Page 1


Julia Quinn

Vojvoda i ja Naslov izvornika The Duke and I


Prolog

R ođenje Simona Arthura Henryja Fitzranulpha Basseta, grofa od Clyvedona, dočekano je s velikim slavljem. Crkvena su zvona satima zvonila, šampanjac je tekao u potocima po golemom dvorcu koji će novorođenče zvati svojim domom, a cijelo je selo Clyvedon prekinulo sa svojim svakodnevnim poslom kako bi sudjelovalo u blagdanu i slavlju koje je proglasio otac mladoga grofa. „Ovo”, rekao je pekar kovaču, „nije obična beba.” Bilo je to zato što Simon Arthur Henry Fitzranulph Basset neće provesti život kao grof od Clyvedona, to je bila tek počasna titula. Simon Arthur Henry Fitzranulph Basset, grof od Clyvedona – beba koja je posjedovala više imena nego što je potrebno bilo kojoj bebi - bio je nasljednik jednog od najstarijih i najbogatijih engleskih vojvodstava. A njegov otac, deveti vojvoda od Hastingsa, čekao je ovaj trenutak godinama. Dok je stajao u predvorju ispred vrata sobe u kojoj je rodila njegova žena, držeći dijete koje je urlalo, vojvodino je srce pucalo od ponosa. Već je prije nekoliko godina prevalio četrdesetu, a svih je tih godina gledao kako njegovi kolege – vojvode i grofovi - dobivaju nasljednika za nasljednikom. Doduše, neki su od njih morali otrpjeti nekoliko kćeri prije nego što su postali očevima dragocjenog sina, ali na kraju, svi su se oni pobrinuli da im se loza nastavi, da njihova krv kola i u sljedećem naraštaju engleske elite. Ali to nije bio slučaj s vojvodom od Hastingsa. Iako mu je žena uspjela začeti pet puta u petnaest godina braka, samo je dvaput iznijela do punog termina, a oba su djeteta bila mrtvorođenčad. Nakon pete trudnoće, koja je završila krvavim spontanim pobačajem u petom mjesecu, više je kirurga i liječnika upozorilo Njihove milosti da nikako ne smiju pokušati začeti novo dijete. Vojvotkinjin je život bio ugrožen. Ona je bila prekrhka, preslaba i možda, rekoše to obzirno, prestara. Vojvoda se jednostavno morao pomiriti s činjenicom da će vojvodstvo prijeći na nekog tko nije član obitelji Basset. A vojvotkinja je, Bog je blagoslovio, znala svoju ulogu u životu, i nakon šestomjesečnog oporavka, otvorila je vrata koja su spajala njihove spavaće sobe i vojvoda je ponovno krenuo u potragu za sinom. Pet mjeseci kasnije vojvotkinja je obavijestila vojvodu da je zanijela. Vojvodin trenutni ushit ublažen je snažnom odlučnošću da ništa - baš ništa - neće uzrokovati neuspjeh ove trudnoće. Vojvotkinja je natjerana na ležanje u krevetu čim je otkrila izostanak mjesečnice. Liječnik ju je svakodnevno posjećivao, a na polovici trudnoće, vojvoda je pronašao najuglednijeg londonskog liječnika i platio mu čitavo bogatstvo da privremeno zatvori ordinaciju i preseli se u dvorac Clyvedon. ~3~ Vojvoda i ja


Ovoga puta vojvoda nije ništa prepuštao slučaju. Dobit će on sina, a vojvodstvo će ostati u rukama Basseta. Vojvotkinja je osjetila bolove mjesec dana prije termina pa su joj pod kukove ugurali jastuke. Gravitacija bi mogla pomoći zadržati dijete unutra, objasnio je dr. Stubbs. Vojvoda je to smatrao valjanim argumentom pa je, čim se liječnik te večeri povukao u svoju sobu, ugurao još jedan jastuk pod svoju suprugu, podižući je time za dvadeset stupnjeva. Tako je ostala ležati čitav mjesec. A zatim je, konačno, stigao trenutak istine. Cijelo se kućanstvo molilo za vojvodu koji je tako silno želio nasljednika, a nekolicina ih se sjetila moliti i za vojvotkinju, koja je smršavjela i postala jako krhka unatoč naraslom trbuhu koji joj je se zaokružio i proširio. Nastojali su ne nadati se previše – na kraju krajeva, vojvotkinja je već rodila i pokopala dva djeteta. A čak i u slučaju da uspije donijeti zdravo dijete na svijet, ono bi, naime, moglo biti djevojčica. Kako su vojvotkinjini krikovi postajali sve glasniji i učestaliji, vojvoda se malo pomalo ugurao u njezinu sobu, zanemarujući prosvjede liječnika, primalje i sobarice Njezine milosti. Krvi je bilo do koljena, ali je vojvoda čvrsto odlučio da će biti prisutan kad se otkrije spol djeteta. Pojavila se glavica, zatim ramena. Svi se nagnuše naprijed kako bi gledali dok se vojvotkinja napinjala i tiskala, a zatim... A zatim vojvoda otkrije da stvarno ima Boga i da se On još uvijek blagonaklono smješka Bassetovima. Dao je primalji samo jednu minutu da očisti bebu, a zatim uzeo malog dječaka u naručje i umarširao s njim u veliku dvoranu da se pohvali njime. „Dobio sam sina!” grmio je. „Savršenog malog sina!” I dok je služinčad klicala i plakala od olakšanja, vojvoda je pogledao sićušnog grofa i rekao: „Savršen si. Ti si pravi Basset. Ti si moj.” Vojvoda je želio dječaka iznijeti van da dokaže svima da je konačno postao ocem zdravog muškog djeteta, ali bio je rani travanj i zrak je bio studen pa je dopustio primalji vratiti dijete majci. Vojvoda potom zajaše jednog od svojih čuvenih konja i odjaše slaviti, bučno dijeleći svoju sreću sa svima koji su ga željeli slušati. U međuvremenu, vojvotkinja, koja je od poroda neprestano krvarila, polako utone u nesvjesticu, i na kraju joj se život sasvim ugasi.

Vojvoda je oplakivao svoju ženu. Doista jest. Nije ju bio volio, naravno, ni ona nije voljela njega, ali bili su prijatelji na neki neobičan, suzdržani način. Vojvoda nije od braka očekivao ništa više od sina i nasljednika, i u tom pogledu njegova se supruga dokazala uzornom. Dogovorio je da se svakog tjedna svježe cvijeće polaže uz njezin spomenik, bez obzira na godišnje doba, a njezin je portret premješten iz salona u predvorje, na počasni položaj iznad stuba. ~4~ Julia Quinn


A zatim se vojvoda bacio na posao odgajanja svog sina. Naravno, prve godine nije bilo mnogo posla. Beba je bila premlada za lekcije o upravljanju imanjem i odgovornosti pa je vojvoda ostavio Simona dadilji i otišao u London gdje je vodio život kakav je vodio prije no što je blagoslovljen očinstvom, osim što je natjerao svakog – čak i kralja – da pogleda minijaturu svoga sina koju je dao naslikati odmah po njegovom rođenju. Vojvoda je povremeno posjećivao Clyvedon, a zauvijek se vratio na Simonov drugi rođendan, spreman preuzeti naobrazbu mladića u svoje ruke. Kupljen je poni, mala puška je izabrana za buduće odlaske u lov na lisice, tutori su odabrani za svaki predmet poznat čovječanstvu. „On je premlad za sve to!” uzviknula je gospođa Hopkins, dadilja mladog grofa. „Besmislica”, odgovori Hastings s visoka. „Jasno je da ne očekujem da u najskorije vrijeme svlada sve to gradivo, ali nikad nije prerano započeti vojvodinu naobrazbu. „On nije vojvoda”, procijedi dadilja. „Bit će.” Hastings joj okrene leđa i čučne kraj svog sina koji je na podu gradio nesimetrični dvorac od kocaka. Vojvode nije bilo u Clyvedonu nekoliko mjeseci pa je bio zadovoljan Simonovim rastom. Bio je to čvrst, zdravi dječačić, sa sjajnom smeđom kosom i bistrim plavim očima. „Sine, što ti to gradiš?” Simon se nasmiješi i pokaže. Hastings pogleda dadilju Hopkins. „Zar on ne govori?” Ona odmahne glavom. „Još ne, Vaša milosti.” Vojvoda se namršti. „Ima dvije godine. Zar ne bi trebao govoriti?” „Neka djeca kasnije progovore, Vaša milosti. Očito je da je bistar dječak.” „Naravno da je bistar. On je Basset.” Dadilja kimne. Uvijek bi kimala kad bi se vojvoda raspričao o nadmoćnosti loze Basseta. „Možda”, nagađala je, „još nema što reći.” Vojvoda nije djelovao uvjeren u to što mu dadilja govori, ali pruži Simonu kositrenog vojnika, potapša ga po glavi i ode vježbati novu kobilu koju je kupio od lorda Wortha.

Međutim, dvije godine kasnije nije više djelovao tako bezbrižno. „Zašto on ne govori?” zagrmi. „Ne znam”, odgovori dadilja, kršeći ruke. „Što ste mu učinili?” „Ništa mu nisam učinila!”

~5~ Vojvoda i ja


„Da radite svoj posao kako valja, on...”, vojvoda ljutito uperi prst u Simonovu smjeru, „... bi govorio.” Simon, koji je vježbao čitanje za sićušnim radnim stolom, sa zanimanjem je promatrao njihov razgovor. „Četiri su mu godine, za Boga miloga”, grmio je. „Trebao bi znati govoriti.” „Zna pisati”, brzo reče dadilja. „Odgojila sam petero djece i nijedno nije tako brzo savladalo slova kao mladi gospodin Simon.” „Koja mu korist od toga ako ne zna govoriti.” Hastings se okrene prema Simonu, strijeljajući ga pogledom. „Reci mi nešto, vrag te odnio!” Simon se snuždi, a donja mu usna zadrhti. „Vaša milosti!” poviče dadilja. „Plašite dijete.” Hastings se naglo okrene. „Možda ga treba preplašiti. Možda mu treba malo stege. Možda bi mu kuhača pomogla da napokon progovori.” Vojvoda zgrabi srebrnu četku kojom je dadilja češljala Simona i krene prema svom sinu. „Ja ću te natjerati da progovoriš, ti glupi mali…“ „Ne!” Dadilji zastane dah. Vojvoda ispusti četku. Bio je to prvi put da su čuli Simonov glas. „Što si rekao?” šapne vojvoda dok su mu suze navirale na oči. Simon stisne šake, isturi bradicu i reče: „Nemoj me t-t-t-t-t-t-t-t...” Vojvoda problijedi. „Što on to govori?” Simon ponovno pokuša izgovoriti rečenicu. „N-n-n-n-n-n-n-n-n...“ „Bože moj”, zastenje užasnuto vojvoda. „On je idiot.” „On nije idiot!” zavapi dadilja, obgrlivši dječaka rukama. „N-n-n-n-n-n-ne moj m-m-m-m-m-m-m-me...” Simon duboko uzdahne „...t-t-t-tt-t-ući.” Hastings sklizne na klupu kraj prozora i prekrije lice rukama. „Čime li sam ovo zaslužio? Što sam skrivio...” „Trebali biste pohvaliti dječaka!” prekori ga dadilja Hopkins. „Četiri godine čekate da progovori, i...” „I on je idiot!” urlao je Hastings. „Prokleti, usrani mali idiot!” Simon počne plakati. „Hastings će pripasti maloumniku”, jecao je vojvoda. „Toliko sam se godina molio za nasljednika... I sad je sve uništeno. Trebao sam pustiti da titula ode mom bratiću.” Okrene leđa sinu koji je šmrcao i brisao oči, pokušavajući biti snažan za svoga oca. „Ne mogu ga ni gledati”, zavapi. „Ne mogu podnijeti pogled na njega ” I rekavši to, vojvoda izađe iz sobe. ~6~ Julia Quinn


Dadilja Hopkins privije dječaka uza se. „Ti nisi idiot”, odlučno mu šapne. „Ti si najpametniji dečko kojeg poznajem. I ako netko može naučiti pravilno govoriti, sigurna sam da si to ti.” Simon se prepusti njezinom toplom zagrljaju i zaplače. „Pokazat ćemo mi njemu”, zavjetovala se dadilja. „Natjerat ću ga da porekne to što je rekao, pa bilo mi to zadnje u životu.” Dadilja Hopkins dokazala je da je ozbiljno mislila. Dok se vojvoda od Hastingsa preselio u London i pokušavao se praviti da nema sina, ona je provela svaki trenutak sa Simonom, izgovarajući riječi i slogove, silno ga hvaleći kad bi nešto točno izgovorio i hrabreći ga kad bi pogriješio. Napredak je bio spor, ali Simonov se govor poboljšao. Kad je navršio šest godina, „n-n-n-n-n-n-n-emoj” se pretvorilo u „n-n-n-emoj”, a kad je navršio osam, bio je u stanju izgovoriti čitave rečenice bez zastajkivanja. Još uvijek bi imao problema kad bi se uzrujao, i dadilja ga je često morala podsjećati da mora ostati smiren i pribran želi li izgovoriti riječi u jednom komadu. Ali Simon je bio odlučan, i bio je pametan, i što je možda najvažnije, bio je vraški tvrdoglav. Naučio je udahnuti zrak prije svake rečenice i promisliti o svakoj riječi prije nego što ju pokuša izgovoriti. Proučavao je osjećaj u ustima kad govori ispravno i pokušao analizirati što je pošlo po zlu kad mu to ne bi uspjelo. I konačno, jednom, kad mu je bilo jedanaest godina, okrenuo se prema dadilji Hopkins, zastao da pribere misli i rekao: „Mislim da je vrijeme za posjet mome ocu.” Dadilja mu uputi oštar pogled. Vojvoda sedam godina nije vidio dječaka. Nije odgovorio ni na jedno pismo koje mu je Simon poslao. A poslao mu ih je skoro stotinu. „Jesi li siguran?” upita ga. Simon kimne. „Onda dobro. Naručit ću kočiju. Sutra krećemo u London.” Put je trajao dan i pol i bilo je kasno popodne kad se njihova kočija zaustavila ispred gradske rezidencije obitelji Basset. Simon je u čudu promatrao užurbane londonske ulice dok ga je dadilja Hopkins vodila uz stube. Nijedno od njih nikada nije posjetilo gradsku rezidenciju obitelji Basset, pa dadilja nije znala što učiniti kad su stigli pred vrata, osim pokucati. Vrata se širom otvore za nekoliko sekunda i oni se nađu pod nadmenim pogledom prilično impozantnog batlera. „Dostava”, podučio ih je, spremajući se zatvoriti vrata, „se obavlja kroz stražnja vrata.” „Čekajte!” reče brzo dadilja, gurnuvši stopalo u prorez vrata koja su se zatvarala. „Mi nismo sluge.” Batler prijezirno promotri njezinu opravu.

~7~ Vojvoda i ja


„Dobro, ja jesam, ali on nije.” Uhvati Simona za ruku i povuče ga bliže vratima. „Ovo je grof od Clyvedona i bolje bi vam bilo da se odnosite prema njemu s dužnim poštovanjem.” Batler iznenađeno zine i nekoliko puta trepne prije nego što progovori: „Koliko ja znam, grof od Clyvedona je mrtav.” „Molim?” vrisne dadilja. „Zasigurno nisam!” jedanaestogodišnjaka.

uzvikne

Simon,

pravednim

gnjevom

jednog

Batler promotri Simona, istog trenutka shvativši da dječak izgleda kao Basset i uvede ih unutra. „Zašto ste mislili da sam m-mrtav?” upita Simon, proklevši se što je zamucnuo. Ali nije bio iznenađen zbog toga. Najčešće bi zamucnuo kad je bio ljutit. „To nemojte mene pitati”, odgovori batler. „Nego koga?” uzvrati dadilja. „Ne možete tako nešto reći dječaku njegovih godina i zatim mu ne dati objašnjenje.” Batler je neko vrijeme šutio, a zatim konačno rekao: „Njegova milost vas nije spomenula već godinama. Posljednje što sam čuo od njega bilo je da nema sina. Izgledao je vrlo tužno kad je to rekao pa ga nitko nije dalje ispitivao. Mi... to jest, sluge... pretpostavili smo da ste preminuli.” Simon osjeti kako mu se čeljust grči, kako mu se u grlu stvara knedla. „Ne bi li on u tom slučaju žalovao?” pitala je dadilja. „Niste li o tom razmišljali? Kako ste mogli pretpostaviti da je dječak mrtav ako mu otac ne žaluje?” Batler slegne ramenima. „Njegova milost često nosi crnu boju. U žalovanju ne bi promijenio odjeću.” „Ovo je nedopustivo”, reče dadilja Hopkins. „Zahtijevam da smjesta pozovete Njegovu milost.” Simon ne reče ništa. Silno se trudio obuzdati osjećaje. Morao je to učiniti. Nije bilo šanse da bi ovako uzrujan mogao razgovarati sa svojim ocem. Batler kimne glavom. „Gore je na katu. Odmah ću ga obavijestiti o vašem dolasku.” Dadilja krene užurbano koračati amo-tamo, mrmljajući u bradu psovke, nazivajući Njegovu milost pogrdnim imenima iz svog iznenađujuće opsežnog vokabulara. Simon je ostao stajati usred prostorije, s rukama ljutito stisnutima uz tijelo, duboko dišući. Ti to možeš, ohrabrivao je sam sebe u svojoj u glavi. Ti to možeš. Dadilja se okrene prema njemu, primijeti kako pokušava obuzdati bijes i istog trenutka mu šapne: „Da, tako je.” Rekla mu je to brzo i spustivši se na koljena, uhvati ga za ruku. Znala je ona bolje od svih što će se dogoditi ako se Simon suoči s ocem prije nego što se

~8~ Julia Quinn


smiri. „Duboko diši. I pazi da dobro promisliš o svojim riječima prije nego što ih izgovoriš. Ako uspiješ kontrolirati...” „Vidim da još uvijek tetošite dječaka”, začuo se strogi glas s vrata. Dadilja Hopkins se uspravi i polako se okrene. Pokušala je smisliti nešto pristojno. Pokušala je smisliti nešto što bi izgladilo ovu užasnu situaciju. Ali kad je pogledala vojvodu, u njemu je vidjela Simona i ponovno se razbjesnila. Vojvoda je možda izgledao točno kao i njegov sin, ali zasigurno mu nije bio nikakav otac. „Vi, gospodine”, procijedila je „vrijedni ste prijezira.” „A vi ste, gospođo, otpušteni.” Dadilja odskoči unazad. „Nitko se ovako ne obraća vojvodi od Hastingsa”, urlao je. „Nitko!” „Čak ni kralj?” izazove ga Simon. Hastings se okrene, ne primjećujući da mu se sin obratio jasnom rečenicom. „Ti”, reče ispod glasa. Simon odsječno kimne. Uspio je izgovoriti jednu rečenicu ispravno, ali bila je to kratka rečenica i nije želio izazivati sreću. Ne sada, kad je bio ovako uzrujan. Znao je on danima razgovarati bez mucanja, ali sada... Njegov je otac tako prodorno buljio u njega da se Simon osjećao kao malo dijete. Kao mali idiot. Jezik mu odjednom postane nezgrapan i debeo. Vojvoda se okrutno osmjehne. „Što imaš reći u svoju obranu, dečko? Ha? Što imaš reći?“ „Simone, sve je u redu”, šapne dadilja Hopkins prostrijelivši vojvodu ljutitim pogledom. „Nemoj dopustiti da te uzruja. Ti to možeš, dušo. Ali nekako je ispalo da je njezin ton pun ohrabrenja još više pogoršao stvar. Simon je došao ovamo dokazati se svome ocu, a sad se njegova dadilja odnosila prema njemu kao prema bebi. „Što nije u redu?” izazivao ga je vojvoda. „Maca papala jezik?” Simonovi su se mišići tako zgrčili da se počeo tresti. Otac i sin zurili su jedan u drugoga dugo, činilo se čitavu vječnost, dok konačno vojvoda ne opsuje i zaputi se prema vratima. „Ti si moj najveći neuspjeh u životu”, prosiktao je na svog sina. „Ne znam što sam skrivio da dobijem tebe, ali neka mi Bog pomogne ako te ikada ponovno vidim.” „Vaša milosti!” reče dadilja Hopkins uvrijeđeno. „Ovako se ne razgovara s djetetom.” „Maknite mi ga s očiju”, obrecne se na nju. „Možete zadržati posao sve dok ga budete držali podalje od mene.” „Čekaj!” Vojvoda se polako okrene začuvši Simonov glas. „Zar si nešto rekao?” razvuče. ~9~ Vojvoda i ja


Simon tri puta duboko udahne kroz nos. Usta su mu još bila stisnuta od ljutnje. Natjerao se opustiti čeljust i protrljao jezik o nepce, pokušavajući se podsjetiti kako se ispravno govori. Konačno, baš kad se vojvoda ponovno spremao otići, Simon otvori usta i reče: „Ja sam tvoj sin.” Simon začuje kako je dadilja Hopkins odahnula, a nešto što nikada ranije nije vidio pojavilo se u očima njegova oca. Ponos. Ne previše ponosa, ali malo ga je bilo, virio je iz dubine. Bilo je to nešto što je Simonu dalo tračak nade. „Ja sam tvoj sin”, ponovi, ovaj put malo glasnije, „i ja nisam…“ Odjednom mu se grlo stisne. I Simona obuzme panika. Ti to možeš. Ti to možeš. Ali grlo mu je bilo stisnuto, jezik debeo, a otac je počeo prijezirno škiljiti prema njemu... „Ja nisam g-g-g-...” „Vrati se doma”, reče mu vojvoda tiho. „Ovdje nema mjesta za tebe.” Simon osjeti vojvodino odbijanje u svakoj kosti svoga tijela, osjeti kako mu neka čudna bol obuzima cijelo tijelo i gnječi srce. I tada, kad ga je mržnja preplavila, isijavajući mu iz očiju, on se zavjetovao. Ako ne može biti sin kakvog otac želi, bit će sušta suprotnost takvom sinu.

~ 10 ~ Julia Quinn


1. poglavlje Obitelj Bridgerton je daleko najplodnija među našim plemstvom. Takva je silna radišnost vikontice i pokojnog vikonta vrlo pohvalna, iako si ne možemo pomoći da ne primijetimo banalnost u izboru imena njihove djece. Anthony, Benedict, Colin, Daphne, Eloise, Francesca, Gregory i Hyacinth... Urednost je, naravno, korisna u svakom pogledu, ali čovjek bi pomislio da će inteligentni roditelji uspjeti držati djecu u redu bez potrebe da im nadjenu imena po abecedi. Nadalje, ugledate li vikonticu i sve njezino osmero djece u jednoj prostoriji, pomislit ćete da vidite dvostruko, ili trostruko, ili još gore. Vaša autorica nikad nije vidjela zbirku braće i sestara koji tjelesno toliko apsurdno nalikuju jedno na drugo. Iako si vaša autorica nikada nije uzela vremena proučavati njihovu boju očiju, sve osmero posjeduju sličnu tjelesnu građu i istu gustu kestenjastosmeđu kosu. Morate se sažaliti nad vikonticom što nije proizvela niti jedno dijete s modernijom bojom kose, s obzirom na to da svojim pilićima upravo traži prestižne bračne partnere. Ipak, ima prednosti kod obitelji s tako dosljednim izgledom - u njih nema sumnje da je svih osmero zakonita podrijetla. Ah, plemeniti čitatelju, Vaša bi odana autorica bila sretna kad bi tako bilo u svim velikim obiteljima. Društveni bilten lady Whistledown, 26. travnja 1813. Violet Bridgerton zgužvala je novine od jedne stranice u J aaaaaaaaoooooo!” loptu i bacila je preko otmjene dnevne sobe. Njezina je kći Daphne mudro odlučila ništa ne komentirati praveći se udubljenom u vezenje. „Jesi li pročitala što je napisala?” zahtijevala je Violet. „Jesi li?” Daphne pogleda loptu od papira, koja je sada počivala ispod stolića od mahagonija. „Nisam imala priliku prije nego što si ti s njima, ovaj, završila.” „Onda pročitaj”, zapomagala je Violet, dramatično mašući rukama po zraku. „Pročitaj kako nas je ta žena ocrnila.” Daphne smireno odloži vez i posegne za papirom ispod stola. Izgladi ga na krilu i pročita odlomak o svojoj obitelji. Trepnuvši, podigne pogled. „Ovo nije tako strašno, majko. Zapravo, pravi je blagoslov u odnosu na ono što je prošlog tjedna napisala o Featheringtonima.” „Kako da ti pronađem muža dok te ta žena kleveće?”

~ 11 ~ Vojvoda i ja


Daphne se natjera izdahnuti. Nakon skoro dvije sezone u Londonu, od samog spomena riječi muž, glava bi joj počela pucati. Željela se ona udati, iskreno je to željela, a nije se čak ni previše nadala da će se udati za osobu u koju će se silno zaljubiti. Ali zar je uistinu bilo previše nadati se mužu prema kojem će osjećati barem malo naklonosti? Dosad, četvorica su zatražila njezinu ruku, ali kad je pokušala zamisliti da će živjeti s njima do kraja života, to jednostavno nije bilo moguće. Bilo je dosta onih za koje je smatrala da bi mogli biti prihvatljivo dobri muževi, ali problem je bio u tome što niti jedan od njih nije bio zainteresiran. O da, sviđala se ona njima. Ona se svima sviđala. Svi su mislili da je duhovita i draga i bistra, i nitko od njih nije pomislio da nije privlačna, ali istovremeno, nitko nije bio očaran njezinom ljepotom, nitko nije ostao bez riječi u njezinom društvu, nitko nije dobio nadahnuće napisati pjesmu njoj u čast. Muškarce, pomislila je s gađenjem, zanimaju samo one žene koje ih užasavaju. Činilo se da nitko nema želju udvarati se nekoj poput nje. Svi su je obožavali, ili bi barem tako rekli, s njom je bilo lako razgovarati i ona je uvijek znala kako se čovjek osjeća. Kao što je rekao jedan od onih za kojega je Daphne pomislila da bi mogao biti prilično dobar suprug: „Ti bokca, Daff, ti uopće nisi kao obične žene. Ti si tako normalna.” A to bi ona možda smatrala komplimentom da dotični nije produžio dalje u potrazi za najnovijom plavokosom ljepoticom. Daphne spusti pogled i primijeti da ju joj dlanovi stisnuti u šaku. Zatim podigne pogled i shvati da majka zuri u nju, očito čekajući da nešto prozbori. Kako je već izdahnula, nakašlje se i reče: „Sigurna sam da kolumna lady Whistledown neće ugroziti moje šanse za pronalazak muža.” „Ali Daphne, prošle su već dvije godine!” „A lady Whistledown objavljuje svoju kolumnu tek tri mjeseca, pa ne vidim kako je možemo kriviti za to.” „Krivit ću ja koga god hoću”, promrmlja Violet. Daphnini su se nokti urezivali u dlanove dok se prisiljavala da ne uzvrati majci. Znala je da joj majka želi samo najbolje i da je voli. I ona je voljela svoju majku. Zapravo, sve dok Daphne nije došla u dob za udaju, Violet je bila najbolja majka na svijetu. Ona je to još bila, kad nije očajavala radi činjenice da nakon Daphne ima još tri kćeri za udaju. Violet pritisne svoju krhku ruku na grudi. „Ona ocrnjuje tvoje podrijetlo.” „Nije istina”, reče Daphne polako. Uvijek je bilo mudro oprezno se suprotstaviti majci. „Zapravo, ona je rekla da nema sumnje u da smo svi mi zakonita djeca. Što se ne bi moglo reći za sve velike plemićke obitelji.” „Nema ona što pisati o tome”, odvrati Violet frknuvši nosom. „Majko, ona piše kolumnu o skandalima. Njezin je posao pisati o takvim stvarima.”

~ 12 ~ Julia Quinn


„Ona uopće nije prava osoba”, dodala je Violet ljutito. Spustila je ruke na mršave bokove, a zatim se predomislila i podigla prst u zrak, „Whistledown, ma nemoj! Nikad nisam čula za nikakve Whistledownove. Tko god bila ta izopačena žena, sumnjam da je jedna od nas. Kao da bi netko plemenita roda pisao takve opake laži.” „Naravno da je jedna od nas”, reče Daphne, u čijim se smeđim očima vidjelo da se dobro zabavlja. „Da nije članica visokog društva, nikako ne bi imala pristup vijestima o kojima piše. Zar misliš da je ona neka varalica koja viri kroz prozore i prisluškuje kraj vrata?” „Ne sviđa mi se tvoj ton, Daphne Bridgerton”, reče Violet, pogledavši je iskosa. Daphne ponovno suspregne osmijeh. „Ne sviđa mi se tvoj ton” bio je Violetin uobičajen odgovor kad bi netko od njezine djece pobjeđivao u raspravi. Ali bilo je baš zabavno zadirkivati majku. „Ne bih se iznenadila”, reče, nakrivivši glavu, „kad bi ispalo da je lady Whistledown jedna od tvojih prijateljica”. „Jezik pregrizla, Daphne. Niti jedna od mojih prijateljica ne bi tako nisko pala.” „Onda dobro”, složi se Daphne, „vjerojatno nije neka od tvojih prijateljica. Ali sigurna sam da je netko koga poznajemo. Nijedan se uljez ne bi mogao dočepati informacija o kojima ona piše.” Violet prekriži ruke. „Željela bih da jednom za svagda ostane bez posla.” „Želiš li da ostane bez posla”, Daphne si nije mogla pomoći da joj ne odgovori „trebala bi je prestati podržavati kupovanjem njezinih novina.” „Koja bi korist bila od toga?” zahtijevala je Violet. „Svi to čitaju. Svojim jadnim malim embargom ne bih postigla ništa osim što bih ispala neuka dok bi se svi drugi smijali novim tračevima.” To je bila istina, složi se Daphne u sebi. Londonsko je visoko društvo bilo sasvim ovisno o Društvenom biltenu lady Whistledown. Tajanstvene su se novine tri mjeseca ranije pojavile na kućnom pragu svakog pripadnika visokog društva. Dva tjedna dostavljane su, a da ih nitko nije naručio, svakog ponedjeljka, srijede i petka. A zatim, trećeg ponedjeljka, batleri širom Londona uzalud su čekali dostavljače koji su dostavljali Whistledown, kako bi otkrili da umjesto besplatne dostave, dječaci prodaju tračerske novine po pretjeranoj cijeni od pet penija. Daphne se morala diviti mudrosti izmišljene lady Whistledown. U trenutku kad je počela prisiljavati ljude da plaćaju za njezine tračeve, svi pripadnici visokog društva bili su već ovisni o njima. Svi su oni izvlačili svoje penije, a negdje je jedna nametljiva žena postajala vrlo bogata. Dok je Violet koračala po prostoriji i žalila se na taj „besprizorni napad” na njezinu obitelj, Daphne podigne pogled kako bi se uvjerila da majka ne obraća pažnju na nju i zatim prouči ostatak tračerskih novina. Whistledown – tako su se sad novine zvale – bio je čudna mješavina komentara, društvenih vijesti, oštrog vrijeđanja i povremenih komplimenata. Ono što ga je izdvajalo od prethodnih novina koje su se bavile društvenim zbivanjima bilo je to što su imena osoba o kojima se pisalo bila navedena u cijelosti. Nije ih se skrivalo iza kratica poput lord ~ 13 ~ Vojvoda i ja


S ili lady G. Ako je lady Whistledown željela o nekom pisati, rabila bi njegovo ili njezino puno ime. Društvo je takvu praksu smatralo skandaloznom, ali prešutno se tome divilo. Posljednje izdanje novina bilo je tipično za Whistledown. Osim kratkog teksta o Bridgertonima – koji je zapravo bilo samo opis obitelji – lady Whistledown je prepričala događaje s jučerašnjeg bala. Daphne nije bila ondje jer je njezinoj najmlađoj sestri bio rođendan, a Bridgertoni su uvijek radili veliku predstavu od rođendana. A kako je u obitelji bilo osmero djece, rođendani su se često slavili. „Ti sad čitaš to smeće”, optuži je Violet. Daphne je pogleda, odbivši se osjećati imalo krivom. „Današnja je kolumna vrlo dobra. Izgleda da je Cecil Tumbley sinoć srušio čitav toranj čaša za šampanjac.” „Uistinu?” upita Violet, pokušavajući ne izgledati previše zainteresirano. „Aha”, odgovori Daphne. „Vrlo lijepo izvještava s bala Middlethorpeovih. Spominje tko je s kim razgovarao, što je tko odjenuo...” „I vjerujem da je imala potrebu izraziti svoje mišljenje o tome”, prekine je Violet. Daphne se nestašno nasmiješi. „Ma hajde, majko. Znaš da je gđa. Featherington uvijek izgledala grozno u ljubičastom.” Violet se trudila suspregnuti smijeh. Daphne je vidjela kako joj se uglovi usana trzaju dok je pokušavala održati ozbiljnost prikladnu za jednu vikonticu i majku. Ali u roku od dvije sekunde, smijala se sjedeći kraj svoje kćeri na sofi. „Daj mi da vidim”, reče, otevši joj novine iz ruke. „Što se još dogodilo? Jesmo li propustile nešto važno?” Daphne reče: „Uistinu, majko, sad kad nas lady Whistledown izvještava, ne moramo uopće ići na nikakve događaje.” Pokaže rukom prema novinama. „Ovo je skoro jednako dobro kao da smo bile ondje. Možda čak i bolje. Sigurna sam da smo jučer uživale u boljoj hrani nego što bismo da smo otišle na taj bal. I vrati mi te novine.” Otme majci novine, ostavivši joj u ruci otkinut komad novinskog papira. „Daphne!” Daphne odglumi izraz lica pravednika. „Ja sam ih čitala.” „Dobro!” Slušaj ovo. Violet se nagne. Daphne počne čitati: „Razvratnik u prošlosti znan kao grof od Clyvedona konačno se udostojao počastiti London svojom nazočnošću. Iako se još nije odlučio pojaviti na nekom uglednom večernjem zbivanju, novi vojvoda od Hastingsa uočen je nekoliko puta u Whiteu i jednom u Tattersallu”, zastala je uzeti zrak. „Njegova milost je šest godina boravila u inozemstvu. Je li slučajnost što se vratio baš sada kad je stari vojvoda umro?”

~ 14 ~ Julia Quinn


Daphne podigne pogled. „Bože moj, uistinu jest izravna, zar ne? Nije li Clyvedon jedan od Anthonyjevih prijatelja?” „On je sada Hastings”, reče Violet bez razmišljanja. „I da, koliko znam, on i Anthony bili su prijatelji na Oxfordu. I na Etonu također, koliko se sjećam.” Čelo joj se namršti, a plave oči zatvori napola razmišljajući. „Bio je vrlo nestašan, ako se dobro sjećam. Uvijek u sukobu s ocem. Ali priča se da je bio nevjerojatno pametan. Prilično sam sigurna da je Anthony rekao da je bio najbolji na godini u matematici. A to”, dodala je majčinski zakolutavši očima, „se ne bi moglo reći ni za jedno od moje djece.” „Dobro, dobro, majko”, zadirkivala ju je Daphne. „Sigurna sam da bih ja bila najbolja na Oxfordu u matematici kad bi se udostojali primati žene.” Violet šmrkne nosom. „Daphne, ja sam ti ispravljala aritmetičke zadatke kad ti je guvernanta bila bolesna.” „Dobro, onda možda iz povijesti”, reče Daphne, nasmiješivši se. Pogleda ponovno u novine koje je držala u rukama, zapiljivši se u novo vojvodino ime. „Čini se prilično zanimljivim”, promumlja. Violet je oštro pogleda. „On je sasvim neprikladan za mladu damu tvojih godina, to ti ja kažem.” „Baš je zanimljivo kako se te ‘moje godine’, kako ti kažeš, mijenjaju od tvrdnje da sam toliko mlada da ne smijem ni upoznati Anthonyjeve prijatelje, do one da sam toliko stara da se bojiš kako se nikad neću dobro udati.” „Daphne Bridgerton, ne...” „Sviđa ti se moj ton, znam.” Daphne se naceri. „Ali me voliš.” Violet joj se toplo nasmiješi i zagrli je. „Neka mi nebesa pomognu, ali stvarno te volim.” Daphne se nagne i brzo poljubi majku u obraz. „To ti je prokletstvo majčinstva. Moraš nas voljeti čak i kad te ljutimo.” Violet samo uzdahne. „Nadam se da ćeš jednog dana imati djecu...” „... Koja će biti baš poput mene, znam.” Daphne se nostalgično nasmiješi i spusti glavu na majčino rame. Njezina je majka znala biti prezahtjevna, a oca su više bili zanimali psi i lov od društvenih zbivanja, no njihov je brak bio nježan, ispunjen ljubavlju, smijehom i djecom. „Bila bih sasvim zadovoljna da mogu slijediti tvoj primjer, majko”, promrmlja. „Joj, Daphne”, reče Violet, a oči joj zasuziše, „kako je to lijepo od tebe.” Daphne se igrala uvojkom svoje kestenjastosmeđe kose uvijajući ga oko prsta, i nacerivši se pustila da sentimentalni trenutak prijeđe u zadirkivanje. „Rado ću te slijediti u vezi sa svim što se tiče braka i djece, majko, samo ako ih ne budem morala imati osmero.”

~ 15 ~ Vojvoda i ja


U tom istom trenutku, Simon Basset, novi vojvoda od Hastingsa i tema razgovora dama iz obitelji Bridgerton, sjedio je u Whiteu. Društvo mu je pravio nitko drugi nego Anthony Bridgerton, Daphnin najstariji brat. Njih su dvojica bila markantan par, obojica visoki, atletske građe i guste tamne kose. Ali dok su Anthonyjeve oči bile iste boje čokolade poput očiju njegove sestre, Simonove su bile ledeno plave, neobično prodorna pogleda. Tim je očima zaslužio, više nego bilo čim drugim, ugled moćne i utjecajne osobe. Kad bi on zurio u nekoga, jasno i nepokolebljivo, muškarcima bi postalo neugodno. A žene bi uvijek zadrhtale. No to nije bio slučaj s Anthonyjem. Njih su se dvojica poznavala godinama, a Anthony bi se samo nasmijao kad bi Simon podigao obrvu i pogledao ga svojim ledenim pogledom. „Zaboravljaš da sam te vidio kako povraćaš u kahlicu”, Anthony mu je jednom bio rekao. „Otad mi je teško uzeti te zaozbiljno.” Na to je Simon bio odgovorio: „Da, ali ako se dobro sjećam, ti si bio taj koji me držao nad tom mirisnom posudom.” „Jedan od mojih svjetlijih trenutaka, u svakom slučaju. Ali osvetio si mi se sljedeće večeri s onih desetak jegulja koje su mi se našle u krevetu.” Simon se nasmiješi prisjetivši se oba događaja i razgovora koje su kasnije vodili o njima. Anthony je bio dobar prijatelj, baš onakav kakvog biste poželjeli kraj sebe u nuždi. On je bio prva osoba kojoj se Simon javio kad se vratio u Englesku. „Vraški je dobro što si se vratio, Clyvedone”, reče Anthony kad su se smjestili za stolom u White’su. „Ah, ali vjerujem da ćeš sad zahtijevati da te zovem Hastings.” „Neću”, reče Simon vrlo iskreno. „Hastings će uvijek biti moj otac. On se odazivao samo na to ime.” Zastane. „Preuzet ću titulu budem li morao, ali ne želim da me zovu njegovim imenom.” „Budeš li morao?” Anthony ga iznenađeno pogleda. „Većina ljudi ne bi zvučala tako rezignirano pred preuzimanjem vojvodstva. Simon prijeđe rukom kroz tamnu kosu. Znao je da bi trebao poštovati svoje nasljedno pravo i pokazivati nepokolebljiv ponos radi obiteljske povijesti Bassetovih, ali istina je bila da mu je od svega toga bilo mučno. Cijeli je život proveo ne živeći u skladu s očevim očekivanjima pa mu je bilo sada glupo živjeti pod njegovim imenom. „To je vražji teret, kažem ti”, konačno promrmlja. „Bilo bi ti bolje da se na to navikneš”, odgovori mu Anthony pragmatično, „zato što će te svi baš tako zvati.” Simon je znao da je to istina, ali sumnjao je da će mu ta titula ikad dobro sjesti. „Bilo kako bilo”, dodao je Anthony, poštujući želju svog prijatelja da dalje ne raspravljaju o nečem što mu je očito bila neugodna tema, „drago mi je da si se vratio. To znači da bih konačno mogao imati malo mira kad budem sljedeći put pratio sestru na bal. Simon se zavali u stolac, prekriži duge mišićave noge u člancima. „Zanimljiva opaska.” ~ 16 ~ Julia Quinn


Anthony podigne obrvu. „Opaska za koju vjeruješ da ću ti je pojasniti?” „Svakako.” „Trebao bih te pustiti da to iskusiš na vlastitoj koži, ali poznato je da nisam okrutan čovjek.” Simon se nasmije. „To mi govori čovjek koji mi je gurao glavu u kahlicu?” Anthony odmahne rukom. „Bio sam mlad.” „A sad si uzor zrelosti i doličnosti?” Anthony se naceri. „Dakako.” „Onda mi reci”, lijeno mu odvrati Simon, „kako ću ja učiniti tvoj život toliko mirnijim?” „Pretpostavljam da planiraš preuzeti svoj položaj u društvu?” „Netočno pretpostavljaš.” „Ali planiraš ići ovoga tjedna na bal lady Danbury”, reče Anthony. „Samo zato što mi je ta stara žena neobjašnjivo draga. Ona uvijek kaže što misli, i...” Simonov se pogled snuždi. „I?” upita ga Anthony. Simon odmahne glavom. „Ma, ništa. Samo je bila vrlo ljubazna prema meni kad sam bio dijete. Proveo sam nekoliko školskih praznika kod nje u Riverdaleu. Sjećaš se njezina nećaka?” Anthony kimne. „Razumijem. To znači da nemaš namjeru uključiti se u društveni život. Zadivljen sam tvojom odlučnošću. Ali dopusti da te upozorim, čak i ako odlučiš izbjegavati društvena zbivanja, pronaći će one tebe.” Simon, koji je u tom trenutku ispijao gutljaj konjaka, zagrcne se kad primijeti Anthonyjev izraz lica dok je izgovarao riječ ‘one’. Nakon nekoliko sekunda kašljanja i hroptanja, konačno uspije prozboriti: „A tko su to, molim te lijepo ‘one’?” Anthony zadrhti. „Majke.” „S obzirom na to da nemam majku, ne mogu shvatiti što mi želiš reći. „Majke iz visokog društva, blesane. Ti zmajevi koji rigaju vatru, s kćerima – neka nam Bog pomogne – u dobi za udaju. Možeš pokušati pobjeći, ali nikada se nećeš uspjeti sakriti od njih. I moram te upozoriti, moja je najgora od svih njih.” „Dragi Bože. A ja sam mislio da je Afrika opasna.” Anthony pogleda prijatelja sa sažaljenjem. „Lovit će te one. A kad te pronađu, odjednom ćeš shvatiti da te zarobila neka mlada blijeda dama odjevena u bijelo koja ne zna razgovarati ni o čem drugom osim o vremenu, o tome tko je dobio pozivnicu za Almack’s i vrpcama za kosu.” Na Simonovom se licu vidjelo da se zabavlja. „Onda mi se čini da si ti, dok sam ja bio u inozemstvu, postao poželjan momak za udaju?”

~ 17 ~ Vojvoda i ja


„Bez moje želje za preuzimanjem te uloge, uvjeravam te. Da se mene pita, izbjegavao bih pojavljivanje u društvu kao kugu. Ali moja je sestra prošle godine uvedena u društvo i natjerali su me da je povremeno pratim.” „Misliš na Daphne?” Anthony ga začuđeno pogleda. „Jeste li se vas dvoje ikada upoznali?” „Nismo”, priznao je Simon. „Ali sjećam se njezinih pisama dok smo bili u školi, i sjećam se da je ona četvrto dijete u obitelji, pa joj slovo mora počinjati na D, i...” „Ah, da”, reče Anthony zakolutavši očima. „Govoriš o tome kako Bridgertoni nadijevaju imena djeci. Tako da nitko ne bi slučajno zaboravio tko ste.” Simon se nasmije. „Eto vidiš, uspjelo je.” „Čuj, Simone”, odjednom reče Anthony, nagnuvši se naprijed, „obećao sam mami da ću kasnije ovoga tjedna objedovati s obitelji u kući Bridgerton. Bi li mi se pridružio?” Simonova se tamna obrva podigne. „Zar me nisu upravo upozorio na majke i kćeri debitantice?” Anthony se nasmije. „Natjerat ću majku da se ponaša najpristojnije moguće, a za Daphne ne brini. Ona je iznimka koja potvrđuje pravilo. Silno će ti se svidjeti.” Simon ga pogleda iskosa. Zar se Anthony igra posrednika? Nije to mogao tvrditi sa sigurnošću. Činilo se da mu Anthony čita misli jer se nasmije: „Dobri Bože, ne misliš valjda da te pokušavam spojiti s Daphne?” Simon ne reče ništa. „Vas dvoje si ne biste odgovarali. Ti si previše turoban za njezin ukus. Simon pomisli kako je to čudna opaska, ali se odluči suzdržati od komentara te upita: „Je li imala ponuda dosad?” „Nekoliko.” Anthony ispije ostatak konjaka, a zatim zadovoljno izdahne. „Dopustio sam joj da ih sve odbije.” „To je vrlo velikodušno od tebe.” Anthony slegne ramenima. „Vjerojatno je previše optimistično u ovim se vremenima nadati braku iz ljubavi, ali ne vidim zašto ne bi bila sretna sa svojim suprugom. Imali smo ponude od jednog koji je tako star da bi joj mogao biti ocem, još jednog koji je dovoljno star da bude mlađi brat njezina oca, jednog koji je s visoka gledao na našu bučnu obitelj, a onda ovog tjedna, dragi Bože, to je bilo najgore!” „Što se dogodilo?” upita Simon znatiželjno. Anthony se počeše po čelu. „Posljednji je bio prilično drag, ali bez imalo mozga u glavi. Pomislio bih da bi čovjek nakon raskalašenog života kakvog smo vodili postane sasvim bezosjećajan...”

~ 18 ~ Julia Quinn


„Uistinu?” prekine ga Simon vragolasto se nasmiješivši. „Stvarno bi to pomislio?” Anthony se namršti na njega. „Nije mi baš bio užitak slomiti srce tog jadnika.” „Ovaj, zar to nije bio Daphnin posao?” „Da, ali ja sam mu to morao priopćiti.” „Nema mnogo braće koja bi dopustila sestrama toliku mogućnost izbora kad su u pitanju ženidbene ponude”, reče Simon tiho. Anthony ponovno samo slegne ramenima, kao da ne može zamisliti da bi se drukčije ponašao odnosio prema sestri. „Ona je uvijek bila dobra prema meni. To je najmanje što mogu učiniti. „Čak i ako to znači da je moraš pratiti u Almack’s?” zadirkivao ga je Simon. Anthony zastenje. „Čak i tada.” „Utješio bih te kad bih ti rekao da ćeš se uskoro riješiti muka, ali ti imaš, koliko ono, još tri sestre koje čekaju svoj red?” Anthony sasvim utone u stolac. „Eloise će debitirati za dvije godine, a Francesca godinu kasnije, a zatim imam malo predaha dok Hyacinth ne stasa.” Simon se zasmijulji. „Ne zavidim ti na toj odgovornosti.” Ali već dok je izgovarao te riječi, osjeti čudnu čežnju zapitavši se kako bi to bilo kad ne bi bio ovako posve sam na svijetu. Nije planirao zasnovati vlastitu obitelj, ali pomisli kako bi mu život možda bio drukčiji da je započeo u okrilju neke obitelji. „Dakle, doći ćeš na večeru?” Anthony ustane. „Neformalnu, naravno. Naše su obiteljske večere uvijek neformalne kad smo samo mi prisutni.” Simona je u sljedećih nekoliko dana čekalo mnogo posla, ali prije nego što se prisjetio da mora srediti poslove, začuo je samog sebe kako govori: „Bit će mi zadovoljstvo.” „Odlično. Ali prvo se vidimo na balu lady Danbury?” Simon zadrhti. „Ne, ako se mene bude pitalo. Namjera mi je ući i izaći za manje od trideset minuta.” „Misliš li uistinu”, reče Anthony sumnjičavo ga pogledavši, „da ćeš uspjeti otići na bal, pozdraviti lady Danbury i odmah otići?” Simon odlučno i samouvjereno kimne glavom. Ali Anthonyjev smijeh koji je uslijedio nije bio baš ohrabrujući.

~ 19 ~ Vojvoda i ja


2. poglavlje Novi vojvoda od Hastingsa nadasve je zanimljiv lik. Iako je općepoznato da nije bio u dobrim odnosima s ocem, čak ni vaša autorica nije uspjela saznati što je dovelo do otuđenja. Društveni bilten lady Whistledown, 26. travnja 1813.

K

asnije toga tjedna Daphne je stajala na rubu plesne dvorane lady Danbury, daleko od popularne gomile. Bila je sasvim zadovoljna svojim položajem.

Obično bi i ona uživala u zabavi kao i svaka druga djevojka, ali ranije ju je te večeri Anthony obavijestio kako ga je prije dva dana potražio Nigel Berbrooke i zatražio njezinu ruku. Ponovno. Anthony ga je, naravno, odbio (ponovno!), ali Daphne je imala mučan osjećaj da će se Nigel pokazati neugodno upornim. Na kraju krajeva, dva odbijanja prosidbe u dva tjedna nisu ukazivala da se radi o čovjeku koji lako prihvaća poraz. Vidjela je kako je gleda s drugog kraja plesne dvorane pa se povukla dublje u sjenu. Nije imala pojma kako se postaviti prema jadniku. On baš nije bio previše bistar, ali bio je drag, pa iako je znala stati na kraj njegovoj zaljubljenosti, bilo joj je lakše ponijeti se kao kukavica i jednostavno ga izbjegavati. Razmišljala je da se išulja u ženski zahod, kad je u toj nakani zaustavi poznati glas. „Daphne, baš se pitam što radiš ovdje?” Daphne ugleda kako joj prilazi najstariji brat. „Anthony”, reče, razmišljajući je li joj drago što ga vidi ili je živcira što se možda dolazi petljati u njezine stvari, „nisam znala si i ti ovdje.” „Majka”, reče Anthony sumorno. Druge riječi nisu bile potrebne. „Ah’’, reče Daphne, sućutno kimnuvši. „Ne moraš mi ništa reći. Razumijem u potpunosti.” „Sastavila je popis potencijalnih mladenki.” Napadno je pogledao svoju sestru. „Ali mi je volimo, zar ne?” Daphne suzbije smijeh. „Da, Anthony, volimo je.” „Radi se o privremenom ludilu”, progunđa. „Mora da se radi o tome. Nema drugog objašnjenja. Bila je savršeno razumna majka sve dok ti nisi stasala za udaju.”

~ 20 ~ Julia Quinn


„Ja?” zacvili Daphne. „Znači za sve sam to ja kriva? Ti si punih osam godina stariji od mene!” „Istina. Ali ovaj ju je ženidbeni žar spopao tek kad si ti ušla u priču.” Daphne šmrkne nosom. „Oprosti mi što ne iskazujem sućut. Ja sam dobila svoj popis prošle godine.” „Uistinu?” „Naravno. A u posljednje mi vrijeme prijeti da će mi sastavljati popise svakog tjedna. Gnjavi me u vezi s udajom puno više no što si ti to možeš zamisliti. Na kraju krajeva, neoženjeni muškarci predstavljaju izazov. Usidjelice su samo jadne. A ako nisi dosad primijetio, ja sam žensko.” Anthony se tiho zasmijulji. „Ja sam ti brat. Ja ne primjećujem takve stvari.” Pogleda je lukavo, iskosa. „Jesi li ga donijela?” „Moj popis? Zaboga, ne. Otkud ti ta zamisao?” Anthony se nasmije. „Ja sam donio svoj.” Daphne iznenađeno uzdahne. „Nisi valjda!” „Jesam. Samo da bih mučio majku. Stat ću pred nju i proučavati ga, izvaditi monokl.. „Ti uopće nemaš monokl.” Anthony se na nasmiješi - lijenim, razorno zločestim smiješkom koji je izgleda bio svojstven svim muškim članovima obitelji Bridgerton. „Kupio sam ga baš za ovu priliku.” „Anthony, ne smiješ to nipošto učiniti. Ona će te ubiti. A zatim će nekako pronaći razloga da za sve okrivi mene.” „Pa na to sam i računao.” Daphne ga udari u rame, izazvavši time tako glasno negodovanje da ih je petero-šestero gostiju znatiželjno pogledalo. „Solidan udarac”, reče Anthony, trljajući si rame. „Ne može djevojka živjeti s četvoricom braće i ne naučiti dobro udarati.” Ona prekriži ruke. „Daj da vidim tvoj popis.” „Nakon što si me napala?” Daphne zakoluta smeđim očima i nestrpljivo zabaci glavu. „Hajde, dobro.” Gurne ruku u džep prsluka, izvadi presavijeni komad papira i pruži joj ga. „Da čujem tvoje mišljenje. Siguran sam da ćeš imati brojne zlobne primjedbe.” Daphne razmota papir i zapilji se u majčin uredan, otmjen rukopis. Vikontica Bridgerton navela je imena šest žena. Šest vrlo prihvatljivih, vrlo imućnih mladih žena. „Upravo ono što sam očekivala”, promumlja Daphne. „Zar je toliko strašno kao što sam očekivao?” ~ 21 ~ Vojvoda i ja


„Još gore. Phillipa Featherington je glupa kao stup.” „A ostale?” Daphne ga znakovito pogleda. „Ali ti se zapravo ne želiš oženiti ove godine, zar ne?” Anthony se trgne. „A kakav je bio tvoj popis?” „Sad je već blaženo zastario. Trojica od petorice su se oženila prošle sezone. Majka me još uvijek poziva na red zato što sam dopustila da mi promaknu.” Dvoje Bridgertona ispuste jednak uzdah i istovremeno se naslone na zid. Violet Bridgerton nije se dala smesti u misiji pronalaženja bračnih partnera za svoju djecu. Anthony, njezin najstariji sin i Daphne, najstarija kći, bili su pod najvećim pritiskom, iako Daphne nije sumnjala u to da bi vikontica radosno udala desetogodišnju Hyacinth ako bi dobila prikladnu ponudu. „Dragi Bože, vas dvoje ste baš otužan par. Što radite ovdje u skrivenim zakutcima?” Anthony odmah prepozna taj glas. „Benedict”, reče Daphne, pogledavši ga iskosa ni rte pomaknuvši glavu. „Nemoj mi reći da te majka primorala doći na večerašnju zabavu.” Benedict neraspoloženo kimne. „Sasvim je zaobišla ulagivanje i bacila se na izazivanje osjećaja krivnje. Triput me ovog tjedna podsjetila da ću ja morati proizvesti sljedećeg vikonta ako se Anthony ne primi posla.” Anthony zastenje. „Vjerujem da to objašnjava vaš uzmak u najmračniji ugao plesne dvorane?” nastavio je Benedict. „Izbjegavate majku?” „Zapravo”, odgovori Anthony, „vidio sam kako se sakrila u kut i...” „Sakrila?” reče Benedict glumeći zgražanje. Ona ih obojicu pogleda ljutito se namrštivši. „Tu sam se sakrila od Nigela Berbrookea”, objasni. „Majku sam ostavila u društvu lady Jersey, pa mislim da nije izgledno da će me u skorije vrijeme doći gnjaviti, ali Nigel...” „On mi više nalikuje na majmuna nego na čovjeka”, našali se Benedict. „Pa, ne bih to rekla baš tim riječima”, pokušala je Daphne biti ljubazna, „ali on baš nije bistar pa mi je lakše kloniti ga se nego ga uvrijediti. Naravno, sad kad ste me vi pronašli, neću ga uspjeti dugo izbjegavati.” Anthony na to jednostavno reče. „Oh?” Daphne pogleda svoja dva starija brata. Obojica visoka metar osamdeset pet sa širokim ramenima i toplim smeđim očima. Obojica su imala gustu kestenjastu kosu, boje poput njezine, a što je bilo još važnije, nijedan njihov izlazak u pristojno društvo nije mogao proći bez cvrkutanja mladih dama koje su ih pratile u stopu. ~ 22 ~ Julia Quinn


A Nigel Berbrooke bi se zasigurno pojavio tamo gdje su cvrkutale mlade dame. Daphne je već vidjela kako im se glave okreću u njihovom smjeru. Ambiciozne mame su gurkale svoje kćeri i pokazivale prstom prema dvojici braće Bridgerton, koji su bili bez ženske pratnje, isključimo li njihovu sestru. „Znala sam da sam se trebala sakriti u toalet”, promumlja Daphne. „Pitam se kakav ti je to papir u ruci, Daff?” reče Benedict. Pomalo odsutno, uruči mu popis Anthonyjevih mogućih mladenki. Na Benedictov glasan pobjednički smijeh, Anthony prekriži ruke i reče: „Suzdrži se od zabave na moj račun. Predviđam da ćeš sljedećeg tjedna primiti sličan popis.” „Ne sumnjam u to”, složi se Benedict. „Čudi me što Colin...” Naglo podigne pogled. „Coline!” I još se jedan Bridgerton pridruži skupini. „Coline!” uzvikne Daphne, bacivši mu se u zagrljaj. „Kako mi je drago vidjeti te.” „Jesi li primijetio da mene nije pozdravila s takvim oduševljenjem”, reče Anthony Benedictu. „Tebe vidim svaki dan”, odgovori Daphne. „Colina nije bilo čitavih godinu dana.” Nakon što ga je još jednom stisnula, odmakne se i prekori ga: „Očekivali smo te tek sljedećeg tjedna.” Colinovo slijeganje jednim ramenom savršeno je odgovaralo njegovom vragolastom smiješku. „Pariz mi je dosadio.” „Ah“, reče Daphne pogledavši ga znakovito. „To znači da si ostao bez novca.” Colin se nasmije i podigne ruke u znak predaje. „Kriv sam.” Anthony zagrli brata i reče mu s visoka: „Vraški je dobro što si se vratio doma, brate. Iako ti je novac koji sam ti poslao trebao dostajati barem do...” „Prestani”, reče Colin bespomoćno, a u glasu mu se još nazirao smijeh. „Obećajem da me sutra smijete koriti koliko vam volja. Ali večeras samo želim uživati u društvu svoje voljene obitelji.” Benedict šmrkne. „Mora da su ti džepovi sasvim ispražnjeni kad nas nazivaš ‘svojim voljenima’.” Ali nagnuo se naprijed da ipak srdačno zagrli brata. „Dobro došao doma.” Colin, oduvijek najrazuzdaniji član obitelji, vragolasto se nasmiješi zatreptavši svojim zelenim očima. „Drago mi je da sam se vratio. Iako moram priznati da vrijeme nije ni približno tako lijepo kao na Kontinentu, a što se tiče žena, mora se reći da bi se Engleskinje teško natjecale sa signorinama koje...” Daphne ga udari po ruci. „Ljubazno te podsjećam da je prisutna jedna dama, neotesanče.” No u njezinom glasu nije bilo nimalo ljutnje. Od sve braće i sestara, Colin joj je bio najbliži po dobi – samo osamnaest mjeseci stariji. Kao djeca bili su nerazdvojni, uvijek su upadali zajedno u nevolje. Colin se rodio nestašan, a Daphne nije trebalo previše nagovarati da mu se pridruži u nepodopštinama. „Zna li majka da si se vratio?” upita ga. Colin odmahne glavom. „Stigao sam u praznu kuću i...” ~ 23 ~ Vojvoda i ja


„Da, majka je one mlađe večeras ranije stavila na spavanje”, prekine ga Daphne. „Nisam vas želio čekati i vrtjeti palčevima pa mi je Humboldt rekao gdje ste.” Daphne se nasmiješi, a iskreni joj je smiješak unio toplinu u tamne oči. „Drago mi je da si došao.” „Gdje je majka?” upita Colin, izvinuvši vrat kako bi provirio preko gomile. Poput svih muških Bridgertona, i on je bio visok pa se nije morao jako protegnuti. „Tamo u kutu s lady Jersey”, odgovori Daphne. Colin se strese. „Pričekat ću da se izvuče od nje. Nemam nikakvu želju da me taj zmaj odere živog.” „Mi o zmajevima, a zmajevi na vrata”, reče Benedict znakovito. Glavu nije pomaknuo, ali očima trzne ulijevo. Daphne isprati njegov pogled i ugleda kako lady Danbury polako maršira prema njima. Nosila je štap, ali Daphne ipak nervozno gutne i uspravi ramena. Oštar jezik lady Danbury bio je legendaran među plemstvom. Daphne je oduvijek sumnjala da se ispod opake vanjštine krije meko srce, ali ipak, uvijek je bilo zastrašujuće kad bi lady Danbury odlučila nekoga uvući u razgovor. „Nema šanse da umaknemo”, začuje Daphne kako je zavapio jedan od braće. Daphne ga ušutka i neodlučno se nasmiješi staroj dami. Lady Danbury podigne obrve, i kad je stigla na otprilike jedan metar od skupine Bridgertona, zastane i zareži: „Da se niste usudili pretvarati da me ne vidite!” Ovu je rečenicu popratio udarac štapom u pod koji je bio tako glasan da je Daphne ustuknula i nagazila Benedicta. „Jao”, reče Benedict. S obzirom na to da su joj braća privremeno zanijemila (osim naravno Benedicta, ali Daphne nije smatrala bolni jauk razumljivim govorom), Daphne glasno gutne i reče: „Lady Danbury, nadam se da ne mislite da sam ja...” „Ne vi”, reče lady Danbury bahato. Podigla je štap u zrak, okrenula ga vodoravno i gurnula tik do Colinova trbuha. „Oni.” Svi uglas nemušto promrmljaju nešto nalik na pozdrav. Lady Danbury ih samo nakratko pogleda i odmah se okrene natrag prema Daphne rekavši: „Gospodin Berbrooke se raspituje za vas.” Daphne uistinu osjeti kako joj koža poprima zelenu nijansu. „Doista?” Lady Danbury kimne. „Ja bih to sasjekla u korijenu da sam na vašem mjestu, gospođice Bridgerton.” „Jeste li mu rekli gdje se nalazim?” Usta lady Danbury se razvuku u lukav, zavjerenički osmijeh. „Uvijek ste mi se sviđali. I ne, nisam mu rekla gdje ste.” „Hvala vam”, reče Daphne zahvalno. ~ 24 ~ Julia Quinn


„Bila bi silna šteta vaše pameti kad biste se udali za tu budalu”, reče lady Danbury. „A i dragi Bog zna da si naše plemstvo ne može dopustiti gubitak nečega čega nema u izobilju.” „Ovaj, hvala vam”, reče Daphne. „A što se vas tiče..”, lady Danbury zamahne štapom u smjeru braće, „još ne znam što misliti o vama. Vi...“, uperi štap u Anthonyja, „vama sam naklonjena s obzirom na to da ste odbili Berbrookovu prosidbu u sestrino ime, ali vi ostali... hmmm.” To reče i produži dalje. „Hmmm?” ponovi Benedict. „Hmmm? Ona se usuđuje procjenjivati moju inteligenciju, a sve što je uspjela smisliti bilo je ‘Hmmm’?” Daphne se zasmijulji. „Ja joj se sviđam.” „Neka samo.” „Ali baš je lijepo od nje što te upozorila na Berbrooka”, priznao je Anthony. Daphne kimne. „Vjerujem da je to znak da se povučem.” Okrene se Anthonyju s molećivim pogledom. „Ako me on krene tražiti. „Sredit ću to”, reče joj brat nježno. „Ne brini.” „Hvala ti.” A zatim, uputivši jedan smiješak braći, napusti plesnu dvoranu.

Dok je Simon tiho koračao hodnicima londonskog doma lady Danbury, shvati da je izuzetno dobro raspoložen. To je bilo, pomisli nasmiješivši se, uistinu nevjerojatno s obzirom na to da se upravo spremao prisustvovati društvenom balu i tako se izložiti svim strahotama koje mu je Anthony Bridgerton opisao ranije tog popodneva. Ali mogao se utješiti spoznajom da se nakon današnjeg dana više neće morati zamarati takvim situacijama; kao što je to ranije tog popodneva rekao Anthonyju. Na ovaj bal ide zato što je odan lady Danbury koja je, unatoč svojoj poznatoj mrzovolji, uvijek u djetinjstvu prema njemu bila vrlo blagonaklona. Njegovo je dobro raspoloženje, shvaćao je, proizlazilo iz jednostavne činjenice da mu je bilo drago što se vratio u Englesku. Ne radi se o tome da nije bio uživao u putovanjima širom svijeta. Proputovao je cijelu Europu, plovio po prelijepim plavim morima Sredozemlja, zaronio u tajne Sjeverne Afrike odakle je produžio u Svetu Zemlju. Zatim, kad je otkrio da još nije došlo vrijeme povratka kući, preplovio je Atlantik i istraživao Zapadnu Indiju. U to je vrijeme razmišljao kako bi bilo dobro preseliti se u Sjedinjene Američke Države, ali nova je nacija u to vrijeme odlučila ući u sukob s Britanijom pa se Simon odlučio držati podalje.

~ 25 ~ Vojvoda i ja


Osim toga, tada je saznao da je njegov otac, koji je bio nekoliko godina bolestan, konačno umro. Bilo je to zapravo ironično. Simon ne bi mijenjao svoje godine provedene u istraživanju svijeta ni za što. Šest godina pružilo je čovjeku mnogo vremena za razmišljanje, mnogo vremena da nauči što znači biti čovjek. A ipak, jedini razlog zašto je tada dvadesetdvogodišnji Simon napustio Englesku bio je taj što je njegov otac odjednom odlučio da je konačno spreman prihvatiti svog sina. A Simon pak nije bio spreman prihvatiti svog oca pa je jednostavno spakirao kofere i napustio zemlju, jer mu je draži bio izgon od licemjerne predstave o privrženosti koju bi mu priredio stari vojvoda. Sve je počelo kad je Simon završio Oxford. Ispočetka vojvoda nije želio plaćati školovanje svoga sina; Simon je čak vidio pismo koje je otac napisao njegovom tutoru u kojem odbija dopustiti da njegov sin idiot osramoti obitelj na Etonu. Ali um mu je bio željan znanja, a srce tvrdoglavo, pa je dječak naručio kočiju da ga odvede u Eton, pokucao na ravnateljeva vrata i najavio se. Bila je to najstrašnija stvar koju je učinio u svom životu, ali nekako je uspio uvjeriti ravnatelja da je škola pogriješila i da je vjerojatno izgubila njegovu upisnicu i školarinu. Kopirao je ponašanje svoga oca, arogantno podižući obrve i bradu, gledajući ravnatelja s visoka, držeći se kao da je čitav svijet njegovo vlasništvo. A sve to vrijeme, drhtao je od straha, užasnut da bi mu se riječi u svakom trenutku mogle raspasti i da će rečenica „Ja sam grof od Clyvedona i došao sam započeti s nastavom” ispasti kao „Ja sam grof od Clyvedona i d-d-d-d-d-d…“ Ali to se nije dogodilo i ravnatelj, koji je dovoljno godina obrazovao englesku elitu, odmah je prepoznao da je Simon član obitelji Basset i upisao ga žurno i bez pitanja. Trebalo je nekoliko mjeseci da vojvoda (koji je uvijek bio vrlo zauzet svojim poslovima) sazna za novi status svog sina i njegovu promjenu mjesta stanovanja. Do tog se trenutka Simon već udomaćio na Etonu i loše bi djelovalo kad bi vojvoda bez ikakva razloga izvadio dječaka iz škole. A vojvoda nije želio da se o njemu govori loše. Simon se često pitao zašto njegov otac nije tada odlučio promijeniti svoj stav. Bilo je jasno da se Simon ne spotiče na svaku riječ na Etonu; vojvoda bi čuo od ravnatelja da mu sin nije sposoban pratiti nastavu. Simonov je govor ponekad zapeo, ali dotad se već nevjerojatno izvještio u prikrivanju pogrešaka kašljem, ili ako je imao sreće da u tom trenutku nešto jede, pravovremenim gutljajem čaja ili mlijeka. Ali vojvoda mu nikada nije napisao ni jedno pismo. Simon je pretpostavio da se njegov otac već toliko bio navikao na ignoriranje svoga sina da mu više nije bilo važno to što on ne sramoti ime Bassetovih. Nakon Etona, Simon je prirodno nastavio svoje školovanje na Oxfordu gdje je zaradio ugled učenjaka i razvratnika. Ruku na srce, nije on zaslužio etiketu razvratnika ništa više od većine mladića na sveučilištu, ali Simonovo je suzdržano ponašanje pojačavalo taj dojam. Simon nije bio siguran kako se to točno dogodilo, no postupno je postao svjestan da njegovi kolege žude za njegovim priznanjem. Bio je inteligentan i bavio se sportom, ali činilo se da njegov uzvišeni status ima ~ 26 ~ Julia Quinn


najviše veze s njegovim držanjem. Zato što Simon nije govorio, osim kad je to bilo nužno, ljudi su procijenili da je osoran, baš kao što to budući vojvoda mora biti. Zato što se radije okružio prijateljima u čijem se društvu istinski osjećao ugodno, ljudi su zaključili da je iznimno izbirljiv u izboru prijatelja, baš kao što bi budući vojvoda morao biti. Nije bio baš razgovorljiv, ali kad bi nešto rekao, bio je brz, duhovit i često ironičan – sklon upravo onakvom humoru koji je jamčio da će ga ljudi slušati s velikim zanimanjem. I još, s obzirom na to da nije neprekidno brbljao kao većina pripadnika visokog društva, ljudi su još više bili opsjednuti onim što je imao reći. Nazivali su ga „iznimno samouvjerenim”, „toliko zgodnim da oduzima dah” i „savršenim primjerkom engleske muževnosti.” Muškarci su željeli čuti njegovo mišljenje o brojnim temama. Žene su pred njim padale u nesvijest. Simon nikako nije mogao povjerovati u sve to, ali ipak je uživao u svom statusu, uzimao ono što mu se nudi, ludovao sa svojim prijateljima i uživao u društvu svih mladih udovica i opernih pjevačica koje su tražile njegovu pozornost – a svaka mu je ludorija bila još slađa jer je znao da to njegov otac nikako ne bio odobravao. Ali, ispostavilo se, njegov otac to ipak nije sasvim neodobravao. Simon toga nije bio svjestan, ali vojvoda od Hastingsa već je počeo pokazivati zanimanje za napredak svog sina jedinca. Zahtijevao je da mu sveučilište šalje izvješća o njegovom akademskom uspjehu i uposlio je jednog detektiva koji je imao zadatak izvješćivati ga o Simonovim izvanškolskim aktivnostima. I konačno, vojvoda je prestao očekivati da će svaka poruka sadržavati priče o idiotizmu njegova sina. Bilo je nemoguće odrediti kad je vojvoda promijenio mišljenje, ali jednog je dana vojvoda shvatio da je njegov sin ipak ispao prilično dobro. Vojvoda se šepurio od ponosa. Kao i uvijek, pokazalo se koliko je važno biti dobrog podrijetla. Trebao je znati da krv Basseta ne može proizvesti imbecila. Kad je završio Oxford s najboljim ocjenama iz matematike, Simon je sa svojim prijateljima stigao u London. Naravno, uselio se u momački stan, nemajući nikakvu želju stanovati s ocem. I kako se Simon počeo pojavljivati u društvu, sve više i više ljudi pogrešno je tumačilo njegove stanke u govoru i mali krug prijatelja kao potrebu za posebnošću. Ugled mu je zapečaćen kad je Beau Brummel – kojeg su tada smatrali glavnim u društvu – zatražio njegovo stručno mišljenje u vezi s nekim trivijalnim modnim novitetom. Brummel mu se obratio s visoka i očito mu je bila namjera osramotiti mladog plemića. Cijeli je London dobro znao da je Burmmel najviše od svega volio svesti englesku elitu na brbljave idiote. Pa se tako pretvarao kako mu je stalo do Simonovog mišljenja i završio je svoje pitanje s otežućim „Ne mislite li tako?”. Dok je publika sastavljena od glavnih širitelja tračeva bez daha čekala na njegov odgovor, Simon, koji nimalo nije mario za jedinstven način na koji je princ vezao kravatu, jednostavno pogleda Brummela svojim ledenim plavim očima i odgovori mu: „Ne.”

~ 27 ~ Vojvoda i ja


Bez objašnjenja, bez raspravljanja, samo: „Ne.” I zatim se okrene i ode. Do sljedećeg popodneva, Simon je mogao preuzeti titulu kralja društva. Kakve li ironije. Simona nije bilo briga za Brummela i za njegov stav, i on bi mu vjerojatno bio isporučio gorljiv niz rečenica kojima bi mu to dao do znanja kad bi bio siguran da neće nijednom zamucnuti. A ipak, u ovom izdvojenom slučaju, manje se svakako pokazalo kao više, i Simonova sažeta rečenica ispala je ubojitija od bilo kojeg elaboriranog govora koji je mogao izgovoriti. Do vojvode su naravno stigle priče o genijalnom i zapanjujuće zgodnom Hastingsovom nasljedniku. Iako nije odmah zatražio vidjeti sina, do Simona su počele stizati vijesti i tračevi koji su ga upozorili na to da bi se odnos njegova oca prema njemu uskoro mogao promijeniti. Vojvoda se nasmijao kad je saznao za incident s Brummelom i rekao: „Naravno, on je Basset.” Jedan mu je poznanik spomenuo da je čuo kako se vojvoda hvali time što mu je sin na Oxfordu bio najbolji student. A zatim su se našli licem u lice na jednom londonskom balu. Vojvoda nije dopustio da ga Simon hladno odreže pred svima. Simon je to pokušao. Tako je to silno želio. Ali nitko nije imao sposobnost toliko mu uništiti vjeru u sebe kao što je to znao njegov otac, i dok je zurio u vojvodu, koji je izgledao poput njegova odraza u zrcalu, samo malo starija inačica, nije se mogao ni pomaknuti, a kamoli govoriti. Jezik mu je otežao, usta su mu bila čudna i činilo mu se kao da mu se mucanje širi iz usta po cijelom tijelu jer se odjednom nije osjećao ugodno u vlastitoj koži. Vojvoda je iskoristio prednost koja mu se pružila kad je na trenutak Simon izgubio pribranost, prigrlivši ga iskrenim „Sine.” Simon je već sutra otputovao iz države. Znao je da bi bilo nemoguće sasvim izbjeći oca ostane li u Engleskoj. A odbio je igrati ulogu njegova sina nakon što ga je otac odbijao tolike godine. Uostalom, već mu je polako dosadio razuzdani londonski život. Bez obzira na ugled razvratnika, Simon zapravo nije imao temperament pravog bludnika. Uživao je u izlascima noću u grad kao i svaki njegov razuzdani prijatelj, ali nakon tri godine u Oxfordu i jedne u Londonu, beskrajne su zabave počele gubiti draž, a prostitutke su, mora se reći, ostarjele. I tako je otišao. A sada mu je, međutim, bilo drago što se vratio. Doma se osjećao nekako smireno, Engleska u proljeće bila je nekako tiha i spokojna. I nakon šest godina samotnih putovanja, bilo je vraški dobro ponovno vidjeti prijatelje. Kretao se tiho kroz predvorja, napredujući prema plesnoj dvorani. Nije želio biti najavljen; posljednja stvar na svijetu koju je želio bila je objava njegove nazočnosti. Popodnevni razgovor s Anthonyjem Bridgertonom potvrdila je njegovu odluku da

~ 28 ~ Julia Quinn


ne preuzme aktivnu ulogu u londonskom društvu. Nije se imao namjeru oženiti. Nikad. A nije bilo smisla odlaziti na zabave visokog društva ako ne tražiš ženu. Ipak, imao je osjećaj dužnosti prema lady Danbury jer mu je toliko dobra učinila u djetinjstvu, a moralo se priznati da je zavolio tu staru damu bez dlake na jeziku. Odbijanje njezina poziva bio bi vrhunac nedoličnosti, pogotovo s obzirom na to da ga je osobno pozvala pismom u kojem mu je zaželjela dobrodošlicu na povratku u zemlju. Kako je Simon dobro poznavao njezinu kuću, ušao je na stražnja vrata. Ako sve prođe dobro, mogao bi se neprimjetno uvući u plesnu dvoranu, pozdraviti lady Danbury i odmah potom otići. Ali kad je zašao za uglom, začuo je neke glasove i smrznuo se. Simon zatomi uzdah. Upravo je prekinuo nečiji randevu. Dovraga. Kako se sada neprimjetno izvući? Ako ga spaze, uslijedit će dramatiziranje, neugodnost i beskrajan niz napornih emocija. Bolje bi mu bilo da se povuče u sjenu i pusti ljubavnike neka se zabavljaju. Ali kad se Simon počeo polako povlačiti, začuje nešto što mu privuče pozornost. „Ne.” Ne? Zar je neka mlada dama natjerana u napušteno predvorje protiv svoje volje? Simon nije imao preveliku želju izigravati bilo čijeg junaka, ali ipak nije mogao propustiti reagirati na takvu uvredu. Lagano izduži vrat i naćuli uši da bolje čuje. Uostalom, možda nije dobro čuo. Ako nikoga nije trebalo spašavati, sigurno se neće umiješati u razgovor poput nekog grubijana. „Nigele”, rekla je ta djevojka, „stvarno me nisi smio slijediti ovamo.” „Ali ja te volim!” zavapio je mladić strastvenim glasom. „I samo želim da mi postaneš ženom.” Simon zamalo zastenje. Jadna zaljubljena budala. Bilo je bolno slušati ga. „Nigele”, ponovni djevojka iznenađujuće ljubaznim i strpljivim tonom, „moj brat ti je već rekao da se ne mogu udati za tebe. Nadam se da to neće pokvariti naše prijateljstvo.” „Ali tvoj brat ne razumije!” „Da“ , reče ona odlučno, „razumije“. „Vrapca mu! Ako se ne oženim tobom, tko će me htjeti?” Simon zatrepće od iznenađenja. Čuo je za razne prosidbe, ali ova je svakako bila izrazito neromantična. Djevojka je očito dijelila njegovo mišljenje. „Pa”, reče, zvučeći pomalo ljutito, „u ovom trenutku ima nekoliko desetaka mladih dama u plesnoj dvorani lady Danbury. Sigurna sam da bi jedna od njih bila oduševljena udajom za tebe.” Simon se nagne naprijed da bi uspio vidjeti poprište događaja. Djevojka je stajala u sjeni, ali muškarca je vidio prilično jasno. ~ 29 ~ Vojvoda i ja


Izraz lica mu je bio potišten, a ramena su mu rezignirano visjela. Polako, odmahne glavom. „Ne”, reče izgubljeno, „neće. Zar ne shvaćaš? One... one...” Simon se trzne slušajući kako se čovjek borio s riječima. Činilo se da se ne radi o tome da on muca, već su ga samo svladali osjećaji, ali nikada nije bilo ugodno slušati kako netko ne može izgovoriti rečenicu. „Nijedna nije dobra kao ti”, čovjek konačno reče. „Ti si jedina koja mi se ikad osmjehnula.” „Joj, Nigele”, reče djevojka, duboko uzdahnuvši. „Sigurna sam da to nije istina.” Ali Simon je vidio da ona sada samo pokušava biti ljubazna. I kad je ponovno uzdahnula, postane mu jasno da ju ne treba spašavati. Činilo se da ima situaciju pod kontrolom, i iako je Simonu bilo iskreno žao jadnog Nigela, nije za njega mogao ništa učiniti. Osim toga, počeo se osjećati kao najgori voajer. Krenuo je polako unazad, ne skidajući pogled s vrata za koja je znao da vode u knjižnicu. Bila su još jedna vrata s druge strane te prostorije, a ta su vodila u staklenik. Iz njega bi mogao ući u glavno predvorje i produžiti do plesne dvorane. To ne bi bilo toliko diskretno kao presjeći po stražnjim hodnicima, ali barem jadni Nigel ne bi saznao da je njegovo poniženje imalo svjedoka. Ali tada, samo korak do uspješnog uzmaka, začuje kako je djevojka jauknula. „Moraš se udati za mene!” povikao je Nigel. „Moraš! Ja nikad neću naći nikog drugog...” „Nigele, prestani.” Simon se okrene i zastenje. Izgledalo je da će ipak morati spašavati curu. Vratio se u hodnik nabacivši najozbiljniji, najvodvodskiji izraz lica. Riječi „čini mi se da vas je dama zamolila da prestanete”, stajale su mu na vrh jezika, ali činilo se da mu sudbina večeras ipak nije namijenila ulogu spasitelja jer prije nego što je uspio izustiti i riječ, mlada je dama zamahnula desnicom i uputila iznenađujuće učinkovit udarac ravno u Nigelovu bradu. Nigel je posrnuo, ruke su mu se komično zanjihale u zraku i izgubio je tlo pod nogama. Simon je samo stajao i gledao u nevjerici kako djevojka pada na koljena. „Ajoj”, reče, pomalo piskutavim glasom. „Nigele, jesi li dobro? Nisam te mislila tako jako udariti.” Simon prasne u smijeh. Nije se mogao suzdržati. Djevojka ga zaprepašteno pogleda. Simon na trenutak ostane bez daha. Do tog je trenutka ona stajala u sjeni i jedino što je uspio razlučiti od njezina izgleda bila je bujna gusta tamna kosa. Ali sada, dok je podizala glavu da ga pogleda, vidio je da ima velike, jednako tamne oči i najšira, najsočnija usta koja je ikad vidio. Njezino srcoliko lice ne bi se po društvenim standardima smatralo prelijepim, ali bilo je nečega u njoj što mu je sasvim oduzelo dah. Njezine se guste, ali profinjeno zakrivljene obrve, približe jedna drugoj.

~ 30 ~ Julia Quinn


„Tko”, upita, ne zvučeći kao da joj je drago što ga vidi, „ste vi?”

~ 31 ~ Vojvoda i ja


3. poglavlje Vašoj su autorici šapnuli da je Nigel Berbrooke viđen u Moretonovoj draguljarnici kako kupuje prsten s dijamantom. Hoćemo li uskoro upoznati novu gospođu Berbrooke? Društveni bilten lady Whistledown, 28. travnja 1813.

T

a noć, zaključila je Daphne, jednostavno nije mogla biti gora nego što jest. Prvo je bila prisiljena provesti večer u najmračnijem kutku plesne dvorane (što nije bilo lako s obzirom na to da je lady Danbury očito voljela svijeće, kako zbog njihove ljepote tako zbog svjetlosti koju su širile), zatim se uspjela spotaknuti na nogu Phillipe Featherington dok je pokušavala pobjeći, što je dovelo do toga da Phillipa, koja nikad nije bila najtiša djevojka u prostoriji, zacvili „Daphne Bridgerton! Jesi li se ozlijedila?”. To je zacijelo bilo ono što je privuklo Nigelovu pozornost, jer mu se glava okrenula poput glave prestrašenog ptića i istog je trenutka požurio prema njoj preko cijele dvorane. Daphne se nadala, ne, molila se da ga prestigne i uspije pobjeći u ženski zahod prije nego što je uhvati, ali ne, Nigel ju je uspio stjerati u kut i počeo cviliti kako je zaljubljen u nju. Sve je to već bilo dovoljno sramotno, ali sad je izgledalo da je ovaj čovjek – ovaj šokantno lijep i zabrinjavajuće pribrani stranac - bio svjedokom cijele priče. I što je još gore, on se smijao! Daphne ga je strijeljala pogledom dok se cerekao na njezin račun. Nikad ga dotad nije vidjela, što je moralo značiti da je novo lice u Londonu. Njezina se majka pobrinula da Daphne upozna ili da bar bude svjesna postojanja svih muškaraca prikladnih za ženidbu. Naravno, ovaj je čovjek mogao biti oženjen pa tako ne bi bio dospio na Violetin popis potencijalnih žrtava, ali Daphne je instinktivno znala da sigurno nije mogao biti dulje vrijeme u Londonu jer bi u suprotnom cijeli grad šaputao o tome. Njegovo je lice bilo jednostavno savršeno. Bio je potreban tek trenutak da shvati da taj muškarac svojim izgledom posramljuje sve Michelangelove kipove. Oči su mu bile čudno prodorne – tako plave da su sjajile. Kosa mu je bila gusta i tamna i bio je visok - jednako visok kao njezina braća, a to je bila prilična rijetkost. Ovaj bi čovjek, pomisli Daphne ironično, vjerojatno mogao ukrasti jato cvrkutavih dama muškim članovima obitelji Bridgerton pred nosom, i to zauvijek. Zašto ju je to toliko ljutilo, to joj nije bilo jasno. Možda zato što je znala da takvog muškarca nikada ne bi zanimala žena poput nje. Možda je to bilo zato što se osjećala kao najneuglednija bijednica sjedeći tamo na podu u njegovoj

~ 32 ~ Julia Quinn


veličanstvenoj nazočnosti. Možda je to jednostavno bilo zato što je on tamo stajao i smijao se, kao da je ona neka cirkuska atrakcija. Ali što god bila istina, postala je neuobičajeno zlovoljna, a obrve su joj se skupile kad ga je upitala „Tko ste vi?” Simon nije znao zašto joj nije izravno odgovorio na pitanje, već ga je neki vrag u njemu natjerao da joj odgovori: „Moja je namjera bila biti vaš spasitelj, ali očito vam moja pomoć nije potrebna.” „Oh’’, reče djevojka malo blaže. Stisnula je usne, uvrćući ih malo dok je razmišljala o njegovim riječima. „Pa, hvala vam, mislim. Šteta što se niste otkrili deset sekunda ranije. Bilo bi mi draže da ga nisam morala udariti.” Simon pogleda u čovjeka koji je ležao na zemlji. Na bradi mu se već pojavila masnica dok je zapomagao „Laffy, joj, Laffy. Laffy, volim te.” „Vi ste Laffy, pretpostavljam?” promrmlja Simon, podižući pogled na njezino lice. Uistinu, bila je zgodno stvorenje, iz tog joj je kuta gornji dio haljine izgledao gotovo dekadentno otvoren. Ona se namršti, očito ne cijeneći njegov pokušaj da bude duhovit – i također očito ne shvaćajući da napola zatvorenim očima promatra jedan drugi dio njezine anatomije koji nije bio njezino lice. „Što ćemo sad s njim?” upita ga. „Mi?” odgovori Simon. Ona se još jače namršti. „Zar niste rekli da ste namjeravali biti moj spasitelj?” „Istina.” Simon spusti ruke na bokove i procijeni situaciju. „Hoću li ga odvući na ulicu?” „Naravno da ne!” uzvikne ona. „Za Boga miloga, pa vani pada kiša!” „Draga moja gospođice Laffy”, reče Simon, ne brinući nimalo za to što joj govori s visoka, „zar ne mislite da je vaša briga upućena na pogrešnu adresu? Ovaj vas je čovjek pokušao napasti.” „Nije me on pokušao napasti”, odgovori ona. „On je samo... On je samo... Hajde, dobro, pokušao me napasti. Ali on mi nikada ne bi učinio ništa nažao.” Simon je pogleda ispod oka. Žene su stvarno bile stvorenja puna suprotnosti. „Kako ste tako sigurni u to?” Gledao je kako ona pažljivo bira riječi. „Nigel nije sposoban za zlo”, reče polako. „Njegova jedina krivnja jest pogrešna procjena.” „Vi ste znatno velikodušniji od mene”, reče Simon tiho. Djevojka još jednom uzdahne. Bio je to nježan, mekan uzdah koji je Simon nekako osjetio po cijelom tijelu. „Nigel nije loša osoba”, reče ona tihim dostojanstvenim tonom. „Radi se samo o tome da on baš nije jako pametan i možda je moju ljubaznost protumačio kao nešto više.” Simon odjednom shvati kako je iskreno zadivljen djevojčinim ponašanjem. Većina žena koje je poznavao do ovog bi trenutka počela histerizirati, ali ona je – tko god ona bila – čvrsto držala situaciju pod kontrolom, a sada se još ponašala

~ 33 ~ Vojvoda i ja


zapanjujuće velikodušno. Činjenica da uopće pomišlja braniti Nigela za njega je bila sasvim neobjašnjiva. Ona ustane, obriše ruke o svijetlozelenu svilu suknje. Kosa joj je bila tako uređena da joj je jedna gusta kovrča padala preko ramena, zaustavljajući se zavodljivo na vrhu dojke. Simon je znao da bi je trebao slušati – ona je o nečem razglabala, onako kao što to žene vole – ali nije mogao skrenuti pogled s te usamljene tamne kovrče. Padala je poput svilene vrpce po njezinom dugačkom vratu i Simon osjeti silnu želju da joj se približi i usnama pomiluje tu kosu. Nikad se nije petljao s nevinim djevojkama, ali cijeli ga je svijet već okarakterizirao kao razvratnika. Kakve bi štete bilo od toga? Ta nije ju sad mislio ovdje napastovati. Samo jedan poljubac. Samo jedna pusica. Bilo je to tako primamljivo, tako silno, izluđujuće primamljivo. „Gospodine! Gospodine!” Silno nevoljko, podigne pogled na njezino lice. Koje je naravno bilo divno samo po sebi, ali je bilo teško zamisliti da bi je sad krenuo zavoditi kad se mrštila na njega. „Slušate li vi mene?” „Naravno”, slagao je. „Ne slušate.” „Ne slušam”, prizna. Ona ispusti neki zvuk iz grla koji je bio vrlo blizu režanju. „Zašto ste onda”, reče bez okolišanja, „rekli da me slušate?” On slegne remenima. „Mislio sam da je to ono što želite čuti.” Simon ju je promatrao s iskrenim zanimanjem dok je duboko udisala i nešto mumljala sebi u bradu. Nije uspio čuti što govori, ali sumnjao je da je rekla nešto pohvalno. Konačno, glasom koji je bio gotovo smiješno ravnodušan, ona reče: „Ako mi ne želite pomoći, ja bih da radije odete.” Simon odluči da je došao trenutak kad bi se trebao prestati ponašati kao prostak pa reče: „Ispričavam se. Naravno da ću vam pomoći.” Ona uzdahne, zatim ponovno pogleda Nigela, koji je još uvijek ležao na podu i nesuvislo stenjao. I Simon pogleda dolje, pa su nekoliko sekunda samo tamo stajali, zureći u nemoćnog čovjeka dok djevojka ne reče: „Nisam ga uopće jako udarila.” „Možda je pijan.” Ona ga sumnjičavo pogleda. „Stvarno to mislite? Osjetila sam mu alkohol u dahu, ali nikad ga dosad nisam vidjela pijanog.” Simon tomu nije imao što dodati pa ju je samo pitao: „Dobro, što želite učiniti?” „Mislim da bismo ga mogli samo ostaviti ovdje”, reče, a u tamnim joj se očima vidjela neodlučnost.

~ 34 ~ Julia Quinn


Simon je to smatrao odličnom zamisli, ali bilo je očito da se ona želi pobrinuti za tog idiota na neki nježniji način. I neka mu nebesa pomognu, Simon osjeti čudnu potrebu da je usreći. „Evo što ćemo učiniti”, reče žustro, zadovoljan što mu se u glasu ne čuje ni tračak nježnosti koju je osjećao „Ja ću pozvati svoju kočiju.. „Joj, dobro”, prekine ga ona. „Uistinu ga nisam željela ostaviti ovdje. To mi se čini vrlo okrutnim.” Simon je to smatrao vrlo velikodušnim s obzirom na to da ju je kreten zamalo napao, ali odluči zadržati svoje mišljenje za sebe i nastaviti sa svojim planom. „Vi ćete me pričekati u knjižnici dok se ne vratim. „ „U knjižnici? Ali.. „U knjižnici”, ponovi Simon odlučno. „Iza zatvorenih vrata. Zar stvarno želite da netko slučajno zaluta u ovo predvorje i otkrije vas kraj Nigelovog tijela?” „Nigelovog tijela? Zaboga, gospodine, niste to morali reći tako da zvuči kao da je mrtav.” „Kao što sam pokušavao reći”, nastavio je, sasvim ignorirajući njezinu opasku, „vi ćete ostati u knjižnici. Kad se vratim, premjestit ćemo ovog Nigela u moju kočiju.” „A kako ćemo to učiniti?” On joj se nasmiješi razoružavajućim osmijehom. „Nemam ni najblažeg pojma.” Na trenutak Daphne zaboravi disati. Baš kad je odlučila da je njezin mogući spasitelj nepopravljivo nadmen, morao joj se tako nasmiješiti. Bio je to jedan od onih dječačkih osmijeha koji su rastapali ženska srca u krugu od petnaest kilometara. I na Daphnin užas, bilo je jako teško i dalje se ljutiti na njega pod utjecajem takvog osmijeha. Odrastajući s četvoricom braće, koji su od samog rođenja znali kako šarmirati dame, Daphne je mislila da je otporna na muški šarm. Ali očito nije bila. Osjetila je žmarce u prsima, želudac joj se okretao, a koljena su joj se rastapala poput maslaca. „Nigel”, promrmljala je, očajnički pokušavajući skrenuti pozornost s bezimenog čovjeka koji je stajao nasuprot nje, „moram se pobrinuti za Nigela.” Čučnula je i nježno ga prodrmala za rame. „Nigele? Nigele? Moraš se probuditi, smjesta.” „Daphne”, zastenjao je Nigel. „Joj, Daphne.” Tamnokosi stranac naglo okrene glavu. „Daphne? Zar je on rekao Daphne?” Ona ustukne, smetena njegovim izravnim pitanjem i prodornim pogledom. „Da.” „Vaše ime je Daphne?” Sad se već počela pitati ima li posla s idiotom. „Da.” On zastenje. „Nije valjda Daphne Bridgerton.” Ona se zbunjeno namršti. „Glavom i bradom.” ~ 35 ~ Vojvoda i ja


Simon zatetura korak unatrag. Odjednom mu je postalo fizički zlo, dok mu je mozak konačno probavljao činjenicu da ona ima gustu, kestenjastosmeđu kosu. Čuvenu bridgertonovsku kosu. A tu je i bridgertonski nos, jagodice i – dođavola, pa to je Anthonyjeva sestra! Grom i pakao. Postojala su pravila među prijateljima, zapovijedi, zapravo, a najvažnije je bilo ‘Ne poželi sestru prijatelja svoga’. I dok je on tako stajao, vjerojatno zureći u nju kao kompletni idiot, ona stavi ruke na bokove i upita ga oštro: „A tko ste vi?” „Simon Basset”, promrmlja. „Vojvoda?” zacvili ona. On smrknuto kimne. „O, Bože.” Simon je s užasom promatrao kako joj boja nestaje s lica. „Dragi Bože, ženo, nećete se valjda onesvijestiti?” Nije mogao zamisliti zašto bi se zapravo onesvijestila, ali Anthony – njezin brat, podsjetio se – ga je pola popodneva upozoravao na učinke mladog neoženjenog vojvode na mladu neudatu žensku populaciju. Anthony je posebno izdvojio Daphne kao izuzetak od pravila, ali ipak, ona je izgledala vrlo blijedo. „Hoćete li?” zahtijevao je odgovor kad ona nije rekla ništa. „Onesvijestiti se?” Izgledala je uvrijeđeno što je on uopće pomislio na takvo što. „Naravno da neću!” „Odlično.” „Radi se samo o tome...” „O čemu?” upita Simon sumnjičavo. „Ovaj”, reče ona skoro neprimjetno slegnuvši ramenima, „upozorili su me na vas.” Ovo je uistinu bilo previše. „Tko vas je upozorio?” zahtijevao je čuti. Ona je zurila u njega kao da je on obični imbecil. „Svi.” „To, moja dra...„ Simon se zabrine da će ponovno početi mucati, pa duboko udahne da smiri jezik. Odlično se izvještio u preuzimanju kontrole u ovakvim situacijama. Ona će vidjeti samo čovjeka koji se pokušava obuzdati. A s obzirom na to u kojem je smjeru krenuo njihov razgovor, taj prizor neće djelovati baš neprikladno. „Draga moja gospođice Bridgerton”, reče Simon, krenuvši ravnodušnijim i smirenijim glasom, „to mi je teško povjerovati.”

ispočetka

Ona ponovno slegne ramenima, a on je imao vrlo iritantan osjećaj da ona uživa u njegovoj nelagodi. „Vjerujte što god želite”, reče ona ravnodušno, „ali tako je pisalo u današnjim novinama.” „Molim?” ~ 36 ~ Julia Quinn


„U Whistledownu”, odgovori Daphne kao da to sve razjašnjava. „Whistle-čemu?” Daphne je na trenutak tupo zurila u njega dok se nije prisjetila da se Simon tek nedavno vratio u London. „Aha, vi vjerojatno ne znate za njih”, reče obzirno, ali zločesti joj se smiješak pojavi na usnama. „Tko bi rekao.” Vojvoda priđe korak bliže, izgledajući vrlo prijeteće. „Gospođice Bridgerton, moram vas upozoriti da mi malo nedostaje da silom izvučem informaciju od vas.” „To su tračerske novine”, reče ona, žurno ustuknuvši jedan korak. „To je sve. I zapravo su prilično blesave, ali svi ih čitaju.” On ne reče ništa već samo podigne jednu arogantnu obrvu. Daphne brzo doda: „U izdanju od ponedjeljka pisalo je o vašem povratku.” „A što je”, pogleda je prijeteći ispod oka, „točno”, sada mu se pogled već pretvorio u led, „pisalo?” „Zapravo, nije pisalo ništa, ovaj, točno.” Pokušala je uzmaknuti još jedan korak, ali pete su joj već dodirivale zid. Mogla se pomaknuti još malo unatrag samo kad bi stala na prste. Vojvoda je izgledao strahovito ljutito i ona pomisli da bi bilo najpametnije hitro pobjeći i jednostavno ga ostaviti ondje s Nigelom. Njih su dvojica bili savršeni jedan za drugoga – luđaci, obojica! „Gospođice Bridgerton.” Glas mu je bio izuzetno prijeteći. Daphne se odluči sažaliti nad njim, jer na kraju krajeva, on je bio nov u gradu i nije se imao vremena prilagoditi novom svijetu koji je diktirao Whistledown. Smatrala je da ga ne treba zapravo kriviti što se uzrujao jer se o njemu piše u tračerskim novinama. I Daphne je bila zaprepaštena kad su prvi put pisali o njoj, ali bar su je na tu mogućnost bila upozorila prethodna izdanja Whistledowna. Kad se lady Whistledown sjetila pisati o Daphne, to je već bila trivijalna stvar. „Ne biste se smjeli uzrujavati zbog toga”, reče Daphne, želeći da joj se u glasu osjeti malo suosjećanja, što joj vjerojatno nije uspjelo. „Ona je samo napisala da ste grozni razvratnik, što je činjenica koju zasigurno nećete poreći, s obzirom na to da sam odavno naučila da muškarci žude za tim da ih se smatra razvratnicima.” Ona zastane ne bi li mu pružila mogućnost da to porekne dokazavši joj kako to nije istina. On to nije učinio. Ona nastavi: „A zatim, tu je i moja majka koju ste vjerojatno upoznali prije nego što ste otišli na put oko svijeta. Ona je to sve potvrdila.” „Je li?” Daphne kimne. „Zatim mi je zabranila pojavljivanje u vašem društvu.” „Uistinu?” lijeno razvuče Simon. Od nečega u tonu njegova glasa i načina kako su mu oči postale skoro mutne dok su se fokusirale na njezino lice, njoj postane neopisivo nelagodno. Jedva se ~ 37 ~ Vojvoda i ja


suzdržala da ne zatvori oči. Odbila je, apsolutno je odbila, dopustiti mu da primijeti kakav učinak ima na nju. Usta mu se razvuku u blagi smiješak. „Čekajte da provjerimo jesam li dobro shvatio. Vaša vam je majka rekla da sam vrlo zao čovjek i da vas ni pod kojim okolnostima ne smiju vidjeti u mojem društvu.” Ona se zbuni i kimne. „Što bi onda”, upita, zastavši da pojača dramatičnost svog pitanja, „vaša majka rekla na ovakav scenarij?” Ona trepne. „Oprostite?” „Pa, ako isključite ovog vašeg Nigela”, mahne rukom prema onesviještenom čovjeku koji je ležao na podu, „nitko vas zapravo nije vidio u mojoj nazočnosti. A ipak...” On pusti da mu riječi zamru, predobro se zabavljajući promatranjem kako joj se na licu izmjenjuju emocije da ne bi uživanje u tom trenutku razvukao do maksimuma. Naravno, većina emocija na njezinom licu bila je različite nijanse ljutnje i užasa, ali to je trenutak učinilo još slađim. „A ipak?” ponovi njegove riječi. On se nagne naprijed, smanjujući razmak između njih na samo nekoliko centimetara. „A ipak”, reče on nježno, znajući da ona mora osjetiti njegov dah na svom licu, „mi smo sad ovdje sasvim sami.” „Osim Nigela”, odgovori ona. Simon reda radi pogleda čovjeka koji je ležao na podu, a zatim je ponovno pogleda svojim zločestim pogledom. „Nisam previše zabrinut za Nigela”, promumlja. „A vi?” Simon je promatrao kako ona gleda Nigela u očaju. Moralo joj je biti jasno da je njezin odbijeni udvarač neće spasiti ako ju Simon odluči zavesti. Što ne znači da bi on to želio, naravno. Na kraju krajeva, ovo je bila Anthonyjeva mlađa sestra. Možda će se trebati često na to podsjećati, ali to nije bilo nešto što bi uspio trajno zaboraviti. Simon je znao da je došlo krajnje vrijeme da završi s tom igricom. Ne zato što je mislio da bi ona njihov susret prijavila Anthonyju, već zato što je znao da bi ona više voljela da to ostane među njima, da nitko ne sazna kako se s pravom razbjesnila i, usudio se ponadati, kako joj je to sve bilo bar malo uzbudljivo. No iako je znao kako je vrijeme da prestane očijukati i vrati se pothvatu izbacivanja Daphninog idiotskog udvarača iz kuće, nije mogao odoljeti još nešto napomenuti. Možda ga je na to natjerao način na koji je pućila usne kad bi se naljutila. Ili kako su joj se otvorile kad bi je nešto šokiralo. Ali znao je da je bio bespomoćan oduprijeti se svojoj vražjoj naravi kad je ova djevojka u pitanju. Pa se tako nagnuo naprijed, teški kapci su mu se spustili te je zavodljivo rekao: „Mislim da znam što bi rekla vaša majka.” Ona je djelovala pomalo zbunjena njegovim nasrtajem, ali ipak je uspjela prkosno izgovoriti: „Oh?” Simon polako kimne i stavi prst na njezinu bradu. „Rekla bi vam da vas mora biti jako, jako strah.” ~ 38 ~ Julia Quinn


Na trenutak nastupi potpuna tišina, a zatim se Daphnine oči jako rašire. Usne joj se stegnu, kao da nešto pokušava zadržati u ustima, a zatim joj se ramena neznatno podignu, a zatim... A zatim prasne u smijeh. Njemu u lice. „O moj Bože, ovo je bilo jako smiješno.” Simonu to uopće nije bilo smiješno. „Žao mi je”, reče smijući se i dalje. „Joj, žao mi je, ali stvarno, ne biste trebali biti tako melodramatični. Ne pristaje vam.” Simon zastane, prilično ljutit što ovaj curetak pokazuje takvo nepoštovanje njegova autoriteta. Biti opasan čovjek imalo je neke prednosti, a jedna od nje bila je to što mu je bilo lako zaplašiti mlade nevine djevojke među koje je trebala spadati i ona. „Zapravo, pristaje vam, moram priznati”, dodala je, i dalje se smijući na njegov račun. „Izgledate prilično opasno. I vrlo pristalo, naravno.” Kad on nije ništa komentirao, ona se zbuni i upita: „Ali to vam je bila i namjera?” On i dalje nije odgovarao, pa ona nastavi: „Naravno da jest. I moram vam priznati da bi djelovalo na svakoj drugoj djevojci osim mene.” Sada pak nije mogao odoljeti da ne komentira. „A zašto je to tako?” „Četvorica braće.” Ona slegne ramenima kao da to sve objašnjava. „Ja sam prilično imuna na vaše igre.” „Je li?” Ona ga ohrabrujuće potapša po ramenu. „Ali vaš pokušaj je bio vrijedan poštovanja. I iskreno, vrlo sam počašćena time što ste me smatrali vrijednom takvog prikaza veličanstvene vojvodske razvratnosti.” Ona se nasmije, a osmijeh joj postane još širi i još iskreniji. „Ili vam se više sviđa izraz ‘razvratno vojvodstvo’?” Simon se oprezno pogladi po bradi pokušavajući ponovno zauzeti stav prijetećeg grabežljivca. „Vi ste vrlo iritantna cura, znate li to, gospođice Bridgerton?” Ona mu uputi najsavršeniji osmijeh. „Većina me ljudi smatra primjerom dobrote i ljubaznosti.” „Većina ljudi”, reče Simon bez razmišljanja, „su budale.” Daphne nakrivi glavu, očito razmišljajući o njegovim riječima. Zatim pogleda Nigela i uzdahne. „Bojim se da ću se morati složiti s vama, koliko mi god to bolno bilo.” Simon se suzdrži da se ne nasmije. „Je li vam bolno to što se slažete sa mnom ili to što su većina ljudi budale?” „Oboje.” Ona se ponovno nasmiješi – bio je to širok, čudesan osmijeh koji je čudno djelovao na njegov mozak. „Ali više s onim prvim.” Simon prasne u smijeh, a zatim shvati kako mu čudno zvuči taj zvuk. On je bio čovjek koji se često smiješio, povremeno zasmijuljio, ali odavno se nije spontano ovako razdragano nasmijao. „Draga moja gospođice Bridgerton, reče, brišući oči”,

~ 39 ~ Vojvoda i ja


ako ste vi primjer dobrote i ljubaznosti, tada je svijet jako opasno mjesto. „Zasigurno”, odgovori mu. „Barem tako tvrdi moja majka.” „Nikako mi nije jasno zašto se ne sjećam vaše majke”, promrmlja Simon, „jer mi ona zvuči kao osoba koju bi se teško moglo zaboraviti.” Daphne ga pogleda iznenađeno. „Ne sjećate je se?” On odmahne glavom. „Onda ju sigurno niste upoznali.” „Nalikujete li joj?” „To je čudno pitanje.” „Nije baš tako čudno”, odgovori Simon, pomislivši da Daphne ima pravo. Bilo je to čudno pitanje, i nije imao pojma zašto ga je izgovorio naglas. No budući da je to učinio, a ona mu je postavila protupitanje, on doda: „U svakom slučaju, rekli su mi da svi Bridgertoni nalikuju jedni na druge.” Lice joj se tek primjetno namršti, a Simonu je to bilo čudno. „Da.” Nalikujemo jedni na druge. Izuzev moje majke. Ona je vrlo svijetla, zapravo, i ima plave oči. Mi smo svi naslijedili tamnu kosu od oca. Ali meni kažu da sam naslijedila njezin osmijeh. U razgovoru nastupi nelagodna stanka. Daphne se premještala s noge na nogu, ne znajući kako razgovarati s vojvodom, kadli Nigel po prvi put u životu pokaže sjajan osjećaj za izbor savršenog trenutka i podigne se u sjedeći položaj. „Daphne?” reče, trepćući kao da ne vidi dobro. „Daphne, jesi li to ti?” „Dobri bože, gospođice Bridgerton”, zgrozi se vojvoda, „koliko ste ga snažno udarili?” „Dovoljno snažno da ga oborim, ali ne jače od toga, kunem se.” Ona se namršti. „Možda je pijan.” „O, Daphne”, zastenje Nigel. Vojvoda čučne kraj njega, zatim se odmakne, zakašljavši se. „Je li pijan?” upita Daphne. Vojvoda ustukne jedan korak. „Mora da je popio cijelu bocu viskija ne bi li skupio hrabrost da vas zaprosi.” „Tko bi pomislio da sam tako strašna?” promrmlja Daphne pomislivši na sve one muškarce koji su je smatrali tek dobrom prijateljicom i ništa više. „Baš divno.” Simon je zurio u nju kao da je poludjela, a zatim promrmljao: „Neću tražiti objašnjenje za ovu izjavu.” Daphne odluči ignorirati ovaj komentar. „Da krenemo sad s našim planom?” Simon stavi ruke na bokove i procijeni situaciju. Nigel se pokušavao podići na noge, ali nije izgledalo, barem Simonovom iskusnom oku, da će u skoroj budućnosti uspjeti u tome. Ipak, vjerojatno je bio dovoljno pri sebi da im pomrsi

~ 40 ~ Julia Quinn


planove, a zasigurno je bio dovoljno pri sebi da stvara buku, što je bilo upravo ono što je radio. Zapravo, radio je to vrlo uspješno. „O, Daphne. Ja te folim, jako te folim, Daffery.” Nigel se uspio podići na koljena, ljuljao se dok se približavao Daphne izgledajući kao pijani vjernik u crkvi koji pokušava moliti. „Molim te, udaj se za mene, Duffne. Ti to moraš.” „Odbij, čovječe”, zagrmio je Simon, hvatajući ga za ovratnik. „Ovo sad već postaje jako neugodno.” Okrene se prema Daphne. „Ja ću ga morati izvesti van. Ne možemo ga ostaviti ovdje u predvorju. Ne možemo dozvoliti da sad tu počne zapomagati kao kakva bolesna krava...” „Mislila sam da je već počeo s tim”, reče Daphne. Simon osjeti kako mu se, protiv njegove volje, jedan kut usana širi u smiješak. Daphne Bridgerton je možda bila djevojka za udaju što je za svakog muškarca u njegovom položaju bio znak predstojeće katastrofe, ali zasigurno je bila vrlo zabavna. Ona je, sinulo mu je u prilično bizarnom trenutku jasnoće, bila upravo onakva osoba kakvu bi vjerojatno zvao prijateljem da je bila muškarac. Ako kako je bilo posve očito – i njegovim očima i njegovu tijelu – da ona nije muškarac, Simon odluči da je i njemu i njoj u interesu da najbrže moguće riješe ovu „situaciju”. Osim činjenice da bi Daphninom ugledu bio nanesen smrtni udarac kad bi ih zatekli ovdje, Simon nije bio siguran da može vjerovati samome sebi da će uspjeti još dugo zadržati ruke podalje od nje. To je bio uznemirujući osjećaj, zacijelo jest. Pogotovo za čovjeka koji je izuzetno cijenio svoju samokontrolu. Kontrola je bila sve. Bez nje se nikada ne bi usprotivio ocu ili postao najbolji student na sveučilištu. Bez nje, on bi... Bez nje, pomisli smrknuto, još uvijek bi govorio kao idiot. „Ja ću ga odvući odavde”, reče odjednom. „Vi se vratite u plesnu dvoranu.” Daphne se namršti, pogleda preko ramena prema predvorju koje je vodilo u prostorije gdje se održavala zabava. „Jeste li sigurni? Mislila sam da želite da vas pričekam u knjižnici.” „To je bilo dok sam još mislio da ćemo ga ostaviti ovdje dok ne pozovem kočiju. Ali to sad ne možemo jer je budan.” Ona kimne složivši se i upita: „Jeste li sigurni da će vam to uspjeti? Nigel je prilično velik čovjek.” „Ja sam veći.“ Ona nakrivi glavu. Vojvoda, iako vitak, bio je snažne građe, širokih ramena, i čvrstih mišićavih nogu. (Daphne je znala da ne bi smjela primjećivati takve stvari, ali, uistinu, zar je ona bila kriva što je nova moda diktirala tako uske hlače?) I da stvar bude još gora, bilo je nešto u njemu što je širio oko sebe, nešto gotovo grabežljivo što je ukazivalo na snagu i moć koju drži čvrsto pod kontrolom. Daphne zaključi kako nema sumnje da će on uspjeti pomaknuti Nigela.

~ 41 ~ Vojvoda i ja


„Onda dobro”, reče, kimnuvši. „I hvala vam. Vrlo je ljubazno od vas što mi pomažete.” „Ja sam rijetko kad ljubazan”, promrmlja Simon. „Uistinu?” reče ona, dopustivši si mali smiješak. „Kako čudno. Ne mogu se sjetiti drugog izraza kojim bih to nazvala. Ali, s druge strane, naučila sam da muškarci...” „Meni se čini da ste vi stručnjak za muškarce”, reče Simon pomalo osorno, zatim zastenje dok je povlačio Nigela kako bi ga podigao na noge. Nigel istoga trenutka krene prema Daphne, doslovno jecajući njezino ime. Simon ga je morao uhvatiti za noge ne bi li spriječio da se Nigel sruši na nju. Daphne žustro ustukne. „Da, ovaj, imam četvoricu braće. Ne bih mogla zamisliti bolju naobrazbu.” Nije bilo moguće znati je li joj vojvoda namjeravao odgovoriti, jer se u tom trenutku Nigel odlučio pribrati (u tjelesnom smislu, ako već ne u mentalnom) i trznuvši se, oslobodio se Simonovog stiska. Bacio se na Daphne, ispuštajući cijelo vrijeme nesuvisle pijane zvukove. Da Daphne nije bila leđima okrenuta zidu, oborio bi ju na pod. No budući da je bila u tom položaju, tresnula je u zid tako silovito da je ostala bez daha. „Za ime Boga”, uzviknuo je vojvoda zgroženo. Odgurnuo je Nigela, a zatim se okrenuo prema njoj i upitao: „Smijem li ga udariti?” „Da, molim, samo naprijed”, odgovori ona, još uvijek pokušavajući doći do daha. Pokušala je biti ljubazna i velikodušna prema svom bivšem udvaraču, ali stvarno, što je previše, previše je. Vojvoda promrmlja nešto što je zvučalo kao „dobro” i odalami Nigela u bradu zapanjujuće silovitim udarcem. Nigel padne na pod kao klada. Daphne mirno promotri čovjeka na podu. „Mislim da se ovoga puta neće probuditi.” Simon protrese šaku. „Neće.” Daphne trepne i pogleda ga. „Hvala vam.” „Bilo mi je zadovoljstvo”, reče vojvoda, mršteći se na Nigela. „Što ćemo sad?” Pogledi su im se sreli nad čovjekom koji je ležao na podu, ovoga puta nedvojbeno u nesvijesti. „Vraćamo se izvornom planu”, reče on odlučno. „Ostavit ćemo ga ovdje dok ćete vi čekati u knjižnici. Ne bih ga rado odvlačio van dok ne stigne kočija.” Daphne razumno kimne glavom. „Treba li vam pomoć da ga uspravite ili da ja odmah krenem u knjižnicu?” Vojvoda je neko vrijeme šutio. Nagnuo je glavu dok je analizirao Nigelov položaj na podu. „Zapravo, iznimno bih cijenio malu pomoć.” ~ 42 ~ Julia Quinn


„Stvarno?” upita Daphne, iznenađena. „Bila sam sigurna da ćete reći ne.” To joj je priskrbilo nadmeni pogled u kojem se naziralo da se vojvoda dobro zabavlja. „To je razlog zašto ste me to pitali?” „Ne, naravno da nije”, odgovori Daphne pomalo uvrijeđeno. „Nisam toliko glupa da ponudim pomoć koju ne želim pružiti. Samo sam željela istaknuti da muškarci, prema mom iskustvu…“ „Imate vi i previše iskustva”, promrmlja vojvoda sebi u bradu. „Molim?!” „Oprostite”, ispravio se. „Vi mislite da imate previše iskustva.” Daphne je prodorno zurila u njega, tamne su joj se oči svjetlucale tako da su izgledale gotovo sasvim crne. „To nije istina, i kako se usuđujete tako nešto primijetiti?” „Ne, ni to nije sasvim točno”, nastavio je vojvoda, sasvim ignorirajući njezino ljutito pitanje. „Mislim da se radi o tome da ja mislim kako vi mislite da imate previše iskustva.” „Zašto vi... vi...” U pravoj se raspravi ova rečenica ne bi baš smatrala učinkovitom, ali to je bilo sve što je Daphne uspjela izustiti. Kad bi se naljutila, često bi ju izdala moć govora. A sada se baš jako naljutila. Simon slegne ramenima, očito nedirnut njezinim bijesnim izrazom lica. „Draga moja gospođice Bridgerton...” „Nazovete li me tako još jednom, kunem se da ću početi vrištati.” „Ne, nećete”, reče on, osmjehnuvši se zločesto. „To bi privuklo ljude, a vjerojatno se sjećate da ste rekli da ne želite biti viđeni u mom društvu.” „Možda ću ipak riskirati”, procijedi Daphne kroz zube. Simon prekriži ruke na prsima i lijeno se nasloni na zid. „Uistinu?” razvuče on. „To bih baš volio vidjeti.” Daphne zamalo podigne ruke u znak predaje. „Zaboravite to. Zaboravite mene. Zaboravite cijelu ovu večer. Ja odlazim.” Okrene se, ali prije nego što je uspjela napraviti i jedan korak, zaustavi je vojvodin glas. „Mislio sam da ćete mi pomoći.” Sveca mu. Ulovio ju je. Ona se polako okrene. „Aha, da”, reče prijetvornim glasom. „Bit će mi veliko zadovoljstvo.” „Znate”, reče on nevino, „ako mi niste željeli pomoći, onda niste trebali…“ „Rekla sam da ću pomoći”, odbrusi mu. Simon se u sebi nasmije. Ona je bila tako lagana žrtva. „Evo sto ćemo učiniti, reče. „Ja ću ga podići na noge i staviti njegovu desnu ruku preko svog ramena. Vi ćete mu stati s druge strane i poduprijeti ga.” Daphne učini kako joj je rekao, gunđajući u sebi zbog njegova autokratskog tona. No nije se nijednom požalila. Na kraju krajeva, bez obzira na to koliko joj je njegovo nadmeno ponašanje išlo na živce, vojvoda od Hastingsa joj je ipak pomogao izvući se iz neugodna skandala. ~ 43 ~ Vojvoda i ja


Naravno, ako je netko sada vidi, naći će se u još većoj nevolji. „Imam bolju zamisao”, reče ona odjednom. „Hajdemo ga lijepo ostaviti ovdje.” Vojvoda naglo okrene glavu i pogleda je. Izgledao je kao da bi je vrlo rado bacio kroz prozor – po mogućnosti kroz zatvoren prozor. „Mislio sam”, reče, očito se trudeći održati glas mirnim, „da ga niste željeli ostaviti ovdje na podu.” „To je bilo prije nego što me bacio na zid.” „Zar me niste mogli obavijestiti da ste se predomislili prije nego što sam se namučio podižući ga?” Daphne se zacrveni. Mrzila je taj uvriježeni muški stav o ženama kao površnim, prevrtljivim bićima, a još je više mrzila to što se sada upravo tako ponašala. „Kako želite”, reče on jednostavno i ispusti Nigela. Daphne zamalo padne na pod kad je odjednom cijela Nigelova težina ostala na njoj. Iznenađeno cikne dok mu se sklanjala s puta. „Možemo li sada otići?” upita vojvoda nepodnošljivo strpljivim tonom. Ona oklijevajući kimne, gledajući dolje u Nigela. „Djeluje kao da mu je prilično neugodno u ovom položaju, ne čini li se i vama tako?” Simon se zapilji u nju. I nastavi piljiti. „Vas sad brine je li mu ugodno?” konačno upita. Ona nervozno odmahne glavom, zatim kimne, zatim ponovno odmahne glavom. „Možda bih trebala... Hoću reći... Ovaj, čekajte samo malo.” Ona čučne i otpetlja Nigelove noge tako da je ostao ležati ispružen na leđima. „Mislim da ne zaslužuje put doma u vašoj kočiji”, objasnila je popravivši Nigelov kaput. „Ali bilo bi okrutno ostaviti ga ovdje u ovakvom položaju. Evo, gotova sam.” Ona ustane i pogleda prema vojvodi. Uspjela mu je samo vidjeti leđa dok je odlazio, mrmljajući nešto o Daphne i nešto o ženama i nešto općenito što Daphne nije uspjela čuti. Možda je tako bilo i bolje. Iskreno je sumnjala u to da se radilo o komplimentu.

~ 44 ~ Julia Quinn


4. poglavlje London je posljednjih dana preplavljen ambicioznim mamama. Na prošlotjednom balu lady Worth, vaša autorica uočila je ne manje od jedanaest zakletih neženja kako se skrivaju po kutevima i na kraju bježe iz plesne dvorane, s tim ambicioznim mamama za petama. Teško je odrediti tko je točno najgori od svih njih, ali Vaša autorica smatra da bi izbor trebalo suziti na lady Bridgerton i gđu Featherington, s gđom Fedging i Lady Bout koje ih prate u stopu. Ipak, na tržištu su sada tri gospođice Featherington, dok se lady Bridgerton mora brinuti samo o jednoj. Preporučuje se, međutim, da se svi oni kojima je stalo do sigurnosti, drže na vrlo velikoj udaljenosti od posljednje žetve neoženjenih muškaraca kad kćeri E, F i H obitelji Bridgerton dorastu za udaju. Lady B se neće obazirati ni na koga kad krene preko plesne dvorane vući za sobom tri kćeri, a neka nam Gospodin pomogne ako odluči navući čizme s metalnim ojačanjem na đonovima. Društveni bilten lady Whistledown, 28. travnja 1813.

T

a noć, zaključio je Simon, jednostavno nije mogla biti gora nego što jest. U tom trenutku nije toga bio svjestan, ali bizarni susret s Daphne Bridgerton bio je vjerojatno najsvjetliji trenutak te večeri. Da, bio je užasnut otkrićem da je – iako kratko – osjetio žudnju za mlađom sestrom svog najboljeg prijatelja. Da, kretenski pokušaj zavođenja koji je izveo Nigel Berbrooke bio je uvreda za sve njegove razvratničke osjećaje. I da, Daphne ga je iživcirala preko krajnjih granica svojom neodlučnošću treba li se prema Nigelu odnositi kao prema kriminalcu ili se brinuti za njega kao za najdražeg prijatelja. Ali ništa od toga - niti jedna jedina sitnica – nije se mogla usporediti s mučenjem koje je nakon toga morao otrpjeti. Da, da, njegov premudar plan o neprimjetnom uvlačenju u plesnu dvoranu, pozdravljanju lady Danbury i jednako neprimjetnom odlasku, propao je već na samom početku. Nije zakoračio ni dva koraka u plesnu dvoranu kad ga je prepoznao neki stari prijatelj s Oxforda, koji se, na Simonov užas, upravo oženio. Supruga tog prijatelja bila je sasvim draga mlada žena, ali je, nažalost, silno težila prihvaćanju u visokim društvenim krugovima pa je brzo procijenila kako će joj položaj osobe koja je uvela novog vojvodu u društvo zajamčiti put do sreće. A Simon, iako se smatrao osobom umornom od svijeta, cinikom, shvati da nije baš dovoljno grub da bi izravno uvrijedio suprugu starog prijatelja s fakulteta. I tako, dva sata kasnije, već su ga upoznali sa svakom neudatom damom na balu, sa svakom majkom svake neudate dame na balu, i naravno, sa svakom starijom udatom sestrom svake neudate dame na balu. Simon nije mogao odlučiti ~ 45 ~ Vojvoda i ja


koja je skupina žena gora. Neudate dame bile su izrazito dosadne, majke su bile iritantno ambiciozne, a sestre – pa, sestre su bile tako izravne da se Simon počeo pitati nije li možda zalutao u javnu kuću. Njih šest mu je dobacilo iznimno sugestivne primjedbe, dvije su mu doturile poruke kojima su ga pozivale u njihovu spavaću sobu, a jedna ga je čak rukom pomilovala po bedru. U usporedbi s njima, Daphne Bridgerton mu se počinjala činiti sve boljom i boljom. A kad se već sjetio Daphne, gdje se, dovraga, ona sakrila? Mislio je da ju je prije jedan sat vidio na trenutak, okruženu njezinom krupnom i zastrašujućom braćom. (To ne znači da ih je Simon pojedinačno smatrao zastrašujućima, ali odmah je shvatio kako bi se osoba koja bi ih skupno izazvala morala smatrati imbecilom.) No činilo se da je otad nestala. Zapravo, shvatio je da bi ona mogla biti jedina neudata žena na balu s kojom ga nisu upoznali. Simon se nije previše brinuo da bi je Berbrooke mogao gnjaviti nakon što ih je ostavio u onom hodniku. Solidno ga je odalamio u bradu i nije bilo sumnje da će Nigel ostati u nesvijesti nekoliko minuta. Možda i dulje, s obzirom na količinu alkohola koju je bio konzumirao ranije te večeri. A bez obzira na to što se Daphne ponašala blesavo prema svom nespretnom udvaraču jer je imala meko srce, nije bila toliko glupa da ostane uz njega u predvorju, čekajući da se probudi. Simon pogleda prema kutu u kojem su se skupila braća Bridgerton. Izgledalo je kao da se ludo zabavljaju. I na njih je navalio skoro jednaki broj mladih žena i njihovih majki kao i na Simona, ali njima je kakvu-takvu zaštitu pružala činjenica da nisu bili sami. Simon je primijetio da se mlade debitantice nisu zadržavale u njihovom društvu ni upola toliko dugo kao u njegovom. Simon ih pogleda namrštivši se. Anthony, koji se lijeno naslonio na zid, uhvati njegov pogled i naceri se, podižući čašu crnog vina prema njemu. Zatim lagano nakrivi glavu, pokazavši na Simonovu lijevu stranu. Simon se okrene baš u trenutku kad ga se spremala zaskočiti još jedna majka. Ova je imala tri kćeri, a sve su bile odjevene u monstruozne haljine, pretrpane naborima i volanima i hrpom čipke. Pomislio je na Daphne i na njezinu jednostavnu svijetlozelenu opravu. Daphne, sa svojim bistrim smeđim očima i velikim osmijehom... „Vaša milosti!” zakriještala je majka. „Vaša milosti!” Simon trepne ne bi li razbistrio pogled. Obitelj prekrivena čipkom uspjela ga je toliko učinkovito okružiti da nije uspio ni uputiti pogled pun negodovanja u Anthonyjevom smjeru. „Vaša milosti”, ponovi majka, „velika mi je čast upoznati vas.” Simon se prisili ledeno kimnuti. Nije baš mogao doći do riječi. Obitelj žena toliko se stisnula uz njega da se uplašio da će se ugušiti. „Poslala nas je Georgiana Huxley”, žena je bila uporna. „Rekla je da jednostavno moram upoznati svoje kćeri s vama.” Simon se nije uspio sjetiti tko je Georgiana Huxley, ali došlo mu je da je zadavi. ~ 46 ~ Julia Quinn


„Inače nisam toliko izravna”, nastavila je žena”, ali vaš dragi, dragi tata bio je moj dobar prijatelj.” Simon se ukoči. „On je uistinu bio divan čovjek”, nastavila je, a njezine su rečenice dopirale do Simona poput čavala koji mu se zabijaju u glavu, „tako svjestan svojih dužnosti i titule. Mora da je bio izuzetan otac.” „Ne bih znao”, presiječe ju Simon. „Oh!” Žena se nekoliko puta nakašlje prije nego što je uspjela izustiti. „Shvaćam. Tako dakle. Moj Bože.” Simon ne reče ništa, nadajući se da će je njegovo distancirano ponašanje natjerati da ode. Dovraga, gdje je taj Anthony? Već je bilo dovoljno grozno što su se ove žene ponašale prema njemu kao da je on neki nagrađivani pastuh spreman za rasplod, ali da mora ovdje stajati i slušati kako mu ova žena govori da je stari vojvoda bio divan otac... Simon to jednostavno nije mogao podnijeti. „Vaša milosti! Vaša milosti!” Simon se ponovno teškom mukom natjera uputiti ledeni pogled ženi koja je stajala pred njim i pokuša biti strpljiviji s njom. Na kraju krajeva, žena je govorila lijepo o njegovom ocu vjerojatno samo zato što je mislila da bi on to želio čuti. „Samo sam vas željela podsjetiti”, rekla je, „da smo se upoznali prije nekoliko godina, kad ste još bili Clyvedon.” „Da”, promrmlja Simon, tražeći izlaz iz opsade žena koji bi mu mogao dati priliku za bijeg. „Ovo su moje kćeri”, reče žena, pokazavši na tri mlade dame. Dvije su bile ugodna izgleda, ali treća je još imala malo dječjeg sala i bila je odjevena u narančastu opravu koja nije nimalo laskala njezinu tenu. Činilo se da ta djevojka ne uživa u večeri. „Nisu li krasne?” nastavila je gospođa. „Moj ponos i dika. I još su tako mirne naravi.” Simon je imao neugodan osjećaj da je jednom čuo iste te riječi kad je kupovao psa. „Vaša milosti, predstavljam vam Prudence, Philipu i Penelope.” Djevojke se naklone, a nijedna od njih nije se usudila pogledati ga u oči. „Imam još jednu kćer doma”, nastavila je gospođa, „Felicity. Ali ona ima tek deset godina i nju ne vodim na ovakve događaje.” Simonu nije bilo jasno zašto je imala potrebu podijeliti s njim tu informaciju, no pazio je da zvuči kao da se dosađuje (bio je to, davno je naučio, najbolji način da ne otkrije svoj gnjev) i upita: „A vi ste?” „O, oprostite. Ja sam gospođa Featherington, naravno. Moj suprug preminuo je prije tri godine, a on je bio, ovaj, najbolji prijatelj vašeg oca.” Glas joj se utišao na kraju rečenice kad se sjetila Simonove reakcije na spominjanje njegova oca. Simon odrješito kimne.

~ 47 ~ Vojvoda i ja


„Prudence odlično svira klavir”, reče gospođa Featherington, potrudivši se zvučati vedro. Simon primijeti bolan izraz na licu najstarije kćeri i brzo odluči kako nikada neće otići na kućni koncert obitelji Featherington. „A moja draga Philipa je vrhunska akvarelistica.” Philipa zasja na majčine riječi. „A Penelope?” neki vrag natjera Simona da upita. Gospođa Featherington panično pogleda najmlađu kćer koja je izgledala vrlo nesretno. Penelope nije bila pretjerano privlačna, a odjeća koju joj je majka odabrala nikako nije ublažila debeljuškastu figuru, no činilo se da ima dobrodušne oči. „Penelope?” ponovi gospođa Featherington, malo preprodornim tonom. „Penelope je... ah, ovaj... ona je Penelope!” Usta joj se razvuku u prijetvorni smiješak. Penelope je izgledala kao da se želi sakriti pod sag. Simon odluči da će, budu li ga natjerali plesati, za ples zamoliti Penelope. „Gospođo Featherington”, začuje se oštar zapovjednički glas koji je mogao pripadati samo lady Danbury, „zar vi to gnjavite vojvodu? Simon je želio potvrdno odgovoriti, ali sjećanje na užasnuto lice Penelope Featherington natjeralo ga je da promrmlja: „Naravno da ne.” Lady Danbury ga pogleda ispod oka krećući se polako prema njemu. „Lažljivče.“ Ona se okrene natrag prema gospođi Featherington koja je prilično pozelenjela. Gospođa Featherington ne reče ništa. Lady Danbury ne reče ništa. Gospođa Featherington konačno promrmlja nešto o tome kako treba potražiti bratića, zgrabi svoje tri kćeri i odjuri dalje. Simon prekriži ruke, ali na licu mu se ipak malo vidjelo da se zabavlja. „Ovo baš nije bilo lijepo od vas”, reče. „Besmislica. Ona ima kokošji mozak, kao i njezine djevojke, osim možda one neprivlačne, mlađe.” Lady Danbury odmahne glavom. „Kad bi je samo odjenuli u druge boje...” Simon pokuša suspregnuti osmjeh, ali mu nije uspjelo. „Nikad niste naučili da trebate gledati svoja posla, zar ne?” „Nikad. Da jesam, kako bih se zabavljala?” Ona se nasmije. Simon je vidio da nije željela to učiniti, ali nasmijala se. „A što se tiče vas”, nastavi, „vi ste grozan gost. Čovjek bi pomislio da imate dovoljno pristojnosti da dosad već pozdravite svoju domaćicu.” „Uvijek ste bili okruženi svojim obožavateljima pa se nisam usudio prići.” „Vrlo ste vješti na jeziku”, prokomentira ona. Simon ne reče ništa. Nije bio siguran kako protumačiti njezine riječi. Uvijek je sumnjao da ona zna njegovu tajnu, ali nikada nije bio sasvim siguran da je to tako. „Prilazi nam vaš prijatelj Bridgerton”, reče ona. ~ 48 ~ Julia Quinn


Simon očima poprati smjer njezina pokreta glavom. Anthony im se približavao ležernim hodom, i samo pola sekunde nakon što im se pridružio Lady Danbury ga nazva kukavicom. Anthony trepne. „Oprostite, molim vas?” „Mogli ste odavno doći i spasiti svog prijatelja od kvarteta Featheringtonica.” „Ali ja sam silno uživao u njegovoj muci.” „Hmm.” I bez ijedne riječi (ili neke druge vrste stenjanja) ode ona svojim putem. „Čudna stara žena”, reče Anthony. „Ne bih se začudio kad bi ispalo da je upravo ona ta prokleta Whistledownica.” „Misliš na kolumnisticu koja piše tračeve?” Anthony kimne vodeći Simona oko sobne biljke prema kutu u kojem su čekala njegova braća. Dok su hodali, Anthony se nasmije i reče: „Primijetio sam da si razgovarao s velikim brojem vrlo prihvatljivih mladih dama.” Simon promrmlja ispod glasa nešto prilično prosto i nepristojno. No Anthony se samo nasmije na to. „Ne možeš reći da te nisam upozorio.” „Bolno je priznati kako bi ti mogao biti u pravu u vezi s bilo čime, zato te lijepo molim da to ne tražiš od mene.” Anthony se ponovno nasmije. „Zbog ovog ću te komentara ja osobno početi upoznavati s debitanticama.” „Učiniš li to”, upozori ga Simon, „uskoro ćeš iskusiti vrlo sporu i bolnu smrt.” Anthony se naceri. „Mačevi ili pištolji?” „A, ne. Otrov. Zasigurno otrov.” „Joj.” Anthony se zaustavi na drugoj strani plesne dvorane ispred još dvojice muških Bridgertona, koji su se obojica isticali kestenjastom kosom, visinom i izuzetnom tjelesnom građom. Simon primijeti da jedan ima zelene oči, a drugi smeđe poput Anthonyja, no, izuzevši taj detalj, na prigušenom su večernjem svjetlu tri muškarca bila gotovo jednaka. „Sjećaš se moje braće?” upita ga Anthony pristojno. „Benedict i Colin. Sigurno se sjećaš Benedicta s Etona. To je onaj koji nam je visio za vratom prva tri mjeseca po dolasku.” „Nije istina”, nasmije se Benedict. „Ne znam jesi li upoznao Colina”, nastavi Anthony. „On je vjerojatno bio premlad da biste se sreli.” „Drago mi je da smo se upoznali”, reče Colin veselo. Simon primijeti nestašni sjaj u mladićevim zelenim očima pa mu, ne mogavši odoljeti, uzvrati osmijehom.

~ 49 ~ Vojvoda i ja


„Anthony nam je ispričao tako uvredljive stvari o tebi”, nastavi Colin, kojemu je smiješak sad postao prilično zločest, „pa sam siguran da ćemo postati dobri prijatelji.” Anthony zakoluta očima. „Siguran sam da sad shvaćaš zašto je moja majka uvjerena da je Colin prvo od njezine djece koje će ju dovesti do ludila.” „Ja se zapravo ponosim time”, reče Colin. „Majka je, srećom, nakratko bila pošteđena Colinovog suptilnog šarma”, nastavi Anthony. „On se naime upravo vratio s velike turneje po Kontinentu.” „Baš večeras”, reče Colin dječački se osmjehnuvši. Bilo je u njemu nešto mladenački bezbrižno. Simon zaključi da on ne može biti puno stariji od Daphne. „I ja sam se upravo vratio s putovanja”, reče Simon. „Da, samo, čuo sam kako su se tvoja proširila na cijeli svijet”, reče Colin. „Volio bih da mi jednom ispripovijedaš gdje si sve bio.” Simon pristojno kimne. „Svakako.” „Jesi li upoznao Daphne?” upita Benedict. „Ona je jedina članica obitelji Bridgerton na ovom balu kojoj se izgubio svaki trag.” Simon je razmišljao kako najbolje odgovoriti na ovo pitanje kad Colin uzdahne i reče: „O, Daphne je ovdje. Očajna je, ali je ovdje.” Simon isprati njegov pogled preko plesne dvorane i uoči Daphne koja je stajala pokraj osobe koja joj je morala biti majka, izgledajući, baš kao što je Colin rekao, očajno da očajnije nije mogla. A zatim mu sine – Daphne je bila jedna od onih zastrašujućih mladih dama o kojima se pričalo. I s njom je njezina majka paradirala naokolo. Ona je djelovala prepametno i preiskreno da bi bila jedna od tih stvorenja, ali naravno, to je bilo upravo ono što je morala biti. Sigurno joj nije bilo više od dvadeset godina, a još se prezivala Bridgerton, što je značilo da je još neudata. A s obzirom na to da je imala majku - to je naravno značilo da će i nju prisiliti na beskrajna upoznavanja. Izgledala je jednako napaćena tim iskustvom kao i Simon. Nekako se zbog toga znatno bolje osjećao. „Jedan od nas bi je mogao spasiti”, predloži Benedict. „Ma kakvi”, reče Colin, cerekajući se. „Majka ju je ščepala tamo s Macclesfieldom prije desetak minuta.” „Macclesfieldom?” upita Simon. „Grofom”, odgovori Benedict. „Castlefordovim sinom.” „Desetak minuta?” upita Anthony. „Jadni Macclesfield.” Simon ga sa zanimanjem pogleda. „Ne mislim reći da je Daphne naporna”, brzo doda Anthony, „ali kad si majka utuvi u glavu da, ovaj...” „Progoni”, ubaci se Benedict uslužno. „... nekog gospodina”, nastavio je Anthony kimnuvši u smjeru svoga brata, „ona može biti, ovaj...“ „Uporna”, reče Colin. ~ 50 ~ Julia Quinn


Anthony se slabašno osmjehne. „Da. Točno tako.” Simon pogleda ponovno prema spomenutoj trojki. Istina, Daphne je izgledala vrlo nesretno, Macclesfield je virkao po prostoriji, vjerojatno tražeći najbliži izlaz, a oči lady Bridgerton tako su ambiciozno sjajile da je Simon osjetio sućut prema mladom grofu. „Trebali bismo spasiti Daphne”, reče Anthony. „Doista bismo trebali”, doda Benedict. „I Macclesfielda”, reče Anthony. „O, svakako”, doda Benedict. Ali Simon primijeti kako nijedan ne kreće u akciju. „Jaki ste na riječima, je li?” s visoka im dobaci Colin. „Ne vidim da joj ti hitaš u pomoć”, uzvrati mu Anthony. „Nema šanse. Ali ja nisam ni rekao da je trebamo spasiti. Vi, s druge strane.. „Koji se tu vrag zbiva?” konačno upita Simon. Trojica braće Bridgerton ga pogledaju s jednakim izrazom krivnje na licu. „Trebali bismo spasiti Daff”, reče Benedict. „Doista bismo trebali”, doda Anthony. „Moja braća su prevelike kukavice da ti kažu”, napomene Colin podrugljivo, „kako su u smrtnom strahu od svoje majke.” „To je istina”, reče Anthony, nemoćno slegnuvši ramenima. Benedict kimne. „Ja to priznajem.” Simon pomisli da nikada nije vidio smješniji prizor. Ovo su ipak bila braća Bridgerton. Visoki, zgodni, snažni. Svaka mlada dama u zemlji željela se udati za jednog od njih, a oni su bili prestravljeni od jedne sitne ženice. Naravno, riječ je bila o njihovoj majci. Simon je smatrao da to zaslužuje iznimku. „Ako ja spasim Daff”, objasni Anthony, „majka bi me mogla uvući u svoje kandže, a tada sam gotov.” Simon prasne u smijeh zamislivši kako Anthonyja njegova majka vodi od jedne do druge neudate dame. „Sada shvaćaš zašto izbjegavam ovakve događaje kao kugu”, reče Anthony smrknuto. „Napadaju me iz oba smjera. Ne pronađu li me debitantice i njihove majke, moja će se majka pobrinuti da ja nađem njih.” „Čekaj!” uzvikne Benedict. „Hastingse, zašto je ti ne bi spasio?” Simon pogleda lady Bridgerton (koja je u tom trenutku čvrsto držala Macclesfielda za podlakticu) i pomisli kako bi radije da ga proglase nepopravljivom kukavicom. „Budući da se nismo upoznali, mislim da to ne bi bilo u skladu s pravilima doličnosti”, pokušao se izvući. „Siguran sam da ne bi”, uzvrati Anthony. „Ti si vojvoda.” ~ 51 ~ Vojvoda i ja


„Pa što?” „Pa što?” ponovi Anthony Simonove riječi. „Majka bi oprostila bilo kakvo kršenje pravila pristojnosti ako bi joj to pružilo priliku da upozna Daphne s jednim vojvodom.” „Čekajte malo”, reče Simon uzbuđeno, „nisam ja žrtveno janje koje treba zaklati na oltaru vaše majke.” „Uistinu si dugo bio u Africi, zar ne?” našali se Colin. Simon ga je ignorirao. „Uostalom, vaša sestra je rekla...” Sva trojica Bridgertona istog trenutka okrenu glave prema njemu. Simon odmah shvati svoju pogrešku. Užasnu pogrešku. „Ti si upoznao Daphne?” upita Anthony, a glas mu je bio mrvicu prepristojan da bi se Simon osjećao ugodno. Prije nego što je Simon uspio odgovoriti, Benedict mu malo previše približi i upita: „Zašto nam to nisi spomenuo?” „Da”, reče Colin, prvi se put te večeri sasvim uozbiljivši. „Zašto?” Simon pogleda svakog od braće i postane mu kristalno jasno zašto se Daphne još nije udala. Ovaj ratoboran trojac uplašio bi i najodlučnije ili najgluplje udvarače. Što je vjerojatno objašnjavalo Nigela Berbrookea. „Zapravo”, reče Simon, „naletio sam na nju u predvorju na putu do plesne dvorane. Bilo je...”, on znakovito pogleda Bridgertonove..., „prilično očito da je članica vaše obitelji pa sam se predstavio.” Anthony se okrene prema Benedictu. „To je moralo biti onda kad je bježala od Berbrookea.” Benedict se okrene prema Colinu. „Što se dogodilo s Berbrookeom? Znaš li ti?” Colin slegne ramenima. „Nemam blagog pojma. Vjerojatno je otišao liječiti slomljeno srce.” Ili razbijenu glavu, pomisli Simon sarkastično. „No dobro, to sve objašnjava, siguran sam”, reče Anthony, izgubivši pretjerano zaštitnički oholi izgled starijeg brata. Ponovno je izgledao poput kolege razvratnika i najboljeg prijatelja. „Međutim”, reče Benedict sumnjičavo, „zašto nam to nije spomenuo?” „Zato što nisam imao priliku”, odreže ga Simon, spreman podići ruke u očaju. „Anthony, ako nisi primijetio, ti imaš smiješno velik broj braće i sestara i potrebno je smiješno mnogo vremena da me se upozna sa svima njima.” „Ali ovdje smo samo dvojica”, odvrati mu Colin. „Ja idem doma”, najavi Simon. „Vas trojica ste ludi.” Benedict, koji se činio najviše zaštitnički nastrojen od braće, odjednom se naceri. „Ti nemaš sestru, zar ne?” ~ 52 ~ Julia Quinn


„Ne, hvala Bogu.” „Budeš li imao kćer, shvatit ćeš.” Simon je bio prilično siguran da nikad neće imati kćer, ali odluči zadržati jezik za zubima. „To zna biti naporno”, reče Anthony. „Iako je Daff bolja od većine”, nadoda Benedict. „Ona zapravo nema baš puno udvarača.” Simon nije mogao zamisliti zašto je tako. „Nije mi baš jasno zašto”, zamisli se Anthony. „Ja mislim da je ona savršeno draga djevojka.” Simon zaključi da nije trenutak za spominjanje koliko je malo nedostajalo da je pritisne uza zid, stavi svoje usne na njezine i ljubi je do besvijesti. Da nije otkrio kako se radi o jednoj od Bridgertonica, iskreno, vjerojatno bi učinio upravo to. „Daff je najbolja na svijetu”, složi se Benedict. Colin kimne. „Fenomenalna cura. Stvarno pravi prijatelj.” Nastala je neugodna tišina, a zatim Simon reče: „Bila ona dobar prijatelj ili ne, ja ju ne mislim spašavati jer mi je sasvim izravno rekla da joj je vaša majka zabranila da ju vide u mojoj nazočnosti.” „Majka je to rekla?” upita Colin. „To znači da uistinu imaš loš ugled.” „Većina mog ugleda nije zaslužena”, napomene Simon ispod glasa, ne shvaćajući zašto se ima potrebu braniti. „Baš šteta”, promrmlja Colin. „Mislio sam te zamoliti da koju večer izađemo van zajedno.” Simon predvidi tom mladiću dugu i zastrašujuću razvratničku budućnost. Anthony lupne šakom Simona po leđima, dajući mu do znanja da krene naprijed. „Siguran sam da će majka promijeniti mišljenje ponudimo li joj odgovarajuće ohrabrenje. Idemo.” Simon nije imao izbora no uputiti se prema Daphne. U suprotnom bi napravio stvarno preveliku scenu, a odavno je naučio da se u takvim slučajevima nije baš najbolje snalazio. Osim toga, da je on bio u Anthonyjevom položaju, vjerojatno bi se jednako ponašao. Nakon večeri sa sestrama Featherington i njima sličnima, Daphne nije uopće zvučala tako loše. „Majko!” uzvikne Anthony veselo dok su prilazili vikontici. „Nisam te vidio cijelu večer.” Simon primijeti kako su se plave oči lady Bridgerton ozarile kad joj je sin prišao. Bila ona ambiciozna majka ili ne, lady Bridgerton je očito voljela svoju djecu.

~ 53 ~ Vojvoda i ja


„Anthony!” uzvrati mu majka. „Kako mi je drago vidjeti te. Daphne i ja smo upravo ćaskale s lordom Macclesfieldom.” Anthony uputi lordu Macclesfieldu pogled pun sažaljenja. „Da, vidim.” Simon na trenutak uhvati Daphninin pogled i sasvim neprimjetno odmahne glavom. Ona odgovori još neprimjetnije kimnuvši, potvrdivši da joj je sve jasno. „A tko je to?” upita lady Bridgerton, vedro pogledavši Simona. „Novi vojvoda od Hastingsa”, odgovori Anthony. „Sigurno ga se sjećaš još iz vremena kad sam pohađao Eton i Oxford.” „Svakako”, reče lady Bridgerton pristojno. Macclesfield koji se držao znakovito tiho, hitro uoči prvu stanku u razgovoru i ubaci se s: „Mislim da sam ugledao svog oca.” Anthony dobaci mladom grofu veseli pogled pun razumijevanja. „U tom slučaju slobodno krenite k njemu.” Mladi grof to vrlo žustro učini. „Mislila sam da prezire svog oca”, reče lady Bridgerton zbunjeno. „Poznato je da ga prezire”, bez okolišanja se ubaci Daphne. Simon suspregne smijeh. Daphne ga pogleda ispod oka, šutke mu poručujući neka se ne igra s vatrom. „Dobro, ionako mu je ugled užasan”, nastavi lady Bridgerton. „Čini se da u posljednje vrijeme toga ima u velikim količinama”, promrmlja Simon. Daphne razrogači oči, a ovoga puta Simon nju pogleda ispod oka, izazivajući ju šutke. Ona se naravno nije usudila komentirati, ali njezina ga majka oštro pogledala pa je Simon stekao snažan dojam da ona pokušava procijeniti može li njegova nova titula vojvode nadoknaditi njegov loš ugled. „Ne vjerujem da sam vas imao priliku upoznati prije nego što sam napustio zemlju, lady Bridgerton”, reče Simon uglađeno, „ali jako mi je drago da smo se konačno upoznali.” „I meni.” Ona pokaže na Daphne. „Moja kći, Daphne.” Simon prihvati Daphninu ruku, koja je bila u rukavici, i poljubi je izuzetno dolično i pažljivo. „Čast mi je službeno vas upoznati, gospođice Bridgerton.” „Službeno?” upita lady Bridgerton. Daphne otvori usta, ali Simon se ubaci prije nego što je uspjela išta reći. „Već sam rekao vašem bratu za naš kratak susret ranije ove večeri.” Glava lady Bridgerton okrene se oštro u smjeru Daphne. „Upoznala si se s vojvodom ranije ove večeri? Zašto mi to nisi spomenula?” ~ 54 ~ Julia Quinn


Daphne se odlučno nasmiješi. „Bile smo prilično zauzete s grofom. A prije njega, s lordom Westboroughom. A prije njega, s...“ „Dobro, Daphne. Shvaćam što želiš reći”, progunđa lady Bridgerton. Simon se pitao koliko bi bilo neoprostivo nepristojno sada se nasmijati. Zatim mu se lady Bridgerton osmjehne svojim najljubaznijim osmijehom i Simon odmah shvati od koga je Daphne naslijedila predivan osmijeh. Također mu postane jasno da je lady Bridgerton odlučila da se njegov loš ugled može zanemariti. Neki čudan sjaj pojavi joj se u očima dok joj je pogled vrludao čas prema Daphne, čas prema Simonu. Zatim se ponovno nasmiješi. Simon osjeti snažan poriv da pobjegne. Anthony se lagano nagne prema njemu i šapne mu na uho: „Jako mi je žao.” Simon procijedi kroz zube: „Možda ću te morati ubiti.” Daphne mu je ledenim pogledom dala do znanja da ih je čula obojicu i da joj to nije bilo nimalo smiješno. Ali lady Bridgerton, blaženo nesvjesna onog što se upravo odigravalo, vjerojatno je u glavi već smišljala kako će izgledati njihovo spektakularno vjenčanje. Zatim usmjeri prijekoran pogled na nešto što se nalazilo muškarcima iza leđa. Izgledala je tako nevjerojatno srdito da su Simon, Anthony i Daphne izvinuli vratove ne bi li vidjeli što im se to sprema. Gospođa Featherington marširala je prema njima s očitom namjerom da im se pridruži, a Prudence i Philipa bile su joj za leđima. Simon primijeti da Penelope nije bilo nigdje na vidiku. Očajna vremena, brzo zaključi Simon, zahtijevaju očajničke mjere. „Gospođice Bridgerton”, reče, okrenuvši se kako bi pogledao Daphne u oči, „smijem li vas zamoliti za ples?”

~ 55 ~ Vojvoda i ja


5. poglavlje Jeste li bili na sinoćnjem balu lady Danbury? Ako niste, sram vas bilo. Propustili ste posvjedočiti najveličanstvenijem prevratu ove sezone. Svim sudionicima zabave, a pogotovo vašoj autorici, bilo je jasno da je Daphne Bridgerton zaokupila pozornost povratnika u Englesku, vojvode od Hastingsa. Možete samo zamisliti olakšanje lady Bridgerton. Kako bi samo bilo strašno da Daphne ostane neudata nakon još jedne sezone! A lady B ima još tri kćeri koje treba udati. O, kakvog li užasa. Društveni bilten lady Whistledown, 30. travnja 1813.

D

aphne nije mogla nikako odbiti poziv na ples. Kao prvo, majka je u nju zurila onim svojim smrtonosnim ja-sam-tvoja-majka-i-da-se-nisi-usudilaproturječiti-mi pogledom. Kao drugo, vojvoda očito nije Anthonyu ispričao cijelu priču o njihovom sastanku u slabo osvijetljenom predvorju; ako bi sad priredila scenu s odbijanjem poziva na ples, to bi zacijelo dovelo do neugodnih nagađanja. Da se ne spominje to što se Daphne uistinu nije radovala prilici da se upusti u razgovor s Featheringtonicama, što bi se zasigurno dogodilo da se nije žurno uputila prema plesnom podiju. I konačno, pomalo je, ali stvarno samo malo, vrlo malo, željela plesati s vojvodom. Naravno, arogantni prostak joj nije dao ni priliku da prihvati poziv. Prije no što je Daphne uspjela izustiti „Bilo bi mi neobično drago”, ili barem samo „Da”, on ju je već odvukao na drugu stranu prostorije. Orkestar je još proizvodio grozne zvukove koje glazbala ispuštaju prilikom ugađanja pa su bili prisiljeni pričekati na ples. „Hvala Bogu što niste odbili”, reče vojvoda iskreno. „Kad sam uopće imala priliku?” On joj se nasmije. Ona se njemu namršti. „Nisam imala priliku ni prihvatiti, ako se dobro sjećate.” Upitno je pogleda. „Treba li to značiti da vas moram ponovno zamoliti?”

~ 56 ~ Julia Quinn


„Ne, naravno da ne trebate”, odgovori Daphne, zakolutavši očima. „To bi bilo vrlo djetinjasto od mene, ne mislite li tako? Osim toga, napravih bismo veliku scenu, a vjerujem da to nijednom od nas nije želja.” On nakrivi glavu i pogleda je procjenjivački, kao da je proanalizirao njezin karakter i upravo zaključio da bi ipak mogao biti prihvatljiv. Točno u tom trenutku orkestar zasvira nekoliko neharmoničnih tonova za zagrijavanje i krene s prvim taktovima valcera. Simon zastenje: „Treba li mladim damama još uvijek dozvola za plesanje valcera?” Daphni je bilo smiješno to što je njemu bilo neugodno. „Koliko vas dugo nije bilo u zemlji?” „Pet godina. Treba li im?” „Da.” „Imate li je vi?” Imao je gotovo paćenički izraz lica zbog možebitne propasti njegova plana za bijeg. „Naravno.” Stavio im je ruke u početni položaj za valcer i zavrtio je, uključivši ih u gomilu otmjeno odjevenih parova. „Odlično.” Napravili su puni krug oko plesne dvorane prije nego što je Daphne upitala: „Koliko ste od našeg sastanka otkrili mojoj braći? Znate, vidjela sam vas s njima.” Simon se samo nasmiješi. „Zašto se smješkate?” upita ga sumnjičavo. „Samo sam se divio vašoj suzdržanosti.” „Oprostite, molim vas?” On slegne ramenima, podižući ih dok mu se glava okrenula udesno. „Nisam mislio da spadate u najstrpljivije dame na svijetu”, reče, „ali vidim da vam je trebalo čitavih tri i pol minute da me upitate o čemu sam razgovarao s vašom braćom.” Daphne se borila da se ne zacrveni. Istina je zapravo bila da je vojvoda bio sjajan plesač te je toliko uživala u valceru da joj nije ni na pamet palo razgovarati. „Ali kako ste me ipak pitali”, reče, milosrdno je poštedjevši odgovaranja na njegovo pitanje, „ja sam im samo rekao da sam naletio na vas u hodniku i da sam vas, s obzirom na boju vaše kose, istog trenutka prepoznao kao članicu obitelji Bridgerton pa sam se predstavio.” „Mislite li da su vam povjerovali?” „Da”, reče Simon blagim glasom, „vjerujem da jesu.” „Što ne znači da nas dvoje imamo što skrivati”, dodala je brzo. „Naravno da ne znači.” ~ 57 ~ Vojvoda i ja


„Ako u cijeloj priči postoji netko tko je učinio nešto loše, to je zacijelo Nigel.” „Naravno.” Ona se ugrize za donju usnu. „Mislite li da još leži u hodniku?” „Meni, u svakom slučaju, ne pada na pamet provjeravati.” Na trenutak nastupi neugodna tišina, a zatim Daphne kaže: „Odavno niste bili na nekom londonskom balu, zar ne? Nigel i ja smo vam baš priredili lijepu dobrodošlicu.” „Vi ste bili lijep prizor. On nije.” Ona se diskretno nasmiješi na njegov kompliment. „Zanemarimo li naš mali ispad, uživate li u večerašnjem balu?” Simonov odgovor bio je tako nedvosmisleno niječan da se morao nasmijati prije nego što ga je izrekao. „Uistinu?” odgovori Daphne, znatiželjno podižući obrve. „To mi je baš zanimljivo.” „Vama je moja patnja zanimljiva? Podsjetite me da ni u kom slučaju ne zatražim od vas pomoć ako se slučajno razbolim.” „O, molim vas lijepo”, podsmjehne mu se, „ne može biti baš tako strašno.” „Kažem vam da može.” „Sigurno nije tako grozno kao što sam se ja provela večeras,” „Niste mi uopće izgledali nesretno stojeći ondje s vašom majkom i Macclesfieldom”, primijetio je. „Baš ljubazno od vas što ste to spomenuli”, promrmljala je. „Ali ipak mislim da sam večeras ja prošao gore.” Daphne se nasmije, lakim zvonkim smijehom koji je raznježio Simona. „Baš smo jadan par”, reče ona. „Sigurno bismo mogli smisliti neku bolju temu za razgovor od one koliko smo se grozno proveli večeras.” Simon ne reče ništa. Daphne ne reče ništa. „Pa, ja se ne mogu ničega sjetiti”, reče on. Daphne se nasmije, ovoga puta vedrije, a Simona njezin smiješak ponovno opčini. „Predajem se”, reče ona ispod glasa. „Što je to učinilo vašu večer toliko užasnom?” „Što ili tko?” „Tko?” ponovi ona, nakrivivši glavu dok ga je gledala. „Ovo postaje sve zanimljivije.” „Mogao bih se domisliti bezbroj pridjeva koji bi opisivali sve one koje sam imao zadovoljstvo upoznati ove večeri, ali pridjev ‘zanimljive’ nije jedan od njih.” ~ 58 ~ Julia Quinn


„Stanite malo”, reče mu ona prijekorno, „nemojte biti nedolični. Vidjela sam vas kako razgovarate s mojom braćom.” On galantno kimne, još čvršće je uhvativši za struk dok ju je okretao u gracioznom luku. „Ispričavam se. Bridgertoni su, naravno, pošteđeni mojih uvreda.” „To nam je svima veliko olakšanje, sigurna sam u to.” Simon se nasmiješi na njezinu ironiju koju je izrekla smrtno ozbiljna lica. „Živim za to da usrećim Bridgertonove.” „Ova bi vam se izjava mogla obiti o glavu”, prekori ga. „Ali najozbiljnije, što vas je to toliko izbezumilo? Ako vam se večer toliko pogoršala nakon naše međuigre s Nigelom, onda ste stvarno u problemima.” „Kako da vam to kažem”, zamišljeno će Simon, „a da vas ne uvrijedim?” „Samo naprijed”, reče ona bezbrižno, „obećajem da se neću uvrijediti.” Simon se zločesto nasmiješi. „Ova bi se izjava mogla vama obiti o glavu.” „Ona se malo zacrveni. Crvenilo je bilo jedva primjetno pod prigušenom svjetlosti svijeća, ali Simon ju je vrlo pozorno promatrao. Međutim, nije rekla ništa pa on doda. „Dobro, ako baš želite znati, upoznali su me sa svakom neudatom damom u dvorani.” Čudan nazalni zvuk došao je iz blizine njezinih usta. Simon je posumnjao da se to ona njemu smije. „I također su me”, nastavio je, „upoznali sa svim njihovim majkama.” Ona zagrglja. Doslovno zagrglja. „Vrlo ružno od vas”, prekori je. „Smijati se plesnom partneru.” „Žao mi je”, reče Daphne, stisnuvši usne da ne prasne u smijeh. „Ne, nije vam žao.” „Dobro”, priznala je, „nije mi žao. Ali samo zato što ja moram prolaziti kroz istu tu patnju već dvije godine. Teško mi je sažalijevati vas nakon samo jedne večeri.” „Zašto onda ne nađete nekoga, udate se i prekinete tu patnju?” Ona ga oštro pogleda. „Vi to mene prosite?” Simon osjeti kako mu krv nestaje iz lica. „To sam i mislila.” Ona ga pogleda i nestrpljivo izdahne. „Za Boga miloga, slobodno počnite ponovno disati, Vaša milosti. Samo sam se šalila.” Simon ju je želio sasjeći nekim odrješitim i nadasve ironičnim komentarom, ali istina je bila da je bio toliko zapanjen da nije mogao prozboriti ni riječ. „Odgovorit ću vam na pitanje.” Nastavila je, a glas joj je bio samo mrvicu krhkiji nego što je navikao čuti od nje. „Jedna dama mora razmotriti svoje mogućnosti. Tu je Nigel, naravno, ali mislim da smo se složili da on nije prikladan kandidat.” Simon odmahne glavom. ~ 59 ~ Vojvoda i ja


„Ranije ove godine bio je to lord Chalmers.” „Chalmers?” on se namršti. „Zar on nije...” „Odavno prešao šezdesetu? Da. A kako bih ja jednom željela imati djecu, činilo se...” „Neki muškarci te dobi još uvijek mogu napraviti derište”, istakne Simon. „Nisam bila spremna preuzeti taj rizik”, odgovori ona. „Osim toga...” Ona malo zadrhti, a na licu joj se pojavi izraz gađenja. „Nije mi bilo osobito stalo imati djecu s njim.” Na svoj užas, Simon shvati da pokušava zamisliti Daphne u krevetu s ostarjelim Chalmersom. Bio je to odvratan prizor koji ga je razbjesnio. Na koga je bio bijesan, to nije znao, možda na sebe zato što se zamarao zamišljajući takav prizor, ali... „Prije lorda Chalmersa”, nastavi Daphne, prekinuvši nasreću njegov prilično neugodan tijek misli, „bila su još dvojica, ali jednako odbojna.” Simon je pogleda zamišljeno. „Želite li se vi uopće udati?” „Pa, naravno.” Na licu joj je bilo vidljivo da ju je pitanje iznenadilo. „Ne žele li to svi?” „Ja ne.“ Ona se nasmiješi i pogleda ga s visoka. „Vi samo mislite da ne želite. Svi muškarci misle da se ne žele oženiti. Ali hoćete.” „Neću”, reče on odlučno. „Ja se nikada neću oženiti.” Ona ga iznenađeno pogleda. Nešto u vojvodinom glasu govorilo joj je da on to iskreno misli. „A što će biti s vašom titulom?” Simon slegne ramenima. „Što s njom?” „Ako se ne oženite i ne dobijete nasljednika, titula će izumrijeti. Ili će otići nekom užasnom bratiću.” Ova njezina rečenica silno ga je zabavljala. „A kako znate da su mi bratići užasni?” „Svi bratići koji su na redu za titulu uvijek su užasni.” Ona nestašno nakrivi glavu. „Barem tako tvrde oni koji posjeduju titulu.” „A to je informacija koja proizlazi iz vašeg opsežnog poznavanja muškaraca?” zadirkivao ju je. Ona ga pogleda uputivši mu svoj razorno nadmeni smiješak. „Naravno.” Simon je neko vrijeme šutio, a zatim upita: „Je li to vrijedno toga?” Djelovala je zbunjeno njegovim iznenadnom promjenom teme. „Je li vrijedno čega?” On joj pusti ruku samo na trenutak, dovoljno da mahne prema gomili. „Ovoga. Ovog beskrajnog niza balova. Vaše majke koja vam dahće za vratom.” ~ 60 ~ Julia Quinn


Daphne se iznenađeno zasmijulji. „Sumnjam da bi joj se svidjela vaša metafora.” Na trenutak zašuti, a pogled joj postane odsutan. „Ali da, vjerujem da jest vrijedno. Mora biti vrijedno toga.” Ponovno se usredotoči i pogleda ga u lice razoružavajuće iskrenim pogledom. „Ja želim imati muža. Želim obitelj. Nije to tako luckasta želja kad malo promislite. Ja sam četvrto od osmero djece. Meni su velike obitelji vrlo bliske. Ne bih znala živjeti drukčije.” Simon je pogleda u oči. Bio je to vruć i intenzivan pogled. U glavi mu zazvoni na uzbunu. Želio ju je. Tako ju je silno želio da mu se odjeća napinjala, ali nije je smio dotaknuti, nikada, baš nikada. Zato što bi joj tako uništio sve snove, a bio on razvratnik ili ne, Simon je bio siguran da si takvo što nikada ne bi oprostio. On se nikada neće oženiti, nikada neće imati dijete, a to je bilo sve što je ona željela od života. Ali mogao je uživati u njezinom društvu; nije bio siguran kako bi se mogao toga odreći. Ali morao ju je ostaviti netaknutu za drugog muškarca. „Vaša milosti?” upita ga ona tiho. Kad je trepnuo, ona se nasmiješi i reče: „Odlutali ste u mislima.” On diskretno nagne glavu. „Samo sam razmišljao o vašim riječima.” „I, slažete li se sa mnom?” „Zapravo, ne sjećam se kad sam zadnji put razgovarao s nekim tko tako zdravorazumski razmišlja.” Zatim polako doda. „Dobro je znati što čovjek želi od života.” „Znate li vi što želite?” Joj, kako odgovoriti na to. Bilo je stvari za koje je znao da ih ne može izreći. Ali bilo je tako lako razgovarati s ovom djevojkom. Nešto u vezi s njom ga je opuštalo, iako mu je tijelo bridjelo od žudnje. Prema svim pravilima, ne bi trebali tako otvoreno razgovarati s obzirom na to da su se tek upoznali, ali nekako mu se to činilo iznimno prirodno. Na kraju jednostavno reče: „Donio sam neke odluke kad sam bio mlađi. Pokušavam živjeti u skladu s tim odlukama.” Izraz njezina lica odavao je silnu znatiželju, ali dobar odgoj spriječio ju je u daljnjem ispitivanju. „Moj Bože”, reče s tek primjetno isforsiranim osmijehom, „previše smo se uozbiljili. A mislila sam da ćemo samo raspravljati čija je večer bila neugodnija.” Oboje su bili zarobljeni, shvatio je Simon. Zarobile su ih društvene konvencije i očekivanja. A tada mu sine jedna zamisao. Čudna, divlja i zastrašujuće divna zamisao. Bila je to vjerojatno vrlo opasna zamisao jer bi je njezina provedba često dovela u njegovu blizinu, a to bi njega zasigurno dovelo u trajno stanje neispunjene žudnje, ali Simon je svoju samokontrolu cijenio više od svega i bio je siguran da može obuzdati niske porive. „Biste li željeli malo predahnuti?” upita je iznenada. „Predahnuti?” upita ga zainteresirano. Dok su se vrtjeli po plesnom podiju, ona pogleda s jedne na drugu stranu. „Od ovoga?

~ 61 ~ Vojvoda i ja


„Zapravo ne. Ovo biste i dalje morali trpjeti. Ono na što sam ja mislio jest predah od vaše majke.” Daphne se zagrcne od iznenađenja. „Vi planirate odstraniti moju majku iz društvenih zbivanja? Nije li to pomalo ekstremna zamisao?” „Ne govorim o odstranjivanju vaše majke. Ja zapravo govorim o tome da treba odstraniti vas.” Daphne se spotakne o svoju nogu, a zatim, čim je ponovno uspostavila ravnotežu, spotakne se o njegovu. „Oprostite, molim vas?” „Nadao sam se da ću uspjeti ignorirati cjelokupno londonsko visoko društvo”, objasnio je, „ali sad vidim da će to biti nemoguće.” „Zato što ste odjednom zavoljeli ratafiju i razrijeđenu limunadu?” podbode ga. „Ne”, odgovori Simon ignorirajući njezin sarkazam. „Zato što sam otkrio kako se pola mojih prijatelja s fakulteta oženilo dok mene nije bilo, a njihove su žene toliko opsjednute priređivanjem savršenih zabava...” „A vas su pozvali?” On neraspoloženo kimne. Daphne se nagne bliže, kao da mu se sprema povjeriti neku tajnu. „Vi ste vojvoda”, šapne mu, „ne možete reći ne.” Gledala je očarano kako mu se čeljust stišće. „Ti ljudi”, reče Simon, „njihovi muževi... to su mi prijatelji.” Daphnine se usne pomaknu u nepozvan smiješak. „A vi ne želite povrijediti osjećaje njihovih žena.” Simon se namršti. Očito mu je bilo neugodno zbog komplimenta. „Ma, zamislite”, reče ona vragolasto. „Na kraju će ispasti da ste draga osoba.” „Teško bi se moglo reći da sam drag”, reče Simon podrugljivo. „Možda, ali također bi se teško moglo reći da ste okrutni.” Glazba se bližila svršetku pa ju je Simon primio pod ruku i poveo je na rub plesne dvorane. Ples ih je odveo na drugu stranu prostorije od Daphnine obitelji pa su imali vremena nastaviti razgovor dok su polako hodali prema Bridgertonima. „Ono što sam vam pokušavao reći prije nego što ste mi vješto odvukli pažnju jest da ću izgleda morati biti nazočan na brojnim londonskim događanjima.” „To se teško može nazvati sudbinom gorom od smrti.” On odluči ignorirati njezinu opasku. „A vi ćete, pretpostavljam, također morati biti prisutni na njima.” Ona dostojanstveno kimne, samo jednom. „Možda postoji način da poštedim sebe pozornosti Featheringtonica i njima sličnih, a istodobno biste vi bili pošteđeni posredničkih nastojanja vaše majke.” ~ 62 ~ Julia Quinn


Ona ga promotri napeto iščekujući što će dalje reći. „Nastavite.” „Mi...”, on se nagne naprijed očaravši je pogledom..., „bismo trebali sklopiti savez.” Daphne ne reče ništa. Baš ništa. Samo je buljila u njega kao da pokušava shvatiti je li on najbezobzirniji čovjek na svijetu ili je samo sasvim poludio. „Ne mislim na pravi savez”, reče Simon nestrpljivo. „Dragi Bože, kakvim me vi to čovjekom smatrate?” „Pa, upozorili su me na vaš ugled”, istakne Daphne. „A i vi ste me sami ranije večeras pokušali zaplašiti svojim razvratničkim napomenama.” „Ja to nikako nisam učinio.” „Naravno da jeste.” Ona ga potapša po ruci. „Ali ja vam opraštam. Sigurna sam da si niste mogli pomoći.” Simon je zapanjeno pogleda. „Mislim da se nijedna žena prema meni nikada nije odnosila s ovako svisoka poput vas.” Ona slegne ramenima. „Vjerojatno je bilo krajnje vrijeme da neka to učini.” „Znate, pomislio sam da ste još uvijek neudati zato što su vaša braća preplašila sve vaše udvarače, ali sad se pitam niste li vi to sami učinili.” Na njegovo veliko iznenađenje, ona se samo nasmije. „Ne”, reče, „ja se nisam udala zato što me svi doživljavaju kao prijateljicu. Nitko nikad nije pokazao zanimanje za mene u romantičnom smislu.” Ona se namršti. „Osim Nigela.” Simon razmisli na trenutak o njezinim riječima, a zatim shvati da bi joj njegov plan mogao koristiti čak i više nego što je isprva zamislio. „Slušajte”, reče, „i brzo me slušajte jer smo skoro stigli do vaše obitelji, a Anthony izgleda kao da bi u svakom trenutku mogao krenuti prema nama.” Oboje brzo pogledaju udesno. Anthony je još uvijek protiv svoje volje razgovarao s Featheringtonicama. Nije izgledao sretno. „Evo, ovo sam smislio”, nastavio je Simon tihim i napetim glasom. „Pretvarat ćemo se da smo se zaljubili jedno u drugo. Mene tada neće toliko opsjedati debitantice jer će izgledati da nisam više dostupan.” „Ne, neće”, odgovori Daphne. „One neće vjerovati da ste nedostupni dok ne stanete pred biskupa i ne počnete izgovarati bračne zavjete.” Od same pomisli na to, Simonu se počne okretati želudac. „Gluposti”, reče on. „Možda će trebati malo vremena, ali siguran sam da ćemo ih na kraju uspjeti uvjeriti da nisam ničiji kandidat za brak.” „Osim moj”, istakne Daphne. „Osim vaš”, složi se Simon. „No mi ćemo znati da to nije istina. „Naravno”, promrmlja Daphne. „Iskreno, ne vjerujem da ćemo uspjeti, ali ako ste vi uvjereni...” „Jesam.“ ~ 63 ~ Vojvoda i ja


„Dobro, ali što bih ja imala od toga?” „Kao prvo, vaša bi vas majka prestala vući od jednog muškarca do drugog bude li mislila da ste pridobili moju pozornost. „Vrlo ste umišljeni”, reče Daphne zamišljeno. „Ali u pravu ste.” Simon je odlučio ignorirati njezino ruganje. „Kao drugo”, nastavio je, „muškarci su uvijek više zainteresirani za ženu ako misle da su i drugi zainteresirani za nju.” „Što vam to znači?” „To znači, vrlo jednostavno, i oprostite mi na umišljenosti...”, pogleda je podrugljivo ne bi li joj dao do znanja da mu nije promakao njezin raniji sarkazam, „da ako cijeli svijet bude mislio kako vas planiram učiniti svojom vojvotkinjom, svi će vas ti muškarci koji vas doživljavaju samo kao dragu prijateljicu početi promatrati u sasvim novom svjetlu.” Ona skupi usne. „Želite reći da kad me jednom odbacite, ja ću imati hordu udvarača?” „O ne, ja ću dopustiti vama da mene odbacite”, reče Simon galantno. On opazi kako nije osjetila potrebu zahvaliti mu. „Ali ja ipak mislim da će meni takav aranžman koristiti više nego vama”, reče ona. On je nježno stisne za ruku. „To znači da pristajete?” Daphne pogleda u gospođu Featherington koja je izgledala poput ptice grabljivice, a zatim u svog brata koji je izgledao kao da je progutao pileću kost. Vidjela je ona te izraze lica nebrojeno puta – osim na licu vlastite majke i ponekog nesretnog potencijalnog udvarača. „Da”, reče odlučno. „Pristajem.”

„Što misliš, zašto su se tako dugo zadržali?” Violet Bridgerton povukla je najstarijeg sina za rukav, ne skidajući oči sa svoje kćeri, koja je izgleda sasvim zaokupila pažnju vojvode od Hastingsa. Bio je tek tjedan dana u Londonu, a već je proglašen ulovom sezone. „Ne znam”, odgovori Anthony, gledajući zahvalno Featheringtonicama u leđa dok su se prebacivale na drugu žrtvu, „ali čini mi se da su ondje već satima.” „Misliš li da mu se ona sviđa?” upita Violet uzbuđeno. „Misliš li da naša Daphne uistinu ima šansu postati vojvotkinjom?” Anthony je pogleda nestrpljivo i u nevjerici. „Majko, rekla si Daphne da ne smije biti ni viđena u njegovu društvu, a sad već razmišljaš o njihovu braku?” „Preuranila sam”, reče Violet, veselo odmahnuvši rukom. „Očito se radi o osobi koju krasi iznimna profinjenost i dobar ukus. A kako, molim te lijepo, ti znaš što sam ja rekla Daphne?”

~ 64 ~ Julia Quinn


„Daff mi je rekla, naravno”, slaže Anthony. „Hm. Sigurna sam da Portia Featherington neće brzo zaboraviti ovu večer.” Anthony je pogleda razrogačivši oči. „Želiš li da se Daphne uda kako bi pronašla sreću kao žena i majka ili samo želiš pobijediti gospođu Featherington u trci do oltara?” „Ovo prvo, naravno”, ljutito odgovori Violet, „i vrijeđa me što insinuiraš nešto drugo.” Oči su joj odlutale s Daphne i vojvode samo na trenutak, dovoljno dugo da locira Portiu Featherington i njezine kćeri. „No zasigurno mi neće biti mrsko vidjeti izraz njezina lica kad shvati da će Daphne uhvatiti najbolju lovinu ove sezone.” „Majko, beznadna si.” „To nipošto nisam. Besramna možda jesam, ali nikako nisam beznadna.” Anthony samo odmahne glavom i promrmlja nešto sebi u bradu. „Nije pristojno mrmljati”, reče Violet, samo da ga naljuti. Zatim ugleda Daphne i vojvodu. „Aha, evo ih, dolaze. Anthony, budi pristojan. Daphne! Vaša milosti!” Zastane kad je par stigao do njih. „Vjerujem da ste uživali u plesu.” „Izuzetno”, promrmlja Simon. „Vaša kći je graciozna jednako koliko je ljupka.” Anthony zastenje. Simon nije obraćao pozornost na njega. „Nadam se da ću imati zadovoljstvo ponovno plesati s vama vrlo skoro.” Violet je sjajila od sreće. „O, sigurna sam da će Daphne biti presrela.” Kad Daphne nije odgovorila istog trenutka, ona znakovito doda. „Zar ne, Daphne?” „Svakako”, čedno će Daphne. „Siguran sam da vaša majka nije toliko popustljiva da mi dopusti još jedan valcer”, reče Simon, izgledajući u svakom pogledu kao pravi uglađeni vojvoda, „ali uistinu se nadam da će nam dopustiti šetnju plesnom dvoranom.” „Upravo ste se prošetali plesnom dvoranom”, istakne Anthony. Simon ga je ponovno ignorirao. „Mi ćemo, naravno, cijelo vrijeme šetati ondje gdje nas vi možete vidjeti”, reče on Violet koja počne brzo mahati svilenom ljubičastom lepezom. „Bila bih ushićena. Mislim, Daphne bi bila ushićena. Zar ne, Daphne?” Daphne je bila slika i prilika nevinašca. „O, bila bih.” „A ja ću, „obrecne se Anthony, „popiti dozu laudanuma jer očito imam groznicu. Koji vrag se ovdje zbiva?” „Anthony!” uzvikne Violet, brzo se okrenuvši prema Simonu. „Ne obraćajte pozornost na njega.” „To ionako nikada ne radim”, odgovori Simon ljubazno. „Daphne”, zajedljivo reče Anthony, „bit će mi zadovoljstvo poslužiti kao vaša pratnja.” „Doista, Anthony”, ubaci se Violet, „uistinu im ne treba pratnja ako budu ostali ovdje u plesnoj dvorani.” „Ali ja inzistiram.” ~ 65 ~ Vojvoda i ja


„Samo vas dvoje krenite”, reče Violet Daphni i Simonu, mahnuvši rukom da im pokaže neka slobodno odu. „Anthony će vam se pridružiti za trenutak.” Anthony pokuša odmah krenuti za njima, ali Violet ga čvrsto zgrabi za ruku. „Koga vraga izvodiš?” prosikće. „Štitim svoju sestru!” „Od vojvode? Ne može biti toliko opasan. Zapravo, podsjeća me na tebe.” Anthony zastenje. „U tom joj slučaju pogotovo treba moja zaštita.” Violet ga potapša po ruci. „Nemoj se tako pretjerano zaštitnički odnositi prema njoj. Ako ju pokuša odvući na balkon, obećajem ti da joj odmah možeš krenuti u pomoć. Ali dok se taj malo vjerojatni događaj ne dogodi, molim te, dopusti sestri njezin trenutak slave.” Anthony je zurio Simonu u leđa. „Sutra ću ga ubiti.” „Jadna ja”, reče Violet odmahujući glavom. „Nisam imala pojma da možeš biti tako naprasit. Čovjek bi pomislio, budući da sam ti majka, da bih trebala znati kakav si, osobito zato što si mi prvorođeno dijete, što znači da te poznajem najdulje od sve moje djece, ali...” „Je li ono Colin?” prekine je Anthony bolnim glasom. Violet trepne, zatim zaškilji. „Doista, to je on. Nije li divno što se ranije vratio? Jedva sam povjerovala vlastitim očima kad sam ga prije sat vremena ugledala. Zapravo, ja...” „Trebao bih mu se pridružiti”, reče Anthony brzo. „Djeluje usamljeno. Zbogom, majko.” Violet je promatrala kako Anthony bježi od nje, vjerojatno kako bi izbjegao njezinu dosadnu lekciju. „Šašavi dečko”, promrmlja si u bradu. Činilo se da nitko od njezine djece nije prozreo njezine trikove. Samo treba blebetati o nečemu bez veze i riješit će ih se u sekundi. Zadovoljno uzdahne i nastavi promatrati svoju kćer koja se sada nalazila na drugoj strani plesne dvorane. Ruka joj se udobno smjestila pod vojvodinom. Bili su prezgodan par. Da, pomisli Violet suznih očiju, njezina bi kći bila odlična vojvotkinja. Pogled joj nakratko skrene na Anthonyja, koji je bio upravo ondje gdje je željela da bude – dalje od nje. Tajanstveno se nasmiješi. Djecom je bilo tako lako upravljati. Zatim joj se smiješak pretvori u mrštenje kad primijeti Daphne kako se vraća k njoj, držeći pod rukom nekog drugog muškarca. Violet pogledom istog trenutka pretraži plesnu dvoranu dok ne ugleda vojvodu. Dovraga, što ga je spopalo da pleše s Penelope Featherington?

~ 66 ~ Julia Quinn


6. poglavlje Vašoj je autorici dojavljeno da je vojvoda od Hastingsa sinoć spomenuo ne manje od šest puta kako se nema namjeru oženiti. Ako mu je namjera bila obeshrabriti ambiciozne mame, napravio je veliku pogrešku u prosudbi. One će jednostavno na tu njegovu izjavu gledati kao na najveći izazov. Zanimljivo je spomenuti i to da je pola tuceta njegovih protuženidbenih izjava bilo izgovoreno prije nego što je upoznao dražesnu i pametnu gospođicu (Daphne) Bridgerton. Društveni bilten lady Whistledown, 30. travnja 1813.

S

ljedećeg je popodneva Simon stajao na prilaznim stubama Daphnina doma, jednom rukom kucajući mjedenim zvekirom po vratima, dok je u drugoj držao veliki buket bezobrazno skupih tulipana. Nije mu palo na pamet da će njegova mala predstava zahtijevati angažman i tijekom dana, ali je sinoć dok su šetali plesnom dvoranom Daphne mudro napomenula kako nitko – a ponajmanje njezina majka - neće povjerovati da se on zanima za nju ne posjeti li je sutradan. Simon je povjerovao u njezine riječi, smatrajući kako Daphne zacijelo bolje poznaje to područje bontona od njega. Poslušno je pronašao neko cvijeće i dovukao se preko trga Grosvenor do kuće Bridgerton. Nikad se prije nije udvarao uglednoj ženi pa mu je cijeli taj ritual bio sasvim nepoznat. Batler obitelji Bridgerton otvori vrata gotovo odmah. Simon mu uruči svoju posjetnicu. Batler, visoki čovjek kukasta nosa, pogledao ju je jedva četvrt sekunde prije no što je kimnuo i promrmljao. „Ovim putem, Vaša milosti. Očito su ga očekivali, pomisli Simon ironično. Ono što je bilo neočekivano, međutim, bio je prizor koji ga je dočekao kad su ga uveli u dnevnu sobu obitelji Bridgerton. Daphne, melem za oči u ledenoplavoj svili, sjedila ja rubu majčine zelene sofe od damasta, lica ozarenog jednim od njezinih širokih osmijeha. Bio bi to dražestan prizor da nije bila okružena barem šestoricom muškaraca od kojih je jedan čak i kleknuo, recitirajući joj poeziju. Sudeći prema kićenoj prirodi stihova, Simon je iskreno očekivao da će svakoga časa iz usta tog blesana izniknuti ružin grm. Cijeli je prizor, zaključi Simon, bio vrlo antipatičan.

~ 67 ~ Vojvoda i ja


Pogled je usredotočio na Daphne, koja je pak svoj predivni smiješak udijelila majmunu koji je recitirao poeziju, i pričekao da ga pozdravi. Ona to nije učinila. Simon pogleda u svoju slobodnu ruku i primijeti da je čvrsto stisnuta u šaku. Polako je pregledavao prostoriju pokušavajući odlučiti na čijem će ju licu isprobati. Daphne se ponovno nasmiješi, ponovno ne njemu. Idiotu pjesniku. Zasigurno idiotu pjesniku. Simon neznatno nakrivi glavu dok je analizirao lice mladog ljubavnika. Bi li njegova šaka bolje pristajala u desnu ili lijevu očnu duplju? Možda je to bilo previše nasilno. Možda bi lagani udarac u bradu bio prikladniji. Na kraju krajeva, tako bi mu usput zatvorio usta. „Ovu sam”, najavi pjesnik veličanstveno, „napisao sinoć u vašu čast.” Simon zastenje. Posljednju je pjesmu prepoznao kao prilično veličanstvenu izvedbu Shakespeareova soneta, ali autorsko djelo nikako ne bi podnio. „Vaša milosti!” Simon podigne pogled i shvati kako je Daphne napokon primijetila da je ušao u prostoriju. On dostojanstveno kimne. Njegova je suzdržanost bila u velikoj suprotnosti sa psećim pogledima ostalih udvarača. „Gospođice Bridgerton. „Izuzetno mi je drago što vas vidim”, reče ona, osmjehnuvši mu se oduševljeno. Aha, to je već bolje. Simon podigne cvijeće i krene prema njoj, ali shvati da su mu na putu stajala trojica udvarača, a niti jedan nije pokazao nikakvu namjeru da se pomakne. Simon prostrijeli prvog svojim najoholijim pogledom, a dečko – stvarno, izgledao je kao da mu je tek dvadeset, teško ga se moglo nazvati muškarcem – vrlo neprivlačno zakašlje i utekne na nezauzet stolac pokraj prozora. Simon nastavi hodati, spreman ponoviti postupak na sljedećem napasnom mladiću, kad mu se ispriječi vikontica odjevena u tamnoplavu opravu, sa smiješkom koji se po vedrini mogao mjeriti s Daphninim. „Vaša milosti!” uzvikne uzbuđeno. „Veliko mi je zadovoljstvo vidjeti vas. Počašćeni smo vašim dolaskom. „Teško bih se mogao zamisliti bilo gdje drugdje”, promrmlja Simon primajući njezinu ruku u rukavici da joj udijeli poljubac. „Vaša je kći jedinstvena mlada dama.” Vikontica zadovoljno uzdahne. „I kakvo divno, predivno cvijeće”, reče pucajući od majčinskog ponosa. „Jesu li to nizozemski tulipani? Sigurno su bili vrlo skupi.” „Majko! ” oštro je prekine Daphne. Ruku oslobodi od stiska jednog vrlo energičnog udvarača i krene prema Simonu. „Što bi sad vojvoda mogao reći na to?” „Mogao bih joj reći koliko sam ih platio”, reče Simon, vragolasto se osmjehnuvši. „Ne smijete.” ~ 68 ~ Julia Quinn


On se nagne, stišavši glas da ga samo Daphne može čuti. „Niste li me niste sinoć podsjetili da sam vojvoda?” promrmlja. „Mislim da ste mi rekli kako smijem raditi što me god volja.” „Da, ali ne takvo što”, reče Daphne, odmahnuvši rukom. „Vi nikada ne biste učinili nešto tako neumjesno.” „Naravno da vojvoda nije neumjestan!” usklikne njezina majka, očito zgrožena što se Daphne uopće usudila izgovoriti takvu riječ u njegovoj nazočnosti. „Što to govoriš? Zašto bi bio neumjestan?” „Cvijeće”, reče Simon. „Njegova cijena. Daphne misli da vam ne bih smio reći koliko me stajalo.” „Reći ćete mi kasnije”, prošapće vikontica, „kad ne bude slušala.” Zatim krene prema zelenoj sofi od damasta gdje je Daphne sjedila sa svojim udvaračima i isprazni je za manje od tri sekunde. Simon nije mogao ne osjetiti divljenje prema vojničkoj preciznosti kojom je izvela taj manevar. „Evo”, reče vikontica. „Zar to nije praktično? Daphne, zašto ne biste ti i vojvoda sjeli ovdje?” „Misliš ovdje gdje su prije samo nekoliko trenutaka sjedili lord Railmont i gospodin Crane?” upita Daphne nevino. „Upravo tako”, odgovori njezina majka. Simon je bio zadivljen načinom na koji je to izgovorila, bez zamjetnog sarkazma. „Uostalom, gospodin Crane je rekao da se mora sastati sa svojom majkom u tri sata kod Guntera.” Daphne baci pogled na sat. „Ali sad su tek dva sata, majko.” „Taj promet”, reče Violet uzdahnuvši, „užasan je ovih dana. Previše konja ima na cesti.” „Nije lijepo da čovjek”, reče Simon, savršeno se uklopivši u duh razgovora, „ostavi majku čekati.” „Dobro ste to rekli, Vaša milosti”, sjajila je Violet. „Budite sigurni da sam upravo tome podučila i svoju djecu.” „A u slučaju da niste sigurni je li to istina”, reče Daphne osmjehnuvši se, „ja ću rado zajamčiti da jest.” Violet se jedva nasmiješi. „Ako bi itko to trebao znati, to si ti, Daphne. A sada me, molim vas, ispričajte. Imam posla. Čekajte, gospodine Crane! Gospodine Crane! Vaša majka mi nikada ne bi oprostila da vas nisam otjerala na vrijeme.” Ona žurno ustane, uhvati bespomoćnog gospodina Cranea pod ruku i povede ga prema vratima, jedva mu pruživši priliku da se pozdravi. Daphne se okrene prema Simonu. Na licu joj se vidjelo da se dobro zabavlja. „Ne mogu se odlučiti je li ona užasno pristojna ili strašno nepristojna.” „Strašno pristojna možda?” upita Simon tiho. Ona odmahne glavnom. „O, ne. To zasigurno nije.” „Alternativa je, naravno...” ~ 69 ~ Vojvoda i ja


„Užasno nepristojna?” Daphne se nasmiješi i isprati pogledom majku koja je sada pod ruku uhvatila lorda Railmonta i pokazivala mu u smjeru Daphne da bi mogao kimnuti i reći zbogom, a zatim ga odvede van iz prostorije. A onda, kao nekom čarolijom, ostatak udvarača promrmlja užurbane pozdrave i krene za njima. „Nevjerojatno učinkovita, zar ne?” promrmlja Daphne. „Vaša majka? Ona je čudo.” „Vratit će se, naravno.” „Šteta. A već sam pomislio kako vas držim čvrsto u svojim kandžama.” Daphne se nasmije. „Ne znam kako vas je itko mogao smatrati razvratnikom. Vaš smisao za humor znatno je profinjeniji.” „A mi razvratnici smo mislili da je opako zabavan.” „Razvratnički je humor”, izjavi Daphne, „u biti vrlo okrutan.” Njezina ga primjedba iznenadi. Zurio je u nju znakovito, pretraživao njezine smeđe oči, ne znajući zapravo što traži. Točno oko njezinih zjenica jedan je uski prsten bio tamnozelene boje, duboke i bogate poput mahovine. Shvatio je da je dosad nikad nije vidio na danjem svjetlu. „Vaša milosti?” Daphnin ga tihi glas prene iz sanjarenja. Simon trepne. „Oprostite.” „Izgledali ste kao da ste otputovali kilometrima daleko”, reče, mršteći se. „I bio sam kilometrima daleko.” Borio se s porivom da se ponovno zapilji u njezine oči. „Ovo je sasvim drukčije.” Daphne se zvonko nasmije. „Bili ste, zar ne? A ja nikada nisam otputovala dalje od Lancashirea. Vjerojatno vam djelujem kao prava provincijalka.” On zanemari njezinu primjedbu. „Oprostite mi na rastresenosti. Koliko se sjećam, raspravljali smo o mom nedostatku smisla za humor.” „Ne, nismo, i vi to dobro znate.” Ona stavi ruke na bokove. „Točno sam vam rekla da je vaš smisao za humor znatno bolji od humora prosječnog razvratnika.” Jedna mu se obrva podigne vrlo nadmeno. „A vi vašu braću ne biste svrstali u razvratnike?” „Oni samo misle da su razvratnici”, ispravi ga. „Tu postoji određena razlika.” Simon se namršti. „Ako Anthony nije razvratnik, žalim ženu koja će se susresti s čovjekom koji jest.” „Biti razvratnik puno je više od zavođenja gomile žena”, opušteno će Daphne. „Ako muškarac ne zna ništa drugo do gurnuti jezik u ženina usta i poljubiti...” Simon osjeti kako mu se grlo zatvara, ali nekako uspije izustiti: „Ne biste smjeli govoriti o takvim stvarima.” Ona slegne ramenima. „Ne biste smjeli ni znati za takve stvari”, zagunđa. ~ 70 ~ Julia Quinn


„Četvorica braće”, reče Daphne kao da je to samo po sebi dovoljno objašnjenje. „Zapravo, trojica. Gregory je premlad da bi se i on računao.” „Netko bi im trebao reći da drže jezik za zubima u vašoj nazočnosti.” Ona ponovno slegne ramenima, zapravo samo jednim ramenom. „Polovicu vremena ni ne primjećuju da sam prisutna.” Simon si to nije mogao zamisliti. „Ali čini mi se da smo se udaljili od prvobitne teme”, reče ona. „Ja sam samo željela reći da je razvratnički humor baziran na okrutnosti. On traži žrtvu jer je nezamislivo smijati se samom sebi. Vi, Vaša milosti, prilično se mudro šalite na vlastiti račun.” „Ne znam bih li vam zahvalio ili vas zadavio.” „Zadavio me? Nebesa mu, zašto?” Ona se ponovno nasmije, bogatim grlenim zvukom koji je Simon osjetio duboko u želucu. On polako izdahne sav zrak iz pluća, pokušavajući smiriti lupanje srca. Bude li se nastavila smijati, on se neće moći suzdržati. Ali ona ga je samo nastavila promatrati, s ustima iskrivljenim u jedan od onih osmijeha zbog kojih je izgledala kao da je neprestano na rubu praskanja u smijeh. „Ipak ću vas zadaviti”, zareži Simon, „zbog općeg načela.” „Kakvog to općeg načela?” „Općeg muškog načela”, reče hvalisavo. Ona ga sumnjičavo pogleda ispod oka. „Za razliku od općeg ženskog načela?” Simon se osvrne oko sebe. „Gdje vam je brat? Vi ste previše smjeli. Netko vas mora dovesti u red.” „O, uvjeravam vas da ćete često viđati Anthonyja. Zapravo, jako me iznenađuje što se još nije pojavio. Bio je sinoć vrlo srdit. Morala sam odslušati čitav sat predavanja o vašim brojnim manama i grijesima.” „Priče o mojim grijesima su zasigurno pretjerane.” „A o vašim manama?” „Vjerojatno istinite”, prizna Simon skrušeno. Ta primjedba mu je zaradila još jedan Daphnin smiješak. „Dobro, bile one istinite ili ne, Anthony misli da nešto smjerate.” „Ali ja uistinu nešto smjeram.” Ona nakrivi glavu i sarkastično zakoluta očima. „On misli da smjerate nešto nedolično.” „Rado bih smjerao nešto nedolično”, promrmlja Simon. „Oprostite?” „Ništa.” Ona se namršti. „Mislim da bismo trebali Anthonyju otkriti naš plan.”

~ 71 ~ Vojvoda i ja


„Kakve bi koristi bilo od toga?” Daphne se prisjeti sinoćnje jednosatne lekcije, ali samo doda: „Pustit ću vas da to sami otkrijete.” Simon je samo pogleda ispod oka. „Draga moja Daphne...” Ona ga pogleda, otvorivši usta od iznenađenja. „Nećeš me valjda prisiljavati da te zovem gospođice Bridgerton.” On dramatično uzdahne. „Nakon svega što smo prošli.” „Nismo mi ništa prošli, vi smiješni čovječe, ali mislim da me možete zvati Daphne bez obzira na to.” „Odlično”, kimne joj svisoka. „Ti mene možeš zvati ‘Vaša milosti’. Ona ga prostrijeli pogledom. „Dobro onda”, odgovori on, a kutovi usana mu se podignu. „Simon, ako baš moraš.” „O, moram”, reče Daphne, zakolutavši očima, „očito moram.” On se nagne prema njoj, a nešto čudno i pomalo vatreno bljesne u dubinama njegovih svijetlih očiju. „Moraš li?” promrmlja. „Bit će to vrlo uzbudljivo čuti.” Daphne odjednom pomisli da je govorio o nečem znatno intimnijem nego o običnom spominjanju njegovog osobnog imena. Čudni vrući žmarci krenu joj niz ruke, i bez razmišljanja ona ustukne jedan korak. „Ovo cvijeće je baš krasno”, izvali. On ga pogleda lijeno, okrećući kiticu u ruci. „Jest, krasno je.” „Obožavam tulipane.” „Nisu za tebe.” Daphne se zagrcne. Simon se naceri. „Za tvoju majku su.” Usta joj se polako otvore od iznenađenja, kratki izdisaj izađe joj iz usta prije nego što reče: „O, baš si jako, jako pametan. Ona će se rastopiti od sreće. Ali obit će ti se to o glavu, znaš.” On je pogleda ispod oka. „Uistinu?” „Uistinu. Sad će biti još odlučnija da ta odvuče do oltara. Bit će jednako napadna na zabavama kakva bi bila da nismo smislili ovu varku.” „Gluposti”, reče Simon podrugljivo. „Prije bih morao podnijeti pažnju desetaka ambicioznih mama. A sada se moram baviti samo s jednom.” „Njezina bi te ustrajnost mogla iznenaditi”, promrmlja Daphne. Zatim okrene glavu i pogleda prema napola otvorenim vratima. „Izgleda da joj se doista sviđaš”, dodala je. „Ostavila nas je same puno dulje nego što to pravila doličnosti nalažu.” Simon razmisli o Daphninim riječima i nagne se naprijed kako bi joj šapnuo: „Je li moguće da prisluškuje na vratima?” Daphne odmahne glavom. „Ne, čuli bismo zvuk njezinih cipela kako klepeću predvorjem.” Zbog nečega u njezinoj izjavi on se nasmiješi, a Daphne shvati da se i ona smiješi. „Stvarno bih ti morala zahvaliti prije nego što se vrati.” „Je li? A zašto?” ~ 72 ~ Julia Quinn


„Tvoj plan je sjajno uspio. Barem što se mene tiče. Nisi li opazio koliko mi je udvarača došlo danas u posjet?” On prekriži ruke, a tulipani mu ostanu visjeti naopačke. „Opazio sam.” „To je stvarno sjajno. Nikad nisam imala toliko posjetitelja u samo jedno popodne. Majka je bila izvan sebe od ponosa. Čak je i Humboldt – to je naš batler – sjao od sreće, a dosad bi se rijetko i nasmiješio. Joj! Vidi, kaplješ.” Ona se sagne i ispravi cvijeće, podlakticom okrznuvši prednji dio njegova kaputa. Istog časa odskoči natrag, zapanjena njegovom toplinom i snagom. Dobri Bože, ako sve to može osjetiti kroz njegovu košulju i kaput, kako bi bilo kad bi... Daphne se zacrveni. Tamnocrvenom bojom. „Dao bih sve svoje bogatstvo za tvoje misli”, reče Simon iznenađeno. Na sreću, Violet je izabrala baš taj trenutak da uđe u sobu. „Jako mi je žao što sam vas napustila na tako dugo”, reče, „ali konj gospodina Cranea ostao je bez potkove, pa sam ga naravno morala otpratiti do konjušnice i pronaći konjušara da popravi štetu.” Svih ovih godina koliko su živjele zajedno – a to je, prisjeti se Daphne, naravno bilo cijelog njezina života – Daphne nikad nije čula da je njezina majka nogom zakoračila u konjušnicu. „Vi ste uistinu iznimna domaćica”, reče Simon, pruživši joj cvijeće. „Ovo je za vas.” „Za mene? „Violet širom otvori usta od iznenađenja, a čudan joj zvuk pobjegne s usana. „Jeste li sigurni? Jer ja...” Ona pogleda u Daphne, zatim u Simona, pa konačno ponovno u Daphne. „Jeste li sigurni? ” „Svakako.” Violet zatrepće očima, a Daphne u njima primijeti prave suze. Nitko je nikad ne dariva cvijećem, shvatila je Daphne. Bar ne već deset godina otkako je otac umro. S obzirom na silnu djecu, svi su je smatrali samo majkom, zaboravivši da je i ona bila samo žena. „Ne znam što bih rekla”, šmrcala je Violet. „Pokušaj s ‘hvala vam’”, šapne joj Daphne na uho, svojim joj osmijehom ozarivši lice. „O, Daff, grozna si.” Violet je nježno udari po ruci. Daphne primijeti kako joj Violet nikad dosad nije izgledala ovako mlado. „Hvala vam, Vaša milosti. Ovo cvijeće je prelijepo, ali još je važnije što ste tako pažljivi. Cijelog ću se života sjećati ove vaše divne geste.” Simon je izgledao kao da se sprema nešto reći, ali na kraju se samo nasmiješi i kimne glavom. Daphne pogleda svoju majku i primijeti nedvojbenu radost u njezinim plavim očima boje različka i shvati, posramivši se, da se niti jedno od njezine djece nikad nije tako pažljivo ponijelo prema njoj poput čovjeka koji je stajao kraj nje.

~ 73 ~ Vojvoda i ja


Vojvoda od Hastingsa. Daphne upravo u tom trenutku shvati da će biti luda ako se ne zaljubi u njega. Naravno, bilo bi lijepo kad bi joj on uzvratio osjećaje. „Majko”, reče Daphne, „želiš li da ti odem po vazu?” „Molim? „Violet je još bila prezauzeta blaženim mirisanjem svoga cvijeća da bi obratila pozornost na kćerine riječi. „O, da. Naravno. Zamoli Humboldta da izvadi onu kristalnu od moje bake.” Daphne se zahvalno osmjehne Simonu i krene prema vratima, ali prije nego što je uspjela napraviti više od dva koraka, velika i zlokobna pojava njezina najstarijeg brata materijalizira se na vratima. „Daphne”, zareži Anthony, „baš sam tebe tražio.” Daphne odluči da bi joj bilo najpametnije jednostavno ignorirati njegovo turobno raspoloženje. „Samo trenutak, Anthony”, reče mu ljupko. „Majka me zamolila da donesem vazu. Hastings joj je donio cvijeće.” „Hastings je ovdje?” Anthony pogleda iza njih. „Hastingse, što ti tu radiš?” „Došao sam posjetiti tvoju sestru.” Anthony se progura pokraj Daphne i uđe u sobu, izgledajući poput olujnog oblaka na nogama. „Nisam ti dopustio da se udvaraš mojoj sestri”, reče prijetećim glasom. „Ali ja jesam”, reče Violet. Gurne cvijeće Anthonyju u lice, mašući njime kao da mu želi istresti u nos što veću količinu peluda. „Zar nije divno?” Anthony kihne i odgurne cvijeće. „Majko, pokušavam razgovarati s vojvodom.” Violet pogleda Simona. „Želite li vi razgovarati s mojim sinom?” „Ne baš.” „Onda dobro. Anthony, budi tiho.” Daphne stavi ruku na usta, ali šmrcajući kikot se ipak začuje. „Ti! „Anthony uperi prst u nju. „Ti šuti!” „Možda bih trebala otići po vazu”, zamišljeno će Daphne. „I ostaviti me na milost i nemilost svoga brata?” reče Simon blagim glasom. „Ne bih se složio.” Daphne ga pogleda ispod oka. „Zar želiš reći da nisi dovoljno hrabar da se suočiš s njim?” „Ništa slično. Samo želim reći da je on tvoj problem, a ne moj, pa...“ „Koji se vrag ovdje zbiva?” grmio je Anthony. „Anthony!” uzvikne Violet. „Neću tolerirati tako nedolično izražavanje u svojoj dnevnoj sobi.” Daphne se počne smijuljiti. Simon ne učini ništa već samo nagne glavu, zureći znatiželjno u Anthonyja. ~ 74 ~ Julia Quinn


Anthony ih oboje smrknuto pogleda pa prebaci pozornost na svoju majku. „Njemu se ne smije vjerovati. Imaš li ti pojma što se ovdje zbiva?” zahtijevao je. „Naravno da imam”, odgovori Violet. „Vojvoda je došao u posjet tvojoj sestri.” „I donio cvijeće tvojoj majci”, reče Simon dobronamjerno. Anthony je čeznutljivo promatrao Simonov nos. Simon je imao izrazit dojam da Anthony zamišlja kako ga razbija. Anthony okrene glavu i pogleda majku u oči. „Jesi li ti uopće svjesna njegova ugleda?” „Reformirani razvratnici na kraju ispadnu najbolji supruzi”, reče Violet. „To su gluposti i ti to dobro znaš.” „Ali on ionako nije pravi razvratnik”, dodala je Daphne. Pogled koji je Anthony uputio svojoj sestri bio je tako komično zlokoban da se Simon zamalo nasmijao. Uspio se suzdržati, ali većim dijelom zato što je bio prilično siguran da bi svako unošenje humora u situaciju dovelo do poraza Anthonyjeve šake u bitci s njegovim mozgom, a Simonovo bi lice postalo prvom žrtvom toga sukoba. „Ti ne znaš”, reče Anthony ispod glasa, gotovo drhteći od bijesa, „ti ne znaš što je on sve radio.” „Ništa gore nego ti, sigurna sam u to”, lukavo reče Violet. „Točno tako!” urlao je Anthony. „Dobri Bože, ja znam što je njemu sada na pameti, a to nema nikakve veze s poezijom i ružama. Simon zamisli Daphne kako leži na krevetu posutom ružinim laticama. „Možda ima s ružama”, promrmlja. „Ubit ću ga”, najavi Anthony. „Ali ovo su tulipani”, ispravi ga Violet. „Iz Holandije. A ti, Anthony, stvarno bi trebao naučiti kontrolirati emocije. Ovo je vrlo neumjesno.” „On nije dostojan ni lizati Daphnine cipele.” Simonove se misli ispune s još erotskih slika, u ovom slučaju zamisli sebe kako joj liže nožne prste. Odluči više ništa ne komentirati. Uostalom, već je odlučio da neće dopustiti lutanje svojih misli u tim smjerovima. Daphne je bila Anthonyjeva sestra, za Boga miloga. Ne smije je zavesti. „Ne želim više čuti niti jednu ružnu riječ o Njegovoj milosti”, izjavi Violet empatično. „I sad je toga dosta.” „Ali...” „Ne sviđa mi se tvoj ton, Anthony Bridgertone!” Simonu se učini da je čuo kako se Daphne suzdržava da se ne nasmije i zapita se o čemu se tu zapravo radi. ~ 75 ~ Vojvoda i ja


„Ako vaše majčinstvo nema ništa protiv”, reče Anthony patnički ravnodušnim glasom, „želio bih nasamo porazgovarati s vojvodom.” „Sad doista idem po tu vazu”, najavi Daphne i odjuri iz prostorije. Violet prekriži ruke i reče Anthonyju: „Ne dopuštam maltretiranje gosta u mojoj kući.” „Neću ga ni pipnuti”, odgovori Anthony. „Obećajem ti.” Kako nikad nije imao majku, Simonu je ovakav razgovor bio fascinantan. Kuća Bridgerton bila je, na kraju krajeva, Anthonyjeva. To nije bila kuća njegove majke i Simona je zadivilo što se Anthony suzdržavao naglasiti tu činjenicu. „Sve je u redu, lady Bridgerton”, ubacio se. „Siguran sam da Anthony i ja imamo štošta raspraviti.” Anthony ga pogleda ispod oka. „Štošta.” „Dobro”, reče Violet. „Ionako ćeš učiniti ono što želiš bez obzira što ja kažem. Ali ja ne idem odavde.” Ona sjedne na sofu. „Ovo je moja dnevna soba i meni je ovdje udobno. Ako vas dvojica želite započeti to glupo nadmetanje koje pripadnici muškog roda naše vrste nazivaju razgovorom, slobodno to učinite negdje drugdje.” Simon iznenađeno zatrepće. Očito je Daphnina majka bila puno više od onoga što se činilo na prvi pogled. Anthony trzne glavom u smjeru vrata i Simon krene za njim u predvorje. „Moja radna soba je ondje”, reče Anthony. „Ti ovdje imaš radnu sobu?” „Pa ja sam glava obitelji.” „Naravno”, reče Simon. „Ali stanuješ negdje drugdje.” Anthony zastane i prodorno promotri Simona. „Jamačno si opazio da moj položaj glave obitelji Bridgerton nosi sa sobom ozbiljnu odgovornost.” Simon ga pogleda ravno u oči. „Misliš na Daphne?” „Točno.“ „Ako se dobro sjećam”, reče Simon, „ranije ovoga tjedna si mi rekao da nas želiš upoznati.” „To je bilo prije nego što sam pomislio da ćeš biti zainteresiran za nju!” Simon je držao jezik za zubima dok je pratio Anthonyja do radne sobe i nastavio je šutjeti kad je Anthony zatvorio za sobom vrata. „Zašto si pretpostavio”, upita ga oprezno, „da neću biti zainteresiran za tvoju sestru?” „Osim činjenice da si mi se zakleo da se nikad nećeš oženiti?” razvuče Anthony. Bio je u pravu. Simonu nije bilo drago što je Anthony toliko bio u pravu. „Osim te činjenice”, odbrusi mu. Anthony nekoliko puta trepne pa zatim reče: „Nitko nije zainteresiran za Daphne. Barem nitko od onih kojima bismo dopustili da se ožene njome.”

~ 76 ~ Julia Quinn


Simon prekriži ruke i nasloni leđa na zid. „Nemaš baš visoko mišljenje o njoj, zar...?” Prije nego što je uspio završiti sa svojim pitanjem, Anthony ga zgrabi za vrat. „Da se nisi usudio vrijeđati moju sestru.” Simon je međutim naučio ponešto o samoobrani tijekom svojih putovanja pa mu je trebalo samo dvije sekunde da zamijeni njihove položaje. „Nisam vrijeđao tvoju sestru”, reče zlokobnim glasom. „Vrijeđao sam tebe.” Čudni grgljajući zvukovi dolazili su iz Anthonyjevog grla pa ga Simon pusti. „Zapravo”, reče, otresavši ruke jednu o drugu „Daphne mi je objasnila zašto nije privukla nijednog prikladnog udvarača.” „Je li?” upita Anthony podrugljivo. „Ja osobno mislim da to ima najviše veze s činjenicom da se ti i tvoja braća ponašate poput gorila, ali ona mi je rekla da je to zato što je cijeli London doživljava kao prijateljicu, a nitko je ne doživljava kao romantičnu heroinu.” Anthony je duže vrijeme šutio, a onda konačno reče: „Shvaćam.” Zatim, nakon još jedne stanke doda zamišljeno: „Vjerojatno je u pravu.” Simon nije rekao ništa, samo je promatrao kako mu prijatelj konačno shvaća o čemu se radi. Konačno Anthony reče: „Ipak mi se ne sviđa što njuškaš oko nje.” „Bože moj, govoriš o meni kao da sam pas.” Anthony prekriži ruke. „Ne zaboravi da smo skupa harali po Londonu nakon Oxforda. Ja točno znam što si sve radio.” „Za Boga miloga, Bridgertone, imali smo tada dvadeset godina! Svi su muškarci idioti u toj dobi. Uostalom, ti prokleto dobro znaš da s-s...“ Simon osjeti kako mu jezik postaje nespretan i odglumi napad kašlja kako bi prikrio mucanje. K vragu. Ovo se u posljednje vrijeme rijetko događalo, ali kad bi se ipak dogodilo, uvijek je bio uzrujan ili ljutit. Kad bi izgubio kontrolu nad emocijama, izgubio bi kontrolu i nad govorom. To je bilo jednostavno tako. Na nesreću, takve su ga epizode samo dovodile do ljutnje na samoga sebe, što bi dodatno pogoršalo mucanje. Bila je to najgora vrsta začaranog kruga. Anthony ga upitno pogleda. „Jesi li dobro?” Simon kimne. „Nešto mi je zapelo u grlu”, slaže. „Da pozovem slugu da ti donese čaj?” Simon ponovno kimne. Nije mu se baš pio čaj, ali činilo se da bi upravo to tražila osoba kojoj je doista nešto zapelo u grlo. Anthony povuče zvonce, a zatim se ponovno okrene prema Simonu i upita: „Što si ono bio rekao?” Simon gutne, nadajući se da će mu to pomoći prevladati ljutnju. „Samo sam želio reći da ti znaš bolje od svih drugih da je bar pola mog ugleda nezasluženo.” ~ 77 ~ Vojvoda i ja


„Da, ali ja sam bio prisutan kad si zaslužio onu drugu polovicu. Nemam nikakvih problema s tim da se povremeno družiš s Daphne, ali ne želim da joj se udvaraš.” Simon je zurio u svog prijatelja – ili barem u čovjeka za kojeg je mislio da mu je prijatelj – u nevjerici. „Zar ti stvarno misliš da ću ja zavesti tvoju sestru?” „Ne znam što misliti. Znam da se ne planiraš nikada oženiti. Znam da se Daphne planira udati.” Anthony slegne ramenima. „Iskreno, to mi je dovoljan razlog da vas dvoje držim na suprotnim stranama plesnog podija.” Simon duboko uzdahne. Iako je Anthonyjevo ponašanje bilo vraški iritantno, smatrao ga je ipak razumljivim, čak i pohvalnim. Uostalom, čovjek je samo činio ono što je bilo najbolje za njegovu sestru. Simon je teško mogao zamisliti kako je to biti odgovoran za ikog drugog osim za samog sebe, ali je pretpostavljao da kad bi imao sestru, bio bi također vrlo izbirljiv u vezi s onima koji joj se smiju udvarati. Baš u tom trenutku začuje se kucanje na vratima. „Slobodno!” poviče Anthony. Umjesto sluškinje s čajem, u sobu uđe Daphne. „Majka mi je rekla da ste vas dvojica zvjerski raspoloženi i da bih vas trebala ostaviti na miru, ali morala sam se uvjeriti da se niste poubijali.” „Nismo”, reče Anthony turobno se osmjehnuvši. „Radilo se samo o blagom davljenju.” Moralo joj se priznati da nije ni trepnula. „Tko je koga davio?” „Ja sam davio njega”, odgovori joj brat, „a zatim mi je on uzvratio uslugu.” „Shvaćam”, reče ona polako. „Žao mi je što sam propustila zabavu.” Simon nije mogao ne nasmijati se na ovu primjedbu. „Daff”, započeo je. Anthony se naglo okrene. „Zoveš ju Daff?” Sad se pak naglo okrene prema Daphne. „Jesi li mu dopustila da te zove imenom?” „Naravno.” „Ali...” „Ja mislim”, prekine ga Simon, „da ćemo mu morati sve reći.” Daphne trezveno kimne. „Mislim da imaš pravo. Sjećaš se da sam ti to i rekla.” „Baš lijepo od tebe što si to spomenula”, promrmlja Simon. Ona se vedro osmjehne. „Nisam mogla odoljeti. Kad netko ima četvoricu braće, mora iskoristiti svaku priliku kad može reći ‘rekla sam ti’.” Simon je gledao čas u jedno, čas u drugo. „Ne znam koga od vas više žalim.” „Koji se vrag zbiva?” zahtijevao je Anthony, a zatim dodao: Što se tiče tvoje primjedbe, slobodno žali mene. Ja sam prema njoj puno ljubazniji brat nego što je ona meni sestra.” „To nije istina!” ~ 78 ~ Julia Quinn


Simon je ignorirao svađu i usredotočio pozornost na Anthonyja. „Želiš znati koji se vrag zbiva? Eto, ovako...”

~ 79 ~ Vojvoda i ja


7. poglavlje Muškarci su ovce. Kamo jedan krene, ostali ga ubrzo slijede. Društveni bilten lady Whistledown, 30. travnja 1813.

S

ve u svemu, pomisli Daphne, Anthony je to prihvatio prilično dobro. Do trenutka kad je Simon završio s objašnjavanjem njihovog malog plana (s, morala je priznati, čestim prekidima s njezine strane), Anthony je samo sedam puta povisio glas. To je bilo otprilike sedam puta manje nego što je Daphne predvidjela. Konačno, nakon što ga je Daphne preklinjala da drži jezik za zubima dok mu ona i Simon ne iznesu cijelu priču, Anthony odrješito kimne, prekriži ruke i zatvori usta dok ne završe s objašnjavanjem. Pogled mu je bio toliko mrk da se od njega mogla odlijepiti žbuka sa zidova, ali držao se svoje riječi i nastavio šutjeti do kraja. Sve dok Simon nije završio s „I to je to.” Nastupila je tišina. Grobna tišina. Punih deset sekunda, ništa osim tišine, iako se Daphne mogla zakleti da je čula kako joj se oči pomiču u dupljama dok joj je pogled skakao od Anthonyja do Simona. I onda konačno, od Anthonyja: „Jeste li vi ludi?” „Mislila sam da će tako reagirati”, promrmlja Daphne. „Jeste li vi oboje posve, neopozivo, zastrašujuće ludi?” Anthonyjev se glas pretvorio u riku. „Nije mi jasno tko je od vas veći idiot.” „Daj se utišaj!” prosikće Daphne. „Majka će te čuti.” „Majku bi izdalo srce kad bi znala što smjerate”, odgovori Anthony nimalo obzirnijim tonom. „Ali majka za to neće saznati, zar ne?” uzvrati mu Daphne. „Ne, neće”, odgovori Anthony, isturivši bradu. „Zato što je vaša mala varka završila upravo ovog trenutka.” Daphne prekriži ruke. „Ne možeš me natjerati na to.” Anthony kimne glavom u smjeru Simona. „Mogu ga ubiti.” „Ne budi smiješan.” „Dvoboji su se vodili i za manje stvari.” „Da, vodili su ih idioti!” „Njemu ne osporavam titulu idiota.” ~ 80 ~ Julia Quinn


„Smijem li vas prekinuti?” reče Simon tiho. „On je tvoj najbolji prijatelj!” pobunila se Daphne. „Nije”, reče Anthony, jedva suzdržavajući nasilje u ta dva sloga,“više“ Daphne se ljutito okrene prema Simonu. „Zašto ti ništa ne kažeš?” Usta mu se iskrive u cinični poluosmijeh. „A kad sam uopće imao priliku?” Anthony se okrene Simonu. „Želim da smjesta napustiš našu kuću.” „Prije nego što sam se dobio priliku obraniti?” „Ovoje i moja kuća”, reče Daphne bijesno. „A ja želim da ostane.” Anthony je strijeljao sestru pogledom, a ogorčenje je bilo očito iz svakog centimetra njegova držanja. „Dobro”, reče. „Dajem vam dvije minute da izložite svoj slučaj. Ni sekunde više.” Daphne pogleda u Simona s oklijevanjem, pitajući se planira li on sam iskoristiti te dvije minute. No on samo slegne ramenima i reče. „Samo izvoli. On je tvoj brat.” Ona duboko udahne za hrabrost, stavi ruke na bokove a da toga nije bila ni svjesna i reče: „Kao prvo, moram istaknuti kako ja puno više dobivam od našeg saveza nego Njegova milost. On kaže da me želi iskoristiti ne bi li obeshrabrio druge žene...” „I njihove majke”, ubaci se Simon. „... i njihove majke. Ali iskreno...” Daphne pogleda Simona „Ja mislim da nema pravo. Žene ga neće prestati proganjati samo zato što misle da se možda priklonio nekoj drugoj mladoj dami, pogotovo kad sam ja ta mlada dama.” „Što nije u redu s tobom?” zahtijevao je Anthony. Daphne mu krene objašnjavati, ali primijeti čudno pogledavanje između dvojice muškaraca. „O čemu se radi?” „Ni o čemu”, promrmlja Anthony izgledajući pomalo skrušeno. „Izložio sam tvom bratu tvoju teoriju zašto nemaš više udvarača”, reče Simon ljubazno. „Vidim.” Daphne napući usne kao da pokušava odlučiti je li to nešto zbog čega bi se trebala naljutiti. „Hm. Dobro, on je to ionako već sam morao shvatiti.” Simon se zagrcne ili se možda nasmije. Daphne ih obojicu prostrijeli pogledom. „Nadam se da moje dvije minute ne uključuju sve ove prekide.” Simon slegne ramenima. „On gleda na sat.” Anthony se uhvati dlanovima za rub stola, vjerojatno, pomisli Daphne, kako bi suspregnuo nagon da zadavi Simona. „A on”, reče prijeteći, „će izletjeti glavom kroz prozor ako ne začepi.” „Znate, uvijek sam sumnjala da su muškarci idioti”, procijedi Daphne, „ali sve do danas nisam bila u to sigurna.” Simon se naceri. ~ 81 ~ Vojvoda i ja


„Uza sve prekide”, presječe je Anthony, još jednom ubojito pogledavši Simona dok je govorio Daphne, „imaš još jednu i pol minutu.” „Odlično”, odbrusi mu. „Tada ću svesti ovaj razgovor na jednu jedinu činjenicu. Danas sam imala šest posjetitelja. Šest! Možeš li se sjetiti kad sam posljednji puti imala šest posjetitelja?” Anthony je samo tupo zurio u nju. „Ja ne mogu”, nastavi Daphne, ovaj put smireno. „Zato što se to nikad nije dogodilo. Šest muškaraca je stiglo na naša vrata, pokucalo i pružilo Humboldtu svoje posjetnice. Šest muškaraca mi je donijelo cvijeće, razgovaralo sa mnom, a jedan mi je čak kazivao poeziju.” Simon se trzne. „A znaš li zašto’?” zahtijevala je, opasno podižući glas. „Znaš li?” Shvativši s priličnim zakašnjenjem o čemu se radi, Anthony odluči šutjeti. „Zato što je on”, ona pokaže prstom u Simona, „sinoć na balu lady Danbury bio toliko ljubazan odglumiti kako se zanima za mene.” Simon koji je dosad bio opušteno naslonjen na rub stola, iznenada se ispravi. „Čekaj malo”, reče brzo. „Ja ne bih baš tako rekao.” Ona se okrene, pogledavši ga zadivljujuće smireno. „A kako bi ti to rekao?” Jedva je uspio izgovoriti „Ja...“, prije nego što ona doda „Zato što te uvjeravam da tim muškarcima dosad nikad nije palo na pamet doći mi u posjet.” „Ako su toliko kratkovidni”, reče Simon tiho, „zašto ti je uopće stalo do njih?” Ona zašuti i povuče se. Simon je imao ružan osjećaj da je rekao nešto vrlo, vrlo pogrešno, ali nije postao siguran u to dok nije uočio njezino ubrzano treptanje. Joj, k vragu. Zatim ona obriše jedno oko. Zakašljala se pritom, pokušavajući to prikriti pretvarajući se da stavlja ruku na usta, no Simon se svejedno osjećao kao najgori gad. „Vidi što si sad učinio”, obrecne se Anthony. Stavi ruku na sestrino rame da je utješi, neprekidno strijeljajući Simona pogledom. „Ne obraćaj pažnju na njega, Daphne. On je budala.” „Možda”, šmrcne. „Ali on je inteligentna budala.” Anthony ju zapanjeno pogleda. A ona njega ispitivački. „Ako nisi želio da to ponovim, nisi to trebao reći.” Anthony umorno uzdahne. „Zar ih je danas uistinu bila šestorica?” Ona kimne. „Sedmorica uključujući Hastingsa.” „Reci”, upita je oprezno, „je li među njima bio itko za koga bi se mogla poželjeti udati?” ~ 82 ~ Julia Quinn


Simon shvati kako prstima dubi rupice u svome bedru i prisili se maknuti ruku na stol. Daphne ponovno kimne. „To su sve mladići s kojima sam se rado družila. Radi se samo o tome da nikome od njih nije palo na pamet udvarati mi se prije nego što je Hastings prvi počeo. Kad bih imala priliku, možda bi mi se s vremenom netko od njih i svidio.” „Ali...“ Simon brzo zatvori usta. „Ali što?” upita ga Daphne znatiželjno. Shvatio je što je želio reći. Ako su ti muškarci opazili koliko je Daphne divna samo zato što je za nju pokazao zanimanje jedan vojvoda, tada su oni obični idioti i ne bi uopće trebala razmišljati jesu li prikladni za brak. No budući da je on bio taj koji je ukazao na činjenicu da će joj njegovo zanimanje priskrbiti više udvarača... pa, iskreno, tom bi primjedbom sam sebi skočio u usta. „Ništa”, reče konačno, mahnuvši rukom kao da joj želi reći da ne obraća pozornost na njega. „Nije važno.” Daphne ga je nekoliko trenutaka gledala, kao da čeka da se predomisli, a zatim se ponovno okrene bratu. „Priznaješ li onda da je naš plan mudar?” „Nazvati takav plan mudrim bilo bi možda malo pretjerano, ali...”, izgledalo je kao da se Anthony muči već sa samim izgovaranjem te rečenice, „vidim zašto si pomislila da bi ti se mogao isplatiti.” „Anthonyja se moram udati. Na stranu to što me majka nepodnošljivo gnjavi, ja uistinu želim muža. Želim se udati i imati svoju obitelj. Želim to više nego što možeš shvatiti. A dosad me nitko prihvatljiv nije zaprosio.” Simonu nije bilo jasno kako bi Anthony uopće mogao proturječiti toplom molećivom pogledu u njezinim tamnim očima. I doista, Anthony se objesi o stol i nemoćno zastenje. „Dobro”, reče, zatvorivši oči kao da ne množe vjerovati da će izgovoriti tu rečenicu, „pristat ću na to ako moram.” Daphne skoči i zagrli ga. „Joj, Anthony, znala sam da si najbolji brat na svijetu.” Poljubi ga u obraz. „Samo ponekad zabludiš.” Anthony pogleda u strop prije nego što se usredotoči na Simona. „Vidiš li što ja moram trpjeti?” upita zatresavši glavom. Glas mu je imao onaj poseban ton koji muškarci koriste samo kad razgovaraju međusobno. Simon se u sebi nasmije čudeći se kako se odjednom pretvorio od zlog zavodnika u dobrog prijatelja. „Ali”, reče Anthony glasno, što natjera Daphne da ga pogleda, „postavit ću neke uvjete.”

~ 83 ~ Vojvoda i ja


Daphne nije rekla ništa, samo je trepnula pričekavši da brat nastavi. „Kao prvo, o ovome ni riječi izvan ove prostorije.” „Slažem se”, reče ona brzo. Anthony upitno pogleda Simona. „Naravno”, odgovori on. „Majka će biti silno razočarana ako sazna istinu.” „Zapravo”, promrmlja Simon”, ja mislim da bi vaša majka zapljeskala našoj domišljatosti, no kako je vas dvoje dulje poznajete, zacijelo ste u pravu.” Anthony ga ošine pogledom. „Drugo, ni pod kojim okolnostima vas dvoje nećete biti sami zajedno. Nikada.” „To će biti lako”, reče Daphne, „zato što nam to ionako ne bi bio dopušteno ni da mi se uistinu udvara.” Simon se prisjeti njihova kratkog susreta u hodniku u kući lady Danbury i bude mu žao što nije imao priliku biti malo dulje sam s Daphne, ali znao je prepoznati zid kad bi naišao na njega, pogotovo ako taj zid nosi ime Anthonyja Bridgertona. Stoga samo potvrdno kimne. „Treće...“ „Ima i treće?” upita Daphne. „Bilo bi i trideseto da se samo mogu domisliti”, zareži Anthony. „Dobro”, odustane ona. Izgledala je vrlo uzrujano. „Ako baš moraš.“ Na trenutak Simon pomisli da bi je Anthony mogao zadaviti. „Što je tebi smiješno?” zahtijevao je Anthony. Tek tada je Simon shvatio da se nasmijao. „Ništa”, žustro doda Simon. „Dobro”, progunđa Anthony. „Jer je sljedeći uvjet ovaj: ako te ikad, pa makar samo jedan jedini put, uhvatim u bilo kakvom ponašanju koje bi je moglo kompromitirati... Ako te uhvatim da joj ljubiš vražju ruku bez ičijeg nadzora, otkinut ću ti glavu.” Daphne zatrepće. „Ne misliš li da je to malo pretjerano?” Anthony je prostrijeli pogledom. „Ne.” „Ah.” „Hastingse?” Simon nije imao izbora doli kimnuti. „Dobro”, odgovori Anthony osorno. „I sad kad smo s tim završili, ti”, kimne prilično naglo glavom u Simonovu smjeru, „možeš ići.“ „Anthony!” uzvikne Daphne. „Pretpostavljam da to znači da si povukao poziv na večeru večeras?” upita ga Simon. „Da.” ~ 84 ~ Julia Quinn


„Ne!” Daphne udari brata u ruku. „Hastings je pozvan na večeru? Zašto mi to nisi rekao?” „Davno sam ga pozvao”, progunđa Anthony. „Jako davno.” „U ponedjeljak”, reče Simon. „Onda nam se moraš pridružiti”, reče Daphne odlučno. „Majka će biti oduševljena. A ti...”, bocne brata prstom u ruku, „prestani smišljati čime ćeš ga otrovati.” Prije nego što je Anthony uspio odgovoriti, Simon odbaci njezino upozorenje zasmijuljivši se. „Ne brini se za mene, Daphne. Zaboravila si da sam išao s njim u školu gotovo cijelo desetljeće. Nikad nije shvatio osnovna pravila kemije.” „Ubit ću ga”, reče Anthony sebi u bradu. „Prije isteka ovog tjedna, ja ću ga ubiti.” „Ne, nećeš”, reče Daphne bezbrižno. „Do sutra ćete obojica zaboraviti sve ovo i zajedno ćete pušiti cigare u White‘su.” „Nisam baš siguran”, reče Anthony zlokobno. „Naravno da hoćete. Simone, slažeš se?” Simon je proučavao prijateljevo lice i shvati da u njemu vidi nešto novo. Nešto u pogledu. Nešto ozbiljno. Prije šest godina, kad je Simon napustio Englesku, on i Anthony su još bili dječaci. O, naravno da su mislili da su pravi muškarci. Kockali su se, kurvali se i šepurili u društvu, zaokupljeni vlastitim osjećajem važnosti. Ali sada su bili drukčiji. Sada su uistinu bili muškarci. Simon je osjetio tu promjenu u sebi tijekom svojih putovanja. Bila je to spora preobrazba, stvarana s vremenom kako se suočavao s novim izazovima. Ali sad je uvidio da je, po svojem povratku u Englesku, još doživljavao Anthonyja kao dvadesetdvogodišnjeg mladića kojeg je ostavio za sobom. Bio je jako nepravedan prema svom prijatelju, shvatio je, ne prihvativši činjenicu da je on također odrastao. Anthony je imao odgovornost o kojoj je Simon mogao samo sanjati. Imao je braću koju je trebalo usmjeriti, sestre koje je trebalo štititi. Simon je imao vojvodstvo, ali Anthony je imao obitelj. Bila je to velika razlika i Simon shvati da ne može kriviti prijatelja za njegovo pretjerano zaštitničko i doista pomalo tvrdoglavo ponašanje. „Ja mislim”, reče Simon polako, konačno odgovarajući na Daphnino pitanje, „da smo tvoj brat i ja obojica drukčiji ljudi nego što smo bili prije šest godina kad smo ludovali zajedno. I mislim da to možda i nije tako loše.”

Nekoliko sati kasnije, kućanstvo obitelji Bridgerton bilo je u kaosu. ~ 85 ~ Vojvoda i ja


Daphne se presvukla u večernju haljinu od tamnozelenog baršuna za koju joj je netko jednom rekao kako joj oči u njoj ne izgledaju posve smeđe. Zatim je besposleno bauljala po predvorju, pokušavajući pronaći najbolji način za smirivanje majčine nervoze. „Ne mogu vjerovati”, reče Violet, stavivši ruku na srce, „da mi je Anthony zaboravio reći da je pozvao vojvodu na večeru. Nisam se imala vremena pripremiti. Nimalo.” Daphne pogleda jelovnik koji je držala u ruci. Počinjao je s juhom od kornjačevine i marširao kroz još tri jela dok nije završio s janjetinom u bešamelu (nakon koje su slijedila, naravno, na izbor još četiri deserta). Nastojala je da joj glas ne zvuči zajedljivo kad je rekla: „Mislim da se vojvoda neće imati na što požaliti.” „Molim Boga da bude tako”, odgovori Violet. „Ali da sam znala da dolazi, pobrinula bih se da imamo i jelo od govedine. Ne može se prirediti večera za goste bez jela od govedine.” „On zna da je ovo neformalna večera.” Violet je pogleda s visoka. „Nijedna večera nije neformalna kad vojvoda dolazi u goste.” Daphne pažljivo promotri majku. Violet je kršila ruke i škrgutala zubima. „Majko”, reče Daphne „Ne mislim da je vojvoda tip osobe koja bi očekivala da dramatično promijenimo obiteljsku večeru samo radi njega.” „On to možda ne očekuje”, reče Violet”, ali ja očekujem. Daphne, postoje određena pravila u društvu. Očekivanja. I iskreno, ne razumijem kako možeš biti tako mirna i nezainteresirana.” „Nisam nezainteresirana!” „Ali uopće ne djeluješ živčano.” Violet je sumnjičavo pogleda. „Kako je moguće da nisi živčana? Za Boga miloga, Daphne, taj čovjek se možda kani oženiti tobom.” Daphne je htjela zastenjati, ali se ipak suzdržala. „On nikada nije rekao takvo što, majko.” „Nije ni morao. Zašto bi inače plesao sinoć s tobom? Jedina druga dama koju je tako počastio bila je Penelope Featherington, a svi znamo da je to sigurno učinio iz sažaljenja.” „Meni se Penelope sviđa”, reče Daphne. „I meni se Penelope sviđa”, uzvrati Violet, „i jedva čekam dan kad će njezina majka shvatiti da djevojku s njezinim tenom ne može odijevati u narančasti saten, ali sad nije riječ o tome.” „O čemu je riječ?” „Ne znam!” zaurla Violet. Daphne odmahne glavom. „Idem pronaći Eloise.”

~ 86 ~ Julia Quinn


„Da, učini to”, reče Violet odsutno. „I pobrini se da je Gregory čist. On se nikad ne pere iza uha. I Hyacinth... Dragi Bože, što ćemo učiniti s njom? Hastings ne očekuje da će večerati s desetogodišnjakinjom.” „Da, očekuje”, odgovori joj strpljivo Daphne. „Anthony mu je rekao da cijela obitelj večera zajedno.” „Većina obitelji ne dopušta mlađoj djeci objedovati s odraslima”, istakne Violet. „To je njihova stvar.” Daphne konačno odluči prestati skrivati ogorčenje i glasno zastenje. „Majko, ja sam razgovarala s vojvodom. On shvaća da ovo nije formalna večera. I posebno mi je naglasio kako se veseli promjeni ritma. On sam nema obitelji pa nikada nije iskusio ništa slično obiteljskoj večeri Bridgertona.” „Neka nam Bog pomogne.” Violet sasvim problijedi. „Čekaj, majko”, brzo doda Daphne, „znam o čemu upravo razmišljaš i uvjeravam te, ne moraš se više brinuti da će Gregory opet premazati Francescin stolac pireom od krumpira. Sigurna sam da je prerastao takvo djetinjasto ponašanje.” „Učinio je to prošli tjedan!” „Dobro onda”, reče Daphne žustro, nastavivši u istom tonu, „onda sam sigurna da je naučio lekciju.” Pogled koji je Violet uputila svojoj kćeri bio je krajnje sumnjičav. „No dobro”, reče Daphne, malo manje poslovnim tonom, „onda ću mu jednostavno zaprijetiti smrću ako učini nešto što bi te moglo uzrujati.” „Smrću ga nećeš preplašiti”, zamišljeno reče Violet, „ali možda mu ja mogu zaprijetiti da ću prodati njegovog konja.” „U to neće povjerovati.” „Ne, imaš pravo, previše sam meka srca”, namršti se Violet. „Ali možda će mi povjerovati ako mu priprijetim zabranom svakodnevnog jahanja ” „To bi moglo upaliti”, složi se Daphne. „Dobro. Idem ga sad zastrašivanjem dovesti u red.” Violet napravi dva koraka i zatim se okrene. „Djeca su tako naporna.” Daphne se samo nasmije. Ona je znala da je to napor koji je njezina majka obožavala. Violet se tiho nakašlje, nagoviještajući promjenu teme. „Iskreno se nadam da će ova večera dobro proći. Mislim da bi Hastings mogao biti odličan za tebe.” „Mogao biti?” zadirkivala ju je Daphne. „Mislila sam da su vojvode odličan izbor čak i ako imaju dvije glave koje pijuckaju dok govore.” Ona se nasmije. „Obima ustima!” Violet se blagonaklono nasmiješi. „Tebi će to možda biti teško povjerovati, Daphne, ali ja ne želim da se udaš za bilo koga. Ako sam te upoznala s bezbroj slobodnih muškaraca, to je bilo samo zato što želim da imaš što više udvarača na

~ 87 ~ Vojvoda i ja


izbor.” Violet se sjetno nasmiješi. „Najveći mi je san vidjeti te sretnu, onako kao što sam ja bila sretna s tvojim ocem.” A zatim, prije nego što je Daphne uspjela odvratiti, Violet se izgubi u predvorju. Ostavivši Daphne u nedoumici. Možda taj plan s Hastingsom nije baš bio tako dobra zamisao. Violet će biti silno žalosna kad jednom prestanu glumiti par. Simon je rekao kako bi Daphne trebala biti ta koja će njega ostaviti, no ona je počela razmišljati kako bi možda bilo bolje da bude obrnuto. Simonovo bi odbacivanje bilo ponižavajuće za Daphne, ali tako barem ne bi morala otrpjeti beskrajni niz Violetinih zaprepaštenih „Zašto?” Violet će misliti da je Daphne luda što ga je odbacila. A Daphne će se pitati ima li njezina majka pravo.

Simon nije bio spreman za večeru s Bridgertonovima. Bio je to glasan, nepredvidljiv događaj s obiljem smijeha, i nasreću, samo jednim incidentom koji je uključivao leteći grašak. (Činilo se kako je dotični grašak bio lansiran s Hyacinthina kraja stola, no najmlađa je Bridgertonica izgledala tako nevino i anđeoski da je Simon teško mogao povjerovati kako je baš ona naciljala mahunarku prema svojem bratu.) Srećom, Violet nije primijetila leteći grašak, iako je on u savršenom luku preletio iznad njezine glave. Ali Daphne, koja je sjedila točno nasuprot njemu, sasvim sigurno jest, jer je nevjerojatnom brzinom prekrila usta ubrusom. Sudeći prema naborima u kutovima njezinih očiju, zasigurno se smijala ispod komada tkanine. Simon je malo govorio tijekom večeri. Istini za volju, bilo je puno lakše slušati Bridgertone nego pokušati razgovarati s njima, pogotovo uzevši u obzir broj zlokobnih pogleda koje su mu upućivali Anthony i Benedict. Simona su međutim smjestili na drugi kraj stola, daleko od dvojice najstarijih Bridgertona (što Violet sigurno nije učinila slučajno) pa ih je mogao relativno lako ignorirati i uživati u Daphninom razgovoru s ostatkom obitelji. Povremeno bi mu netko postavio izravno pitanje, on bi odgovorio, a zatim bi ih nastavio tiho promatrati. Konačno ga Hyacinth, koja je sjedila desno od Daphne, pogleda ravno u oči i reče: „Vi ne govorite baš mnogo, zar ne?” Violet se zagrcne vinom. „Vojvoda je mnogo pristojniji od nas koji se stalno ubacujemo u razgovor i prekidamo jedni druge kao da se bojimo da nas netko neće čuti”, reče Daphne najmlađoj sestri. „Ja se ne bojim da me nećete čuti”, reče Gregory.

~ 88 ~ Julia Quinn


„Ni ja se toga ne bojim”, odvrati mu Violet prijekorno. „Gregory, pojedi svoj grašak.” „Ali Hyacinth...” „Lady Bridgerton”, reče Simon glasno, „mogu li vas zamoliti za još jednu porciju ovog preukusnog graška?” „Naravno.” Violet znakovito pogleda Gregoryja. „Vidiš kako vojvoda jede grašak.” Gregory pojede grašak. Simon se u sebi nasmije dok je vadio još jednu porciju graška na svoj tanjur, zahvalan što lady Bridgerton nije odlučila poslužiti formalnu večeru. Bilo bi nemoguće odvratiti Gregoryja od optuživanja Hyacinth za bacanje graška kad bi morao pozvati lakaja da ga posluži. Simon se bacio na grašak jer stvarno nije imao drugog izbora nego pojesti sve do posljednje kuglice. Uspio je ipak krišom pogledati Daphne čije je lice krasio tajanstveni smiješak. Oči su joj sjajile zaraznim humorom pa se uglovi Simonovih usana također počnu podizati. „Anthony, zašto se mrštiš?” upitala je jedna od ostalih djevojaka iz obitelji Bridgerton. Simon pomisli kako bi to mogla biti Francesca, no to je bilo teško reći. Dvije srednje djevojke izgledale su zadivljujuće slično. Obje su imale i plave oči poput njihove majke. „Ne mrštim se”, odbrusi Anthony, ali Simon, kojem su ti namršteni pogledi bili upućeni veći dio vremena, zaključi da laže. „Da, mrštiš se”, reče Francesca ili Eloisa. Ton Anthonyjeva glasa bio je osoran do krajnjih granica. „Misliš li da ću ti sada reći ‘e, baš se ne mrštim’, gorko se varaš.” Daphne se ponovno nasmije iza ubrusa. Simon shvati da se već godinama nije ovako dobro zabavljao. „Mislim da je ovo jedna od najugodnijih večeri koju sam provela u posljednjih godinu dana,” iznenada objavi Violet. „Usprkos tome...”, znakovito pogleda Hyacinth, „što mi najmlađe dijete baca grašak po stolu.” Simon podigne pogled upravo u trenutku kad Hyacinth zavapi: „Kako si znala?” Violet odmahne glavom i zakoluta očima. „Draga moja djeco, kad ćete naučiti da ja sve znam?” Simon zaključi kako iznimno poštuje Violet Bridgerton. Pa ipak, uspjela ga je posve zbuniti pitanjem i osmijehom. „Recite mi, Vaša milosti, jeste li sutra zauzeti?” Unatoč svojoj plavoj kosi i očima, izgledala je toliko slično Daphne dok mu je postavljala to pitanje da se na trenutak zbunio. ~ 89 ~ Vojvoda i ja


A to je morao biti jedini razlog zašto nije promislio prije nego što je promucao: „N-ne. Koliko se sjećam, nisam.” „Odlično!” uzvikne Violet, blistajući. „Tada nam se morate pridružiti na izletu u Greenwich.” „Greenwich?” ponovi Simon. „Točno. Već nekoliko tjedana planiramo otići na obiteljski izlet. Mislili smo ići brodom, a zatim napraviti piknik na obali Temze.” Violet mu se samouvjereno nasmiješi. „Doći ćete, zar ne?” „Majko”, prekine je Daphne, „sigurna sam da vojvoda ima brojnih obaveza.” Violet pogleda Daphne tako ledenim pogledom da se Simon začudio kad se nijedna od njih nije pretvorila u kocku leda. „Gluposti”, odgovori Violet. „Upravo je sam rekao da nema posla.” Ona se okrene Simonu. „Posjetit ćemo i Kraljevsku zvjezdarnicu također, pa se ne morate brinuti da će to biti obično gubljenje vremena. Još nije otvorena za javnost, naravno, ali moj pokojni suprug je bio njihov veliki pokrovitelj pa imamo osiguran ulaz.” Simon pogleda Daphne. Ona samo slegne ramenima i ispriča se pogledom. On se opet okrene prema Violet. „Bit će mi zadovoljstvo.” Violet mu se oduševljeno nasmiješi i potapša ga po ruci. A Simon je imao neugodan osjećaj da mu je sudbina upravo zapečaćena.

~ 90 ~ Julia Quinn


8. poglavlje Do ušiju Vaše autorice dospjela je informacija da je cijela obitelj Bridgerton (plus jedan vojvoda!) krenula u subotu na put u Greenwich. Do ušiju Vaše autorice također je dospjela informacija da se spomenuti vojvoda, zajedno sa stanovitim elanom obitelji Bridgerton, u London vratio vrlo mokar. Društveni bilten lady Whistledown, 3. svibnja 1813.

I

spričaš li mi se još jednom”, reče Simon, naslonivši glavu na ruke, „morat ću te ubiti.”

Daphne ga ljutito pogleda sa svog mjesta na palubi male jahte koju je njezina majka unajmila za prijevoz cijele obitelji i, dakako, vojvode, do Greenwicha. „Oprosti mi što sam toliko pristojna da se želim ispričati zbog očite manipulacije moje majke. Mislila sam da je svrha naše male varke zaštititi te od suptilnih makinacija ambicioznih majki”, reče. Simon odmahne rukom na njezin komentar i utone dublje u svoje sjedište. „To bi bio problem samo kad se ne bih dobro zabavljao.” Daphne ga pogleda iznenađeno. „Oh’ ’, reče (glupo, ako se nju pita), „to je baš lijepo.” On se nasmije. „Silno uživam u vožnji brodom, čak i u tako kratkoj kao što je ova do Greenwicha, a osim toga, nakon što sam proveo toliko vremena ploveći morima, baš se veselim posjetu Kraljevskoj zvjezdarnici i što ću vidjeti meridijan u Greenwichu ” Nakrivi glavu u njezinu smjeru. „Koliko si upoznata s navigacijom i zemljopisnom dužinom?” Ona odmahne glavom. „Vrlo malo, bojim se. Moram priznati da nisam sigurna što je taj meridijan u Greenwichu.” „To je točka od koje se mjere sve zemljopisne dužine. Nekada su moreplovci i navigatori mjerili udaljenost od mjesta polaska, ali su u prošlom stoljeću kraljevski astronomi odlučili proglasiti Greenwich standardnom početnom točkom.” Daphne ga upitno pogleda. „To mi se čini prilično nadmeno od nas, staviti same sebe u središte svijeta?” „Zapravo, vrlo je praktično imati univerzalnu početnu točku kod navigacije po velikim morima.” ~ 91 ~ Vojvoda i ja


Ona ga je još uvijek sumnjičavo gledala. „Pa su se svi jednostavno složili da to bude Greenwich? Meni je teško povjerovati da Francuzi nisu inzistirali na Parizu, a Papa bi, sigurna sam, više volio da je to Rim.. „Zapravo, nije se radilo o dogovoru”, nasmije se Simon. „Nije bilo službenog sporazuma, ako na to ciljaš. Ali Kraljevska zvjezdarnica svake godine izdaje odličnu zbirku karata i tablica. Zove se Nautički almanah. Svaki bi moreplovac bio lud kad bi pokušao ploviti oceanom bez primjerka tog almanaha. A kako se prema njemu zemljopisna dužina mjeri s Greenwichem kao nultom točkom... pa, tako su i svi drugi to usvojili.” „Čini se da doista mnogo znaš o tome.” On slegne ramenima. „Kad provedeš dovoljno vremena na brodu, naučiš.” „Bojim se da se takvo što nije učilo u dječjoj sobi obitelji Bridgerton.” Ona nagne glavu na stranu, pomalo skrušeno. „Moje školovanje bilo je većinom ograničeno na znanje moje guvernante.” „Šteta”, promrmlja Simon. „Zatim upita: „Samo većinom?” „Ako bi me nešto zainteresiralo, uvijek sam mogla pronaći nekoliko knjiga o toj temi u našoj knjižnici.” „Kladio bih se da tvoje zanimanje nije obuhvaćalo apstraktnu matematiku.” Daphne se nasmije. „Želiš reći, kao tvoje? Bojim se da ne. Majka mi je uvijek govorila kako je pravo čudo da znam dovoljno zbrajati da mogu obuti obje cipele.” Simon se trzne. „Znam, znam”, reče Daphne, još uvijek se smiješeći. „Vi koji briljirate u aritmetici jednostavno ne možete shvatiti kako mi obični smrtnici možemo gledati u stranicu ispunjenu brojevima i ne znati odmah rješenje, ili barem ne znati istog trenutka kako doći do rješenja. I Colin je takav.” On se nasmije, jer je bila sasvim u pravu. „Dobro, a koji je tebi bio najdraži predmet?” „Hm. Ah, da, povijest i književnost. Što je bila sreća jer imamo bezbroj knjiga o tim temama.” On ispije još jedan gutljaj limunade. „Ja nisam nikad osobito volio povijest.” „Uistinu? Zašto ne, što misliš?” Simon se malo zamisli, pitajući se je li možda njegov nedostatak volje za učenjem povijesti bio posljedica mržnje prema svojem vojvodstvu i tradiciji koja ga je okruživala. Njegov otac je bio toliko strastveno vezan za titulu... Ali naravno, samo je rekao: „Uistinu ne znam. Pretpostavljam da mi se jednostavno nije sviđala.” Nekoliko su trenutaka ugodno šutjeli, dok joj je nježni povjetarac mrsio kosu. Zatim se Daphne nasmiješi i reče: „Dobro, neću se ponovno ispričati s obzirom na to da previše volim svoj život da bih ga bespotrebno žrtvovala, ali drago mi je da nisi u stanju očaja nakon što te moja majka silom natjerala da nam se pridružiš.” U

~ 92 ~ Julia Quinn


njegovom se pogledu vidjela blaga ironija. „Da vam se nisam želio pridružiti, vaša me majka ne bi uspjela natjerati na to, što god mi rekla.” Ona uzdahne. „I to mi kaže čovjek koji glumi da se, od svih žena na svijetu, udvara baš meni, jer je prepristojan da odbije pozive žena njegovih prijatelja.” Ljutiti mu pogled istog trenutka zamrači lice. „Kako to misliš, baš tebi od svih žena?” „Ovaj, ja...”, ona iznenađeno trepne. Nije imala pojma što je mislila time reći. „Ne znam”, konačno reče. „Onda to nemoj govoriti”, zagunđa Simon, a zatim se smjesti natrag na svoje mjesto. Daphne bez razloga usredotoči pogled na vlažno mjesto na ogradi dok se trudila skinuti s lica blesavi smiješak. Simon je bio vrlo sladak kad je bio mrzovoljan. „Što to gledaš?” upita. Usne joj se trznu. „Ništa.” „Čemu se smješkaš?” To mu zasigurno neće otkriti. „Ne smješkam se.” „Ako se ne smješkaš”, promrmlja, „onda ili imaš grčeve ili se spremaš kihnuti.” „Ništa od toga”, reče ona veselo. „Samo uživam u prekrasnom vremenu.” Simon je bio naslonio glavu na naslon stolca, pa je samo okrene na stranu da bi je pogledao. „A ni društvo nije loše”, zadirkivao ju je. Daphne znakovito pogleda Anthonyja koji se naslonio na ogradu na suprotnoj strani palube, strijeljajući oboje pogledom. „Cijelo društvo?” upita. „Ako misliš na svog ratobornog brata”, odgovori Simon, „zapravo mi je njegov jad jako zabavan.” Daphne se pokuša suzdržati od smijeha, ali joj nije uspjelo. „To baš nije ljubazno od tebe.” „Nikad nisam rekao da sam ljubazan. I pogledaj...”, Simon jedva primjetno nagne glavu u Anthonyjevom smjeru. Anthony se, ako je to ikako moguće, još tmurnije namršti. „Zna da razgovaramo o njemu. To ga izluđuje.” „Mislila sam da ste vas dvojica prijatelji.” „Mi jesmo prijatelji. To je ono što prijatelji rade jedan drugom.” „Muškarci su ludi.” „Općenito govoreći”, složi se Simon. Ona zakoluta očima. „Mislila sam kako je osnovno pravilo prijateljstva da se jedan prijatelj ne bi smio zabavljati sa sestrom drugog prijatelja.” „Ali ja se ne zabavljam s tobom. Ja se samo pretvaram da se zabavljam.” ~ 93 ~ Vojvoda i ja


Daphne zamišljeno kimne i pogleda Anthonyja. „Ali njega to ipak izluđuje, iako zna istinu.” „Znam”, naceri se Simon. „Nije li to sjajno?” Baš u tom trenutku Violet izađe na palubu. „Djeco!” pozove ih. „Djeco! Joj, oprostite, Vaša milosti”, doda kad ugleda Simona. „Sigurno nije pristojno od mene stavljati vas u isti koš s mojom djecom.” Simon se samo nasmije i odmahne rukom na njezinu ispriku. „Kapetan mi je rekao da ćemo ubrzo stići na odredište”, objasni Violet. „Trebali bismo pokupiti svoje stvari.” Simon ustane i pruži ruku Daphne, koja je zahvalno prihvati, zaljuljavši se pri uspravljanju. „Još su mi noge klimave od valova”, nasmije se, čvrsto ga uhvativši za ruku da uhvati ravnotežu. „A čak nismo na moru nego na običnoj rijeci”, promrmlja on. „Čudovište jedno. Ne bi se smio rugati mojoj nespretnosti.” Govoreći to, okrenula je lice prema njemu, i u tom trenutku vjetar se poigra s njezinom kosom, a obrazi joj se zarumene. Izgledala je tako očaravajuće dražesno da je Simon zamalo zaboravio disati. Njezine punašne usne zastale su negdje između smijeha i smiješka, a od sunca joj je kosa imala gotovo crveni odsjaj. Tu na rijeci, daleko od zagušljivih plesnih dvorana, na svježem zraku koji je kružio oko njih, izgledala je tako prirodno i lijepo, te se već zbog same njezine blizine Simon smješkao poput idiota. Da se nisu upravo spremali pristati, i da cijela njezina obitelj nije trčkarala oko njih, on bi je poljubio. Znao je da se ne smije upuštati ni u što s njom, znao je da se nikada neće oženiti njome, ali ipak je zatekao samoga sebe kako se naginje prema njoj. Uopće nije shvatio što čini dok odjednom ne osjeti kako gubi ravnotežu pa se nagne unatrag. Anthony, na nesreću, spazi cijelu tu epizodu i vrlo se osorno ubaci između Simona i Daphne, hvatajući je pod ruku s puno više čvrstine nego nježnosti. „Vjerujem da mi kao tvojem najstarijem bratu”, zarežao je, „pripada čast otpratiti te na obalu.” Simon se samo nakloni i pusti Anthonyja da učini svoje, previše potresen i ljutit zbog svog trenutačnog gubitka samokontrole da bi mu proturječio. Brod se smjestio uz pristanište i postavljena je prilazna daska. Simon je promatrao dok se cijela obitelj Bridgerton nije iskrcala, a zatim krenuo za njima na začelju, prateći ih po travnatoj obali Temze. Na vrhu brijega stajala je Kraljevska zvjezdarnica, dostojanstvena stara zgrada od crvene cigle. Na vrhu tornjeva nalazile su se sive kupole i Simon je imao osjećaj da se nalazi, kako je to Daphne rekla, u samom središtu svijeta. Sve se, shvatio je, mjeri od ove točke.

~ 94 ~ Julia Quinn


Nakon što je proputovao veći dio globusa, zbog te je pomisli osjetio priličnu poniznost. „Jesmo li svi tu?” poviče vikontica. „Stanite mirno, moram provjeriti jesu li svi nazočni.” Ona počne brojati njihove glave, konačno završivši s pobjedničkim: „Deset! Dobro, svi smo tu!” „Budi sretan da nas više ne postrojava po dobi.” Simon pogleda nalijevo i spazi Colina kako mu se ceri. „Postrojavanje po dobi moglo je funkcionirati kao način održavanja reda dok se još podudaralo s visinom. Ali onda je Benedict za dva centimetra prerastao Anthonyja, a zatim je Gregory prerastao Francescu...“ Colin slegne ramenima. „Majka je jednostavno odustala.” Simon pogledom pregleda skupinu i slegne jednim ramenom. „Samo pokušavam ustanoviti kamo bih ja spadao.” „Negdje blizu Anthonyja, ako moram pogađati”, odgovori Colin. „Bože sačuvaj”, promrmlja Simon. Colin ga pogleda znatiželjno i nasmiješi se. „Anthony!” pozove Violet. „Gdje je Anthony?” Anthony otkrije svoj položaj prilično mrzovoljnim uzdahom. „Aha, tu si, Anthony. Hajde, dođi i otprati me unutra.” Anthony nevoljko pusti Daphninu ruku i stane pokraj majke. „Bestidna je, zar ne?” šapne mu Colin. Simon zaključi kako je najbolje ne komentirati. „Hajde, nemoj je razočarati”, reče Colin. „Nakon svih njezinih spletki, najmanje što možeš učiniti jest primiti Daphne pod ruku.” Simon pogleda Colina prijekorno. „Ti si, čini mi se, jednako grozan kao tvoja majka.” Colin se samo nasmije. „Jesam, samo što ja ne glumim suptilnost.” Daphne izabere taj trenutak da im priđe. „Izgleda da sam ostala bez pratnje.” „Zamisli ti to”, uzvrati Colin. „Ispričajte me sad vas dvoje, idem pronaći Hyacinth. Prisile li me da pratim Eloise, bacit ću se u rijeku i otplivati do Londona. Stravično je naporna otkad je navršila četrnaestu.” Simon zbunjeno trepne. „Nisi li se prošli tjedan vratio s Kontinenta? Colin kimne. „Da, ali Eloisin četrnaesti rođendan bio je prije godinu i pol dana.” Daphne ga lupne po laktu. „Smatraj se sretnikom ako joj odlučim prešutjeti ovo što si upravo rekao.” Colin samo zakoluta očima i nestane u gužvi, dozivajući Hyacinth. Daphne uhvati Simona pod ruku koju joj je ponudio i upita ga: „Jesmo li te već uspjeli zaplašiti?” „Oprosti?” Ona mu se sjetno osmjehne. „Ništa nije tako naporno kao izlet s obitelji Bridgerton.”

~ 95 ~ Vojvoda i ja


„O, na to misliš.” Simon brzo skrene desno da izbjegne Gregoryja koji je ganjao Hyacinth, urlajući nešto o blatu i osveti. „To je, ovaj, novo iskustvo.” „Vrlo lijepo rečeno, Vaša milosti”, reče Daphne s divljenjem. „Impresionirana sam.” „Da, ovaj...“ Simon odskoči unazad kad Hyacinth projuri kraj njih, vrišteći nešto tako glasno da je Simon bio siguran kako će svi psi odavde do Londona početi zavijati. „Ja nemam braće i sestara.” Daphne sanjivo uzdahne. „Nemaš braće i sestara”, zamišljeno će. „U ovom mi trenutku to zvuči poput raja.” Odsutni joj se pogled još nakratko zadržao u očima, a zatim se uspravi i prekine sanjarenje. „Kako god bilo, ipak...” Naglo ispruži ruku u trenutku kad je Gregory projurio kraj njih, uhvativši čvrsto dječaka za nadlakticu. „Gregory Bridgertone”, prekori ga, „nisi tako mali da bezglavo trčiš među ljudima. Znaš da bi mogao nekoga srušiti.” „Kako ti je to uspjelo?” upita je Simon. „Što, uhvatiti ga?” „Da.” Ona slegne ramenima. „Godine prakse.” „Daphne!” cvilio je Gregory jer ga je i dalje držala za ruku. „A sad uspori malo,” reče pustivši ga. On teatralno sporo zakorači dva koraka naprijed, a zatim naglo ubrza. „Hyacinth nećeš prekoriti?” upita Simon. Daphne pokaže rukom preko ramena. „Čini se da ju je majka uspjela obuzdati.” Simon primijeti kako Violet vrlo oštro maše prstom prema Hyacinth. Zatim se okrene prema Daphne. „Što si namjeravala reći prije nego što nas je Gregory prekinuo?” Ona trepne. „Nemam pojma.” „Mislim da si mi kanila reći kako mi zavidiš što nemam braće i sestara.” „Aha, da.” Ona se nasmije dok su pratili ostatak Bridgertona uz brijeg prema zvjezdarnici. „Iako je zamisao o vječnoj samoći povremeno primamljiva, htjela sam reći, vjerovao ili ne, kako zapravo mislim da bih bila vrlo usamljena kad ne bih imala obitelj.” Simon ne reče ništa. „Ne mogu zamisliti da imam samo jedno dijete”, dodala je. „Ljudi katkada nemaju izbora”, reče Simon bezizražajnim glasom. Daphnini se obrazi istog trenutka zarumene. „Joj, žao mi je”, promucala je, a noge su joj odbile krenuti dalje. „Zaboravila sam. Tvoja majka...” Simon zastane kraj nje. „Nisam je upoznao”, reče slegnuvši ramenima. „Nisam je oplakivao.” Njegove su plave oči bile neobično prazne i nedokučive, i Daphne je nekako znala da su njegove riječi neistinite. No istodobno je znala kako on s potpunom sigurnošću vjeruje u njih. ~ 96 ~ Julia Quinn


Pitala se što se to dogodilo tom čovjeku što ga je prisililo lagati samome sebi toliko godina? Proučavala mu je lice, nagnuvši blago glavu dok mu je upijala crte lica. Vjetar mu je zarumenio obraze i razbarušio kosu. Izgledao je kao da mu je neugodno što ga promatra kao pod povećalom pa konačno progunđa: „Zaostali smo za njima.” Daphne pogleda uzbrdo. Njezina se obitelj već prilično udaljila od njih. „Da, naravno”, reče, uspravivši se. „Moramo se požuriti.” Ali dok se vukla uzbrdo, nije razmišljala o svojoj obitelji, ni o zvjezdarnici, čak ni o zemljopisnoj dužini. Umjesto toga, imala je najneobičniju potrebu zagrliti vojvodu i nikad ga više ne pustiti.

Nekoliko sati kasnije svi su se vratili na travnatu obalu Temze i uživali u posljednjim zalogajima profinjenog, ali ipak jednostavnog ručka koji im je pripremila kuharica obitelji Bridgerton. Kao i noć ranije, Simon je malo govorio. Umjesto toga, samo je promatrao uglavnom bučnu interakciju članova Daphnine obitelji. No Hyacinth je očito imala druge zamisli. „Dobar dan, Vaša milosti”, reče i sjedne pokraj njega na deku koju im je jedan od lakaja pripremio za piknik. „Jeste li uživali u obilasku zvjezdarnice?” Simon nije uspio suspregnuti osmijeh dok joj je odgovarao. „Svakako, gospođice Hyacinth. A vi?” „Da, uistinu jesam, vrlo. Pogotovo mi se svidjelo vaše predavanje o zemljopisnim dužinama i širinama.” „Pa, ja to ne bih nazvao predavanjem”, reče Simon koji se zbog te riječi osjećao kao da je star i dosadan. Na drugom kraju prostirke, Daphne se cerekala njegovoj nevolji. Hyacinth se samo koketno - koketno? – nasmiješi i reče: „Jeste li znali da Greenwich ima i veoma romantičnu povijest?” Daphne se počela tresti od smijeha, izdajica jedna. „Uistinu?” uspije izustiti Simon. „Svakako”, odgovori Hyacinth, toliko kulturno da se Simon nakratko zapitao razgovara li on s četrdesetogodišnjom gospođom koja je zaposjela tijelo desetogodišnjakinje. „Upravo je ovdje Sir Walter Raleigh položio svoj ogrtač na tlo kako kraljica Elizabeta ne bi uprljala cipele blatom.” „Zar doista?” Simon ustane i pogledom pretraži okolicu. „Vaša milosti! „Na Hyacinthino se lice vrati izraz nestrpljive desetogodišnjakinje kad je skočila na noge. „Što to radite?” „Proučavam teren”, odgovori Simon. Potajice pogleda Daphne. Ona ga je gledala s veseljem i humorom i još nečim zbog čega se osjećao kao da je visok tri metra. „Ali što to tražite?” uporna je bila Hyacinth. ~ 97 ~ Vojvoda i ja


„Lokve.” „Lokve?” Na licu joj se polako pojavi izraz potpunog oduševljenja kad je shvatila što je htio reći. „Lokve?” „Svakako. Budem li morao uništiti svoj ogrtač ne bih li spasio vaše cipele, gospođice Hyacinth, želio bih to unaprijed znati.” „Ali vi nemate ogrtač.” „Zaboga”, odgovori Simon takvim glasom da je Daphne prasnula u smijeh. „Ne mislite valjda da ću morati skinuti košulju?” „Ne!” zacvili Hyacinth. „Nećete ništa morati skinuti! Ovdje nema nijedne lokve.” „Hvala Bogu”, odahne Simon, stavivši ruku na srce radi pojačanog dojma. Nije mogao ni sanjati da će se ovoliko dobro zabavljati. „Vi dame iz obitelji Bridgerton vrlo ste zahtjevne, znate li to?” Hyacinth ga je gledala s mješavinom sumnjičavosti i radosti. Sumnjičavost konačno pobijedi. Ona stavi ruke na svoje sitne bokove i pogleda ga ispod oka: „Zar se vi to sa mnom šalite?” On joj se nasmiješi. „Što vi mislite?” „Ja mislim da se šalite.” „A ja mislim da sam sretan što ovdje nema nikakvih lokava.” Hyacinth malo razmisli o tome. „Ako se odlučite oženiti mojom sestrom...”, reče. Daphne se zagrcne jedući kolačić, „imate moje odobrenje.” Sad se i Simon zagrcne. „Ali ako se ne odlučite oženiti njome”, nastavila je Hyacinth, sramežljivo se osmjehnuvši, „bila bih vam zahvalna kad biste pričekali mene.” Simon, koji je imao malo iskustva s djevojčicama, nije imao pojma kako da joj odgovori, no na njegovu sreću Gregory doleti do njih i povuče Hyacinth za kosu. Ona istog trenutka pojuri za njim, gledajući ga bijesno, odlučna u želji za osvetom. „Nikad ne bih pomislila da ću ovo reći”, reče Daphne, smijući se, „ali vjerujem da te je upravo spasio moj mlađi brat.” „Koliko godina ima tvoja sestra?” upita Simon. „Deset, zašto?” On odmahne glavom u nevjerici. „Zato što sam se na trenutak mogao zakleti da joj je četrdeset.” Daphne se nasmiješi. „Katkad se ponaša toliko poput moje majke da je to zastrašujuće.” U tom trenutku, žena o kojoj su upravo govorili ustane i počne pozivati svoju djecu da se vrate na brod. „Idemo!” pozove ih Violet. „Već je kasno!” Simon pogleda na svoj džepni sat. „Tri su sata.” Daphne slegne ramenima i ustane. „Za nju je to kasno. Moja majka tvrdi da prava dama uvijek mora biti doma do pet sati.” ~ 98 ~ Julia Quinn


„Zašto?” Ona se sagne i pokupi pokrivač. „Nemam pojma. Da se spremi za večer, vjerojatno. To je jedno od onih pravila uz koja sam odrasla i koje je bolje ne propitkivati.” Daphne se uspravi, držeći meki plavi pokrivač privijen na grudima. Nasmiješi se. „Jesmo li spremi za polazak?” Simon ispruži ruku prema njoj. „Svakako.” Krenuli su nekoliko koraka prema brodu kad Daphne reče: „Bio si jako dobar s Hyacinth. Vjerojatno si provodio puno vremena s djecom.” „Nimalo”, reče on odrješito. „Oh“, reče ona, namrštivši se zbunjeno. „Znala sam da nemaš braće i sestara, ali sam pretpostavila da si se vjerojatno susretao s nekom djecom na putovanjima...” „Nisam.” Daphne zašuti na trenutak, pitajući se treba li nastaviti razgovor. Simonov je glas postao krut i prijeteći, a njegovo lice... Nije izgledao kao isti čovjek koji se prije samo nekoliko minuta šalio s Hyacinth. Ali iz nekog razloga, možda zato što je popodne bilo tako ugodno, ili možda zato što je vrijeme bilo tako lijepo, ona odglumi vedar osmijeh i reče: „Bez obzira na iskustvo, očito imaš smisla za djecu. Neki odrasli ljudi uopće ne znaju kako razgovarati s djecom. Ti znaš.” On ne reče ništa. Ona ga potapša po ruci. „Jednog ćeš dana biti odličan otac nekom sretnom djetetu.” On se naglo okrene i pogledaju takvim ledenim pogledom da joj se srce zamalo smrzlo. „Mislim da sam ti rekao da se ne namjeravam oženiti”, procijedi. „Nikad.” „Ali ti sigurno...” „To znači da je malo vjerojatno da ću ikad imati djecu.” „S... shvaćam.” Daphne glasno gutne i pokuša se nasmiješiti, ali imala je osjećaj da su joj od pokušaja samo malo zadrhtale usne. Iako je znala da je njihovo udvaranje obična predstava, ipak osjeti malo razočaranje. Stigli su do kraja pristaništa gdje se skupio ostatak obitelji Bridgerton. Neki su se već ukrcali, a Gregory je poskakivao po prilaznoj dasci. „Gregory!” uzvikne Violet oštro. „Smjesta prestani s tim!” On se umiri, ali se ne pomakne. „Ili se popni na brod, ili se vrati na mol.” Simon izvuče ruku iz Daphnine i promrmlja: „Ova daska mi izgleda mokro.” Krene naprijed. „Čuo si što ti je majka rekla!” poviče Hyacinth. „Joj, Hyacinth”, uzdahne Daphne u sebi. „Zar se moraš miješati u sve?“ ~ 99 ~ Vojvoda i ja


Gregory joj isplazi jezik. Daphne zastenje, a zatim primijeti da Simon još hoda prema dasci. Ona požuri za njim, šapnuvši mu: „Simone, sigurna sam da Gregory nije u opasnosti.” „Bit će, ako se posklizne i padne na konopce.” Pokaže bradom prema zapetljanoj hrpi konopaca koji su visjeli s broda. Simon stigne do kraja daske, hodajući opušteno i hineći potpunu bezbrižnost. „Hoćeš li krenuti naprijed?” vikne mu, zakoračivši na uski komad drveta. „Da ja mogu prijeći.” Gregory trepne. „Zar vi ne morate otpratiti Daphne?” Simon uzdahne i pomakne se naprijed, i baš se u tom trenutku Anthony, koji se već popeo na brodić, pojavi na drugom kraju daske. „Gregory!” pozove ga ljutito. „Smjesta se popni na brod!” Dolje s pristaništa, Daphne je s užasom promatrala kako se Gregory iznenađeno okrenuo i poskliznuo se na klizavo drvo. Anthony skoči naprijed, žustro ga pokušavajući zgrabiti za ruku, ali Gregory se već poskliznuo i Anthony ulovi samo zrak. Anthony je pokušavao zadržati ravnotežu dok je Gregory klizio niz dasku, udarivši vrlo nezgodno Simona u potkoljenice. „Simone!” poviče Daphne i potrči prema njima. Simon se sruši u mutnu vodu rijeke Temze, baš u trenutku kad je Gregory iskreno zavapio „Žao mi je!” Gregory se na stražnjici odvukao unazad, poput raka, ne gledajući kamo ide. Što je vjerojatno objašnjavalo zašto nije bio svjestan da Anthony, koji je zamalo uspio povratiti ravnotežu, stoji samo na otprilike metar udaljenosti iza njega. Začuo se tutanj kad se Gregory zabio u Anthonyja i, prije nego što se itko snašao, Anthony grokne i pljusne u vodu, točno pokraj Simona. Daphne zgranuto prekrije usta rukom, razrogačivši oči. Violet ju lupne po ruci. „Da se nisi usudila smijati.” Daphne skupi usnice u namjeri da posluša majku, ali to je bilo preteško. „Pa i ti se smiješ”, ukaže joj. „Ne smijem se”, slaže Violet. Cijeli joj se vrat tresao od napora da zadrži smijeh u sebi. „A uostalom, ja sam majka. Meni se oni ne bi usudili učiniti ništa nažao.” Anthony i Simon izađu iz rijeke, zureći ubilački jedan u drugoga dok im je iz odjeće curila voda. Gregory je odgmizao preostalom dužinom daske na palubu i nestao s druge strane. „Možda bi se trebala umiješati”, predloži Violet. „Ja?” zacvili Daphne. „Izgleda da bi se mogli potući.” „Ali zašto? Za sve je kriv Gregory.” ~ 100 ~ Julia Quinn


„Naravno”, reče Violet nestrpljivo. „No oni su muškarci i obojica su bijesni i postiđeni, a ne mogu se iskaliti na dvanaestogodišnjem djetetu.” I uistinu, Anthony je mumljao: „Ja bih se pobrinuo za njega”, baš u trenutku kad je Simon zarežao: „Da ga ti nisi iznenadio...” Violet zakoluta očima i reče Daphne: „Svaki muškarac, uskoro ćeš naučiti, ima neodoljivu potrebu okriviti nekoga drugoga kad ispadne budala.” Daphne pojuri prema naprijed, namjeravajući dvojicu muškaraca dozvati pameti, no bio joj je dovoljan samo jedan pogled na njihova lica da shvati kako ništa što bi im ona rekla ne bi u njima probudilo razum i osjećajnost koju bi svaka žena pokazala u ovakvoj situaciji, pa samo nabaci vedri osmijeh, primi Simona pod ruku i reče: „Hoćeš li me otpratiti gore?” Simon je strijeljao Anthonyja pogledom. Anthony je Simona strijeljao pogledom. Daphne povuče Simona. „Nismo završili, Hastingse”, prosikće Anthony. „Daleko od toga”, uzvrati mu Simon istim tonom. Daphne shvati kako su obojica samo čekali izgovor da se potuku. Povuče ga jače, spremna iščašiti mu rame bude li trebalo. Nakon još jednog prodornog pogleda, on pristane i krene za njom na brod. Bilo je to vrlo dugo putovanje doma.

Kasnije te večeri, dok se spremala na počinak, Daphne osjeti neki čudan nemir. Već joj je bilo jasno da neće uspjeti zaspati, pa navuče kućni ogrtač i krene niz stube u potrazi za toplim mlijekom i nečijim društvom. S toliko braće i sestara, pomisli zajedljivo, sigurno je netko budan. Na putu prema kuhinji, međutim, začuje neku buku u Anthonyjevoj radnoj sobi pa proviri glavom unutra. Njezin najstariji brat bio je pogrbljen nad radnim stolom. Prsti su mu bili umrljani tintom od pisama koje je pisao. Bilo je neuobičajeno zateći ga ovdje tako kasno. Odlučio je zadržati svoju radnu sobu u kući Bridgerton i nakon što se preselio u momački stan, ali obično je svoje poslove obavljao tijekom dana. „Nemaš li tajnika koji ti to radi?” upita Daphne osmjehnuvši se. Anthony podigne pogled. „Glupan se oženio i odselio u Bristol”, promrmlja.” „Aha.” Ona uđe u sobu i sjedne na stolac nasuprot radnom stolu. „To objašnjava zašto si tu u ove sitne jutarnje sate.” Anthony pogleda na sat. „Ponoć nisu sitni sati. I usput, trebalo mi je cijelo poslijepodne da isperem Temzu iz kose.”

~ 101 ~ Vojvoda i ja


Daphne pokuša suzdržati osmijeh. „Ali imaš pravo”, reče Anthony i uzdahnuvši odloži pero. „Kasno je, a ništa od ovoga nije toliko hitno da ne bi moglo pričekati do sutra ujutro.” Nagne se unatrag i protegne vrat. „A što ti radiš budna?” „Ne mogu zaspati”, objasni Daphne slegnuvši ramenima. „Sišla sam po malo toplog mlijeka i čula te kako psuješ.” Anthony zastenje. „To je zbog ovog prokletog pera. Kunem se da...”, pokunjeno se nasmiješi. „Mislim da sam s tim ‘kunem se’ već dovoljno rekao.” Daphne mu uzvrati osmijeh. Njezina braća nikad nisu pazila što govore pred njom. „Znači li to da uskoro krećeš doma?” On kimne. „Iako mi to toplo mlijeko zvuči vrlo primamljivo. Hajde, pozvoni da nam ga donesu.” Daphne ustane. „Imam bolju zamisao. Zašto ga ne bismo sami uzeli?” Nismo baš sasvim nesposobni. Trebali bismo znati ugrijati malo mlijeka. Uostalom, sluge su vjerojatno već otišle na spavanje. Anthony krene za njom do vrata. „Dobro, ali ti moraš sve napraviti. Ja nemam pojma kako se kuha mlijeko.” „Mislim da ga ne moramo skuhati”, namršti se Daphne. Skrene kod zadnjeg ugla na putu do kuhinje i otvori vrata. Prostorija je bila mračna. Obasjavala ju je samo mjesečina koja je prodirala kroz prozore. „Pronađi svjetiljku dok ja ne pronađem mlijeko”, reče Anthonyju, te doda uz zlobni smiješak: „Znaš upaliti svjetiljku, zar ne?” „Da, vjerujem da to znam”, pitomo uzvrati Anthony. Daphne se nasmiješi u sebi dok je petljala po mraku, povlačeći mali lončić s police iznad sebe. Ona i Anthony su uglavnom imali opušten odnos, pun šale i zadirkivanja, i bilo joj je drago što je opet bio onaj stari. Cijeli je prošli tjedan bio grozno raspoložen, a većina njegove zlovolje bila je usmjerena upravo na nju. I na Simona, naravno, ali Simon je rijetko bio prisutan pa nije toliko iskusio Anthonyjevu ljutnju. Iza nje zatreperi svjetlost pa se Daphne okrene i ugleda Anthonyja kako se pobjedonosno smješka. „Jesi li pronašla mlijeko”, upitaju, „ili moram krenuti u potragu za kravom?” Ona se nasmije i podigne bocu. „Pronašla!” Priđe nekoj spravi prilično suvremenog izgleda koju je kuharica nabavila ranije te godine. „Znaš li kako se ovime upravlja?” upita ga. „Nemam pojma. A ti?” Daphne odmahne glavom. „Ni ja.” Nagne se naprijed i nježno dodirne gornju ploču na peći za kuhanje. „Nije vruća.” „Nimalo?” ~ 102 ~ Julia Quinn


Ona odmahne glavom. „Zapravo je vrlo hladna.” Brat i sestra su neko vrijeme šutjeli. „Znaš”, konačno reče Anthony, „hladno mlijeko zna biti vrlo osvježavajuće.” „Baš sam i ja to pomislila!” Anthony se nasmije i pronađe dvije šalice. „Evo, ti natoči.” Daphne natoči mlijeko i ubrzo su sjedili na stolcima i ispijali svježe mlijeko. Anthony brzo iskapi šalicu i natoči si još. „Hoćeš još?” upita, brišući si brkove od mlijeka. „Ne, nisam još popila ni pola”, reče Daphne, ispivši još jedan gutljaj. Ona oblizne usne, njišući se na stolcu. Sad kad je bila nasamo s Anthonyjem, i kad se činilo da je on opet dobre volje, pomislila je da pravi trenutak... Zapravo je htjela... O, k vragu, reče u sebi, samo ga pitaj. „Anthony?” reče, samo malo oklijevajući. „Smijem li te nešto pitati?” „Naravno.” „Radi se o vojvodi.” Anthony spusti šalicu uz glasan tresak. „Što u vezi s vojvodom?” „Znam da ga ne voliš...”, ona započne, a riječi joj se izgube. „Nije istina da ga ne volim”, reče Anthony uzdahnuvši umorno. „On je jedan od mojih najbliskijih prijatelja.” Daphne ga upitno pogleda. „Teško bi se to zaključilo sudeći prema tvojem ponašanju u posljednje vrijeme.” „Jednostavno mu ne vjerujem kad su u pitanju žene. Pogotovo kad si ti u pitanju.” „Anthony, ovo je jedna od nablesavijih stvari koje si ikad izgovorio. Vojvoda je možda bio razvratnik – vjerujem da bi još to mogao biti – ali mene nikada ne bi zaveo, ako ni iz kojeg drugog razloga, onda samo zato što sam tvoja sestra.” Anthony nije izgledao uvjeren u to. „Čak i da ne postoji neki muški kodeks časti u vezi s time”, uporno će Daphne, jedva odolijevajući da ne zakoluta očima, „on zna da bi ga ti ubio kad bi me samo dotaknuo. Nije glup.” Anthony se suzdrži od komentara pa umjesto toga reče: „Što si me to htjela pitati?” „Zapravo”, započne Daphne polako, „pitala sam se znaš li možda zašto se vojvoda toliko silno protivi braku?” Anthony ispljune mlijeko koje sleti na drugi kraj stola. „Za Boga miloga, Daphne! Mislim da smo se dogovorili da je ovo samo predstava za javnost! Zašto uopće razmišljaš o udaji za njega!”

~ 103 ~ Vojvoda i ja


„Ne razmišljam o tome!” uporna je bila Daphne, pomislivši kako možda laže, ali nije bila spremna dovoljno temeljito preispitati svoje osjećaje kako bi bila sigurna u to. „Samo sam znatiželjna”, promrmlja braneći se. „Bolje ti je da ne razmišljaš kako ga prisiliti da se oženi tobom”, reče Anthony, zastenjavši pritom, „jer ću ti odmah reći kako on to nikada neće učiniti. Nikad. Razumiješ li me, Daphne? On se neće oženiti tobom.” „Trebala bih biti slaboumna da te ne shvatim”, progunđa Daphne. „Dobro. Onda je razgovor završen.” „Ne, nije!” uzvrati mu ona. „Još mi nisi odgovorio na pitanje.” Anthony je smrknuto pogleda preko stola. „Na pitanje zašto se on ne želi oženiti”, nije odustajala Daphne. „Zašto te to toliko zanima?” upita Anthony umorno. Istina je bila, bojala se Daphne, malo preblizu Anthonyjevim optužbama, ali ipak reče samo: „Znatiželjna sam, i uostalom, mislim da imam pravo znati jer, ne pronađem li ubrzo prihvatljivog udvarača, možda postanem društvenom izgnanicom nakon što me vojvoda ostavi.” „Mislio sam da ste se dogovorili da ćeš ti njega ostaviti”, reče Anthony sumnjičavo. Daphne uzdahne. „Tko će u to povjerovati?” Anthony nije odmah skočio u njezinu obranu, što mu je Daphne pomalo zamjerila. Ali je rekao. „Ne znam zašto se Hastings odbija oženiti. Samo znam da je on to još odavno odlučio. Tako misli otkad ga poznajem.” Daphne otvori usta da nešto kaže, ali Anthony je odreže dodavši: „I rekao je to s takvim uvjerenjem da ne mislim kako se radilo samo o slabašnom zavjetu okorjelog neženje.” „Što želiš time reći?” „Želim reći da, za razliku od većine muškaraca, kad Hastings kaže kako se nikada neće oženiti, on to uistinu misli.” „Shvaćam.“ Anthony ispusti dugi umorni uzdah i Daphne opazi borice od brige oko njegovih očiju koje nikada ranije nije vidjela. „Izaberi nekoga iz svoje nove gomile udvarača”, reče, „i zaboravi Hastingsa. On je dobar čovjek, ali nije za tebe.” Daphne se uhvati za prvi dio rečenice. „Ali ti misliš da je dobar. ..” „On nije za tebe”, odgovori Anthony. No Daphne svejedno pomisli, jer je to bilo jače od nje, kako možda, samo možda, Anthony nije bio u pravu.

~ 104 ~ Julia Quinn


9. poglavlje Vojvoda od Hastingsa ponovno je viđen s gospođicom Bridgerton. (Točnije, s Daphne Bridgerton, da pojasnimo onima kojima je kao i Vašoj autorici teško razlikovati brojno potomstvo obitelji Bridgerton). Vaša autorica odavno nije vidjela toliko privržen par. Ipak je čudno, međutim, što je, s iznimkom obiteljskog izleta u Greenwich, o kojem sam pisala u ovim novinama prije deset dana, par viđen zajedno samo na večernjim zbivanjima. Vaša autorica pouzdano tvrdi da, iako je vojvoda posjetio gospođicu Bridgerton u njezinu domu prije dva tjedna, takva učtivost nije ponovljena, kao što nisu niti jednom viđeni kako zajedno jašu Hyde Parkom! Društveni bilten lady Whistledown, 14. svibnja 1813.

D

va tjedna kasnije Daphne se našla u Hampstead Heathu, stojeći na rubu plesne dvorane lady Trowbridge, daleko od popularne gomile. Bila je sasvim zadovoljna mjestom koje je zauzela. Nije željela biti u središtu zabave. Nije željela da je pronađu desetci udvarača koji bi je gnjavili da pleše s njima. Istini za volju, uopće nije željela biti na balu lady Trowbridge. Zato što Simon nije bio tu. To nije značilo da joj je sudbina namijenila da cijelu večer provede neprimijećena. Sva su se Simonova predviđanja u vezi s njezinom rastućom popularnošću pokazala točnima i Daphne, koja je uvijek bila djevojka koja se sviđala svima, ali koju nitko nije obožavao, odjednom je proglašena najpopularnijom djevojkom sezone. Svima koji su željeli dati svoje mišljenje o toj temi (a kako se radilo o londonskom visokom društvu, to je uključivalo baš svakoga) izjavljivali su da su uvijek znali kako je Daphne posebna i kako su samo čekali da to i svi drugi primijete. Lady Jersey je svima koji su je željeli slušati rekla kako je već mjesecima predviđala Daphninin uspjeh i pitala se zašto joj tada nitko nije vjerovao. A to je, naravno, bila čista glupost. Iako Daphne zasigurno nikad nije bila predmet prijezira lady Jersey, niti jedan Bridgerton nikako se nije mogao sjetiti da je ikad čuo kako je lady Jersey naziva (kao što ju je sada nazivala) „Sutrašnjim blagom”. Ali iako se Daphnina plesna kartica popunila već nakon nekoliko minuta po dolasku na bal, i usprkos činjenici da su se mladići trgali za čast da joj donesu čašu limunade (Daphne se zamalo naglas nasmijala kad se to prvi put dogodilo),

~ 105 ~ Vojvoda i ja


shvatila je kako nijedna večer neće biti uistinu nezaboravna ako Simon ne bude pokraj nje. Nije bilo važno što je on barem jednom svake večeri osjetio potrebu naglasiti kako se odlučno protivi instituciji braka. (Iako bi se, mora mu se priznati, uz to obično zahvalio Daphne što ga je spasila o najezde ambicioznih mama). I nije bilo važno što je povremeno samo šutio ili čak bio nepristojan prema određenim članovima društva. Jedino su joj bili važni oni trenutci kad su bili ne baš posve sami (a nikada nisu bili posve sami), ali ipak donekle ostavljeni na miru. Razgovor popraćen s puno smijeha u nekom kutu, valcer u plesnoj dvorani. Daphne bi gledala u njegove svijetloplave oči i gotovo zaboravila da je okružena s pet stotina promatrača, koji su svi bili silno zainteresirani koliko je odmaklo njihovo udvaranje. A ona je gotovo mogla zaboraviti da je to udvaranje bilo potpuna prijevara. Daphne nije više pokušavala razgovarati s Anthonyjem o Simonu. Netrpeljivost je bila više nego očita na licu njezina brata kad god bi se u razgovoru spomenulo vojvodino ime. A kad bi se on i Simon sreli licem u lice... pa, Anthony bi obično uspio održati određenu razinu učtive srdačnosti, no činilo se kako se ne može prisiliti na ništa više od toga. No i usred sve te ljutnje, Daphne bi primijetila blijedu naznaku njihova nekadašnjeg prijateljstva. Mogla se samo nadati da će, kad sve ovo bude gotovo – kad bude udata za nekog dosadnog ali ljubaznog grofa, uz kojeg joj srce nikada neće zatreperiti – njih dvojica ponovno biti prijatelji. Na Anthonyjevu pomalo nasilnu molbu, Simon je pristao ne biti nazočan na baš svakom društvenom događaju na koji su Violet i Daphne potvrdile doći. Anthony je rekao da je pristao na njihovu glupu predstavu samo zato da Daphne lakše nađe muža među novim udvaračima. Na Anthonyjevu nesreću (i Daphninu sreću), nijedan joj se od tih silno zainteresiranih mladića nije usudio prići u Simonovoj nazočnosti. „Baš imamo strašne koristi od svega ovoga”, bile su Anthonyjeve riječi. Štoviše, te su Anthonyjeve riječi bile popraćene velikom količinom psovki i pogrdnih izraza, ali Daphne nije tomu pridavala previše važnosti. Još od incidenta na – ili, bolje rečeno, u – Temzi, Anthony je provodio puno vremena pogrdno govoreći o Simonu. Simon je međutim shvaćao Anthonyjevu zabrinutost i rekao je Daphne kako želi da nađe sebi prikladnog muža. Pa se zato držao po strani. A Daphne je bila nesretna. Pretpostavljala je kako je trebala znati da će se to dogoditi. Trebala je biti svjesna opasnosti udvaranja – čak i lažnog – čovjeka kojem je društvo nedavno nadjenulo nadimak Fatalni Vojvoda.

~ 106 ~ Julia Quinn


Nadimak je rođen kad ga je Philipa Featherington proglasila „fatalno zgodnim”, a s obzirom na to da Philipa nikad nije naučila značenje riječi „šapat”, cijelo je visoko društvo posvjedočilo njezinoj izjavi. U roku od nekoliko minuta, neki je šaljivi mladac koji je tek stigao s Oxforda skratio nadimak i tako je rođen Fatalni Vojvoda. Daphni je to ime bilo žalosno ironično. Jer je fatalni vojvoda bio fatalan za njezino srce. Što ne znači da je to bila njegova namjera. Simon se prema njoj odnosio s poštovanjem. Bio je častan i zabavan. Čak je i Anthony bio prisiljen priznati da mu nije pružio nijedan razlog da se požali na njegovo ponašanje. Simon nikada nije pokušao odvesti Daphne na neko osamljeno mjesto, nije učinio ništa više nego poljubio njezinu ruku u rukavici (što je na Daphninu veliku žalost učinio samo dvaput). Njih su dvoje postali odlični prijatelji, uživajući jednako u ugodnoj zajedničkoj tišini kao i u najbriljantnijim duhovitim razgovorima. Na svakoj su zabavi plesali skupa dvaput – a to je bio maksimum koji je bio dopušten bez skandaliziranja javnosti. I Daphne je znala, bez sumnje je znala, da se zaljubljuje u njega. Cijela je situacija bila iznimno ironična. Ona je, dakako, počela provoditi puno vremena u Simonovoj nazočnosti isključivo kako bi privukla druge muškarce. Što se Simona ticalo, on je provodio vrijeme s njom kako bi izbjegao brak. Kad se bolje razmisli, pomisli Daphne naslonivši se na zid, situacija je bila bolno ironična. Iako je Simon i dalje bio prilično glasan kad se razgovaralo o braku i vrlo odlučan da nikada ne stupi u to blagoslovljeno stanje, ona bi povremeno uhvatila njegov pogled koji bi ju natjerao da pomisli kako možda ipak žudi za njom. Nikada nije ponovio nijedan od opasnih komentara koje je izjavio prije nego što je saznao kako je Daphne članica obitelji Bridgerton, ali ponekad bi ga uhvatila kako je gleda istim gladnim, požudnim pogledom kakvim ju je gledao te prve večeri. On bi se, naravno, okrenuo čim bi ona to primijetila, ali to je ipak bio dovoljno da joj krenu žmarci po ti jelu i da počne ubrzano disati od želje za njim. A te njegove oči! Svi su govorili da ima ledene oči, i kad bi ga Daphne promatrala kako razgovara s drugim članovima društva, bilo joj je jasno zašto to govore. Simon nije bio pričljiv s drugima onako kako je bio s njom. Riječi su mu bile odrješite, ton osorniji, a u očima mu se odražavala nepristupačnost i hladnoća. Ali kad bi se skupa smijali, kad bi samo njih dvoje ismijavali neko glupo društveno pravilo, oči bi mu se promijenile. Postajale bi toplije, ljubaznije, opuštenije. U trenutcima kad bi se prepustila mašti, učinilo bi joj se da se rastapaju. Uzdahnula je, naslonivši se još više na zid. Činilo se kako se u zadnje vrijeme sve češće prepuštala maštanju. „Hej, Daff, zašto se skrivaš tu u kutu? Daphne podigne pogled i spazi Colina kako joj prilazi s uobičajenim drskim osmijehom na svom lijepom licu. Otkad se vratio u London, poharao ga je poput ~ 107 ~ Vojvoda i ja


oluje i Daphne je lako mogla nabrojati desetak mladih dama koje su bile sigurne da su zaljubljene u njega i koje su očajnički željele njegovu pozornost. Ona se nije brinula da će njezin brat nekoj od njih uzvratiti osjećaje, Colin se očito morao još izdivljati prije nego što se smiri. „Ne skrivam se”, ispravi ga. „Samo izbjegavam.” „Koga izbjegavaš? Hastingsa?” „Ne, naravno da ne. On ionako nije večeras ovdje.” „Jest, ovdje je.” Budući da se radilo o Colinu čija je osnovna svrha u životu (nakon ganjanja lakih žena i klađenja na konje, dakako) bila mučenje vlastite sestre, Daphne je mislila ostati ravnodušnom, no ipak se znatiželjno trzne i upita: „Stvarno?” Colin lagano kimne i pokaže glavom prema ulazu u plesnu dvoranu. „Vidio sam ga kad je ušao prije petnaestak minuta. Daphne ga pogleda ispod oka. „Ti se šališ sa mnom? Izričito mi je naglasio kako večeras ne planira doći na bal.” „A ti si svejedno došla?” Colin stavi oba dlana na obraze i odglumi čuđenje. „Naravno da jesam”, odgovori mu. „Moj se život ne vrti oko Hastingsa.” „Uistinu?” Daphne je imala poražavajući osjećaj kako se Colin uopće ne šali. „Upravo tako”, odgovori mu, lažući mu u lice. Možda joj se život nije vrtio oko Simona, ali misli su joj se zasigurno vrtjele oko njega. Colinove se smaragdne oči neuobičajeno uozbilje. „Stvarno te pokosilo, zar ne?” „Doista ne znam o čemu govoriš.” On se znakovito nasmiješi. „Znat ćeš.” „Coline!” „U međuvremenu...”, on pokaže prema ulazu u plesnu dvoranu, „zašto ga ne potražiš? Sigurno se moje blistavo društvo ne može usporediti s njegovim. Vidim da ti noge već same bježe.” Užasnuta što ju tijelo tako izdaje, Daphne pogleda prema dolje. „Aha! Natjerao sam te da pogledaš.” „Coline Bridgerton!” prekori ga Daphne. „Katkada se stvarno ponašaš kao da nemaš više od tri godine.” „Zanimljiva tvrdnja”, zamišljeno će on, „to bi tebe smjestilo u ranjivu dob od godine i pol, sestrice.” U nedostatku prikladnog odgovora, Daphne ga samo mrko pogleda. Ali Colin se samo nasmije. „Vrlo privlačan izraz, sestrice, no mislim kako bi ti bilo pametnije da ga makneš s lica. Njegova fatalnost upravo dolazi ovamo.” Daphne se odbije ponovno upecati. Neće je opet natjerati da pogleda. ~ 108 ~ Julia Quinn


Colin se nagne naprijed i zavjerenički joj šapne. „Daff, ovaj put se ne šalim.” Daphne se ovaj put ne namršti. Colin se zasmijulji. „Daphne!” Simonov glas. Točno kraj njezina uha. Ona se okrene. Colin se sve srdačnije smijao. „Stvarno bi trebala imati više vjere u svojeg najdražeg brata, draga sestrice.” „On ti je najdraži brat?” upita Simon u nevjerici. „Samo zato što mi je Gregory sinoć stavio žabu u krevet”, oštro uzvrati Daphne. „A Benedictov položaj se nikad nije popravio od onog dana kad je odrubio glavu mojoj najdražoj lutki.” „Pitam se što je Anthony učinio da ga čak nisi ni spomenula, reda radi”, promrmlja Colin. „Ne moraš li biti negdje drugdje?” upita ga Daphne znakovito. Colin slegne ramenima. „Zapravo ne moram.” „Zar mi nisi upravo rekao kako si obećao ples Prudence Featherington?” procijedi Daphne. „Zaboga, ne. Sigurno si me krivo čula.” „Možda te majka traži. U stvari, sigurna sam da sam čula kako te doziva.” Colin se cerekao primijetivši kako joj je neugodno. „Ne bi trebala biti toliko prozirna”, reče joj teatralnim šaptom, namjerno dovoljno glasnim da ga i Simon čuje. „Shvatit će da ti se sviđa.” Simonovo se cijelo tijelo zgrči od jedva suzdržane radosti. „Ne radi se o tome da želim osigurati njegovo društvo”, reče Daphne kiselo. „Samo želim izbjeći tvoje.” Colin stavi ruku na srce. „Povrijedila si me, Daff.” On se okrene prema Simonu. „Ah, kako me povrijedila.” „Pogriješio si karijeru, Bridgertone”, reče Simon ljubazno. „Trebao si potražiti sreću na pozornici.” „Zanimljiva zamisao”, odgovori Colin, „ali to bi zacijelo priskrbilo slom živaca mojoj majci.” Oči mu se ozare. „Ma, to je baš sjajna zamisao. I to baš sada kad je zabava postala tako dosadna. Laku vam noć.” On se lagano nakloni i ode. Daphne i Simon su ostali šutjeti dok su gledali kako Colin nestaje u gužvi. „Sljedeći vrisak koji budeš čuo”, reče Daphne ravnodušno, „sigurno će biti majčin.” „A tupi udarac bit će njezino tijelo koje pada na pod u nesvjestici?” Daphne kimne, a nevoljki joj osmijeh zatitra na usnama. „Pa naravno.” Pričekala je jedan trenutak prije nego što je rekla: „Nisam te očekivala večeras.” ~ 109 ~ Vojvoda i ja


On slegne ramenima, a crna se tkanina njegovog sakoa malo nabrala od tog pokreta. „Bilo mi je dosadno.” „Bilo ti je toliko dosadno da si odlučio doći čak u Hampstead Heath na godišnji bal lady Trowbridge?” pogleda ga upitno. Hampstead Heath je bio dobrih deset kilometara udaljen od Mayfaira, barem jedan sat vožnje pri najboljim uvjetima, više u večerima poput ove, kad je londonsko plemstvo zakrčilo ulice. „Oprosti mi ako posumnjam u tvoju zdravu pamet.” „Ja sam već počeo sumnjati u svoju zdravu pamet”, promrmlja Simon. „Dobro, bez obzira na razlog”, reče ona, uzdahnuvši veselo, „drago mi je da si tu. Večer je bila grozna.” „Uistinu?” Daphne kimne. „Cijelu su me večer gnjavili pitanjima o tebi.” „Pa, sad već postaje zanimljivije.” „Nije nimalo zanimljivo. Prva osoba koja me ispitivala poput policije bila je moja majka. Zanima je zašto mi nikad ne dolaziš u poslijepodnevne posjete. Simon se namršti. „Misliš li da je to potrebno? Ja sam mislio da će moja potpuna posvećenost tebi na ovim večernjim zbivanjima biti dovoljna za uvjerljivost naše prijevare.” Daphne iznenadi što nije zastenjala od muke. Nije morao zvučati kao da mu je to toliko težak zadatak. „Tvoja potpuna posvećenost meni”, reče, „vjerojatno bi bila dovoljna za zavaravanje svakoga osim moje majke. A ni ona to vjerojatno ne bi spomenula da nije pisalo u Whistledownu.” „Uistinu?” upita Simon s velikim zanimanjem. „Uistinu. Sad me moraš posjetiti sutra ili će se svi početi pitati što se događa.” „Silno me zanima tko su špijuni te žene”, promrmlja Simon. „Kad bih to znao, ja bi ih osobno angažirao.” „Zašto tebi trebaju špijuni?” „Ne trebaju mi. Ali je šteta tratiti takav silan talent.” Daphne je sumnjala da bi se izmišljena lady Whistledown složila kako su bilo kakvi talenti protraćeni, ali nije joj se baš dalo razgovarati o dobrim i lošim stranama tih novina pa samo slegne ramenima na njegov komentar. „Zatim”, nastavi ona, „kad je majka završila sa mnom, navalili su svi ostali, a oni su bili još gori od nje.” „Bože sačuvaj.“ Ona ga osorno pogleda. „Sve osim jedne osobe koja me ispitivala bile su žene, i iako su mi sve one zaželjele sreću, vrlo su očito pokušavale otkriti postoji li mogućnost da se nas dvoje ne zaručimo.” „Pretpostavljam da si svima rekla kako sam ludo zaljubljen u tebe.” ~ 110 ~ Julia Quinn


Daphne osjeti kako je nešto steže u grudima. „Jesam”, slagala je, nasmiješivši mu se prenaglašeno slatko. „Na kraju krajeva, moram održavati svoj ugled.” Simon se nasmije. „Onda, tko je bio taj jedini muški ispitivač?” Daphne napravi grimasu. „Bio je to zapravo još jedan vojvoda. Neki čudni starac koji je tvrdio da je bio prijatelj tvoga oca.” Simonovo se lice iznenada napne. Ona samo slegne ramenima, ne primijetivši kako mu se izraz lica promijenio. „Neprekidno je ponavljao kako je tvoj otac bio dobar vojvoda.” Ona se nasmije pokušavajući oponašati glas starog čovjeka. „Nisam imala pojma da vi vojvode morate toliko držati leđa jedni drugima. Na koncu, nitko ne želi da neki nesposobni vojvoda naruši ugled tituli.” Simon ne reče ništa. Daphne stavi prst na obraz i zamisli se. „Znaš li da te zapravo nikad nisam čula da spominješ svog oca?” „To je zato što ne želim razgovarati o njemu”, reče Simon odrješito. Ona zabrinuto trepne. „Zar nešto nije u redu?” „Sve je u redu”, procijedi Simon. „Oh.” Ona se uhvati kako grize donju usnu i prisili se prestati. „Onda to neću spominjati.” „Rekao sam da je sve u redu.” Daphne zadrži ravnodušan izraz lica. „Naravno.” Nastala je duga neugodna tišina. Daphne je nespretno gužvala tkaninu suknje prije nego što je konačno rekla: „Lady Trowbridge je ukrasila kuću baš lijepim cvijećem, zar ne?” Simon pogledom isprati njezinu ruku koja je pokazala prema velikom aranžmanu ružičastih i bijelih ruža. „Da.” „Pitam se je li ih sama uzgojila.” „Nemam ni najblažeg pojma.” Još malo neugodne tišine. „Teško je uzgajati ruže.” Ovaj put on odgovori samo uzdahom. Daphne se nakašlje, a zatim, kad je on nije ni pogledao, upita: „Jesi li kušao limunadu?” „Ne pijem limunadu.” „Ali ja pijem”, odbrusi mu, odlučivši da joj je dosta. „I žedna sam. Ispričavam se, ali ja sad idem po čašu limunade i ostavit ću te u tvom mračnom raspoloženju. Sigurna sam da ćeš lako pronaći nekog zabavnijeg od mene.”

~ 111 ~ Vojvoda i ja


Okrenula se da ode, no prije nego što je napravila prvi korak, osjeti tešku ruku na svojoj. Spusti pogled i istog je trenutka opčini prizor njegove ruke u bijeloj rukavici kako počiva na ružičastoj svib njezine haljine. Zurila je u nju, gotovo se nadajući da će se početi kretati, dolje niz ruku dok joj ne stigne do gole kože na laktu. Ali naravno da on to ne bi učinio. On je takve stvari činio samo u njezinim snovima. „Daphne, molim te”, reče, „okreni se.” Glas mu je bio dubok i u njemu je bilo neke žestine od koje je zadrhtala. Ona se okrene i čim su im se pogledi sreli, on reče: „Molim te, oprosti mi.” Ona kimne. Ali on je očito osjećao potrebu da joj objasni. „Ja nisam...”, zastao je i tiho se nakašljao u ruku. „Ja nisam bio u dobrim odnosima s ocem. Ne... ne volim o njemu razgovarati.” Daphne ga je gledala sa silnim zanimanjem. Nikad dosad nije imao problema izraziti svoje misli. Simon uzdahne. Vidjelo se da je srdit. Bilo je to čudno, pomisli Daphne, jer se činilo da se srdi na samoga sebe. „Kad si ga spomenula... ”, on odmahne glavom, kao da pokušava smisliti neki drugi način da kaže što želi. „To me sasvim obuzme. Ne mogu prestati razmišljati o njemu. To-to-to me strahovito ljuti.” „Žao mi je”, reče ona, znajući da joj se zbunjenost zasigurno vidi na licu. Mislila je da bi trebala reći nešto više, ali nije znala kojim riječima.” „Ali nisam ljut na tebe”, dodao je brzo, a plave su mu se oči usredotočile ne njezine. Nešto se u njima počelo bistriti. Činilo se da mu se i lice opustilo, pogotovo one zategnute bore koje su mu se stvorile oko usta. On glasno proguta slinu. „Ljut sam na sebe.” „I očito, na svog oca”, reče ona blago. On ne reče ništa. Nije ni očekivala da će nešto reći. Njegova je ruka još uvijek bila na njezinoj i ona stavi dlan svoje druge ruke na nju. „Bi li želio izaći malo na zrak?” upita ga nježno. „Izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo svježeg zraka.” On kimne. „Ti ostani ovdje. Anthony će mi otkinuti glavu ako te izvedem na terasu.” „Što se mene tiče, Anthony može lijepo ići k vragu.” Daphnina se usta stisnu od ljutnje. „Zlo mi je od toga kako mi neprestano visi nad vratom.” „Samo ti nastoji biti dobar brat.” Njezine se usne zapanjeno razmaknu. „Na čijoj si ti uopće strani?” Spretno ignorirajući njezino pitanje, on reče: „Dobro, ali samo u kratku šetnju. Anthony sam mi nije problem, no pozove li u pomoć tvoju braću, nadrljao sam.”

~ 112 ~ Julia Quinn


Vrata koja su vodila na terasu bila su udaljena nekoliko metara. Daphne kimne prema njima, a Simon spusti ruku s njezina ramena i uhvati je pod ruku. „Na terasi je vjerojatno desetak parova”, reče ona. „Anthony se neće imati na što žaliti.” Ali prije nego što su uspjeli izaći van, začuje se glasan muški glas iz pozadine. „Hastingse!” Simon zastane i okrene se, nevoljko shvativši kako se već navikao na novo ime. Ubrzo će ga smatrati svojim. Od te pomisli postane mu mučno. Neki se stariji muškarac kretao prema njima, oslonjen o štap. „To je taj vojvoda o kojem sam ti govorila”, reče Daphne. „Vojvoda od Middlethorpea, čini mi se.” Simon kratko kimne, pokazavši kako nema nikakvu želju razgovarati. „Hastingse!” reče starac, potapšavši ga po ruci. „Odavno vas želim upoznati. Ja sam Middlethorpe. Vaš otac je bio moj dobar prijatelj.” Simon ponovno samo kimne, gotovo vojničkom preciznošću. „Nedostajali ste mu, znate. Kad ste putovali po svijetu.” Simonu se u ustima počne gomilati bijes, bijes od kojeg mu je jezik naticao, a obrazi mu se napeli i postali kruti. Znao je, bez ikakve sumnje, da ako sad pokuša govoriti, zvučat će kao kad mu je bilo osam godina. A nije dolazilo u obzir da se tako osramoti pred Daphne. Nekako, nikad neće znati kako, možda zato što nikad nije imao previše problema sa samoglasnicima, uspio je izgovoriti „O?” Bilo mu je drago što je glas koji je ispustio zvučao oštro i s visoka. Ako je starac uopće čuo ljutnju u njegovu glasu, nije to ničime dao naslutiti. „Bio sam uz njega kad je umro”, reče Middlethorpe. Simon ne reče ništa. Daphne, Bog ju blagoslovio, uskoči sa sućutnim „Moj Bože.” „Zamolio me da vam prenesem neke poruke. Imam doma nekoliko pisama za vas.” „Spalite ih.” Daphne uzdahne i uhvati Middlethorpea za ruku. „Joj, ne. Nemojte to učiniti. On ih možda sada ne želi pročitati, ali sigurna sam da će u budućnosti promijeniti mišljenje. ” Simon je prostrijeli ledenim pogledom i okrene se prema Middlethorpeu. „Rekao sam da ih spalite.” „Ja... ovaj...” Middlethorpe je izgledao bespomoćno zbunjen. Zacijelo je znao da otac i sin Basset nisu bili u dobrim odnosima, ali bilo je očito kako mu pokojni vojvoda nije otkrio koliko su zapravo bili otuđeni. On pogleda u Daphne, ~ 113 ~ Vojvoda i ja


nanjušivši mogućeg saveznika i reče joj: „Osim tih pisama, zamolio me da mu nešto i osobno prenesem. Sad mu to mogu reći.” No Simon je već ispustio Daphninu ruku i izašao van. „Jako mi je žao”, reče Daphne Middlethorpeu, osjećajući potrebu ispričati se za Simonovo grozno ponašanje. „Sigurna sam da nije namjeravao biti nepristojan.” Middlethorpeov joj je izraz lica dao do znanja kako mu je jasno da je Simon namjerno bio nepristojan. Ali Daphne svejedno doda: „Još je pomalo osjetljiv kad je riječ o njegovu ocu.” Middlethorpe kimne. „Vojvoda me upozorio da će njegov sin ovako reagirati. Ali smijao se dok je to govorio i zatim se našalio na račun bassetovskog ponosa pa sam, moram priznati, mislio kako se radi samo o šah. Daphne živčano pogleda kroz otvorena vrata prema terasi. „Očito nije šala”, promrmlja. „Idem sad k njemu.” Middlethorpe kimne. „Molim vas, nemojte spaliti ta pisma”, reče. „Ne pada mi na pamet. Ali...“ Daphne je već krenula prema terasi, ali se zaustavi na starčev glas. „Što je?” upita. „Ja nisam baš zdrav”, reče Middlethorpe. „Ja... liječnik kaže da mogu otići svakog časa. Mogu li vama povjeriti ta pisma na čuvanje?” Daphne prestravljeno pogleda vojvodu. Bila je šokirana jer nije mogla vjerovati da bi povjerio tako intimna pisma mladoj ženi koju poznaje jedva jedan sat i užasnuta zato što je znala da, ako ih primi, Simon joj to možda nikada neće oprostiti. „Ne znam”, reče zabrinuto. „Nisam sigurna da sam ja prava osoba.” Middlethorpeove stare oči zasjaju drevnom mudrošću. „Mislim da ste baš vi prava osoba”, reče ljubazno. „I vjerujem da ćete znati kad bude pravi trenutak da mu predate ta pisma. Smijem li vam ih dostaviti?”. Ona kimne bez riječi. Nije znala što drugo učiniti. Middlethorpe podigne svoj štap i pokaže njime prema terasi. „Bilo bi dobro da sad pođete k njemu.” Daphne ga pogleda, kimne i odjuri van. Terasa je bila osvijetljena samo s nekoliko zidnih svijećnjaka i, da nije bilo mjesečine, bilo bi premračno da spazi Simona kako stoji u udaljenom kutu. Stajao je ljutito raširenih nogu, ruku prekriženih na prsima. Gledao je u nepreglednu livadu koja se prostirala iza terase, no Daphne je iskreno sumnjala da vidi išta osim svoga bijesa. Krenula je tiho prema njemu, a hladan je povjetarac donio dobrodošlo osvježenje nakon ustajalog zraka pretrpane plesne dvorane. Tihi žamor glasova dopirao je kroz noć, otkrivajući kako nisu sami na terasi, ali Daphne pod prigušenim svjetlom nije vidjela nikog drugog. Očito su se ostali gosti odlučili zavući u mračne kutke. Ili su se možda spustili stubama u vrt i sjede dolje na klupama. ~ 114 ~ Julia Quinn


Dok mu je prilazila, razmišljala je da mu kaže nešto poput „Bio si vrlo grub prema vojvodi.” ili „Zašto si toliko ljutit na svog oca?”, ali na kraju odluči kako sada nije vrijeme za čeprkanje po njegovim osjećajima. Pa se umjesto toga, stigavši do njega, samo naslonila na ogradu i rekla: „Voljela bih da mogu vidjeti zvijezde.” Simon je pogleda, prvo iznenađeno, a zatim radoznalo. „U Londonu se nikad ne vide”, nastavila je, hotimično veselim tonom. „Ili su svjetla prejaka, ili je magla. Ili je ponekad zrak toliko zagađen da se ne može vidjeti kroz njega.” Ona slegne ramenima i pogleda natrag u oblačno nebo. „Nadala sam se da ćemo ih moći vidjeti ovdje u Hampstead Heathu. Ali, uzalud, oblaci ne žele surađivati.” Nastupi dugačka tišina. Zatim se Simon nakašlje i upita: „Jesi li znala da su zvijezde sasvim drukčije na južnoj polutci?” Daphne nije uopće bila svjesna svoje napetosti dok nije osjetila kako joj se nakon njegova pitanja cijelo tijelo opustilo. Očito je pokušavao ponovno stvoriti normalno ozračje, a ona mu je to sa zadovoljstvom dopuštala. Pogleda ga upitno i reče: „Šališ se.” „Ne šalim se. Pogledaj u bilo koju knjigu o astronomiji.” „Hm.” „Zanimljivo je”, nastavio je Simon, a glas mu je bio sve manje napet, „čak i onima koji nisu astronomi, a ja to nisam...” „A očito nisam ni ja”, prekine ga Daphne skrušeno mu se osmjehnuvši. On je potapša po ruci i nasmiješi joj se, a Daphne s olakšanjem opazi kako mu pogled postaje sve radosniji. Zatim joj se olakšanje pretvori u nešto još dragocjenije – sreću. Zato što je baš njoj uspjelo odagnati tugu iz njegovih očiju. Željela ju je zauvijek otjerati. Kad bi joj samo on to dopustio... „Ali i ti bi primijetila razliku”, reče Simon. „To mi je bilo baš neobično. Nikad nisam proučavao sazviježđa, ali kad sam bio u Africi i kad bih ondje pogledao u nebo... a nebo je bilo kristalno čisto. Nikad nisi vidjela takvo nebo.” Daphne je zurila u njega, zadivljena. „Pogledao bih u nebo”, rekao je, odmahnuvši glavom kao u nevjerici – i izgledalo bi mi pogrešno. „Kako nebo može izgledati pogrešno?” On slegne ramenima kao da ne zna odgovor na to pitanje. „Jednostavno tako izgleda. Sve su zvijezde na pogrešnom mjestu.” „Baš bih rado vidjela nebo na južnoj polutci”, zamišljeno će Daphne. „Da sam egzotična i posebna, tip žene o kojoj muškarci pišu poeziju, mislim da bih i ja željela putovati.” „Ti jesi tip žene o kojoj muškarci pišu poeziju.” Simon je podsjeti blago zajedljivo. „Samo što je ta poezija loša.”

~ 115 ~ Vojvoda i ja


Daphne se nasmije. „Ma, nemoj me zadirkivati. To je bilo baš uzbudljivo. Prvi put sam imala šest posjetitelja, a Neville Binsby mi je čak napisao pjesmu.” „Sedam posjetitelja”, ispravi je Simon, „uključujući mene.” „Sedam uključujući tebe, no ti se zapravo ne računaš.” „Povrijedila si me”, zadirkivao ju je, prilično dobro oponašajući Colina. „O, kako si me povrijedila.” „Možda bi i ti trebao razmisliti o glumačkoj karijeri.” „Možda ne bih”, odgovori Simon. Ona mu se nasmiješi. „Možda ne. Ali željela sam reći kako ja, obična dosadna engleska djevojka, nemam želju nikamo ići. Sretna sam ovdje.” Simon odmahne glavom, a neki mu se čudan sjaj pojavi u očima. „Ti nisi dosadna. I...“, glas mu se stiša do ganutog šapta „meni je drago da si sretna. Ne poznajem mnogo istinski sretnih ljudi.” Daphne ga pogleda i polako postane svjesna da joj se približio. Sumnjala je da je on to uopće primijetio, ali tijelo mu se naginjalo prema njezinom i nije mogla skrenuti pogled s njegovih očiju. „Simone?“ šapne. „Ovdje ima ljudi”, reče on, čudno zabrinutim glasom. Daphne okrene pogled prema uglovima terase. Nestao je žamor koji je ranije čula, ali to je moglo značiti i da ih njihovi donedavni susjedi prisluškuju. Ispred nje prostirao se vrt. Da je ovo bio neki bal u Londonu, ne bi se moglo otići dalje od terase, ali lady Trowbridge se ponosila svojom posebnošću i uvijek je organizirala godišnji bal u svojoj drugoj rezidenciji na Hampstead Heathu. Bio je samo petnaestak kilometara udaljen od Mayfaira, ali činilo se kao da je na nekom drugom svijetu. Elegantne kuće bile su ukrašene velikim zelenim vrtovima, a u vrtu lady Trowbridge bilo je drveća i cvijeća, grmlja i živice... mračnih kutaka gdje su se parovi mogli izgubiti. Daphne osjeti kako ju obuzima nešto divlje i poročno. „Prošetajmo po vrtu”, reče mu tiho. „Ne smijemo.“ „Moramo.” „Ne smijemo.” Očaj u Simonovom glasu otkrio joj je sve što je htjela znati. On ju je želio. On je za njom žudio. On je bio lud za njom. Daphne se osjećala kao da joj srce pjeva ariju iz Čarobne frule, mahnito se prevrće dosegnuvši visoki C. I ona pomisli... što bi bilo kad bi ga poljubila? Što bi bilo kad bi ga povukla u vrt i podigla glavu i osjetila kako mu usne dodiruju njezine? Bi li shvatio koliko ga voli? Koliko bi on nju mogao zavoljeti? ~ 116 ~ Julia Quinn


I možda bi... samo možda, shvatio koliko ga čini sretnim. Možda bi onda prestao govoriti koliko je čvrsto odlučio izbjeći brak. „Ja ću malo prošetati vrtom”, izjavi. „Ti možeš sa mnom ako želiš.” I dok je hodala... polako, da ju on može sustići, čula ga je kako tiho psuje, a zatim začula korake koji joj se približavaju. „Daphne, ovo je ludost,” reče Simon, ali promuklost u njegovu glasu govorila joj je kako se više trudi u to uvjeriti sebe nego nju. Ona ne reče ništa, samo se uputi dublje u vrt. „Za Boga miloga, ženo, slušaš li ti mene?” Spusti ruku na njezin struk i okrene je prema sebi. „Obećao sam tvome bratu”, reče joj prijeteći. „Zakleo sam mu se.” Ona se nasmiješi smiješkom žene koja zna da je željena. „Onda slobodno otiđi.” „Znaš da ne mogu. Ne smijem te ostaviti nezaštićenu u vrtu. Netko bi te mogao pokušati iskoristiti.” Daphne nevino slegne ramenima i pokuša izvući ruku iz njegova stiska. Ali njegovi prsti pojačaju stisak. I tako, iako je znala da to nije bila njegova namjera, ona dopusti da bude privučena k njemu, polako mu se približavajući dok nisu bili udaljeni oko dva pedlja. Simon počne plitko disati. „Daphne, ne čini to.” Ona pokuša reći nešto duhovito, nešto zavodljivo. Ali razmetanje hrabrošću izdalo ju je u posljednjem trenutku. Nikad je nitko nije poljubio i sad kad mu je dala do znanja kako želi da joj on bude prvi, nije znala što dalje. On opusti malo prste oko njezina zapešća, a zatim je povuče za sobom iza visoke, uredno obrezane živice. On prošapće njezino ime. Dodirne joj obraz. Njezine se oči rašire, usne joj se razdvoje. I na kraju, bilo je to neizbježno.

~ 117 ~ Vojvoda i ja


10. poglavlje Mnogo je žena upropašteno jednim jedinim poljupcem. Društveni bilten lady Whistledown, 14. svibnja 1813.

S

imon nije bio siguran u kojem mu je trenutku postalo jasno da će je poljubiti. Vjerojatno uopće nije bio svjestan tog trenutka, samo ga je osjetio.

Do zadnje se minute uspješno uvjeravao da je vuče iza živice samo kako bi je prekorio zbog njezina neopreznog ponašanja koje će ih oboje uvaliti u ozbiljne nevolje. Međutim, tada se nešto zbilo... ili se možda zbivalo sve vrijeme, samo se on to silno trudio ignorirati. Oči su joj se promijenile, gotovo su blistale. I otvorila je usta - samo malo, jedva da udahne zrak, ali to je bilo dovoljno da mu prikuje pogled za nju. Dlan mu klizne uz njezinu ruku, preko blijedog satena njezinih rukavica, preko gole kože, i konačno preko nježne svile njezina rukava. Ruka mu se spusti na njezina leđa, privlačeći je bliže, smanjujući razmak između njih. Želio je da mu bude bliže. Želio ju je oko sebe, na sebi, ispod sebe. Želio ju je tako silno da ga je to plašilo. Privio ju je k sebi, stisnuvši je čvrsto u zagrljaj. Osjećao je cijelo njezino tijelo, svaki njegov centimetar. Ona je bila prilično niža od njega, pa su joj se grudi stisnule o donji rub njegova prsnog koša, a njegovo bedro... Zadrhti od silne žudnje. Njegove su se prepone uglavile između njezinih nogu, a čvrsti su mu mišici osjećali toplinu koja je isijavala iz njezine kože. Simon zastenje, ispusti primitivni zvuk žudnje pomiješan s frustracijom. Neće je moći imati večeras, nikada je neće moći imati, pa se morao pobrinuti da mu ovaj dodir potraje cijeloga života. Svila njezine oprave bila je meka i glatka pod njegovim prstima, i dok su mu prsti klizili niz njezina leđa, osjetio je svaku njezinu profinjenu oblinu. I onda nekako – do svog zadnjeg dana neće shvatiti kako – odmakne se od nje. Samo centimetar, ali bilo je to dovoljno da prohladni noćni zrak zastruji između njihovih tijela. „Ne!” zavapi ona, a on se zapita ima li ona uopće pojma kakav mu je poziv poslala tom jednom jedinom riječi. Rukama joj obuhvati obraze, primirivši je da bi upio svaki detalj. Bilo je previše mračno da bi se vidjele točne boje koje su krasile ~ 118 ~ Julia Quinn


njezino nezaboravno lice, ali Simon je znao da su joj usne meke i ružičaste, sa samo tračkom boje breskve na uglovima. Znao je da su joj oči obojane desetcima nijansi smeđe boje, s jednim očaravajućim krugom zelene koji ga je stalno izazivao da ju bolje pogleda, da provjeri je li uistinu ondje ih je to samo plod njegove mašte. Ali sve ostalo - kakav bi bio osjećaj imati ju, kakav bi bio osjećaj kušati ju – to je mogao samo zamišljati. O, Bože dragi, kako li je on to samo zamišljao. Unatoč svom sabranom ponašanju, unatoč svim obećanjima koje je dao Anthonyju, izgarao je za njom. Kad ju je spazio s druge strane prepune plesne dvorane, koža mu se usijala, a kad ju je vidio u svojim snovima, pretvorio se u buktinju. A sada, sad kad ju je držao u rukama, dok je brzo i neujednačeno disala od želje, dok su joj oči sjajile žudnjom čiju silinu nikako nije mogla shvatiti - mislio je da će eksplodirati. I zato je poljubac postao pitanje samoodržanja. Bilo je to jednostavno. Ako ju sada ne poljubi, ako je ne kuša, on će umrijeti. Zvučalo je to poput loše melodrame, no u tom bi se trenutku zakleo da je to istina. Ruka žudnje koja mu je stiskala želudac pretvorit će se u buktinju i povući ga za sobom. Tolika je bila silina njegove želje. Kad su mu usne konačno prekrile njezine, nije bio nježan. Nije bio ni grub, ali ritam njegova srca bio je toliko mahnit, toliko silan, a njegov poljubac bio je poljubac izgladnjelog ljubavnika, a ne poljubac obzirnog udvarača. Silom bi natjerao i njezina usta da se otvore, ali nju je također obuzela neopisiva srast, pa kad mu je jezik potražio ulaz, nije naišao na otpor. „Bože moj, Daphne”, zavapio je, rukama joj milujući meku oblinu guzova, privijajući je bliže, žudeći da ona osjeti puls njegove želje koji mu se skupljao u preponama. „Nikad nisam mislio... nisam ni sanjao...” Ali to je bila laž. Sanjao je on. Sanjao je živopisno detaljne snove. Ali ništa se nije moglo usporediti s realnošću. Svaki dodir, svaki pokret samo je dodatno pojačavao njegovu želju za njom, i kako su prolazile sekunde, njegovo se tijelo opiralo nadzoru. Nije više bilo važno što je ispravno i što je dolično. Jedino je bilo važno da je ona sada ovdje, u njegovu zagrljaju, i da je on silno želi. A tijelo mu je shvatilo da i ona želi njega. Ruke su mu grabile njezino tijelo, njegova usta su je proždirala. Nije se mogao zasititi. Osjeti kako njezina ruka u rukavicama nesigurno klizi preko gornjeg dijela njegovih leđa, nježno mu zastavši na vratu. Koža mu je bridjela tamo gdje ga je dotakla, a zatim ga počela peći. I to nije bilo dovoljno. Njegove usne napustile su njezine, krenule dolje niz vrat do meke udubine iznad njezine ključne kosti. Zastenjala je pri svakom dodiru, bio je to nježan, umiljat zvuk koji je još jače rasplamsavao njegovu strast. ~ 119 ~ Vojvoda i ja


Drhtavim je rukama stigao do nježnom čipkom obrubljenog dekoltea njezine haljine. Bila je labavo zakopčana pa je znao da će biti dovoljan tek nježan stisak da fina svila spadne preko oblina njezinih grudi. Bio je to prizor koji nije imao pravo vidjeti, poljubac koji nije imao pravo ukrasti, no bilo je to jače od njega. Dao joj je priliku da ga zaustavi. Kretao se mučnom sporošću, zastavši prije no što ju je obnažio, ne bi li joj pružio posljednju priliku da mu kaže ne. Ali umjesto užasa na licu jedne djevice, ona se nagne natrag i ispusti najnježniji uzdah koji ga uzbudi do krajnjih granica. Simon se predao. Pustio je da tkanina njezine haljine odleprša i u trenutku žudnje od kojeg mu se cijelo tijelo treslo, samo je zurio u nju. A zatim, kad su mu usta počela spuštati prema svojoj nagradi, začuo je... „Gade jedan!” Daphne prepozna glas prije Simona, vrisne i odmakne se. „O, moj Bože”, zavapila je, „Anthony!” Njezin je brat bio samo tri metra udaljen od njih i približavao im se velikom brzinom. Čelo mu je bilo namršteno, na licu izraz dosad neviđenog bijesa kad se bacio na Simona i ispustio primitivni ratnički krik kakav Daphne nikad u životu nije čula. Nije uopće zvučao ljudski. Ona je imala tek toliko vremena da se pokrije prije nego što se Anthonyjevo tijelo zabio u Simonovo takvom silinom da je nečija zalutala ruka i nju oborila na tlo. „Ubit ću te, ti prokleti...” Ostatak Anthonyjeve izuzetno nasilne psovke nestao je jer se u tom času Simon prevrnuo na njega, ostavivši ga bez daha. „Anthony, nemoj! Prestani!” vrištala je Daphne, još uvijek se držeći za haljinu iako ju je već povukla gore i nije bilo opasnosti da će spasti. Ali Anthony je bio opsjednut. Mlatio je Simona, a bijes mu je bio vidljiv na licu, u šakama, u primitivnom bijesnom režanju koje je ispuštao iz usta. Što se tiče Simona – on se branio, ali nije uzvraćao udarce. Daphne, koja je stajala sa strane, osjećajući se poput bespomoćne glupače, odjednom shvati kako se mora umiješati. Ne učini li to, Anthony će ubiti Simona, upravo ovdje u vrtu lady Trowbridge. Sagnula je pokušavajući odvući svoga brata s muškarca u kojeg je zaljubljena, ali u tom trenutku oni se odjednom prevrnu. U brzini tog pokreta netko udari Daphne u koljena, odgurne ju i ona sleti u živicu, „Jaooooooooo!” zaurlala je od boli koja ju je probadala u više dijelova tijela nego što je mislila da je moguće. Njezin je urlik vjerojatno sadržavao više agonije nego što je mislila jer su obojica muškaraca istog trenutka zastali.

~ 120 ~ Julia Quinn


„O, Bože!” Simon koji je u tom trenu bio iznad Anthonyja, jurne joj u pomoć. „Daphne! Jesi li dobro?” Ona samo zacvili, pokušavajući ostati mirnom. Trnje joj se urezivalo u kožu, a svaki bi pokret samo produbio ogrebotine. „Mislim da se ozlijedila”, reče Simon Anthonyju, glasom prepunim zebnje. „Moramo je izvući ravno van. Budemo li je okretali, još će se više zapetljati u granje.” Anthony kimne kratko i službeno, privremeno zanemarivši svoj gnjev prema Simonu. Daphne je bila u bolovima, to je u tom trenutku bilo važnije. „Samo budi mirna, Daff”, tješio ju je Simon nježnim glasom. „Ja ću te zagrliti. Onda ću te podići ravno iznad živice i izvući te. Shvaćaš li?” Ona odmahne glavom. „Ogrepst ćeš se.” „Imam duge rukave. Ne brini za mene.” „Daj da ja to učinim”, reče Anthony. Ali Simon ga je ignorirao. Dok je Anthony ostao bespomoćno stajati, Simon posegne prema zapetljanim granama živice i polako gurne ruke u rukavicama u njih, pokušavajući ih uvući između trnovitih grana do Daphnine gole, izranjavane kože. Kad je stigao do njezinih rukava, morao je zastati da izvadi oštro trnje iz njezine svilene haljine. Nekoliko je grana probilo tkaninu i izranilo joj ruke. „Ne mogu te sasvim otpetljati”, reče. „Poderat će ti se haljina.” Ona kimne grčevito. „Nije važno”, tiho reče. „Ionako je već uništena.” „Ali...“ Iako je Simon samo trenutak ranije spuštao tu istu haljinu prema njezinu struku, ipak mu je bilo neugodno kad je shvatio kako će tkanina vjerojatno skliznuti s njezina tijela kad grane do kraja razderu svilu. Zato se okrene prema Anthonyju i reče: „Trebat će joj tvoj kaput.” Anthony ga je već skinuo. Simon se okrene natrag prema Daphne i pogleda ju u oči. „Jesi li spremna?” upita je nježno. Ona kimne, i možda mu se to samo pričinilo, ali pomisli da se malo smirila nakon što je usredotočila pogled na njegovo lice. Pazeći da je niti jedna grana ne ogrebe, gurnuo je ruke dublje u grmlje, a zatim oko njezina tijela dok ih nije spojio iza njezinih leđa. „Kad izbrojim do tri”, promrmljao je. Ona opet kimne. „Jedan... dva...” Podigao ju je i izvukao iz grmlja. Od snage njegova pokreta, oboje su završili na tlu. „Rekao si na tri!” poviče Daphne. „Lagao sam. Nisam želio da postaneš još napetija.”

~ 121 ~ Vojvoda i ja


Daphne je htjela nastaviti prepirku, ali u tom trenutku shvati kako joj je haljina posve razderana, zacvili i brzo podigne ruke da se pokrije. „Uzmi ovo”, reče Anthony, gurnuvši joj svoj kaput. Daphne ga zahvalno primi i uvuče se u Anthonyjev otmjeni kaput. Njemu je savršeno pristajao, ali oko nje je visio tako da se s lakoćom mogla cijela umotati u njega. „Jesi li dobro?” upita ju osorno. Ona kimne. „Dobro. „Anthony se okrene Simonu. „Hvala ti što siju izvukao.” Simon ne reče ništa, ali kimne glavom u znak prihvaćanja zahvale. Anthonyjeve oči ponovno sijevnu prema Daphne. „Jesi li sigurna da si dobro?” „Malo me peče”, priznala je, „i sigurno ću se morati namazati melemom kad dođem kući, ali nije to ništa strašno.” „Dobro”, reče ponovno Anthony. Zatim zamahne šakom i udari Simona ravno u lice, lako oborivši svog nespremnog prijatelja. „Ovo je bilo”, procijedi Anthony, „zato što si mi obeščastio sestru. „Anthony! vrisne Daphne. „Prestani odmah s tim glupostima. Nije on mene obeščastio.” Anthony se okrene i prostrijeli je pogledom. „Vidio sam tvoju.. Daphni se želudac zgrči i na trenutak pomisli da će se ispovraćati. Dragi Bože, Anthony joj je vidio dojku! Njezin brat! To je bilo neprirodno. „Ustani!” zagrmi Anthony. „Da te mogu ponovno udariti.” „Jesi li poludio?” zavapi Daphne, skočivši između njega i Simona koji je još uvijek bio na zemlji, držeći ruku na ozlijeđenom oku. „Anthony, kunem se, ako ga još jednom udariš, nikada ti to neću oprostiti.” Anthony je odgurne na stranu, nimalo nježno. „Sljedeći udarac”, procijedi, „će biti zbog izdaje našeg prijateljstva.” Polako, na Daphnin užas, Simon se podigne na noge. „Ne!” vrisnula je i ponovno stala između njih. „Makni se s puta, Daphne”, naredi joj Simon tiho. „Ovo je između nas.” „Nipošto nije! Ako se nitko od vas ne sjeća, ja sam bila ta koja je...” Zastane usred rečenice. Nije bilo svrhe govoriti. Niti jedan od njih je nije slušao. „Makni se, Daphne”, reče Anthony, zastrašujuće mirnim glasom. Nije ju ni pogledao, pogled mu je ostao usredotočen ravno na Simonove oči. „Ovo je smiješno! Zar ne bismo to mogli raspraviti kao odrasli ljudi?” Pogleda u Simona, pa ponovno u brata, a zatim opet u Simona. „Nebesa, smilujte se! Simone! Pogledaj si oko.” Požuri do njega, podigne ruku prema njegovu oku koje je već bilo zatvoreno od otekline. ~ 122 ~ Julia Quinn


Simon ostane mirno stajati, ne pomičući ni jedan mišić pod njezinim zabrinutim dodirom. Njezini su prsti nježno klizili preko njegove natečene kože, čudno umirujuće. On ju je još uvijek bolno želio, ali ovaj put bez strasti. Bilo je tako divno imati ju kraj sebe, tako dobro i časno i čisto. A on se upravo spremao učiniti najnečasniju stvar koju je ikad u životu učinio. Kad je Anthony završio s nasiljem, završio sa svojim bijesom i konačno zahtijevao da se Simon oženi njegovom sestrom, Simon se spremao reći ne. „Makni se s puta, Daphne”, reče glasom koji je i njemu samom zazvučao čudno. „Ne, ja...“ „Makni se!” zarežao je. Ona se odmakne, priljubivši leđa uz istu onu živicu koja ju je ozlijedila i zapilji se užasnuta u dvojicu muškaraca. Simon turobno kimne Anthonyju. „Udari me.” Anthony je izgledao zapanjen Simonovim zahtjevom. „Učini to“, reče Simon. „Završi s time.“ Anthony spusti šaku. Nije pomaknuo glavu, ali pogled mu poleti na Daphne. „Ne mogu”, procijedi. „Ne mogu kad on samo stoji i čeka da ga udarim.” Simon mu priđe korak bliže, podrugljivo mu se unoseći u lice. „Učini to sada. Daj mi da platim za sve. „Platit ćeš za oltarom”, odgovori Anthony. Daphne bolno uzdahne, a taj zvuk privuče Simonovu pozornost. Zašto je bila iznenađena? Zacijelo je razumjela kakve će biti posljedice, ako ne njihovih djela, onda njihove gluposti jer su se dali uhvatiti? „Ja ga neću prisiliti na to”, reče Daphne. „Ali ja hoću”, odbrusi joj Anthony. Simon odmahne glavom. „Sutra ću smjesta otputovati na Kontinent.” „Ti odlaziš?” upita Daphne. Bolni ton njezina glasa parao je Simonovo srce poput noža. „Ostanem li, zauvijek ćeš biti okaljana mojom nazočnošću. Najbolje je da odem.” Njezina donja usna zadrhti. Ubijao ga je taj drhtaj njezine usne. Jedna se jedina riječ otisne s njezinih usana. Bilo je to njegovo ime, ispunjeno čežnjom koja mu je raskolila srce na dva dijela. Simonu je trebalo nekoliko trenutaka da skupi snagu i kaže: „Ne mogu se oženiti tobom, Daff.“ „Ne možeš ili ne želiš?” zahtijevao je Anthony. „Oboje.” Anthony ga ponovno udari. ~ 123 ~ Vojvoda i ja


Simon padne na pod, iznenađen silinom udarca u bradu. No zaslužio je svaki bolni udarac, svaku ranu. Nije želio pogledati Daphne, nije se želio ni na trenutak suočiti s njezinim licem, ali ona klekne pokraj njega, nježno mu stavivši ruku na rame kako bi mu pomogla da se uspravi. „Žao mi je, Daphne”, reče, natjeravši se ipak pogledati je. Osjećao se čudno, vrtjelo mu se u glavi i mogao je vidjeti samo na jedno oko, ali ona mu je priskočila u pomoć, čak i nakon što ju je odbio i bio joj je dužan bar toliko. „Silno mi je žao.” „Poštedi nas svojih bijednih riječi”, procijedi Anthony. „Vidimo se u zoru.” „Ne!” zavapi Daphne. Simon pogleda u Anthonyja i kimne mu odrješito. Zatim se okrene prema Daphne i reče: „Da je to m-mogao biti bilo tko, Daff, bila bi to ti. To ti o-obećavam.” „Što to govoriš?” upita ga, a nevjericu joj u očima zamijeni ljutnja. „Što želiš time reći?” Simon samo zatvori oči i uzdahne. Sutra u ovo vrijeme bit će mrtav, jer bio je prokleto siguran da neće podići pištolj na Anthonyja i prilično je bio siguran da se Anthonyjev bijes neće dovoljno stišati da ispali pucanj u zrak. A ipak, na neki bizarni, patetični način, on će dobiti ono što je uvijek želio od života. Konačno će se osvetiti ocu. Čudno, ali istinito, nije zamišljao da će tako skončati. Mislio je – zapravo, nije imao pojma što je mislio, većina ljudi izbjegava razmišljati kako će izgledati njihova smrt – no nije zamišljao ovo. Ne od ruke najboljeg prijatelja u čijim očima plamti mržnja. Ne na osamljenoj livadi u zoru. Ne tako nečasno. Daphnine ruke, koje su ga tako nježno milovale, ovile su se oko njegovih ramena i tresle su se. Od toga mu se suzno oko otvori i on opazi da joj je lice bilo vrlo blizu njegovom. Bilo je blizu i bilo je bijesno. „Što nije u redu s tobom?” zahtijevala je. Nikada joj nije vidio takvo lice, oči koje su sijevale od bijesa, od tjeskobe i očaja. „On će te ubiti! Sastat ćete se na nekoj prokletoj livadi sutra i on će te ubiti. A ti se ponašaš kao da želiš da to učini.” „Ja n-ne ž-ž-želim u-umrijeti”, reče on, preumornog uma i tijela da bi ga bilo briga što muca. „A-ali ja se ne mogu oženiti tobom.” Njezine ruke skliznu s njegovih ramena i ona se odmakne. Izraz pun boli i odbačenosti u njezinim očima bilo je skoro nemoguće podnijeti. Izgledala je tako jadno i tužno, umotana u bratov preveliki kaput, s grančicama i lišćem još uvijek zapetljanima u njezinoj tamnoj kosi. Kad je otvorila usta, izgledalo je kao da otkida riječi od vlastite duše. „U-uvijek sam znala da nisam tip žene o kojoj muškarci sanjaju, ali nikad nisam mogla ni pomisliti da bi nekome bila draža smrt od braka sa mnom.”

~ 124 ~ Julia Quinn


„Ne!” zavapi Simon, podižući se na noge unatoč boli koja mi je sijevala cijelim tijelom. „Daphne, ne radi se o tome.” „Dosta smo čuli od tebe”, reče Anthony odrješito, zakoračivši između njih. Stavio je ruke na sestrina ramena, odvlačeći je od čovjeka koji joj je slomio srce i vjerojatno uništio reputaciju za sva vremena. „Još samo nešto”, reče Simon, mrzeći što je pogled njegovih očiju zacijelo djelovao molećivo i jadno. No morao je razgovarati s Daphne. Morao joj je objasniti. Ali Anthony samo odmahne glavom. „Čekaj”, reče Simon i stavi ruku na rukav čovjeka koji je nekoć bio njegov najbolji prijatelj. „Ja ovo ne mogu ispraviti. Ja sam...” Ispusti teškom mukom zrak, pokušavajući pribrati misli. „Ja sam se zakleo, Anthony. Ne mogu se oženiti njome. Ne mogu to ispraviti. Ali mogu joj reći...” „Što joj možeš reći?” upita ga Anthony sasvim bez emocija. Simon makne ruku s Anthonyjevog rukava i provuče je kroz kosu. Nije mogao to reći Daphne. Ona ne bi razumjela. Ili još gore, razumjela bi, ali jedino što bi za njega osjećala bilo bi sažaljenje. Konačno, svjestan da ga Anthony gleda nestrpljivo, reče: „Možda bih to mogao bar malo popraviti.” Anthony se ne pomakne. „Molim te.” Simon se zapita je li te riječi ikad dosad izgovorio s toliko dubokim značenjem. Anthony nekoliko trenutaka ostane stajati na mjestu, a zatim se odmakne. „Hvala ti”, reče Simon službeno i pogleda Anthonyja samo nakratko, a zatim se usredotoči na Daphne. Pomislio je kako bi ga ona mogla odbiti pogledati, uvrijediti ga prijezirnim pogledom, ali umjesto toga ona podigne bradu, prkosno i odvažno. Nikad joj se nije toliko divio kao u tom trenutku. „Daff”, započeo je, nesiguran što zapravo želi reći, no nadajući se da će nekako ipak uspjeti sve izgovoriti kako treba. „Ne... ne radi se o tebi. Kad bi se mogao oženiti, oženio bih se tobom. Ali brak sa mnom bi te uništio. Ja ti nikada ne bih mogao dati ono što želiš. Umirala bi pomalo svakog dana, a mene bi ubijalo gledati to.” „Ti mene nikada ne bi povrijedio”, šapne ona. On odmahne glavom. „Moraš mi vjerovati.” Njezine oči bile su tople i iskrene kad je tiho dodala: „Ja tebi vjerujem. Ali pitam se vjeruješ li ti meni. „Njezine su riječi bile kao udarac šakom u želudac, i Simon se osjeti nemoćnim i bijednim i reče: „Molim te, moraš znati da te nikada nisam želio povrijediti.”

~ 125 ~ Vojvoda i ja


Ona je ostala mirna toliko dugo da se Simon pitao je li prestala disati. Ali zatim, ni ne pogledavši svoga brata, reče: „Željela bih sada poći doma.” Anthony je obgrli i okrene je od Simona, kao da je može zaštititi maknuvši je od njegova pogleda. „Odvest ću te doma”, reče joj umirujućim glasom, „ušuškati te u krevet i dati ti malo rakije. „Ne želim rakiju”, reče Daphne oštro. „Želim razmišljati.” Simonu se učini kako je Anthonyja njezina izjava pomalo zbunila, ali sebi na čast, Anthony je samo s ljubavlju stisne za rame i reče: „Onda dobro.” A Simon ostane stajati ondje, izudaran i krvav, sve dok brat i sestra nisu nestali u noć.

~ 126 ~ Julia Quinn


11. poglavlje Godišnji bal lady Trowbridge u subotu navečer na Hampstead Heathu bio je, kao i uvijek, vrhunac sezone tračeva. Vaša je autorica opazila Colina Bridgertona kako pleše sa sve tri sestre Featherington (naravno, ne istovremeno) iako se mora priznati da najneodoljiviji Bridgerton nije djelovao oduševljen sudbinom koja ga je snašla. Također, Nigel Berbrooke je viđen kako se udvara ženi koja nije bila gospođica Daphne Bridgerton – možda je gospodin Berbrooke konačno shvatio uzaludnost svog udvaranja. Kad smo već kod gospođice Daphne Bridgerton, ona je ranije napustila bal. Benedict Bridgerton obavijestio je znatiželjnike da je njegovu sestru zaboljela glava, iako ju je vaša autorica vidjela kako maloprije toga razgovara s postarijim vojvodom od Middlethorpea i izgledala joj je savršeno zdravom. Društveni bilten lady Whistledown, 17. svibnja 1813.

N

aravno, bilo je nemoguće zaspati.

Daphne je koračala amo-tamo po svojoj sobi, ostavljajući tragove po bijeloplavom sagu koji je krasio njezinu sobu od djetinjstva. Misli su joj jurcale u desetcima različitih smjerova, ali jedna je stvar bila sasvim jasna. Mora spriječiti taj dvoboj. Nije, međutim, podcijenila teškoće na koje će naići pri provedbi tog zadatka. Kao prvo, muškarci su se pretvarali u tvrdoglave idiote kad su u pitanju bile stvari poput časti i dvoboja, i prilično je sumnjala da bi i Anthony i Simon bili oduševljeni njezinim uplitanjem. Kao drugo, ona uopće nije znala gdje će se održati dvoboj. Njih dvojica nisu o tom razgovarali u vrtu lady Trowbridge. Daphne je pretpostavila da će Anthony po svome sluzi poslati Simonu poruku. Ili će možda Simon izabrati lokaciju budući da je on bio izazvan. Daphne je bila sigurna da postoje nekakva pravila ponašanja kod dvoboja, ali naravno, nije znala koja su to pravila. Daphne zastane kraj prozora i odmakne zavjesu da proviri van. Prema standardima društva, još nije bilo kasno; ona i Anthony su otišli prije svih. Koliko je znala, Benedict, Colin i njihova majka još su uvijek bili u kući lady Trowbridge. Činjenicu da se nisu još vratili (Daphne i Anthony bili su doma već skoro dva sata) Daphne je smatrala dobrim znakom. Da je netko vidio što se dogodilo sa Simonom, zasigurno bi se glasine u sekundi proširile plesnom dvoranom, a u tom bi slučaju njihova majka pojurila doma osramoćena.

~ 127 ~ Vojvoda i ja


Možda će Daphne uspjeti preživjeti ovu noć samo s uništenom haljinom, ali ne i ugledom. No briga za ugled bila joj je zadnja na pameti. Iz drugog je razloga nestrpljivo čekala da se obitelj vrati doma. Nije bilo izgledno da će sama uspjeti spriječiti taj dvoboj. Samo bi idiot krenuo u sitne sate na konju kroz London, pokušavajući prizvati dvije zaraćene strane pameti. Bit će joj potrebna pomoć. Benedict će, bojala se, odmah zauzeti Anthonyjevu stranu, zapravo, čudilo bi ju kad Anthony ne bi Benedicta izabrao za sekundanta. Ali Colin, njega bi mogla uvjeriti da prijeđe na njezinu stranu. Colin bi gunđao, proturječio, vjerojatno bi rekao da Simon zaslužuje da ga upucaju u zoru, ali kad bi ga Daphne preklinjala, pomogao bi joj. A taj se dvoboj morao spriječiti. Daphne nije shvaćala što se odigrava u Simonovoj glavi, ali njega je očito nešto mučilo, vjerojatno nešto u vezi s njegovim ocem. Njoj je već dulje vrijeme bilo jasno da njega muče neki unutarnji demoni. Naravno, on je to dobro prikrivao, pogotovo kad je bio s njom, ali prečesto je viđala očajnički turoban izraz u njegovim očima. Morao je postojati razlog zašto bi tako često znao zašutjeti tijekom razgovora. Katkada se Daphne činilo da je ona jedina osoba s kojom se Simon uistinu mogao opustiti, dovoljno da se smije i šali i razgovara s njom o trivijalnim temama. Možda i Anthony. Dobro, možda Anthony prije svega ovoga. No unatoč svemu tome, unatoč Simonovom prilično fatalističkom stavu u vrtu lady Trowbridge, Daphne nije vjerovala da on stvarno želi umrijeti. Odjednom začuje zvukove kotača na cesti i dojuri natrag do otvorenog prozora. Točno u tom trenutku kočija obitelji Bridgerton prošla je pokraj kuće i skrenula prema stajama. Kršeći ruke, požurila je do druge strane sobe i pritisnula uho na vrata. Neće biti pametno sići u prizemlje; Anthony je mislio da ona spava ili se barem ušuškala u krevet i razmišlja o onome što je učinila te večeri. Rekao je kako neće ništa otkriti njihovoj majci. Ili da barem neće to učiniti dok ne otkrije što ona zna o svemu. Violetin kasni povratak kući uvjerio je Daphne kako nije bilo velikih i ružnih glasina o njoj, no to nije značilo da se sasvim izvukla. Šaputanja će sigurno biti. Uvijek ima nekakvih šaputanja. A neopovrgnuto šaputanje može vrlo brzo prerasti u grmljavinu. Daphne je znala da će se na kraju ipak morati suočiti s majkom. Prije ili kasnije, Violet će nešto ipak čuti. Visoko će se društvo pobrinuti za to. Daphne se samo nadala da će do trenutka kad se na Violet budu sručile glasine – nažalost, većinom istinite – njezina kći već biti sigurno zaručena za vojvodu. Ljudi su spremni sve oprostiti osobi koja je povezana s vojvodom. A to će biti presudno u Daphninoj strategiji spašavanja Simonova života. Sebe neće htjeti spasiti, ali mogao bi spasiti nju.

~ 128 ~ Julia Quinn


Colin Bridgerton hodao je na prstima predvorjem, čizme su mu se gotovo bešumno kretale po sagu koji se protezao duž cijeloga poda. Majka mu je otišla na spavanje, a Benedict se udobno smjestio s Anthonyjem u radnoj sobi najstarijeg brata. Colina međutim nisu zanimala njih dvojica. On je želio vidjeti Daphne. Pokucao je tiho na vrata, ohrabren blijedim tragom svjetlosti koji se probijao ispod vrata. Očito je ostavila nekoliko upaljenih svijeća. Bila je preoprezna da zaspe ne ugasivši svijeće, što je značilo da je još bila budna. A ako je bila budna, onda će morati razgovarati s njim. On podigne ruku da ponovno pokuca, ali vrata se tiho širom otvore na dobro podmazanim šarkama i Daphne ga šutke usmjeri u sobu. „Moram razgovarati s tobom”, žurno prošapta u jednome dahu. „I ja s tobom.” Daphne ga uvede unutra, zatim brzo pogleda lijevo i desno u hodnik pa zatvori vrata. „U velikoj sam nevolji”, reče. Znam. Ona problijedi. „Ti znaš?” Colin kimne, njegove su zelene oči po prvi put bile smrtno ozbiljne. „Sjećaš se mog prijatelja Macclesfielda?” Ona kimne. Macclesfield je bio mladi grof s kojim ju je majka na vlastito inzistiranje upoznala prije dva tjedna. Iste one večeri kad je upoznala Simona. „Pa, on te vidio kako si se izgubila u vrt s Hastingsom.” Daphne odjednom počne nešto grepsti u grlu i ono joj natekne, ali uspjela je izustiti. „Uistinu?” Colin mrko kimne. „Neće on ništa reći. Siguran sam u to. Mi smo već desetak godina prijatelji. Ali ako te on vidio, možda te vidio još tko. Lady Danbury nas je gledala vrlo začuđeno kad mi je govorio što je vidio.” „Lady Danbury nas je vidjela?” naglo upita Daphne. „Ne znam je li vas vidjela ili ne. Samo znam”, Colin malo zadrhti, „da me gledala kao da zna sve što sam ikada zgriješio.” Daphne lagano odmahne glavom. „Ona je jednostavno takva. A ako je išta i vidjela, ni ona neće ništa reći.” „Lady Danbury?” upita Colin sumnjičavo. „Ona je zmaj, i zna biti vrlo britka, ali nije jedna od onih koji bi nekoga uništili samo radi zabave. Ako je nešto vidjela, reći će mi to u lice.” Colin nije baš izgledao uvjereno. Daphne se nakašlje nekoliko puta pokušavajući smisliti kako izreći sljedeće pitanje. „Što je Macclesfield točno vidio?” ~ 129 ~ Vojvoda i ja


Colin je sumnjičavo pogleda. „Kako to misliš?” „Točno onako kako sam rekla.” Daphne se zamalo obrecne na njega, živci su joj bili silno napeti od te duge i stresne večeri. „Što je on točno vidio?” Colin uspravi leđa i spusti pogled. „Točno što sam rekao”, odgovori. „Da te vidio kako si se izgubila u vrtu s Hastingsom.” „I to je sve?” „To je sve?” ponovi Colin. Pogleda je razrogačenih očiju, a zatim ispitivački. „Koji se vrag tamo vani dogodio?” Daphne utone u otoman i pokrije lice rukama. „Joj, Coline, uvalila sam se u nešto strašno.” On ne reče ništa, pa ona obriše oči iz kojih nisu baš curile suze, ali su bile sumnjivo vlažne, te podigne pogled prema njemu. Brat joj je izgledao stariji i ozbiljniji nego što ga je ikad vidjela. Ruke su mu bile prekrižene, noge raširene u neumoljivom stavu, a oči, obično tako vesele i nestašne, bile tu tvrde poput smaragda. Očito je čekao da ga pogleda pa je tek onda počeo govoriti. „Ako si konačno gotova sa samosažalijevanjem”, reče oštro, „nadam se da ćeš mi reći što ste ti i Hastings radili večeras u vrtu lady Trowbridge.” „Prestani mi se obraćati tim tonom”, odbrusi mu Daphne. „I nemoj me optuživati da se prepuštam samosažaljenju. Za Boga miloga, čovjek će sutra poginuti. Imam pravo biti malo uzrujana.” Colin sjedne na stolac nasuprot njoj, a lice mu se istog trenutka smekša i na njemu se pojavi izraz silne zabrinutosti. „Najbolje bi bilo da mi sve kažeš.” Daphne kimne i krene mu prepričavati večerašnje događaje. Nije mu, međutim, otkrila sve pojedinosti svoje osramoćenosti. Colin nije morao znati što je točno Anthony vidio; činjenica da je uhvaćena u kompromitirajućem položajem morala je biti dovoljna. Završila je s vapajem: „I sad će se održati dvoboj i Simon će umrijeti!” „Daphne, ne možeš biti sigurna u to.” Ona tužno odmahne glavom. „On neće pucati u Anthonyja. Kladim se životom. A Anthony...”, glas joj se slomi i morala je gutnuti prije nego što nastavi. „Anthony je tako bijesan. Mislim da neće pucati u zrak.” „I što ti sad želiš učiniti?” „Ne znam. Ne znam čak ni gdje će se održati dvoboj. Samo znam da ga moram zaustaviti!” Colin tiho opsuje, a zatim reče nježno: „Daphne, nisam siguran da će ti to uspjeti.” „Mora!” zavapi ona. „Coline, ne mogu sjediti ovdje i zuriti u strop dok Simon umire.” Glas joj se slomi, a onda nastavi: „Ja ga volim.”

~ 130 ~ Julia Quinn


Colin ju iznenađeno pogleda. „Čak i nakon što te odbacio?” Ona potišteno kimne. „Nije me briga ako sam zato obična jadna glupača, ali ne mogu si pomoći. Ja ga i dalje volim. On me treba.” Colin reče tiho: „Kad bi to bila istina, ne misliš li da bi se pristao oženiti tobom kad je Anthony to zahtijevao od njega?” Daphne odmahne glavom. „Ne. Postoji još nešto što ne znam. Ne mogu to objasniti, ali kao da se jedan dio njega želio oženiti mnome.” Osjetila je kako nemir u njoj sve više raste, disanje joj je postajalo isprekidano, ali svejedno nastavi: „Ne znam, Coline. Ali da si vidio njegovo lice, razumio bi. Pokušao me zaštititi od nečega. Sigurna sam u to.” „Ne poznajem Hastingsa ni približno dobro kao Anthony”, reče Colin, „čak ni dobro kao ti, ali nikad nisam čuo ni naznaku šaputanja o nekoj velikoj, mračnoj tajni. Jesi li sigurna...“ zastao je nasred rečenice i prekrio lice rukama na trenutak prije nego što je ponovno pogledao gore. Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio bolno nježan. „Jesi li sigurna da možda ne umišljaš njegove osjećaje prema tebi?” Daphne se ne uvrijedi na njegovo pitanje. Znala je da njezina priča zvuči kao neka bajka. Ali njezino je srce znalo da je u pravu. „Ne želim da umre”, reče tiho. „Na kraju, to je jedino važno.” Colin kimne, ali zatim joj uputi posljednje pitanje. „Ti ne želiš da on umre ili ne želiš da umre zbog tebe?” Daphne ustane na nesigurne noge. „Mislim da je bolje da sad odeš”, reče, iscrpivši posljednji atom snage da održi glas mirnim. „Ne mogu vjerovati što si me upravo pitao.” Ali Colin nije otišao. Samo se sagnuo i stisnuo sestru za ruku. „Pomoći ću ti, Daff. Znaš da bih sve učinio za tebe.” Daphne mu se baci u zagrljaj i pusti da poteknu sve suze koje je tako hrabro držala u sebi.

Trideset minuta kasnije, oči su joj bile suhe, a glava bistra. Morala se isplakati, shvatila je. Bilo je toliko toga zarobljeno u njoj - toliko osjećaja, toliko zbunjenosti, boli, ljutnje. Sve je to morala pustiti van. Ali sada nije više bilo vremena za osjećaje. Morala je zadržati hladnu glavu i usredotočiti se na svoj cilj. Colin je otišao ispitati Anthonyja i Benedicta. Rekao joj je da ih je bio čuo kako žestoko raspravljaju u Anthonyjevoj radnoj sobi. Složio se s njom da je Anthony najvjerojatnije zatražio od Benedicta da mu bude sekundant. Colin ih je morao nagovoriti da mu kažu gdje će se odigrati dvoboj. Daphne nije sumnjala da će mu to uspjeti. Uvijek bi uspijevao svakog nagovoriti da mu otkrije što god je želio saznati. Daphne je odjenula svoju najstariju i najudobniju odjeću za jahanje. Nije imala pojma kako će se jutro odvijati, ali zadnje što je željela bilo je spoticati se o čipku i podsuknje. Pažnju joj privuče kratko kucanje na vrata, i prije nego što je stigla do kvake, Colin uđe u sobu. On je također presvukao večernje odijelo. ~ 131 ~ Vojvoda i ja


„Jesi li sve saznao?” žustro ga upita Daphne. On kratko kimne. „Nemamo vremena za gubljenje. Pretpostavljam da želiš stići onamo prije svih drugih?” „Stigne li Simon prije Anthonyja, možda ću ga uspjeti uvjeriti da se oženi mnome prije nego što potegnu pištolje.” Colin nervozno udahne. „Daff”, započeo je, „jesi li razmislila o mogućnosti da možda nećeš uspjeti?” Daphne glasno gutne, osjećajući kao da joj je u grlu zapela topovska kugla. „Pokušavam ne misliti o tome.” „Ali...” Daphne ga odreže. „Budem li o tom razmišljala”, odgovori mu krajnje zabrinutim glasom, „sasvim ću se smesti. Uplašit ću se. A to ne smijem. Radi Simona.” „Nadam se da je svjestan što činiš za njega”, reče Colin tiho. „Jer ako nije, ja ću ga osobno ubiti.” Daphne samo reče: „Moramo poći.” Colin kimne pa krenuše.

Simon je jahao na svom konju duž ulice Broad Walk, krećući se prema najudaljenijem i najosamljenijem uglu novog Regent's Parka. Anthony je predložio, a on se složio, da posao obave daleko od Mayfaira. Bila je, naravno, zora, pa je bilo malo vjerojatno da će na nekog naići, ali nije bilo razloga da se razmeću dvobojem u Hyde Parku. Nije Simon bio zabrinut zato što su dvoboji bili nezakoniti. Naposljetku, on neće biti među živima pa neće ni snositi pravne posljedice. Bio je to, međutim, vraški neukusan način umiranja. No nije vidio drugog načina. Osramotio je damu plemićke krvi kojom se nije mogao oženiti i sada mora snositi posljedice. Znao je to Simon dobro i prije nego što ju je poljubio. I dok se približavao livadi koju su odredili za dvoboj, uoči da su Anthony i Benedict već sjahali sa svojih konja i da ga čekaju. Njihova se kestenjasto smeđa kosa vijorila na povjetarcu, a lica su im izgledala mračno. Gotovo poput Simonova srca. Zaustavio je konja nekoliko metara od braće Bridgerton i sjahao. „Gdje ti je sekundant?” Benedict ga upita. „Nisam se time zamarao”, odgovori Simon. „Ali moraš imati sekundanta! Dvoboj nije dvoboj bez sekundanta.” Simon samo slegne ramenima. „U redu je. Ti si donio pištolje. Vjerujem ti.” ~ 132 ~ Julia Quinn


Anthony krene prema njemu. „Ovo nije moj izbor”, reče. „Tako je moralo biti.” „Ali ti imaš izbora”, reče Anthony žustro. „Možeš se oženiti njome. Možda ju ne voliš, ali znam da ti se sviđa. Zašto se ne oženiš njome?” Simon pomisli da bi mu možda mogao reći sve, sve razloge zašto se zakleo da se nikada neće oženiti i nastaviti lozu. Ali oni to ne bi razumjeli, jer Brigertoni znaju samo za obitelj koja je dobra, srdačna i iskrena. Nisu znali ništa o okrutnim riječima i skršenim snovima. Nisu poznavali taj stravični osjećaj odbačenosti. Simon tada pomisli kako bi možda trebao reći nešto okrutno, nešto zbog čega će ga Anthony i Benedict prezreti i još brže završiti s ovom smijurijom od dvoboja. No to bi dodatno povrijedilo Daphne, a to jednostavno nije mogao učiniti. I tako je na kraju samo pogledao u Anthonyja Bridgertona, čovjeka koji mu je bio prijateljem od najranijih dana u Etonu i rekao: „Znaj samo da nije riječ o Daphne. Tvoja je sestra najbolja žena koju sam imao čast poznavati.” A zatim, kimnuvši i Anthonyju i Benedictu, uzme jedan od dva pištolja iz kutije koju je Benedict položio na tlo i krene koračati prema sjevernoj strani livade. „Čekajteeee!” Simon uzdahne i okrene se. Dragi Bože, to je bila Daphne! Bila je pognuta nad svojom kobilom, približavajući im se u punom galopu i na jedan trenutak Simon zaboravi da je strahovito ljutit na nju što se umiješala u dvoboj i umjesto toga samo pomisli kako veličanstveno izgleda u sedlu. Do trenutka kad je zategla uzde i zaustavila konja točno pred njim, međutim, bijes mu se vratio svom žestinom. „Koga vraga radiš ovdje?” zahtijevao je. „Spašavam tvoj jadni život!” Oči su joj rigale vatru i on shvati da je nikada nije vidio toliko srditu. Bila je gotovo jednako srdita kao on. „Daphne, budalo mala, shvaćaš li ti kako je opasna ova tvoja mala predstava?” Ne shvaćajući što čini, zagrli je oko ramena i počne se tresti. „Jedan od nas te je mogao upucati.” „Ma, hajde, molim te”, reče mu podrugljivo. „Nisi još stigao ni do kraja livade.” Imala je pravo, ali on je bio previše ljut na nju da bi joj to priznao. „I to što jašeš sama u gluho doba noći”, vikao je. „Trebala bi biti pametnija.” „I jesam pametnija”, uzvrati mu glasno. „Colin me dopratio.” „Colin?” Simon se naglo osvrne tražeći najmlađeg od njezine starije braće. „Ubit ću ga!” „Misliš li to učiniti prije ili nakon što te Anthony upuca ravno u srce?” „Zasigurno prije”, režao je Simon. „Gdje je on? Bridgertone!” urlao je.

~ 133 ~ Vojvoda i ja


Tri se kestenjasto smeđe glave okrenu u njegovom smjeru. „Mislim, idiot Bridgerton.” „To se, vjerujem”, reče Anthony blago, kimnuvši bradom prema Colinu, „odnosi na tebe.” Colin ga prostrijeli pogledom. „Što sam trebao? Ostaviti ju doma da umre od plača?” „Da!” začuje se iz tri različita smjera. „Simone!” povikala je Daphne, posrćući preko livade za njim. „Vrati se ovamo!” Simon se okrene Benedictu. „Vodi je odavde.” Benedict se izgleda nećkao. „Učini to”, naredi mu Anthony. Benedict ostane stajati na mjestu, strelovito prebacujući pogled između svoje braće, sestre i čovjeka koji ju je osramotio. „Za Boga miloga”, opsuje Anthony. „Ona zaslužuje da ju saslušamo”, reče Benedict i prekriži ruke na prsima. „Koji je vrag vama dvojici?” grmio je Anthony, strijeljajući pogledom svoja dva mlađa brata. „Simone”, reče Daphne, dolazeći do daha nakon trke po livadi, „moraš me saslušati.” Simon pokuša ignorirati to što ga je ona vukla za rukav. „Daphne, odustani. Ne možeš ništa učiniti.” Daphne molećivo pogleda svoju braću. Colin i Benedict su očito suosjećali s njom, ali malo što su mogli učiniti da joj pomognu. Anthony je još uvijek izgledao poput nekog bijesnog boga. Konačno ona učini jedino čega se mogla sjetiti što bi možda odgodilo dvoboj. Udari Simona. U zdravo oko. Simon zaurla od boli i zatetura unazad. „Zašto si to, dovraga, učinila?” „Padni na tlo, idiote!” siktala je. Bude li ležao na tlu, Anthony ga neće moći upucati. „Ne pada mi na pamet pasti!” primio se za oko i promrmljao: „Dragi Bože, da me obori jedna žena. Nedopustivo.” „Muškarci”, progunđa Daphne. „Idioti. Svi odreda.” Ona se okrene prema svojoj braći koja su zinula u nju s jednakim šokiranim izrazima lica. „Zašto me gledate?” zareži. Colin počne pljeskati. Anthony ga šakom udari u rame. „Smijem li samo malo, na trenutak, vrlo kratko porazgovarati s Njegovom milosti?” upita, prosiktavši pola rečenice. ~ 134 ~ Julia Quinn


Colin i Benedict kimnu i udalje se. Anthony se ne pomakne. Daphne je zurila u njega. „I tebe ću udariti.” Možda bi to i učinila, ali se Benedict vratio i gotovo iščupao Anthonyjevu ruku odvlačeći ga od njih. Zurila je u Simona, koji je prstima pritiskao obrvu, kao da pokušava ublažiti bol u oku. „Ne mogu vjerovati da si me udarila”, reče. Ona pogleda prema braći kako bi provjerila jesu li se udaljili dovoljno da ih ne mogu čuti. „U tom mi se trenutku to učinilo odličnom zamisli.” „Ne znam što misliš time postići”, reče on. „Pomislila bih da je to sasvim jasno.” On uzdahne i u tom je izgledao umoran i tužan i beskrajno star. „Rekao sam ti da se ne mogu oženiti tobom.” „Moraš.” Njezine su riječi izletjele takvom silinom da je on oštro pogleda. „Što ti to znači?” upita ju, pokušavajući obuzdati glas. „To znači da su nas vidjeli.” „Tko?” „Macclesfield.” Simon se primjetno opusti. „On neće nikom ništa reći.” „Ali bilo ih je još!” Daphne se ugrize za usnu. To nije morala biti laž. Možda ih je vidio još netko. Zapravo, vidio ih je još netko. „Tko?” „Ne znam”, priznala je. „Ali čula sam glasine. Do sutra će se proširiti po cijelom Londonu.” Simon tako ružno opsuje da Daphne ustukne jedan korak. „Ako se ne oženiš mnome”, reče mu tiho, „ja ću biti uništena.” „To nije istina”, reče, ali glas mu je zvučao neuvjerljivo. „To je istina, i ti to znaš.” Ona se natjera pogledati ga u oči. Njezina budućnost – i njegov život! – ovisili su o ovom trenutku. Nije si mogla dopustiti neuspjeh. „Nitko me neće htjeti. Poslat će me u neki zabačeni kutak na selo.. „Znaš da te majka nikad neće otjerati.” „Ali nikad se neću udati. Ti to znaš.” Ona krene korak naprijed, natjeravši ga da shvati koliko mu je blizu. „Uvijek će me smatrati rabljenom robom. Nikad neću imati muža, nikad neću roditi djecu...” „Prestani!” Simon zamalo zaurla. „Za ime Božje, samo prestani.” Anthony, Benedict i Colin se trznu na njegov povik, ali Daphnino mahnito odmahivanje glavom uvjeri ih da ostanu na svome mjestu. ~ 135 ~ Vojvoda i ja


„Zašto se ne možeš oženiti mnome?” upita ga tiho. „Znam da ti je stalo do mene. U čemu je stvar?” Simon prekrije lice dlanovima, stisnuvši nemilosrdno sljepoočnice palcem i kažiprstom. Kriste, kakvu je glavobolju imao. A Daphne – dragi Bože – ona mu se još više približila. Ispružila je ruku i dodirnula mu rame, zatim obraz. Nije bio dovoljno jak. Dragi Bože, neće biti dovoljno jak. „Simone”, preklinjala ga je, „spasi me.” I on je bio gotov.

~ 136 ~ Julia Quinn


12. poglavlje Dvoboj, dvoboj, dvoboj. Ima li išta na svijetu uzbudljivije, romantičnije ili... kretenskije? Do ušiju Vaše autorice stigla je vijest da se ranije ovoga tjedna u Regent’s Parku odigrao dvoboj. Zato što su dvoboji protuzakoniti, Vaša autorica neće otkriti imena sudionika. Međutim, neka se zna kako se Vaša autorica snažno protivi takvom nasilju. Naravno, kako ovo izdanje odlazi u tiskaru, čini se da su dva idiota koja su vodila dvoboj (gnušam se nazvati ih gospodom jer bi to upućivalo na određenu razinu inteligencije, a to je značajka koja ih je, ako su je ikada uopće posjedovali, očito tog jutra napustila), iz njega izašla neozlijeđena. Čovjek se zapita je li im se možda tog zlokobnog jutra osmjehnuo anđeo mudrosti i racionalnosti. Ako je tako, Vaša autorica vjeruje da bi taj anđeo trebao utjecati na još mnogo muških pripadnika visokog društva. Takvo bi što naše okružje učinilo mirnijim i prijateljskijim, što bi dovelo do znatnog boljitka za naš svijet. Društveni bilten lady Whistledown, 19. svibnja 1813.

S

imon podigne svoja dva razbijena oka i pogleda je. „Oženit ću se tobom”, reče ispod glasa. „Ali moraš znati...”

Prekine ga njezin oduševljeni vrisak i Daphne mu se baci u zagrljaj. „O, Simone, nećeš to požaliti”, reče ona, uzdahnuvši s olakšanjem. Oči su joj svjetlucale od neisplakanih suza i sjajile od sreće. „Usrećit ću te. Obećajem ti to. Silno ću te usrećiti. Nećeš požaliti, sigurno.” „Prestani!” progunđa Simon, odgurnuvši je. Nije mogao podnijeti njezino iskreno veselje. „Moraš me saslušati.” Ona se ukipi, a na licu joj se pojavi strah. „Moraš saslušati što imam reći”, reče oštro, „i onda odlučiti želiš li se udati za mene.” Ona se ugrize za donju usnu i kratko kimne. Simon duboko udahne zadrhtavši. Kako joj to reći? Što joj reći? Nije joj mogao reći istinu. Barem ne cijelu istinu. Ali ona mora shvatiti... Uda li se za njega... Žrtvovat će puno više nego što je mogla sanjati.

~ 137 ~ Vojvoda i ja


Morao joj je pružiti priliku da ga odbije. Toliko je zaslužila. Simon glasno gutne, krivnja mu je neugodno klizila niz grlo. Ona zaslužuje mnogo više od toga, ali to je bilo sve što joj je mogao dati. „Daphne”, reče, a njezino je ime umirujuće djelovalo na njegova izranjavana usta, ”udaš li se za mene...” Ona mu priđe bliže i ispruži ruku prema njemu, a zatim je brzo privuče k sebi ugledavši njegov bolan pogled. „O čemu se radi?” šapne. „Sigurno ništa ne može biti tako strašno da.. „Ja ne mogu imati djecu.” Evo. Izrekao je to. A to je gotovo bila istina. Daphnine se usne razdvoje, no osim toga nije pokazala nikakav znak da ga je čula. Znao je da će njegove riječi biti okrutne, ali nije je nikako drukčije mogao natjerati da shvati. „Udaš li se za mene, nikad nećeš imati djecu. Nikad nećeš držati dijete u rukama i znati da je ono tvoje, da si ga stvorila iz ljubavi. Nikada nećeš...” „Kako to možeš znati?” prekinula ga je, a glas joj je bio ravnodušan i neprirodno glasan. „Jednostavno znam.” „Ali...” „Ne mogu imati djece”, ponovio je okrutno. „Moraš to shvatiti.” „Razumijem.” Usta su joj lagano zadrhtala, kao da nije sigurna želi li išta reći, a vjeđe su joj treptale malo brže nego što je normalno. Simon je pogleda u oči, ali nije mogao pročitati njezine osjećaje kao što je inače mogao. Njezin je izraz lica obično bio tako jasan, oči zapanjujuće iskrene – kao da joj može vidjeti dušu. Ali sada je izgledala slomljeno. Bila je uzrujana – to je bilo očito. Nije imao pojma što će sljedeće reći. Kako će reagirati. Imao je čudan osjećaj da to ni Daphne nije znala. Osjeti kako mu se netko približio s desne strane te se okrene i ugleda Anthonyja, čije je lice odavalo rastrganost između bijesa i zabrinutosti. „Nešto nije u redu?” upita Anthony tiho, gledajući u sestrino ispaćeno lice. Ali prije nego što je Simon uspio odgovoriti, Daphne reče: „Sve je u redu.” Sve se oči okrenu prema njoj. „Dvoboja neće biti”, reče ona. „Njegova milost i ja ćemo se vjenčati.” „Shvaćam.” Anthony je izgledao kao da je očekivao znatno veće olakšanje, ali ga turoban izraz sestrina lica prisili na neobičnu tišinu. „Idem reći ostalima”, reče i krene prema braći. Simon osjeti kako mu je nešto sasvim strano ispunilo pluća. Bio je to zrak, shvati tupo. Do tog trenutka je zadržavao dah. Uopće nije bio svjestan da je to činio. ~ 138 ~ Julia Quinn


Još ga nešto ispuni. Nešto vruće i strašno, nešto pobjedonosno i predivno. Bila je to emocija, čista i nerazrijeđena, čudan spoj olakšanja, radosti, strasti i užasa. A Simon, koji je proveo cijeli život izbjegavajući takve zamršene osjećaje, nije imao pojma što s njima učiniti. Pogleda Daphne. „Jesi li sigurna?” upita je, tiho šapnuvši. Ona kimne, a na licu joj se nije mogla iščitati niti jedna emocija. „Ti si toga vrijedan.” Zatim se okrene i krene polako prema svome konju. Simon ostane stajati, zapitavši se je li ga Božja ruka upravo povukla u raj ili ga možda bacila u najmračniji kutak pakla.

Daphne je provela ostatak dana okružena svojom obitelji. Svi su, dakako, bili oduševljeni viješću o njezinim zarukama. Zapravo svi osim njezine starije braće koji su, doduše, bili sretni zbog nje, ali pomalo suzdržani. Daphne ih nije krivila. I ona se osjećala suzdržano. Svi su bili iscrpljeni današnjim događajima. Odlučeno je da se vjenčanje mora održati što ranije. (Violet je obaviještena da je netko možda vidio Daphne kako ljubi Simona u vrtu lady Trowbridge i to je bilo dovoljno da smjesta pošalje zahtjev nadbiskupu za izdavanje posebne dozvole za vjenčanje.) Violet se zatim udubila u planiranje pojedinosti vjenčanja. Samo zato što će vjenčanje biti održano u uskom krugu ljudi, najavila je, ne mora biti i skromno. Eloise, Francesca i Hyacinth bile su silno uzbuđene što će nositi oprave za djeveruše i nisu prestajale s pitanjima. Kako ju je Simon zaprosio? Je li kleknuo? Koje će boje biti Daphnina vjenčanica i kad će joj dati zaručnički prsten? Daphne se potrudila odgovoriti na sva pitanja, ali teško se uspijevala usredotočiti na svoje sestre, i kad se popodne pretvorilo u večer, jedva im je odgovarala jednosložnim riječima. Konačno, kad ju je Hyacinth upitala koje boje želi da budu ruže u njezinu buketu, Daphne je odgovorila „Tri”, pa su je sestre ostavile na miru. Težina njezinih današnjih postupaka ostavila je Daphne bez riječi. Spasila je ljudski život. Osigurala je zaruke s čovjekom kojeg je obožavala. I osudila sebe na život bez djece. Sve to u jednom danu. Nasmijala se, pomalo očajnički. Čovjek bi se zapitao što će sutra učiniti za bis. Kad bi barem mogla znati što joj je prošlo kroz glavu u onim posljednjim trenucima prije nego što se okrenula prema Anthonyju i rekla „dvoboja neće biti”, ali iskreno, nije bila sigurna hoće li se ikada moći sjetiti. O čemu je god tada grozničavo razmišljala – to se nije sastojalo od riječi ili rečenica ili nekih svjesnih misli. Imala je osjećaj preplavljenosti bojama. Crvenim i žutim, koje su se na nekim mjestima vrtoglavo spajale u narančastu. Bio je to čisti osjećaj i instinkt. I ništa

~ 139 ~ Vojvoda i ja


drugo osim toga. Nije bilo nikakvih razloga, nikakve logike, ničeg ni približno prisebnog ili razboritog. Nekako se to sve grubo obrušilo na nju, no ona je ipak znala što joj je činiti. Možda će moći živjeti bez djece koju još nije rodila, ali nikako neće moći živjeti bez Simona. Djeca su bila amorfna, nepoznata bića koja si nije mogla predočiti, nije ih mogla dodirnuti. Ali Simon – Simon je bio stvaran i on je bio tu. Znala je kakav je osjećaj dodirnuti mu obraze, smijati se u njegovom društvu. Znala je sladak okus njegova poljupca i vragolasti trzaj njegova zajedljivog smiješka. Voljela ga je. I, iako se bojala to i pomisliti, možda nije bio u pravu. Možda ipak može imati djece. Možda ga je u zabludu doveo neki nesposobni liječnik ili je možda Bog samo čekao pravi trenutak da napravi čudo. Možda neće postati majkom čopora djece poput onoga obitelji Bridgerton, ali kad bi imala barem jedno dijete, znala je da bi se osjećala ispunjenom. No, neće te svoje misli podijeliti sa Simonom. Kad bi on znao da se ona ipak potajno nada bar jednom djetetu, ne bi se oženio njome. U to je bila sigurna. Toliko mu je bilo stalo do brutalne iskrenosti. Ne bi joj dopustio donijeti odluku da nije mislio da je ona u cijelosti shvatila sve činjenice. „Daphne?” Daphne koja je sjedila rezignirano na sofi u salonu obitelji Bridgerton, podigne pogled i ugleda majku koja ju je zabrinuto promatrala. „Jesi li dobro?” upita je Violet. Daphne se natjera da joj se osmjehne. „Samo sam umorna”, odgovori. A i bila je. Nije do tog trenutka primijetila da nije spavala više od trideset šest sati. Violet sjedne kraj nje. „Mislila sam da ćeš biti više uzbuđena. Znam koliko voliš Simona.” Daphne se iznenađeno okrene prema majci. „Teško je to ne primijetiti”, reče joj Violet nježno. Potapša je po ruci. „On je dobar čovjek. Pametno si izabrala.” Daphne osjeti kako joj se na licu pojavljuje nesigurni smiješak. Ona jest pametno izabrala. I potrudit će da joj brak uspije. Čak i ako ne bude blagoslovljen djecom – pa dobro, razmišljala je, možda bi se ionako ispostavilo da ona ne može imati djece. Poznavala je nekoliko parova koji nisu imali djece i čisto je sumnjala kako su znali za svoju manjkavost prije braka. A sa sedmero braće i sestara, bila je sigurna da će imati dovoljno nećaka koje će moći maziti i razmaziti. Bolje je živjeti s čovjekom kojeg voli, nego imati djecu s nekim koga ne voli. „Zašto ne prilegneš?” predloži Violet. „Izgledaš strahovito umorno. Rastužuju me tvoji tamni podočnjaci.”

~ 140 ~ Julia Quinn


Daphne kimne i ustane. Njezina je majka imala pravo. Uistinu joj je bio potreban san. „Sigurna sam da ću se osjećati puno bolje za sat ili dva”, reče, zijevnuvši glasno. Violet ustane i pruži kćeri ruku. „Mislim da nećeš uspjeti sama po stubama”, reče, smješkajući se kćeri dok ju je vodila iz sobe prema stubištu. „I iskreno sumnjam kako ćemo se vidjeti za sat ili dva. Svima ću dati stroge upute da te ne smetaju do jutra.” Daphne pospano kimne. „Toe dopro”, promrmlja, spotaknuvši se u sobu. „Jutoje dopro.” Violet odvede Daphne do kreveta i pomogne joj leći. Skine joj cipele, ali to je bilo sve. „Slobodno spavaj u odjeći”, reče joj nježno i sagne se poljubiti kćer u čelo. „Ne vjerujem da ću te uspjeti pomaknuti dovoljno da ju skinem. Daphnin jedini odgovor bilo je hrkanje.

Simon je također bio iscrpljen. Ne prepušta se svakog dana čovjek smrti. Da bi ga zatim spasila - i za njega se zaručila! - žena koja mu je posljednja dva tjedna opsjedala svaki san. Da nije imao po jednu šljivu na svakom oku i prilično veliku modricu na bradi, pomislio bi kako je sve to samo sanjao. Shvaća li Daphne što je učinila? Čega se odrekla? Ona je bila razumna djevojka, nije se prepuštala budalastim snovima i maštarijama; nije mislio da bi se pristala udati za njega ne promislivši temeljito o svim posljedicama. Ali ipak, odluku je donijela za manje od minute. Kako je mogla sve dobro promisliti u manje od jedne minute? Osim ako je umislila da je zaljubljena u njega. Bi li se odrekla snova o vlastitoj obitelji zato što ga je voljela? Ili je to možda učinila zato što je osjećala krivnju. Da je poginuo u tom dvoboju, Daphne bi, bio je siguran, nekom svojom logikom zacijelo zaključila kako je to njezina krivnja. K vragu, sviđala mu se Daphne. Bila je jedna on najboljih osoba koje je poznavao. On sigurno ne bi mogao živjeti s njezinom smrću na savjesti. Vjerojatno se i ona tako osjećala u vezi s njim. Ali bez obzira na njezine motive, jedna je stvar bila neminovna, od ove će subote (lady Bridgerton mu je poslala poruku obavještavajući ga kako to neće biti duge zaruke) biti vezan za Daphne do kraja života. I ona za njega. Shvatio je kako više nema prilike za odustajanje. Daphne sad ni u kojem slučaju neće promijeniti odluku, a neće ni on. I, na njegovo iskreno iznenađenje, ta gotovo sudbonosna izvjesnost bila je... Dobra.

~ 141 ~ Vojvoda i ja


Daphne će biti njegova. Ona je znala njegove nedostatke, znala je što joj on ne može pružiti, no svejedno ga je izabrala. Nije mogao ni slutiti da će ga ta spoznaja toliko raznježiti. „Vaša milosti?” Simon, koji je bio zavaljen u kožnu fotelju u svojoj radnoj sobi, podigne pogled, iako to nije bilo nužno jer je znao da taj tihi i bezizražajni glas pripada njegovu batleru. „Da, Jeffriese?” „Lord Bridgerton je stigao. Trebam li mu reći kako niste kod kuće?” Simon ustane. K vragu, kako je samo bio umoran. „Neće ti povjerovati.” Jeffries kimne. „Dobro, gospodine.” Napravi tri koraka, ali se okrene. „Jeste li sigurni da želite primati goste? Izgledate malo, ovaj, indisponirano.” Simon se zasmijulji bez imalo humora. „Ako govoriš o mojim očima, lord Bridgerton je odgovoran za veću od ove dvije šljive.” Jeffries trepne kao sova. „Veću, vaša milosti?” Simon se nekako uspije napola osmjehnuti. Nije mu to bilo lako. Cijelo ga je lice boljelo. „Znam da je to teško shvatiti, ali desno me oko zapravo malo više boli od lijevog.” Jeffries se nagne prema njemu, očito zaintrigiran. „Vjeruj mi.” Batler se uspravi. „Svakako. Da uvedem lorda Bridgertona u salon?” „Ne, dovedi ga ovamo. „Jeffries nervozno gutne, a Simon doda: ‘ ‘I ne brini se za moju sigurnost. Pretpostavljam da lord Bridgerton trenutačno ne kani obogatiti ovu zbirku još kojom ozljedom. „Bilo bi mu teško”, promrmljao je, „pronaći neozlijeđeno mjesto.” Jeffries razrogači oči i odjuri iz prostorije. Trenutak kasnije u sobu uđe Anthony Bridgerton. Pogleda Simona i kaže: „Izgledaš grozno.” Simon ustane i pogleda ga ispod oka – što je bilo teško u njegovu trenutačnom stanju. „Iznenađen si?” Anthony se nasmije. Zvuk njegova smijeha bio je pomalo otužan i šupalj, no Simon u njemu ipak primijeti sjenu svog starog prijatelja. Sjenu njihova starog prijateljstva. Iznenadilo ga je koliko je bio zahvalan zbog toga. Anthony pokaže rukom prema Simonovim očima. „Koja je moja?” „Desna”, odgovori Simon, oprezno dodirujući izranjavanu kožu. „Daphne odlično udara za curu, ali joj nedostaje tvoja snaga.” „Svejedno”, reče Anthony, nagnuvši se naprijed kako bi promotrio sestrinih ruku djelo, „baš te lijepo sredila.” „Trebao bi biti ponosan na nju”, progunđa Simon. „Boli kao sam vrag.” ~ 142 ~ Julia Quinn


„Odlično.” A zatim su šutjeli, ne znajući više što reći jedan drugomu. „Nisam želio da ispadne ovako”, reče naposljetku Anthony. „Ni ja.“ Anthony se nasloni na rub Simonova radnog stola, ali se neugodno premještao, izgledajući kao da mu nije ugodno u vlastitom tijelu. „Bilo mi je teško dopustiti ti da joj se udvaraš.” „Znao si da to nije bilo pravo udvaranje.” „Sinoć si ga učinio pravim.” Što da kaže na to? Da je Daphne njega zavela, a ne on nju? Da je ona njega odvela na terasu i otplesala s njim u mrak? Ništa od toga nije bilo važno. On je bio znatno iskusniji od nje. Morao je to prekinuti na vrijeme. Simon ne reče ništa. „Nadam se da ćemo uspjeti to ostaviti iza sebe”, reče Anthony. „Siguran sam da bi to Daphne silno željela.” Anthony ga pogleda ispod oka. „Je li sada tvoj životni cilj ispunjavati njezine najveće želje?” Sve osim jedne, pomisli Simon. Sve osim one koja je jedina važna. „Znaš da ću dati sve od sebe da je usrećim”, reče tiho. Anthony kimne. „Povrijediš li je...” „Nikad je neću povrijediti”, zavjetovao se Simon, prostrijelivši prijatelja pogledom. Anthony njega pogleda još duljim i prodornijim pogledom. „Bio sam te spreman ubiti samo zato što si je osramotio. Povrijediš li joj dušu, budi siguran da ti neću dati mira dok živiš. „Što”, dodao je, još ubojitije ga pogledavši, „neće biti dugo.” „Dovoljno dugo da me podvrgneš najstrašnijim mukama?” upita ga Simon blago. „Upravo tako.” Simon kimne. Iako mu je Anthony prijetio mučenjem i smrću, Simon je prema njemu osjećao samo veliko poštovanje. Odanost sestri bila je časna stvar. Simon se pitao vidi li Anthony možda u njemu nešto što nitko drugi ne vidi. Poznavali su se dulje od pola života. Je li Anthony nekako uspio zaviriti u najmračniji kutak njegove duše? U tjeskobu i bijes koji se toliko silno trudio sakriti. Ako je tako, je li to bio razlog zabrinutosti za sreću njegove sestre? „Dajem ti svoju riječ”, reče Simon. „Učinit ću sve u svojoj moći da Daphne bude sigurna i zadovoljna.”

~ 143 ~ Vojvoda i ja


Anthony kratko kimne. „Pobrini se za to”, odgurne se od stola i krene prema vratima, „ili ćeš imati posla sa mnom”. Anthony izreče svoju prijetnju i ode. Simon zastenje i utone ponovno u kožnatu fotelju. Kad li mu je život postao tako prokleto zamršen? U kojem su mu trenutku prijatelji postali neprijatelji, a flert prerastao u žudnju? I što da sada, dovraga, učini s Daphne? Nije je želio povrijediti, zapravo to ne bi mogao ni podnijeti, pa ipak, bio je osuđen učiniti to već samim uzimanjem Daphne za svoju ženu. Žudio je za njom, bolno je žudio za danom kad će je položiti na postelju, prekriti joj tijelo svojim tijelom, polako ulaziti u nju dok ona bude stenjala njegovo ime... Strese se. Takve misli ne mogu biti dobre za njegovo zdravlje. „Vaša milosti?” Opet Jeffries. Simon je bio preumoran da podigne pogled, pa mu samo mahne rukom na pozdrav. „Možda biste sada željeli otići na počinak, Vaša milosti.” Simon uspije pogledati na sat, ali samo zato što nije morao pomaknuti glavu da to učini. Bilo je tek sedam sati navečer. To nije ni približno bilo vrijeme njegovog uobičajenog odlaska na počinak. „Još je rano”, promrmlja. „Ipak”, reče mu batler znakovito, „možda biste se svejedno željeli povući.” Simon zatvori oči. Jeffries je imao pravo. Bio mu je potreban dugi sastanak s mekom perinom i finim lanenim plahtama. Klisne li sada u spavaću sobu, možda mu uspije izbjeći Bridgertone cijelu noć. K vragu, kako se osjećao, nije isključivao da će ostati ondje danima.

~ 144 ~ Julia Quinn


13. poglavlje Vjenčat će se vojvoda od Hastingsa i gospođica Bridgerton! Vaša autorica, dragi čitatelji, mora iskoristiti ovu priliku da vas podsjeti da je ovo vjenčanje predvidjela u svojoj kolumni. Vašoj autorici nije promakla činjenica da se, kad se o vezi nekog slobodnog gospodina i neudane dame piše u ovim novinama, izgledi u kladionicama u gospodskim klubovima mijenjaju svakog sata, i to uvijek u korist braka. Iako Vašu autoricu ne puštaju u White’s, ona ima razloga vjerovati da je službeni kladionički odnos koji se tiče braka vojvode i gospođice Bridgerton iznosio 2:1 u korist braka. Društveni bilten lady Whistledown, 21. svibnja 1813.

S

ljedeći je tjedan proletio u žurbi. Daphne nije vidjela Simona nekoliko dana. Pomislila bi bila da je otišao iz grada, ali joj je Anthony rekao da je bio kod njega u kući Hastings da ugovore pojedinosti bračnog ugovora. Na Anthonyjevo iznenađenje, Simon je odbio primiti i jedan peni miraza. Konačno, dvojica su se muškaraca dogovorila da će Anthony položiti novac, koji je njegov otac ostavio za Daphnin miraz, u poseban fond i da će on biti upravitelj tog novca. Dat će ga njoj da ga troši ili štedi kako joj bude drago. „Možeš ga ostaviti svojoj djeci”, predloži Anthony. Daphne se samo nasmiješi na to. Mogla je učiniti to, ili se rasplakati. Nekoliko dana nakon toga, Simon je stigao u kuću Bridgerton u popodnevni posjet. Bilo je to dva dana prije vjenčanja. Daphne ga je čekala u salonu nakon što je Humboldt najavio njegov dolazak. Ona je ukočeno sjedila na rubu sofe od damasta, ravno uspravljenih leđa i ruku sklopljenih u krilu. Izgledala je, bila je u to sigurna, kao pravi primjer otmjene engleske ženstvenosti. Osjećala se kao da će poludjeti od nervoze. Ispravak, pomisli, dok joj se želudac prevrtao, osjećala se kao da će umrijeti od nervoze. Pogledala je u svoje dlanove i primijetila kako joj nokti ostavljaju na njima crvene tragove u obliku polumjeseca. Ponovno ispravak, osjećala se kao da će ju strijela pogoditi kroz srce. Možda čak i zapaljena strijela.

~ 145 ~ Vojvoda i ja


Obuzme je neodoljivi, ali i posve neprikladan poriv za smijanjem. Nikad se ranije nije osjećala toliko nervoznom zbog susreta sa Simonom. Zapravo, to je vjerojatno bila najznačajnija odlika njihova prijateljstva. Čak i kad bi uhvatila njegov pogled u kojem je tinjala strast, a bila je sigurna da se i u njezinim očima zrcalila jednaka potreba, uz njega se osjećala vrlo opušteno. Da, želudac joj se grčio, osjećala je žmarce na koži, ali to su bili znakovi žudnje, a ne nelagode. Kao prvo i najvažnije, Simon je bio njezin prijatelj, a Daphne je znala da taj ugodni osjećaj sreće, koji bi je preplavio kad god bi se našla u njegovoj blizini, ne bi trebala uzimati zdravo za gotovo. Bila je sigurna da će nekako uspjeti povratiti taj osjećaj udobnosti i prijateljstva, ali nakon događaja u Regent’s Parku, bojala se da će do toga proći još dosta vremena. „Dobar dan, Daphne.” Simon se pojavio na vratima, ispunivši cijeli prostor svojom veličanstvenom nazočnošću. Hm, možda njegova nazočnost nije bila baš tako veličanstvena kao obično. Na očima je još uvijek imao ljubičaste modrice, a brada mu je poprimila impresivnu nijansu zelene. Ipak, bilo je to bolje od metka ravno u srce. „Simone”, odgovori Daphne, „jako mi je drago vidjeti te. Što te dovelo k nama?” On je iznenađeno pogleda. „Zar mi nismo zaručeni?” Ona se zacrveni. „Da, naravno.” „Imao sam dojam da bi muškarci trebali posjećivati svoje zaručnice.” Sjedne nasuprot njoj. „Nije li lady Whistledown napisala nešto o tome?” „Ne znam”, promrmlja Daphne, „nisam čitala, ali sam sigurna da moja majka zacijelo jest.” Oboje su se nasmiješili, i na trenutak Daphne pomisli kako će sve opet biti kao prije, no čim su osmijesi izblijedjeli, u sobi ponovno zavlada neugodna tišina. „Jesu li ti oči bolje?” konačno upita. „Ne izgledaju više tako otečeno.” „Zaista to misliš?” Simon se okrene prema velikom pozlaćenom ogledalu. „Mislim da su modrice poprimile zadivljujuću nijansu plave.” „Ljubičaste.” On se nagne naprijed, neznatno se približivši zrcalu. „Dobro, onda ljubičaste, ali mislim da je to subjektivno.” „Boli li te?” On se nasmiješi bez imalo veselja u smiješku. „Samo kad ih netko ubode prstom.” „Onda ću se suzdržati od toga”, promrmlja Daphne, a usta joj se izdajnički trznu. „Bit će to, naravno, veoma teško, ali suzdržat ću se.” „Da”, reče on, savršeno bezizražajno. „Često su mi govorili kako u ženama budim poriv da me ubodu u oko.” ~ 146 ~ Julia Quinn


Daphne se s olakšanjem nasmiješi. Ako se on može šaliti u vezi s tim, sigurno će se sve vratiti na staro. Simon se nakašlje. „Zapravo, došao sam te posjetiti iz određenog razloga.” Daphne ga s iščekivanjem pogleda, pričekavši da nastavi. On joj pruži kutiju s nakitom. „Ovo je za tebe.” Dah joj zastane u grlu dok je uzimala kutijicu presvučenu baršunom. „Jesi li siguran?” upita ga. „Mislim da je darivanje zaručničkog prstenja prilično raširen običaj”, reče on tiho. „O, kako sam glupa. Nisam shvatila...” „Da je to zaručnički prsten? Što si mislila, što je to?” „Nisam ništa mislila”, prizna Daphne skrušeno. Nikad joj prije ništa nije darovao. Bila je toliko iznenađena njegovom gestom da je sasvim zaboravila kako joj je duguje zaručnički prsten. ‘Duguje’. Nije joj se sviđala ta riječ, nije joj se svidjelo što je uopće pomislila na nju. No bila je prilično sigurna da je Simon upravo na to pomislio kad je izabrao ovaj prsten. Ta je pomisao rastuži. Daphne se natjera da mu se osmjehne. „Je li to obiteljsko naslijeđe?” „Ne!” reče on takvom žestinom da je trepnula. „Aha.” Još malo neugodne tišine. On se nakašlje, a zatim doda: „Mislio sam da bi željela imati nešto samo svoje. Sav obiteljski nakit Hastingsa izabran je za nekog drugog. Ovo sam izabrao baš za tebe.” Daphne pomisli kako će se na mjestu rastopiti. „To je tako slatko“, reče, jedva se suzdržavši da ne šmrcne od ganutosti. Simon se vrpoljio na stolici, što ju nije iznenadilo. Muškarci su mrzili kad bi ih se nazvalo slatkima. „Nećeš otvoriti kutiju?” progunđa. „Joj, da. Naravno.” Daphne lagano odmahne glavom i ponovno se pribere. „Kako blesavo od mene.” Oči su joj sjajile dok je zurila u kutiju s nakitom. Trepnuvši nekoliko puta da razbistri pogled, polako otkopča kopču na kutiji i otvori je. Nije mogla izustiti ništa osim: „O, moj Bože.” A i to joj je jedva uspjelo. Udobno smješten u kutiji nalazio se prsten od bijelog zlata, ukrašen velikim smaragdom rezanim rezom markiz i ukrašenim sa svake strane samo jednim savršenim dijamantom. Bio je to najljepši komad nakita koji je Daphne ikad vidjela, sjajan ali profinjen, očito skupocjen, ali ne i previše razmetljiv. ~ 147 ~ Vojvoda i ja


„Predivan je”, šapne. „Jako mi se sviđa.” „Jesi li sigurna? „Simon skine rukavice i zatim se nagne da bi izvadio prsten iz kutije. „Jer, to je tvoj prsten. Ti ćeš ga nositi i trebao bi odražavati tvoj ukus, ne moj.” Daphnin glas zadrhti kad je rekla: „Izgleda da nam se ukusi podudaraju.” Simon ispusti kratki uzdah olakšanja i primi je za ruku. Nije do tog trenutka shvaćao koliko mu je bilo važno da joj se prsten svidi. Bilo mu je krivo što je bio toliko nervozan u njezinu društvu nakon što su se posljednjih nekoliko tjedana iznimno opušteno i prijateljski družili. Bilo mu je krivo što su sada toliko šutjeli, dok je prije Daphne bila jedina osoba s kojom nikad nije imao potrebu zastati da bi se smirio i mogao nastaviti razgovor. Ni sad nije imao problema s govorom, nije se radilo o tome. Samo se činilo da ne zna što bi rekao. „Smijem li ti ga staviti na prst?” upita je tiho. Ona kimne i počne skidati rukavicu. Ali Simon je primi za ruku i on preuzme taj zadatak. Povukao je lagano vrh svakog prsta, a zatim polako skinuo rukavicu s njezine ruke. Taj je pokret bio vrlo nedvosmisleno erotičan, očito je to bila skraćena verzija onoga što je želio učiniti: skinuti svaki komad odjeće s njezina tijela. Daphne uzdahne kad rub rukavice spadne s vrška njezinih prstiju. Zatim čujno ispusti dah kroz usta, i od tog zvuka on je poželi još jače. Drhtavim rukama, navuče joj prsten na prst, povlačeći ga malo preko članka dok nije sjeo na mjesto. „Savršeno mi pristaje”, reče ona, pomičući ruku ne bi li vidjela kako se svjetlost odbija od prstena. Simon joj međutim ne ispusti ruku. Dok ju je pomicala, njezina je koža klizila uz njegovu, stvarajući neobično utješnu toplinu. Zatim joj podigne ruku do svojih usta i nježno je poljubi. „Drago mi je”, promrmlja. „Divno ti stoji.” Njezine se usne razvuku u smiješak – tek naznaku onog njezinog divnog osmijeha koji je obožavao. Možda i naznaku da će među njima sve biti u redu. „Kako si znao da volim smaragde?” upita ga. „Nisam znao”, priznao je. „Tvoje su me oči podsjetile na njih.” „Moje... „Ona malo nakrivi glavu, a na ustima joj se pojavi ono što bi se moglo opisati kao prijekorni smiješak. „Simone, moje su oči smeđe.” „Pretežito su smeđe”, ispravi je. Okrenula je lice prema zrcalu u kojem je maloprije Simon promatrao svoje modrice i nekoliko puta trepnula. „Ne”, reče polako, kao da se obraća osobi znatno ograničenih umnih sposobnosti, „smeđe su.” On ispruži ruku i pomiluje nježno

~ 148 ~ Julia Quinn


prstom donji dio njezina oka. Njezine lagane trepavice poškakljale su mu kožu poput dodira leptira. „Na rubovima nisu.” Ona ga pogleda upitno, ali i s trunčicom nade, a onda pomalo smiješno uzdahne i ustane. „Pogledat ću sama.” Simon ju je veselo gledao kako ustaje i kreće prema zrcalu kako bi prislonila lice uz njega. Nekoliko je puta trepnula, zatim raširila oči, zatim ponovno trepnula. „O, moj Bože!” uzvikne. „To nikad nisam uočila.” Simon ustane i priđe joj, naslonivši se zajedno s njom na stol od mahagonija koji je stajao ispred zrcala. „Uskoro ćeš naučiti da sam uvijek u pravu.” Ona ga pogleda visoka. „Ali kako si to primijetio?” On slegne ramenima. „Dobro sam gledao.” „Ti...” Ona izgleda odluči da neće završiti rečenicu i nagne se natrag nad stol, otvorivši širom oči da ih ponovno dobro pregleda. „Zamisli ti to”, promrmlja, „ja imam zelene oči.” „Pa dobro, ja baš to ne bih tako rekao...” „Za danas”, prekine ga, „odbijam povjerovati da su bilo koje druge boje osim zelene.” Simon se nasmije. „Neka ti bude.” Ona uzdahne. „Uvijek sam bila tako ljubomorna na Colina. Tako divne oči potrošene na jednog muškarca.” „Siguran sam da se mlade dame koje su umislile da su zaljubljene u njega ne bi s tobom složile.” Ona ga prijekorno pogleda. „Da, ali one nisu važne, nije li tako?” Simon zamalo prasne u smijeh. „Nisu, ako ti tako kažeš.” „Uskoro ćeš naučiti”, reče ona vragolasto, „da sam ja uvijek u pravu.” Ovaj put je uistinu prasnuo u smijeh. Nije ga mogao obuzdati. Konačno se prestane smijati, shvativši kako je Daphne umuknula. Gledala ga je toplo, iako joj je na usnama titrao nostalgični smiješak. „Ovo je bilo lijepo”, reče ona, stavivši ruku na njegovu. „Gotovo kao prije, ne misliš li?” On kimne, okrećući svoj dlan da je uhvati za ruku. „Bit će opet tako, zar ne?” U očima joj se pojavi zebnja. „Među nama će opet sve biti kao što je bilo, zar ne? Sve će biti isto.” „Da”, reče on, iako je znao da to nije moguće. Možda će pronaći zadovoljstvo, ali nikada više neće imati onakav odnos. Ona se nasmiješi, zatvori oči i nasloni glavu na njegovo rame. „Dobro.” Simon je nekoliko minuta gledao u njihov odraz u zrcalu. I zamalo povjerovao da će ju moći usrećiti. ~ 149 ~ Vojvoda i ja


Sljedeće večeri – Daphnine posljednje večeri kao gospođice Bridgerton – Violet zakuca na vrata njezine spavaće sobe. Daphne je sjedila na krevetu, s uspomenama iz djetinjstva poslaganima ispred nje, kad je začula kucanje. „Naprijed!” vikne. Violet proviri glavu, a na licu joj se pojavi čudni smiješak. „Daphne”, reče, zvučeći kao da joj je neugodno, „imaš li malo vremena?” Daphne zabrinuto pogleda majku. „Naravno.” Ona ustane kad je Violet ušla u sobu. Majčina je koža na licu bila zapanjujuće iste boje kao njezina žuta haljina. „Jesi li dobro, majko?” upita Daphne. „Čini mi se da si malo pozelenjela.” „Dobro sam. Samo... „Violet se nakašlje i uspravi ramena. „Vrijeme je za onaj razgovor.” „Ahaaaa”, reče Daphne ispod glasa, a srce joj brže zakuca od iščekivanja. Očekivala je to. Sve su joj prijateljice rekle kako noć uoči vjenčanja majka kćeri otkriva sve tajne braka. U posljednjem mogućem trenutku djevojku primaju u društvo odraslih žena i otkrivaju im sve zločeste i predivne tajne koje se tako pomno čuvaju od ušiju neudatih djevojaka. Neke mlade dame iz njezinog društva već su se naravno udale, a Daphne i njezine prijateljice pokušale su ih nagovoriti da im otkriju ono što im nitko nije želio reći, ali mlade bi se gospođe samo zasmijuljile i rekle: „Saznat ćete uskoro.” To ‘uskoro’ postalo je ‘sada’ i Daphne je jedva čekala. Violet je, s druge strane, izgledala kao da bi se svakog časa mogla ispovraćati. Daphne potapša rukom krevet. „Bi li željela sjesti ovdje, majko?” Violet prilično odsutno trepne. „Da, da, to bi bilo dobro.” Ona sjedne, napola na krevet, napola viseći s njega. Nije se baš moglo reći da joj je udobno. Daphne se sažali nad njom i započne razgovor. „Je li to razgovor o braku?” upita obzirno. Violet jedva primjetno kimne. Daphne se silno trudila ne zvučati oduševljeno. „O prvoj bračnoj noći?” Ovog puta Violet uspije kimnuti glavom puna dva centimetra. „Uistinu ne znam kako ti to reći. To je vrlo osjetljivo. Daphne pokuša strpljivo pričekati. Jednom će valjda majka ipak prijeći na stvar. „Vidiš”, reče Violet zastavši, „ima stvari koje moraš znati. Ono što će se dogoditi sutra navečer. Ono što...“, nakašlje se, „uključuje tvoga muža.” Daphne se nagne naprijed i pogledaju pogledom punim iščekivanja. Violet se odmakne natrag, očito joj je bilo neugodno zbog Daphninog neskrivenog zanimanja. „Vidiš, tvoj muž.... zapravo, Simon, naravno, s obzirom na to da će ti on biti muž...”

~ 150 ~ Julia Quinn


Kako Violet nije pokazala nikakvu namjeru završiti tu misao, Daphne promrmlja: „Da, Simon će biti moj muž.” Violet udahne, a njezine oči boje različka gledale su posvuda osim u Daphnino lice. „Meni je ovo jako teško.” „Vidim”, promrmlja Daphne. Violet duboko uzdahne i sjedne ravno, a njezina se uska ramena pomaknu unazad kao da se pokušavala usidriti prije nego što započne s najneugodnijom zadaćom. „U prvoj bračnoj noći”, započela je, „tvoj će suprug očekivati od tebe da ispuniš svoju bračnu dužnost.” To nije Daphni bilo ništa novo. „Tvoj brak mora biti konzumiran.” „Naravno”, promrmlja Daphne. „On će ti se pridružiti u krevetu.” Daphne kimne. I to je već znala. „I on će obaviti određene...” Violet je očajnički tražila riječi, mašući rukama po zraku, „... intimnosti s tobom.” Daphnine se usne malo razdvoje, a njezino disanje bilo je jedini zvuk koji se čuo u prostoriji. Ovo konačno postaje zanimljivo. „Došla sam ti reći”, nastavi Violet, a glas joj je postao iznimno žustar, „da tvoja bračna dužnost ne mora biti neugodna.” Ali koja je to bila njezina bračna dužnost? Violetini se obrazi zacrvene. „Ja znam da neke žene taj čin smatraju, ovaj, neukusnim, ali...” „Uistinu?” upita Daphne znatiželjno. „A zašto se onda toliko sluškinja iskrada nasamo s lakajima?” Violet odmah zauzme izraz lica ljutitog poslodavca. „O kojoj to sluškinji govoriš?” zahtijevala je. „Ne pokušavaj promijeniti temu”, upozori je Daphne. „Čekam na ovo cijeli tjedan.” Majka se malo smiri. „Uistinu?” Daphne ju pogleda što-si-drugo-očekivala izrazom lica? „Pa, naravno.” Violet uzdahne i promrmlja: „Gdje sam ona stala?” „Rekla si da neke žene smatraju bračnu dužnost neugodnom.” „Točno. Ovaj. Hm...” Daphne pogleda u majčine ruke i primijeti da je zamalo rastrgala rupčić na komadiće. „Sve što moraš znati”, reče Violet, a riječi su joj izlazile iz usta takvom brzinom kao da ih se silno želi riješiti, „jest da to uopće ne mora biti neugodan čin. Ako muž ~ 151 ~ Vojvoda i ja


i žena ga je osjećaje jedno prema drugomu, a ja vjerujem da je vojvodi veoma stalo do tebe...” „I meni do njega”, prekine je Daphne tiho. „Svakako. Točno. Dobro, onda, vidiš, s obzirom na to da vam je stalo jednom do drugog, to će vjerojatno biti divan i vrlo poseban trenutak.” Violet krene ustati s podnožja kreveta, a skuti njezine svijetložute svilene haljine klizili su za njom po prekrivaču. „I ne moraš biti nervozna. Sigurna sam da će vojvoda biti jako nježan.” Daphne pomisli na Simonov strasni poljubac koji se ne bi mogao nazvati ‘nježnim’. „Ali...” Violet ustane kao iz topa. „Onda dobro. Laku noć. To sam ti došla reći.” „To je sve?“ Violet požuri prema vratima. „Ovaj, da.” Oči joj krenu zvjerati po prostoriji poput očiju nekog tko je nešto skrivio. „Očekivala si nešto drugo?” „Da!” Daphne dojuri do majke i stane na vrata da joj majka ne može pobjeći. „Ne možeš mi reći samo to i onda me ostaviti!” Violet čeznutljivo pogleda prema prozoru. Daphne je bila zahvalna što joj se soba nalazila na drugom katu jer se inače ne bi mogla kladiti da majka neće pokušati pobjeći kroz njega. „Daphne”, reče Violet, a glas joj bio nekako čudno prigušen. „Ali što ja moram učiniti?” „Tvoj muž će znati”, reče Violet ukočeno. „Ali ja ne želim ispasti budala, majko.” Violet glasno uzdahne. „Nećeš. Vjeruj mi. Muškarci su...” Daphne se uhvati za tu poluzavršenu misao. „Muškarci su što? Što, majko? Što si mislila reći?” Ali sada je već cijelo Violetino lice bilo jarko crvene boje, a vrat i uši postali su vrlo ružičasti. „Muškarce je lako zadovoljiti”, promrmljala je. „On neće biti razočaran.” „Ali...” „Ali, dosta!” Violet reče odlučno. „Rekla sam ti sve što je meni rekla moja majka. Nemoj biti uplašena cmizdravica i radi to dovoljno često da dobiješ bebu.” Daphne je pogleda razjapivši usta. „Molim?” Violet se nervozno zasmijulji. „Zar sam ti zaboravila reći onaj dio o bebi?” „Majko!” „Dobro. Bračna dužnost, ovaj, konzumacija zapravo, to je... na taj način dobiješ bebu.” Daphne potone, naslonivši se na zid. „To znači da si ti to radila osam puta?” šapne. „Ne!”

~ 152 ~ Julia Quinn


Daphne zbunjeno zatrepće. Majčina su objašnjenja bila nepodnošljivo neodređena i ona još uvijek nije točno znala što je bračna dužnost, ali ni računica joj nije bila jasna. „Nisi li to onda morala raditi osam puta?” Violet se počne mahnito hladiti lepezom. „Da. Ne! Daphne, ovo je vrlo osobna stvar.” „Ali kako si onda mogla imati osmero djece ako nisi...” „Radila sam to više od osam puta”, procijedi Violet, izgledajući kao da će upravo propasti u zemlju. Daphne je u nevjerici zurila u majku. „Uistinu?” „Ponekad”, reče Violet, jedva pomičući usne, i nimalo ne pomičući pogled s neke točke na podu, „ljudi to rade samo zato što im se to sviđa.” Daphne je pogleda, sad već razrogačenim očima. „Stvarno?” reče ushićeno. „Ovaj, da.” „Kao kad se muškarac i žena ljube?” „Da, točno”, reče Violet, odahnuvši. „Vrlo slično kao...”, pogleda kćer ispod oka. „Daphne”, reče, a glas joj odjednom postane vrlo prodoran, „jesi li ti poljubila vojvodu?” Daphne osjeti kako joj koža poprima istu nijansu poput majčine. „Možda jesam”, promrmlja. Violet Bridgerton priprijeti kćeri prstom. „Daphne Bridgerton, ne mogu vjerovati da bi ti učinila takvo što. Vrlo dobro znaš da sam te upozorila kako ne smiješ muškarcima davati takvu slobodu!” „To sad uopće nije važno jer ćemo se vjenčati!” „Ali ipak...“ Violet uzdahne. „Nema veze. Imaš pravo. To nije važno. Ti ćeš se udati, i to ni više ni manje nego za vojvodu, a ako te on poljubio, onda, ovaj, to se moglo i očekivati.” Daphne je samo zurila u majku u nevjerici. Violetino nervozno brbljanje s puno zastajkivanja nije bilo nimalo uobičajeno za nju. „Onda dobro”, najavi Violet, „kako ti nemaš više pitanja, ostavit ću te s tvojim, ovaj...”, pogleda kratko spomenar koji je Daphne pregledavala, „s ovim što radiš, što god to bilo.” „Ali ja imam još pitanja!” Violet je, međutim, već umakla. A Daphne, bez obzira što je očajnički željela saznati tajne bračnog čina, nije imala namjeru ganjati majku niz hodnik – pred očima cijele obitelji i slugu – ne bi li to saznala.

~ 153 ~ Vojvoda i ja


Osim toga, riječi njezine majke donijele su joj novi pregršt briga. Violet je rekla kako je bračni čin nužan da bi se stvorila djeca. Ako Simon ne može imati djecu, je li to značilo da on ne može izvesti one intimnosti koje je spomenula njezina majka? Ali koji su vrag uopće bile te intimnosti? Daphne je sumnjala da to ima nekakve veze s ljubljenjem s obzirom na to da je društvo izgleda vrlo odlučno smatralo da mlade dame moraju držati usne čistima i čednima. Također, pomisli, zacrvenjevši se kad se prisjeti trenutka u vrtu sa Simonom, možda imaju nekakve veze i sa ženinim grudima. Daphne zastenje. Majka joj je zapravo naredila da ne bude nervozna, ali nikako nije shvaćala kako može biti bilo što drugo nego nervozna, sad kad se od nje očekuje da uđe u odnos u kojem nema pojma kako izvršiti svoje dužnosti. A što je sa Simonom? Ako on ne može konzumirati brak, hoće li braka uopće biti? Bilo je to, u svakom slučaju, dovoljno da se mlada nevjesta silno prestraši.

Na kraju se Daphne sjećala malo pojedinosti s vjenčanja. U očima njezine majke pojavile su se suze (a zatim i na njezinu licu), a Anthonyjev je glas bio čudno promukao kad ju je predavao Simonu. Hyacinth je prebrzo bacala ružine latice pa joj nije ostala više ni jedna kad su stigli do oltara. Gregory je tri puta kihnuo dok još nisu stigli ni do zavjeta. Ali sjećala se kako je Simon bio usredotočen dok je ponavljao zavjete. Svaki je slog izgovorio polako i oprezno. Oči su mu sjajile od odlučnosti, a glas mu je bio tih, ali iskren. Daphni je to zvučalo kao da ništa na svijetu ne može biti važnije od riječi koje je izgovorio pred nadbiskupom. Srce joj je u tome našlo utjehu; nitko tko izgovara svoje bračne zavjete tako odlučno ne može na brak gledati kao na običnu konvenciju. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Daphni krenu žmarci niz kralježnicu i ona blago zatetura. Još samo trenutak i pripast će ovom čovjeku zauvijek. Simon malo okrene glavu, pogledavši je zabrinuto. Jesi li dobro? pitale su njegove oči. Ona kimne, a brada joj zadrhti, ali tako neznatno da je to samo on mogao primijetiti. Nešto mu sijevne u očima. Je li moguće da je to bilo olakšanje? Proglašavam vas... Gregory kihne i četvrti put, pa za tim i peti i šesti, sasvim nadglasavši nadbiskupovo „mužem i ženom.” Daphne osjeti zastrašujući nalet smijeha kako pokušava pronaći put iz njezinog grla. Stisne usne, odlučna zadržati odgovarajuće ozbiljnu fasadu. Brak je, na kraju krajeva, bila ozbiljna institucija i nije ga se smjelo tretirati kao šalu. ~ 154 ~ Julia Quinn


Ona pogleda Simona i primijeti da je on gleda s čudnim izrazom lica. Njegove su blijede oči bile usredotočene na njezina usta, a uglovi usana počeli su mu se trzati. Daphne osjeti kako taj nalet sve silovitije dolazi. Možete poljubiti mladenku. Simon je zgrabi u zagrljaj poput očajnika, a usta mu se obruše na njezina takvom silinom da su svi gosti istodobno uzdahnuli od iznenađenja. A zatim i mlada i mladoženja prasnu u smijeh, iako su ostali zagrljeni. Violet Bridgerton je kasnije rekla da je to bio najčudniji poljubac koji je imala čast vidjeti. Gregory Bridgerton - kad je završio s kihanjem – rekao je da je to bilo odvratno. Nadbiskup, koji je bio već malo postariji, izgledao je zgroženo. Ali Hyacinth Bridgerton, koja je sa svojih deset godina o poljupcima trebala znati najmanje od svih, samo zamišljeno trepne i reče: „Ja mislim da je to lijepo. Ako se sada smiju, vjerojatno će se smijati do kraja života.” Zatim se okrene prema svojoj majci. „Nije li to dobro?” Violet primi najmlađu kćer za ruku i stisne je. „Hyacinth, smijeh je uvijek dobar. I hvala ti što si nas podsjetila na to.” I tako je krenula glasina kako su novi vojvoda i vojvotkinja od Hastingsa najsretniji i najodaniji par među svima koji su u posljednjih nekoliko desetljeća stupili u brak. Na kraju krajeva, tko se mogao sjetiti nekog vjenčanja u kojem je bilo toliko smijeha?

~ 155 ~ Vojvoda i ja


14. poglavlje Čuli smo da je vjenčanje vojvode od Hastingsa s bivšom gospođicom Bridgerton bio malen, ali vrlo zabavan događaj. Gospođica Hyacinth Bridgerton (deset godina stara) šapnula je gospođici Felicity Featherington (također deset godina staroj) da su se mladoženja i mlada tijekom obreda, zamislite to, glasno smijali. Gospođica je tu spoznaju ponovila svojoj majci, gospođi Featherington, koja je to kasnije ponovila cijelom svijetu. A Vaša će autorica morati vjerovati na riječ gospođici Hyacinth, jer osobno nije bila pozvana na vjenčanje. Društveni bilten lady Whistledown, 24. svibnja 1813.

S

vadbenog putovanja neće biti. Zapravo, nisu ga stigli isplanirati. Umjesto toga, Simon je predložio da nekoliko tjedana provedu u dvorcu Clyvedon, drevnom sjedištu Basseta. Daphne je radosno prihvatila prijedlog; jedva je čekala da pobjegne od znatiželjnih očiju i ušiju londonskog visokog društva. Osim toga, neobično je silno željela vidjeti mjesto gdje je Simon odrastao. Teško ga je mogla zamisliti kao dječaka. Je li bio jednako neobuzdan kao sada s njom? Ili je možda bio tiho dijete, rezervirano, kao što se ponašao prema velikom dijelu visokog društva? Novopečeni je par ispraćen iz kuće Bridgerton uz klicanje i zagrljaje, a Simon je brzo smjestio Daphne u svoju najotmjeniju kočiju. Iako je bilo ljeto, zrak je bio hladan i on ju je pažljivo pokrio pokrivačem preko krila. Daphne se nasmije. „Nije li to malo previše?” zadirkivala ga je. „Sumnjam da ću se prehladiti tih nekoliko ulica do tvoje kuće.” On je upitno pogleda. „Pa putujemo u Clyvedon.” „Večeras?” nije uspjela prikriti iznenađenje. Pretpostavila je da će na put krenuti sljedećeg dana. Selo Clyvedon bilo je blizu Hastingsa, vrlo daleko od grada, na jugoistočnoj obali Engleske. Već je bilo kasno popodne; u dvorac će stići usred noći. Takvu prvu bračnu noć Daphne nije zamišljala. „Ne bi li bilo bolje da se odmorimo večeras u Londonu, a zatim sutra krenemo u Clyvedon?” upita ga. „Već sam sve dogovorio”, progunđa Simon. „Shvaćam.” Daphne se hrabro potrudi prikriti razočaranje. Neko vrijeme je šutjela dok kočija nije poskočila pokrenuvši se. Dobar ovjes na kotačima nije ~ 156 ~ Julia Quinn


mogao sasvim ublažiti neravnine na cesti popločanoj kamenim kockama. Dok su skretali na uglu prema Park Laneu, ona ga upita: „Hoćemo li stati u nekoj gostionici?” „Naravno”, odgovori Simon. „Moramo večerati. Ne bi bilo lijepo od mene kad bih te izgladnjivao prvog dana braka, zar ne?” „Hoćemo li provesti noć u toj gostionici?” uporna je bila Daphne. „Ne, mi...” Simon naglo stisne usne u čvrstu liniju, ali onda mu se ona neobjašnjivo smekšaju. Pogleda ju izrazom nježnosti od kojeg joj se srce rastopilo. „Ponašam se kao grubijan, je li?” Ona se zacrveni. Uvijek bi se zacrvenila kad bi je tako pogledao. „Ne, ne, samo me iznenadilo to...” „Ne, imaš pravo. Prespavat ćemo u gostionici. Znam jednu dobru na pola puta do obale. Zove se The Hare and Hounds. Hrana je topla, a kreveti čisti.” Dodirne joj bradu. „Neću te mučiti prisiljavanjem na cjelodnevno putovanje do Clyvedona.” „Ne kažem da nisam dovoljno izdržljiva za takav put”, reče, a lice joj se još jače zarumeni dok je smišljala što dalje reći. „No danas smo se vjenčali i, ako ne odsjednemo u gostionici, bit ćemo u kočiji kad padne mrak, i...” „Shvaćam”, reče Simon, stavivši joj prst na usne. Daphne zahvalno kimne. Zapravo nije željela na ovaj način razgovarati o njihovoj prvoj bračnoj noći. Uostalom, činilo se da je to tema koju bi trebao započeti muž, a ne žena. Na kraju krajeva, Simon je zasigurno bio upućeniji u to od nje. Nikako nije mogao manje znati o tome od nje, pomislila je turobno. Njezina majka, usprkos silnom okolišanju, na kraju joj nije rekla baš ništa. Zapravo, ništa osim onog dijela oko stvaranja djece, što ne znači da je Daphne shvatila išta od toga. S druge strane, možda... Daphne na trenutak prestane disati. Što ako Simon ne može... ili ako on ne želi... Ne, odluči čvrsto, on to zasigurno želi. Štoviše, zasigurno želi baš nju. Vatra u njegovim očima i snažno lupanje njegova srca one večeri u vrtu nisu bili proizvod njezine mašte. Pogleda kroz prozor, promatrajući kako se London polako stapa sa seoskim okolišem. Izludjet će samu sebe takvim opsesivnim mislima. Mora ih potisnuti. Bila je sigurna, sasvim sigurna da će ih zauvijek potisnuti. Ili barem do te noći. Njezine prve bračne noći. Zadrhti na tu pomisao.

Simon pogleda Daphne - svoju ženu, podsjetio se, iako mu je to bilo teško povjerovati. Nikad se nije namjeravao oženiti. Zapravo, planirao je ne oženiti se. A ipak, evo ga ovdje, s Daphne Bridgerton, ne, s Daphne Basset. Kriste, ona je bila vojvotkinja od Hastingsa, eto što je bila. ~ 157 ~ Vojvoda i ja


I to je bilo najčudnije od svega. Njegovo vojvodstvo cijelog njegova života nije imalo vojvotkinju. Titula je zvučala čudno, zahrđalo. Simon duboko uzdahne, smirujući se, i pusti da mu pogled počiva na Daphninom profilu. Zatim se namršti. „Je li ti hladno?” upita ju. Ona je drhtala. Usta joj se malo razdvoje i vidio je kako joj se jezik podiže prema nepcu da izgovori glas N, ali zatim se pomakne malo naprijed i onda reče: „Da. Da, ali samo malo. Ne moraš... Simon pomakne pokrivač da ju malo čvršće ušuška, pitajući se zašto bi, zaboga, lagala o nečem tako beznačajnom. „Danas je bio naporan dan”, promrmlja, ne zato što se osjećao umorno – iako, kad malo bolje promisli, stvarno je bio naporan dan – već zato što mu se to u tom trenutku učini odgovarajuće utješnom opaskom. Puno je razmišljao o utješnim opaskama i nježnom obzirnom ponašanju. Pokušavao joj je biti dobar muž. Toliko je barem zaslužila. Štošta joj neće moći pružiti, a iskrena i potpuna sreća bila je nažalost dio toga, no učinit će sve da se osjeća sigurnom, zaštićenom i relativno zadovoljnom. Ona je njega izabrala, podsjetio se. Iako je znala kako nikada neće imati djecu, izabrala ga je. Biti dobar i vjeran muž činilo mu se najmanjim što može učiniti zauzvrat. „Ja sam uživala u njemu”, reče Daphne nježno. On trepne i pogleda je smeteno. „Molim?” Na licu joj se pojavi mali smiješak. Bio je to prizor koji treba zapamtiti, nekako topao i šaljiv i samo mrvicu nestašan. Munja žudnje sijevne mu ravno u međunožje i jedva se uspio usredotočiti na njezine riječi kad je rekla: „Rekao si da je dan bio naporan. Ja sam rekla da sam uživala u njemu.” On je ponovno pogleda u nevjerici. Lice joj se zgrči u tako dražesno ljutit izraz da Simon osjeti kako mu se usne šire u smiješak. „Rekao si da je dan bio naporan”, ponovi Daphne. „A ja sam rekla da sam uživala u njemu.” Kad on nije ništa odgovorio, ona uzdahne i doda: „Možda će ti biti jasnije ako u svoju rečenicu ubacim riječi „da” i „ali”, kao u „Daaaa, ali ja sam u njemu uživala.” „Shvaćam”, reče on potrudivši se zvučati smrtno ozbiljno. „Vjerujem da ti mnogo toga shvaćaš”, promrmlja Daphne, „ali barem pola toga odlučiš zanemariti.” On je pogleda ispod oka, a ona nato promrmlja nešto sebi u bradu, zbog čega ju je naravno poželio poljubiti. Sve ga je tjeralo da je poljubi. To je postajalo prilično bolno. „Trebali bismo do mraka biti u gostionici”, reče žustro, kao da će mu službeni ton olakšati napetost. ~ 158 ~ Julia Quinn


Ali nije, naravno. Samo ga je podsjetilo na to da je odgodio svoju prvu bračnu noć na jedan cijeli dan. Cijeli dan želje i žudnje, cijeli dan urlanja njegovog tijela u potrebi za olakšanjem. Ali neka ga vrag odnese ako je uzme u nekoj gostionici kraj ceste, bez obzira na to koliko čista i uredna bila. Daphne je zaslužila bolje. Bila je to njezina jedina prva bračna noć i on će ju učiniti savršenom. Ona ga pogleda iznenađeno kad je odjednom promijenio temu razgovora. „To bi bilo lijepo.” „Ceste baš nisu baš sigurne kad padne mrak”, dodao je, nastojeći zaboraviti kako je isprva planirao potegnuti ravno do Clyvedona. „Nisu”, složila se. „A i bit ćemo gladni.” „Da”, reče Daphne, pomalo se začudivši njegovom trenutnom opsjednutošću tek dogovorenim odmorom u gostionici. Simon je nije mogao kriviti, ili će do u nedogled razgovarati o planu puta ili će je ščepati i uzeti je baš tu u kočiji. Što nije dolazilo u obzir. Pa zato reče: „Imaju dobru hranu.” Ona trepne jednom prije nego što je napomenula: „To si već rekao.” „Da, jesam.” On se nakašlje. „Mislim da ću malo odrijemati.” Ona ga začuđeno pogleda, a cijelo joj lice poskoči prema naprijed kad ga upita: „Baš sada?” Simon kratko kimne. „Čini mi se da se ponavljam, ali rekao sam, kao što si me ti obzirno podsjetila, kako je danas bio naporan dan.” „Svakako.” Ona ga je znatiželjno promatrala dok se premještao po sjedištu tražeći najudobniji položaj. Na kraju ga upita: „Zar ćeš stvarno moći zaspati u kočiji koja se kreće? Nije li cesta malo prekvrgava?” On slegne ramenima. „Ja bez problema zaspim gdje god poželim. To sam naučio na putovanjima.” „Za to treba biti nadaren”, promrmlja ona. „Da, i baš mi je drago što imam taj dar”, složi se on. Zatim zatvori oči i gotovo puna tri sata odglumi da spava.

Daphne je zurila u njega. Prodorno. On glumi da spava. Kad netko ima sedmero braće i sestara, nauči svaku smicalicu, pa je znala da Simon sasvim sigurno nije spavao. Prsa su mu se dizala i spuštala u zadivljujuće pravilnom ritmu, a disanje mu je sadržavalo upravo savršen omjer pištanja i hroptanja da bi zvučalo gotovo poput hrkanja. ~ 159 ~ Vojvoda i ja


Ali Daphne je veoma dobro znala što on radi. Svaki put kad se pomaknula, zašuškala ili počela samo malo glasnije disati, njemu bi se brada pomaknula. To je bilo jedva vidljivo, ali pomakla se. A kad bi ona zijevnula, ispustivši tihi, pospani uzdah, vidjela je kako mu se očne jabučice pomiču ispod sklopljenih vjeđa. Međutim, morala mu se diviti kako je uspio glumiti više od dva sata. Njoj to nikad nije uspjelo dulje od dvadeset minuta. Ako se želio praviti da spava, ona odluči u rijetkom napadaju velikodušnosti, pustit će ga. Ne bi bilo lijepo od nje kad bi mu upropastila tako bravuroznu predstavu. Još jednom zijevnuvši – vrlo glasno, samo da vidi kako će mu se očne jabučice pozorno trznuti ispod vjeđa – okrene se prema prozoru kočije i odmakne tešku baršunastu zavjesu kako bi mogla gledati vani. Sunce se spustilo na zapadnom obzoru, narančasto i veliko, već je otprilike jednom trećinom zašlo ispod obzora. Ako je Simon ispravno procijenio trajanje putovanja – a vjerovala je da je bio precizan u takvim procjenama, ljudi koji vole matematiku obično jesu – uskoro bi trebali prevaliti pola puta i stići do gostionice Hare and Hounds. I do njezine prve bračne noći. Dragi Bože, mora prestati tako melodramatično razmišljati o tome. Ovo je već postajalo smiješno. „Simone?” On se ne pomakne. To ju naljuti. Kut njegovih usana malo se trzne i on se malo namršti. Daphne je bila sigurna da upravo pokušava odlučiti je li ona govorila dovoljno glasno da bi morao prestati glumiti da spava. „Simone!” bocne ga prstom. Snažno, baš ondje gdje mu se ruka spajala s prsima. Svatko bi se probudio od takvog bockanja. Oči mu zatrepću i otvore se, a on ispusti neki smiješni mali zvuk, onakav kakav ljudi ispuštaju kad se tek probude. Bio je odličan glumac, pomisli Daphne nevoljko mu se diveći. On zijevne. „Daff?” Ona nije okolišala. „Jesmo li stigli?” On si protrlja oči kako bi odagnao nepostojeći san. „Oprosti?” „Jesmo li već stigli?” „Uh...” Ogledao se po kočiji, kao da će mu to nešto otkriti. „Zar se ne krećemo više?” „Krećemo se, ali mogli bismo biti blizu.”

~ 160 ~ Julia Quinn


Simon kratko uzdahne i proviri kroz prozor. Bio je okrenut prema istoku pa je nebo izgledalo dosta mračnije nego kroz Daphnin prozor. „Aha”, reče, hineći iznenađenost, „evo, upravo smo pred gostionicom.” Daphne se teškom mukom suzdržala od zlobnog smješkanja. Kočija se zaustavi i Simon iskoči van. Razmijenio je nekoliko riječi s kočijašem, vjerojatno ga obavijestivši da su promijenili plan i odlučili provesti noć u gostionici. Zatim pruži ruku Daphne i pomogne joj izaći iz kočije. „Odgovara li ti?” reče, kimnuvši glavom i mahnuvši rukom prema gostionici. Daphne nije bilo jasno kako bi to mogla znati prije no što vidi unutrašnjost, ali mu svejedno potvrdno odgovori. Simon je povede unutra, a zatim je ostavi stajati na vratima dok ne porazgovara s gostioničarem. Daphne je promatrala putnike s velikim zanimanjem. Upravo u tom trenutku jedan je mladi par - izgledali su kao seoska vlastela – ulazio u privatnu blagovaonicu, a jedna je majka požurivala svoje četvero djece uz stube. Simon se svađao s gostioničarem, a jedan visoki mršavi gospodin naslonio se na... Daphne okrene naglo glavu natrag prema svome mužu. Simon se svađao s gostioničarem? Zašto bi se, zaboga, svađao s gostioničarem? Ona nagne vrat. Dvojica su muškaraca tiho razgovarala, ali bilo je očito da je Simon vrlo nezadovoljan. Gostioničar je djelovao kao da će umrijeti od stida jer nije mogao udovoljiti vojvodi od Hastingsa. Daphne se namršti. Ovo nije bilo dobro. Treba li se umiješati? Gledala je još nekoliko trenutaka kako se svađaju. Očito se mora umiješati. Krenuvši prema njima ne baš oklijevajući, ali ni odlučno, stigla je do muža. „Nešto nije u redu?” upita ljubazno. Simon je kratko pogleda. „Mislio sam da ćeš pričekati na vratima.” „Čekala sam”, nasmije mu se vedro. „I premjestila se.” Simon se namrgodi i okrene se prema gostioničaru. Daphne se nakašlje, samo da provjeri hoće li se on okrenuti. Nije se okrenuo. Ona se namršti. Mrzila je biti ignorirana. „Simone?” bocne ga u leđa. „Simone?” On se polako okrene, munje su mu sijevale s lica. Daphne se ponovno nevino nasmiješi. „U čemu je problem?” Gostioničar je držao ruke sklopljene pred sobom kao da se moli i počeo govoriti prije nego što je Simon imao priliku objasniti što se događa. „Imam samo jednu sobu”, reče, ispričavajući se molećivo. „Nisam imao pojma da nas Njegova milost planira ove večeri počastiti svojim dolaskom. Da sam to znao, ne bih izdao ovu posljednju sobu gospođi Weatherby i njezinoj djeci. Uvjeravam vas...”, gostioničar se nagne i

~ 161 ~ Vojvoda i ja


suosjećajno pogleda Daphne, „da bih ih odmah poslao da potraže smještaj negdje drugdje!” Zadnja je rečenica bila popraćena dramatičnim mahanjem rukama od čega Daphne umalo dobije morsku bolest. „Je li gospođa Weatherby žena koja je upravo bila ovdje s četvero djece?” Gostioničar kimne. „Da nisu djeca s njom, ja bih...” Daphne ga odreže, ne želeći čuti ostatak rečenice koja bi očito uključivala izbacivanje nevine žene na cestu usred noći. „Ne shvaćam zašto se ne bismo snašli s jednom sobom. Sigurno nismo toliko oholi.” Simon je pokraj nje toliko stisnuo vilicu da se Daphne mogla zakleti kako čuje njegovo škrgutanje zubima. Zahtijevao je odvojene sobe, zar ne? To je bilo dovoljno da se svaka mladenka osjeti necijenjenom. Gostioničar se okrene prema Simonu iščekujući njegovo odobrenje. Simon kratko kimne, a gostioničar oduševljeno pljesne rukama (i vjerojatno s velikim olakšanjem; malo je toga bilo pogubnije po posao od srditog vojvode u tvojoj gostionici). Gostioničar, koji je stajao iza šanka, zgrabi brzo ključ i požuri k njima. „Molim vas, krenite za mnom...” Simon pokaže rukom Daphne neka ona krene prva, pa ga ona žustro zaobiđe i krene po stubama za gostioničarem. Nakon nekoliko skretanja, stigli su u veliku udobno namještenu sobu s pogledom na selo. „Pa onda”, reče Daphne kad je gostioničar izašao, „ovo mi se čini dovoljno lijepo.” Simon odgovori samo nerazgovijetnim gunđanjem. „Kako rječito od tebe”, promrmlja ona, a zatim se izgubi iza paravana. Simon ju je gledao nekoliko sekunda prije nego što shvati da je otišla. „Daphne?” pozove ju, obuzdavajući glas. „Zar se ti to presvlačiš?” Ona proviri. „Ne. Samo malo razgledam.” Srce mu je nastavilo snažno udarati, iako možda ne toliko brzo. „Dobro”, progunđa. „Uskoro ćemo morati sići na večeru.” „Naravno. „Ona se nasmiješi – prilično iritantno pobjednički i samouvjereno, pomislio je Simon. „Jesi li gladan?” upita ga. „Strahovito.” Smiješak joj samo malo zadrhti na njegov osorni ton. Simon se prekori u sebi. Samo zato što je bio ljut na sebe, nije morao svoju ljutnju prenositi na nju. Ona nije učinila ništa loše. „A ti?” upita je, potrudivši se zvučati nježno. Ona priđe rubu kreveta. „Malo”, priznala je. Nervozno proguta slinu. „Ali nisam sigurna da mogu jesti.” „Hrana je bila odlična kad sam zadnji put objedovao ovdje. Uvjeravam te...” „Ne brine me kvaliteta hrane”, prekine ga, „nego moji živci.” Pogleda je bezizražajno. ~ 162 ~ Julia Quinn


„Simone”, reče ona, očito pokušavajući sakriti nestrpljivost u glasu (ali to joj nije uspjelo, smatrao je Simon), „mi smo se jutros vjenčali.“ Konačno mu sine što mu je željela reći. „Daphne”, reče joj nježno, „ne moraš se brinuti.” Ona trepne. „Ne moram?” On teško uzdahne. Biti nježan i pažljiv muž nije tako lako kao što se čini. „Čekat ćemo do Clyvedona da konzumiramo brak.” „Uistinu?” Simon je iznenađeno pogleda. Nije valjda bila razočarana? „Ne kanim te uzeti u drumskom svratištu”, reče. „Previše te poštujem.” „Ne kaniš? Doista?” On ostane bez riječi. Ona je stvarno bila razočarana. „Ovaj, ne.” Ona mu priđe malo bliže. „Zašto ne?” Simon je zurio u nju nekoliko trenutaka. Samo je sjedio na krevetu i zurio u nju. Ona je njega gledala iznenađeno svojim tamnim očima, punim nježnosti i znatiželje i s trunkom oklijevanja. Ovlaži usne – što je zasigurno bio još jedan znak nervoze, ali Simonovo frustrirano tijelo odgovori na taj zavodljivi pokret trenutačno se ukrutivši. Ona se drhtavo nasmiješi, no ne pogleda ga u oči. „Ja ne bih imala ništa protiv.” Simon ostane ukipljen, nekako čudno ukopan u tlo dok mu je tijelo vrištalo: „Zgrabi je! Baci je na krevet! Učini bilo što, samo ju stavi ispod sebe!” Ali tada, baš u trenutku kad su njegovi nagoni pobijedili čast, ona ispusti kratki bolni uzvik i skoči na noge, okrene mu leđa i stavi ruku na usta. Simon, koji je upravo digao ruku kako bi je privukao k sebi, izgubi ravnotežu i sruši se licem na postelju. „Daphne?” mumljao je u madrac. „Trebala sam znati”, zacvili. „Silno mi je žao.” Njoj je bilo žao? Simon se podigne s kreveta. Ona je cvilila? Koji se vrag zbivao? Daphne nikada nije cvilila. Ona se okrene i pogleda ga s bolnim izrazom u očima. Simon je bio vrlo zabrinut, ali uopće nije shvaćao što ju je to odjednom uzrujalo. A ako on to nije mogao shvatiti, vjerovao je da se ne radi o nečem ozbiljnom. Bilo je to prilično arogantno od njega, ali to je bila istina. „Daphne”, reče obzirno, „što nije u redu?” Ona sjedne nasuprot njemu i stavi mu ruku na obraz. „Ja sam tako neobzirna”, šapne. „Trebala sam znati. Nisam smjela ništa reći.” „Što si trebala znati?” progunđa Simon. ~ 163 ~ Vojvoda i ja


Ona makne ruku. „Da ti ne možeš... da nisi u stanju...” „Što to ja ne mogu?” Ona svrne pogled na svoje krilo, u kojemu je kršila ruke. „Molim te, nemoj me tjerati da to kažem”, reče. „Ovo je vjerojatno razlog”, promrmlja Simon, „zašto muškarci izbjegavaju brak.” Njegove su riječi bile namijenjene njegovim, a ne njezinim ušima, ali nažalost, ona ga je čula i odgovorila na njih žalosno uzdahnuvši. „Koji se vrag zbiva?” zahtijevao je. „Ti ne možeš konzumirati brak”, šapne ona. Čudo je bilo što mu se erekcija nije istog trenutka spustila. Iskreno, bilo je čudo da je uopće uspio procijediti riječi: „Oprosti, molim te?” Ona spusti pogled. „Svejedno ću ti biti dobrom suprugom. Neću to reći nikom živom, obećajem ti.” Još od djetinjstva, kad mu je mucanje i zastajkivanje napadalo baš svaku riječ, Simon nije toliko ostao bez teksta. Ona je mislila da je on impotentan? „Zašto-za-zašto-zašto?” Mucanje? Ili samo šok? Simon je mislio da se to događa od šoka. Njegov se mozak nije uspijevao usredotočiti ni na što drugo nego na tu jednu riječ. „Znam da su muškarci jako osjetljivi na takve stvari”, tiho reče Daphne. „Pogotovo kad to nije istina!” povikne Simon. Ona ga naglo pogleda. „Nije?” On je pogleda ispod oka. „Zar ti je brat to rekao?” „Ne! „Ona skrene pogled s njegovog. „Moja majka.” „Tvoja majka?” Simon se zagrcne. Sigurno nijedan čovjek na svijetu nije morao ovako nešto pretrpjeti svoje prve bračne noći. „Tvoja majka ti je rekla da sam ja impotentan?” „To se tako zove?” upita Daphne znatiželjno. A zatim, dok su iz njegovog pogleda sijevale munje, brzo doda: „Ne, ne. Nije to baš rekla tim riječima.” „Što ti je točno rekla?” upita Simon odrješito. „Zapravo, malo toga”, prizna Daphne. „Bilo je to vrlo frustrirajuće, ali objasnila mi je da bračni čin...” „Ona je to nazvala činom?” „Zar to ne zovu svi tako?” On odmahne rukom. „Što ti je još rekla?”

~ 164 ~ Julia Quinn


„Rekla mi je da to, ovaj, kako god ti to želiš nazvati...” Simonu je njezin sarkazam u ovim uvjetima bio vrijedan divljenja. „...na neki način povezano sa stvaranjem djece, i...” Simon pomisli da će si pregristi jezik. „Na neki način?” „Pa, da”, namršti se Daphne. „Zapravo mi nije otkrila sve pojedinosti.” „Očito.” „Jako se trudila”, istakne Daphne, pomislivši da bi trebala barem pokušati obraniti majku. „Bilo joj je strahovito neugodno.” „Nakon osmero djece”, promrmlja Simon, „čovjek bi pomislio da je to uspjela prevladati.” „Nisam baš sigurna”, reče Daphne, odmahnuvši glavom. „A zatim sam je pitala je li ona sudjelovala u tome...”, pogleda ga očajničkim izrazom. „Uistinu ne znam kako to drukčije nazvati nego činom.” „Samo nastavi”, reče Simon, odmahnuvši rukom. Glas mu je zvučao krajnje napet. Daphne zabrinuto trepne. „Jesi li dobro?” „Dobro sam”, reče, progutavši knedlu. „Ne zvučiš kao da si dobro.” On ponovno odmahne rukom, a Daphne je imala čudan dojam da on ne može govoriti. „Ovaj”, reče polako, vračajući se na prijašnju temu, „pitala sam je znači li to da je sudjelovala u tom činu osam puta i njoj je postalo jako neugodno, i...” „Ti si je to pitala?” Simon provali bez razmišljanja. „Ovaj, da.” Ona ga prijekorno pogleda. „Zar se ti smiješ?” „Ne”, dahne on. Ona se namršti. „Meni tako izgleda.” Simon odlučno odmahne glavom. „Dobro”, reče Daphne, očito uzrujana. „Mislila sam da moje pitanje ima savršenog smisla, s obzirom na to da ima osmero djece. Ali zatim mi je rekla da...” On ponovo odmahne glavom i podigne ruku. Sada je izgledao kao da ne zna bi li se smijao ili se rasplakao. „Nemoj mi reći više ni riječ. Preklinjem te.” „Ah.” Daphne nije znala što reći na to pa samo prekriži ruke u krilu i ušuti. Konačno, začuje kako je Simon dugo, bolno uzdahnuo rekavši: „Znam da ću požaliti što te to pitam. Zapravo, već sam požalio, ali temeljem čega si ti zapravo pretpostavila”, zadrhti, „da ja ne mogu izvršiti bračni čin?” „Pa rekao si da ne možeš imati djecu.” ~ 165 ~ Vojvoda i ja


„Daphne, ima puno, jako puno drugih razloga zašto neki par ne može imati djecu.” Daphne se morala suzdržati da ne zaškrguće zubima. „Sad se osjećam neopisivo glupo i to mi je uistinu grozno”, promrmlja. On se nagne naprijed i razdvoji joj ruke. „Daphne”, reče joj nježno, milujući je po prstima, „imaš li ti uopće pojma što se događa između muškarca i žene?” „Nemam ni najblažeg pojma”, reče ona iskreno. „Čovjek bi pomislio da imam, s obzirom na to da imam trojicu starije braće, a i ja sam se nadala da ću sinoć od majke saznati istinu...” „Nemoj više reći ni riječ”, reče on najčudnijim glasom. „Nijednu riječ. Ne mogu to podnijeti.” „Ali...” Prekrije lice rukama i na trenutak Daphne pomisli da on možda plače. Ali tada, dok je ona sjedila i korila se zato što je rasplakala svog supruga prve bračne noći, shvati da mu se ramena tresu od smijeha. Gad jedan. „Ti se to meni smiješ?” zareži Daphne. On odmahne glavom, ali je ne pogleda. „Čemu se onda smiješ?” „Joj, Daphne”, zavapi, „ti toliko toga moraš naučiti.” „Nikad nisam tvrdila da nije tako”, progunđa. Uistinu, da se ljudi nisu toliko trudili držati mlade djevojke u neznanju u vezi s istinama bračnog života, izbjegli bismo ovakve prizore. On se nagne naprijed, spustivši laktove na koljena. Oči su mu se izrazito sjajile. „Ja ću te naučiti”, šapne. Daphnin se želudac zgrči. Ne skidajući pogled s nje, Simon prinese njezinu ruku svojim usnama. „Uvjeravam te”, mrmljao je, prelazeći joj jezikom niz srednji prst, „da sam savršeno sposoban zadovoljiti te u krevetu.” Daphni je odjednom postalo teško disati. I kad je u sobi postalo toliko vruće? „Ja... ja ne znam zapravo što to znači.” On ju privije u zagrljaj. „Saznat ćeš.”

~ 166 ~ Julia Quinn


15. poglavlje Sad kad su se naš najomiljeniji vojvoda i vojvotkinja povukli na selo, London je ovoga tjedna strašno utihnuo. Vaša autorica Vas može izvijestiti kako je gospodin Nigel Berbrooke zamolio gospođicu Penelope Featherington za ples, a da gospođica Penelope, unatoč majčinom oduševljenom gurkanju, nije tu ponudu prihvatila s pretjeranom radošću. Ali uistinu, tko želi čitati o gospodinu Berbrookeu ili gospođici Featherington? Nemojmo se zavaravati. Svi gorimo od želje čuti što se događa s vojvodom i vojvotkinjom. Društveni bilten lady Whistledown, 28. svibnja 1813.

B

ilo je to kao da su se ponovno našli u vrtu lady Trowbridge, pomisli Daphne uzbuđeno, samo što ih ovoga puta nitko neće prekinuti - neće biti bijesne starije braće, straha da će biti otkriveni, samo muž i žena i njegovo obećanje strastvene noći. Simonove usne pronađu njezine, nježno, ali zahtjevno. Sa svakim njegovim dodirom, sa svakim pokretom jezika, ona osjeti kako drhti iznutra, osjeti sitne trzaje koji su postajali sve jači i češći. „Jesam li ti rekao”, šapne joj, „kako obožavam kutove tvojih usana?” „N-nisi”, reče Daphne drhteći, zadivljena kako ih je on uopće primijetio. „Lud sam za njima”, mrmljao je, a zatim joj pokazao. Grickao ju je duž donje usne sve dok joj nije jezikom krenuo milovati kut usta. To ju je škakljalo i Daphne osjeti kako joj se usta razvlače u širok osmijeh. „Prestani”, zahihotala je. „Nikada”, zavjetovao se. Odmaknuo se i primio joj lice rukama. „Imaš najljepši osmijeh na svijetu.” Daphne je prvo poželjela reći „ne budi šašav”, ali tada pomisli – Zašto pokvariti ovakav trenutak? – pa samo reče: „Uistinu?” „Uistinu.” On je poljubi u nos. „Kad se nasmiješ, osmijeh ti prekrije pola lica.” „Simone!” uzvikne ona. „To zvuči užasno.” „To je divno.“ „Iskrivljeno.” „Poželjno.” ~ 167 ~ Vojvoda i ja


Ona se namršti, ali se nekako istodobno uspije nasmijati. „Očito nemaš pojma o standardima ženske ljepote.” On je začuđeno pogleda. „Što se tebe tiče, sada samo moji standardi dolaze u obzir.” Na trenutak je ostala bez riječi, a zatim se srušila na njega dok je bujica smijeha tresla oba tijela. „Ah, Simone”, zastenje, „zvučiš tako divlje. Tako predivno, savršeno, apsurdno divlje.” „Apsurdno?” ponovi Simon. „Ti me nazivaš apsurdnim?” Ona skupi usne da se ponovno ne zasmijulji, no nije joj to posve uspjelo. „To je gotovo jednako loše kao nazvati me impotentnim”, promrmlja. Daphne se odmah uozbilji. „Joj, Simone, znaš da nisam...“ Odustane od objašnjavanja i umjesto toga samo reče: „Jako mi je žao zbog toga.” „Ne mora ti biti žao.” Odmahne Simon rukom na njezinu ispriku. „Tvoju ću majku možda morati ubiti, ali ti se nemaš za što ispričavati.” Ona se užasnuto zasmijulji. „Majka je pokušala učiniti najbolje što je znala i da ja nisam bila zbunjena zato što si ti rekao...” „Ma nemoj, sad sam ja za sve kriv?” reče on, glumeći ljutnju. Ali izraz lica mu je postao lukav, zavodljiv. Približio joj se toliko da se morala saviti unazad. „Mislim da ću se morati dvostruko potruditi da ti dokažem svoje sposobnosti.” Jedna mu ruka klizne na donji dio njezinih leđa, pridržavajući je dok ju je spuštao na krevet. Daphne ostane bez daha gledajući u njegove izrazito plave oči. Svijet je izgledao nekako drukčije iz ležećeg položaja. Mračnije, opasnije. I još uzbudljivije, jer se Simon nagnuo nad nju, ispunivši joj vidokrug svojim tijelom. A u tom trenutku, kad je polako zatvorio razmak između njih, on je postao cijeli njezin svijet. Ovoga je puta nije oprezno ljubio. Nije ju škakljao; proždirao ju je. Nije je zadirkivao; posjedovao ju je. Skliznuo je rukom ispod nje, uhvativši joj stražnjicu i gurnuo je prema svojoj erekciji. „Večeras”, šapnuo je promuklim i strastvenim glasom na uho, „ću te učiniti mojom.” Daphne počne sve brže i brže disati, svaki joj je udah zvučao nevjerojatno glasno. Simon je bio tako blizu, svaki centimetar njega pokrivao ju je tako intimno. Zamišljala je ovu večer tisuću puta od onog trenutka u Regent’s parku kad joj je rekao da će se oženiti njome, ali nikad nije pomislila da će već sama njegova težina na njoj biti toliko uzbudljiva. On je bio krupan, čvrst i predivno mišićav; nije bilo načina da izbjegne napad njegova zavođenja čak ni da je to željela. Kako je bilo čudno osjetiti takvo silno uzbuđenje u takvoj bespomoćnosti. Mogao je sada s njom činiti što god ga je volja – a ona mu je to željela dopustiti. Ali kad mu je tijelo zadrhtalo, kad je pokušao izgovoriti njezino ime, no nije dospio dalje od „D-d-daph...” shvatila je da ona također ima moć nad njime. Želio ~ 168 ~ Julia Quinn


ju je tako silno da nije mogao disati, toliko ju je bolno trebao da nije mogao ni govoriti. I nekako, dok je uživala u novostečenoj snazi, otkrila je da njezino tijelo zna što treba činiti. Bokovi su joj se podigli da dočekaju njegove, i dok su mu ruke povlačile njezine suknje preko struka, noge je ovila oko njega, privlačeći ga još bliže kolijevci svoje ženstvenosti. „Moj Bože, Daphne”, zavapio je Simon, podižući svoje drhtavo tijelo na laktove. „Ja želim... ja ne mogu...” Daphne mu obgrli leđa, pokušavajući ga privući k sebi. Zrak je bio hladan na mjestu gdje je njegovo tijelo bilo trenutak ranije. „Ne mogu sporo”, promrmlja. „Nije me briga.” „Ali mene jest.” Oči su mu sjajile od nestašnih namjera. „Čini mi se da previše žurimo.” Daphne je samo zurila u njega, pokušavajući doći do daha. On sjedne, uživajući pogledom u cijelom njezinom tijelu dok su mu ruke klizile duž njezine noge prema koljenu. „Kao prvo”, promrmlja, „moramo učiniti nešto sa svom tom tvojom odjećom.” Daphne zastenje od šoka kad je ustao i povukao je na noge zajedno sa sobom. Koljena su joj klecala, uopće nije imala ravnotežu, ali on ju je pridržavao, skupljajući joj suknju oko struka. Šapne joj na uho: „Teško mi je razodjenuti te u ležećem položaju.” Jedna od njegovih ruku pronađe oblinu njezine stražnjice i počeo je masirati kružnim pokretima. „Pitanje je”, razmišljao je naglas, „hoću li povući suknju gore ili dolje?” Daphne se molila da on zapravo ne očekuje njezin odgovor jer nije mogla prozboriti ni riječ. „Ili”, rekao je polako, skliznuvši prstom pod vrpcom zavezani prsluk njezine haljine, „oboje?” A zatim, prije nego što je uopće stigla reagirati, povukao joj je haljinu dolje tako da joj se nabrala oko struka. Noge su joj bile gole, a da nije bilo tanke svilene podhaljine, bila bi potpuno gola. „Vidi ti iznenađenja”, promrmljao je Simon, obuhvativši joj jednu dojku kroz svilu. „Naravno, nije sasvim neugodno. Svila nije mekana poput kože, ali ima ona svojih prednosti.” Daphne prestane disati dok ga je gledala kako pomiče svilu s jedne na drugu stranu. Nježno joj je trenje ispupčilo i stvrdnulo bradavice. „Nisam imala pojma”, šapne Daphne, a svaki joj je dah bio vruć i vlažan na usnama. Simon se posveti drugoj dojci. „Nisi imala pojma o čemu?” „Da si tako zločest.” On se nasmije, sporo i vragolasto. Pomakne usne na njezino uho i šapne: „Ti si bila sestra mog najboljeg prijatelja. Strogo zabranjena. Što sam mogao učiniti?” Daphne je zadrhtala od žudnje. Njegov je dah dotakao samo njezino uho, ali cijela joj je koža bridjela. ~ 169 ~ Vojvoda i ja


„Nisam mogao ništa”, nastavio je, spuštajući joj jednu naramenicu podhaljine s ramena, „osim zamišljati.” „Ti si razmišljao o meni?” šapne Daphne uzbuđeno. „Ti si ovo zamišljao?” Ruka mu se napne na njezinu boku. „Svake noći. Svakog trenutka prije nego što bih zaspao, sve dok mi koža nije gorjela, a tijelo preklinjalo olakšanje.” Daphne zaklecaju koljena, ali on je pridrži uza se. „A kad bih zaspao...“ premjestio se na njezin vrat, vruć mu je dah bio poput poljupca. „Tada bih postao uistinu zločest.” Ona zastenje. Bio je to čudan zvuk, prigušen i nesuvisao, i prepun želje. Druga naramenica podhaljine spadne joj s ramena baš u trenutku kad su Simonove usne pronašle opojnu udubinu između njezinih grudi. „Ali večeras...”, šapnuo je, povukavši svilu dolje dok joj jedna dojka nije bila gola, a zatim i druga. „Večeras će mi se svi snovi ostvariti.” Daphne je imala tek toliko vremena da ponovno uzdahne prije nego što on ustima pronađe njezinu dojku i stisne ih oko stvrdnute bradavice. „Ovo sam želio učiniti u vrtu lady Trowbridge”, reče. „Jesi li to znala?” Ona žustro odmahne glavom, hvatajući mu se za ramena da održi ravnotežu. Njihala se sjedne strane na drugu, jedva uspijevajući održati glavu uspravno. Grčevi čiste divote sijevali su joj tijelom, lišavajući je daha, ravnoteže, čak i misli. „Naravno da nisi”, promrmljao je. „Ti si takvo nevinašce.” Spretnim prstima, koji su znali što čine, Simon joj svuče ostatak odjeće dok mu nije bila gola u zagrljaju. Nježno, znajući da je zacijelo bila gotovo jednako nervozna koliko i uzbuđena, spusti je na krevet. Pokreti su mu bili nekontrolirani i grčeviti dok je svlačio svoju odjeću. Koža mu je gorjela, cijelo mu je tijelo gorjelo od žudnje. Nijednom međutim nije skrenuo pogled s nje. Ona je ležala ispružena na postelji, takvu kušnju nikada nije vidio. Koža joj je svjetlucala, glatka poput breskve pod svjetlošću svijeća, a kosa, odavno raspletena, razuzdano joj je padala oko lica. Njegovi prsti, koji su je takvom spretnošću i brzinom lišili odjeće, sada su mu bili čudni i nespretni dok je pokušavao raskopčati i raspetljati svoje gumbe i čvorove. Kad su mu ruke pošle prema hlačama, vidio je kako Daphne povlači plahtu na sebe. „Nemoj”, rekao je, jedva prepoznavši vlastiti glas. Ona ga pogleda, a on reče: „Ja ću biti tvoj pokrivač.” Skinuo je ostatak odjeće sa sebe i prije nego što je ona uspjela izgovoriti i jednu riječ, popeo se na krevet i legao na nju. Osjetio je kako je iznenađeno uzdahnula osjetivši ga, a zatim joj se tijelo malo napne. „Pssst”, tiho joj je šapnuo, milujući joj nosom vrat dok mu je jedna ruka smirujuće klizila po njezinom bedru. „Vjeruj mi.” ~ 170 ~ Julia Quinn


„Ja ti vjerujem”, reče ona drhtavim glasom. „Samo što...” On joj stavi ruku na bok. „Samo što?” Čuo je kako se mršti dok mu je govorila: „Samo što bi mi bilo drago da imam ikakvog pojma.” Tiha grmljavina njegova smijeha zatrese mu prsa. „Prestani”, reče mu, pljesnuvši ga po ramenu. „Ne smijem se tebi”, uvjeravao ju je Simon. „Ali se ipak smiješ”, promrmlja Daphne. „I nemoj mi reći da se ne smiješ meni, jer ti ta isprika neće upaliti.” „Smijao sam se”, reče nježno, podižući se na laktove kako bi je pogledao u lice, „zato što sam pomislio kako mi je jako drago što ti ništa ne znaš.” Spustio je glavu i krenuo joj nježno ljubiti usne. „Čast mi je što ću biti jedini čovjek koji će te ovako dodirivati.” Oči su joj zasjale takvom silinom emocija da su skoro sasvim razoružale Simona. „Uistinu?” šapnula je. „Uistinu”, reče on, iznenađen koliko mu je glas zvučao hrapavo. „Iako je čast zapravo polovica cijele priče. Ona ne reče ništa, ali oči su joj bile očaravajuće znatiželjne. „Možda ću morati ubiti sljedećeg čovjeka koji te bude ovako gledao”, promrmlja. Na njegovo veliko iznenađenje, ona prasne u smijeh. „Ah, Simone”, zavapi, „tako je savršeno divno biti objektom takve nerazumne ljubomore. Hvala ti.” „Zahvaljivat ćeš mi kasnije”, zavjetovao se. „A možda ćeš”, promrmljala je, a njezine su tamne oči odjednom postale puno zavodljivije nego što su to imale pravo biti, „i ti meni zahvaljivati.” Simon osjeti kako joj se noge razmiču dok je spuštao ti jelo između njih, pritišćući joj svojom muškošću trbuh. „Već ti zahvaljujem”, reče, a riječi su mu se utapale u njezinu kožu dok joj je ljubio udubinu ramena. „Vjeruj mi, već ti zahvaljujem.” Nikad nije bio toliko zahvalan svojoj silnim trudom stečenoj samokontroli. Cijelo ga je tijelo boljelo od želje da uđe u nju i uistinu je učini svojom, ali znao je da ova noć - njihova prva bračna noć – bila Daphnina noć, a ne njegova. Njoj je ovo bilo prvi put. On je bio njezin prvi ljubavnik - njezin jedini ljubavnik, pomislio je s nekarakterističnim zadovoljstvom nekog divljaka – i njegova je bila odgovornost pobrinuti se da ovu noć ne zapamti ni po čemu drugom osim po iznimnom užitku. Znao je da ga ona želi. Disala je ubrzano, a pogled joj je sjajio od žudnje. Jedva je mogao podnijeti pogled na njezino lice, jer kad god bi joj vidio usne, kako poluotvorene dašću od žudnje, gotovo bi ga posve preplavio nagon da silovito uđe u nju. Pa ju je umjesto toga ljubio. Ljubio ju je svugdje, zanemarivši snažno udaranje svoga srca svaki put kad bi ona zastenjala ili uzdahnula od žudnje. I onda ~ 171 ~ Vojvoda i ja


napokon, kad se grčila i stenjala pod njim, kad je znao da je luda za njim, spustio joj je ruku između nogu i dodirnuo je. Jedini zvuk koji je uspio izustiti bilo je njezino ime, a i ono je zvučalo kao režanje. Ona je bila više nego spremna za njega, toplija i vlažnija nego što je sanjao. Ali ipak, samo da bude siguran – ili je to bilo zato što se nije mogao oduprijeti perverznom porivu da muči samog sebe - gurnuo je jedan prst u nju, isprobavajući joj toplinu i škakljajući joj školjkicu. „Simone!” zastenjala je, migoljeći se pod njim. Mišići su joj već bili napeti i znao je da je blizu vrhuncu. Naglo makne ruku ignorirajući njezino negodovanje. Svojim je bedrima još malo razmaknuo njezina bedra te se, zadrhtavši i zastenjavši, smjestio na njezin ulaz. „Ovo b-bi moglo malo boljeti”, šapnuo je promuklo, „ali oo-bećajem ti da...” „Samo to učini”, zastenjala je, mahnito mašući glavom s jedne na drugu stranu. I učinio je to. Jednim snažnim potiskom, ušao je u nju do kraja. Osjetio je kako joj djevičnjak popušta, ali nije izgledalo da se trznula od bola. „Jesi li dobro?” zastenjao je, a svaki mu se mišić u tijelu napeo dok se suzdržavao od pomicanja u njoj. Ona kimne isprekidano i plitko dišući. „Jako mi je čudno”, priznala je. „Ali nije loše?” upitao je, skoro posramljen zbog očajničkog tona svoga glasa. Ona odmahne glavom, a na licu joj se pojavi nježan ženstveni smiješak. „Nije uopće loše”, šapne. „Ali ranije... kad si... prstima...” Čak se i pod prigušenim svjetlom svijeća vidjelo da su joj se obrazi zacrvenjeli od srama. „Je li ovo ono što želiš?” šapne, izvlačeći se van tako da je samo napola bio u njoj. „Ne!” povikne ona. „Onda je možda ovo ono što želiš.” Gurne ga natrag. Ona zastenje. „Da. Ne. Oboje.” On se počne kretati u njoj, namjerno sporim i ujednačenim ritmom. Sa svakim potiskom, ona bi ispustila po jedan uzdah, a svaki bi ga taj savršeni zvuk još više uzbuđivao. Zatim su se njezini uzdasi pretvorili u cviljenje i dahtanje i stenjanje i on je znao da je ona vrlo blizu vrhuncu. Krenuo je još brže, stišćući zube dok se borio održati kontrolu za vrijeme njezina sladostrasnog zanosa. Zavapila je njegovo ime, zatim vrisnula, a onda joj se cijelo tijelo ukoči pod njim. Silovito se uhvatila za njegova ramena, a bokovi su joj se podizali od kreveta snagom kakvu nije mogao vjerovati da posjeduje. Konačno, još jednom snažno zadrhtavši, srušila se pod njim, nesvjesna svega osim snage svog vrhunca. Bez razmišljanja, Simon se počasti još jednim posljednjim potiskom, zabivši se u nju do kraja, uživajući u slatkoj toplini njezina tijela.

~ 172 ~ Julia Quinn


Zatim, poljubivši je strastveno u usta, izvadi ga i istrese sjeme na plahtu pokraj nje.

Bila je to samo prva od mnogih strastvenih noći koje su uslijedile. Mladenci su otputovali do Clyvedona, a zatim nisu izlazili iz spavaće sobe više od tjedan dana, zbog čega se Daphne silno stidjela. (Naravno, nije se baš toliko stidjela jer je samo jednom, ne baš s previše volje, pokušala izaći iz sobe.) Kad su konačno izašli iz svog dobrovoljnog izgnanstva, Daphne je krenula u obilazak Clyvedona – a to je bilo uistinu nužno jer jedno što je vidjela od dolaska bio je put od ulaznih vrata do vojvodine spavaće sobe. Provela je zatim nekoliko sati upoznavajući se s glavnim slugama. Naravno, čim su došli, službeno je predstavljena cijelom osoblju, ali Daphne je smatrala korisnim upoznati važnije članove posluge na malo osobniji način. Kako Simon godinama nije živio u Clyvedonu, mnogi ga noviji sluge nisu poznavali, no oni koji su radili u Clyvedonu ti jekom njegova djetinjstva, činili su se Daphne gotovo strastveno odanima njezinu mužu. Spomenula je to Simonu, nasmijavši se, kad su krenuli u privatni obilazak vrta. Začudila se kad ju je on na tu primjedbu znakovito prostrijelio pogledom. „Živio sam ovdje dok nisam otišao u Eton.” Bilo je sve što je rekao, kao da je to samo po sebi dovoljno objašnjenje. Daphne odmah oneraspoloži njegov hladan, ravnodušan ton. „Zar nikad nisi odlazio u London? Kad smo mi bili mali, mi smo često...” „Živio sam isključivo ovdje.” Njegov je ton nagovijestio da on želi – ne, da on zahtijeva - da odmah prekinu razgovor o toj temi, ali se Daphne nije dala smesti, odlučivši ispitati o čemu se radi. „Sigurno si bio veoma drago dijete”, reče namjerno veselim tonom, „ili si možda bio krajnje nestašan, kad su ti tako neizmjerno odani.” On ne reče ništa. Daphne nastavi dalje. „Moj brat, Colin, znaš, on je baš takav. Bio je pravi vražićak kad je bio mali, ali i nepodnošljivo šarmantan pa su ga sve sluge obožavale. Zamisli, jednom je...” Zastane usred rečenice, napola otvorenih usta. Nije imalo smisla nastaviti. Simon se okrenuo na peti i otišao.

Njega nisu zanimale ruže. Nikad nije razmišljao o postojanju ljubičica ili bilo kojeg drugog cvijeća, no u tom je trenutku Simon stajao naslonjen na drvenu ogradu i

~ 173 ~ Vojvoda i ja


promatrao čuveni cvjetnjak dvorca Clyvedon kao da ozbiljno razmišlja o vrtlarskoj karijeri. I to samo zato što se nije mogao suočiti s Daphninim pitanjima o njegovu djetinjstvu. Mrzio je sjećanja. Prezirao uspomene. Čak i boravak ovdje u Clyvedonu bio mu je neugodan. Doveo je Daphne u kuću u kojoj je odrastao samo zato što je od svih njegovih rezidencija jedino ona bila udaljena najviše dva sata vožnje od Londona i odmah spremna za boravak. Sjećanja su vratila stare osjećaje, a Simon se nije želio ponovno osjećati kao mali dječak. Nije se želio prisjećati koliko je puta slao pisma svome ocu i uzalud čekao odgovor. Nije se želio prisjećati ljubaznih osmijeha njegovih slugu – osmijeha koje su uvijek pratili sažalni pogledi. Voljeli su ga, ali im ga je bilo i žao. A činjenica da su zbog njega mrzili njegova oca – pa, nekako se zbog toga nikada nije bolje osjećao. Nije bio – a, iskreno, nije ni sad – toliko plemenit da ne bi na određeni način uživao u nepopularnosti svoga oca, no to svejedno nije umanjivalo stid i nelagodu. Ili poniženje. Želio je da mu se dive, ne da ga sažalijevaju. A tek kad se sam uputio u Eton, prvi je put okusio slatkoću uspjeha. Od tada je znatno napredovao, i radije će otići u pakao nego se vratiti na staro. Ništa od toga, naravno, nije bila Daphnina krivnja. Znao je da nema skrivene namjere kad ga je ispitivala o njegovu djetinjstvu. Kako bi to uopće bilo moguće? Ona nije znala ništa o njegovim povremenim poteškoćama s govorom. Silno se trudio sakriti to od nje. Ne, pomisli Simon teško uzdahnuvši, nije se baš trebao toliko truditi sakriti to od nje. Kraj nje je uvijek bio toliko opušten, osjećao se tako slobodno. Vrlo je rijetko mucao posljednjih dana, a kad i jest, to bi uvijek bilo samo kad bi se uznemirio ili razljutio. A kad je bio s Daphne, nije bio ni uznemiren ni ljutit. Naslonio se još jače na ogradu, pogrbivši se od osjećaja krivnje. Užasno se ponio prema njoj. Činilo mu se kao da mu je sudbina namijenila da to stalno iznova čini. „Simone?” Osjetio je da mu se približila i prije nego što je progovorila. Prišla mu je sleđa, a trava je prigušila njezine meke korake. Ali on je znao da je ona ovdje. Namirisao je njezin nježan miris i čuo kako vjetar šapuće u njezinoj kosi. „Ove ruže su prekrasne”, rekla je. Bio je to, on je to znao, njezin način smirivanja njegova neraspoloženja. Znao je da ona umire od želje da ga još pita. Ali bila je vrlo mudra za svoje godine, i bez obzira na to koliko ju je volio zbog toga zadirkivati, uistinu je znala puno o muškarcima i njihovim raspoloženjima. Neće ga više ispitivati. Barem ne danas. „Rekli su mi da ih je zasadila moja majka”, odgovorio ~ 174 ~ Julia Quinn


je. Riječi su mu zvučale grublje nego što je želio, ali se nadao da će ih ona protumačiti kao maslinovu grančicu, što mu je bila namjera. Kad ona ne reče ništa, on doda, želeći objasniti: „Umrla je donoseći mene na svijet.” Daphne kimne. „Da, čula sam to. Žao mi je.” Simon slegne ramenima. „Nisam je poznavao.” „To ne umanjuje težinu gubitka.” Simon pomisli na svoje djetinjstvo. Nije mogao znati bi li njegova majka imala više razumijevanja za njegove teškoće od njegova oca, ali mislio je kako nipošto ne bi mogla pogoršati situaciju. „Da”, promrmlja, „vjerojatno je tako.”

Kasnije tog dana, dok je Simon pregledavao poslovne knjige svoga posjeda, Daphne odluči kako je to pravi trenutak da se bolje upozna s gospođom Colson, domaćicom dvorca. Iako ona i Simon još nisu razgovarali o tome gdje će živjeti u budućnosti, Daphne nije mogla zamisliti da neće provoditi vrijeme i ovdje u Clyvedonu, kući Simonovih predaka, a ako je išta naučila od svoje majke, bilo je to da gospodarica jednostavno mora imati dobar odnos s domaćicom. No nije se Daphne brinula kako se neće slagati s gospođom Colson. Upoznala ju je kad ju je Simon predstavio osoblju i odmah joj je bilo jasno da je gospođa vrlo ugodna i razgovorljiva. Zastala je nešto prije popodnevnog čaja pokraj ureda gospođe Colson – male sobe tik do kuhinje. Domaćica, pristala žena u pedesetima, bila je pognuta nad malim radnim stolom, sastavljajući tjedne jelovnike. Daphne pokuca na otvorena vrata. „Gospođo Colson?” Domaćica podigne pogled i istog trenutka ustane. „Vaša milosti”, reče, naklonivši se. „Trebali ste poslati nekog po mene.” Daphne se nezgrapno nasmiješi, još se nije navikla na statusni uspon od obične gospođice do vojvotkinje. „Bila sam u blizini”, reče, objašnjavajući svoje neuobičajeno pojavljivanje u dijelu kuće u kojem je obitavala služinčad. „Ali ako imate malo vremena, gospođo Colson, nadala sam se da bismo se mogle malo bolje upoznati, budući da već mnogo godina živite ovdje, i nadam se da ćete barem još toliko.” Gospođa Colson se nasmiješi na Daphnin topli ton. „Naravno, Vaša milosti. Zanima li vas nešto posebno?” „Nipošto. Ali još moram toliko toga naučiti o Clyvedonu ako ga planiram uspješno voditi. Možda bismo mogle sjesti u žuti salon na čaj. Jako mi se sviđa kako je uređen. Tako je topao i sunčan. Rado bih da to bude moja osobna dnevna soba.” Gospođa Colson je čudno pogleda. „Posljednja vojvotkinja je isto to mislila.” „Ah”, odgovori Daphne, nesigurna bi li joj zbog toga trebalo biti neugodno.

~ 175 ~ Vojvoda i ja


„Ja sam se tijekom godina posebno brinula za tu sobu”, nastavila je gospođa Colson. „Dobiva puno sunca jer gleda na jug. Sav sam namještaj dala presvući novom tkaninom prije tri godine.” Podigne bradu ponosna na samu sebe. „Išli smo čak do Londona kupiti isti materijal.” „Shvaćam”, odgovori Daphne, izašavši prva iz ureda. „Pokojni je vojvoda zacijelo veoma volio svoju ženu kad je naredio da se takvim naporima očuva njezina soba.” Gospođa Colson je ne pogleda u oči. „To je bila moja odluka”, reče tiho. „Vojvoda mi je uvijek davao određeni iznos za odražavanje kuće. Procijenila sam kako je najbolje na taj način utrošiti novac. Daphne pričeka da domaćica pozove sluškinju i naloži joj da im donese čaj. „To je divna soba”, reče kad su izašle iz kuhinje, „i iako trenutni vojvoda nikad nije imao priliku upoznati svoju majku, vjerujem da bi ga dirnulo kad bi znao da vi želite sačuvati njezinu najomiljeniju sobu.” „Bilo je to najmanje što sam mogla učiniti”, reče gospođa Colson dok su hodale hodnikom. „Nisam oduvijek služila kod obitelji Basset.” „Doista?” upita Daphne znatiželjno. Bilo je poznato kako je viša služinčad veoma privržena svojim poslodavcima, te su nerijetko generacijama ostajali u službi kod iste obitelji. „Da, bila sam vojvotkinjina osobna sobarica.” Gospođa Colson pričeka na vratima žutog salona da propusti Daphne. „A prije toga njezina družica. Moja majka je bila njezina dadilja. Obitelj Njezine milosti bila je toliko ljubazna da mi dopusti pohađati s njom nastavu.” „Zasigurno ste bile vrlo bliske”, promrmlja Daphne. Gospođa Colson kimne. „Nakon njezine smrti radila sam razne poslove ovdje u Clyvedonu dok konačno nisam postala domaćicom.” „Shvaćam. „Daphne joj se nasmiješi i sjedne na sofu. „Molim vas, sjednite”, reče, pokazavši rukom na stolac nasuprot nje. Gospođa Colson je oklijevala, nenaviknuta na takvu prisnost, ali konačno ipak sjedne. „Srce mi se slomilo kad je umrla”, reče. Pogleda Daphne pomalo prestrašeno. „Nadam se da vam ne smeta što vam to govorim.” „Ne, naravno”, brzo uzvrati Daphne. Bila je nezasitno gladna informacija o Simonovu djetinjstvu. On joj je tako malo toga rekao, no njoj se to činilo iznimno značajnim. „Molim vas, recite mi još štogod o njoj. Voljela bih znati kakva je bila.” Oči gospođe Colson zasuze. „Ona je bila najljubaznija, najnježnija duša koju sam poznavala u životu. Ona i vojvoda - dobro, nije se radilo u o braku iz ljubavi, ali dovoljno su se dobro slagali. Bili su prijatelji, na neki svoj način.” Ona podigne pogled. „Oboje su bili itekako svjesni dužnosti vojvode i vojvotkinje. Vrlo su ozbiljno shvaćali svoje odgovornosti.” Daphne s razumijevanjem kimne.

~ 176 ~ Julia Quinn


„Ona je čvrsto bila odlučila da će mu podariti sina. Pokušavala je zanijeti, iako su joj svi liječnici rekli da ne smije. Znala mi je plakati u zagrljaju kad bi dobila mjesečnicu.” Daphne ponovno kimne, nadajući se da će taj pokret prikriti iznenadnu napetost na njezinu licu. Bilo je teško slušati priče o nekome tko nije mogao imati djecu. Ali vjerojatno će se na to morati naviknuti. S vremenom će postati još teže odgovarati na takva pitanja. A pitanja će sigurno biti. Bolno taktičnih i strahovito ponižavajućih pitanja. Srećom, gospođa Colson nije primijetila Daphninu nelagodu. Šmrcala je dok je nastavljala svoju priču. „Uvijek je govorila kako nije prava vojvotkinja ako mu ne može podariti sina. To mi je slamalo srce. Svakoga mjeseca iznova.” Daphne se pitala hoće li se njoj svakog mjeseca slamati srce. Vjerojatno neće. Ona je barem sa sigurnošću znala da neće imati djece. Simonovoj su se majci svakog mjeseca rušili snovi. „Naravno”, nastavila je domaćica, „svi su govorili da je njezina krivnja što nema djeteta. Kako su to mogli znati, pitam vas? Nije uvijek žena jalova. Nekad je i muškarac kriv, znate.” Daphne ne reče ništa. „Rekla sam joj to stotinu puta, ali ona se ipak osjećala krivom. Rekla sam joj...”, lice joj se zarumeni. „Smijemo li otvoreno razgovarati?” „Svakako, molim vas.” Ona kimne. „Ovaj, rekla sam joj ono što je moja majka rekla meni. Maternica neće narasti bez jakog i zdravog sjemena.” Daphnino lice bilo je bezizražajna maska. Više od toga joj nije uspjelo. „No onda je konačno rodila mladog gospodina Simona.” Gospođa Colson majčinski uzdahne, a zatim bojažljivo pogleda Daphne. „Oprostite”, žurno doda, „ne bih ga smjela tako zvati. On je sada vojvoda.” „Ne morate zbog mene”, reče Daphne, sretna što se može nasmiješiti. „Teško je u mojoj dobi promijeniti navike”, uzdahne gospođa Colson. „Bojim se da ću na njega dijelom uvijek gledati kao na jadnog malog dečka.” Pogleda Daphne i odmahne glavom. „Bilo bi mu puno lakše da je vojvotkinja preživjela.” „Puno lakše?” promrmlja Daphne, nadajući se da će time dovoljno ohrabriti gospođu Colson da nastavi dalje. „Vojvoda nikad nije imao razumijevanja za tog jadnog dečka”, reče domaćica odlučno. „Urlao je i zvao ga glupanom, i...” Daphne naglo podigne pogled. „Vojvoda je mislio da je Simon glup?” prekine ga. To je bilo nečuveno. Simon je bio jedan od najpametnijih ljudi koje je poznavala. Jednom ga je upitala nešto o njegovom studiranju na Oxfordu i zapanjila se kad je čula da njegova grana matematike uopće ne rabi brojke. „Vojvoda nije vidio dalje od nosa”, reče gospođa Colson, namrštivši se. „Nikad nije dečku dao priliku.” ~ 177 ~ Vojvoda i ja


Daphne primijeti kako joj se cijelo tijelo naginje, a uši joj se napinju ne bi li bolje čula riječi gospođe Colson. Što je vojvoda učinio Simonu? Je li to bio razlog zašto se Simon pretvarao u kocku leda kad god bi se spomenulo ime njegova oca? Gospođa Colson izvadi rupčić i obriše oči. „Trebali ste vidjeti kako se taj dječak silno nastojao popraviti. To mi je jednostavno slamalo srce.” Daphne krene noktima nervozno grepsti sofu. Gospođa Colson nikako da prijeđe na stvar. „Međutim, ništa što bi učinio nikad nije bilo dovoljno dobro za vojvodu. To je samo moje mišljenje, naravno, ali...” Upravo u tom trenutku u salon uđe sluškinja s čajem. Daphne zamalo zaurla od frustriranosti. Trebalo je dobrih dvije minute da se čaj postavi i natoči, a cijelo to vrijeme gospođa Colson je brbljala nešto o kolačićima, voli li ih Daphne više obične ili posute šećerom. Daphne je morala maknuti ruke sa sofe da ne bi napravila rupe u tkanini koja je gospođu Colson stajala tolikog truda. Konačno, sluškinja izađe, a gospođa Colson popije gutljaj čaja i reče: „Onda, gdje smo ono stali?” „Razgovarale smo o vojvodi”, doda Daphne brzo. „O pokojnom vojvodi. Da mu ništa što je moj suprug činio nije bilo dovoljno dobro i da po vašem mišljenju...” „O moj Bože, pa vi ste me uistinu slušali”, sjajila je od zadovoljstva gospođa Colson. „Vrlo sam polaskana.” „Rekli ste...”, požuri ju Daphne. „Da, naravno. Samo sam željela reći kako sam uvijek mislila da pokojni vojvoda nikad nije oprostio svome sinu što nije bio savršen.” „Ali, gospođo Colson”, reče Daphne tiho, „nitko nije savršen.” „Naravno, ali...” Pogled domaćice se na trenutak pretvori u prijekor prema pokojnom vojvodi. „Da ste poznavali Njegovu milost, shvatili biste o čemu govorim. Toliko je dugo čekao na rođenje sina. A u njegovoj je glavi ime Basset bilo sinonim za savršenstvo.” „A moj suprug nije bio sin kakvog je želio?” upita Daphne. „Nije on želio sina. On je želio svoju savršenu repliku.” Daphne nije mogla dalje obuzdavati znatiželju. „Ali što je to Simon učinio toliko odbojno vojvodi?” Gospođa Colson je pogleda razrogačivši oči, a jedna joj ruka jurne na prsa. „Zaboga, vi ne znate”, reče tiho. „Pa da, naravno da niste mogli znati.” „Što to ne znam?” „Da nije mogao govoriti.” Daphne razjapi usta od šoka. „Oprostite, molim vas?” „Nije mogao govoriti. Ni jedne jedine riječi dok mu nije bilo četiri godine, a zatim je mucao i zastajkivao. Srce mi se slamalo svaki put kad bi otvorio usta.

~ 178 ~ Julia Quinn


Vidjelo se da se u njemu skriva bistro dijete. On samo nije mogao pravilno izgovarati riječi.” „Ali on sada tako lijepo govori”, reče Daphne, iznenađena oprezom koji joj se čuo u glasu. „Ja ga nikada nisam čula kako muca. Ili ako jesam, n-n-nisam to primijetila. Vidite! Upravo sam ja malo zamucala. Svatko muca kad se malo zbuni.” „On se silno trudio to ispraviti. Sedam godina se trudio, koliko se sjećam. Sedam je godina neprekidno vježbao sa svojom dadiljom.” Lice gospođe Colson se zgrči kad se toga sjetila. „Čekajte, da vidim, kako joj je ono bilo ime? Aha, da, gospođa Hopkins. Ona je bila svetica, kažem van. Toliko odana dječaku kao da je bio njezino dijete. Ja sam bila u to vrijeme pomoćnica domaćice, ali me često zvala da mu pomognem vježbati govor.” „Je li mu to bilo teško?” šapne Daphne. „Bilo je trenutaka kad sam pomišljala da će se slomiti od frustracije. Ali on je bio tako tvrdoglav. Bože dragi, kako je to bio tvrdoglav dječak. Nikad nisam upoznala nikoga toliko posvećenog nečemu.” Gospođa Colson tužno odmahne glavom. „A njegov ga je otac i nakon toga odbacivao. To...” „...vam je slomilo srce”, završi Daphne rečenicu gospođe Colson. „To bi slomilo i moje srce.” Gospođa Colson ispije gutljaj čaja i uslijedi duga, neugodna tišina. „Hvala vam što ste mi dopustili da popijem čaj s vama, Vaša milosti”, reče, pogrešno protumačivši Daphninu tišinu kao negodovanje. „Bilo je to krajnje neuobičajeno, ali jako...” Daphne pogleda u gospođu Colson koja je tražila pravu riječ. „Ljubazno”, konačno završi rečenicu. „Bilo je to jako ljubazno od vas.” „Hvala vam”, promrmlja Daphne odsutno. „Ah, ali nisam vam odgovorila na pitanje o Clyvedonu”, odjednom reče gospođa Colson. Daphne kratko odmahne glavom. „Drugi put možda”, reče obzirno. Sad je imala previše toga na pameti. Gospođa Colson shvati da njezinoj gospodarici treba trenutak samoće pa ustane, nakloni se i šutke napusti sobu.

~ 179 ~ Vojvoda i ja


16. poglavlje Strahovita je vrućina ovoga tjedna u Londonu znatno razrijedila društvene događaje. Vaša je autorica vidjela kako je gospođica Prudence Featherington pala u nesvijest na balu kod Huxleyevih, ali bilo je nemoguće zaključiti je li privremeni gubitak svijesti uzrokovala vrućina ili nazočnost gospodina Colina Bridgertona, koji je napravio priličnu buru u Londonu otkad se vratio s Kontinenta. Žrtvom neočekivane vrućine za ovo doba godine također je postala i lady Danbury koja je prije nekoliko dana napustila London, tvrdeći da njezina mačka (dugodlaka čupava zvijer) ne podnosi takvo vrijeme. Vjeruje se da se povukla u svoj seoski dom u Surreyju. Pitamo se utječu li ove povišene temperature na vojvodu i vojvotkinju od Hastingsa; oni su na obali gdje je morski povjetarac uvijek ugodan. Ali Vaša autorica u to ne može biti sigurna, jer unatoč općem vjerovanju, Vaša autorica nema špijune u svim važnim domaćinstvima, a zasigurno ne u onima izvan Londona! Društveni bilten lady Whistledown, 2. lipnja 1813.

B

ilo je čudno, razmišljao je Simon, kako su se već nakon samo dva tjedna braka ugodno uhodali u rutinu. Upravo sada, stajao je bosonog na vratima svoje garderobe, odvezivao kravatu promatrajući kako njegova supruga češlja kosu. Isto je radio i jučer. Bilo je nečeg neobično utješnog u tome. A oba puta, pomisli pomalo lascivno, planirao ju je zavesti i odvući u krevet. Jučer mu je to, dakako, uspjelo. Njegova do maloprije vješto zavezana kravata ležala je sada mlitavo na podu i ostala ondje zaboravljena kad je napravio korak naprijed. Danas će mu također uspjeti. Došao je do Daphne i stao pokraj nje, naslonivši se na njezin toaletni ormarić. Ona ga pogleda i plaho trepne. Uhvatio ju je za ruku, ovivši svoje prste oko drške četke za kosu. „Volim te gledati kako se češljaš”, reče, „ali ja bih radije to sam radio.” Ona ga je gledala s nekim čudnim zanimanjem. Polako, prepusti mu četku. „Jesi li sredio poslovne knjige? Jako si dugo bio zatvoren u uredu s upraviteljem imanja.” „Da, bilo je prilično zamorno, ali neophodno, i...” Simon se ukipi. „Što to gledaš?” ~ 180 ~ Julia Quinn


Pogled joj sklizne s njegova lica. „Ništa”, reče ona, neprirodno isprekidanim glasom. On lagano zatrese glavom, bio je to pokret namijenjen više njemu njego njoj i krene joj četkati kosu. Na trenutak mu se činilo da ona zuri u njegova usta. Morao se suzdržati da ne zadrhti. Cijelog su mu djetinjstva ljudi zurili u usta. Gledali bi u njih šokirano opčinjeni, tek povremeno se natjeravši da ga pogledaju u oči, ali uvijek se vraćajući na njegova usta, kao da im je teško povjerovati da organ koji tako normalno izgleda može proizvesti takve besmislice. Mora da mu se priviđalo. Zašto bi Daphne gledala u njegova usta? Nježno joj je provlačio četku kroz kosu, puštajući da mu prsti nježno prelaze po svilenim uvojcima. „Jesi li se ugodno družila s gospođom Colson?” upita je. Ona se trzne. Bio je to jedva primjetan pokret koji je dobro prikrila, ali on ga je ipak primijetio. „Jesam”, reče. „Ona mnogo toga zna.” „To nije čudno. Ona je ovdje oduv... Što to gledaš?” Daphne doslovno poskoči u stolcu. „Gledam u zrcalo”, inzistirala je. To je bila istina, ali Simon je još uvijek bio sumnjičav. Oči su joj bile usredotočene i pozorne, fiksirane na jednu točku. „Kao što sam rekla”, doda Daphne brzo, „sigurna sam da će mi gospođa Colson biti neprocjenjivo važna dok budem učila upravljati kućanstvom u Clyvedonu. To je veliko imanje i mnogo toga moram naučiti.” „Ne moraš se previše truditi”, reče Simon. „Nećemo ovdje provoditi mnogo vremena.” „Nećemo?” „Mislio sam da će nam glavna rezidencija biti u Londonu.” Na njezino iznenađenje, on doda: „Ti ćeš biti bliže svojoj obitelji, čak i kad se povuku na selo. Mislio sam da će ti biti drago.” „Da, naravno”, reče ona. „Uistinu mi nedostaju. Nikad nisam bila toliko dugo bez njih. Naravno, uvijek sam znala da ću kad se udam osnovati svoju obitelj i...” Nastupi užasna tišina. „Dobro, ti si sad moja obitelj”, reče, ali glas joj je zvučao malo čeznutljivo. Simon uzdahne, prekinuvši putanju srebrne četke po njezinoj tamnoj kosi. „Daphne”, reče, „tvoja će obitelj uvijek biti tvoja obitelj. Ja nikada neću moći zauzeti njihovo mjesto.” „Ne”, složila se. Okrenula se prema njemu, a oči su joj bile poput tople čokolade kad je šapnula: „Ali ti možeš biti nešto više.” I tako Simon shvati kako je njegov plan zavođenja vlastite žene propao jer je ona očito odlučila zavesti njega.

~ 181 ~ Vojvoda i ja


Ustala je, a svileni joj je kućni ogrtač spao s ramena. Ispod njega je nosila elegantnu spavaćicu iste boje, onu koja je otkrivala gotovo jednako koliko je skrivala. Jedna od Simonovih krupnih ruku pronađe put do njezine dojke, njegovi su se prsti isticali na zelenoj svili boje listova kadulje. „Sviđa ti se ova boja, zar ne?” upita je tiho. Ona se nasmiješi, a on zaboravi disati. „Pristaje mi uz oči”, zadirkivala ga je. „Sjećaš se?” Simon joj uspije uzvratiti osmijeh, iako nije znao kako mu je to uspjelo. Tko bi rekao da je moguće nasmiješiti se dok ti se čini kako ćeš umrijeti od nedostatka zraka. Nekad je potreba da je dodiruje bila toliko snažna da ga je boljelo već od samog pogleda na nju. Privuče je bliže. Morao ju je privući bliže. Poludio bi da to nije učinio. „Želiš li reći”, mrmljao joj je u vrat, „kako si ovo kupila samo za mene?” „Naravno”, odgovori ona, zadrhtavši dok joj je jezikom prelazio po ušnoj školjki. „Tko će me drugi vidjeti u njoj?” „Nitko”, zavjetovao se, obgrlivši ju oko donjeg dijela leđa da bi ju čvrsto pritisnuo uz svoju erekciju. „Nitko. Nikada.” Ona je izgledala pomalo smetena od njegove iznenadne navale posesivnosti. „Uostalom”, dodala je, „to je dio moje djevojačke opreme.” Simon zastenje. „Volim tvoju djevojačku opremu. Obožavam je. Jesam li ti to rekao?” „Ne baš tim riječima”, zavapi Daphne, „ali mi to nije bilo teško zaključiti.” „A najviše volim”, reče on, gurkajući je prema krevetu dok je svlačio košulju, „kad skineš svoju djevojačku opremu.” Što god je Daphne namjeravala reći, a bila je sigurna da je nešto namjeravala reći jer su joj se usta otvorila oduševljeno, isparilo je čim ju je položio na krevet. Simon se u času popne na nju. Stavi ruku sa svake strane njezinih bokova, klizne njima gore, gurnuvši joj ruke iznad glave. Zastao je na goloj koži nadlaktica i nježno ih stisnuo. „Ti si vrlo snažna”, reče. „Snažnija od većine žena.” Daphne se malo namršti. „Ne želim slušati o većini žena.” Ne uspjevši se suzdržati, Simon se nasmije. Zatim, pokretima brzim poput munje, zgrabi ju za zapešća i pritisne ih iznad njezine glave. „Ali nisi”, razvuče, „snažna kao ja.” Ona zastenje od iznenađenja, a njemu je taj zvuk bio posebno uzbudljiv, pa joj brzo jednim dlanom obuhvati zapešća, ostavljajući drugu slobodnom da luta po cijelom njezinu tijelu. O, kako li je samo lutala.

~ 182 ~ Julia Quinn


„Ako ti nisi savršena žena”, zastenjao je, dižući joj spavaćicu iznad bokova, „tada je ovaj svijet...” „Prestani”, reče ona zadrhtavši. „Znaš da nisam savršena.” „Znam li?” Osmijeh mu je bio mračan i zločest dok je rukom ušao pod njezine guzove. „Jamačno su te pogrešno obavijestili, jer je ovo”, malo ju stisne, „savršeno.” „Simone!” „A što se tiče ovih...” Podigne ruku i prekrije joj jednu dojku, škakljajući joj bradavice kroz svilu. „Ne moram ti govoriti što mislim o njima.” „Ti si lud.” „Vrlo vjerojatno”, složio se, „ali imam izvrstan ukus. A ti...”, sagne se iznenada i gricne joj usne, „ti si jako ukusna.” Daphne se zasmijulji, nije si mogla pomoći. Simon se namršti. „Usuđuješ mi se smijati?” „Inače bih”, odgovori mu, „ali ne sad kad si mi obje ruke zarobio iznad glave.” Simon krene slobodnom rukom otkopčavati hlače. „Očito sam se oženio vrlo mudrom ženom.” Daphne je gledala s ponosom i ljubavlju kako mu riječi bez imalo napora izlaze iz usta. Kad ga netko čuje kako danas govori, nikad ne bi pomislio da je mucao kad je bio dijete. Za kakvog se divnog čovjeka udala. Pobijediti takvu teškoću samo snagom volje – za to trebaš biti najčvršća i najdiscipliniranija osoba na svijetu. „Tako mi je drago što sam se udala za tebe”, rekla mu je u naletu nježnosti. „Neopisivo sam ponosna što si moj.” Simon se ukipi, očito iznenađen njezinom naglom ozbiljnošću. Glas mu je postao tih i hrapav. „I ja sam ponosan što si ti moja.” Povuče hlače prema dolje. „I pokazao bih ti koliko sam ponosan”, zagunđa, „kad bi se mogao riješiti ovih prokletih hlača.” Daphne ponovno osjeti kako će prasnuti u smijeh. „Možda da pokušaš s dvije ruke...”, predloži mu. On je pogleda pogledom nisam-ja-tako-glup-da-to-ne-bih-znao. „Da, ali onda bih te morao pustiti.” Ona stidljivo nakrivi glavu. „A što kad bih ti obećala da neću maknuti ruke?” „Nikako ti to ne bih povjerovao.” Njezin smiješak postane zločesto sugestivan. „Što ako ti obećam da ću ih pomaknuti?” „To već zvuči zanimljivo.” On skoči s kreveta. Učinio je to nekako neobično dostojanstveno i energično u isto vrijeme i uspije se sasvim razodjenuti za manje

~ 183 ~ Vojvoda i ja


od tri sekunde. Skočivši ponovno na krevet, ispruži se na bok, cijelom dužinom uz nju. „Dakle, gdje smo ono stali?” Daphne se ponovno zasmijulji. „Upravo ovdje, mislim.” „Aha”, reče on, smiješnim optužujućim izrazom lica. „Nisi baš dobro pazila. Bili smo upravo...”, povuče se na nju, pritisnuvši je svojom težinom u madrac, „...ovdje”. Njezino se smijuljenje pretvori u grleni smijeh. „Zar ti nitko nikad nije rekao da se ne smiješ smijati čovjeku koji te pokušava zavesti?” Ako je prije imala ikakvu mogućnost zaustaviti smijeh, sad je ta mogućnost nestala. „Ah, Simone”, zavapi, „doista te volim.” On se sasvim ukipi. „Molim?” Daphne se samo nasmiješi i dodirne mu obraz. Sada ga je toliko bolje razumjela. Nakon takvog odbijanja tijekom djetinjstva, on vjerojatno nije shvaćao da je vrijedan ljubavi. I vjerojatno nije znao kako je uzvratiti. Ali ona će čekati. Ovog bi čovjeka mogla čekati zauvijek. „Ne moraš mi ništa reći”, šapne. „Samo znaj da te volim.” Pogled u Simonovim očima bio je istovremeno i presretan i bolan. Daphne se pitala je li mu itko ikada u životu rekao da ga voli. Odrastao je bez obitelji, bez čahure ljubavi i topline koju je ona uzimala zdravo za gotovo. Njegov glas, kad ga je uspio pronaći, bio je promukao i gotovo slomljen. „DDaphne, ja...” „Psst”, reče mu pjevno, stavivši mu prst na usne. „Nemoj sada ništa reći. Pričekaj pravi trenutak.” A zatim se zapita je li mu možda upravo izgovorila najbolnije moguće riječi – postoji li za Simona uopće pravi trenutak za govor? „Samo me poljubi”, žurno mu šapne, silno želeći preskočiti ovaj trenutak koji je mogao biti neugodan. „Molim te, poljubi me.” I on je poljubi. Ljubio ju je tako žestoko, goreći od siline strasti koja je strujala između njih. Njegove usne i ruke nisu ostavile niti jedan dio njezina tijela netaknut, ljubio je, stiskao, milovao dok joj spavaćica nije skliznula na pod, a plahte i pokrivači se zapetljali u podnožju kreveta. No za razliku od svih dotadašnjih noći, nije joj uspio sasvim pomutiti um. Previše je toga danas čula, o previše toga razmišljala, pa joj ni najžešća tjelesna žudnja nije uspjela zaustaviti mahniti tijek misli. Plivala je u želji, svaki joj je živac titrao od strasti, ali ipak joj je mozak užurbano radio i raščlanjivao. A kad su se njegove oči, tako plave da su sjajile čak pod svjetlošću svijeća, zapiljile u nju, zapitala se je li ta njihova silovitost posljedica osjećaja koje nije znao izraziti riječima. Kad je zastenjavši izgovorio njezino ime, nije si mogla pomoći, ~ 184 ~ Julia Quinn


osluškivala je hoće li bar malo zamucnuti. A kad je uronio u nju i zabacio glavu dok mu se žile na vratu nisu ispupčile, zapitala se zašto izgleda kao da silno pati. Bol? „Simone?” upita ga oprezno, malo zatomivši žudnju od brige. „Jesi li dobro?” On kimne, stisnuvši zube. Padne na nju, i dalje pokrećući bokove u drevnom ritmu i šapne joj na uho: „Dovest ću te do vrhunca.” To neće biti nimalo teško, pomisli Daphne, ostavši bez daha kad je ustima usisao vršak njezine dojke. To nikad nije bilo teško. On je točno znao kako je treba dodirivati, kada se treba kretati, a kada ju zadirkivati ukopavši se na mjestu. Skliznuo je prstima između njihovih tijela, škakljavši joj vruću kožu dok se njezini bokovi nisu počeli pomicati i kružiti istom silinom kao i njegovi. Shvati kako se kreće prema dobro poznatom zaboravu. Bio je to tako dobar osjećaj... „Molim te”, zavapio je, gurnuvši drugu ruku pod nju da ju još čvršće pritisne uza se. „Trebam te... Sada, Daphne, sada!” A onda se to dogodilo. Svijet je eksplodirao oko nje, oči su joj se tako čvrsto stisnule da je vidjela točke i zvijezde i sjajnu provalu svjetla. Čula je glazbu - ili je možda to samo bio njezin vrisak kad je postigla vrhunac, možda je on bio glazba koja je utišala snažno lupanje njezina srca. Simon se, uz uzdah koji je zvučao kao da mu je otrgnut iz dubine duše, odmakne od nje za manje od sekunde i prospe sjeme – kao što je to uvijek činio – na plahtu uz rub kreveta. Nakon toga bi se okrenuo k njoj i zagrlio je. To je bio njihov mali ritual koji je obožavala. Čvrsto bi je zagrlio s leđa i pustio da mu njezina kosa miluje lice. A zatim, nakon što bi im se disanje smirilo i ujednačilo, oni bi zaspali. Ali večeras je bilo drukčije. Daphne je večeras bila nekako čudno nemirna. Tijelo joj je bilo predivno umorno i smireno, ali nešto nije bilo kako valja. Nešto joj se uvuklo u misli i dražilo joj svijest. Simon se prevrne i sklupča se uz nju, gurkajući je prema čistoj strani kreveta. Uvijek je to činio, rabio svoje tijelo kao prepreku kako se ne bi umazala njegovom izlučevinom. Bila je to zapravo veoma obzirna gesta i... Daphne naglo širom otvori oči. Zamalo zastenje. Maternica neće narasti bez jakog zdravog sjemena. Daphne nije uopće razmišljala o riječima koje je gospođa Colson izgovorila tog poslijepodneva. Bila je previše obuzeta pričom o Simonovom bolnom djetinjstvu, toliko zabrinuta hoće li moći unijeti dovoljno ljubavi u njihov život da zauvijek otjera bolna sjećanja. Daphne naglo sjedne, a pokrivači joj spadnu oko struka. Dršćućim prstima upali malu svijeću na noćnom ormariću. Simon otvori jedno pospano oko. „Što nije u redu?” ~ 185 ~ Vojvoda i ja


Ona ne reče ništa, samo je zurila u mokri dio na drugoj strani kreveta. Njegovo sjeme. „Daff?” Rekao joj je da ne može imati djece. On joj je lagao. „Daphne, što nije u redu?” On sjedne na krevet. Na licu mu se vidjela zabrinutost. Je li i to bila laž? Ona pokaže prstom. „Što je ovo?” upita tako tihim glasom da ju je jedva čuo. „Što je što?” Pogledom je ispratio smjer njezina prsta i vidio samo krevet. „O čemu to govoriš?” „Simone, zašto ne možeš imati djecu?” On spusti pogled. Ne reče ništa. „Zašto, Simone?” Sad je već skoro vikala. „Daphne, pojedinosti nisu važne.” Ton mu je bio tih, umirujući, samo malo s visoka. Daphne osjeti kako se u njoj nešto prelomilo. „Izlazi van”, naredi mu. On otvori usta od iznenađenja. „Ovo je moja spavaća soba.” „Onda ja idem.” Ona jurne s kreveta, omatajući se jednom plahtom. Simon je u trenu bio na nogama. „Da se nisi usudila izaći iz sobe”, prosiktao je. „Lagao si mi.“ „Ja tebi nikada...” „Lagao si mi”, vrisnula je. „Lagao si mi i ja ti to nikada neću oprostiti.” „Daphne.. „Iskoristio si moju glupost.” Ona ispusti zrak u nevjerici, onako kako čovjek izdahne iz dubine grla samo trenutak prije nego što se ono zatvori od šoka. „Mora da si bio oduševljen kad si shvatio koliko malo znam o bračnim odnosima.” „To se zove vođenje ljubavi, Daphne”, reče on. „Između nas se ne zove tako.” Simon gotovo ustukne od kivnosti u njezinu glasu. Stajao je posve gol nasred sobe, očajnički pokušavajući pronaći neki izlaz iz ove situacije. Nije bio uopće siguran što ona zna ili što ona misli da zna. „Daphne”, reče vrlo polako kako mu riječi ne bi zapele od emocija, „možda bi bilo dobro da mi točno kažeš o čemu se radi.”

~ 186 ~ Julia Quinn


„Aha, sad ćemo igrati tu igru, zar ne?” namršti se podrugljivo. „Onda dobro, sad ću ti ispričati jednu priču. Jednom davno, bila jedna…“ Strahovita ljutnja u njezinu glasu zabijala mu se u želudac poput bodeža. „Daphne”, reče, zatvorivši oči i odmahujući glavom, „nemoj tako.” „Jednom davno”, reče Daphne, ovoga puta glasnije, „bila jedna mlada dama. Zvat ćemo je Daphne.” Simon žustro uđe u svoju garderobu i odjene kućni ogrtač. Postojale su stvari s kojima se čovjek nije želio suočiti gol. „Daphne je bila jako, jako glupa.” „Daphne!” „No dobro.” Mahne nehajno rukom po zraku. „Bila je neznalica. Bila je velika, velika neznalica.” Simon prekriži ruke na prsima. „Daphne nije znala ništa o onome što se događa između muškarca i žene. Ona nije znala što oni čine zajedno, osim da to čine u krevetu, i da u nekom trenutku to dovede do djeteta.” „Daphne, dosta je bilo.” Jedini znak da ga je čula bio je mračan, prodoran bijes u njezinu pogledu. „Ali vidiš, ona zapravo nije znala kako nastaju bebe i kad joj je njezin suprug rekao da ne može imati djecu...” „Ja sam ti to rekao prije nego što smo se vjenčali. Dao sam ti mogućnost da odustaneš. Nemoj to zaboraviti”, reče on uzrujano. „Da se nisi usudila to zaboraviti.” „Ja sam se zbog toga sažalila nad tobom!” „Ovo su riječi koje svaki muškarac želi čuti”, reče joj podrugljivo. „Za ime Božje, Simone”, obrecne se Daphne, „znaš da se nisam udala za tebe zato što sam te žalila.” „Nego zašto?” „Zato što te volim”, odgovori, ali prijezirni ton njezina glasa učinio je njezinu izjavu vrlo krhkom. „I zato što nisam željela da umreš, a ti se vrlo glupo namjerio učiniti upravo to.” Nije imao spreman odgovor na to, pa je samo nabrao nos i nastavio zuriti u nju. „Ali nemoj sada prebacivati krivnju na mene”, nastavila je ona bijesno. „Ja nisam ta koja je lagala. Ti si rekao da ne možeš imati djecu, a prava je istina da ih ne želiš imati.” On ne reče ništa, ali je bio svjestan da mu se odgovor vidi u očima.

~ 187 ~ Vojvoda i ja


Ona napravi korak prema njemu, jedva obuzdavajući bijes. „Ako uistinu ne možeš imati djecu, onda ne bi bilo važno gdje ćeš prosuti svoje sjeme, zar ne? Ne bi se svake noći tako bjesomučno trudio da završi bilo gdje osim u meni.” „Daphne, ti ne znaš ništa o t-tome.” Riječi su mu bile tihe i bijesne, samo malo nesigurne. Ona prekriži ruke. „Onda mi reci.” „Ja nikad neću imati djecu”, siktao je. „Nikad. Razumiješ li?” „Ne.” Osjeti kako postaje sve bjesniji, kako mu ljutnja grči želudac, stišće mu kožu dok ne pomisli kako će se raspuknuti. Nije to bila ljutnja usmjerena na nju, već na sebe samog. Bila je, kao i uvijek, usmjerena na čovjeka čija je nazočnost – ili nedostatak nazočnosti – uvijek uspijevala vladati njegovim životom. „Moj otac”, reče Simon, očajnički se trudeći održati kontrolu, „nije bio draga osoba.” Daphne ga pogleda u oči. „Znam za tvog oca”, reče. To ga iznenadi. „Što to znaš?” „Znam da te povrijedio. Da te odbacio.” Nešto joj je bljesnulo u tamnim očima – ne baš sažaljenje, ali nešto slično. „Znam da je mislio da si glup.” Simonu je srce htjelo iskočiti iz grudi. Nije shvaćao kako je uopće mogao govoriti – nije shvaćao kako je uopće mogao disati - ali nekako je uspio prozboriti: „Tada znaš za...” „Tvoje mucanje?” ona završi njegovu rečenicu. On joj šutke zahvali na tome. Bilo je ironično kako su riječi „mucanje” i „zamuckivanje” bile jedine dvije riječi koje nikada nije uspio svladati. Ona slegne ramenima. „On je bio običan idiot.” Simon je zurio u nju, ne shvaćajući kako je ona mogla samo tako odbaciti desetljeća bijesa samo jednom bezbrižnom rečenicom. „Ti ne razumiješ”, reče, odmahujući glavom. „Ne možeš to nikako shvatiti. Ne s obitelji poput tvoje. Njemu je jedino bila važna njegova krvna loza. Krvna loza i titula. A kad ja nisam ispao savršen. .. Daphne, on je ljudima rekao da sam mrtav!” Ona problijedi. „Nisam znala da je bilo tako strašno”, šapne. „Bilo je još gore”, prekine ju. „Slao sam mu pisma. Stotine pisama, preklinjao ga da me dođe posjetiti. Nije mi odgovorio ni na jedno.” „Simone...“ „Z-znaš li da nisam progovorio do četvrte godine. Ne znaš? E, pa nisam. A kad bi me posjetio, tresao me i prijetio da će batinama istjerati glas iz mene. To je bio moj o-otac.”

~ 188 ~ Julia Quinn


Daphne je pokušavala ne primijetiti da on počinje zamuckivati. Pokušala je ignorirati mučan osjećaj u želucu, ljutnju koja je rasla u njoj zbog užasnog načina na koji je otac postupao sa Simonom. „Ali on je sada mrtav”, reče ona dršćućim glasom. „On je mrtav, a ti si ovdje.” „Rekao je da ne može p-podnijeti ni da me pogleda. Godinama se molio za nasljednika. Ne za sina”, rekao je, opasno podižući glas. „Za nasljednika. I z-za koju korist? Hastings će otići maloumniku. Njegovim će ljubljenim vojvodstvom vvladati jedan idiot!” „Ali on nije bio u pravu”, šapne Daphne. „Nije me briga što nije bio u pravu!” urlao je Simon. „Njemu je samo bila važna titula. Niti jednom nije pomislio na mene, na to kako se ja osjećam, osuđen na uusta koja ne f-f-funkcioniraju!” Daphne ustukne, nesigurna pred ovakvim bijesom. Bio je to gnjev koji je rastao kroz desetljeća ispunjena zamjeranjem. Simon vrlo naglo priđe korak naprijed i približi lice vrlo blizu njezinom. „Ali znaš što?” upita užasnim glasom. „Ja ću se zadnji smijati. Mislio je kako nema ničeg goreg od toga da Hastings preuzme maloumnik...” „Simone, ti nisi...” „Slušaš li ti mene?” grmio je. Daphne se, sada već uplašena, povuče natrag, a ruka joj posegne za kvakom u slučaju da bijeg postane nužan. „Naravno da ja znam da nisam idiot”, ispljune, „a na kraju je, mislim, i o-on to znao. Siguran sam da sam mu bio v-velika utjeha. Hastings je siguran. N-nema veze što sam onoliko propatio. Hastings... je bio jedini važan.” Daphne osjeti kako joj postaje mučno. Znala je što slijedi. Simon se iznenada nasmiješi. Bio je to okrutan, tvrdi izraz lica, kakav nikada nije vidjela na njemu. „Ali vojvodstvo Hastings će umrijeti zajedno sa mnom”, reče. „Svi ti bratići za koje se toliko bojao da će ga naslijediti...” Slegne ramenima i zlobno se naceri. „Svi oni imaju samo kćeri. Nije li to divno?” Simon slegne ramenima. „Možda je zato moj ootac odjednom odlučio da ipak nisam toliki idiot. Znao je da sam mu ja jedina nada.” „On je znao da je pogriješio”, reče Daphne odlučno. Odjednom se prisjetila pisama koje joj je dao vojvoda od Middlethorpea. Pisama koje je Simonu napisao njegov otac. Ostavila ih je u kući Bridgerton u Londonu. Što je bilo dobro, barem još nije morala odlučiti što učiniti s njima. „To nije važno”, reče Simon. „Kad ja umrem, titula će izumrijeti. I ja ne mogu biti s-sretniji zbog toga.” Izrekavši to, izađe iz sobe kroz svoju garderobu jer je Daphne stajala na glavnim vratima. Daphne utone u stolac, još uvijek omotana u meku lanenu plahtu koju je povukla s kreveta. Što joj je sada činiti?

~ 189 ~ Vojvoda i ja


Osjeti kako joj cijelo tijelo drhti sve jače, nekako čudno, nekontrolirano. Zatim shvati da plače. Nije ispuštala zvuk, samo je plakala. Dragi Bože, što joj je sada činiti?

~ 190 ~ Julia Quinn


17. poglavlje Reći da su muškarci tvrdoglavi kao bikovi, bila bi uvreda za bikove. Društveni bilten lady Whistledown, 2. lipnja 1813.

N

a kraju, Daphne učini jedino što je znala. Bridgertoni su uvijek bili glasna i živahna obitelj. Nitko od njih nije bio sklon čuvanju tajni niti dugotrajnom durenju. Pa je zato pokušala razgovarati sa Simonom. Razuvjeriti ga. Sljedećeg jutra (nije imala pojma gdje je on proveo noć; gdje god ju je proveo, nije ju proveo u njihovom krevetu) pronašla ga je u njegovoj spavaćoj sobi. Bila je to mračna soba, previše muževna, vjerojatno ju je uredio Simonov otac. Daphne je iskreno iznenadilo što se Simon u takvoj okolini osjećao ugodno, iako je mrzio sve podsjetnike na starog vojvodu. No bilo je očito da Simonu nije neugodno. Sjedio je za radnim stolom prekriživši noge na kožnoj prostirki koja je prekrivala površinu stola, izrađenu od trešnjeva drveta. U ruci je držao lijepo uglačani kamen i prevrtao ga. Na stolu kraj njega nalazila se boca viskija i ona je stekla dojam da je u toj sobi proveo cijelu noć. Ipak, nije popio mnogo iz boce. Daphne je bila zahvalna na tom malom ustupku. Vrata su bila otvorena pa nije kucala. Ali kad je hrabro zakoračila u prostoriju, nije se osjećala nimalo hrabro. „Simone?” upitala ga je, stojeći blizu vrata. On je pogleda i namršti se. „Imaš li posla?” On spusti kamen. „Očito nemam.” Ona pokaže na kamen. „Jesi li ga donio s putovanja?” „S Kariba.” Uspomena na vrijeme provedeno na plaži. Daphne primijeti da je govorio savršenom dikcijom. Nije bilo niti tračka mucanja koje je sinoć bilo očito. Sad je bio miran. Gotovo frustrirajuće miran. „Jesu li plaže ondje veoma različite od naših?” upita ga. On arogantno podigne jednu obrvu. „Toplije su.” „Aha. Pa, to sam pretpostavila On je prostrijeli pogledom. „Daphne, znam da me nisi došla ispitivati o tropima.” ~ 191 ~ Vojvoda i ja


Imao je pravo, ali ovo neće biti lagan razgovor i Daphne se nije smatrala prevelikom kukavicom zato što ga je željela na trenutak odgoditi. Ona duboko uzdahne. „Moramo raspraviti sinoćnje događaje.” „Ne sumnjam da tako misliš.” Ona se odupre želji da se nagne naprijed i pljuskom mu makne taj nadmeni izraz s lica. „Ne mislim da moramo, ja znam da moramo.” On je kratko šutio, a zatim rekao: „Žao mi je što misliš da sam izdao...” „Ne radi se o tome.” „Ali moram te podsjetiti da sam pokušao izbjeći ženidbu s tobom.” „To si uistinu lijepo rekao”, promrmlja. On je govorio kao da joj drži predavanje. „Znaš da se nikad nisam imao namjeru oženiti.” „Simone, ne radi se o tome.” „Upravo se o tome radi.” Spusti noge na pod, a stolac koji je balansirao na dvije stražnje noge, padne na pod uz glasan tresak. „Zašto misliš da sam tako odlučno izbjegavao brak? To je zato što se nisam želio oženiti, a onda povrijediti svoju ženu time što ću je lišiti djece.” „Ti nikad nisi razmišljao o svojoj mogućoj ženi”, uzvrati mu Daphne. „Razmišljao si samo o sebi.” „Možda”, priznao je, „ali kad si ti postala ta moguća žena, sve se promijenilo.” „Očito nije”, reče ona gorko. On slegne ramenima. „Znaš da te izuzetno cijenim. Nikad mi nije bila namjera povrijediti te.” „Upravo to činiš”, šapne ona. U pogledu mu se pojavi tračak kajanja, ali ubrzo ga zamijeni neumoljiva odlučnost. ”Ako se sjećaš, odbio sam te zaprositi čak i kad je to tvoj brat zahtijevao. Čak i”, doda znakovito, „kad je to značilo da će me ubiti.” Daphne mu nije proturječila. Oboje su znali da bi on poginuo u tom dvoboju. Bez obzira na to što ona sada mislila o njemu i koliko je prezirala mržnju koja ga je razdirala, Simon je bio prečasna osoba da bi ispalio metak u Anthonyja. A Anthony je previše cijenio čast svoje sestre da bi ciljao bilo gdje drugdje osim u Simonovo srce. „Rekao sam to tada”, reče Simona, „jer sam znao da ti nikada neću biti dobar muž. Znao sam da ti želiš djecu. To si mi toliko puta rekla i zasigurno te ne krivim za to. Ti dolaziš iz velike obitelji pune ljubavi.” „I ti možeš imati takvu obitelj.”

~ 192 ~ Julia Quinn


On nastavi kao da je nije čuo. „Zatim, kad si ti prekinula dvoboj i preklinjala me da se oženim tobom, ja sam te upozorio. Rekao sam ti da ja neću imati djecu...” „Rekao si mi da ne možeš imati djecu”, prekine ga ona, a oči su joj sijevale od ljutnje. „To je velika razlika.” „Meni nije”, reče Simon hladno. „Ja ne mogu imati djecu. Moja duša to neće dopustiti.” „Shvaćam.” Nešto se zgrči u Daphninom tijelu i silno se bojala da je to bilo njezino srce. Nije znala što reći na takvu izjavu. Simon je toliko intenzivno mrzio svoga oca, da je to očito bila puno snažnija emocija od ljubavi koju bi možda naučio osjećati za nju. „Dobro”, reče odrješitim glasom. „Ovo očito nije tema o kojoj želiš razgovarati.” On kratko kimne. Ona također kratko kimne. „Doviđenja.” I ona izađe iz sobe.

Simon se veći dio dana držao podalje od svih. Osobito nije želio vidjeti Daphne; samo bi ga mučio osjećaj krivnje. Što ne znači, uvjeravao je sam sebe, da je imao razloga osjećati se krivim. Rekao joj je prije braka da ne može imati djece. Pružio joj je mnoštvo prilika da se povuče, a ona se ipak odlučila udati za njega. Nije je ni na što natjerao. Nije on kriv što je ona pogrešno protumačila njegove riječi i pomislila da je fizički nesposoban napraviti djecu. Ipak, iako je ga je neprestano mučio dosadni osjećaj krivnje kad god bi pomislio na nju (a to je bilo cijeli dan) i iako mu se želudac stisnuo svaki put kad bi se prisjetio bolnog izraza njezina lica (pa je zato cijeli dan proveo s grčem u želucu), osjećao se kao da mu je pao ogroman kamen sa srca sad kad je sve izašlo na vidjelo. Tajne mogu biti smrtonosne, a sada među njima više nije bilo tajni. To je moralo biti dobro. Kad je pala noć, već se gotovo uvjerio kako nije učinio ništa loše. Gotovo, ali ne posve. Ušao je u brak uvjeren da će slomiti Daphnino srce, i to mu nikad nije sasvim leglo. Daphne mu je bila jako draga. K vragu, vjerojatno mu je bila draža od bilo kojeg ljudskog bića koje je upoznao i zato se toliko opirao braku. Nije joj želio skršiti snove. Nije je želio lišiti obitelji koju je tako očajnički željela. Bio je sasvim spreman povući se i gledati kako se udaje za nekog drugog, nekog tko će joj napraviti punu kuću djece. Simon odjednom zadrhti. Zamišljati Daphne s nekim drugim muškarcem nije bilo ni približno podnošljivo kao prije mjesec dana. Naravno da nije, pomisli, pokušavajući razmišljati racionalnim dijelom mozga. Ona je sada bila njegova žena. Pripadala je njemu. ~ 193 ~ Vojvoda i ja


Sve je sada bilo drukčije. Znao je koliko silno želi dijete i oženio se njome znajući vrlo dobro da joj on neće dati nijedno. Međutim, rekao je sam sebi, upozorio si je. Ona je točno znala u što se upušta. Simon, koji je sjedio u svojoj radnoj sobi, igrajući se s glupim kamenom, premještajući ga iz ruke u ruku još od večere, odjednom se uspravi. Zapravo je nije obmanuo. Rekao joj je da neće imati djece i ona se ipak pristala udati za njega. Shvaćao je da može biti malo uzrujana nakon što je saznala razloge, ali nije mogla reći da je ušla u brak s nekim nerealnim nadama i očekivanjima. Simon ustane. Bilo je vrijeme za još jedan razgovor, ovoga puta na njegovu inicijativu. Daphne nije sišla na večeru, ostavila ga je da večera sam; tišinu noći kvarilo je samo zveckanje njegove vilice po tanjuru. Od jutra nije vidio svoju suprugu; bilo je vrijeme da je potraži. Ona je bila njegova žena, podsjetio se. K vragu, njegovo je pravo da je vidi kad god to poželi. Krenuo je odlučno niz hodnik i širom otvorio vrata vojvodine spavaće sobe, spreman održati joj predavanje o nečem (tema će mu već prirodno pasti na pamet kad bude potrebno), ali nje nije bilo. Simon trepne, ne vjerujući svojim očima. Gdje je, dovraga, bila? Uskoro će ponoć. Morala bi biti u krevetu. U garderobi. Sigurno je u garderobi. Šašava je cura inzistirala da svaku noć odjene spavaćicu iako bi je Simon iz nje izvukao već nakon nekoliko minuta. „Daphne?” drekne, krećući prema garderobi. „Daphne?” Nije bilo odgovora. A nije bilo ni svjetla koje bi provirivalo iz pukotine na vratima. Sigurno se ne bi odijevala u mraku. On otvori vrata. Očito nije bila tu. Simon povuče zvono. Snažno. Zatim izađe u predvorje, pričekati nesretnog slugu koji je morao odgovoriti na njegov poziv. Bila je to jedna od sobarica, sitna plavokosa djevojka čijeg se imena nije mogao sjetiti. Ona ga pogleda i problijedi. „Gdje je moja žena?” upita je grubo. „Vaša žena, Vaša milosti?” „Da”, reče nestrpljivo, „moja žena.” Ona je tupo zurila u njega. „Pretpostavljam da znate o kome govorim. Otprilike je vaše visine, duga tamna kosa...“ Simon bi nastavio dalje, ali se zbog sobaričina izraza lica postidio svoga sarkazma. Duboko izdahne, neopisivo napet. „Znate li gdje je?” upita mekšim glasom, iako nitko taj glas ne bi nazvao nježnim. „Nije li u postelji, Vaša milosti?” ~ 194 ~ Julia Quinn


Simon trzne glavom prema svojoj praznoj sobi. „Očito nije.” „Ali ona ne spava ondje, Vaša milosti.” Simon se namršti. „Molim?” „Zar ona ne...” Sobaričine se oči razrogače od straha, a zatim se mahnito ogleda oko sebe. Simon je bio siguran kako bi najradije pobjegla. Ili je čekala da je netko spasi od njegova ubojita raspoloženja. „Da čujem!” zaurla. Sobaričin je glas bio vrlo tih. „Ne boravi li ona u vojvotkinjinoj spavaćoj sobi?” „Vojvotkinjinoj...” Simon potisne neuobičajeni nalet ljutnje. „Otkad to?” „Od danas, vjerujem, Vaša milosti. Mi smo svi pretpostavili da ćete krajem medenog mjeseca spavati svatko u svojoj sobi.” „Ma nemojte?” zarežao je. Sobarica zadrhti. „Vaši su roditelji, Vaša milosti, i...” „Mi nismo moji roditelji!” grmio je. Sobarica ustukne jedan korak. „A ja”, dodao je Simon ubojitim tonom, „nisam moj otac.” „Na-naravno, Vaša milosti. „Hoćete li mi reći koju je sobu moja žena izabrala za vojvotkinjinu spavaću sobu?” Sobarica pokaže drhtavim prstom prema jednim vratima niz hodnik. „Hvala vam.” On krene četiri koraka naprijed, a zatim se okrene. „Možete ići.” Sluge će ih sutra zasigurno ogovarati zato što se Daphne preselila u vlastitu spavaću sobu; nije im želio dati još povoda za to bude li sobarica posvjedočila onome što će sigurno biti svađa epskih razmjera. Simon je pričekao dok nije pobjegla niz stube, a zatim ljutito zakoračio prema Daphninoj novoj spavaćoj sobi. Zastao je pred vratima, razmislio o onome što će reći, shvatio da nema pojma, i pokucao. Nije bilo odgovora. Počeo je lupati po vratima. Nije bilo odgovora. Podigao je šaku da ponovno zalupa, kad mu sine da možda uopće nije zaključala vrata. Baš bi se osjećao kao budala da... Pritisne kvaku. Ona jest zaključala vrata. Simon opsuje vrlo brzo i rječito. Zanimljivo kako nijednom u životu nije zamucao kad bi psovao.

~ 195 ~ Vojvoda i ja


„Daphne! Daphne!” Ton glasa mu je bio nešto između poziva i urlanja. „Daphne!” Konačno začuje korake u njezinoj sobi. „Da?” čuo se njezin glas. „Pusti me unutra.” Trenutak tišine, a zatim. „Neću.” Simon je u šoku zurio u masivna drvena vrata. Nikad ne bi pomislio da ona ne bi poslušala njegovu neposrednu zapovijed. Bila je njegova žena, k vragu. Nije li obećala da će ga slušati? „Daphne”, reče ljutito, „da si smjesta otvorila vrata.” Mora da je bila vrlo blizu vratima jer je čuo kako je uzdahnula prije nego što je rekla: „Simone, jedini razlog zašto bih te pustila u ovu sobu bio bi taj da te pustim u svoj krevet, a to neću učiniti, pa bih cijenila... zapravo vjerujem da bi to cijenilo cijelo kućanstvo... kad bi se pokupio i otišao na spavanje.” Simon razjapi usta od iznenađenja. Počeo je u mislima vagati prokleta vrata i računati koliko će udaraca nogom u sekundi biti dovoljno da ih razvali. „Daphne”, reče toliko smirenim glasom da ga se i sam preplašio, „ne otvoriš li vrata iste sekunde, razvalit ću ih.” „Ne bi to učinio.” On ne reče ništa, samo prekriži ruke i zapilji se u vrata, uvjeren da ona točno zna kakav mu je sada izraz lica. „Ne bi, zar ne?” Ponovno odluči da je tišina najučinkovitiji odgovor. „Voljela bih da to ne učiniš”, dodala je pomalo molećivim glasom. On je u nevjerici zurio u vrata. „Ozlijedit ćeš se”, doda Daphne. „Onda otvori ta vražja vrata”, zareži. Tišina, praćena zvukom ključa koji se polako okreće. Simon je imao dovoljno pribranosti da se ne baci divljački na vrata jer je Daphne sigurno bila s druge strane. Ugurao se unutra i spazio je oko pet koraka ispred sebe, prekriženih ruku, raširenih nogu, u vojničkom stavu. „Da mi se više nikad nisi usudila zaključati vrata!” procijedio je. Ona slegne ramenima. Ona je stvarno slegnula ramenima! „Trebalo mi je mira.” Simon joj priđe nekoliko koraka bliže. „Želim da sutra ujutro preseliš svoje stvari natrag u našu spavaću sobu, a ti ćeš se preseliti već noćas.” „Ne.” „Kako to, dovraga, misliš ‘ne’?” „Što ti, dovraga, misliš da ja mislim?” uzvrati mu.

~ 196 ~ Julia Quinn


Simon nije bio siguran što ga je više šokiralo i naljutilo – što mu se suprotstavlja ili što glasno psuje. „Ne”, nastavi glasnije, „znači ne.” „Ti si moja žena! ” grmio je. „Ti ćeš spavati sa mnom. U mom krevetu.” „Ne.” „Daphne, upozoravam te…“ Ona ga ljutito pogleda ispod oka. „Odlučio si mi nešto uskratiti. Pa dobro, i ja sam odlučila nešto uskratiti tebi. Sebe.” On je ostao bez riječi. Sasvim bez riječi. Ona, međutim nije. Odmarširala je do vrata i vrlo mu grubo pokazala da prođe kroz njih. „Izlazi iz moje sobe.” Simon se počne tresti od bijesa. „Ja posjedujem ovu sobu”, režao je. „Ja posjedujem tebe.” „Ne posjeduješ ti ništa osim očeve titule”, uzvrati mu. „Ne posjeduješ čak ni samoga sebe.” U ušima mu počne grmjeti – bila je to grmljavina zasljepljujućeg bijesa. Simon ustukne korak, bojeći se da bi joj mogao učiniti štogod nažao. „Što, dovraga, to zznači?” zahtijevao je. Ona ponovno slegne ramenima, vrag je odnio. „Shvatit ćeš”, reče. Sve Simonove dobre namjere istog su časa nestale i on krene prema njoj i zgrabi je za nadlaktice. Znao je da je prečvrsto drži, ali bio je bespomoćan protiv strahovite ljutnje koja mu je pomračila um. „Objasni što si mislila”, procijedio je kroz zube jer ih nije mogao razmaknuti. „Sada.” Zamalo ga je pokosila svojim čvrstim, pametnim pogledom. „Ti nisi svoj čovjek”, reče ona jednostavno. „Tvoj otac još upravlja tobom iz groba.” Simon je drhtao od neizrečenog bijesa, od neizrečenih riječi. „Tvoja djela, tvoj izbor...” nastavila je, a oči su joj postajale sve tužnije, „to nema nikakve veze s tobom, s onime što ti želiš i onime što trebaš. Svaki tvoj postupak, Simone, svaki tvoj korak, svaka riječ koju izgovoriš, sve to činiš samo kako bi se njemu suprotstavio. „Glas joj se slomio kad je završila s: „A on čak nije ni živ. Simon krene prema njoj poput grabežljivca, ali začuđujuće elegantno. „Ne svaki korak”, reče tiho. „Ne svaka riječ.” Daphne uzmakne, obeshrabrena njegovim divljačkim pogledom. „Simone?” upita oklijevajući, odjednom lišena hrabrosti i odvažnosti koja joj je omogućila da mu se suprotstavi, čovjeku dvaput većem i vjerojatno triput jačem od nje. Vrškom kažiprsta klizio joj je niz nadlakticu. Ona je odjenula svilenu kućnu haljinu, ali njegova vrućina i snaga probijale su kroz tkaninu. Priđe joj bliže, jedna mu ruka pođe iza njezinog tijela dok je nije uhvatio za guzove i stisnuo je. „Kad te

~ 197 ~ Vojvoda i ja


ovako dodirujem”, šapne joj, približivši joj se opasno blizu uhu, „to nema nikakve veze s njim.” Daphne zadrhti, ljutita na sebe što ga želi. Ljutita na njega jer ju je opet uspio natjerati da ga poželi. „Kad usnama dodirnem tvoje uho”, mrmljao je, uhvativši joj ušku zubima, „to nema nikakve veze s njim.” Ona ga pokuša odgurnuti, ali kad su joj ruke pronašle njegova ramena, samo se mogla primiti za njih. On ju krene gurati, polako, neumoljivo prema krevetu. „A kad te odvedem u krevet”, dodao je, paleći joj kožu na vratu svojim dahom, „kad moja koža dodiruje tvoju, onda postojimo samo nas dvo...” „Ne!” uzvikne Daphne, odgurnuvši ga od sebe svom snagom. On zatetura, iznenađen. „Kad me odvedeš u krevet”, jedva je uspjela izustiti, „čak ni ondje ne postojimo samo nas dvoje. Tvoj otac je uvijek ondje.” Njegovi prsti, koji su joj se zavukli ispod širokog rukava spavaćice, zariju joj se u meso. On ne reče ništa, ali nije ni morao. Ledeni pogled u njegovim bijesnim svijetloplavim očima rekao joj je sve. „Možeš li me pogledati u oči”, šaptala je, „i reći mi da misliš na mene kad se izvučeš iz moga tijela i isprazniš se po krevetu?” Lice mu je bilo mrko i napeto, a oči su mu bile usredotočene na njezina usta. Ona odmahne glavom i izvuče se iz njegova stiska, koji je malo oslabio. „Nisam ni mislila”, reče tiho. Odmakne se od njega i siđe s kreveta. Nije sumnjala da će je uspjeti zavesti ako to odluči. On će je ljubiti i milovati je i dovesti je do vrtoglavih visina ekstaze, a ona će ga zbog toga ujutro mrziti. A sebe će mrziti još i više. Dok su stajali jedno nasuprot drugomu, u sobi je zavladala grobna tišina. Simon je stajao s rukama na bokovima, a lice mu je bila srceparajuća mješavina šoka, boli i bijesa. Ali najviše je, pomisli Daphne, dok joj se srce slamalo kad ga je pogledala u oči, izgledao zbunjeno. „Ja mislim”, reče mu nježno, „kako bi bilo najbolje da odeš.” On je pogleda pogledom opsjednutog čovjeka. „Ti si moja žena.” Ona ne reče ništa. „U pravnom smislu, ti si moja imovina.” Daphne je samo zurila u njega i rekla. „To je istina.” On u trenutku priđe k njoj i stavi joj ruke na ramena. „Mogu te natjerati da me poželiš”, šapne. ~ 198 ~ Julia Quinn


„Znam.“ Glas mu postane još dublji, promukliji i žustriji. „A čak i kad ne bih mogao, ti si moja. Pripadaš mi. Mogu te prisiliti da mi dozvoliš da ostanem.” Daphne se osjećala kao da je stara stotinu godina kad mu je rekla: „Ti to nikada ne bi učinio.” Znao je da ima pravo pa se samo odmaknuo od nje i izjurio iz sobe.

~ 199 ~ Vojvoda i ja


18. poglavlje Zar je Vaša autorica jedina osoba koja je primijetila da gospoda (iz visokog društva) ovih dana piju puno više nego obično? Društveni bilten lady Whistledown, 4. lipnja 1813.

S

imon je izašao van i napio se. Nije to često činio. Nije to bilo nešto u čemu je osobito uživao, no svejedno je to učinio.

Uz obalu je bilo mnogo gostionica, samo nekoliko kilometara od Clyvedona. A u njima je bilo mnogo mornara koji su jedva čekali da se s nekime potuku. Dvojica su dočekala Simona. Izmlatio je obojicu. Bio je ispunjen nekom srdžbom, bijesom koji mu je godinama lagano ključao duboko u duši. A kad je napokon pronašao put do površine, trebao ga je netko samo malo izazvati da se potuče. Bio je dovoljno pijan da, kad ih je udarao, nije vidio preplanule mornare već svoga oca. Svaki udarac bio je namijenjen njegovom neprekidnom podrugljivom odbijanju. I osjećao se dobro. Nikad se nije smatrao posebno nasilnim čovjekom, ali k vragu, bio je to tako dobar osjećaj. Kad je završio s dvojicom mornara, nitko mu se više nije usudio prići. Lokalni momci prepoznali su Simonovu snagu, no još je važnije bilo to što su prepoznali njegov bijes. I svi su znali da je od to dvoje ubojitije ono drugo. Simon je ostao u gostionici sve dok se na nebu nije pojavilo prvo svjetlo zore. Pio je iz boce koju je platio, a zatim, kad je bilo vrijeme polaska, ustao je na nesigurne noge, gurnuo bocu u džep i krenuo kući. Pio je dok je jahao, loš mu je viski palio želudac, i kako je postajao sve pijaniji, samo je jedna misao izbijala kroz izmaglicu. Želio je da mu se Daphne vrati. Ona je bila njegova žena, prokleta bila. Navikao se da je kraj njega. Ne može se tek tako iseliti iz njihove sobe. Mora je vratiti. Udvarat će joj se, zavesti je, i... Simon se glasno, ružno podrigne. Dobro, bit će dovoljno da joj se udvara i da je zavede. Bio je previše pijan da pomisli na nešto više.

~ 200 ~ Julia Quinn


Kad je stigao u dvorac Clyvedon, već se doveo u lijepo stanje pijane samouvjerenosti. Do trenutka kad se dokopao Daphninih vrata, napravio je buku koja bi i mrtve probudila. „Daphneeeeeeeeeee!” urlao je, pokušavajući prikriti očaj u svom glasu. Nije morao zvučati baš tako jadno. Namršti se zamišljeno. S druge strane, bude li zvučao očajno, vjerojatnije je da će mu otvoriti vrata. Šmrknuo je glasno nekoliko puta, a zatim ponovno zaurlao: „Daphneeeeeeeee!” Kad ona nije odgovorila za manje od dvije sekunde, naslonio se na teška vrata (većim dijelom zato što mu je viski pokvario osjećaj za ravnotežu). „Ah, Daphne”, uzdahnuo je, pritisnuvši čelo na vrata, „kad bi ti…“ Vrata se otvore i Simon se skljoka na pod. „Movava... movava si ih otvoviti tako... tako bvzo?” jezik mu se pleo. Daphne, koja je još navlačila kućni ogrtač, pogleda u hrpu ljudskog mesa sklupčanu na podu u kojoj je jedva prepoznala svoga muža. „Dragi Bože, Simone”, reče. „Što si...” Čučne da mu pomogne, zatim ustukne kad on otvori usta i dahne u nju. „Ti si pijan!” optuži ga. On ozbiljno kimne. „Mo’eš se kladit.” „Gdje si bio?” zahtijevala je. Treptao je i gledao u nju kao da nikad u životu nije čuo tako glupo pitanje. „Vani, iš’o se napit’,” odgovori pa se podrigne. „Simone, moraš u krevet.” On ponovno kimne, ovaj put s više snage i entuzijazma. „Da, da, movam.” Pokušao je ustati, ali uspio se podiči tek na koljena, kad se skljokao ponovno na sag. „Hmmm”, reče, gledajući u donji dio tijela. „Hmmm. To je čudno.” Podigao je glavu i pogledao Daphne sasvim zbunjen. „Zakleo bih še da šu to moje noge.” Daphne zakoluta očima. Simon ponovno pokuša ustati, ali rezultat je bio isti. „Sini mi se da mi udovi ne vade dobuo”, reče. „Mozak ti ne radi dobro!” odgovori mu Daphne. „Što ću sad s tobom? On je pogleda i naceri se. „Voljeti me? Znaš, vekla si da me voliš.” Namršti se. „Mislim da to ne možeš povući.” Daphne duboko uzdahne. Trebala bi biti strahovito ljuta na njega... k vragu i sve, bila je strahovito ljuta na njega! - ali bilo je teško održavati odgovarajuću razinu ljutnje kad je on izgledao tako jadno. Uostalom, uz tri brata, imala je puno iskustva s pijanim budalama. Morat će lijepo odspavati i to je to. Probudit će se sa strahovitom glavoboljom, a tako mu i treba, a zatim će inzistirati da popije neki odvratni napitak za koji je posve siguran da će mu odmah izliječiti mamurluk. „Simone?” upita ga strpljivo. „Koliko si pijan?” Usta mu se iskrive u nešto slično smiješku. „Vrlo.” ~ 201 ~ Vojvoda i ja


„To sam i mislila”, promrmlja si Daphne u bradu. Sagne se i gurne ruke ispod njegovih. „Idemo gore, pa ravno u krevet.” On se nije pomaknuo, samo je sjedio na podu i gledao je s izrazito blesavim izrazom lica. „Zašto movam ustat’?” mrmljao je. „Ne bi ti sjedila tu ša mnom?” Podigne ruke i nezgrapno je zagrli. ‘„Ajde, Daphne, sjedi tu ša mnom.” „Simone!” On potapša sag kraj sebe. „Tu’e baš fino.” „Simone, ne mogu sjediti s tobom na podu”, zagunđa, pokušavajući se izvući iz njegova teškog zagrljaja. „Moraš u krevet.” Ponovno ga pokuša pomaknuti, ponovno s istim ishodom. „Nebesa”, promrmlja si u bradu, „zašto si se morao tako grozno napiti?” On nije trebao čuti njezine riječi, ali sigurno ih je čuo jer je nakrivio glavu u rekao: „Želio sam te natrag.” Ona zine od šoka. Oboje su znali što mora učiniti da je vrati, ali Daphne je procijenila da je previše pijan kako bi bio sposoban voditi ikakav razgovor o toj temi. Pa ga je samo povukla za ruku i rekla: „Simone, sutra ćemo o tom razgovarati.” On nekoliko puta brzo trepne. „Mislim da je veš šutra.” Izvije vrat da pogleda prema prozoru. Zavjese su bile navučene, ali svjetlost novog dana ipak je virila kroz njih. „Stvavno je dan”, promrmlja. „Vidiš?” Mahne rukom prema prozoru. „Veš je šutra.” „Onda ćemo razgovarati navečer”, reče ona pomalo očajnički. Već se osjećala kao da joj je srce samljela vjetrenjača, više ne bi sada mogla podnijeti. „Molim te, Simone, pusti sad to.” „Radi se o tome, Daphrey...” Odmahne glavom lijevo-desno kao pas kada glavom otresa vodu. „DaphNe”, pažljivo reče. „DaphNe, DaphNe.” Daphne se nasmiješi na to, nije mogla odoljeti. „Molim, Simone?” „Problem je, vidiš, ti…”, počeše se po glavi, „ti ‘ednostavno ne ražumješ.“ „Što ja to ne razumijem?” upita ga obzirno. „Zašto ja to ne mogu”, reče Simon. Podigne glavu do razine njezine glave i ona se strese od silne tuge i jada u njegovim očima. „Nikad te nisam želio povrijediti, Daff”, reče promuklim glasom. „Znaš to, sigurno znaš?” Ona kimne. „Znam, Simone.” „Dobro, jer je stvar u tome...” Duboko uzdahne i činilo se kako mu je od tog uzdaha zadrhtalo cijelo tijelo. „Ja ne mogu učiniti ono što ti želiš.” Ona ne reče ništa.

~ 202 ~ Julia Quinn


„Cijeli moj život”, reče Simon tužno, „on je uvijek pobjeđivao. Znaš to? Uvijek bi pobijedio. Ovaj put ja pobjeđujem.” Nespretno zamahne rukom u velikom luku i ubode se palcem u prsa. „Ja. Ja želim konačno pobijediti.” „Joj, Simone”, šapne ona. „Ti si odavno pobijedio. Pobijedio si onog trenutka kad si se uzdigao iznad njegovih očekivanja. Kad god bi učinio nešto teško, našao novog prijatelja ili otputovao u novu zemlju, sve su to bile tvoje pobjede. Učinio si toliko toga što on nikada nije želio da učiniš.” Ona se zagrcne i nježno ga stisne za ramena. „Porazio si ga. Ti si pobjednik. Kako to ne vidiš?” On odmahne glavom. „Ja ne želim postati ono što je on želio”, reče. „Iako..”, štucne. „Iako to nikad nije očekivao od m-mene, on je ž-želio savršenog sina, nekoga tko će biti savršeni vvojvoda, koji će se oženiti s-savršenom vojvotkinjom i imati s-savršenu djecu.” Daphne se ugrize za donju usnu. Ponovno je mucao. Mora da je stvarno uzrujan. Srce joj se paralo zbog njega, zbog maloga dječaka koji nije želio ništa osim očeva prihvaćanja. Simon nagne glavu na stranu i pogleda je iznenađujuće smirenim pogledom. „Ti bi mu se svidjela.” Daphne uzdahne, ne znajući kako protumačiti tu njegovu izjavu. „Ali...“ slegne ramenima i pogleda ju tajnovito, zločesto se osmjehnuvši. „Ja sam se svejedno oženio tobom.” Izgledao je tako iskreno, tako dječački ozbiljno, da se ona teško suzdržavala da ga ne zagrli i pokuša utješiti. Ali bez obzira na to koliko je njegova bol bila duboka, ili koliko mu je duša bila ranjena, on je sve to pogrešno shvatio. Najbolja osveta ocu bila bi živjeti ispunjeno i sretno punim plućima, doseći sve te visine i slavu koju mu je otac tako odlučno želio uskratiti. Daphne proguta jecaj pun frustracije. Nije znala kako bi mogao živjeti sretno kad su mu svi životni izbori bili zasnovani na borbi protiv mrtvog čovjeka. No nije sad htjela započinjati tu temu. Bila je umorna, a on je bio pijan i sad nije bilo vrijeme za to. „Odvedimo te do kreveta”, konačno reče. Dugo je zurio u nju, pogledom punim dugogodišnje potrebe za utjehom. „Ne ostavljaj me”, šapne. „Simone.” Daphne proguta knedlu u grlu. „Molim te, nemoj. On je otišao. Svi su otišli. Pa sam i ja otišao.” Stisne joj ruku. „Ti ostani.” Ona kimne zadrhtavši, i ustane na noge. „Možeš spavati u mom krevetu”, reče. „Sigurna sam da ćeš se sutra bolje osjećati.” „Ali ti ćeš ostati sa mnom.” Bila je to pogreška. Znala je da je to pogreška, ali je svejedno rekla: „Ja ću ostati s tobom.” „Dobro.” On se nespretno podigne na noge. „Zato što ja ne mogu... stvarno ne mogu...” Uzdahne i pogleda je pogledom punim tjeskobe. „Trebam te.”

~ 203 ~ Vojvoda i ja


Ona ga odvede do kreveta. Zamalo je pala preko njega kad se survao na madrac. „Budi miran”, naredi mu, čučnuvši da mu skine čizme. Tako je nekad pomagala i svojoj braći, pa mu zgrabi pete, a ne prste, ali čizme su bile uske pa se stropošta na pod kad mu stopalo konačno sklizne van. „Bože dragi”, promrmlja, ustajući da ponovi naporni postupak. „A kažu da su žene robinje mode.” Simon ispusti tihi zvuk koji je jako nalikovao na hrkanje. „Spavaš li?” upita Daphne s nevjericom. Povuče drugu čizmu, koju je malo lakše skinula, a zatim mu podigne noge, koje su bile teške poput klada, na krevet. Simon je izgledao tako mlad i miran, ležeći na krevetu s tamnim kovrčama koje su mu počivale na licu. Daphne ispruži ruku i odmakne mu kosu s čela. „Lijepo spavaj, dušo moja”, šapne. Ali kad se odmakla, on naglo ispruži ruku i obgrli je. „Rekla si da ćeš ostati”, reče joj optužujućim tonom. „Mislila sam da spavaš!” „To ti ne da je pravo kršiti obećanje.” Povukao ju je za ruku i Daphne se konačno prestane odupirati i smjesti se kraj njega. On je bio vruć, kao i ona, i iako se silno bojala za njihovu budućnost, u tom trenutku nije mogla odoljeti njegovu nježnom zagrljaju.

Daphne se probudila nakon sat vremena, ili još malo kasnije, iznenađena što je uopće zaspala. Simon je ležao kraj nje i hrkao. Oboje su bili odjeveni, on u svoju odjeću koja je mirisala po viskiju, a ona u kućnom ogrtaču. Nježno ga dodirne za obraz. „Što ću s tobom?” šapne. „Volim te, znaš. Volim te, ali mrzim to što činiš sebi.” Teško uzdahne. „I meni. Mrzim što meni činiš.” Okrene se pospano i u jednom se užasavajućem trenutku uplaši da se probudio. „Simone?” šapne, a zatim odahne kad on nije odgovorio. Znala je da nije smjela naglas izgovoriti riječi koje on, smatrala je, još nije bio sasvim spreman čuti, ali on je izgledao tako nevino glave položene na snježnobijelim jastucima. Bilo je prelako izgovoriti svoje najskrivenije misli gledajući ga takvoga. „Ah, Simone”, uzdahne, zatvorivši oči da zadrži suze koje su navirale. Trebala bi ustati. Stvarno sad mora ustati i ostaviti ga neka se odmori. Razumjela je zašto je tako beskompromisno odlučio da neće donijeti nijedno dijete na svijet, ali ona mu nije oprostila i svakako se nije složila s njim. Probudi li se u njezinu zagrljaju, mogao bi pomisliti da je spremna prihvatiti njegovu inačicu obitelji. Polako, nevoljko, pokuša se izvući iz njegova zagrljaja. Ali on je još čvršće privije uza se i pospano promrmlja: „Ne.” „Simone, ja...“ On je privuče bliže, a Daphne shvati da je već prilično uzbuđen. ~ 204 ~ Julia Quinn


„Simone?” šapne, pogledavši ga upitno. „Jesi li uopće budan?” Odgovorio joj je promrmljavši nešto, pospano. Nije je pokušao zavesti već ju je samo privukao bliže k sebi. Daphne iznenađeno trepne. Nije znala da muškarac može željeti ženu čak i u snu. Odmakne glavu da mu vidi lice, a zatim ispruži ruku i pomiluje ga po bradi. On tiho zastenje i od tog promuklog i dubokog zvuka njoj popusti oprez. Sporim, zavodljivim dodirima otkopča mu košulju, zastavši samo da mu pomiluje područje oko pupka. On se provrpolji, a Daphne shvati kako je obuzima neka čudna, opojna moć. On je sad bio pod njezinom kontrolom. Spavao je, a možda je još bio i pomalo pijan, i može mu činiti što god poželi. Sad može dobiti što god želi. Baci brz pogled na njegovo lice da se uvjeri da on još spava i brzo mu raskopča hlače. Bio mu je tvrd i željan, i ona ga obuhvati rukom, osjećajući kako mu krv pulsira pod njezinim prstima. „Daphne”, zavapi. Zatrepće i otvori oči, a zatim promuklo uzdahne. „O, Bože. Kako je ovo dobro.” „Pssst”, utiša ga, izvlačeći se iz svilenog ogrtača. „Pusti da ja sve radim.” On je ležao na leđima, ruku položenih sa strane i stisnutih šaka dok ga je ona milovala. Toliko ju je toga naučio tijekom dva kratka tjedna braka da se uskoro počeo vrpoljiti od žudnje, isprekidano dišući. Neka joj se Bog smiluje, ali i ona je njega željela. Osjećala je neopisivu moć ovako nagnuta na njim. Imala je potpuni nadzor, a to je bio najjači afrodizijak koji je mogla zamisliti. Osjeti leptiriće u trbuhu, a zatim neki čudni nemir i znala je da i ona njega treba. Željela ga je u sebi, da je ispuni, da joj da sve što muškarac mora dati ženi. „Ah, Daphne”, zastenje, nemirno lamatajući glavom. „Trebam te, trebam te sada.” Ona se popne na njega, oduprijevši se rukama o njegova ramena i zajaši ga. Rukama ga povede u svoj ulaz, već vlažan od žudnje. Simon se izvije pod njom, a ona se polako spusti na njegovu palicu, sve dok nije bio gotovo cijelom dužinom u njoj. „Još“ , uzdahnuo je, „sada.“ Daphne zabaci glavu dok se spuštala još taj posljednji centimetar. Bio je cijeli u njoj, a ona pomisli da će umrijeti od užitka. Nikad se nije osjećala tako ispunjenom. Nikad se nije toliko potpuno osjećala ženom. Pomicala se zanosno, tijelo joj se izvijalo i trzalo od užitka. Dlanove je položila na svoj trbuh dok se izvijala i okretala, a zatim joj kliznuše prema dojkama. ~ 205 ~ Vojvoda i ja


Simon grleno zastenje dok ju je gledao, oči su mu se sjajile, a dah mu je postao vruć i težak na razdvojenim usnama. „O, moj Bože”, reče promuklim glasom. „Što mi to gradiš? Što si to...” Zatim ona dotakne jednu svoju bradavicu, a njegovo cijelo tijelo poskoči. „Gdje si to naučila?” Ona ga pogleda i zagonetno mu se osmjehne. „Nemam pojma.” „Još”, zastenje Simon. „Želim te gledati.” Daphne nije bila sasvim sigurna što dalje činiti, pa se samo prepusti instinktu. Mljela je svojim bokovima po njegovim, izvijajući se unazad. Od tih su joj pokreta dojke ponosno zastršale. Obje ih je obuhvatila dlanovima, nježno ih stišćući, trljajući bradavice između prstiju, nijednom ne skrenuvši pogled sa Simonova lica. Bokovi su joj se počeli mahnito trzati, a on se svojim krupnim šakama očajnički uhvatio za plahte. Daphne shvati da je on blizu vrhunca. Uvijek ju je tako pažljivo vodio do vrhunca, pazio da ga ona prva dostigne prije nego što bi sebi dopustio to zadovoljstvo, ali ovoga puta on će prvi eksplodirati. Bila je i ona blizu, ali ne tako blizu kao on. „Ah, Kriste!” provali iznenada iz njega. Glas mu je bio napet i divlji od želje. „Ja ću... ja ne mogu...” Zurio je u nju čudno, molećivo i slabašno se pokušao odmaknuti od nje. Daphne se svom silinom prikuje o njega. Eksplodirao je u njoj. Snaga njegova sladostrašća podigne mu bokove s kreveta, gurajući gore i nju. Ona ga obgrli odozdo, svom ga snagom pridržavajući uza se. Ovaj ga put neće izgubiti. Neće propustiti ovu priliku. Simonove se oči širom otvore dok je svršavao, prekasno shvativši što je učinio. Njegovo je tijelo otišlo predaleko i nije bilo moguće zaustaviti snagu njegova sladostrašća. Da je on bio gore, možda bi se imao snage odmaknuti, ali dok je ležao pod njom, promatrajući je kako pretvara svoje tijelo u klupko žudnje, morao se prepustiti svojoj silovitoj potrebi. Stisnuvši zube dok mu se tijelo trzalo, osjeti kako je gurnula svoje sitne ruke pod njegovo tijelo, pritišćući ga čvršće o ulaz u svoju maternicu. Vidio je izraz čiste ekstaze na njezinu licu i odjednom shvatio - ona je to učinila namjerno. Ona je to planirala. Daphne ga je uzbudila u snu, iskoristila ga je dok je još bio lagano pripit i čvrsto ga držala dok je izbacivao svoje sjeme u nju. Razrogači oči i zapilji se u nju. „Kako si mogla?” prošapće. Ona ne reče ništa, ali je vidio kako joj se izraz lica promijenio i znao je da ga je čula. Simon je odgurne od sebe upravo u trenutku kad je počela stiskati mišiće oko njega, grubo joj uskrativši sladostrašće koje je upravo sam iskusio. „Kako si mogla?” ponovi. „Znala si. Znala si d-da da ja-ja-ja..

~ 206 ~ Julia Quinn


Ali ona se već sklupčala, pritišćući koljena o prsa, očito odlučna ne izgubiti niti jednu njegovu kap. Skočivši na noge, Simon gadno opsuje. Zausti ne bi li je pozvao na red, prekorio je zbog izdaje, zato što ga je iskoristila, no grlo mu se stisne a jezik natekne, pa nije mogao ni započeti govoriti, a kamoli dovršiti. „T-t-ti..”, uspije izustiti. Daphne ga je prestravljeno gledala. „Simone?” prošapće. Nije to želio. Nije želio da ga gleda kao da je neka nakaza. O, Bože, osjećao se kao da mu je ponovo sedam godina. Nije mogao govoriti. Nije mogao pokrenuti usta. Bio je izgubljen. Daphnino se lice ispuni zebnjom, nekim neželjenim sažaljenjem. „Jesi li dobro?” šapne. „Možeš li disati?” „N-n-n-n-n...” Bio je to bezuspješan pokušaj izgovaranja rečenice nemoj me sažalijevati, ali više od toga nije uspio izgovoriti. Osjeti kao da je njegov otac uz njega, kao da mu se izruguje, stišće ga za grlo i pritišće mu jezik. „Simone?” reče Daphne, brzo mu se približivši. U glasu joj se čula panika. „Simone, reci nešto!” Posegnula je za njegovom rukom, ali on ju odgurne. „Ne diraj me!” prasne. Ona ustukne. „Čini se da neke riječi ipak možeš izgovoriti”, reče mu tihim, tužnim glasom. Simon je prezirao sebe, prezirao je svoj izdajnički glas i prezirao je svoju ženu jer je imala moć potpuno uništiti njegovu kontrolu. Cijeli se život trudio izbjeći ovakav potpuni gubitak govora, taj osjećaj gušenja, davljenja, a sad ga je ona ponovo svom silinom izazvala. Ne može joj dopustiti da mu to čini. Neće joj dopustiti da ga svede na ono što je nekoć bio. Pokušao je izgovoriti njezino ime, ali nije uspio izustiti ni glasa. Morao je otići. Nije je mogao ni gledati, ni biti s njom. Nije želio biti ni sam sa sobom, ali to je, nažalost, bilo izvan njegove slabašne kontrole. „N-ne p-prilazi m-mi”, zavapio je, uperivši prst u nju dok je navlačio hlače. „T-ti si kriva za ovo!” „Za što sam kriva?” poviče Daphne, zamatajući se u plahtu. „Simone, ne budi takav. Što sam ti tako strašno skrivila? Želio si me. Znaš da je tako.” „O-o-ovo!” plane on, pokazujući na svoje grlo. Zatim pokaže na njezin abdomen. „I t-t-to.” Potom, ne mogavši je više gledati, izjuri iz sobe. Kad bi samo s takvom lakoćom mogao pobjeći od samoga sebe!

~ 207 ~ Vojvoda i ja


Deset sati kasnije, Daphne pronađe ovu poruku: Neodgodivi poslovi na jednom od mojih imanja zahtijevaju moju žurnu nazočnost. Vjerujem da ćeš me obavijestiti ako je tvoj pokušaj začeća bio uspješan. Bude li potrebno, moj upravitelj će te uputiti gdje sam. Simon. Daphne ispusti list papira, koji polako odlebdi prema podu. Iz grla joj se otme opor jecaj, i ona stavi ruku na usta kao da će tako zaustaviti plimu osjećaja koji su navirali u njoj. Napustio ju je. On ju je doista napustio. Znala je da je ljutit, znala je i da joj možda neće oprostiti, ali nije mislila da će doista otići. Čak i kad je izjurio iz sobe, mislila je kako još mogu izgladiti nesuglasice, ali sad više nije bila toliko sigurna u to. Možda je bila preveliki idealist. Sebično je mislila kako ga može izliječiti, i iscijeliti njegovo srce. Sad je shvatila da si je pripisivala više moći no što je zapravo imala. Mislila je kako je njezina ljubav toliko ugodna, blistava i čista da će Simon smjesta ostaviti iza sebe sve godine ogorčenosti i boli koji su ga pokretali. Kako li je samo bila uobražena! Kako se sada osjećala glupo! Bilo je stvari na koje nije mogla utjecati. Ona je živjela pod staklenim zvonom, to je tek sada shvatila. Nije očekivala da sve dobije na pladnju, ali uvijek je mislila da će, ako se bude trudila, ponašala se prema svakomu onako kako je željela da se ponašaju prema njoj, biti za to nagrađena. Ali ne sada. Simon joj je bio nedostupan. Kuća se činila nevjerojatno tihom dok je Daphne hodala prema žutom salonu. Pitala se jesu li sluge saznale da je njezin muž otišao pa je sad brižljivo izbjegavaju. Vjerojatno su čuli djeliće sinoćnje svađe. Daphne uzdahne. Tuga je bila još teža uz malu vojsku promatrača. Ili nevidljivih promatrača, u ovom slučaju, pomislila je kad je povukla uže zvona za poslugu. Nije ih vidjela, ali znala je da su ondje, šapuću joj iza leđa i sažalijevaju je. Čudno kako se ranije nikad nije obazirala na ogovaranje sluga. Ali sada – spustila se na sofu bolno uzdahnuvši – sad se osjećala tako strahovito usamljenom. Nije mogla izbjeći takve misli. „Vaša milosti?” Daphne podigne glavu i ugleda mladu sluškinju kako oklijevajući stoji na vratima. Ona se nakloni i pogleda Daphne s iščekivanjem. „Molim vas čaj”, reče Daphne tiho. „Bez kolačića, samo čaj.” Mlada djevojka kimne i odjuri. ~ 208 ~ Julia Quinn


Dok je čekala njezin povratak, Daphne si dodirne trbuh, gledajući ga s pritajenim poštovanjem. Zatvori oči i u mislima izgovori molitvu. Molim te Bože, preklinjala je, da unutra bude dijete. Možda neće dobiti drugu priliku. Nije se stidjela svojih postupaka. Pretpostavljala je da bi trebala, ali nije. Nije to planirala. Nije ga promatrala kako spava i pomislila – vjerojatno je još pijan. Mogla bih voditi ljubav s njim, uzeti mu sjeme i on to neće nikada saznati. Nije se tako dogodilo. Daphne nije znala kako se to točno zbilo, ali u jednom je trenutku bila nad njim, a u sljedećem je shvatila da se on neće uspjeti povući na vrijeme i tad se pobrinula da ni ne uspije. Ili možda – zatvori oči. Čvrsto. Možda je bilo drukčije. Možda jest iskoristila prikladan trenutak, možda je iskoristila njega. Jednostavno nije znala što je bila prava istina. Sve se to nekako stopilo zajedno. Simonovo mucanje, njezina očajnička želja za djetetom, mržnja njegova oca – sve se uskovitlalo i pomiješalo u njezinoj glavi i nije znala gdje jedno završava, a drugo počinje. I osjećala se tako usamljeno. Začuje zvuk na vratima i okrene se, očekujući mladu sluškinju s čajem, ali umjesto nje, na vratima je stajala gospođa Colson. Lice joj je bilo upalo, a oči zabrinute. Daphne se slabašno osmjehne domaćici. „Očekivala sam sluškinju”, promrmlja. „Nešto sam radila u susjednoj prostoriji pa sam pomislila kako bih mogla sama donijeti čaj koji ste naručili”, odgovori gospođa Colson. Daphne je znala da ne govori istinu, no svejedno kimne. „Sluškinja je rekla da ne želite kolačiće”, dodala je gospođa Colson, „ali znam da ste preskočili doručak pa sam ih ipak stavila nekoliko na pladanj.” „Vrlo obzirno od vas.” Daphne nije shvatila da joj glas drhti. Zvučao joj je prilično ravnodušno, kao da pripada nekom drugom. „Nije mi to bio nikakav problem, doista.” Domaćica je izgledala kao da želi još nešto reći, ali se ipak samo uspravi i reče: „Je li to sve?” Daphne kimne. Gospođa Colson se uputi prema vratima, a Daphne na trenutak pomisli da je pozove. Zamalo ju je zazvala i zamolila da sjedne s njom na čaj. A onda bi joj otkrila svoje tajne i sramotu, zatim bi i zaplakala pred njom. Ne zato što je bila osobito bliska s domaćicom, već zato što nije imala nikog drugog. Ali nije je pozvala i gospođa Colson ode. ~ 209 ~ Vojvoda i ja


Daphne uzme jedan kolačić i zagrize ga. Možda je, pomisli, došlo vrijeme da pođe doma svojoj obitelji.

~ 210 ~ Julia Quinn


19. poglavlje Nova vojvotkinja od Hastingsa uočena je danas na Mayfairu. Philipa Featherington vidjela je bivšu Daphne Bridgerton kako je izašla udahnuti malo svježeg zraka u šetnji susjedstvom. Gospođica Featherington ju je zazvala, ali se vojvotkinja pretvarala da je ne čuje. A mi smo sigurni da se vojvotkinja uistinu pretvarala, jer čovjek mora biti gluh da ne čuje pozive gospođice Featherington. Društveni bilten lady Whistledown, 9. lipnja 1813.

D

aphne je s vremenom shvatila da bol u srcu nikada sasvim ne nestane, samo otupi. Oštra, probadajuća bol koja se pojavi sa svakim udahom, konačno se pretvori u tupu, prigušeniju bol, onu koju bi se gotovo, ali nikad posve, moglo i zanemariti. Otišla je iz dvorca Clyvednon dan nakon Simonova odlaska, zaputivši se u London s čvrstom nakanom da se vrati u kuću Bridgerton, ali povratak u kuću svoje obitelji nekako se činio poput priznanja poraza, pa je u zadnji čas uputila vozača da je odveze u kuću Hastings. Bit će blizu svoje obitelji zatreba li joj potpora i društvo, ali ona je sada bila udata žena i trebala je prebivati u vlastitom domu. Stoga se predstavila svom novom osoblju koje ju je prihvatilo bez pogovora (ali i sa znatnom dozom znatiželje) te započela svoj novi život napuštene supruge. Njezina joj je majka prva došla u posjet. Daphne nije željela nikog obavijestiti o svome povratku u London pa to nije bilo neko veliko iznenađenje. „Gdje je on?” zahtijevala je Violet bez uvoda. „Misliš na mog supruga?” „Ne, na tvog praujaka Edmunda”, obrecne se Violet. „Naravno da mislim na tvog supruga.” Daphne nije sasvim pogledala majku u oči kad je odgovorila: „Vjerujem da sređuje neke poslove najednom od svojih seoskih imanja.” „Vjeruješ?” „Zapravo, znam”, ispravi se Daphne. „A znaš li možda zašto nisi ti s njim?” Daphne pomisli kako bi možda trebala lagati. Možda bi se izvukla prodavši majci neku besmislicu o problemima sa seljacima na imanju ili sa stokom ili s ~ 211 ~ Vojvoda i ja


nekom bolešću ili bilo s čim. Ali na kraju, usna joj zadrhti, a oči joj zasuze i glas joj je bio tako stravično tih kad je rekla: „Zato što me nije odlučio povesti sa sobom.” Violet je primi za ruke. „Joj, Daff”, uzdahne, „što se dogodilo?” Daphne utone u sofu, povukavši majku sa sobom. „Ne mogu ti to nikako objasniti.” „Možeš li barem pokušati?” Daphne odmahne glavom. Ona nikad, nijednom u životu, nije imala tajni pred svojom majkom. Uvijek je mislila da o svemu može s njom razgovarati. Ali nikad se dosad ovakvo što nije dogodilo. Daphne potapša majku po ruci. „Bit ću dobro.” Violet nije djelovala uvjereno u to. „Jesi li sigurna?” „Nisam.” Daphne zastane na trenutak zureći u pod. „Ali moram vjerovati u to.” Violet ode, a Daphne stavi ruku na trbuh i pomoli se.

Sljedeći je u posjet došao Colin. Nakon otprilike tjedan dana, Daphne se vratila iz šetnje parkom i pronašla ga kako stoji u njezinoj dnevnoj sobi prekriženih ruku na prsima i ljutita izraza lica. „Aha“, reče Daphne, skidajući rukavice. „Vidim, saznao si da sam se vratila.” „Koji se vrag zbiva?” zahtijevao je. Colin, prisjeti se Daphne ironično, očito nije naslijedio majčin dar za govorne finese. „Govori!” naredi joj. Ona na trenutak zatvori oči. Samo na trenutak, ne bi li pokušala ublažiti glavobolju koja ju je danima mučila. Nije željela podijeliti svoj jad s Colinom. Nije mu željela reći ni ono što je rekla svojoj majci, iako je pretpostavljala da on to već zna. Vijesti su se brzo širile kućom Bridgerton. Nije bila sigurna odakle je skupila energiju za to, ali znala je da će joj koristiti fasada kojom će prikriti osjećaje, pa ispravi ramena, pogleda ga ispod oka i reče: „Što ti to znači?” „To znači”, zareži Colin, „da me zanima gdje ti je muž.” „Zauzet je”, odgovori Daphne. To je zvučalo znatno bolje od ‘Ostavio me.’ „Daphne...”, Colinov glas bio je strahovito ljutit. „Jesi li sam došao?” upita ga, ignorirajući njegov ton. „Anthony i Benedict su otišli na mjesec dana na selo, ako me to pitaš”, reče Colin. Daphne zamalo glasno uzdahne od olakšanja. Zadnje što joj je trebalo bilo je suočavanje s najstarijim bratom. Već ga je jednom spriječila da ubije Simona, nije

~ 212 ~ Julia Quinn


bila sigurna da će u tome ponovno uspjeti. Ali prije nego je uspjela išta izustiti, Colin doda: „Daphne, naređujem ti da mi odmah kažeš gdje se skriva taj gad.” Daphne se ukoči. Ona je možda imala pravo svoga muža nazivati pogrdnim imenima, ali njezin brat svakako nije. „Pretpostavljam”, reče ledenim glasom, „da se ‘taj gad’ odnosi na moga supruga.” „Naravno da se odnosi na tvog vražjeg muža...” „Zamolit ću te da sad lijepo odeš.” Colin ju je gledao kao da su joj upravo izrasli rogovi. „Oprosti, molim te?” „Ne pada mi na pamet s tobom raspravljati o svome braku, pa ako se ne možeš suzdržati od pametovanja, morat ćeš lijepo otići.” „Ne možeš me izbaciti iz kuće”, u nevjerici će Colin. Ona prekriži ruke na prsima. „Ovo je moj dom.” Colin je zurio u nju, zatim se osvrnuo po sobi – dnevnoj sobi vojvode od Hastingsa – zatim ponovno pogledao Daphne kao da upravo počinje shvaćati da je njegova mlađa sestra, koju je uvijek gledao kao veseli produžetak sebe, postala samostalna žena. Nagne se da je uhvati za ruku. „Daff”, reče tiho, „pustit ću te da to riješiš onako kako misliš da je najbolje.” „Hvala ti.” „Zasad“, upozori je. „Nemoj misliti da ću pustiti da se ovakva situacija nastavi unedogled.” Neće, pomisli Daphne pola sata kasnije, kad je Colin otišao. Neće se nastaviti unedogled. Ona će već za dva tjedna znati. Svakog se jutra Daphne budila sa zebnjom. Čak i prije nego što joj je mjesečnica trebala stići, ugrizla bi se za usnu, pomolila se i oprezno povukla pokrivače s kreveta tražeći tragove krvi. I svakog je jutra vidjela samo snježnobijelu posteljinu. Tjedan dana nakon što joj je mjesečnica trebala početi, dopustila si je tračak nade. Mjesečnice joj nikad nisu dolazile točno na vrijeme; pa bi, mislila je, još mogla stići. Ali ipak, nikad još nije ovoliko kasnila... Nakon što je proteklo još tjedan dana, opazila je da se svakog jutra smiješi, čuvajući svoju tajnu poput blaga. Nije još bila spremna ni s kime je podijeliti. Ni s majkom, ni s braćom, a zasigurno ne sa Simonom. Nije se osjećala pretjerano krivom što vijest taji od Simona. Na kraju krajeva, on joj je htio uskratiti svoje sjeme. I što je još važnije, bojala se da će njegova reakcija biti krajnje negativna, a ona mu jednostavno nije bila spremna dopustiti da svojim nezadovoljstvom pokvari njezin savršeni trenutak radosti. Ipak, poslala je pismo njegovu upravitelju, zamolivši ga da joj proslijedi njegovu adresu. I konačno, nakon tri tjedna, savjest ju je natjerala da sjedne i napiše mu pismo. ~ 213 ~ Vojvoda i ja


Na njezinu nesreću, vosak na pečatu pisma još se nije ni osušio kad je njezin brat Anthony, koji se očito vratio s ladanja, uletio poput furije u njezinu dnevnu sobu. Kako je Daphne bila na katu, u svojoj sobi, u kojoj se ne primaju gosti, nije smjela ni pomisliti koliko je slugu ozlijedio dok se penjao k njoj. Bio je razjaren i, iako je znala da ga ne bi smjela provocirati, on je u njoj uvijek izazivao želju za sarkazmom, pa ga je upitala: „Kako si se našao ovdje? Zar ja nemam batlera?” „Imala si batlera”, zarežao je. „Ah, joj.” „Gdje je on?” „Očito nije ovdje.” Nije imalo smisla pretvarati se da ne zna o čemu on točno govori. „Ubit ću ga.” Daphne je samo stajala, strijeljajući ga pogledom. „Ne, nećeš!” Anthony, koji je stajao s rukama na bokovima, nagne se naprijed i probode ju pogledom. „Zakleo sam se Hastingsu prije nego što se oženio tobom, jesi li to znala?” Ona odmahne glavom. „Podsjetio sam ga da sam ga bio spreman ubiti zato što ti je ukaljao ugled, a neka mu nebesa pomognu ako ti povrijedi dušu.” „On mi nije povrijedio dušu, Anthony.” Ruka joj zaluta na trbuh. „Zapravo, posve je obrnuto.” Anthonyju su možda njezine riječi zvučale čudno, no Daphne to nije stigla otkriti jer mu je pogled odlutao na njezin pisači stol. Brat je pogleda ispod oka. „Što je to?” upita. Daphne poprati kretanje njegovih očiju do hrpice papira - pokušaja da napiše Simonu pismo. „Ništa”, reče ona, sagnuvši se da ukloni dokazni materijal. „Pišeš mu pismo, je li?” Anthonyjevo namršteno lice sad je postalo strahovito bijesno. „Za ime Božje, Daphne, ne pokušavaj mi lagati. Vidim mu ime na vrhu lista.” Daphne zgužva neuspjele verzije i baci ih u koš za smeće ispod stola. „Tebe se to ne tiče.” Anthony pogleda koš tako kao da ima namjeru izvaditi nedovršena pisma. Na kraju ipak samo pogleda Daphne i reče: „Neću mu dopustiti da se samo tako izvuče.” „Anthony, to nema nikakve veze s tobom.”

~ 214 ~ Julia Quinn


Nije joj se udostojao odgovoriti. „Pronaći ću ga, samo da znaš. A onda ću ga ubiti...” „Za Boga miloga”, konačno prasne njegova sestra. „To je moj brak, Anthony, ne tvoj. Budeš li se petljao u njega, tako mi Bog pomogao, kunem ti se da više nikada neću progovoriti s tobom niti riječ.” Pogled joj je bio miran, a ton odlučan i izgledalo je da su njezine riječi ipak donekle uzdrmale Anthonyja. „Dobro”, promrmlja, „onda ga neću ubiti.” „Zahvaljujem”, reče Daphne zajedljivo. „Ali ću ga svejedno pronaći”, zavjetovao se. „I jasno ću izraziti svoje neodobravanje.” Daphne ga pogleda i shvati da on to uistinu misli. „Dobro”, reče, posegnuvši za završenim pismom koje je ugurala u ladicu. „Dopustit ću ti da mu dostaviš ovo.” „U redu.” Anthony posegne za pismom. Daphne ga makne od njegova dosega. „Ali prvo mi moraš obećati dvije stvari.” „Koje su to?” „Prvo, moraš mi obećati da nećeš pročitati pismo.” Izgledao je smrtno uvrijeđen što je uopće pomislila da bi on to mogao učiniti. „Ne isprobavaj na meni taj svoj pogled časne osobe,” reče Daphne, frknuvši nosom. „Poznajem te, Anthony Bridgertone, i znam da bi ga pročitao u sekundi kad bi mislio da to nitko neće saznati.” Anthony je samo zurio u nju. „Ali jednako tako znam”, nastavila je, „da nikad nećeš prekršiti izravno obećanje. Zato sad čekam tvoje obećanje, Anthony.” „Daff, ovo stvarno nije potrebno.” „Obećaj mi!” naredi mu. „Ah, dobro”, progunđa. „Obećajem.” „Dobro.” Ona mu uruči pismo. On ga čeznutljivo pogleda. „Drugo”, reče Daphne glasno natjeravši ga na pozornost, „moraš mi obećati da ga nećeš ozlijediti.” „Daphne, čekaj malo”, plane Anthony, „sad već tražiš previše od mene.” Ona ispruži ruku. „Vrati mi onda pismo.” On ga sakrije iza leđa. „Već si mi ga dala.” Ona se samozadovoljno nasmiješi: „Nisam ti dala njegovu adresu.” „Lako je mogu doznati”, uzvrati joj. „Ne, ne možeš, i ti to dobro znaš”, uzvrati mu Daphne. „On ima bezbroj imanja. Trebat će ti tjedni da otkriješ kamo je otišao.” „Aha!” reče Anthony pobjednički. „Dakle, on je na jednom od svojih imanja. Sad si mi, draga moja, otkrila vrlo važan trag.” ~ 215 ~ Vojvoda i ja


„Zar je ovo igra?” upita ga Daphne začuđeno. „Samo mi lijepo reci gdje je.” „Neću ako mi ne obećaš da neće biti nasilja.” Ona prekriži ruke. „Ozbiljno ti kažem.” „Dobro”, promrmlja njezin brat. „Reci to naglas.” „Ti si jako komplicirana žena, Daphne Bridgerton.” „Ja sam Daphne Basset i imala sam dobre učitelje.” „Obećajem”, jedva je izustio. Riječi mu se nikako nisu mogle nazvati žustrima. „To mi nije dovoljno”, reče Daphne. Raširi ruke i desnom počne vrtjeti po zraku kao da mu odmotava riječi s usana. „Obećajem da neću...” „Obećajem ti da neću ozlijediti tog prokletog idiota od tvoga muža”, ispljune Anthony. „Eto. Je li ti to dovoljno dobro?” „Svakako”, reče Daphne pomirljivo. Otvori ladicu i izvadi pismo koje je ranije tog tjedna primila od Simonovog upravitelja u kojem joj je poslao njegovu adresu. „Izvoli.” Anthony ga zgrabi namjerno neelegantnim i grubim pokretom ruke. Pogleda ga, pročita adresu i reče: „Vraćam se za četiri dana.” „Danas krećeš?” upita ga Daphne iznenađeno. „Ne znam koliko se dugo mogu suzdržavati od nasilja”, odgovori joj ironično. „Onda je svakako najbolje da pođeš danas”, reče Daphne. I Anthony ode.

„Daj mi barem jedan dobar razlog da ti ne iščupam pluća kroz grkljan.” Simon podigne pogled sa svog radnog stola i ugleda Anthonyja Bridgertona, prašnjavog od putovanja, kako kao furija ulazi u njegovu radnu sobu. „I meni je drago što te vidim, Anthony”, promrmlja. Anthony je uletio u prostoriju suptilnošću grmljavinskog nevremena, stavio ruke na Simonov stol i nagnuo se zlokobno naprijed. „Hoćeš li mi reći zašto je moja sestra u Londonu, gdje svaku noć u suzama liježe u krevet, dok si ti u...” Ogleda se oko sobe i namršti se. „Gdje smo to, dovraga?” „U Wiltshireu”, odgovori Simon. „Dok ti kradeš Bogu dane na nekakvom bezveznom imanju.” „Daphne je u Londonu?”

~ 216 ~ Julia Quinn


„Čovjek bi pomislio”, zareži Anthony, „da bi ti kao njezin suprug to trebao znati.” „Čovjek bi svašta pomislio”, promrmlja Simon, „ali većinom bi bio u krivu.” Prošla su dva mjeseca otkako je napustio Clyvedon. Dva mjeseca otkad je pogledao Daphne i nije bio sposoban izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Dva mjeseca potpune praznine. Iskreno, Simon je bio iznenađen što je Daphne trebalo toliko dugo da mu se javi, bez obzira na to što je to učinila preko svog prilično ratobornog starijeg brata. Simon nije bio baš siguran zašto, ali mislio je da će ga Daphne ranije potražiti, ako ni zbog čega drugog, onda barem da mu navuče uši. Daphne nije bila od onih koji šute kad su uzrujani. Zato je napola očekivao da će ga pronaći i na šest različitih načina mu objasniti zašto je on obična budala. Istini za volju, nakon otprilike mjesec dana, napola se nadao da će ona to učiniti. „Otkinuo bih ti prokletu glavu”, režao je Anthony, prekinuvši vrlo silovito Simonove misli, „da nisam obećao Daphne da te neću ozlijediti.” „Siguran sam da ti to nije bilo lako obećati.” Anthony prekriži ruke na prstima i zadovolji se strijeljanjem Simona pogledom. „Nije mi lako ni održati to obećanje.” Simon se nakašlje, pokušavajući smisliti način da se raspita o Daphne, a da to ne bude previše očito. Nedostajala mu je. Osjećao se kao idiot, osjećao se kao budala, ali ona mu je uistinu nedostajala. Nedostajao mu je njezin smijeh i njezin miris i način na koji je, ponekad usred noći, uvijek nekako uspjela ispreplesti svoje noge s njegovima. Simon je navikao biti sam, ali nije navikao biti ovako usamljen. „Je li te Daphne poslala da me dovedeš natrag?” konačno upita. „Nije.” Anthony posegne u džep, izvadi malu omotnicu boje slonovače i baci je na stol. Zatekao sam je dok se spremala pozvati glasnika da ti pošalje ovo. Simon je zurio u omotnicu s užasom koji je svakog trena postajao sve veći. To može značiti samo jedno. Pokušao je reći nešto neutralno poput „Shvaćam”, ali grlo mu se zatvorilo. „Rekao sam da ću ti ja rado odnijeti pismo”, reče Anthony s primjetnim sarkazmom. Simon ga je ignorirao. Posegnuo je za omotnicom, nadajući se da Anthony neće primijetiti kako mu prsti drhte. Ali Anthony je primijetio. „Koji ti je vrag?” upitao je grubo. „Izgledaš užasno.” Simon zgrabi omotnicu. „I meni je uvijek drago vidjeti te”, uspije se našaliti. Anthony nije skidao pogled s njega. Jasno se vidjelo kako se u njemu vodi bitka između ljutnje i zabrinutosti. I on se nakašlje nekoliko puta pa upita iznenađujuće sućutnim glasom: „Jesi li bolestan?” „Naravno da nisam.” ~ 217 ~ Vojvoda i ja


Anthony problijedi. „Je li Daphne bolesna?” Simon naglo podigne glavu. „Meni nije ništa rekla o tome. Zašto? Zar izgleda bolesno? Je li ona...” „Ne, ona izgleda dobro” U Anthonyjeom se pogledu pojavi znatiželja. „Simone”, konačno upita odmahnuvši glavom, „što radiš ovdje? Očito je voliš i, iako to ne mogu shvatiti, čini se da i ona tebe voli.” Simon pritisne sljepoočnice prstima, pokušavajući olakšati strahovitu glavobolju koja posljednjih dana nikako nije prestajala. „Postoji nešto što ti ne znaš”, reče umorno, zatvorivši oči od boli. „Nešto što ne možeš shvatiti.” Anthony je cijelu minutu šutio. Konačno, upravo u trenutku kad je Simon otvorio oči, Anthony se odmakne od stola i krene prema vratima. „Neću te silom odvući u London”, reče mu tiho. „Trebao bih, ali neću. Daphne mora znati da si joj se svojevoljno vratio, a ne zato što te je na to njezin stariji brat natjerao pištoljem.” Simon zamalo procijedi da se zato oženio njome, ali uspije se suzdržati. To nije bila istina. Barem ne cijela istina. U nekom drugom životu, sam bi kleknuo pred nju i preklinjao je da se uda za njega. „Ali ipak bi trebao znati”, nastavi Anthony, „da ljudi počinju govorkati. Daphne se sama vratila u London, jedva dva tjedna nakon prilično žurnog vjenčanja. Ona se dobro drži, ali to joj je zacijelo bolno. Nitko je nije uvrijedio u lice, ali toliko je dobronamjerno sažalijevaju da je to teško podnijeti. A ona prokleta Whistledownica stalno piše o njoj.” Simon ustukne. On se tek nedavno vratio u Englesku, ali bio je ovdje dovoljno dugo da shvati kako izmišljena lady Whistledown može nanijeti puno štete i boli. Anthony s gađenjem opsuje. „Hastingse, otiđi k liječniku. A zatim se vrati svojoj ženi.” Izrekavši to, izađe kroz vrata. Simon je dugo zurio u omotnicu prije nego što ju je otvorio. Bio je u šoku od Anthonyjeva posjeta. Srce mu se paralo već od same pomisli da je on nedavno bio s Daphne. K vragu. Nije očekivao da će mu nedostajati. To, međutim, nije umanjivalo njegovu ljutnju. Uzela je nešto od njega što joj on, iskreno, nije želio dati. On nije želio djecu. Rekao joj je to. Udala se za njega znajući to. A onda ga je prevarila. Ili možda nije? Umorno je dlanovima protrljao oči i čelo kao da se pokušava sjetiti točnih pojedinosti tog sudbonosnog jutra. Daphne je svakako inicirala to vođenje ljubavi, ali dobro se sjećao svog glasa koji ju je poticao da nastavi. Nije smio ohrabrivati čin za koji je znao da ga neće moći zaustaviti. Ionako vjerojatno nije trudna, zaključio je nakon pomnog razmišljanja. Nije li njegovoj majci trebalo više od deset godina da rodi jedno jedino živo dijete?

~ 218 ~ Julia Quinn


Ali dok je sam ležao noću u krevetu, znao je istinu. Nije otišao zato što mu se Daphne usprotivila, ili zato što je postojala mogućnost da je napravio dijete. Pobjegao je zato što nije mogao podnijeti kakav je bio s njom. Napravila je od njega mucavu budalu, ono što je bio u djetinjstvu. Učinila ga je nijemim, ponovno je prizvala strašan osjećaj gušenja, užas zbog nemogućnosti izgovaranja bilo čega. Jednostavno nije znao može li s njom živjeti ako je to značilo da će ponovno postati taj dječak koji je jedva mogao govoriti. Pokušao se prisjetiti njihovog udvaranja – njihovog lažnog udvaranja, pomislio je osmjehnuvši se - i sjetiti se kako se opušteno osjećao pokraj nje, kako je s lakoćom razgovarao s njom. Ali svako bio sjećanje bilo pokvareno onime do čega je to sve dovelo – do Daphnine spavaće sobe onog groznog jutra, kad je počeo mucati i gušiti se. Mrzio je samoga sebe kad bi se pretvorio u takvu osobu. Pa je zato pobjegao na jedno od svojih seoskih imanja. S obzirom na to da je bio vojvoda, imao ih je mnogo. Kuća u kojoj je upravo prebivao bila je u Wiltshireu, a to, zaključio je, nije bilo predaleko od Clyvedona. Mogao se vratiti za dan i pol ako bi brzo putovao. Nije se baš moglo reći da je pobjegao, kad se tako lako mogao vratiti. Duboko uzdahnuvši, Simon uzme nož za otvaranje pisama i razreže omotnicu. Izvadi jedini list papira koji je bio u njoj i pročita ga. Simone, Moji napori, kako si ih ti nazvao, bili su uspješni. Otišla sam u London da budem blizu svoje obitelji i čekam tvoje upute. Tvoja Daphne Simon nije bio svjestan koliko je dugo sjedio za stolom, jedva dišući, i držao papir svijetlobež boje u ruci. A onda ga je konačno zapuhnuo vjetrić, ili se možda promijenila svjetlost u sobi, ili je kuća zaškripala – ali nešto ga je trgnulo iz sanjarenja i on skoči na noge, ode žustro u predvorje i pozove svoga batlera. „Pripremite mi kočiju”, glasno je naredio batleru kad se ovaj pojavio. „Idem u London.”

~ 219 ~ Vojvoda i ja


20. poglavlje Vjenčanje sezone je izgleda izgubilo draž. Vojvotkinja od Hastingsa (bivša gospođica Bridgerton) vratila se u London prije gotovo dva mjeseca, a Vaša autorica nije vidjela ni traga od vojvode, njezina muža, niti čula glasa o njemu. Šuška se da on nije u Clyvedonu, kamo se nekoć sretan par bio uputio na medeni mjesec. Zapravo, Vaša autorica ne može pronaći nikoga tko bi tvrdio da zna gdje se vojvoda nalazi. (Ako to zna Njezina milost, ona to nikome nije otkrila, i nadalje, rijetko se uopće ukaže prilika da joj se postavi to pitanje, jer se povukla iz svačijeg društva osim onoga svoje prilično velike obitelji.) Naravno, Vaša autorica osjeća potrebu i dužnost preispitati izvor ovakvih glasina, ali i ona sama mora priznati da je zbunjena. Djelovali su tako silno zaljubljeni. Društveni bilten lady Whistledown, 2. kolovoza 1813.

P

utovanje je trajalo dva dana, a to je bilo dva dana dulje nego što je Simon želio biti sam sa svojim mislima. Ponio je nekoliko knjiga za čitanje, nadajući se da će mu tako pozornost biti zaokupljena nečim tijekom napornog putovanja, ali koju god je uspio otvoriti, ona mu je samo ležala nepročitana u krilu. Bilo je teško ne misliti na Daphne. Bilo je još teže ne misliti na očinstvo. Kad je stigao u London, uputio je kočijaša da ga odveze ravno u kuću Bridgerton. Bio je umoran od puta i vjerojatno bi mu koristilo preodijevanje, ali posljednja je dva dana proveo isključivo vrteći u glavi scenarije suočavanja s Daphne pa mu se činilo glupo odgađati susret dulje nego što je morao. Kad je stigao u kuću Bridgerton, međutim, otkrio je da Daphne nije ondje. „Kako to mislite”, upitao je Simon ubojitim tonom, ne mareći nimalo za činjenicu da batler nije učinio baš ništa kako bi zaslužio njegovu ljutnju, „vojvotkinja nije ovdje?” Batler otrpi njegov ton i pogleda ga rezignirano. „Pod time mislim, Vaša milosti”, ovo nije bilo rečeno nimalo profinjenim tonom, „da ona ne stanuje ovdje.” „Imam tu pismo od moje žene...” Simon gurne ruku u džep i, k vragu, ne izvadi nikakav papir. „Dobro, imam negdje njezino pismo”, progunđa. „U njemu tvrdi da je otputovala u London.” „To je istina, Vaša milosti.” „Onda gdje je, dovraga?” zareži Simon. ~ 220 ~ Julia Quinn


Batler ga samo pogleda ispod oka. „U kući Hastings, Vaša milosti.” Simon naglo ušuti. Ništa nije bilo toliko ponižavajuće kao kad te batler pozove na red. „Na kraju krajeva”, nastavi batler, sad očito uživajući u cijeloj situaciji, „ona je udata za Vas, zar ne?” Simon ga prostrijeli pogledom. „Vi zasigurno ne brinete da biste mogli izgubiti službu.” Zasigurno. Simon mu kratko kimne (nije se uspio natjerati da mu zahvali) i izađe van, osjećajući se kao potpuna budala. Naravno da je Daphne otišla u kuću Hastings. Nije ona napustila njega, samo je željela biti bliže svojoj obitelji. Da mu nije bilo neugodno, udario bi samog sebe na putu do kočije. Učinio je to, međutim, čim je ušao u kočiju. Stanovao je na trgu Grosnevor, preko puta Bridgertonovih. Mogao je prehodati prokletu tratinu za polovicu manje vremena. Pokazalo se kako mu ušteda vremena ionako ne bi osobito pomogla, jer kad je širom otvorio vrata kuće Hastings i gordo ukoračao u nju, otkrio je da mu supruga nije kod kuće. „Izašla je na jahanje”, reče mu Jeffries. Simon je u nevjerici zurio u svog batlera. „Otišla je jahati?” ponovi. „Da, Vaša milosti”, odgovori Jeffries. „Jahati. Na konju.” Simon se pitao kakva je kazna za davljenje batlera. „Kamo je otišla?” procijedi. „U Hyde Park, rekao bih.” Simon se razbjesni i počne neujednačeno disati. Jahanje? Je li ona sasvim poludjela? Ta trudna je, za Boga miloga. Čak je i on znao da trudne žene ne smiju jahati. „Naredi da mi osedlaju konja”, naredi Simon. „Odmah.” „Nekog posebnog?” upita Jeffries. „Brzog konja”, obrecne se Simon. „I to odmah. Ili još bolje, ja ću sam.” Rekavši to, okrene se i žustro izađe iz kuće. Ali na pola puta do konjušnice, počne ga hvatati silna panika i Simonov se odlučni korak pretvori u trk. Nije to bilo poput muškog načina jahanja, pomislila je Daphne, ali barem je išla brzo. Na selu bi tijekom djetinjstva uvijek posudila Colinove jahaće hlače i pridružila se braći u njihovoj jurnjavi okolišem. Majka bi obično poludjela kad bi joj se najstarija kći blatnjava vratila s jahanja, na kojem bi nerijetko zaradila prilično ružne modrice, ali Daphne se nije zbog toga uzrujavala. Nije ju bilo briga u kojem smjeru jašu i kamo idu, jedino je bila važna brzina. ~ 221 ~ Vojvoda i ja


U gradu, naravno, nije smjela jahati u hlačama pa je bila osuđena na jahanje postrance u ženskom sedlu. No izvede li konja dovoljno rano, u vrijeme kad su pripadnici visokog društva još čvrsto spavali, i ako se ograniči na udaljenije dijelove Hyde Parka, moči će se sagnuti nad sedlom i potjerati konja u galop. Vjetar joj je šibao po kosi i tjerao joj suze na oči, ali je tako barem zaboravila na tugu. Dok je na svojoj omiljenoj kobili jurila preko polja, osjećala se slobodno. Nije bilo boljeg lijeka za slomljeno srce. Odavno je iza sebe ostavila konjušara, praveći se kako ne čuje njegovo vikanje: „Čekajte, Vaša milosti! Čekajte!” Ispričat će mu se kasnije. Konjušari kuće Bridgerton bili su naviknuti na njezino ponašanje i svjesni koliko je vješta jahačica. Ali ovaj će se čovjek, jedan od suprugovih slugu, vjerojatno zabrinuti. Daphne se malo osjećala krivom, ali samo malo. Morala je biti sama. Morala se brzo kretati. Usporila je kad je stigla do nekog šumarka i duboko udahnula svježi jesenski zrak. Na trenutak je zatvorila oči, pustivši da joj zvukovi i mirisi parka ispune sva čula. Pomislila je na slijepog čovjeka kojeg je jednom upoznala. On joj je bio rekao kako su mu se ostala čula izoštrila nakon što je izgubio vid. I dok je ondje sjedila i udisala mirise šume, pomislila je da je bio u pravu. Naćulila je uši, prvo prepoznavši pjev ptica, a zatim tihe, žustre korake vjeverica koje su gomilale orahe za zimu. A tada... Namršti se i otvori oči. K vragu. To je zasigurno bio zvuk još jednog jahača koji se približavao. Daphne nije željela društvo. Željela je biti sama sa svojim mislima i svojom boli, i nipošto joj nije bilo do objašnjavanja nekom pripadniku visokog društva zašto sama jaše parkom. Ponovno osluhne, prepozna otkud dolazi jahač i uputi se dalje u suprotnom smjeru. Potjerala je konja u ravnomjeran kas, razmišljajući kako bi je nepoznati jahač trebao prestići ako mu se samo makne s puta. Ali kamo god je išla, činilo se da je on prati. Povećala je brzinu, jašući brže nego što je to bilo prikladno po šumovitom području. Bilo je tu previše niskog granja i isturenog korijenja stabla. Ali Daphne se počela bojati. Srce joj je snažno lupalo dok su joj se glavom rojile zastrašujuće misli. Što ako taj jahač nije bio, kako je isprva pretpostavila, netko od pripadnika visokog društva? Što ako je to bio neki kriminalac? Ili možda pijanac? Bilo je veoma rano, nikoga nije bilo u blizini. Bude li vrisnula, tko će ju čuti? Je li konjušar bio u blizini? Je li stao i čekao je ondje gdje ga je ostavila ili ju je pokušao pratiti? Ako ju je pratio, je li možda otišao u pogrešnom smjeru? Njezin konjušar! Zamalo je vrisnula od olakšanja. To mora biti njezin konjušar. Okrenula je kobilu da provjeri može li vidjeti jahača. Livreja osoblja vojvode od Hastingsa bila je izrazito crvene boje; sigurno će ga prepoznati ako...

~ 222 ~ Julia Quinn


Bum! Udarac grane ravno u prsa silovito je lišio zraka cijelo njezino tijelo. Ona potmulo zajauče osjetivši kako je njezina kobila nastavila kaskati bez nje. Zatim počne padati... i padati. Sletjela je uz tup udarac od kojeg su je zaboljele sve kosti, a suho joj je lišće jedva ublažilo pad. Tijelo joj se istog časa sklupčalo, kao da će je manje boljeti bude li se smanjila. O, Bože, kako ju je boljelo. K vragu, boljelo ju je sve. Čvrsto je zatvorila oči i usredotočila se na disanje. Kroz glavu su joj prolazile psovke koje se nikada nije usudila izgovoriti. Ali bila je u bolovima. Do vraga, bilo je bolno i disati. Ali morala je. Disati. Diši, Daphne, zapovjedila si je. Diši. Diši. Ti to možeš. „Daphne!” Daphne ne odgovori. Jedini zvuk koji je uspijevala ispustiti bilo je cviljenje. Čak su joj i uzdisaji bili prebolni. „Daphne, Isuse Kriste, Daphne!” Čula je kako je netko skočio s konja, a zatim je čula pomicanje lišća oko sebe. „Daphne?” „Simone?” šapne u nevjerici. Nije bilo moguće da je on ovdje, ali to je bio njegov glas. Iako još nije uspjela otvoriti oči, osjećala ga je uza se. Kad je on bio u blizini, zrak je bio drukčiji. Nježno ju je dodirivao, provjeravajući je li slomila koju kost. „Reci mi gdje te boli”, rekao je. „Posvuda”, zavapi. On tiho opsuje, ali dodir mu je i dalje bio bolno nježan i umirujući. „Otvori oči”, nježno joj zapovijedi. „Pogledaj me. Pogledaj me u lice.” Ona odmahne glavom. „Ne mogu.” „Možeš?“ Čula je kako skida rukavice, a zatim su mu se topli prsti našli na njezinim sljepoočnicama, smirujući napetost. Premjestio je prste na njezine obrve, a zatim na korijen nosa. „Pssst”, smirivao ju je. „Opusti se. Pusti da bol prođe. Daphne, otvori oči.” Polako, uz veliki napor, ona otvori oči. Pred očima joj je bilo Simonovo lice i ona na tren zaboravi na sve što se dogodilo između njih, sve osim činjenice da ga voli i da je on sada ovdje, smirujući njezinu bol. „Pogledaj me”, ponovi Simon, tihim upornim glasom. „Pogledaj me i ne skidaj pogled s mene.” Ona mu uspije jedva primjetno kimnuti. Usredotočila je pogled na njegove oči, puštajući da je umiri snaga njegova pogleda. ~ 223 ~ Vojvoda i ja


„Sad želim da se opustiš”, reče. Ton mu je bio nježan, ali zapovjednički, i to je bilo upravo ono što joj je sada trebalo. Nijednom nije skrenuo pogled s nje. Simon joj nastavi govoriti tihim umirujućim glasom dok je provjeravao je li se ozlijedila. Činilo se da samo ima nekoliko gadnih modrica i da je ostala bez zraka, ali čovjek nikad ne može biti previše oprezan, sad kad je tu još i beba. Simon problijedi. U paničnoj brizi za Daphne, zaboravio je na dijete koje je nosila. Njegovo dijete. Njihovo dijete. „Daphne”, reče sporo. Pažljivo. „Misliš li da si u redu?” Ona kimne. „Boli li te još?” „Pomalo”, priznala je, trepnuvši i glasno gutnuvši od nelagode. „Ali ide na bolje.” „Jesi li sigurna?” Ona ponovno kimne. „Dobro”, reče on mirno. Nekoliko je sekunda šutio, a zatim zamalo zaurlao. „Što te je, zaboga, spopalo?” Daphne iznenađeno otvori usta, a vjeđe su joj se velikom brzinom počele dizati i spuštati. Ispusti nekakav prigušeni zvuk koji se mogao pretvoriti u pravu riječ, ali Simon je prekine nastavivši vikati na nju. „Koga vraga radiš ovdje, i to sama, bez konjušara? I zašto si ovuda galopirala kad ovaj teren očito nije pogodan za to?” Pogleda je ljutito. „I za ime Božje, ženo, što uopće radiš na konju?” „Jašem?” slabašnim glasom odgovori Daphne. „Zar te nije nimalo briga za naše dijete? Zar nisi ni na trenutak pomislila na njegovu sigurnost?” „Simone.” Daphne ga prekine vrlo tihim glasom „Trudnica ne bi smjela ni prići konju bliže od tri metra. To bi valjda trebala znati.” Kad ga je pogledala, oči su joj izgledale umorno i staro. „Zašto se ti brineš za to?” upita ga hladnim glasom. „Ti nisi želio to dijete.” „Ne, nisam, ali sad kad je odvije, ne želim da ga ubiješ.” „Ne moraš se brinuti.” Ugrize se za usnu. „Nema ga.” Simon ostane bez daha. „Kako to misliš?” Ona skrene pogled s njegova lica. „Nisam trudna.” „Ti nisi...” Simon nije mogao završiti rečenicu. Obuzme ga neki strahovito čudan osjećaj. Nije mislio da je to razočaranje, ali nije bio ni sasvim siguran da nije. „Lagala si mi?” šapne. ~ 224 ~ Julia Quinn


Ona odlučno odmahne glavom i sjedne nasuprot njemu. „Nisam!” zavapi. „Ne, nisam ti lagala. Kunem se. Mislila sam da sam zanijela. Uistinu sam mislila. Ali...”, jecaj joj priguši riječi i ona čvrsto stisne oči da zaustavi nalet suza. Sklupča se, obgrli noge rukama i pritisne lice u koljena. Simon ju nikada nije vidio takvu, tako sasvim slomljenu od tuge. Zurio je u nju, osjećajući se bolno nemoćnim. Želio je samo odagnati njezinu patnju, a spoznaja da je on bio taj koji ju je povrijedio nije nimalo pomagala. „Ali što, Daff?” upita. Napokon ga pogleda u oči. Njezine su oči bile velike, pune tuge. „Ne znam. Možda sam toliko silno željela dijete da sam nekako snagom volje odgodila mjesečnicu. Bila sam tako sretna mjesec dana. „Ona tužno izdahne. Zvučalo je to vrlo blizu jecaju. „Čekala sam i čekala, već sam bila pripremila i higijenske obloge, ali ništa se nije dogodilo.” „Ništa?” Simon nikada nije čuo za takav slučaj. „Ništa”, usne su joj zatitrale u blago ironičan smiješak. „Nikad u životu nisam bila toliko sretna što se ništa nije dogodilo.” „Jesi li imala mučnine?” Ona odmahne glavom. „Osjećala sam se sasvim normalno. Osim što nisam krvarila. Ali prije dva dana...” Simon stavi ruku na njezinu. „Daphne, jako mi je žao.” „Ne, nije ti žao”, reče mu osorno, odmaknuvši ruku. „Nemoj glumiti da osjećaš žaljenje. I za Boga miloga, nemoj mi opet lagati. Ti nisi želio ovo dijete”, odsutno se tiho nasmije. „Ovo dijete? Dragi Bože, ja govorim kao da je ono postojalo. Kao da ono nije bilo samo plod moje mašte.” Spusti pogled, a kad ponovno progovori, glas joj je bio bolno žalostan. „I mojih snova.” Simonove su se usne pomaknule nekoliko puta prije nego što je uspio prozboriti: „Teško mi je gledati te tako uzrujanu.” Ona ga je gledala mješavinom nevjerice i žaljenja. „Ne shvaćam kako si mogao očekivati bilo što drugo.” „Ja... ja... ja...” Simon gutne, pokušavajući opustiti grlo i konačno samo reče jedino što mu je bilo na srcu. „Želim da mi se vratiš.” Ona ne reče ništa. Simon ju je u mislima preklinjao da nešto kaže, ali ona nastavi šutjeti. A zatim je preklinjao bogove zbog njezine šutnje jer je to značilo da on sad mora govoriti. „Kad smo se svađali”, reče polako, „izgubio sam kontrolu. N-nisam mogao govoriti.” Zatvori oči u agoniji osjećajući kako mu se čeljust stišće. Konačno, duboko udahne i izdahne, zadrhtavši, i reče: „Mrzim se kad sam takav.” Daphne neznatno nagne glavu, a čelo joj se namršti. „Jesi li zato otišao?” On jednom kimne. „To nije bilo zato što... zbog onog što sam ja učinila?” On je pogleda u oči. „Nije mi se svidjelo to što si učinila.” „Ali nisi zato otišao?” bila je uporna. ~ 225 ~ Vojvoda i ja


Na trenutak nastupi tišina, a zatim on reče: „Nisam zato otišao.” Daphne još jače privije koljena uz prsa dok je razmišljala o njegovim riječima. Sve ovo vrijeme mislila je da ju je ostavio zato što je mrzi, zato što mrzi ono što je učinila, ali zapravo, on je jedino mrzio samoga sebe. Reče mu nježno: „Znaš da tvoje mucanje ne umanjuje moje mišljenje o tebi.” „Umanjuje moje o sebi.” Ona polako kimne. Naravno da se on tako osjećao. Bio je ponosan i tvrdoglav i cijelo mu se plemstvo divilo. Muškarcima je bilo stalo do njegovog mišljenja, žene su s njim očijukale kao lude. A cijelo to vrijeme on se užasavao otvoriti usta. Dobro, možda ne baš cijelo vrijeme, pomisli Daphne promatrajući ga. Kad su bili zajedno, uglavnom je govorio posve opušteno, odgovarao joj toliko brzo da je znala kako se zasigurno nije imao potrebu usredotočiti na svaku riječ. Ona spusti dlan na njegovu ruku. „Ti nisi onaj dječak kakvim te otac smatrao. „Znam to”, reče on, ali ne pogleda je u oči. „Simone, pogledaj me”, nježno mu zapovijedi. Kad ju je pogledao u oči, ona ponovi svoje riječi: „Ti nisi onaj dječak kakvim te otac smatrao.” „Znam to”, ponovi Simon, gledajući je zbunjeno i možda pomalo ljutito. „Jesi li siguran?” upita ga tiho. „K vragu, Daphne, ja znam...” Riječi mu utihnu, a cijelo mu tijelo zadrhti. U jednom je trenutku Daphne pomislila da će se Simon rasplakati. No suze koje su mu se skupile u očima nisu potekle, i kad ju je pogledao, drhteći, samo je rekao: „Ja ga mrzim, Daphne. M-m-m…” Ona mu stavi ruke na obraze i okrene mu glavu prema sebi, natjeravši ga da je pogleda u oči. „To je u redu”, reče. „Sigurna sam da je on bio užasan čovjek. Ali moraš prestati misliti na to.” „Ne mogu.“ „Možeš. U redu je biti ljutit, ali ne smiješ dopustiti ljutnji da upravlja tvojim životom. Još i sad mu dopuštaš da upravlja tvojim izborima.” Simon skrene pogled. Daphne spusti ruke s njegova lica, ali ih ne pomakne dalje od njegovih koljena. Trebala joj je ta povezanost. Na neki se čudan način bojala da će ga, ako ga sad pusti, zauvijek izgubiti. „Jesi li se ikad zapitao želiš li obitelj, želiš li ti imati vlastito dijete? Ti bi bio tako divan otac, Simone, a ne dopuštaš sebi ni razmotriti tu zamisao. Misliš da si se osvetio, ali zapravo mu samo dopuštaš da i iz groba upravlja tobom.” „Ako mu podarim dijete, on će pobijediti”, Simon prošapće. „Ne, ako ti podariš sebi dijete, ti ćeš pobijediti.” Ona naglo proguta slinu. „Mi ćemo pobijediti.” Simon ne reče ništa, ali Daphne opazi kako mu cijelo tijelo drhti. „Jedno je ne željeti dijete zato što ga doista ne želiš. No ako se lišavaš radosti očinstva zbog ~ 226 ~ Julia Quinn


jednog mrtvaca, onda si kukavica.” Daphne se trzne kad izgovori uvredu, ali to se moralo glasno izreći. „U jednom ga trenutku moraš ostaviti za sobom i krenuti živjeti vlastitim životom. Ali moraš se riješiti ljutnje i...” Simon odmahne glavom. Pogled mu je bio izgubljen i bespomoćan. „Nemoj to tražiti od mene. To je sve što imam. Zar ne vidiš, to je sve što imam?” „Ne razumijem.” Podigao je glas. „Što misliš, zašto sam naučio pravilno govoriti? Što misliš da me tjeralo na to? Bila je to ljutnja. To je uvijek bila ljutnja, uvijek sam mu želio pokazati.” „Simone...“ Simon prasne u cinični smijeh. „Zar to nije nevjerojatno zabavno? Mrzim ga. Toliko ga silno mrzim, a ipak je on jedini razlog mojega uspjeha. Daphne odmahne glavom. „To nije istina”, reče gorljivo. „Ti bi uspio usprkos svemu. Tvrdoglav si i nevjerojatno pametan i ja te dobro poznajem. Naučio si govoriti radi sebe, ne radi njega.” Kad on ne odgovori, ona doda nježno: „Da ti je pružio ljubav, bilo bi puno lakše.” Simon krene odmahnuti glavom, ali ona ga prekine primivši ga za ruku i stisnuvši je. „Meni su pružili ljubav”, šapne. „Dok sam odrastala, znala sam samo za ljubav i odanost. Vjeruj mi, tako je sve lakše.” Simon je nekoliko minuta mirno sjedio, a jedini zvuk bio je zvuk njegova disanja dok se borio s osjećajima. Konačno, upravo u trenutku kad se Daphne uplašila da ga gubi, on je pogleda tužnim očima. „Želim biti sretan”, šapne. „Bit ćeš”, zavjetovala se, zagrlivši ga. „Bit ćeš.”

~ 227 ~ Vojvoda i ja


21. poglavlje Vratio se vojvoda od Hastingsa! Društveni bilten lady Whistledown, 6. kolovoza 1813.

S

imon nije govorio dok su polako jahali prema svome domu. Daphnina je kobila zadovoljno žvakala komad trave dvadesetak metara dalje, i iako je Daphne uporno tvrdila kako može jahati, Simon je uporno tvrdio kako ga nije briga za to. Nakon što je pričvrstio kobiline uzde za svoga konja, smjestio je Daphne u svoje sedlo, uskočio iza nje i uputio se prema trgu Grosvenor. Osim toga, morao ju je grliti. Počeo je shvaćati da se mora uhvatiti za nešto u životu i možda je ona imala pravo - možda ljutnja nije odgovor. Možda bi, samo možda, mogao naučiti da ga u životu može voditi ljubav umjesto ljutnje. Kad su došli do kuće Hastings, konjušar je istrčao da se pobrine za konje, a Simon i Daphne popeli su se po prednjim stubama i ušli u salon. Tamo su stajala tri starija brata Bridgerton i prijekorno ih gledala. „Što, do vraga, radite u mojoj kući?” upita ih Simon. Želio je samo potrčati uza stube i voditi ljubav sa svojom ženom, a umjesto toga dočekao ga je ovaj ratoborni trojac. Sva trojica stajala su u identičnim pozama, raširenih nogu, ruku na bokovima i isturenih brada. Da Simona nisu tako vraški iritirali, vjerojatno bi bio dovoljno priseban da osjeti blagu uznemirenost. Simon uopće nije sumnjao da bi mogao izići na kraj s jednim od njih, možda i s dvojicom, ali protiv sve trojice nije imao izgleda. „Čuli smo da si se vratio”, reče Anthony. „Jesam”, odvrati Simon. „A sad odlazite.” „Čekaj malo”, reče Benedict, prekriživši ruke. Simon se okrene k Daphne. „Kojega smijem prvoga ustrijeliti?” Ona mrko pogleda svoju braću. „Meni je svejedno.” „Prije no što ti dopustimo da zadržiš Daphne, imamo nekoliko zahtjeva”, reče Colin. „Kakvih zahtjeva?” zadere se Daphne. „Ona je moja žena!” zaurla Simon, nadglasavajući Daphnino pitanje.

~ 228 ~ Julia Quinn


„Bila je naša sestra prije nego što je postala tvojom ženom”, zareži Anthony, „a ti si ju unesrećio.” „To nije vaša briga”, odlučno će Daphne. „Mi se brinemo zbog tebe”, reče Benedict. „Ona je moja briga”, obrecne se Simon, „a sad se gonite iz moje kuće.” „Kad vas trojica budete oženjeni, tek ćete si tada moći uzeti za pravo ponuditi mi savjet”, reče Daphne ljutito, „a u međuvremenu obuzdajte svoje porive za miješanjem u tuđe živote.” „Žao mi je, Daff”, reče Anthony, „ali nećemo popustiti.” „U čemu nećete popustiti?” otrese se ona. „Nemate vi što popuštati. To nije vaš problem!” Colin zakorači naprijed. „Ne odlazimo dok se ne uvjerimo da te on voli.” Daphne problijedi. Simon joj nijednom nije rekao da je voli. Pokazao je to na tisuću načina, ali nikad nije izgovorio te riječi. Nije ih željela čuti pred svojom nametljivom braćom, željela je da ih on izreče bez poticaja, s osjećajem i iz dubine svoga srca. „Nemoj, Coline”, prošapće ona, prezirući jadni, molećivi ton svoga glasa, „moraš me pustiti da sama vodim svoje bitke.” „Daff...” „Molim te”, preklinjala ga je. Simon je koračao između njih. „Ispričajte me, molim vas”, reče Colinu, a to se odnosilo i na Anthonyja i Benedicta. Krene gurkati Daphne na drugi kraj hodnika gdje će moći u miru razgovarati. Najradije bi je odveo u drugu prostoriju, ali nije bio siguran da ih idioti od njezine braće ne bi slijedili. „Jako mi je žao zbog moje braće”, šapne Daphne. Riječi su joj bile žustre i uzrujane. „Oni su napasni idioti i nemaju nikakvo pravo opsjedati ti kuću. Najradije bi ih razbaštinila kad bih mogla. Nakon ovakve predstave, ne bi me čudilo da nikada ne poželiš imati djecu...” Simon je ušutka stavivši joj prst na usne. „Kao prvo, ovo je naša kuća, a ne moja. A što se tiče tvoje braće, da, idu mi strahovito na živce, ali oni to čine iz ljubavi.” Nagnuo se samo jedan centimetar, no to je bilo dovoljno da osjeti njegov dah na svojoj koži. „Tko ih može kriviti zbog toga?” promrmljao je. Daphni zastane srce. Simon joj se približi dok im se nosevi nisu dodirivali. „Daff, volim te”, šapne. Njezino srce ponovno počne kucati, snažno. „Uistinu?” On kimne, protrljavši joj nos svojim nosom. „Ne mogu si pomoći.“ Usta joj zatitraju u oklijevajući smiješak. „To baš nije strašno romantično.”

~ 229 ~ Vojvoda i ja


„To je istina”, reče, bespomoćno slegnuvši ramenima. „Ti najbolje od svih znaš da ja ništa od ovog nisam želio. Nisam želio ženu, nisam želio obitelj, a zasigurno se nisam želio zaljubiti.” Nježno svojim usnama dotakne njezine usne, od čega im oboma blago zadrhte tijela. „Ali otkrio sam”, reče ponovno joj poljubivši usne, „na svoju žalost”, još jedan poljubac, „kako je sasvim nemoguće ne voljeti te.” Daphne mu se rastopila u zagrljaju. „Ah, Simone”, uzdahne. Njegova usta zarobe njezina, pokušavajući joj poljupcem pokazati ono što je još učio izraziti riječima. Volio ju je. Obožavao ju je. Hodao bi kroz vatru za nju. On... je još imao tročlanu publiku sastavljenu od njezine braće. Polako prekinuvši poljubac, okrene lice na stranu. Anthony, Benedict i Colin su još stajali u predvorju. Anthony je proučavao strop, Benedict je glumio da proučava svoje nokte, a Colin je besramno zurio u njih. Simon čvršće zagrli Daphne i prostrijeli trojku pogledom. „Koji vrag vas trojica još radite u mojoj kući?” Nimalo iznenađujuće, niti jedan od njih nije imao spreman odgovor. „Gubite se”, zareži Simon. „Molim vas.” Daphnin ton se ne bi mogao nazvati ljubaznim. „Dobro”, odgovori Anthony tresnuvši Colina u zatiljak. „Dečki, vjerujem da smo obavili posao.” Simon krene gurkati Daphne prema stubama. „Siguran sam da možete sami pronaći put do izlaznih vrata”, dobaci im preko ramena. Anthony kimne i povede braću prema vratima. „Dobro”, reče Simon odrješito. „Mi idemo gore.” „Simone!” cikne Daphne. „Kao da ne znaju što ćemo raditi”, šapne joj na uho. „Svejedno... oni su moja braća.” „Neka nam Bog pomogne”, promrmlja Simon. Ali prije nego što su Simon i Daphne uspjeli stići do prvog odmorišta na stubama, ulazna se vrata širom otvore, praćena bujicom izrazito ženskih uvreda. „Majko?” reče Daphne, a riječ joj zapne u grlu. No Violet je gledala samo svoje sinove. „Znala sam da ću vas ovdje pronaći”, optuži ih. „Od svih glupih, tvrdoglavih...” Daphne nije čula ostatak majčina govora. Simon joj se preglasno smijao na uho. „Ali on ju je ražalostio!” pobuni se Benedict. „A mi kao njezina braća imamo dužnost...” „Toliko poštovati njezinu inteligenciju da joj dopustite samoj rješavati svoje probleme”, obrecne se Violet. „Meni sada nimalo ne djeluje nesretnom.” ~ 230 ~ Julia Quinn


„To je zato...” „Budete li mi sada rekli kako je to zato što ste joj banuli u dom kao stado umno poremećenih ovaca, svu ću vas trojicu razbaštiniti.” Sva trojica muškaraca zatvore usta. „Dobro dakle”, nastavi Violet žustro, „vjerujem da je vrijeme za polazak, zar ne?” Kad joj se sinovi nisu pomaknuli dovoljno brzo, Violet ispruži ruku i... „Molim te, majko!” zapomagao je Colin. „Ne za...“ Ona ga uhvati za uho. „Uho”, turobno završi rečenicu. Daphne uhvati Simona za ruku. On se već gušio od smijeha pa se uplašila da će se survati niz stube. Violet skupi sinove i otjera ih van uz glasno: „Marš!” Zatim se okrene prema Simonu i Daphne koji su stajali na stubama. „Drago mi je vidjeti vas u Londonu, Hastingse”, pozdravi ga, darujući mu prelijep, sjajan osmijeh. „Još tjedan dana i ja bih vas osobno dovukla ovamo.” Zatim izađe kroz vrata i zatvori ih za sobom. Simon se okrene prema Daphne, tresući se od smijeha cijelim tijelom. „Je li to bila tvoja majka?” upita, smiješeći se. „Ima ona svojih skrivenih čari.” „Očito.” Daphne se uozbilji. „Žao mi je što su te moja braća natjerala...” „Gluposti”, presječe ju. „Tvoja me braća nikada ne bi mogla natjerati da kažem nešto što ne osjećam.” Nagne glavu i na trenutak se zamisli. „Barem ne bez pištolja.” Daphne ga tresne u rame. Simon ju je ignorirao i povukao je bliže k sebi. „Mislio sam sve što sam ti rekao”, promrmlja, zagrlivši je oko struka. „Volim te. Znam to već neko vrijeme, ali...” „U redu je”, reče Daphne, položivši obraz na njegov. „Ne moraš mi objašnjavati.” „Da, moram”, bio je uporan. „Ja...„ Ali riječi mu nisu nadolazile. Bilo je u njemu previše emocija, previše se osjećaja izmiješalo u njemu. „Dopusti da ti pokažem”, reče promuklim glasom. „Dopusti mi da ti pokažem koliko te volim.” Daphne mu odgovori nagnuvši lice kako bi primila njegov poljubac. Kad su im se usne dotakle, uzdahne. „I ja tebe volim.” Simonove je usne krenu ljubiti nezasitnom odanošću, a ruke su mu pritiskale njezina leđa kao da se boji da bi ona mogla svakog časa nestati. „Dođi gore”, šapne joj. „Dođi sad gore sa mnom.” Ona kimne, ali prije nego što je uspjela napraviti i jedan korak, on ju podigne na ruke i odnese ju uza stube.

~ 231 ~ Vojvoda i ja


Kad je stigao na drugi kat, cijelo mu je tijelo drhtalo od želje za ispunjenjem. „U kojoj si sobi?” „U tvojoj”, odgovori mu, začuđena što je uopće pitao. On progunđa nešto što je trebalo značiti da mu je drago i brzo krene prema svojoj – ne, njihovoj – sobi, zatvorivši nogom vrata za sobom. „Volim te”, reče dok su se spuštali na krevet. Sad kad je izgovorio te riječi, kao da su silom željele da ih glasno i jasno govori što više. Morao ih je izgovoriti, morao je uvjeriti Daphne da su njegove riječi iskrene. Ako ih radi toga bude morao izgovoriti tisuću puta, učinit će to bez pogovora. „Volim te”, ponovi joj, prstima joj mahnito odvezujući vezice na opravi. „Znam”, reče drhtavim glasom. Uhvati mu lice dlanovima i pogleda ga ravno u oči. „I ja tebe volim.” Zatim prisloni usne uz njegove i krene ga ljubiti slatkom nevinošću koja mu je zapalila tijelo. „Ako te ikada, ikada povrijedim”, reče joj grozničavo, pomaknuvši usta na ugao njezinih, „želim da me ubiješ.” „Nikada”, odgovori mu, smiješeći se. Usne mu se premjeste na osjetljivo mjesto gdje joj se čeljust spajala s ušnom školjkom. „Onda me osakati”, promrmlja. „Iščaši mi ruku, ugani mi skočni zglob.” „Ne pričaj gluposti”, reče ona, uhvativši ga za bradu i okrenuvši mu lice da je pogleda u oči. „Nećeš me povrijediti.” Simona ispuni ljubav prema toj ženi. Preplavila mu je grudi, od siline ljubavi bridjeli su mu prsti, od nje je ostajao bez daha. „Katkada te”, šapne, „toliko volim da me to plaši. Da mogu, dao bih ti cijeli svijet, ti to znaš, zar ne?” „Meni samo ti trebaš”, šapne ona. „Ne treba mi cijeli svijet, samo mi treba tvoja ljubav. I možda”, doda, nestašno se nasmiješivši, „da mi skineš čizme.” Simonovo se cijelo lice ozari. Njegova je žena nekako uvijek znala točno ono što mu treba. Baš u trenutku kad su ga emocije gušile, kad je bio vrlo blizu plača, ona bi ga razvedrila, nasmijala ga. „Tvoja želja je moja zapovijed”, reče, i okrene se na stranu kako bi skinuo napasnu obuću. Jedna čizma padne na pod, druga se otkotrlja niz sobu. „Želite li još nešto, Vaša milosti?” upita. Ona odvažno nagne glavu. „I košulja bi mogla otići, mislim.” On je posluša i lanena košulja završi na noćnom ormariću. „Je li to sve?” „Ovo”, reče, zakačivši mu prstom remen hlača”, je zasigurno višak. „Slažem se”, promrmlja skidajući hlače. Dopuže do nje, zatočivši je svojim vrućim tijelom. „Što sada?” ~ 232 ~ Julia Quinn


Ona prestane disati. „Pa, sad si posve gol.” „To je točno”, složi se, gledajući je prodorno ravno u oči. „A ja nisam.“ „I to je točno. „Nasmiješi se lukavo poput mačke. „To je velika šteta.” Daphne šutke kimne. Ostala je bez riječi. „Sjedni”, reče joj nježno. Ona sjedne i za nekoliko sekunda oprava joj se nađe iznad glave. „Ovo je već veliko poboljšanje”, reče promuklim glasom, nezasitno zureći u njezine grudi. Klečali su jedan nasuprot drugomu na masivnom krevetu s baldahinom. Daphne je zurila u svoga supruga, a srce bi joj se ubrzalo svaki put kad bi joj pogled skrenuo na njegova široka prsa koja su se podizala i spuštala sa svakim dubokim udisajem. Drhtavom rukom ga dotakne i prstima mu pomiluje toplu kožu. Prestala je disati dok mu kažiprstom nije dotakla bradavicu, a zatim joj on prekrije ruku svojom. „Želim te”, reče. Pogled joj skrene dolje, a usne joj se tek jedva primjetno nasmiješe. „Znam.“ „Ne”, zareži, privlačeći je bliže. „Želim ti biti u srcu. Želim...” Cijelo mu je tijelo drhtalo ondje gdje su im se tijela dodirivala. „Želim ti biti u duši.” „Joj, Simone”, uzdahne, gurnuvši prste u njegovu gustu tamnu kosu. „Ti već jesi ondje.” Zatim više nije bilo riječi, samo usne i ruke i tijelo o tijelo. Simon ju je obožavao na sve načine koje je znao. Milovao ju je rukama duž nogu i ljubio joj stražnji dio koljena. Stiskao joj je bokove i škakljao pupak. A kad se joj smjestio na ulaz, cijelo mu se tijelo napelo od želje koja ga je posve obuzela, snažnije nego ikad dosad. Gledao ju je s takvim poštovanjem da su joj suze navrle na oči. „Volim te”, šapne. „Cijeloga svoga života samo sam tebe volio. „Daphne kimne i iako nije ispustila ni glasa, izgovori ustima rečenicu: „I ja tebe volim.” On gurne naprijed, polako, neumoljivo. A kad se smjestio do kraja u njezinom tijelu, znao je da je doma. Pogleda joj lice. Glava joj je bila zabačena, a usne razdvojene kao da se bori doći do zraka. Milovao joj je zajapurene obraze svojim usnama. „Ti si nešto najljepše što sam u životu vidio”, prošapće. „Ja nisam nikad... ja ne znam kako...” Ona izvije leđa u odgovor. „Samo me voli”, zavapi. „Molim te, voli me.” Simon se počne kretati, bokovi su mu se podizali i spuštali u najdrevnijem ritmu. Daphne mu rukama obuhvati leđa, noktima ga grebući po koži svaki put kad je gurnuo dublje u nju.

~ 233 ~ Vojvoda i ja


Stenjala je i uzdisala, a njegovo je tijelo gorjelo od njezinih strastvenih zvukova. Ponestajalo mu je kontrole, pokreti su mu posta li isprekidani, mahnitiji. „Ne mogu se više suzdržavati”, zavapio je. Želio je čekati nju, morao je znati da ju je doveo do vrhunca prije nego što ga dopusti sebi. Ali tada, baš u trenutku kad je mislio da će mu se tijelo raspasti od obuzdavanja, Daphne zadrhti pod njim, a njezini najintimniji mišići se počnu stezati oko njega dok je vrištala njegovo ime. Simon je zapanjeno gledao njezino lice. Uvijek je tako silno pazio da ne izlije svoje sjeme u nju da nikada nije vidio kako joj lice izgleda u trenutku sladostrašća. Glava joj je bila zabačena dok su joj se profinjene crte vrata napinjale, a usta joj se otvorila u nijemom vrisku. Ispuni ga strahopoštovanje. „Volim te”, reče. „O, Bože, koliko te volim.” Zatim ga gurne još dublje. Daphnine se oči otvore kad je on nastavio svojim ritmom. „Simone?” upita ga. Glas joj je zadrhtao od zabrinutosti. „Jesi li siguran?” Oboje su znali na što je mislila. Simon kimne. „Ne želim da to učiniš samo radi mene”, reče ona. „Želim da to bude i tvoja želja.” Osjeti nešto vrlo čudno u grlu, a to nije bila knedla koju bi osjetio kad bi mucao. Nije bilo ni nalik tome. To je bila, shvatio je, samo ljubav. Suze su mu navrle na oči i on kimne, sasvim lišen dara govora. Gurne ga naprijed i eksplodira u njoj. Bilo je divno. O, Bože, kako je to bilo divno. Ništa u životu nije bilo tako dobro kao taj osjećaj. Konačno mu ruke popuste i on se sruši na nju. Jedini zvuk u prostoriji bilo je njegovo teško i isprekidano disanje. Zatim mu Daphne makne kosu s čela i poljubi ga u obrvu. „Volim te”, šapne mu. „Uvijek ću te voljeti.” Simon joj priljubi lice uz vrat, udišući njezin miris. Ona ga je okruživala, bio je omotan u njezino tijelo i bio je potpun.

Mnogo kasnije, Daphnine vjeđe zatitraju i ona otvori oči. Ispruži ruke iznad glave i primijeti da su zavjese navučene. To je vjerojatno Simon učinio, pomisli, zijevnuvši. Svjetlost je treperila po rubovima, obasjavajući sobu nježnim sjajem. Počne se rastezati, zaokrene vrat dok se nije začulo krckanje, a zatim se izvuče iz kreveta i pođe u garderobu po kućni ogrtač. Za nju je bilo vrlo neuobičajeno spavati do podne. Ali, pomisli, ovo nije bio običan dan. ~ 234 ~ Julia Quinn


Navuče kućni ogrtač, zavezavši svileni pojas. Kamo li se Simon uputio? Vjerojatno je tek nedavno napustio krevet; sjećanje na počivanje u njegovu zagrljaju djelovalo joj je još vrlo svježe. Spavaće odaje gospodara kuće sastojale su se od ukupno pet prostorija: dvije spavaće sobe, svaka sa svojom garderobom, povezane prostranim dnevnim boravkom. Vrata koja su vodila u dnevni boravak bila su odškrinuta, a jarka se svjetlost probijala kroz njihov otvor, nagovještajući da su zavjese unutra razmaknute. Namjerno hodajući tiho, Daphne priđe vratima i proviri unutra. Simon je stajao kraj prozora, zureći u vedutu grada. Odjenuo je elegantni tamnocrveni kućni ogrtač, ali su mu noge još bile bose. Njegove svijetloplave oči gledale su zamišljeno, neusredotočeno i pomalo sumorno. Daphne se zabrinuto namršti. Priđe mu na otprilike tridesetak centimetara i tiho reče: „Dobar dan.” Začuvši njezin gas, Simon se okrene, a iscrpljeno mu se lice smekša kad je ugleda. „Dobar dan i tebi”, promrmlja, zagrlivši je. Nekako je završila leđima pritisnuta na njegova široka prsa, promatrajući trg Grosvenor, a Simon je naslonio bradu na vrh njezine glave. Daphne je trebalo nekoliko minuta prije nego što skupi hrabrosti i upita: „Žališ li zbog nečega?” Nije ga mogla vidjeti, ali osjetila je kako mu se brada trlja o njezino tjeme dok je odmahivao glavom. „Ne žalim ni zbog čega”, reče nježno. „Samo... razmišljam.” Nešto u njegovu glasu nije zvučalo kako treba, pa se Daphne okrene u njegovu zagrljaju kako bi mu vidjela lice. „Simone, što nije u redu?” prošapće. „Sve je u redu.” No nije je pogledao u oči. Daphne ga povede do dvosjeda i sjedne, vukući ga za ruku dok se nije smjestio kraj nje. „Ako još nisi spreman postati ocem”, šapne, „to je sasvim u redu.” „Nije to.” No ona mu nije povjerovala. Prebrzo je odgovorio i u glasu mu se čuo neki zvuk poput uzdaha koji ju ispuni nelagodom. „Ja nemam ništa protiv čekanja”, reče. „Istini za volju”, doda sramežljivo, „ne bih imala ništa protiv da imamo malo vremena samo za sebe.” Simon ne reče ništa, ali pogled mu postane bolan. Zatim zatvori oči, stavi ruku na obrvu i protrlja je. Daphne uhvati panika i počne brzo govoriti. „Ja zapravo nisam željela odmah dijete”, reče. „Ja samo želim... jednom imati dijete, to je sve, i mislim da bi ti također to želio kad bi malo razmislio. Uzrujala sam se jer mi je bilo grozno što želiš sebe lišiti obitelji samo ocu za inat. To nije...” Simon spusti svoju tešku ruku na njezino bedro. „Daphne, prestani”, reče. „Molim te.” ~ 235 ~ Vojvoda i ja


Glas mu je bio pun patnje i ona smjesta ušuti. Uhvati donju usnu zubima i krene je nervozno grickati. Sad je bio njegov red da nešto kaže. Očito mu je nešto golemo i teško pritiskalo dušu i ako mu bude trebao cijeli dan da pronađe riječi kojima bi to objasnio, ona će čekati. Ovog je čovjeka bila spremna čekati beskrajno dugo. „Ne mogu reći da sam oduševljen idejom o djetetu”, reče Simon polako. Daphne primijeti kako mu je disanje još teško i stavi mu ruku na podlakticu ne bi li ga utješila. On je pogleda očima koje su molile za razumijevanje. „Znaš, toliko sam dugo bio siguran da neću imati niti jedno dijete.” Glasno gutne. „N-ne znam kako uopće početi razmišljati o djetetu.” Daphne mu se ohrabrujuće osmjehe i shvati kako je taj osmijeh bio namijenjen oboma. „Naučit ćeš”, prošapće. „A ja ću učiti s tobom.” „N-ne radi se o tome”, reče, odmahnuvši glavom. Nestrpljivo izdahne. „Ja ne želim... živjeti... inateći se cijeli život svome ocu.” Okrene se prema njoj, a Daphne se skoro raspala od osjećaja koje su mu se vidjele na licu. Brada mu je drhtala, a mišići lica su mu se stezali. Vrat mu je bio nevjerojatno napet, kao da rabi svu energiju samo da izgovori što mu je pri srcu. Daphne ga je htjela grliti, tješiti malog dječaka koji je čučao u njemu. Željela ga je pomilovati po čelu, stisnuti mu ruku. Željela je nebrojeno mnogo toga, no samo je šutjela i pogledom ga ohrabrila da nastavi. „Imala si pravo”, reče, prevalivši riječi preko usta. „Od početka si imala pravo. U vezi s mojim ocem. Da sam mu dopuštao da pobijedi.” „Ah, Simone”, promrmlja Daphne. „A-ali što...” Njegovo se lice – njegovo snažno, lijepo lice koje je uvijek bio toliko čvrsto, toliko smireno – snuždi. „Što ako... ako budemo imali dijete, i o-o-ono bude poput mene?” U tom trenutku Daphne nije mogla govoriti. Oči su joj sjajile od neprolivenih suza, a ruka joj se sama od sebe pomaknula na lice, prekrivši usta koja su zinula od šoka. Simon se okrene od nje, ali ne prije no što je vidjela agoniju u njegovim očima. Ne prije no što je čula kako je prestao disati, a zatim dršćući uzdahnuo u posljednjem pokušaju da se pribere. „Bude li naše dijete mucalo”, reče Daphne oprezno, „ja ću ga voljeti. I pomoći ću mu. I...”, zagrcne se, moleći se da izgovori prave riječi. „I tebi ću se obratiti za savjet jer si ti to naučio prevladati.” On se iznenađujuće brzo okrene prema njoj. „Ne želim da moje dijete pati kao što sam ja patio.”

~ 236 ~ Julia Quinn


Neki čudan osmijeh, koji ona nije ni primijetila, ozari Daphnino lice, kao da je njezino tijelo shvatilo prije njezina uma da točno zna što treba reći. „Ali ono neće patiti”, reče, „jer će imati tebe za oca.” Simonov izraz lica bio je nepromijenjen, ali mu oči zasjaše nekim novim, čudnim sjajem, u kojem kao da se nazirao tračak nade. „Zar bi ti odbacio dijete koje muca?” upita ga Daphne tiho. Simonov niječni odgovor bio je glasan, brz i popraćen samo s nekoliko psovki. Ona se nježno nasmiješi. „U tom se slučaju nimalo ne bojim za našu djecu.” Simon je neko vrijeme stajao na mjestu, a zatim ju naglo zgrabi u zagrljaj, pritisnuvši svoje lice u podnožje njezina vrata. „Volim te”, uspio je izustiti. „Toliko te silno volim.” I Daphne je konačno bila sigurna da će sve biti u redu. Nekoliko sati kasnije Daphne i Simon su još uvijek sjedili na sofi u dnevnom boravku. To je popodne proteklo u držanju za ruke i uzajamnim oslanjanjem glava na ramena. Riječi nisu bile potrebne; bila im je dovoljna međusobna blizina. Sunce je sjalo, ptice su pjevale, a oni su bili zajedno. Nije im trebalo ništa više od toga. No Daphne je ipak nešto kopkalo, i tek kad joj je pogled odlutao prema radnom stolu, sine joj što je to bilo. Pisma Simonova oca. Zatvori oči i duboko udahne, skupljajući hrabrost koja joj je bila potrebna da ih uruči Simonu. Zamolivši je da preuzme svežanj pisama, vojvoda od Middlethorpea je rekao kako će ona znati prepoznati pravi trenutak kad mu ih treba dati. Izvukla se iz Simonova zagrljaja i krenula prema vojvotkinjinim odajama. „Kamo ideš?” upita je Simon pospano. Bio je zadrijemao na toplom popodnevnom suncu. „M-moram nešto donijeti.” Mora da je primijetio oklijevanje u njezinu glasu jer je otvorio oči i nagnuo se da je pogleda. „Što moraš donijeti?” znatiželjno upita. Daphne izbjegne odgovor jurnuvši u susjednu prostoriju. „Odmah se vraćam”, vikne. Pisma je čuvala u donjoj ladici svojeg pisaćeg stola, čvrsto zavezana crvenozlatnom vrpcom – bile su to boje obitelji Hastings. Zapravo je bila zaboravila na njih prvih tjedana po povratku u London i ona su nedirnuta ležala u njezinoj staroj spavaćoj sobi u kući Bridgerton, no naišla je na njih prilikom jednog od posjeta majci. Violet joj je predložila da uzme neke svoje stvari, i dok je skupljala stare parfemske bočice i jastučnicu koju je izvezla kad joj je bilo deset godina, ponovno ih je pronašla. ~ 237 ~ Vojvoda i ja


Mnogo je puta bila u iskušenju da otvori barem jedno, samo kako bi bolje razumjela svoga muža. Istini za volju, da omotnice nisu bile zapečaćene, vjerojatno bi bila zaboravila na pristojnost i pročitala ih. Podigne svežanj i krene polako prema dnevnom boravku. Simon je još sjedio na dvosjedu, ali bio je budan i znatiželjno ju je promatrao. „Ovo je za tebe”, reče, pružajući mu svežanj kad je stigla do njega. „Što je to?” upita. No prema tonu njegova glasa s velikom je sigurnošću zaključila da on već zna. „Pisma tvoga oca”, reče. „Middlethorpe mi ih je dao. Sjećaš se?” On kimne. „Sjećam se i kako sam mu zapovijedio da ih spali.” Ona se slabašno osmjehne. „Očito se nije složio s tobom.” Simon je zurio u svežanj i u sve ostalo u sobi, samo ne u njezino lice. „Rekao bih da se ni ti nisi složila”, reče vrlo tiho. Ona kimne i sjedne kraj njega. „Želiš li ih pročitati?” Simon nekoliko sekunda promisli što će odgovoriti i konačno se zadovolji iskrenošću. „Ne znam.” „Možda ti pomognu da ga konačno ostaviš za sobom.” „Ili će sve pokvariti.” „Možda”, složi se Daphne. On je gledao u pisma, zavezana vrpcom, koja su nevino ležala u njezinim rukama. Očekivao je da će osjetiti neku netrpeljivost. Očekivao da će se razbjesniti. Ali umjesto toga, on je osjećao... Ništa nije osjećao. Bio je to nevjerojatno čudan osjećaj. Pred njim su ležala pisma napisana rukom njegova oca. A on ipak nije osjećao poriv da ih baci u vatru ili pokida na komadiće. Istodobno, međutim, nije osjećao nikakvu potrebu ni da ih pročita. „Mislim da ću pričekati”, reče Simon, osmjehnuvši se. Daphne nekoliko puta trepne, kao da nije mogla vjerovati u ono što čuje. „Ne želiš ih pročitati?” upita. On odmahne glavom. „I ne želiš ih spaliti?” On slegne ramenima. „Ne baš.” Ona pogleda u pisma, pa ponovno u njegovo lice. „Što želiš s njima učiniti?” „Ništa.” „Ništa?” On se nasmiješi. „Upravo sam to rekao.” ~ 238 ~ Julia Quinn


„Aha.” Ona je izgledala dražesno zbunjeno. „Želiš li da ih vratim u svoju ladicu?” „Ako želiš.” „I ona će ostati ondje?” On je uhvati za pojas kućnog ogrtača i krene je povlačiti prema sebi. „Mmmhmmm.” „Ali..”, zamuca Daphne. „Ali... ali...” „Još jedno ‘ali’” zadirkivao ju je, „i počet ćeš zvučati kao ja.” Daphne otvori usta od iznenađenja. Simon nije bio iznenađen njezinom reakcijom. Bio mu je to prvi put u životu da se našalio u vezi sa svojim teškoćama. „Pisma mogu pričekati”, reče točno u trenutku kad su pala na pod s njezina krila. „Konačno sam uspio, zahvaljujući tebi, istjerati oca iz svoga života.” On odmahne glavom, smiješeći se. „Kad bih sad pročitao ova pisma, samo bih ga prizvao natrag.” „Ali zar ne želiš vidjeti što ti je imao reći?” bila je uporna. „Možda se ispričao. Možda te klečeći preklinjao za oprost!” Ona se sagne po svežanj, ali Simon je čvrsto privuče k sebi tako da ih nije uspjela doseći. „Simone!” požali se. On se namršti. „Da?” „Što to radiš?” „Pokušavam te zavesti. Uspijeva li mi?” Ona se zacrveni. „Vjerojatno”, promrmlja. „Samo vjerojatno. K vragu. Čini se da sam zahrđao.” Klizne joj rukom pod stražnjicu, a ona od toga cijukne. „Mislim da si sasvim u redu”, reče žustro. „Samo u redu?” pretvarao se da je uvrijeđen, „‘U redu’ je tako slabašan izraz, ne misliš li? Bljedunjav, zapravo.” „Pa, možda sam se pogrešno izrazila”, dopusti mu. Simon osjeti kako mu se srce smiješi. Kad se smiješak proširio na usne, on je bio na nogama i vukao je svoju ženu u smjeru velikog bračnog kreveta. „Daphne”, reče, pokušavajući zvučati službeno. „Imam prijedlog.” „Prijedlog?” upita ga znatiželjo. „Molbu”, ispravi se. „Zapravo molbu.” Ona nagne glavu i nasmiješi se. „Kakvu molbu?” Nježno je gurne kroz vrata u spavaću sobu. „Zapravo je to molba u dva dijela.” „Vrlo zanimljivo.”

~ 239 ~ Vojvoda i ja


„Prvi dio uključuje tebe, mene i...”, podigne ju i baci je na krevet dok je ona imala napadaj smijanja, „ovaj kršni prastari krevet.” „Kršni?” Zarežao je puzeći pokraj nje. „Bolje mu je da bude kršan.” Ona se smijala i ciktala dok se pokušavala izmigoljiti izvan njegova dosega. „Mislim da jest kršan. Koji je drugi dio tvoje molbe?” „Taj dio, bojim se, uključuje posvećivanje određenog vremena s tvoje strane.” Ona ga pogleda ispod oka, ali i dalje se smješkajući. „Kojeg određenog vremena?” Zapanjujuće brzim pokretom prikuje ju na madrac. „Otprilike devet mjeseci.” Ona otvori usta od iznenađenja. „Jesi li siguran?” „Da je potrebno devet mjeseci?” nasmije se. „Tako su mi svi rekli.” Ali ona ga je još uvijek gledala ozbiljnim izrazom lica. „Znaš da nisam na to mislila”, reče mu tiho. „Znam”, odgovori, pogledavši je ozbiljno kao i ona njega. „Ali da, siguran sam. I užasavam se. U smrtnom sam strahu. I u meni se miješa tisuću osjećaja koje nikada nisam iskusio, dok nisam upoznao tebe.” U njezinim se očima pojave suze. „To je nešto najslađe što mi je itko ikad rekao.” „To je istina”, zavjetovao se. „Prije nego što sam te upoznao, bio sam samo napola živ.” „A sada?” prošapće ona. „A sada?” ponovi Simon, „‘Sada’ odjednom znači sreću i radost i ženu koju obožavam. Ali znaš što?” Ona odmahne glavom, osjećaji su je preplavili i nije mogla ništa reći. On se nagne i poljubi je. „‘Sada’ se ne može niti usporediti sa sutra. A sutra se ne može nikako usporediti s preksutra. I bez obzira na to što se u ovom trenutku osjećam savršeno, sutra će biti još bolje. „Ah, Daff”, promrmljao je, pomičući usne na njezine, „svakim ću te danom sve više voljeti. Svakim danom...”

~ 240 ~ Julia Quinn


Epilog Vojvotkinja i vojvoda od Hastingsa dobili su sina! Nakon tri djevojčice, najzaljubljeniji par visokog društva konačno je proizveo nasljednika. Vaša autorica može samo zamisliti kakvo je olakšanje nastupilo u obitelji Hastings, na kraju krajeva, opće je poznato da bogat, oženjen muškarac mora željeti nasljednika. Ime novog djeteta još nije poznato javnosti, iako si Vaša autorica uzima zapravo nagađati. Budući da mu se sestre zovu Amelia, Belinda i Caroline, kako bi se novi grof od Clyvedona uopće mogao zvati nego David? Društveni bilten lady Whistledown, 15. prosinca 1817.

S

imon raširi ruke od iznenađenja, a list novinskog papira proleti zrakom. „Kako ona to zna?” glasno se pitao. „Nikome nismo rekli da smo ga odlučili nazvati David.” Daphne je pokušavala zadržati smijeh dok je promatrala svog supruga kako bjesni. „Pukom je srećom pogodila, sigurna sam”, reče, vraćajući pozornost na novorođenče u svojim rukama. Bilo je prerano znati hoće li mu oči ostati plave ili postati smeđe poput očiju njegovih starijih sestara, ali već je toliko nalikovao na svoga oca da Daphne nije mogla zamisliti da će tu sliku pokvariti tamnjenje njegovih očiju. „Sigurno ima špijuna u našem kućanstvu”, reče Simon, stavivši ruke na bokove. „Sto posto.” „Sigurna sam da nema špijuna u našem kućanstvu”, reče Daphne ne podigavši pogled. Previše je bila zaokupljena Davidom koji je sićušnom ručicom hvatao njezin prst. „Ali...” Daphne konačno podigne glavu. „Simone, ne budi smiješan. Pa to je samo tračerska kolumna.” „Whistledown, ma nemoj!” gunđao je. „Nikad nisam čuo za nikakve Whistledowne. Želio bih znati tko je ta vražja žena.” „Ti i cijeli London”, reče Daphne tiho. „Netko bi ju trebao zatvoriti jednom za svagda.”

~ 241 ~ Vojvoda i ja


„Želiš li da joj posao propadne”, Daphne se nije mogla suzdržati od komentara, „ne bi je trebao podržavati kupujući njezine novine.” „Ja...“ „I da se nisi usudio reći kako kupuješ Whistledown radi mene.” „Ti čitaš te novine”, promrmlja Simon. „Čitaš ih i ti.” Daphne poljubi malog Davida u tjeme. „Obično puno ranije nego što ih se ja uspijem domoći. Usput, meni je u posljednje vrijeme lady Whisltedown vrlo draga.” Simon je sumnjičavo pogleda. „Zašto?” „Jesi li pročitao što je za nas napisala? Nazvala nas je najzaljubljenijim londonskim parom.” Daphne se vragolasto nasmiješi. „To mi se baš sviđa.“ Simon zareži. „To je samo zato što Philipa Featherington...” „Ona je sada Philipa Berbrooke”, podsjeti ga Daphne. „Dobro, bez obzira na to kako se zove, ona ima najdulji vražji jezik u Londonu. Otkad me prošlog mjeseca u kazalištu čula kako te zovem ‘dušice draga’, ne usuđujem se promoliti nos u svoje klubove.” „Zar je toliko sramotno voljeti svoju ženu?” zadirkivala ga je Daphne. Simon napravi grimasu, izgledajući poput ljutitog dječaka. „Nema veze”, reče Daphne. „Ne zanima me tvoj odgovor.” Simonov je smiješak bio dražesna mješavina nevinosti i lukavosti. „Dođi”, reče, podignuvši Davida. „Želiš li ga malo nositi?” „Naravno.” Simon joj priđe i uzme djetešce u naručje. Mazio se s njim nekoliko trenutaka, a zatim pogleda Daphne i nasmiješi se. „Mislim da nalikuje na mene.” „Znam da nalikuje na tebe.” Simon ga poljubi u nos i šapne: „Ne brini, mali čovječe. Ja ću te uvijek voljeti. Naučit ću te slova i brojke i kako se jaše na konju. I zaštitit ću te od svih zločestih ljudi na svijetu, osobito od te Whistledownice...”

~ 242 ~ Julia Quinn


U maloj, elegantno namještenoj sobi, nedaleko od kuće Hastings, jedna je mlada žena sjedila za pisaćim stolom s perom i tintarnicom i izvukla list papira. Sa smiješkom na licu, spusti pero na list i napiše: Društveni bilten lady Whistledown 19. prosinca 1817. Plemeniti čitatelju, Vašoj je autorici neizmjerno zadovoljstvo izvijestiti Vas...

Svršetak By Marta www.crowarez.org

~ 243 ~ Vojvoda i ja


Zahvale Za Danelle Harmon i Sabrinu Jeffries bez kojih nikako ne bih uspjela predati ovu knjigu na vrijeme. I za Marthu, koja uređuje internetski forum The Romance Journal zato što mi je predložila naziv Daphne’s Bad Heir Day. Također i za Paula, iako on plesanjem smatra stajanje na miru i držanje moje ruke dok me gleda kako se izvijam.

~ 244 ~ Julia Quinn

Julia Quinn - Vojvoda i ja  
Julia Quinn - Vojvoda i ja  
Advertisement