MIN@
Doimalo se da je iskren, ali nije mu mogla vjerovati. Nije mu željela vjerovati. Daniel je odmahnuo glavom. „Onaj dan kada si se pojavila, nisam znao. Ne događa se to tako. Zar se ne sjećaš moje reakcije kada sam te prvi put vidio?“ Podigao je pogled, zamišljen. „Prvih nekoliko trenutaka osjećam zanos. Potpuno se izgubim u ushićenju. Nakon toga se sjetim. Uvijek je tako.“ „Da.“ rekla je polako. „Nasmiješio si se, i... jesi li mi zato pokazao srednji prst?“ Namrštio se. „Ako se to ponavlja svakih sedamnaest godina, kao što tvrdiš,“ rekla je,“ morao si znati da ću se pojaviti. Na neki način si znao.“ „Zamršeno je, Luce.“ „Vidjela sam te onaj dan prije nego što si me uočio. Smijao si se s Rolandom ispred zgrade Augustine. Smijao si se toliko, da sam postala ljubomorna. Ako si sve to znao, Daniele, ako si toliko pametan da možeš pretkazati kada ću se pojaviti i kada ću umrijeti i koliko ćeš zbog toga patiti, kako si se onda mogao tako smijati? Ne vjerujem ti,“ rekla je drhtavim glasom. „Ne vjerujem ti ni riječ.“ Daniel je palcem nježno otro suzu iz njezina oka. „To je predivno pitanje, Luce. Divim ti se zbog njega i volio bih da mogu bolje objasniti. Ali, sve što mogu reći jest ovo: jedini način da preživiš vječnost jest da možeš cijeniti svaki trenutak. Upravo to sam tada činio.“ „Vječnost,“ Luce je ponovila. „Još jedna stvar koju ne razumijem.“ „Ne mari. Više se ne mogu smijati na takav način. Čim se pojaviš, ja postajem obuzet.“ „Tvoje riječi nemaju smisla,“ rekla je, želeći otići prije nego što se spusti mrak. Ali, Danielova priča bila je mnogo više nego besmislena. Otkad se nalazila u Maču i križu, potajno je vjerovala da je možda poremećena. Ali, njezina poremećenost nije se mogla mjeriti s Danielovom. „Ne postoji pravi način kojim se ovo može objasniti... djevojci koju voliš“ zaklinjao ju je, sklanjajući joj kosu s lica. „Dajem sve od sebe. Želim da mi povjeruješ, Luce. Što trebam učiniti da mi povjeruješ ?“ „Ispričaj mi drugu priču,“ rekla je ogorčeno. „Izmisli smisleniji izgovor.“ „Sama si rekla da naslućuješ kako se otprije poznajemo. Nijekao sam, znao sam što će se dogoditi.“ „Da, naslućivala sam da te poznajem otprije,“ rekla je. Sada joj je glas bio obojen strahom. „Iz trgovačkog centra, ljetnog kampa ili nečeg sličnog. Ne iz prošlog života,“ zatresla je glavom. „Ne... ne mogu!“ Rukama je pokrila uši. Daniel ih je maknuo. 196