se na stranu. A Anthony je samo mogao užasnut gledati kako mu vlastita žena umire pred očima.


22. Poglavlje

Unatoč rasprostranjenom mišljenju, Vaša je autorica svjesna da ju se doživljava kao cinika. Ali to, najdraži čitatelju, ne može biti dalje od istine. Vašoj autorici ništa na svijetu nije draže od sretnog svršetka. A ako je zbog toga smatraju romantičnom budalom, ništa zato. Društveni bilten lady Whistledown, 15. lipnja 1814.

D

o trenutka kad je Anthony stigao do prevrnute kočije, Edwina je uspjela ispuzati iz olupine i trenutno je pokušavala jednim komadom drveta probiti rupu na drugoj strani kočije. Rukav oprave bio joj je rastrgan, a rub razderan i prljav, ali ona to nije primjećivala dok je grčevito pokušavala otvoriti vrata. Newton joj se e vrpoljio i skakao oko nogu, oštro i mahnito lajući. “Što se dogodilo?” upitao je stisnutim glasom punim panike kad je skočio sa svog konja. “Ne znam”, uzdahne Edwina, brišući suze koje su joj tekle niz lice. “Gospodin Bagwell nije baš iskusan vozač, mislim, i onda se Newton oslobodio i onda ne znam što se dogodilo. U jednom smo se trenutku lijepo vozili, a u sljedećem...” “Gdje je Bagwell?” Ona pokaže na drugu stranu kočije. “On je zbačen s kočije. Udario se u glavu. Ali bit će on dobro. Ali Kate...” “Što je s Kate?” Anthony padne na koljena pokušavajući proviriti u olupinu. Cijela se kočija prevrnula, zdrobivši desnu stranu dok je prevrnuta klizila po putu. “Gdje je ona?” Edwina grčevito gutne i glasom jedva malo glasnijim od šapta reče: “Mislim da je ostala zarobljena ispod kočije.” U tom je trenutku Anthony okusio smrt. Bila je gorka u njegovom grlu, metalnog i teškog okusa. Rezala je njegovo tijelo poput noža, gušila ga i stiskala, izvlačila mu sav zrak iz pluća. Anthony snažno povuče olupinu, pokušavajući napraviti širu rupu. Nije bilo tako strašno kao što je izgledalo kad se prevrnula, ali to mu nije nimalo smirilo srce kojeje mahnito lupalo. “Kate!” poviče, pokušavajući zvučati mirno i nezabrinuto. “Kate, čuješ li me?” Međutim, jedini zvuk koji se čuo kao odgovor bilo je mahnito rzanje konja. K vragu. Morat će im skinuti uzde prije nego što se uspaniče i počnu vući uništenu kočiju. “Edwina?” pozove je Anthony oštro, osvrnuvši se preko ramena. Ona požuri k njemu, kršeći ruke. “Molim?” “Znaš li kako razuzdati konje?” Ona kimne glavom. “Nisam baš vješta, ali uspjet ću.” Anthony okrene glavu prema promatračima koji su žurili k njima. “Provjeri može li ti netko pomoći.” Ona ponovno kimne i brzo se primi posla. “Kate?” poviče Anthony ponovno. Nije ju vidio jer je jedna klupa iskočila iz sjedišta i blokirala je vidik. “Čuješ li me?” Još uvijek nije bilo odgovora. “Pokušaj s druge strane”, začuo se prestrašeni Edwinin glas. “Ta vrata nisu toliko uništena.”


Anthony skoči na noge i otrči do druge strane kočije. Vrata su već ispala iz šarki, ostavljajući dovoljno velik otvor da je mogao kroz njega uvući gornji dio tijela u kočiju. “Kate?” poviče, pokušavajući ne primijetiti užasnu paniku u svom glasu. Svaki udah bio mu je preglasan, odjekivao je u skučenom prostoru, podsjećajući ga da ne čuje isti zvuk s Kateinih usana. A zatim, kad je pažljivo maknuo preokrenuti jastučić sa sjedišta, ugleda je. Bila je zastrašujuće mirna, ali nije se činilo da joj je glava izvijena u neki neprirodni položaj, a nije bilo ni krvi. To je morao biti dobar znak. Nije se baš puno razumio u medicinu, ali držao se grčevito za tu misao kao za neko čudo. “Kate, ne smiješ umrijeti”, reče dok je užasnut prstima raščišćavao komade olupine, očajnički pokušavajući proširiti otvor da je može provući van. “Čuješ li me? Ne smiješ umrijeti.” Nazubljeni komad drveta razderao mu je kožu na gornjem dijelu dlana, ali Anthony nije primijetio da mu krv curi dok je izvlačio još jednu slomljenu gredu. “Bolje ti je da dišeš” upozori ju, glasom koji je drhtao i zvučao vrlo nalik jecanju. “To nisi trebala biti ti. To nikad nije bilo u planu. Još ti nije kucnuo čas. Razumiješ li me?” Iščupao je još jedan slomljeni komad drveta i provukao ruku kroz otvor kako bi je uhvatio za ruku. Prstima joj je pronašao bilo, koje mu se učini prilično stabilnim, ali još uvijek nije mogao vidjeti krvari li, je li slomila kralježnicu ili dobila udarac u glavu, ili... Srce mu zadrhti. Postojalo je toliko načina na koji se moglo umrijeti. Ako je jedna mala pčela mogla doći glave čovjeku u najboljim godinama, zasigurno prometna nesreća može odnijeti život jedne sitne žene. Anthony uhvati zadnji komad drveta koji mu je stajao na putu i pokuša ga podignuti, ali ono se nije dalo. “Ne radi mi to”, promrmlja. “Ne sada. Nije joj kucnuo čas. Čuješ li me? Nije joj kucnuo čas!” Osjeti nešto vlažno na obrazima i kroz maglu shvati da su to suze. “To sam trebao biti ja”, reče, jedva uspijevajući izgovoriti te riječi. “Uvijek sam to trebao biti ja.” A zatim, upravo kad se pripremao još jednom očajnički povući taj zadnji komad drveta, Kateini se prsti poput pandži stisnu i oko njegova zapešća. On je munjevito pogleda baš u trenutku u kojem je ona širom otvorila oči i pogledala ga bistrim pogledom, nijednom ne trepnuvši. “Koji vrag,” upita ga, zvučeći izuzetno lucidno i neupitno budno, “ti to govoriš?” Olakšanje koje mu je preplavilo grudi bilo je gotovo bolno. “Jesi li dobro?” upita je, a glas mu je zadrhtao pri svakom izgovorenom slogu. Ona napravi bolnu grimasu ali reče: “Bit ću dobro.” Anthony zastane tek na sekundu razmisliti o njezinim riječima. “No jesi li sad dobro?” Ona se malo nakašlje, a on si je umislio da čuje kako se trza od bola. “Nešto mi nije u redu s nogom”, priznala je. “Ali mislim da Ine krvarim “ “Vrti li ti se u glavi? Je li ti mučno? Osjećaš li neku slabost?” Ona odmahne glavom. “Samo me boli. Što ti radiš ovdje?” On se nasmiješi kroz suze. “Pošao sam te tražiti.” “Uistinu?” prošapće Kate. On kimne. “Došao sam ti... ovoga, shvatio sam...” On grčevito gutne. Nije ni sanjao da će doći dan kad će reći ove riječi jednoj ženi, a one su narasle tako velike u njegovom srcu da ih je jedva uspijevao istisnuti. “Kate, volim te”, reče, gušeći se. “Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, ali shvatio sam i morao sam ti reći. Danas.” Njezine se usne razvuku u drhturav smiješak dok je pokazivala bradom prema ostatku svoga tijela. “Izabrao si vraški dobar trenutak da mi to kažeš.” Bilo je to nevjerojatno, ali on shvati da se i on njoj smješka. “Skoro ti je drago da sam tako dugo čekao, je li? Da sam ti to rekao prošlog tjedna, ne bih te danas išao tražiti u park.” Ona mu isplazi jezik, a on ju je zato, s obzirom na okolnosti, još više volio. “Samo me sad izvuci van”, reče ona.


“I onda ćeš mi reći da me voliš?” zadirkivao ju je. Ona se nasmiješi, sjetno i toplo, i kimne. Bilo je to, naravno, jednako dobro kao i objava ljubavi, i bez obzira na to što je on upravo puzao kroz uništenu, prevrnutu kočiju, i bez obzira na to što je Kate bila zaglavljena u vražjoj kočiji s najvjerojatnije slomljenom nogom, njega odjednom obuzme osjećaj silnog zadovoljstva i mira. Tada shvati da se tako nije osjećao skoro čitavih dvanaest godina, od onog sudbonosnog dana kad je ušao u spavaću sobu svojih roditelja i vidio svog oca kako leži na krevetu hladan i miran. “Sad ću te izvući van”, reče, obuhvativši joj leđa. “Bojim se da će te noga zaboljeti, ali to ne možemo izbjeći.” “Noga me ionako već boli”, reče ona, hrabro se nasmiješivši. “Samo se želim izvući odavde.” Anthony jednom kimne ozbiljna lica, a zatim je primi oko struka i počne povlačiti. “Kako se sad osjećaš?” upita, a srce bi mu stalo svaki put kad bi vidio da se trznula od boli. “Dobro”, zavapi ona, ali on je vidio da samo hini hrabrost. “Morat ću te okrenuti”, reče, mjerkajući slomljen i nazubljen komad drveta koji je visio odozgo. Bit će je teško okrenuti pazeći da ga izbjegne. Nije ga bilo nimalo briga za to što će joj razderati odjeću — k vragu, kupit će joj stotinu novih oprava obeća li mu da nikada više neće ući u kočiju koju bude vozio bilo tko drugi osim njega. Ali nije mogao podnijeti pomisao na to da bi joj ogrebao i centimetar kože. Već je dovoljno propatila. Nije joj trebalo još boli. “Izvući ću te glavom naprijed”, reče joj. “Možeš li se promigoljiti i okrenuti se? Samo toliko kako bih te uhvatio ispod ruku.” Ona kimne, stisnuvši zube dok se uz bolove pridizala centimetar po centimetar na ruke dok je okretala bokove u smjeru kazaljke na satu. “Odlično”, reče Anthony ohrabrujući je. “Sad ću ja...” “Učini to već jednom”, nervozno će Kate. “Ne moraš mi objašnjavati.” “Dobro”, odgovori on, pomaknuvši se nekoliko centimetara unazad dok mu koljena nisu pronašla uporište u travi. U glavi izbrojavši do tri, stisne zube i izvuče ih van. I stane jednu sekundu kasnije, kad Kate vrisne tako stravično da su ga uši zaboljele. Da nije bio toliko uvjeren da će umrijeti u sljedećih devet godina, zakleo bi se da mu je upravo oduzela deset godina života. “Jesi li dobro?” upita je panično. “Dobro sam”, uvjeravala ga je. Ali teško je disala, dahtala kroz usne, a lice joj je bilo zgrčeno od boli. “Što se dogodilo?” začuje se glas s druge strane kočije. Bila je to Edwina koja je obavila posao s konjima. Zvučala je prestravljeno. “Čula sam kako Kate vrišti.” “Edwina?” upita Kate, okrećući glavu pokušavajući vidjeti van. “Jesi li ti dobro?” Potegne Anthonyja za rukav. “Je li Edwina dobro? Je li ozlijeđena? Treba li joj liječnik?” “Edwina je dobro”, odgovori on. “Ti trebaš liječnika.” “A gospodin Bagwell?” “Kako je Bagwell?” upita Anthony Edwinu osornim tonom dok se koncentrirao na izvlačenje Kate pazeći da je još više ne ozlijede krhotine razbijene kočije. “Ima čvorugu na glavi, ali na nogama je.” “Nije mi ništa. Mogu li nekako pomoći?” začuo se zabrinuti muški glas. Anthony je imao dojam da je nesreću jednakom mjerom skrivio Newton kao i Bagwell, ali ipak, mladi je čovjek držao uzde u rukama i Anthony nije u ovom trenutku bio sklon biti milostiv prema njemu. “Obavijestit ću vas bude li trebalo”, reče osorno prije nego što se okrene prema Kate i reče: “Bagwell je u redu.” “Ne mogu vjerovati da nisam pitala kako su njih dvoje.” “Siguran sam da ti se propust može oprostiti, s obzirom na okolnosti”, reče Anthony,


povlačeći se unatrag dok nije skoro čitav izašao iz kočije. Kate je sada bila na otvoru kočije i trebat će je još jednom povući — prilično snažno i zasigurno vrlo bolno. “Edwina? Edwina?” zvala ju je Kate. “Jesi li sigurna da se nisi ozlijedila?” Edwina gurne glavu kroz otvor. “Dobro sam”, reče, ohrabrivši sestru. “Gospodin Bagwell je odbačen iz kočije, a ja sam uspjela...” Anthony je laktom izgura van s otvora! “Kate, stisni zube”, naredi. “Što?Ja... jaooooo!” Jednim snažnim potezom izvukao ju je van iz olupine. Oboje su završili na tlu i oboje su teško disali. Ali dok je Anthony hiperventilirao od iscrpljenosti, Kate je očito hiperventilirala od strahovite boli. “Dragi Bože!” zamalo zaurla Edwina. “Pogledajte joj nogu!” Anthony pogleda u Kate i želudac mu se bolno zgrči. Potkoljenica joj je bila izvrnuta i savijena, i više nego očito slomljena. On grčevito gutne, trudeći se da mu se na licu ne vidi zabrinutost. Kosti se mogu namjestiti, ali je čuo kako su neki izgubili udove zbog infekcije i loše njege. “Što nije u redu s mojom nogom?” upita Kate. “Boli me, ali... O, moj Bože.” “Nemoj je gledati”, reče Anthony, pokušavajući joj gurnuti bradu na drugu stranu. Njezino disanje, koje je već bilo ubrzano od obuzdavanja boli, postane još brže i panično. “O, moj Bože”, zavapi. “Jako me boli. Nisam shvatila koliko me boli dok nisam vidjela...” “Nemoj gledati”, naredi Anthony. “O, moj Bože. O, moj Bože.” “Kate?” upita Edwina zabrinuto, nagnuvši se. “Jesi li dobro?” “Pogledaj mi nogu!” vrisne Kate. “Zar ti izgleda dobro?” “Ja sam zapravo govorila o tvom licu. Izgleda malo zeleno.” Ali Kate joj nije mogla odgovoriti. Jako je hiperventilirala. A zatim, dok su Anthony, Edwina, gospodin Bagwell i Newton zurili u nju, zakoluta očima i padne u nesvijest. Tri sata kasnije, Kate je ležala u krevetu, nije joj bilo ugodno, ali zasigurno ju je manje boljelo zahvaljujući laudanumu koji ju je Anthony natjerao popiti čim su stigli doma. Nogu su joj stručno namjestila tri kirurga koje je Anthony pozvao (iako je, kako su sva trojica istakla, bio dovoljan sam jedan za namještanje kosti, ali Anthony je neumoljivo prekrižio ruke na prsima i strijeljao ih pogledom dok nisu ušutjeli), a još je jedan liječnik navratio ostaviti nekoliko recepata za koje je jamčio da će ubrzati postupak zacjeljivanja kostiju. Anthony je bdio nad njom kao kobac, preispitivao svaki potez svakog liječnika dok jedan nije skupio hrabrost i upitao ga kada je on to, i na kojem fakultetu, diplomirao medicinu. Anthonyju to nije bilo nimalo duhovito. Ali nakon mnogo strke, Katina noga je namještena i imobilizirana, i rečeno joj je da se ima veseliti boravku u krevetu od barem mjesec dana. “Veseliti se?” zavapila je, požalivši se Anthonyju kad su liječnici konačno otišli. “Kako se mogu tome veseliti?” “Moći ćeš pročitati sve knjige za koje nisi imala vremena”, predloži joj. Ona duboko udahne, ali kroz nos. Bilo je teško disati kroz usta sa stisnutim zubima. “Nisam znala da sam toliko u zaostatku s čitanjem.” Ako je on bio u iskušenju da se nasmije, dobro je to prikrio. “Možda bi se mogla primiti ručnog rada”, predloži joj. Ona ga je strijeljala pogledom. Kao da će joj od pomisli na vezenje biti bolje. On oprezno sjedne na krevet i potapša je po ruci. “Ja ću ti praviti društvo”, reče, ohrabrujuće joj se osmjehnuvši. “Već sam odlučio skratiti vrijeme koje provodim u klubu.” Kate uzdahne. Bila je umorna i razdražljiva i boljelo ju je, i sad se iskaljivala na svom mužu,


što uopće nije bilo fer. Okrenula je ruku da im se dlanovi dotaknu i zatim ispreplela prste s njegovim. “Volim te, znaš”, reče mu nježno. On joj stisne ruku i kimne, a toplina u njegovom pogledu govorila je više nego što bi govorile bilo koje riječi. “Rekao si mi da to ne bih smjela.” “Bio sam glup.” Ona mu nije proturječila; a trzaj njegove usne rekao joj je da je on to primijetio. Nakon trenutka tišine, ona reče: “Govorio si u parku neke čudne stvari.” Anthony ostavi ruku u njezinoj, ali tijelo povuče malo unazad. “Ne znam o čemu govoriš”, reče on. “Ja mislim da znaš”, odgovori mu tiho. Anthony zatvori oči na trenutak, zatim ustane, povlačeći ruku iz njezine dok se nisu više dodirivali. Toliko je godina pažljivo tajio svoja uvjerenja od svih. Tako mu se činilo najboljim. Ljudi će mu ili povjerovati i zabrinuti se, ili neće, nego će misliti da je lud. Nijedna mu mogućnost nije bila pretjerano privlačna. Ali sada, u jeku onog strašnog trenutka, sve je bio izbrbljao svojoj ženi. Nije se uopće mogao sjetiti što joj je točno rekao. No bilo je dovoljno da ona postane znatiželjna. A Kate nije bila od onih koji ne bi zadovoljili svoju znatiželju. Mogao se on silno truditi izbjegavati odgovore, ali na kraju će ih ona izvući iz njega. Na svijetu nije bilo tvrdoglavije žene od nje. Otišao je do prozora i naslonio se na klupčicu, zureći tupo ispred sebe, kao da može vidjeti ulicu kroz teške tamnocrvene zavjese koje su odavno bile potpuno navučene. “Postoji nešto što ne znaš o meni”, šapne. Ona ne reče ništa, ali znao je da ga je čula. Možda je to znao jer je čuo da je promijenila položaj u krevetu ili je samo bila riječ o elektricitetu u zraku. Ali nekako je znao. Okrene se. Bilo bi mu lakše govoriti zavjesama, ali to ne bi bilo lijepo prema njoj. “Ne znam kako ti to reći, a da ne zvuči smiješno”, reče. “Ponekad je najlakše samo to izreći”, promumlja ona. Potapša prazno mjesto na svom krevetu. “Bi li sjeo kraj mene?” On odmahne glavom. Bliskost će to samo učiniti težim. “Nešto mi se dogodilo kad mi je otac umro.” “Bio ti je vrlo blizak, zar ne?” On kimne. “Bliži nego bilo tko, dok nisam tebe upoznao.” Oči joj zasjaju. “Što se dogodilo?” “Bilo je to vrlo neočekivano”. Glas mu je bio ravan, kao da govori o nekim opskurnim vijestima, a ne o najpogubnijem događaju u svom životu. “Bila je to pčela, rekao sam ti to već.” Ona kimne. “Tko bi pomislio da pčela može ubiti čovjeka?” reče, tužno se nasmijavši. “Bilo bi smiješno da nije toliko tragično.” Ona ne reče ništa, samo ga je gledala sućutno. Srce mu se slamalo od toga. “Ostao sam uz njega cijelu noć”, nastavio je, okrenuvši se, ali samo malo da je ne bi morao pogledati u oči. “On je, naravno, bio mrtav, ali trebao sam još malo vremena s njim. I tako sam sjedio kraj njega i promatrao ga.” Iz usta mu provali kratak ljutiti smijeh. “Bože, kao sam bio glup. Mislio sam, napola sam očekivao, da će svakog časa otvoriti oči.” “Ne mislim da je to glupo”, reče nježno Kate. “I ja sam vidjela smrt. Teško je povjerovati da nekog nema kad izgleda tako normalno i smireno.” “Ne znam kad se to dogodilo”, reče Anthony, “ali ujutro sam bio sasvim siguran u to.” “Da je on mrtav?” upita ona. “Ne”, reče on osorno, “da ću i ja biti mrtav.” Pričekao je da ona nešto kaže, čekao je da se rasplače, da učini bilo što, ali ona je samo ondje sjedila i zurila u njega bez ikakve promjene izraza lica, dok on konačno nije morao reći: “Ja nisam tako velik čovjek kao što je to bio moj otac.”


“Ja mislim da se on s tim ne bi složio”, reče ona tiho. “Ali on nije ovdje da to kaže, zar ne?” obrecne se Anthony. Ona opet ne reče ništa. A on se opet osjećao kao pravi gad. Opsuje u bradu i pritisne prstima sljepoočnice. Glava ga je počela boljeti. Počelo mu se vrtjeti u glavi i shvatio je da se ne sjeća kad je zadnji put jeo. “Ja o tome mogu suditi”, reče tiho. “Ti ga nisi poznavala.” On se nasloni na zid i dugo, umorno uzdahne. “Pusti me da ti ispričam. Nemoj ništa govoriti, nemoj me prekidati, nemoj me osuđivati. Već mi je ionako dovoljno teško. Možeš li mi to učiniti?” Ona kimne. Anthony zadrhti i udahne. “Moj otac je bio najbolji čovjek kojeg sam ikad poznavao. Ne prođe dan da ne razmišljam o tome kako ne živim svoj život u skladu s njegovim očekivanjima. Znam da je on bio sve ono za čim težim. Možda nikad neću dostići njegovu veličinu, ali bit ću zadovoljan i kad bi joj se približio. To je sve što sam ikad želio. Samo mu se približiti.” On pogleda Kate. Nije mu bilo jasno zašto ju je pogledao. Možda je tražio ohrabrenje, a možda sućut. Možda ju je samo želio pogledati. “Ali u jednu sam stvar sasvim siguran”, šapne, nekako skupivši hrabrost pogledati je u oči, “a to je da ga nikada neću prestići. Čak ni godinama.” “Što mi to pokušavaš reći?” prošapće Kate. On bespomoćno slegne ramenima. “Znam da to nema nikakvog smisla. Znam da nema nikakvog razumnog objašnjenja. Ali od te noći kad sam sjedio kraj mrtvog očeva tijela, znao sam da nema nikakve šanse da živim dulje od njega.” “Shvaćam”, reče ona tiho. “Uistinu?” A zatim, kao da je brana popustila, bujica riječi krene iz njega. Sve je izlazilo iz njega — zašto je tako smrtno ozbiljno odlučio ne oženiti se iz ljubavi, zašto je osjećao ljubomoru kad je shvatio da se ona uspjela suočiti sa svojim demonima i pobijediti ih. Promatrao ju je dok je prinosila jednu svoju ruku ustima i ugrizla se za palac. Vidio ju je već kako to radi, shvatio je — to bi činila uvijek kad bi bila uznemirena ili silno zamišljena. “Koliko ti je otac imao godina kad je umro?” upita ga. “Trideset osam.” “Koliko ti imaš sada?” On je pogleda zbunjeno; ona je dobro znala koliko on ima godina. Ali ipak reče: “Dvadeset devet.” “Dakle, prema tvojoj procjeni, ostalo nam je još devet godina.” “Najviše.” “I ti iskreno u to vjeruješ?” On kimne. Ona napući usne i duboko udahne i izdahne kroz nos. Konačno, nakon tišine koja mu se činila beskrajnom, ona ga pogleda jasnim, izravnim pogledom i reče: “Ali varaš se.” Bilo je čudno kako je njezin izravni ton zapravo bio vrlo ohrabrujuć. Anthony čak osjeti kako mu se jedan kut usana podiže u vrlo blijedi smiješak. “Ti ne misliš da ja znam kako to suludo zvuči?” “Ja uopće ne mislim da to zvuči suludo. Zapravo zvuči kao savršeno normalna reakcija, pogotovo s obzirom na to koliko si obožavao svoga oca.” Ona prilično samouvjereno slegne ramenima i nakrivi glavu. “Ali ipak se varaš.” Anthony ne reče ništa. “Smrt tvoga oca bila je nesretan slučaj”, reče Kate. “Nesreća. Strašan, užasan, udar sudbine koji nitko nije mogao predvidjeti.” Anthony fatalistički slegne ramenima. “Ja ću vjerojatno isto tako otići.”


“O, za ljubav...” Kate se uspije ugristi za jezik prije nego što opsuje. “Anthony, i ja mogu sutra umrijeti. Mogla sam danas umrijeti kad se ona kočija prevrnula na mene.” On problijedi. “Nemoj me ni podsjećati na to.” “Moja je majka umrla u mojim godinama”, oštro ga podsjeti Kate. “Jesi li ikad o tome razmišljao? Prema tvojim uvjerenjima, ja bih trebala biti mrtva prije sljedećeg rođendana.” “Ne budi...” “Luda?” završi ona njegovu rečenicu. Konačno, Anthony progovori, glasom tek neznatno glasnijim od šapta: “Ne znam kako bih to mogao prevladati.” “Ne moraš ti ništa prevladati”, reče Kate. Uhvatila je donju usnu, koja je zadrhtala, između zuba i položila ruku na prazno mjesto kraj sebe na krevetu. “Možeš li doći ovamo da te mogu držati za ruku?” Anthony istog trenutka odgovori na poziv; toplina njezina dodira preplavi ga, prođe kroz njega i pomiluje mu središte duše. U tom trenutku shvatio je da se ovdje radi o nečem većem od obične ljubavi. Ova je žena od njega napravila bolju osobu. On je bio dobar i jak i ljubazan i ranije, ali s njom uz sebe, bio je nešto više. A zajedno, njih dvoje mogu sve što požele. Čak je pomislio da možda četrdeset nije tako nedostižan san. “Ne moraš to prevladati”, ponovi, pomilovavši ga nježnošću svojih riječi. “Iskreno, ne vidim kako bi to mogao u potpunosti prevladati dok ne navršiš trideset devetu. Ali ono što možeš učiniti” — stisne ga za ruku, a Anthony se nekako osjeti snažnijim nego prije samo nekoliko trenutaka — “jest odlučiti da ti to neće upravljati životom.” “To sam jutros shvatio”, prošapće, “kad sam shvatio da ti moram reći da te volim. Ali sada, sada to nekako znam.” Ona kimne i on primijeti da su joj se oči ispunile suzama. “Moraš živjeti svaki sat kao da ti je posljednji”, reče ona, “a svaki dan kao da si besmrtan. Kad se moj otac razbolio, žalio je za tolikim propuštenim stvarima. Bilo je toliko toga što je želio učiniti, tako mi je rekao. Uvijek je pretpostavljao da ima još vremena. To je nešto što sam oduvijek znala. Zašto, zaboga, misliš da sam odlučila pokušati naučiti flautu u tako poodmakloj dobi? Svi su mi govorili da sam prestara, da sam morala početi svirati u djetinjstvu želim li biti uistinu dobra. Ali, zapravo, nije u tome stvar. Ne moram ja biti uistinu dobra u sviranju flaute. Ja samo moram uživati u tome. I znati da sam pokušala.” Anthony se nasmiješi. Ona je bila užasna flautistica. Čak je ni Newton nije podnosio slušati. “Ali i obrnuto je također istina”, doda nježno Kate. “Ne možeš se libiti novih izazova ili se skrivati od ljubavi, samo zato što misliš da možda nećeš biti ovdje dovoljno dugo kako bi ostvario svoje snove. Na kraju, žalit ćeš za jednako mnogo toga kao i moj otac.” “Nisam te želio voljeti”, šapne Anthony. “To je bilo ono čega sam se najviše plašio. Odrastao sam naviknuvši se na svoj prilično čudan pogled na život. Bio mi je, zapravo, ugodno tako. Ali ljubav...” glas mu se slomi, ispustio je neki pomalo neljudski zvuk sličan gušenju. To ga učini ranjivim. Ali nije se obazirao, zato što je Kate bila kraj njega. I nije mu bilo važno vidi li ona njegove najdublje strahove, zato što je znao da će ga ona voljeti bez obzira na sve. Bio je to uzvišeno oslobađajući osjećaj. “Ja sam vidio pravu ljubav”, nastavio je. “Ja nisam nikakav okorjeli cinik kakvim me smatraju. Ja znam da ljubav postoji. Moja majka — moj otac...” Zastao je, zadrhtavši i duboko udahnuo. Ovo je bila najteža stvar koju je učinio u svome životu. Ali ipak, znao je da te riječi mora izgovoriti. Znao je, bez obzira na to koliko će mu ih teško biti izustiti, da će mu one na kraju zagrijati srce. “Bio sam toliko siguran u to da je postojala samo jedna stvar koja bi mogla ovo učiniti... ovo... ne znam zapravo kako to nazvati — tu spoznaju o vlastitoj smrtnosti...” Prijeđe rukom po kosi, tražeći riječi. “Ljubav je bila jedina stvar koja bi to učinila nepodnošljivim. Kako mogu nekoga voljeti, iskreno i duboko, znajući da je to


osuđeno na propast?” “Ali nije osuđeno na propast”, reče Kate, stisnuvši mu dlan. “Znam. Zaljubio sam se u tebe i tada sam znao. Čak i u slučaju da sam u pravu, čak i u slučaju da mi je sudbina namijenila živjeti tek onoliko koliko je živio moj otac, znam da nisam osuđen na propast.” Nagnuo se naprijed i poljubio je nježno u usta. “Sad imam tebe”, prošapće, “i neću uludo potrošiti niti jedan naš zajednički trenutak.” Kateine se usne razvuku u smiješak. “Što ti to znači?” “To znači da kod prave ljubavi nema mjesta strahu da će sve i nestati. Ljubav znači da si pronašao osobu koja te čini potpunim, koja te čini boljom osobom nego što si to mogao sanjati. Ljubav je pogledati u oči svoje žene i znati, znati iz dubine duše da je ona jednostavno najbolja osoba koju poznaješ u životu.” “O, Anthony”, šapne Kate, a suze su joj tekle niz lice. “To isto ja osjećam prema tebi.” “Kad sam pomislio da si poginula...” “Nemoj to govoriti”, reče ona bolnim glasom. “Ne moraš to ponovno proživljavati.” “Ne”, reče on. “Moram. Moram ti to reći. To je bilo prvi put — bez obzira na sve godine očekivanja vlastite smrti — kad sam uistinu znao što to znači umrijeti. Zato što kad tebe ne bi bilo... ja ne bih imao ništa za što bi vrijedilo živjeti. Ne znam kako je moja majka to preživjela.” “Ona je imala djecu”, reče Kate. “Nije vas mogla ostaviti.” “Znam”, prošapće Anthony, “ali ta silna bol koju je morala izdržati...” “Ja mislim da ljudsko srce mora biti jače nego što možemo zamisliti.” Anthony je zurio dugo, gledajući ju ravno u oči dok nije imao osjećaj da su se sjedinili ujedno tijelo i jednu dušu. A zatim, drhtećim rukama, obuhvati joj potiljak i nagne se poljubiti je. Usnama joj je pokazao koliko ju obožava, nudeći joj svaku trunku svoje ljubavi i odanosti i molitve koja mu se skrivala u duši. “Kate, volim te”, šapnuo je, pomilovavši joj riječima usne. “Toliko te silno volim.” Ona kimne, ne mogavši ispustiti ni glasa. “A upravo sada, želio bih... želio bih...” A tada se dogodi nešto nevjerojatno čudno. Preplavi ga snažan poriv na smijeh. Bio je obuzet čistom radošću trenutka, i jedva se suzdržao da je ne podigne na ruke i zavrti je zrakom. “Anthony?” upita ga, zvučeći i veselo i zbunjeno. “Znaš li što još znači ljubav?” promrmlja, obgrlivši je objema rukama i pritisnuvši nos o njezin. Ona odmahne glavom. “Ne mogu ni zamisliti.” “Ona znači”, promrmlja, “da je meni ova tvoja slomljena noga vraški nezgodna.” “Ni pola koliko meni, gospodine lorde”, reče mu, tužno pogledavši svoju imobiliziranu nogu. Anthony se namršti. “Zabranjeno ti je vježbati dva mjeseca, tako su rekli?” “Najmanje dva mjeseca.” On se naceri, a u tom je trenutku izgledao baš kao pravi razvratnik, onakav kakvim ga je davno optužila da jest. “Očito”, promrmlja, “ću morati biti vrlo, vrlo nježan.” “Noćas?” cijukne ona. On odmahne glavom. “Čak ni ja nisam toliko nadaren da bih to mogao tako nježno kao što bi to danas bilo potrebno.” Kate se zasmijulji. Nije si mogla pomoći. Voljela je ovog čovjeka i on je volio nju, i znao on to ili ne, oni će ostarjeli zajedno, jako će ostarjeli. Bilo je to dovoljno da se jednoj djevojci, čak i onoj sa slomljenom nogom, od sreće zavrti u glavi. “Ti se to meni smiješ?” upitaju, podignuvši nadmeno jednu obrvu dok je tijelom skliznuo kraj nje. “Ne pada mi na pamet.”


“Dobro. Zato što ti moram reći neke jako važne stvari.” “Uistinu?” On ozbiljno kimne. “Možda ti neću večeras moći pokazati koliko te volim, ali mogu ti to reći.” “Nikad mi to neće dosaditi”, promrmlja ona. “Dobro, zato što kad ti završim govoriti koliko te volim, ispričat ću ti kako bih ti to želio pokazati.” “Anthony!” zacvili ona. “Mislim da bih započeo s tvojom uskom”, zamišljeno će. “Da, definitivno s uskom. Poljubio bih je, gricnuo bih je, a zatim...” Kate uzdahne. A zatim se promigolji. A zatim se iznova zaljubi u njega. I dok joj je on šaptao slatke besmislice na uho, nju preplavi neki čudan osjećaj, kao da može vidjeti cijelu budućnost pred sobom. Svaki je dan bio bogatiji i ispunjeniji od prethodnog, a ona se svaki dan sve više zaljubljivala i zaljubljivala i zaljubljivala... Je li se moguće zaljubiti u istog čovjeka iznova svakog dana? Kate uzdahne smještajući se na jastuke i pusti neka je preplave njegove zločeste riječi. Dragi Bože, potrudit će se da bude tako.


Epilog

Lord Bridgerton proslavio je rođendan — Vaša autorica vjeruje da mu je to bio trideset deveti — doma sa svojom obitelji. Vaša autorica nije pozvana. Bez obzira na to, pojedinosti događaja stigle su do uvijek naćuljenih ušiju Vaše autorice, i čini se da je bilo vrlo zabavno. Dan je počeo kratkim koncertom: lord Bridgerton je svirao trubu, a lady Bridgerton flautu. Gospođa Bagwell (sestra lady Bridgerton) navodno je ponudila pratnju na klaviru, ali ponuda je odbijena. Prema tvrdnji udove vikontice, nijedan koncert nikad nije zvučao tako neugođeno, a čuli smo i da se na kraju mladi Miles Bridgerton popeo na stolac i preklinjao svoje roditelje da prestanu. Također smo čuli da nitko nije prekorio dječaka zbog nepristojna ponašanja, nego su svi s olakšanjem odahnuli kad su lord i lady Bridgerton odložili svoje instrumente. Društveni bilten lady Whistledown, 17. rujna 1823.

O

na zasigurno ima špijuna u našoj obitelji”, reče Anthony Kate, odmahnuvši glavom. Kate se nasmije dok je češljala kosu, pripremajući se na počinak. “Nije znala da ti je danas rođendan, a ne jučer.” “To je samo sitna pogreška”, reče Anthony. “Mora imati špijuna. Nema drugog objašnjenja.” “Sve je ostalo pogodila”, morala je primijetiti Kate. “Kažem ti, oduvijek sam se divila toj ženi.” “Pa nismo bili tako loši”, pobuni se Anthony. “Bili smo užasni”, reče Kate, odloži četku i priđe svom mužu. “Uvijek smo užasni, ali barem se trudimo.” Anthony obgrli svoju ženu oko struka i položi joj bradu na vrh glave. Bilo je malo toga što bi mu donijelo više mira od trenutaka kad bi je držao u zagrljaju. Pitao se kako itko može preživjeti bez žene koju voli. “Skoro će ponoć”, reče Kate. “Rođendan ti je zamalo završio.” Anthony kimne. Trideset devet. Nikad nije ni pomišljao da će doživjeti taj dan. Ne, to nije bila istina. Od trenutka kad ga je Kate pustila u svoje srce, strahovi su mu se polako počeli rastapati. Ali ipak, bilo je lijepo imati trideset devet godina. Umirujuće. Veći dio toga dana proveo je u svojoj radnoj sobi, zureći u očev portret. Satima je pričao svome ocu. Pričao mu je o svoje troje djece, o brakovima svoje braće i sestara i njihovoj djeci. Pričao mu je o svojoj majci, kako se nedavno primila slikanja uljanim bojama i kako je zapravo bila prilično dobra slikarica. I pričao mu je o Kate, kako je oslobodila njegovu dušu i kako je on silno voli. Bilo je to, shvatio je Anthony, upravo ono što je njegov otac priželjkivao za njega. Sat iznad kamina počeo je otkucavati ponoć, a ni Anthony ni Kate nisu prozborili ni riječ dok nije otkucao svih dvanaest puta. “To je to”, prošapće Kate. On kimne. “Idemo u krevet.” Ona se odmakne, a on je vidio da se smješka. “Tako to želiš proslaviti?” On je primi za ruku i prinese je svojim usnama. “Ne mogu se domisliti boljeg načina.


Možeš li ti?” Kate odmahne glavom, a zatim se zasmijulji jurnuvši prema krevetu. “Jesi li pročitao što je još napisala u svojoj kolumni?” “Ona Whistledownica?” Kate kimne. Anthony se nadvije nad svoju ženu i prodorno je pogleda. “Je li nešto o nama?” Kate odmahne glavom. “Onda me ne zanima.” “O Colinu.” Anthony uzdahe. “Uistinu često piše o Colinu.” “Možda je zaljubljena u njega”, zamišljeno će Kate. “Lady Whistledown?” Anthony zakoluta očima. “Ta stara baba?” “Možda nije stara.” Anthony podrugljivo frkne nosom. “Ona je izborana stara baba i ti to dobro znaš.” “Ne znam”, reče Kate, izvlačeći se iz zagrljaja kako bi se uvukla pod pokrivače. “Ja mislim da je mlada.” “A ja mislim”, objavi Anthony, “da ja u ovom trenutku ne želim razgovarati o lady Whistledown.” Kate se nasmije. “Uistinu ne želiš?” Smjesti se kraj nje, obuhvativši joj rukom bokove. “Imam pametnija posla.” “Uistinu?” “Mnogo.” Usnama joj pronađe uho. “Mnogo, mnogo, mnogo pametnija.” A u maloj, elegantno namještenoj sobi, nedaleko od kuće Bridgerton, jedna žena — ne više u samom cvijetu mladosti, ali nikako ne izborana i stara — sjedila je za pisaćim stolom s perom i tintarnicom i izvukla list papira. Rastegnuvši vrat sjedne na drugu stranu, spusti pero na list i napiše: Društveni bilten lady Whistledown 19. rujna 1823. Ah, plemeniti čitatelju, Vašoj je autorici privukla pozornost činjenica...

Svršetak


Autoričina bilješka

A

nthonyjeva reakcija na očevu preuranjenu smrt vrlo je uobičajena, pogotovo među muškarcima. (U manjoj mjeri i žene čije su majke umrle mlade reagiraju na sličan način.) Muškarce čiji su očevi umrli vrlo mladi izuzetno su često opsjednuti mišlju da će i njih pogoditi ista sudbina. Ti muškarci obično znaju da su im strahovi iracionalni, ali im je skoro nemoguće prevladati ih dok ne dostignu (i prestignu) dob u kojoj su im očevi umrli. Kako su moji čitatelji velikom većinom žene, a Anthonyjev je problem (upotrijebit ću moderan izraz) “muška stvar”, brinula sam se da se čitateljice neće moći uživjeti u njegove teškoće. Kao spisateljica ljubavnih romana, stalno hodam po rubu želje da svoje junake učinim pravim herojima bez mane, i želje da ih učinim stvarnim osobama. Nadam se da sam s Anthonyjem pogodila pravu ravnotežu. Lako je mrštiti se na knjigu i gunđati: “Prevladaj to već jednom!”, ali istina je da većini muškaraca nije lako “prevladati” iznenadnu i preuranjenu smrt voljenog oca. Oštroumni će čitatelji primijetiti da je pčela koja je ubila Edmunda Bridgerton zapravo bila druga pčela koja ga je ubola tijekom života. Ovo je medicinski točna činjenica; alergije na ubod pčele obično se ne manifestiraju do drugog uboda. S obzirom na to da je Anthonyja pčela ubola samo jednom, bilo je nemoguće znati je li i on alergičan. Kao autorica ove knjige, međutim, uzimam si za pravo određenu kreativnu kontrolu nad zdravstvenim stanjem svojih likova, pa sam odlučila da Anthony nema nikakvih alergija te je doživio duboku starost, poživjevši čak 92 godine. Uz najljepše želje, Vaša Julia Q.

Julia Quinn - Vikont koji me volio  
Julia Quinn - Vikont koji me volio  
Advertisement