Julia Quinn - Vojvoda i ja

„Ona uopće nije prava osoba”, dodala je Violet ljutito. Spustila je ruke na mršave bokove, a zatim se predomislila i podigla prst u zrak, „Whistledown, ma nemoj! Nikad nisam čula za nikakve Whistledownove. Tko god bila ta izopačena žena, sumnjam da je jedna od nas. Kao da bi netko plemenita roda pisao takve opake laži.” „Naravno da je jedna od nas”, reče Daphne, u čijim se smeđim očima vidjelo da se dobro zabavlja. „Da nije članica visokog društva, nikako ne bi imala pristup vijestima o kojima piše. Zar misliš da je ona neka varalica koja viri kroz prozore i prisluškuje kraj vrata?” „Ne sviđa mi se tvoj ton, Daphne Bridgerton”, reče Violet, pogledavši je iskosa.

Daphne ponovno suspregne osmijeh. „Ne sviđa mi se tvoj ton” bio je Violetin uobičajen odgovor kad bi netko od njezine djece pobjeđivao u raspravi. Ali bilo je baš zabavno zadirkivati majku. „Ne bih se iznenadila”, reče, nakrivivši glavu, „kad bi ispalo da je lady Whistledown jedna od tvojih prijateljica”. „Jezik pregrizla, Daphne. Niti jedna od mojih prijateljica ne bi tako nisko pala.” „Onda dobro”, složi se Daphne, „vjerojatno nije neka od tvojih prijateljica. Ali sigurna sam da je netko koga poznajemo. Nijedan se uljez ne bi mogao dočepati informacija o kojima ona piše.”

Violet prekriži ruke. „Željela bih da jednom za svagda ostane bez posla.” „Želiš li da ostane bez posla”, Daphne si nije mogla pomoći da joj ne odgovori „trebala bi je prestati podržavati kupovanjem njezinih novina.” „Koja bi korist bila od toga?” zahtijevala je Violet. „Svi to čitaju. Svojim jadnim malim embargom ne bih postigla ništa osim što bih ispala neuka dok bi se svi drugi smijali novim tračevima.”

To je bila istina, složi se Daphne u sebi. Londonsko je visoko društvo bilo sasvim ovisno o Društvenom biltenu lady Whistledown. Tajanstvene su se novine tri mjeseca ranije pojavile na kućnom pragu svakog pripadnika visokog društva. Dva tjedna dostavljane su, a da ih nitko nije naručio, svakog ponedjeljka, srijede i petka. A zatim, trećeg ponedjeljka, batleri širom Londona uzalud su čekali dostavljače koji su dostavljali Whistledown, kako bi otkrili da umjesto besplatne dostave, dječaci prodaju tračerske novine po pretjeranoj cijeni od pet penija.

Daphne se morala diviti mudrosti izmišljene lady Whistledown. U trenutku kad je počela prisiljavati ljude da plaćaju za njezine tračeve, svi pripadnici visokog društva bili su već ovisni o njima. Svi su oni izvlačili svoje penije, a negdje je jedna nametljiva žena postajala vrlo bogata.

Dok je Violet koračala po prostoriji i žalila se na taj „besprizorni napad” na njezinu obitelj, Daphne podigne pogled kako bi se uvjerila da majka ne obraća pažnju na nju i zatim prouči ostatak tračerskih novina. Whistledown – tako su se sad novine zvale – bio je čudna mješavina komentara, društvenih vijesti, oštrog vrijeđanja i povremenih komplimenata. Ono što ga je izdvajalo od prethodnih novina koje su se bavile društvenim zbivanjima bilo je to što su imena osoba o kojima se pisalo bila navedena u cijelosti. Nije ih se skrivalo iza kratica poput lord ~ 13 ~ Vojvoda i ja