„Inače nisam toliko izravna”, nastavila je žena”, ali vaš dragi, dragi tata bio je moj dobar prijatelj.” Simon se ukoči. „On je uistinu bio divan čovjek”, nastavila je, a njezine su rečenice dopirale do Simona poput čavala koji mu se zabijaju u glavu, „tako svjestan svojih dužnosti i titule. Mora da je bio izuzetan otac.” „Ne bih znao”, presiječe ju Simon. „Oh!” Žena se nekoliko puta nakašlje prije nego što je uspjela izustiti. „Shvaćam. Tako dakle. Moj Bože.” Simon ne reče ništa, nadajući se da će je njegovo distancirano ponašanje natjerati da ode. Dovraga, gdje je taj Anthony? Već je bilo dovoljno grozno što su se ove žene ponašale prema njemu kao da je on neki nagrađivani pastuh spreman za rasplod, ali da mora ovdje stajati i slušati kako mu ova žena govori da je stari vojvoda bio divan otac... Simon to jednostavno nije mogao podnijeti. „Vaša milosti! Vaša milosti!” Simon se ponovno teškom mukom natjera uputiti ledeni pogled ženi koja je stajala pred njim i pokuša biti strpljiviji s njom. Na kraju krajeva, žena je govorila lijepo o njegovom ocu vjerojatno samo zato što je mislila da bi on to želio čuti. „Samo sam vas željela podsjetiti”, rekla je, „da smo se upoznali prije nekoliko godina, kad ste još bili Clyvedon.” „Da”, promrmlja Simon, tražeći izlaz iz opsade žena koji bi mu mogao dati priliku za bijeg. „Ovo su moje kćeri”, reče žena, pokazavši na tri mlade dame. Dvije su bile ugodna izgleda, ali treća je još imala malo dječjeg sala i bila je odjevena u narančastu opravu koja nije nimalo laskala njezinu tenu. Činilo se da ta djevojka ne uživa u večeri. „Nisu li krasne?” nastavila je gospođa. „Moj ponos i dika. I još su tako mirne naravi.” Simon je imao neugodan osjećaj da je jednom čuo iste te riječi kad je kupovao psa. „Vaša milosti, predstavljam vam Prudence, Philipu i Penelope.” Djevojke se naklone, a nijedna od njih nije se usudila pogledati ga u oči. „Imam još jednu kćer doma”, nastavila je gospođa, „Felicity. Ali ona ima tek deset godina i nju ne vodim na ovakve događaje.” Simonu nije bilo jasno zašto je imala potrebu podijeliti s njim tu informaciju, no pazio je da zvuči kao da se dosađuje (bio je to, davno je naučio, najbolji način da ne otkrije svoj gnjev) i upita: „A vi ste?” „O, oprostite. Ja sam gospođa Featherington, naravno. Moj suprug preminuo je prije tri godine, a on je bio, ovaj, najbolji prijatelj vašeg oca.” Glas joj se utišao na kraju rečenice kad se sjetila Simonove reakcije na spominjanje njegova oca. Simon odrješito kimne.
~ 47 ~ Vojvoda i ja