Page 1

Sigurnost djece u virtualnom okruženju Priručnik za nastavnike Izdavač: Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“

DRUŠTVO UJEDINJENIH GRAĐANSKIH AKCIJA

Štampa: Amilej, Sarajevo Tiraž: 500 Projekat je realiziran uz saglasnost Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo Pisanje i štampanje ove publikacije su omogućili:

Copyright ©: Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cjelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

O izdavaču Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ pruža podršku djeci, roditeljima, nastavnicima/ama i obrazovnim institucijama u stvaranju okruženja koje podržava rast i razvoj svakog djeteta. Udruženje djeluje od 1994. godine s ciljem pružanja podrške djeci i adolescentima da korištenjem i razvijanjem jakih strana i sposobnosti pronađu mjesto u budućnosti i na taj način postanu dio društva u kojem žive. Cilj Udruženja „DUGA“ je da podrži proces demokratizacije BH društva kroz ohrabrivanje sugrađana na aktivno učešće u tom procesu i kroz doprinos reformi odgojno-obrazovnog sistema, s ciljem stvaranja pretpostavki za evropsku budućnost Bosne i Hercegovine. Udruženje „DUGA“ je jedan od promotora principa inkluzivnosti i otvorenih zajednica koje uvažavaju potrebe svakog djeteta. Opredjeljeni smo za stvaranje okruženja u kojem će svako dijete dobiti priliku da raste i razvija se u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Razvili smo vlastite programe obuke za nastavnike/ce, roditelje i predstavnike/ce lokalne zajednice, te uspostavili suradnju sa međunarodnim stručnjacima u cilju profesionalnog razvoja naših korisnika. Tim DUGE čine: izvršna direktorica, koordinatorica, financijska službenica, logopedinja, dvije defektologinje i suradnici.

Potražite nas na http://www.facebook.com/groups/udruzenjeduga/

2


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Uvod Priručnik za nastavnike je rezultat aktivnosti u projektu „Sigurnost djece u virtualnom okruženju“ kojeg je realiziralo Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ uz financijsku podršku In fondacije BiH i Kinderpostzegels, Holandija. Nadamo se da će ovaj Priručnik ispuniti „stručnu prazninu” u području virtualne osviještenosti i ponuditi korisne informacije koje će inicirati dodatni profesionalni i osobni angažman nastavnika i roditelja. Aktuelnost tema, ponuđenih primjera i ilustracija, Priručnik čini još privlačnijim i interesantnijim čitaocu. Priručnik za nastavnike namijenjen je svim profesionalcima koji rade sa djecom i mladima, te roditeljima, koji su uključeni u odgoj, vaspitanje i obrazovanje djece. Za rast i razvoj svakog djeteta potrebno je razumijevanje i poznavanje svjetova koji ih okružuju, a koji modeliraju njihove stavove prema društvu, vršnjacima i životu općenito. Ubrzan tehnološki razvoj zahtijeva ubrzane odgojno-obrazovne intervencije koje će pružiti podršku učenicima, roditeljima i nastavnicima kako bi produbili svoja znanja o suvremenim sredstvima komuniciranja i osnažili komunikacijske kompetencije i strategije. Pojava novih svjetova modificira ulogu odgajatelja koji se i sam pokušava snaći u novom okruženju, osvještavajući vlastita iskustva virtualnog i tražeći modalitete za kvalitetno učenje i podršku mladoj osobi. U vremenu brzog tehnološkog napretka, te dostupnosti različitih oblika zabave, edukacije i komunikacije, postalo je neophodno da dijete, porodica i škola dijele podjednako razumijevanje virtualnog okruženja, te da zajedno pronalaze načine da virtualno okruženje postave u službu pravilnog odgoja i obrazovanja, te kvalitetnog odnosa unutar različitih društvenih mreža. Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“ ovaj put Vam se obraća u nadi da će Vas ovaj materijal podstaknuti u osmišljavanju dijaloga sa učenicima o temama koje su aktualne u njihovim životima i periodu odrastanja. Usmjeren način primjene medija i kompjuterske tehnologije može doprinijeti pravilnom razvoju djece i mladih, te unaprijediti akademska postignuća i razvoj socijalnih vještina.

3


PROJEKT „SIGURNOST DJECE U VIRTUALNOM OKRUŽENJU“ Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija - DUGA“, Stichting Kinderpostzegels i Infondacija BiH

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE

Autor: Doc. dr. sc. Goran Livazović Odsjek za pedagogiju Filozofski fakultet Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

SADRŽAJ: Predgovor

7

I.

Teorijska polazišta u istraživanja o utjecaju medija

9

II.

Mediji i teorije učenja

14

III.

Desenzitizacija i strah od okoline

17

IV.

Adolescenti i mediji

20

V.

Medijski idoli u vrijeme djetinjstva i adolescencije

22

VI.

Stereotipi i predrasude u medijima

24

VII.

Reklame i oglašivači u medijskoj socijalizaciji

28

VIII.

Cyber nasilništvo i zlostavljanje

31

IX.

Pornografija u suvremenim medijima

38

X.

Medijska kompetencija i pismenost

39

XI.

Odgoj za medije

41

XII.

Medijski odgoj u obitelji i školi

43

XIII.

Popis literature

48

O autoru

6

52

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

PREDGOVOR Istraživanje utjecaja i uloge medija u odgoju, obrazovanju i socijalizaciji djece i mladih u svijetu traje gotovo 70 godina, još od vremena glasovite radio-drame „Rat svjetova“ Orsona Wellsa iz 1938.g., koja je među znanstvenicima izazvala interes zbog do tada nezapamćenog straha i panike koju je izazvala u široj američkoj populaciji. Tada se ulogu i utjecaje medijskih sadržaja počelo analizirati u okviru ozbiljnih eksperimentalnih nacrta, prije svega s obzirom na njihov propagandni, ideološko-politički, te manipulativni potencijal i moć. U tom smislu, kritika medija logičan je nastavak interesa društvene i akademske zajednice, roditelja, pedagoga, učitelja i odgajatelja za različite odgojno-socijalizacijske utjecaje i sadržaje u životu djece te mladih, koji mogu oblikovati njihovo djetinjstvo, odrastanje i kasnije živote na pozitivan, ali i odgojno te funkcionalno dvojben način. Mediji su, prateći društveni razvoj i napredak, svojom zastupljenošću u svakodnevnom životu djece i mladih, kao populacije od posebnog društvenog interesa, izazvali pozornost tradicionalno prosocijalnih nositelja odgojno-socijalizacijskih aktivnosti društvene zajednice, poput obitelji, roditelja, škole i drugih važnih kulturno-prosvjetnih institucija javnog karaktera, jer su s vremenom stekli status sve važnijeg i ravnopravnijeg suodgajatelja mladih naraštaja. S obzirom na značajne kulturološke, društvene, demografske, socio-ekonomske i odgojno-obrazovne promjene tijekom postmodernom obilježenog razdoblja druge polovice i kraja 20. st., koje su značajno utjecale na obilježja i strukturu obiteljskih odnosa, trajanje i karakter školovanja, neke nove, nepoznate i otvorenije stilove ponašanja, slobodnovremenske aktivnosti i vršnjačke interakcije suvremene mladeži, demokratski i otvoreniji karakter medijske scene koja je sustavno pratila, čak i promicala novonastale mijene socijalnog življenja, mnogima je poslužio kao lako objašnjiv razlog brojnih društvenih poteškoća s kojima se susreće današnja populacija adolescenata, posebno u kontekstu prevalencije brojnih rizičnih ponašanja i izazova tijekom njihova odrastanja. Porast vremena provedenog s medijima, zamjenjivanje redovitih obiteljskih, socijalnih i vršnjačkih interakcija medijskim iskustvima, opća pasivizacija, ali i medijska indoktrinacija djece i mladih dvojbenim odgojnim porukama te sadržajima, izazivaju sve veću zabrinutost stručnjaka i roditelja kada je riječ o prirodi utjecaja medija na odrastanje novih naraštaja. Ipak, obiteljski i školski problemi, te razlozi nezadovoljstva vlastitom životnom situacijom, obrazovnim šansama ili socijalnom zapuštenošću s kojom se populacija mladih u posljednjih 30-tak godina susreće, mnogo su dublji i složeniji od prirode njihova odnosa s medijima. Međutim, unatoč brojnim metodološkim poteškoćama praćenja i istraživanja složene interakcije recipijenata i medijskih sadržaja, dostupni rezultati ukazuju kako mediji doista imaju moć usmjeravanja ljudskog ponašanja s obzirom na karakter njihovih kratkoročnih i dugoročnih utjecaja- od nasilničkog, ovisničkog, i drugih rizičnih ponašanja, sve do dugoročno kumulativnih novostečenih stavova, vjerovanja i svjetonazora kojima određenu društvenu zajednicu mijenjaju s najšire, kulturološke razine. Ovaj priručnik ima za cilj omogućiti uvid u najznačajnije teorijsko-metodološke rezultate istraživanja o utjecaju medija u odgoju i socijalizaciji djece i mladih, te omogućavanje praktičnih savjeta za razvijanje njihove medijske kompetencije, kao i smjernice odgovornog medijskog odgoja i obrazovanja pedagoškim stručnjacima, roditeljima i odgajateljima. Autor Filozofski fakultet u Osijeku

7


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

I

Teorijska polazišta u istraživanja o utjecaju medija

Proučavanje medija i njihova odnosa s odgojno-socijalizacijskim iskustvima djece i mladih, danas je svjetski vrlo značajan problem. Međutim, oko ove inače dosta atraktivne teme javlja se sve veći broj disonantnih znanstvenih tonova. Mediji su u posljednjih nekoliko destljeća postali sve važnijim odgojnim, obrazovnim i socijalizacijskim čimbenikom, koji u ulozi „Velikog pripovijedača“ ravnopravno sudjeluje u odrastanju i društvenom sazrijevanju novih generacija djece i mladih. Izražen napredak znanosti i tehnologije, minijaturizacija, invazivnost, dostupnost i sveprisutnost medija omogućila je njihovu brzu i učinkovitu migraciju iz javnog u privatni prostor obiteljskog, školskog i slobodnovremenskog života zajednice, odnosno dnevne i dječje sobe naših domova. Današnja mladež je potpuno zaokupljena medijima. Imaju televizore i računala u sobama, prijenosne glazbene uređaje i mobitele u torbama. S medijima provode više vremena nego uz bilo koju drugu pojedinačnu aktivnost osim spavanja, više od 6 sati dnevno. Rastući fenomen “medijske višezadaćnosti” (eng. multitasking) koja znači uporabu više medija istovremeno, povećava to vrijeme na više od 8,5 sati dnevno. Mediji su kao posljedica minijaturizacije postali dostupni u svakom trenutku. Prijenosna računala i pametni telefoni postali su sastavni dio opreme današnjih adolescenata. Usporedno s porastom dostupne tehnologije mijenjao se i odgovarajući sadržaj, stoga oznaka “medijska generacija” očito odgovara današnjoj mladeži. Za razliku od prijašnjih kontroliranih, selektivnih iskustava djece ili mladih s tiskanim i digitalnim audio-vizualnim medijima, tijekom kojih su roditelji, učitelji i odgajatelji relativno jednostavno mogli usmjeravati navike, nadzirati medijske sadržaje, kao i vrijeme izloženosti i uporabe medija njihove djece ili učenika, danas su djeca od najranije dobi bombardirana medijskim porukama i sve uronjenija u složeni svijet medijske kulture. Kao niti jedna prijašnja generacija, imaju pristup nizu medija u razvoju u svojim domovima, sobama, torbama te džepovima. Medijima posvećuju više pažnje nego ijednoj drugoj aktivnosti osim spavanja. Razvoj i prilagodljivost novih medija svakodnevnoj uporabi i sklonostima mladih leži u osnovi fenomena višezadaćnosti. Povećanjem rasprostranjenosti i komunikacijskih mogućnosti u obliku prijenosnih medija, sadržaji koje su nekad pružali izraženo različiti medijski izvori danas su dostupni pomoću samo jednog uređaja. Mladi danas internet koriste kao način i sredstvo društvenog sudjelovanja. Takva mogućnost, međutim, osim prednosti jednostavnog povezivanja s prijateljima ili drugim korisnicima, skriva i različite opasne i za razvoj adolescenata nepovoljne utjecaje. Filozofski fakultet u Osijeku

9


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Adolescenti žive u vremenu opće porasti informatičke pismenosti koja je, upravo zbog novih tehnološki uvjetovanih obrazaca pismene komunikacije, preuzela dominantnu ulogu u suvremenim zapadnim kulturama, ali i šire. Stoga mladi danas uporabom interneta iniciraju i održavaju različite vrste (virtualnih) odnosa, od prijateljskih, romantičnih do onih povezanih sa školom ili osobnim interesima. S druge strane, kao element društvene pasivizacije, mediji danas umanjuju prigode za druženje u javnim prostorima za igru i boravak djece i mladih, tijekom kojih u izravnoj međusobnoj interakciji stječu i razvijaju životno važne socijalne kompetencije. Upravo takva percepcija dovela je do nastanka hipoteze zamjenedjeca imaju ograničeno raspoloživo vrijeme a uporaba medija onemogućava djeci vrjednije aktivnosti. Winn (1977) u svojoj knjizi “Ovisnost o utičnici” ističe kako prisutnost televizije podriva obiteljske interakcije i sprječava djecu u učenju ponašanja u različitim društvenim situacijama. Ne samo da se uništava prigoda za moguće obiteljske interakcije, već tehnologija izravno i neizravno utječe i na obiteljske veze i odnose. Vrijeme koje dijete provede u jednosmjernoj komunikaciji s medijem, zasigurno utječe na stvarne međuljudske odnose. Winn opisuje proces kojim mediji utječu na socijalnu interakciju i ometaju zdrav razvoj pozitivnih društvenih ponašanja. Prema ovoj pretpostavci, kada televizija zamijeni interakciju, obiteljsku ili vršnjačku, djeca propuštaju prigode za učenje socijalnih vještina nužnih za razvijanje uspješnih međuljudskih odnosa. Kao posljedica izloženosti relativno jednodimenzionalnom svijetu s ekrana, djeca kroz jednosmjernu komunikaciju s medijima stječu iskrivljenu, vrlo osiromašenu sliku i predodžbu o vlastitoj socijalnoj okolini. Suprotno generacijama djece i mladih rođenih prije tridesetak godina, koji su tijekom odrastanja morali proći postupan, ali i složen te nimalo bezazlen proces medijske inkulturacije, zbog koje su često u stručnoj literaturi definirani sintagmom „medijski imigranti“, današnja se djeca i mladi rađaju, odrastaju i žive s masovnim medijima kao digitalni ili medijski urođenici. Sve navedene društvene i tehnološke promjene omogućile su najmlađim naraštajima rođenima na početku 21. st. potpuno drugačija odgojnosocijalizacijska iskustva u odnosu na generacije djece rođene prije ere interneta, pametnih telefona i društvenih mreža. Mediji, kao socijalno zrcalo koje je nepresušan izvor informacija, znanja i pokazatelja o civilizacijskoj razini suvremenog svijeta, danas svakom čovjeku od njegovih najranijih dana omogućavaju uvid u pozitivne, društveno poželjne i uspješne, ali i stigmatizirajuće, nepoželjne i negativne aspekte socijalnog života različitih kultura, društvenih zajednica ili pojedinaca. Mediji, dakle, predstavljaju 10

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

modele i referentni okvir društvene orijentacije kojom usmjeravamo kvalitativne značajke vlastitih stilova ponašanja. Davno najavljeni aspekt globalnog sela, koje označava fenomen podijeljene stvarnosti u kojoj danas živimo, omogućio je da događaji udaljeni tisućama kilometara kojima prije nekoliko stoljeća ili desetljeća ne bismo mogli izravno svjedočiti, u 21.st. uvjetuju svakodnevicu našeg postojanja. Prirodne katastrofe, ratovi, društvena previranja, kulturološke i političke revolucije, novi i drugačiji stilovi života i ponašanja- sve možemo pratiti „uživo“, te nam je kao na dlanu prikazano putem mogućnosti suvremenih medija. Pogled na medijsko okruženje za djecu i mlade izravno postavlja dvije suprotstavljene perspektive- prigode i prijetnje. Primjerice, globalizacija medija omogućava proširivanje dječjih obzora, prigoda za učenje i dostupnost informacija, ali istovremeno prijeti njihovoj kulturnoj identifikaciji i vrijednostima. Tehnološki napredak obećava nova znanja i vještine, te veće sudjelovanje mladih u zajednici, ali i osnažuje rizik njihova iskorištavanja i manipulacije, stoga je djeci nužno omogućiti zaštitu i mogućnost njihova kvalitetnog iskustva s medijima. Suvremeni teoretičari medije sve više opisuju u ulozi nadvršnjaka ili supervršnjaka djeci i mladima. Prateći odrastanje i razvojne značajke djece, mediji svojim raznovrsnim, zanimljivim i intrigantnim sadržajima doslovno hipnotički zavode djecu složenim spletom medijski promoviranih priča, poluistina, mitova, čak i potpunih zabluda ili izmišljotina, vodeći ih pritom tankom linijom koja dijeli nekritičku konzumaciju velikih količina trivijalnih i odgojno-socijalizacijski štetnih sadržaja s jedne, od prigoda za usvajanjem razvojno, životno i odgojno-obrazovno pozitivnih informacija, znanja i vještina, s druge strane. Djetinjstvo, kao samo ljudskoj vrsti svojstveno razdoblje života, predstavlja simbolički prostor u kojem dijete postupno stječe znanja o društvu i kulturi u koju odrasta. Kao rezultat i civilizacijsko dostignuće, djetinjstvo je pedagoški i socijalizacijski privilegirano vrijeme tijekom kojega čovjek u skladu s vlastitim razvojnim biološkim, psihološkim i socijalnim značajkama u krugu obitelji i prosocijalnih društvenih institucija uči o najvažnijim odrednicama svijeta u koji se inkulturira. U tom smislu medije se opravdano može okarakterizirati sintagmom „socijalni mostovi“, jer mladim generacijama omogućavaju dostupnost sadržajima i informacijama za koje nisu razvojno, intelektualno, psihotjelesno niti emocionalno pripremni, što može imati i najčešće za posljedicu ima dugoročne životne traume koje mogu utjecati na razvojni put djeteta ili mlade osobe. Prije svega, istraživanja pokazuju kako danas nedopustivo velik broj djece i mladih svoja prva iskustva o važnim odgojnim i socijalizacijskim aspektima međuljudskih interakcija stječu Filozofski fakultet u Osijeku

11


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

iz nasilnih, pornografskih, stereotipiziranih, manipulativnih, drugih trivijalnih te degradirajućih sadržaja u medijima. S obzirom na činjenicu kako u mnogim društvenim zajednicama i dijelovima svijeta još uvijek postoje brojne tabu teme, koje iz kulturoloških, tradicionalnih, normativnih, vjerskih i drugih razloga nisu sastavnim dijelom obiteljskog odgoja i komunikacije, školskih kurikuluma ili javne (argumentirane) društvene rasprave, djeca i mladi odgovore na mnoga zanimljiva pitanja tijekom svojega odrastanja i sazrijevanja sve češće, ili gotovo u pravilu, traže u bespućima suvremenih medija. Naravno, osim prigode pronalaska kvalitetnih i provjerenih podataka, često mogu biti izloženi i potpuno neprimjerenim sadržajima i informacijama koje mogu imati ozbiljne, ne samo psihoemocionalne, već i zdravstvene posljedice. Medije se pritom prebrzo i prečesto proglašava dežurnim krivcem, bez uvažavanja istraživanja koja tvrde da se kod, primjerice nasilja ili ovisničkog ponašanja, radi o mnogo složenijim međusobnim socijalnim odnosima. Stoga, medijska pedagogija za predmet svog poučavanja ima sociopedagogijske, sociokulturalne i sociopolitičke aspekte u suvremenim sredstvima (medijske) komunikacije, pri čemu se temelji na analizi uloge medija u razvoju stilova ponašanja te kritičke svijesti djece i mladih, odnosno njihovoga osposobljavanja za kritičku analizu medijskih ponuda, argumentacijom u prilog hipotezi kako mediji postaju primarni agens socijalizacije mlađih naraštaja. Istraživanje medija promatra se u kontekstu ambivalentnosti odnosa teorije izravnih učinaka (direct effects), koja proučava odnos medijskog sadržaja i ponašanje primatelja te je usmjerena na prevladavajuće negativne učinke, i teorije ograničenih učinaka (limited effects) koja kritikom prethodne teorije polazi od toga kako su utjecaji medija posredovani različitim socijalnim odnosima koji utječu na kontrolu, filtriranje i interpretiranje medijskog iskustva i usmjerava se i na moguće pozitivne pokazatelje. Činjenica je da mediji uvijek djeluju u suodnosu s mnoštvom individualno specifičnih i drugih društvenih utjecaja, stoga se posljedice mogu mjeriti kroz trenutačni ili kratkoročni učinak na pojedinca, ali i praćenjem postupnih dugoročnih promjena u društvenim normama i običajima tijekom vremena. Istovremeno, mediji kao izvor ne utječu na sve podjednako, čime je opravdanost istraživanja značajnija. Doprinos takvom shvaćanju uloge medija u problematici istraživanja zastupa teorija zadovoljenja potreba (uses and gratifications) koja naglašava da ljudi aktivnim korištenjem medija za zadovoljenje određenih potreba pokazuju aktivan, a ne pasivan odnos, iz čega proizlazi ograničen utjecaj medija. McQuail i Windahl (1993, prema Livingstone, Millwood Hargrave, 2006) određuju utjecaje medijski prikazanih sadržaja na djecu i mlade kroz promjenu stavova i vjerovanja pojedinca ili društva (strah 12

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

od kriminala, stereotipi), promjenu ponašanja i agresivnost prema drugima ili sebi, te emocionalna stanja obilježena strahom i uzrujanošću koja su dugoročno štetna. Dosadašnjim istraživanjima oblikovane su najvažnije teorijske pretpostavke o mogućem odnosu i utjecajima medijskih sadržaja na ponašanje, potrebe, želje i interese medijskih recipijenata: 1. Hipoteza katarzeàpromatranje medijskih sadržaja smanjuje učestalost negativnih ponašanja zadovoljavanjem potreba pojedinca 2. Hipoteza habitualizacije / desenzitizacijeà izloženost medijskim sadržajima umanjuje empatiju i jača toleranciju prema, npr. nasilju 3. Hipoteza inhibicijeàpromatranje medijskih sadržaja zastrašivanja i sprječavanja neprimjerenog ponašanja

izaziva

učinak

4. Hipoteza obrata ili reaktancijeànegativan medijski sadržaj jača potrebu za prosocijalnim ponašanjem 5. Robespierreov efektàinicijalno suosjećanje sa žrtvom prerasta u agresiju prema počinitelju 6. Hipoteza kultivacijeàdugoročna konzumacija medijskih sadržaja iskrivljuje sliku i doživljaj svijeta i okoline (Gerbnerov strah od okoline i “sindrom opasnog svijeta”) 7. Hipoteza imitacije ili Wertherov efektàoponašanje medijskih sadržaja vodi u antisocijalna ponašanja 8. Hipoteza stimulacijeàmedijski sadržaji mogu biti katalizatorom neprihvatljivog ponašanja, najčešće kao rezultat emocionalne frustracije

Filozofski fakultet u Osijeku

13


II

Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Mediji i teorije učenja

Između brojnih psiholoških i socioloških teorija učenja, u smislu utjecaja medija treba izdvojiti učenje uvjetovanjem (Skinner, 1953; Comstock, Paik, 1991; Domjan, 2003), učenje modeliranjem (Bandura, 1977; 1986), teoriju priminga (Bushman, 1998; Domke, Shah, Wackman, 1998; Goidel, Shields, Peffley, 1997; Scheufele, Tewksbury, 2007; Scheufele, Tewksbury, 2007; Weaver, 2007) i teoriju skripti (Huesmann, 1986; Tomkins, 1979; Tomkins,1987). Učenje uvjetovanjem temelji se na pozitivnim ili negativnim podražajima, odnosno sustavu nagrade i kazne koji je u području utjecaja medija najlakše uočiti na primjeru video-igrica, pri čemu se ekscitacijom i inhibicijom manifestiranog ponašanja pojedinca linearno vodi prema postizanju određenog cilja (Comstock, Paik, 1991). Sociološki aspekt učenja modeliranjem temelji se na procesima identifikacije, imitacije i učenja uloga modeliranjem, a ovisi o individualnim i situacijskim čimbenicima koji će model učiniti više ili manje privlačnim - zanimljivo je da bez obzira na predznak ponašanja, uvijek modeliramo osobe koje za nas predstavljaju uspješan model (Bandura, 1977; 1986).

Teorija priminga ili Berkowitzeva kognitivno neoasocijalna teorija tvrdi da u našem mozgu interakcijom s okolinom nastaju semantički međusobno povezane kognicije, osjećaji i tendencije ponašanja - mreža asocijativnih neuronskih veza. Kada medijski sadržaj (podražaj) potakne neuronsku mrežu, u njoj stvara novi, specifičan niz kognicija. Ponavljanim podražajima nastaje automatski i spontan proces koji utječe na interpretaciju novih podražaja i kratkoročno povećava vjerojatnost pojavljivanja agresivnog ili drugog medijski portretiranog ponašanja, stoga internalizacijom ovi procesi poprimaju obilježja kronične aktivacije (Berkowitz, 1984; 1988). Teorija skripti (Huesmann, 1986; Tomkins, 1979; Tomkins,1987) objašnjava kako obrađujemo informacije primljene iz medija. 14

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Skripte su mentalne rutine ili programi pohranjeni u pamćenju, kojima se osoba automatski služi u postupku rješavanja problema. Sadrže informacije o tipičnom tijeku događaja, te slijedu našeg očekivanog i učinkovitog ponašanja u tim situacijama. Ova teorija pretpostavlja da djeca i mladi iz medija preuzimaju i razvijaju skripte rješavanja problema, jer su prema teoriji skripta medijski sadržaji važni kao model učinkovitog rješavanja problema, tj. poželjnog ponašanja. Istovremeno, skripte koje se često izvode ili su lakše dostupne u dosjećanju, češće će biti temelj manifestiranog ponašanja, osobito ako ih pojedinac smatra primjerenima, učinkovitima i one odgovaraju njegovim normativnim uvjerenjima (Livazović, 2011, 69). Stoga, svaka medijski nasilna epizoda predstavlja samo još jedno iskustvo učenja, kojime se spoznajne strukture sve više uvježbavaju, postaju složenije, raznolikije i ustaljenije. Sukladno tomu, postoje tri primarna učinka izloženosti negativnim medijskim sadržajima: učenje nepoželjnih oblika ponašanja i stavova, neosjetljivost ili umanjena osjetljivost na nasilje i nepoželjne oblike ponašanja, te strah od okoline i postajanja žrtvom nasilja. Problem je što ponavljanom recepcijom određenih podražaja dolazi do kumulativnog učinka kojim novonastale strukture postaju sve složenije, stabilnije, raznovrsnije i otpornije na promjenuposljedice su dugoročna desenzitizacija, tolerancija i opća sklonost nasilnom ili drugom rizičnom ponašanju kao modelu rješavanja problema ili stila socijalnog djelovanja. Valja ukazati kako mediji jesu važan socijalizacijski agens. Njihov utjecaj, iako kratkoročno imanentan i teško opisiv, ipak dugotrajnom izloženošću može rezultirati akumulacijom novostvorenih predodžbi, vjerovanja i stavova koje modificiraju ponašanje pojedinca ovisno o, primarno, obiteljskom kontekstu. Proces socijalnog učenja odvija se u 3 faze. Prvu predstavlja usvajanje ili internalizacija pravila ponašanja. Slijedi faza održavanja, kojom se internalizirana pravila osnažuju i potvrđuju, te treća, prisjećanje i manifestacija, kojom se internalizirano prikazuje u stvarnom ponašanju. Uloga medija u ovakvom shvaćanju teorije socijalnog učenja iznimno je značajna, jer vjerojatnost dosjećanja i preuzimanja određenog pravila ili modela ponašanja kao vlastitog ovisi o snazi i složenosti internaliziranog obrasca, koji je ponajviše uvjetovan atraktivnošću promatranog sadržaja. Općenito, što je obrazac ponašanja “bliži” djetetovoj situaciji, odnosno koliko se dijete može poistovjetiti s određenim obrascem viđenog ponašanja, utoliko više se taj obrazac internalizira kao Filozofski fakultet u Osijeku

15


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

poželjan i moguć oblik reagiranja u određenim društvenim situacijama. Pritom na djecu ne utječe samo ono što se prima putem medija, nego i pasivnost okoline u kojoj djeca odrastaju, pasivna obitelj i škole, ali i osobna pasivnost i emocionalna i intelektualna nespremnost za život s medijima. Istraživači s Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health analizirali su rezultate istraživanja 2,707 djece petogodišnjaka koji su imali televizor u vlastitoj sobi, te su otkrili kako u odnosu na vršnjake koji nemaju televizor u vlastitoj sobi, češće imaju poteškoće u ponašanju, poremećaje spavanja i umanjenu emocionalnu osjetljivost. Djeca mlađe dobi ne mogu razlikovati maštu od stvarnosti, te im se ta razlika treba objasniti. Nasilje u crtanim filmovima djecu uči kako je nasilno ponašanje zabavno i bez posljedica. Kada lik u crtanom filmu pretrpi udarac ili ozljedu, te nastavi dalje kao da se ništa ozbiljno nije dogodilo, djeca se tomu nasmiju i ne vide posljedice takvog ponašanja u stvarnom svijetu. UNESCO-ovo istraživanje (1998) na 5000 dvanaestogodišnjaka u 23 različite zemlje pokazalo je da su američki akcijski junaci najčešći modeli i uzori djece i mladih diljem svijeta. Tako, primjerice, lik Terminatora kojeg je utjelovio poznati austrijski iseljenik prepoznaje čak 88% ispitane djece. Kao što autori istraživanja ističu, velik broj djece okružen je okolinom u kojoj i stvarna i medijska iskustva podržavaju stajalište da je nasilje prirodan i normalan model rješavanja problema.

16

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

III

Desenzitizacija i strah od okoline

“Osobe koje gledaju više medijskog nasilja, vjeruju da je svijet opasnije mjesto.” Gerbnerova teorija kultiviranja ističe da mediji oblikuju pogled društva na svijet. Dakle, tijekom vremena i akumulacijom učinaka izloženosti medijima, svjetonazor i doživljaj okoline i svijeta pojedinca se postupno mijenja. Točnije, jedna od polaznih premisa ove teorije jest da mediji u društvu potenciraju doživljaj svijeta nesigurnijim i nasilnijim no što doista jest, te da nas televizija uči biti žrtvama. Istraživanja su potvrdila da je najutjecajnija, dugoročna posljedica odrastanja uz kult medijskog nasilja osjećaj nesigurnosti, straha od okoline, te pojava “sindroma opasne okoline”. To je osjećaj ranjivosti, zavisnosti i potrebe za zaštitom (Gerbner, 1992). O utjecaju medijski portretiranog nasilja na stavove i vjerovanja o sigurnosti ili opasnosti društvene okoline postoji niz istraživanja. Gerbner je proveo najduže longitudinalno istraživanje televizijskog nasilja, koje je pokazalo da ovisnici o televiziji češće svijet doživljavaju onakvim kakvim ga opisuje televizija. Primjerice, longitudinalno američko nacionalno istraživanje „National Television Violence Study“ (Federman, 1997), na temelju proučavanja 10,000 sati programa vodećih TV kanala, zaključilo je da je američka televizija iznimno nasilna (u razdoblju od 1994.-1997.g., 61% programa sadržavalo je nasilje), da je dječji program nasilniji od programa za odrasle (67% dječjeg programa sadrži nasilje, koje je često prikazano nekritički u crtanim filmovima), kao i da kabelska televizija ima više nasilnih sadržaja od javnih mreža (odnos 80% prema 20%), kako se nasilje na televiziji često glamurizira (71% nasilnih sadržaja ne uključuje kajanje, kritiku ili kažnjavanje nasilja; “lik pozitivca” vrši nasilje u 40% slučajeva, čime se skreće pozornost na “opravdano” nasilje kao gorući društveni problem), Filozofski fakultet u Osijeku

17


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

da je televizijsko nasilje stilizirano (ne prikazuje psihotjelesne posljedice, kao ni dugoročne posljedice na žrtve), da je televizijsko nasilje prikazano komično ili trivijalizirano (iako je više od polovice prikazanih nasilnih činova u stvarnom životu smrtonosno), te kako je iznimno malo programskih sadržaja koji suzbijaju nasilje i promiču prevenirajuće poruke. Ponavljanom i dugotrajnom izloženošću primatelji postaju pasivniji, anksiozniji i bojažljiviji. Gerbnerov rad pokazao je da su oni koji su često izloženi televizijskim sadržajima skloniji precjenjivati vlastiti rizik od viktimizacije, vjerovati da su njihove četvrti nesigurne, vjerovati da je strah od kriminala vrlo ozbiljan osobni problem, te procjenjivati da stopa kriminala raste čak i kada se to ne događa. Dosta istraživanja proučavalo je poticanje straha i dugoročne posljedice izloženosti nasilnim medijskim sadržajima djece i mladih. Primjerice, Singer i sur. (1998) proučavali su anksioznost, depresivnost i post-traumatski stres u djece, te ustvrdili kako se oni povećavaju proporcionalno dnevnom vremenu provedenom s medijima. Owens je 1999.g. na uzorku 500 ispitanika utvrdila da prisutnost medija u spavaćoj sobi djece utječe na poremećaje spavanja i noćne more. Van der Voort je 1986.g. istraživao sposobnost djece da razlikuju stvarne od fiktivnih medijskih sadržaja, te pokazao da nemogućnost integracije nasilnih prizora u doživljaj svijeta djece utječe na porast anksioznosti. Slično, Cantor i Harrison (1996) su kod 90% ispitanika studentskog uzrasta zabilježili postojanje straha od zastrašujućih medijskih prizora doživljenih u djetinjstvu, u obliku trajnih strahova koji za posljedicu imaju poremećaje spavanja te izbjegavanje određenih društvenih situacija. Sindrom opasnog svijeta je fenomen koji govori da nasilje u medijima utječe na recipijente stvarajući dojam da je svijet oko njih opasnije i nasilnije mjesto, nego što uistinu jest. Temelji se na 2 ključna 18

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

procesa, odnosno koncepta. Prvi je “mainstreaming”, pri čemu se različite medijski podređene kulture mijenjaju pod utjecajem dominantne medijski promovirane kulture, primjerice anglosaksonske ili američke. Ovaj je proces najčešće lako moguće objasniti uvozom inozemnih medijskih sadržaja, poput starih holivudskih blockbustera, odnosno filmova koji izazivaju mnogo interesa ulaganjem u agresivne promidžbene kampanje, a najčešće portretiraju ratove ili međuljudske sukobe. Drugi je proces „rezonanca“, kojim utjecaj medija postaje jači kod recipijenata čija se stvarna životna iskustva podudaraju s medijskim slikama i pričama, pa tako kod gledatelja izazivaju konformiranje s medijski dominantim prikazom svijeta i okoline. Ovisnici o medijima precjenjuju rizik od izloženosti nasilju ili kriminalu, vjeruju kako je njihova okolina nesigurna, vjeruju kako je “strah od viktimizacije” vrlo ozbiljan osobni problem, te pretpostavljaju i vjeruju da stopa kriminala i zločina raste, čak i kada se to zapravo ne događa. Upravo stoga, važnost medija kao odgojno-socijalizacijskog čimbenika postaje veća. Mediji pojačavaju negativni razvojni obrazac češće portretirajući neprimjerene oblike i obrasce ponašanja kao poželjne (nasilje, ovisničko ponašanje, konzumerizam, rana seksualna inicijacija, rizično seksualno ponašanje, predrasude i stereotipi). Djeca i adolescenti stječu pogrešnu sliku svijeta koji ih okružuje, što se dodatno potencira sukobom odgojnih vrijednosti roditeljskoga doma, škole, utjecaja vršnjaka i medijskih sadržaja.

Filozofski fakultet u Osijeku

19


IV

Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Adolescenti i mediji

Dijete ili adolescent je s obzirom na niz specifičnih bioloških, psiholoških i socijalnih razvojno-specifičnih i uvjetovanih sastavnica tijekom djetinjstva i odrastanja zapravo “osoba u tranziciji”. Adolescenciju većina teoretičara promatra kao intenzivno formativno razdoblje tijekom kojeg pojedinac prolazi kroz niz bio-psihosocijalnih promjena. Neki od temeljnih razvojnih zadataka ovoga razdoblja su stjecanje odgovornosti naspram neodgovornosti, postizanja statusa dominacije naspram submisivnosti, te usvajanje spolne uloge (prema Lacković Grgin, 2006). Odgovornost naspam neodogovornosti manifestira se kroz usvajanje i internalizaciju moralnih i etičkih vrednota društvenog djelovanja, odnosno preuzimanje i implementaciju modela odgovornog društvenog funkcioniranja. Dominacija naspram submisivnosti ogleda se stjecanjem ekonomske i emocionalne

nezavisnosti, autonomije i emancipacije od roditelja i značajnih drugih. Konačno, usvajanje spolne uloge označava proces internalizacije novih modela ponašanja i zrelosti među spolovima, odnosno prihvaćanje muške ili ženske uloge u društvenoj sredini, prihvaćanje primarnih i sekundarnih spolnih promjena u izgledu vlastitog tijela, ali i pripreme za mogući budući brak i obiteljski život. Adolescenti postižu i više razine intelektualnog procesuiranja, iako najnovija neuroznanstvena istraživanja potvrđuju da su ključni centri za rezoniranje i donošenje odluka u mozgu adolescenata još uvijek u razvoju, pa se tako mozak ranog i kasnog adolescenta bitno razlikuju (Moshman, 2005, 22; Harris, 2009, 36). Neke od kognitivnih promjena do kojih dolazi u vrijeme adolescencije su i razvoj formalnog mišljenja, deduktivnog zaključivanja, veća autonomija u odlučivanju i otpor prema autoritetima (roditelj, učitelj, značajni drugi), odnosno, općenito bogatija neuronska premreženost mozga koja omogućava složenije misaone funkcije, pa tako mladi počinju shvaćati satiru, ironiju, humor, analogije, ali i kritički preispitivati svijet oko sebe postavljajući i odbacujući hipoteze 20

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

u odnosu prema idealističkoj slici koju o njemu imaju. Konačno, usmjeravaju se i na osobna, obrazovna i radna postignuća kao dio projiciranja i planiranja dimenzije budućnosti, odnosno usklađivanja vlastita socijalnog sata (Lacković Grgin, 2006). U vršnjačkim odnosima adolescenti umjesto prijašnje kvantitete, naglasak stavljaju na kvalitetu odnosa s užim i intimnijim krugom prijatelja - naime, separacijom od roditelja adolescent potvrdu i podršku vlastitog ponašanja počinje tražiti u socijalizacijskom okviru vršnjačkih interakcija. U skladu s razvojnim zadatakom oblikovanja seksualne uloge, mladi se upuštaju u romantične odnose u kojima testiraju granice vlastite seksualne uloge i očekivanja njihove socijalne okoline (Moshman, 2005). Škola i školski odnosi postaju središnji socijalizacijski konstrukt u vrijeme srednje adolescencije, unutar kojega se adolescenti pripremaju za buduće profesionalne i radne obveze, ali i ostvaruju prijateljstva, simpatije ili romantične odnose. Načelno, između škole i adolescenata postoji konflikt, jer s jedne strane škola predstavlja autoritet koji je za mlade izvor frustracija i bunta, kao okvir koji im u vrijeme kada su posvećeni i drugim razvojnim zadatcima nameće značajne obveze. Istovremeno, slabljenjem obiteljskih veza i komunikacije s roditeljima, škola i školski uspjeh (p)ostaju ključni konstrukt koji roditelje u tome razdoblju pojedinačno najviše zanima.

Obiteljski odnosi adolescenata uvjetovani su konfliktom s roditeljima, koji je ne samo poželjan, već i neophodan s ciljem razvoja i postizanja identiteta (Erikson, 1963, 1976; Marcia, 1966). Naime, mladi u adolescenciji počinju kritički propitivati vrijednosti, norme, zakonitosti i pravila vlastitih roditelja kao autoriteta. Pritom u začetku tog procesa polaze od zajedničkih identifikacija i pozitivnih iskustava ranijeg djetinjstva, koje je nužno radi ponovnog emocionalnog sjedinjavanja s roditeljima nakon završene individuacije (Lacković Grgin, 2006; Harris, 2009). Naposljetku, i fenomen slobodnog vremena, kao prostor ostvarivanja želja, potreba i interesa mladih ima važnu ulogu u procesu sazrijevanja, jer predstavlja prostor u kojemu mladi bezbrižno eksperimentiraju s različitim fluidnim identitetima, pri čemu željene osobine i značajke identiteta mogu mijenjati s obzirom na pozitivnu potvrdu, odnosno prihvaćanje ili prijekor okoline i značajnih drugih. Filozofski fakultet u Osijeku

21


V

Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Medijski idoli u vrijeme djetinjstva i adolescencije

Tijekom odrastanja djeca i mladi osim vlastitih roditelja i značajnih drugih osoba iz vlastite socijalne okoline, upoznaju i razvijaju simpatije prema različitim medijskim idolima, uzorima i junacima koji služe kao platforma na kojoj projiciraju vlastitu buduću obiteljsku ili profesionalnu ulogu. Medijski idoli na važnosti dobivaju posebno u vrijeme adolescencije, razdoblja obilježenog povlačenjem mladih u vlastite urbane rezervate u kojima kroz interakciju s vršnjacima vježbaju i eksperimentiraju s granicama te obilježjima vlastita identiteta i stilova ponašanja. Tada se mladi postupno i kratkoročno odvajaju od sigurnosti obiteljskih odnosa s roditeljima kako bi započeli složen proces emocionalnog odvajanja koji će završiti razvijanjem vlastitih odrednica zrelog postignutog identiteta, odnosno stjecanjem statusa dominacije i ekonomskom oslobađanju od roditelja. Poznate osobe i medijski idoli predstavljaju oblik “autonomije” u procesu ekonomskoemocionalne separacije od roditelja, koji olakšava i usmjerava opadanje herojske uloge roditelja u fazi srednje adolescencije. Prijašnja relativno „nevina“ obilježja djetinjstva, poput odjeće, glazbe i stila frizure, u adolescenciji zamjenjuje ponešto ozbiljniji, pa čak i „mračniji“ kontekst medijske kulture adolescentske sobe, uvjetovan brojnim hormonalnim i psihosocijalnim promjenama, kojima mlada osoba najavljuje vlastiti iskorak u zrelost. Mladi izražavaju svoj identitet i osjećaje putem tehnologije, postera, likovnih djela, fotografija, omiljenih igračaka, odjećom ili stilskim elementima. U srednjoj adolescenciji omiljeni će medijski junaci potisnuti lutke, igračke i druge memorabilije, koje mlade podsjećaju na prethodne faze identiteta, a vlastita soba postaje utočište u kojem mladi maštaju o idealiziranoj slici svijeta i budućnosti. Erikson (1968) naziva izvanobiteljske uzore i modele “sekundarnim vezama”, odnosno tranzicijskom fazom između napuštanja primarnih roditeljskih veza prema zrelim odraslim odnosima (romantična, seksualna, obiteljska veza), koja je ključna u usvajanju zrelih prosocijalnih vrijednosti. Posteri omiljenih glazbenika ili glumaca, popularna glazba, stil odijevanja i druge subkulturne oznake postaju izraz jedinstvenosti, identiteta i traganja, pri čemu glazba postaje platforma za modne, potrošačke, romantične i seksualne interese mladih. Glazba je ključni segment podjele kulturološkog svijeta u “mladenačku” i “odraslu” domenu, što je moguće pratiti činjenicom kako je svaka generacija nakon Drugog svjetskog rata imala svoju “anti-establishment” kulturu- hippy, rock, punk, hip-hop (moraju biti uvredljivi, agresivni i dvojbeni u očima odraslih, jer im je to raison d’etre). Glazbeni tekstovi prije svega su izraz težnji, interesa i problema s kojima se mladi susreću. Ono što odrasli vide kao tekst o “drogi, seksu i nasilju”, tinejdžeri 22

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

vide kao priču o “ljubavi, prijateljstvu, problemima, zabavi i odrastanju” (Prinsky, Rosenbaum, 1987). Greene, Adams-Price (1990) dijele sekundarne veze u dvije skupine- romantične veze (simpatija ili zaljubljenost u medijskog idola) kao imaginarni poligon za vježbanje romantičnih odnosa sa stvarnim osobama, te identifikacijske veze (divljenje nogometašu ili glazbeniku) kao proces oponašanja ili modeliranja kao projekcija buduće profesionalne odrasle uloge. Sekundarne ili parasocijalne veze imaju 2 temeljne funkcije u životu adolescenata. Prva je funkcija alternativno prijateljstvo, koje može biti rezultat nedostataka u stvarnom životu (usamljenost) s kojom se adolescenti često susreću zbog povlačenja u vrijeme srednje adolescencije, te funkcija osobnog identiteta u kojoj nas privlače medijske karakteristike osoba iz stvarnog života. Parasocijalna interakcija zapravo je doživljaj određene stvarne ili fiktivne medijske ličnosti kao stvarne i žive osobe (Horton i Wohl, 1956), pri čemu medijska ličnost može imati oblik simpatije, zaljubljenosti, trača, ali i opsesije kojom se recipijent povezuje s medijskim idolom.

Filozofski fakultet u Osijeku

23


VI

Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Stereotipi i predrasude u medijima

Stereotip je simbolički kod ili medijska poruka koja omogućava zajedničko iskustvo osobe ili društvene grupe, najčešće druge nacije, zanimanja, staleža, vjere, seksualne orijentacije, spola ili političke pripadnosti. Stereotipi su uvriježeni, konvencionalni i pojednostavljeni načini razmišljanja o određenim pojavama ili skupinama ljudi, odnosno grupni koncepti određene skupine o nekoj drugoj skupini koji se često koriste u negativnom smislu, u kontekstu predrasuda pri čemu opravdavaju određena diskriminativna ponašanja- često su to negativne karikature ili inverzije nekih pozitivnih osobina koje posjeduju pripadnici neke skupine, naglašeni do te mjere da postaju odbojni, trivijalizirani ili smiješni.

Stvaranje stereotipa temelji se na pojednostavljenju, pretjerivanju ili iskrivljavanju, generalizaciji i predstavljanju kulturoloških atributa kao „prirodnih“ ili svojstvenih nekoj populaciji ili društvenoj grupi. Mediji se koriste stereotipiziranjem jer trebaju brzu, kratku, sadržajnu i primamljivu formu predstavljanja različitih, najčešće manjinskih skupina društva. Naime, češće su stereotipno portretirane društvene skupine manje ekonomske, političke i socijalne moći. Za razliku od stereotipa, predrasude su negativni stavovi ili mišljenja o nekoj osobi, skupini ili pojavi stvoreni prije realnog, izravnog iskustva s tom osobom, skupinom ili pojavom, ili bez poznavanja ili istraživanja činjenica. U užem smislu, predrasude se odnose na iracionalnu sumnjičavost ili mržnju prema određenoj skupini ljudi, rasi ili vjeroispovijesti, stoga se predrasude često temelje na društvenim stereotipima, a u najekstremnijem obliku, rezultiraju ukidanjem temeljnih ljudska prava, ili neutemeljenom prednošću drugih socijalnih skupina. Stereotipi i predrasude reduciraju bogatstvo različitosti na jednostavne i uniformne kategorizacije, transformiraju pretpostavke i predrasude o određenim društvenim 24

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

grupama u “stvarnost” i općeprihvaćene činjenice, služe opravdavanju stečenih pozicija moći te promiču i održavaju socijalnu nejednakost i predrasude prema pojedinim kategorijama društva. Children Now (1998), istraživanje o dječjoj percepciji rase i društvenog statusa u medijima, potvrdilo je zaključke da djeca uz lik bijelca povezuju obilježja poput bogatstva, dobrog obrazovanja, liderske uloge, školski uspjeh i inteligenciju. Isti ispitanici manjinske likove povezuju uz obilježja poput kršenja zakona, financijskih problema, lijenosti te “budalastog” ili nezreloga ponašanja. Istaknute predrasude su: • seksizam • rasizam • religijska netolerancija • političke i nacionalne predrasude • predrasude prema osobama određene životne dobi • prema govornicima određenog jezika i sl. • prema predstavnicima određene kulture Evolucijski sociolozi sklonost predrasudama definiraju kao prilagodbeno ponašanje čovjeka, jer nam je u svrhu opstanka bilo potrebno brzo stvaranje mišljenja o potencijalnom neprijatelju prije zauzimanja obrambenog stava. Primjerice, rukovanje je društvena konvencija koja je primarno označavala slobodne ruke u kojima se nije nalazilo oružje, odnosno izostanak prijetnje. Međutim, predrasude su u današnje vrijeme nažalost uglavnom neadaptivno ponašanje, jer ometaju dobrobit i preživljavanje ljudske rase. Žuto novinarstvo je danas vodeći promotor medijskih izvještaja obilježenih brojnim predrasudama, stereotipima i drugim neprimjerenim simboličkim značajkama prikazivanja međuljudskih odnosa ili osobnih, ponašajnih i etničkih karakteristika određene populacije ili društvene skupine. Frank Luther Mott (1941) definirao ga je kroz krupan tisak zastrašujućih naslova (minorne vijesti), pretjeranu uporabu slika i izmišljenih grafičkih prikaza, izmišljene intervjue, zavaravajuće naslove, pseudoznanstvene ideje te savjete nadri-stručnjaka, uz naglasak na prilozima u boji, obično u strip format i dramatično suosjećanje ili podršku izmanipuliranom Filozofski fakultet u Osijeku

25


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

pojedincu u borbi protiv sustava. Žuto novinarstvo kao pojam datira iz razdoblja borbe za nakladu Pullitzerova New York Worlda i Hearstova New York Journala (1895-1898), a termin je skovao Erwin Wardman kao osvrt na redoviti prilog “Žuti klinac” i opisao ga sintagmom “yellow kid journalism”. Danas je žuto novinarstvo najveći promotor novih medijskih idola- medijski izmanipuliranih, slabo obrazovanih pojedinaca upitnih moralnih i ljudskih kvaliteta.

26

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

VII

Reklame i oglašivači u medijskoj socijalizaciji

„Ako želite vidjeti ideale određenog društva, pogledajte njihove reklame“ Jasno je kako su suvremeni mediji ovisni o industriji koja ih financira, stoga je jedan od temeljnih postulata djelovanja medija što učinkovitije privlačenje pozornosti novih generacija potrošača, odnosno konzumenata medijski promoviranih dobara. Cilj oglašavanja je povećavanje potrošnje kroz privlačenje interesa ciljane populacije, najčešće mladih (novih) klijenata koji tek trebaju razviti vlastite potrošačke navike i sklonosti. Promidžbene kampanje u pravilu se služe već uhodanim receptom prodavanja temeljnih ljudskih potreba, snova i želja kojima vežu alkohol, duhanske proizvode, hranu, automobile ili odjeću s osjećajima kojima teži svako normalno ljudsko biće- srećom, zajedništvom, zabavom, seksualnim užitkom, osjećajem pripadnosti, prijateljstvom, identitetom, ugodom, popularnošću ili avanturom. Međutim, osim odraslih i adolescenata, velik dio oglašavanja je usmjeren i prema djeci u dobi između 3 i 11 godina, populaciji koja je pred utjecajima reklamnih kampanja intelektualno i emocionalno gotovo bespomoćna, jer teže razlikuje stvarnost od fikcije, kao i manipulativne marketinške poruke kojima se usmjerava potrošačke i životne navike njih i njihovih roditelja. Primjerice, kada je riječ o reklamama za prehrambene proizvode, istraživanjima je ustanovljeno da postoji izravna veza između količine vremena kojeg djeca provedu u interakciji s medijima i njihove povećane tjelesne težine (Boyland, 2011). Osim reklamama za igračke ili hranu, djeca i mladi izloženi su i sve većem broju medijski promoviranih poruka u svezi s poželjnim tjelesnim izgledom i popularnošću među vršnjacima. Tako dominantna paradigma socijalnog života mladih u medijima nije biti ili znati živjeti zajedno, već konzumeristička promocija stjecanja ili posjedovanja. Standardi ljepote nameću se isključivo iz ekonomskih razloga, pri čemu se vitkost kao ideal ljepote povezuje uz niz društveno poželjnih atributa, poput zdravlja, ljepote, dobrote, privlačnosti, popularnosti i avanturizma, ljubavi ili Filozofski fakultet u Osijeku

27


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

mladosti. Najvećim neprijateljem svake žene postaju starenje, bore, gubitak elana, kolagena ili dobivanje na težini, pri čemu se zanemaruje činjenice poput one da je starenje biološki uvjetovana privilegija, koja uz niz izazova donosi i životnu mudrost, znanje, iskustvo i stabilnost. Istovremeno, djeca i mladi su izloženi pretjerano seksualiziranim i dobno, razvojno te socijalizacijski neprimjerenim sadržajima i pritiscima upravo kroz različite medijske promidžbene aktivnosti. Preplavljenost medijskih slika o poželjnom i idealnom tjelesnom izgledu “obične“ žene, ali sve češće i muškarce, prisiljava na stalne popravke, rad na sebi, odnosno shvaćanje samopoimanja kao objekta ili predmeta koji treba nadograditi, korigirati ili osvježavati. Unatoč sve većoj prisutnosti u medijima, simbolički se značaj uloge žena u suvremenom društvu sveo na monolitnost tjelesnog izgleda. Porastom temeljnih ljudskih, obrazovnih, profesionalnih i materijalnih prava žena s početka 20. st., koji su uvjetovali i životne mogućnosti, odabir stila života i ponašanja, te stvarno poboljšali životni standard milijuna žena diljem svijeta, tjelesnost i seksualna provokativnost su postali nametnuti modeli borbe za muškarca kojemu se treba žena svidjeti, zaintrigirati, biti osvojena i “spašena”. Na simboličkoj razini, jačanje društvenog utjecaja žena i emancipacije u medijima je popraćeno upravo suprotnim trendovima. S ciljem zadržavanja prethodnog odnosa snaga kroz porast muške tjelesne “dominacije” u medijima, žene su sve češće prikazane kao krhke, nemoćne, neuhranjene jadnice. Medijsko predstavljanje i pristup tjelesnom izgledu sve je češća tematika ženskih i muških časopisa, pri čemu idealiziranje tijela u medijima zapravo prikazuje lažnu sliku realnog svijeta, koja kao modele nudi „savršene” ljude, dok se neposvećivanje dovoljno pažnje vlastitom izgledu stigmatizira kao neodgovorno ponašanje, zapuštenost ili znak sigurnog društvenog neuspjeha. Kultura vitkosti, koja je danas dominantan stil medijski promoviranih tjelesnih ideala, trebala bi naglasiti kako je nametnute ideale ljepote nemoguće postići i održavati bez ozbiljnih zdravstvenih posljedica. 28

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Nametnuti ideal ljepote uvijek se povezuje s preparatom, tretmanom, terapijom, lijekom, električnim stimulansom i sl., dok računalne simulacije tjelesnih omjera, npr. lutke Barbie, pokazuju da njezina kralješnica ne bi mogla podržati gornji dio tijela, odnosno da ne omogućava dovoljno mjesta za unutarnje organe. Primjerice, istraživači su generirali predodžbu djevojke s proporcijama Barbie i otkrili da njena leđa ne bi izdržala težinu gornjeg dijela, a tijelo bi bilo toliko usko da bi moglo imati samo jednu jetru i crijevo dugačko svega nekoliko centimetara. Prava bi žena građena na taj način bolovala od kronične dijareje i na kraju umrla od pothranjenosti. Danas u svijetu, prema Jill Barad (bivša predsj. tvrtke Mattel), 99% djevojčica u dobi od 3 do 10 godina posjeduje i odrasta uz predožbu tjelesnog izgleda barem 1 Barbie lutke.

Filozofski fakultet u Osijeku

29


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

VIII CYBER NASILNIŠTVO I ZLOSTAVLJANJE Cyber nasilništvo (engl. cyberbullying) događa se kada je dijete, pubescent ili adolescent izložen prijetnjama, vrijeđanju, sramoćenju, mučenju ili drugom obliku neprimjerenog ponašanja putem interneta, interaktivne digitalne tehnologije ili mobilnih telefona. Definicija cyber nasilništva podrazumijeva sudjelovanje maloljetnih osoba u obje uloge, ili maloljetnika barem u ulozi zlostavljača. Sudjelovanjem odraslih osoba ovakav oblik ponašanja postaje jednostavno zlostavljanje ili uhođenje putem interneta, te ga se ne može karakterizirati vršnjačkim nasilništvom, odnosno cyberbullyingom. Cyberbullying obično nije jednokratne prirode, osim ako ne podrazumijeva prijetnje smrću ili opravdane prijetnje težim tjelesnim ozljedama. Djeca ga obično prepoznaju kada su mu izložena, dok su roditelji zabrinutiji zbog neprimjerenog jezika i škodljivih učinaka koje nepristojne ili sramotne poruke mogu imati na njihovu djecu. Postoje dvije vrste cyber nasilništva- izravni napadi (poruke odaslane izravno djetetu) te posredno cyber nasilništvo (iskorištavanje drugih osoba za zlostavljanje, često i bez njihova znanja). S obzirom da posredno cyber nasilništvo može uključiti i odrasle osobe, mnogo je opasnije. Izravni napadi događaju se u obliku izravnih poruka poslanih putem servisa za čavrljanje, krađom lozinki, ismijavanjem ili vrijeđanjem putem blogova i mrežnih stranica, slanjem slika ili neprimjerenih tekstova e-poštom, postavljanjem uvredljivih internetskih anketa, komunikacijom u interaktivnim igrama, slanjem virusa ili programskih kodova malicioznog karaktera, lažnim predstavljanjem na društvenim mrežama i sl. Posredno cyber nasilništvo podrazumijeva treću osobu koja odrađuje prljavi posao za nasilnika, čega često nisu svjesni niti „pomagač“ niti žrtva. Obično započinje na način da se zlostavljač predstavlja kao žrtva nasilja ili krađe osobnih podataka. Putem motiviranja i navođenja trećih osoba usmjerava svoje „pomagače“ na vrijeđanje ili nasilno ponašanje prema odabranoj žrtvi, pri čemu raspiruje konflikt, zlostavljanje ili socijalnu ekskluziju žrtve. Uzroci cyber nasilništva među vršnjacima su mnogostruki, no među njima su najčešći ljutnja, osveta ili frustracija. Ponekad vršnjaci izlažu svoje kolege ili prijatelje neprimjerenim situacijama u suvremenim medijima i iz puke zabave, dosade, zabunom ili s ciljem stjecanja popularnosti. Primjerice, tip nasilnika željnog moći i popularnosti druge izlaže cyber nasilju iz egoističnih razloga. Tip šmokljana-osvetnika često se brani od tradicionalnih oblika zlostavljanja vlastitih vršnjaka, ali pritom razvija sklonost i osjećaj zadovoljstva novostečenom moći. Tip zlobne djevojke često koristi ovakva ponašanja s ciljem izgradnje vlastite popularnosti i vršnjačkog statusa, a nekada i sam ispravlja određenu doživljenu nepravdu. S obzirom na različitost motiva, ne postoji univerzalno rješenje 30

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

problema, koje se također mora specifično prilagođavati i osmišljavati, jer se cyber nasilnici razlikuju od tradicionalnih zlostavljača u školskim i vršnjačkim sredinama. Temeljni tipovi cyber zlostavljača/nasilnika su a) anđeo osvetnik, b) nasilnik gladan moći i popularnosti / šmokljan osvetnik, c) tip zlobne djevojke i d) slučajni cyber nasilnik ili tip „zato što to mogu“. Neke su metode cyber nasilništva jedinstvene za određen tip zlostavljača. Istovremeno, postoje i specifični načini održavanja tajnosti identiteta ili skretanja pozornosti na druge. Neke od njih su tajnovite, dok druge zahtijevaju publiku ili su potpuno slučajne. Anđeo osvetnik se uopće ne smatra zlostavljačem, već osobom koja ispravlja nepravde ili samo štiti sebe i druge od „negativca“ kojeg viktimiziraju. Uključuje situacije u kojima prvotna žrtva stvarnog ili cyber nasilja pod utjecajem srdžbe ili srama postaje zlostavljač koji čini opravdane korake u borbi za vlastite interese. Često se uključuje u proces zlostavljanja kroz zaštitu druge žrtve cyber nasilja, odnosno iz „plemenitih pobuda“. Kao i njihovi stvarni školski pandani, neki cyber nasilnici žele povećati vlastiti autoritet kroz zastrašivanje, ozljeđivanje i kontroliranje ponašanja drugih osoba putem straha. Nasilnici željni moći i popularnosti, za razliku od njihovih „off-line“ vršnjaka sklonih zlostavljanju, trebaju publiku koja će ih doživjeti moćnima i prijetećima, stoga se često hvale vlastitim pothvatima tražeći reakciju okoline. Ovaj tip cyber nasilnika često je i sam žrtva nasilja u stvarnom životu- to su češće djevojčice, tjelesno slabiji, manje popularni tehnički kompetentni pojedinci. Tip šmokljana osvetnika, ohrabren anonimnošću interneta i suvremenih medija te izbjegavanjem izravnog konfrontiranja, za cilj najčešće ima zastrašivanje ili omalovažanje vlastitih žrtava, iako je u stvarnosti nekonfliktna i strašljiva osoba. Zbog sklonosti posrednom cyber nasilništvu, tehničkim vještinama i kooptiranju drugih osoba s ciljem posrednog zlostavljanja, smatra ih se i najopasnijim tipom nasilnika. Tip zlobne djevojke najčešće traži zabavu ili izbjegavanje dosade, stoga su takve osobe često nezrele i egocentrične. Najčešća žrtva su im druge djevojke. Ovakav tip se najčešće javlja kao planirani grupni poduhvat nekolicine djevojaka, te također zahtijeva aktivnu publiku, stoga se ova vrsta nasilnika s ciljem stjecanja popularnosti javno predstavlja žrtvi. Ukoliko reakcija žrtve izostane, interes i učestalost zlostavljanja nestaje. Tip slučajnog nasilnika najčešće ne smatra vlastito ponašanje neprimjerenim. U mrežnoj su komunikaciji odvažni, te reagiraju na provokacije drugih impulzivno, ne razmišljajući o posljedicama vlastita djelovanja. Mogu se osjećati povrijeđeno ili ljuto zbog načina komunikacije, poslane poruke ili sadržaja viđenog na mreži, stoga reagiraju u frustraciji ne analizirajući vlastite poruke prije njihova slanja ili objavljivanja. Ponekad preuzimaju karakteristike nasilnika iz čiste zabave, Filozofski fakultet u Osijeku

31


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

odnosno zato što su u poziciji nekoga zlostavljati. Roditeljska zabrinutost zbog suvremenih medija u dostupnoj se literaturi često može povezati s tzv. fenomenom 4P (Privatnost- Predatori- Pornografija – Pop up reklame), kao najčešćih uzroka strepnje roditelja i djece zbog sigurnosti u virtualnoj komunikaciji. Predatori ili internet grabežljivci su najveća opasnost jer medijska nekompetentnost, neopreznost i neiskustvo djece u posljednjih nekoliko godina dovode do brojnih tragičnih ishoda, poput silovanja, trgovine ljudima, pa čak i ubojstava. Privatnost djece i mladih na internetu je također važan razlog zabrinutosti, jer izlaže korisnike mogućim zlouporabama osobnih i vrlo povjerljivih informacija koje mogu osobu dovesti u potencijalno opasne situacije, te narušiti intimu djece i mladih. Neke vrste prijetećih poruka i sadržaja komunikacije su: komunikacija sadrži neprimjerene ili prostačke izraze (psovke, uvrede) komunikacija sadrži izravne uvrede djeteta (Glup si! Budalo! Mrzim te! i sl.) komunikacija sadrži neodređene prijetnje (Vidjet ćeš ti svoje! Nagrabusio si!) komunikacija sadrži izravne tjelesne prijetnje (Premlatit ću te! Dobit ćeš batina!) • komunikacija sadrži općenitu ozbiljnu prijetnju (U školi je bomba! Danas nemoj putovati školskim autobusom! Ovo ti je zadnji put!) • komunikacija sadrži prijetnje smrću ili teškim tjelesnim ozljedama djetetu (Polomit ću ti ruke i noge! Ubit ću te! Gotov si, nema povratka!) • • • •

Učestalost prijetnji može se kretati od jednokratne komunikacije, preko komunikacije koja se ponavlja na isti ili različite načine, pri čemu učestalost komunikacije raste, sve do komunikacije u koju se uključuju treće osobe koje šalju dodatne poruke (posredan oblik cyber nasilništva). Kada je riječ o izvoru prijetećih poruka, postoji mogućnost da dijete zna tko je autor poruka, misli da zna ili može naslutiti tko je autor poruka, te da dijete ne zna identitet tvorca poruka ili one dolaze od različitih osoba i izvora. Što je češća izloženost neprimjerenom sadržaju, te što su opasnije metode zlostavljanja, veća je i opasnost za dijete, kao i razina primjerenih pravnih postupaka. Objavljivanje osobnih podataka ili lažno predstavljanje na internetu treba shvatiti vrlo ozbiljno. Ukoliko dijete zna ili može pretpostaviti tko je autor ili odgovorna osoba, izloženost nasilju može postati ozbiljnije i intenzivnije. Međutim, kada cyber nasilništvo eskalira do razine uključivanja trećih osoba ili osnivanja grupa mržnje (eng. hate group), prijetnja postaje krajnje ozbiljna i traži sankcije.

32

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Priroda i vrsta prijetnji u suvremenim medijima: • učestala e-pisma ili poruke putem servisa za čavrljanje, društvenih mreža i sl. • nasilnik prati i uhodi dijete na društvenoj mreži, čavrljaonicama, omiljenim

forumima ili mrežnim stranicama • objavljivanje lažnih profila na društvenim mrežama, postavljanje lažnih • • • • • • • • • • • •

internet stranica u ime treće osobe ili djeteta pretplata djeteta na pornografske i druge mrežne stranice neprimjerenog sadržaja od strane cyber nasilnika / zlostavljača provaljivanje u virtualne profile krađa i nedozvoljen pristup osobnim podatcima, profilima, lozinkama i stranicama postavljanje neprimjerenih fotografija, materijala ili drugih informacija o djetetu postavljanje neprimjerenih prerađenih fotografija ili montaža audio-video sadržaja objavljivanje osobnih i povjerljivih podataka o djetetu objavljivanje osobnih i povjerljivih događaja iz djetetova života ponuda seksualnih usluga, darova ili „prijateljstava“ maloljetniku lažno prijavljivanje djeteta zbog kršenja pravila uporabe mrežne stranice ili programa javno omalovažavanje djece putem top lista, blog dnevnika ili neprimjerenih komentara na društvenim mrežama i forumima hakiranje računala, osobnih podataka ili slanje virusnih i drugih malicioznih kodova krađa identiteta i svi oblici javne distribucije povjerljivih podataka o djetetu

Kratak vodič kroz suočavanje sa cyber nasilništvom: • razgovarajte s vlastitim djetetom- upozorite ga da izbjegava mrežne sukobe i ne reagira na provokacije, te pokušajte utvrditi radi li se o nastavku stvarnog zlostavljanja koje je prešlo na mrežnu komunikaciju i razinu • zanemarite određene oblike komunikacije među djecom i mladima- neki su aspekti komunikacije i izrazi svojstveni novim generacijama adolescenata, te ih ne treba shvatiti preozbiljno ako djetetu ne smetaju • ograničite broj osoba koje mogu komunicirati s Vašim djetetom- postavite listu čestih kontakata ili prijatelja čije se poruke ne treba dodatno pregledati ili verificirati (ako je nasilnik na listi prijatelja, uklonite ga s popisa i zabranite komunikaciju) • ograničite mogućnost da drugi Vaše dijete dodaju na svoj popis prijatelja i čestih kontakata- cyber nasilnici i zlostavljači prate medijske navike djece Filozofski fakultet u Osijeku

33


• •

• •

• •

34

Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

kako bi ih učinkovitije pronašli, ciljali i vrijeđali pretražite povremeno ime Vašeg djeteta na internetu- učinkovito je prepoznati je li Vaše dijete žrtva određene internet kampanje ili objekt izrugivanja na mrežnim stranicama (ime, prezime, nadimak, adresa, telefonski broj i dr.) blokirajte pošiljatelja postavljanjem zaštitnih programa- agresivne osobe koje ne reagiraju na upozorenja treba ukloniti i zabraniti komunikaciju upoznajte i upozorite odgovorne u školi, policiju i druge roditelje na sadržaj kojemu je dijete izloženo – mogućnosti borbe protiv zlostavljanja putem suvremenih medija su brojne, od ignoriranja zlostavljača, do pravnih postupaka kojima se sudski traži nadzor i zaštita od nasilnika upozorite pošiljatelja- ukoliko neprimjereni sadržaji ipak pronalaze put do Vašeg djeteta, upozorite pošiljatelja i službenog pružatelja / administratora usluga na sadržaj nemojte razgovarati ili primati predmete, ponude ili poruke od nepoznatih osoba- na internetu, svi su nepoznate osobe! planirajte vlastito i vrijeme svoje djece na internetu- lutanje po internetu može vas dovesti u vrlo neugodne i potencijalno opasne situacije, stoga roditelji trebaju nadzirati vrijeme vlastite djece s medijima nemojte sudjelovati ili pridonositi mrežnim svađama i sukobima- u ovakvim situacijama ne možete pobijediti, stoga se nemojte braniti ili napadati, već jednostavno prekinite komunikaciju i upozorite nadležne službe ili administratore na problem poštujte autorska prava i preuzimajte programske sadržaje s legalnih mrežnih izvora- ilegalni softver često u sebi nosi virusne i druge opasne kodove zaštitite osobne informacije i privatnost vlastite djece- čak i najosnovnije osobne informacije nasilnicima i zlostavljačima mogu poslužiti kao vrijedan podatak ili motiv upoznajte mrežne prijatelje i vršnjake vlastite djece- povremeno provjeravajte komunikaciju, profile na društvenim mrežama i medijske sklonosti svoje djece, kao i njihovih mrežnih prijatelja i poznanika

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

IX

Pornografija u suvremenim medijima

Erotika (od grčkog ἔρως, eros—“požuda”) predstavlja umjetnička djela poput književnosti, fotografije, filma, skulptura i slika s erotski stimulirajućim i seksualno pobuđujućim prizorima. Termin predstavlja umjetničko portretiranje ljudske anatomije i seksualnosti, što ga razlikuje od komercijalne pornografije. Seksualno eksplicitni filmovi, koji postoje otkad je izumljen i sam film, ubrzo su proglašeni društveno neprimjerenim, opscenim i ilegalnim, stoga su snimani i distribuirani tajno putem podzemlja. Iako je Danska prva zemlja koja je legalizirala pornografiju 1969.g., što je omogućilo strelovit rast produkcije pornografskih filmova, u drugim je zemljama krijumčarena, te prikazivana ilegalno odabranim klijentima na privatnim projekcijama. Danas je legalno dostupna samo punoljetnim članovima društva, iako pornografskim sadržajima na internetu bez ikakve kontrole može pristupiti svako dijete ili adolescent. Većina pornografskih sadržaja erotizira i promovira dominaciju, ponižavanje i seksualnu prisilu žena čime jača kulturološke stavove često vezane uz silovanje i seksaulno zlostavljanje žena. Istovremeno, pridonosi androcentričkoj objektivizaciji i degradaciji žena. Ovisnost o pornografiji ili pretjerana uporaba pornografskih sadržaja postaje opterećenje za svakodnevni život i normalno funkcioniranje. Naime, normalno je biti uzbuđen pri gledanju pornografije, jer mozak aktivira kemijske spojeve koji nas prirodno vezuju za seksualno privlačnu osobu u zdravim seksualnim vezama i odnosima. Kada gledamo pornografski materijal, vezujemo se uz nezdrave fantazije, ali i potencijalno agresivne, ponižavajuće i submisivne slike međuljudskih odnosa. N. Volkow (US National Institute on Drug Abuse (NIDA)) neuroznanstvenim je istraživanjem dokazala kako ovisnosti fiziološki mijenjaju fiziologiju mozga putem neurokemijskih promjena u frontalnom režnju. Prefrontalni korteks odgovoran je za procese regulacije motivacije, nagona, impulsa ugode te određivanja sposobnosti mišljenja, osjećaja i donošenja odluka kod osoba pod utjecajem opijata i drugih supstanci. Ključni koncept je nagrađivanje portretiranog ponašanja ili pornografskog sadržaja, koji u mozgu izaziva gratifikacijsku reakciju (ugodu) – međutim, naglasak nije na izvanjskim nagradama (hrana, seksualno ili kockarsko ponašanje povezani su s patološkom potrebom za nagrađivanjem). Evolucijski i biološki, u našem mozgu postoje mehanizmi koji nagrađuju ponašanja poput prehrane ili seksa, koji su zapravo jedan od mehanizama preživljavanja. U zdravom mozgu, navedeni mehanizmi funkcioniraju usklađeno i pravovremeno pojedincu šalju poruku “dovoljno” ili “dosta”. Disfunkcionalni, poremećeni ili ovisnički mozak ima neusklađene mehanizme koji pojedincu neprestano Filozofski fakultet u Osijeku

35


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

šalju poruke za patološkom potragom za nagrađujućim ponašanjem, s ciljem postizanja olakšanja putem uporabe različitih ovisničkih supstanci ili stilova ponašanja. Ovisnost je bolest mozga zbog potrebe za kontinuiranom izloženosti ovisničkim supstancama (hrana, droga, alkohol, pornografski sadržaji i dr.), kojima mozak oslobađa neurokemijske spojeve koji mijenjaju moždane puteve i usmjeravaju procese odlučivanja. Rezultat su pojačana žudnja i stvaranje osjećaja ovisnosti koji zahtijeva dodatnu stimulaciju. Istraživanja pokazuju da su prednji režnjevi najviše pogođeni neurokemijskim procesima, pri čemu je reakcija mozga na impuls ugode hormon dopamin, koji aktivira centre za nagrađivanje i proizvodi osjećaj ugode. Dugotrajna izloženost pornografskom sadržaju uvjetuje pojačano izlučivanje, ali i brzu potrošnju dopamina, što zauzvrat izaziva dodatnu potrebu za osjećajem ugode i dopaminom. Ovisnik, čiji su receptori dopamina već desenzitirani, mora pronaći način povećavanja udjela dopamina u mozgu s ciljem pojačavanja osjećaja ugode. U smislu ovisnika o pornografiji, posljedica će s vremenom biti sklonost sve većoj količini i eksplicitnijim pornografskim materijalima. Promjene mozga objašnjavaju Malenka i Kauer (2007) koji ovaj proces nazivaju “dugoročnom potencijacijom” i “dugoročnom depresijom”, kojima se stanice mozga mijenjaju i premrežavaju s ciljem neprestane potrage i evaluacije primamljivosti pornografskog materijala.

Indikatori ovisnosti su značajno povećanje vremena provedenog u konzumaciji pornografskih materijala, trošenje novca na pornografske sadržaje zbog povećane tolerancije, koja znači povećanu potražnju za pornografskim materijalom, rizično i impulzivno seksualno ponašanje s ciljem ostvarivanja pornografskih fiksacija, te konačno posljedica da izostanak pornografije izaziva fiziološke i psihološke reakcije te svakodnevne poteškoće (stres, ljutnja, anksioznost, iritabilnost, depresivnost) koje nestaju ponovnom izloženošću i konzumacijom pornografskih sadržaja. A. Goodman (1990) predložio je opću definiciju svih vrsti ovisnosti kako bi uključio specifične poremećaje ovisnosti izostavljene u klasifikaciji DSM-III-R. 36

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Definira ovisnost kao “proces u kojem se ponašanje, koje pruža ugodu, ali i omogućava bijeg od unutarnjeg emocionalnog nezadovoljstva, koristi na način da se javlja: a) nemogućnost kontrole ponašanja (nemoć) b) kontinuirano manifestiranje ponašanja unatoč značajnim negativnim posljedicama Ovisnost je dijagnosticirana kada pojedinac koristi ili je izložen pornografskim materijalima u mjeri da počinje doživljavati negativne posljedice. Ovisnost o pornografiji definira se kao opsesivno gledanje, čitanje i razmišljanje o pornografiji i seksualnim temama na štetu svih ostalih životnih područja i interesa. 2011.g. American Society of Addiction Medicine (ASAM) objavilo definiciju ovisničkih ponašanja (uključujući i seksualnih ovisnosti) u kontekstu promjena funkcioniranja mozga , pri čemu je ovisnost primarno kronična bolest mozga vezana uz procese nagrađivanja, motivacije pamćenja i vezanog sklopovlja, koju kao ključni element ovisnosti prati povećanje tolerancije prema aktivnoj supstanci (seksualnom sadržaju). S vremenom, ovisnicima ne treba samo vremenski više materijala, već on s ciljem postizanja istovjetne uzbuđenosti postaje i sve eksplicitniji, seksualno nastraniji i agresivniji. Faze ovisnosti o pornografiji: 1. Ovisnost- ovisnost o pornografiji pruža snažan seksualni stimulans i afrodizijski efekt 2. Eskalacija ovisnosti- s vremenom, potreba za seksualnim sadržajima vodi pojedinca prema sve eksplicitnijim i nastranijim materijalima s ciljem pobuđivanja, uz sve veći stimulus za istu razinu seksualne pobuđenosti 3. Desenzitizacija- materijali koji su izvorno doživljavani kao šokantni, tabu, odbojni, ilegalni ili nemoralni, postaju sasvim prihvatljivi, poželjni i uobičajeni, dok pojedinac prihvaća mišljenje kako je takvo ponašanje prihvatljivo i sveprisutno, unatoč prethodnom moralnom i svjetonazorskom odbacivanju 4. Seksualno ponašanje i manifestacije- četvrta faza u kojoj ovisnik o pornografiji pod utjecajem prethodnih čimbenika i faza postaje sklon kompulzivnoj promiskuitetnosti, voajerizmu, pedofiliji, silovanju ili drugim oblicima nasilnog seksualnog odnosa Seksualni odgoj, kao dio zdravstvenog odgoja odnosi se na formalne programe predavanja i savjetovanja o širokom rasponu pitanja vezanih uz ljudsku seksualnost, poput anatomije reproduktivnog sustava, seksualne reprodukcije, spolnog čina, zdravlja reproduktivnih organa, emocionalnih odnosa, spolnih prava i sloboda, apstinencije te drugih aspekata ljudskog seksualnog ponašanja Filozofski fakultet u Osijeku

37


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

i života. Zadaće i glavne odrednice obiteljskog i školskog seksualnog odgoja, prema Macnabu (2004) su: • razgovor i znanja o emocijama, seksu i ljubavi predstaviti kao konstruktivne, a ne destruktivne društvene sile • razvijati osjećaj identiteta, poštovanja i odgovornosti kao integralnog dijela razvoja svakog pojedinca • shvatiti i cijeniti seksualnu stranu ljudske prirode s ciljem normalnog psihoseksualnog razvoja • naučiti kako seksualno ponašanje nije samo osobna i privatna stvar pojedinca, već i njegove važne društvene, moralne i religijske implikacije • prepoznati opasnosti protuzakonitog seksualnog ponašanja • naglašavati povezanost odgovornog seksualnog ponašanja s prosocijalnim društvenim vrijednostima poput ljubavi, braka, roditeljstva i obiteljskog života • otvoriti komunikacijski put između odgajatelja i odgajanika, te važnosti, značenju i potencijalnoj vrijednosti seksa u ljudskom životu s ciljem pronalaženja relevantnih izvora informacija, umjesto vjerovanja glasinama, zabludama i poluistinama • shvaćanje kako zdrava seksualna veza mladića i djevojaka može voditi užitku i pridavanju dodatnog smisla svakodevnom životu • razvijanje zdravog i cjelovitog stava prema seksualnom životu i ponašanju uz poštivanje vlastita tijela kao integralnog dijela ličnosti • uvažavanje seksualnih razlika između dječaka i djevojčica, te muško-ženskih uloga (i drugih) odnosa u društvu • prihvaćanje i učinkovito nošenje s problemima seksualne prirode poput menstruacije, noćnih polucija, masturbacije i osobne higijene • učenje i razumijevanje ključnih elemenata spolno prenosivih bolesti, te ulogu tinejdžera i mladih odraslih osoba u prevenciji i kontroli ovih važnih društvenih bolesti

38

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

X

Medijska kompetencija i pismenost

Tradicionalna pismenost podrazumijeva sposobnost učinkovitog i produktivnog razumijevanja i uporabe pisanih simbola, dok suvremena pismenost znači sposobnost učinkovitog i produktivnog razumijevanja i uporabe bilo kojeg oblika komunikacije. Medijska pismenost, kao sastavni dio opće pismenosti i medijske kompetentnosti, predstavlja sposobnost učinkovitog pristupa, razumijevanja i uporabe masovnih medija. Silverblatt (1995) ističe temeljna obilježja medijske pismenosti: • • • • •

dobra obaviještenost o istaknutim medijskim temama svijest o utjecaju medija na svakodnevni stil ponašanja, stavove i vrijednosti učinkovito dešifriranje medijskih poruka osjetljivost za medije kao sredstvo učenja o vlastitoj i drugim kulturama redovito praćenje i znanje o vlasničkim, ekonomskim i zakonskim obilježjima medija promišljanje o ulozi medija u donošenju svakodnevnih odluka

Silverblatt (1995) definira 7 temeljnih sastavnica medijske kompetencije: • • • • • • •

svijest o utjecaju medija shvaćanje procesa komunikacije strategije analize i rasprave o medijskim porukama shvaćanje medijskog sadržaja kao sastavnog dijela naše i drugih kultura sposobnost uživanja, shvaćanja i vrednovanja medijskog sadržaja shvaćanje moralnih i etičkih obveza medijske produkcije razvoj primjerenih i učinkovitih vještina produkcije sadržaja

Aufenanger (2003), slično Baackeovom i Schorbovom određenju i shvaćanju medijske kompetencije, ističe sljedeće njezine dimenzije: • kognitivna dimenzija koja obuhvaća znanje, razumijevanje i analizu medija, poznavanje različitih medijskih sustava, razumijevanje medijski specifičnih simbola i sustava kodiranja te analizu medijskih sadržaja; • djelatna (praktična) dimenzija- izražavanje putem medija, oblikovanje medijskih sadržaja, informiranje putem medija, vježbanje i eksperimentiranje s medijima; • moralna dimenzija- medije i medijske sadržaje promatrati i prosuđivati prema etičkim standardima poput ljudskih prava, brige o okolišu, te medijskim učincima poput utjecaja sadržaja na komunikaciju, interakciju i osobnost; • socijalna dimenzija- prijenos kognitivnih i moralnih dimenzija u političkom i društvenom području, zakonska regulativa vezana uz medije, poticanje Filozofski fakultet u Osijeku

39


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

primjerene rasprave o utjecajima i posljedicama izloženosti medijima; • afektivna dimenzija- proučavanje posljedica utjecaja zabavnog karaktera medija; • estetska dimenzija- oblikovanje utjecaja na medijske sklonosti i interese publike

40

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

XI

Odgoj za medije

Medijski odgajatelji, roditelji i nastavnici s ciljem razvijanja vlastite medijske kompetencije te boljeg i učinkovitijeg razumijevanja utjecaja medijskih sadržaja u odgoju i socijalizaciji, trebaju si postaviti pitanje prepoznaju li važnost i ulogu medija u suvremenom društvu, njihov odgojno-socijalizacijski potencijal medija, nedostatke ili opasnosti, odnosno mogu li samostalno kontrolirati i usmjeravati djelovanje i obilježja medija? Medijska pedagogija u užem značenju bavi se promjenjivim oblicima komunikacije mladih u obitelji, školi i široj socijalnoj okolini, odnosno posljedicama pozitivnih, ali i trivijalnih medijskih ponuda te simboličkih predodžbi na njihovo ponašanje. Cilj medijskog odgoja podrazumijeva kritički stav i refleksiju prema medijima, stoga odgoj za medije analizira poruke iz medija i uspoređuje ih s odgojnim ciljem, zadaćama, načelima i vrijednostima. Zadaće medijskog odgoja: • usvajanje medijskih kompetencija većeg broja nastavnih predmeta, • prepoznavanje medijskog djelovanja (razgradnja sadržaja): manipulacijsko i/ ili odgojno djelovanje, • analiza i procjena medijskih proizvoda, • razlučivanje fikcije od stvarnosti, • prepoznavanje funkcija medijskog sadržaja, • usvajanja komunikacijskih kompetencija • interaktivno djelovanje i interaktivna upotreba medijskih sredstava, • autonomno i samokritično djelovanje učenika/ili studenta, • prepoznavanje i procjena važnosti pojedinog medija za društvo, • razvoj socijalnih kompetencija, • osobno samoostvarenje i cjeloživotni razvoj (kulturni kapital) putem medija, • multifunkcionalno znanje- interdisciplinarnost kompetencija Kodeks o nasilnim sadržajima u medijima (sadržaj za djecu mlađu od 12g.) a. programi za djecu zahtijevaju poseban oprez u prikazivanju nasilja- dječji programi trebaju sadržavati vrlo malo tjelesnog, verbalnog ili emocionalnog nasilja b. programi koji sadrže stvarne i žive likove trebaju sadržavati nasilje samo kad i ako je ono nužno za razvoj karakterizacije likova i zaplet radnje c. animirani programi za djecu, kao stiliziran oblik pripovijedanja koji može sadržavati nestvarne ili nežive likove, ne smiju nasilje ili oponašanje naslnog ponašanja sadržavati kao središnju temu ili ideju d. programi za djecu trebaju pozorno obrađivati i prikazivati sadržaje koji mogu Filozofski fakultet u Osijeku

41


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

ugroziti sigurnost djeteta u stvarnom životu (obiteljsko nasilje; smrt roditelja ili bliske osobe; smrt kućnog ljubimca; kriminal ili uporaba droge) e. programi za djecu moraju oprezno pristupati obradi tema ili sadržaja koji mogu motivirati djecu na oponašanje ponašanja viđenog u medijima (plastične vrećice kao igračke; uporaba žigica; opasna kućanska pomagala; opasne tjelesne kretnje poput penjanja po balkonima ili krovovima) f. programi za djecu ne trebaju sadržavati realistične prikaze nasilja kao poželjnog ili jedinog načina rješavanja međuljudskih sukoba g. programi za djecu ne trebaju sadržavati realistične prikaze nasilja koji umanjuju ili preuveličavaju posljedice ili učinke nasilnog ponašanja- svaki prikaz nasilnog ponašanja treba prikazati posljedice za nasilnike i njihove žrtve h. programi za djecu ne trebaju sadržavati zastrašujuće ili slične pretjerane posebne efekte koje ne traži osnovna radnja sadržaja

42

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

XII

Medijski odgoj u obitelji i školi

Što mogu učiniti roditelji? • prema Američkoj pedijatrijskoj akademiji, medijsko obrazovanje može djecu učiniti manje podložnima negativnim učincima nasilnih sadržaja na televizijiistraživanja pokazuju da medijski obrazovana i kompetentna djeca i mladi pokazuju manje neprimjerenog ponašanja nakon izloženosti lošim medijskim sadržajima • gledajte medijske sadržaje zajedno s vlastitom djecom, kako biste ih mogli poučiti i objasniti kontekst te posljedice određenog medijski prikazanog ponašanja • upoznajte medijske interese i sklonosti vlastite djece, te odlučite o sadržajima koji su primjereni njihovoj dobi, spolu ili osobnosti- budite dosljedni u poštivanju postavljenih pravila! • razgovarajte s roditeljima prijatelja i vršnjaka vaše djece- dogovorite zajedničko pridržavanje navedenih pravila s ciljem smanjenja vršnjačkog pritiska za gledanjem neprimjerenih sadržaja Kako ograničiti vrijeme provedeno s televizijom i drugim medijima? • odredite posebna pravila o vremenu kada djeca smiju i ne smiju gledati televiziju- primjerice, nemojte dozvoliti gledanje televizije tijekom zajedničkog obroka, pisanja domaće zadaće ili kada roditelji nisu kod kuće. • smjernice Američke pedijatrijske akademije preporučaju ograničavanje gledanja televizije na najviše 2 sata dnevno • alternativno, moguće je ograničiti gledanje televizije na jedan sat tijekom radnih dana, te 2-3 sata tijekom vikenda • omogućite djetetu dodatno vrijeme za gledanje ako je riječ o odgojnoobrazovnom programu Filozofski fakultet u Osijeku

43


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

• ako dijete postiže loš uspjeh u školi, ograničite vrijeme s televizijom na 30min dnevno, ili u potpunosti zabranite gledanje televizije, osim na određeno vrijeme tijekom vikenda • postavite pravilo o obvezatnom završetku domaće zadaće i izvršavanju kućanskih poslova prije gledanja televizije- ako dijete ne može pogledati omiljenu emisiju jer još nije završilo s obvezama, može se snimiti i pogledati naknadno • najbolje pravilo je onemogućiti gledanje televizije tijekom radnih dana, uz ograničeno vrijeme za gledanje tijekom vikenda- na ovaj način djeca neće žuriti pri pisanju domaće zadaće ili izvršavanju kućanskih poslova, a ostaje vremena i za nužne obiteljske razgovore, druženje i interakciju (umjesto gledanja televizije dok roditelji kuhaju obrok, zašto i djeca ne bi sudjelovala u pripremi ili postavljanju večere?) Kako spriječiti dominaciju medija u obiteljskom životu? • • • • • • •

isključite televizor ili računalo tijekom zajedničkog obiteljskog obroka neka razgovor među članovima obitelji postane prioritet i običaj čitajte vlastitoj djeci ili potaknite zajedničku igru, uživat će u tome nemojte koristiti televiziju/računalo kao nagradu ili kaznu vlastitoj djeci potaknite aktivnu rekreaciju vaše obitelji i djece u prirodi nemojte televiziju koristiti kao zabavu ili dadilju vlastitoj djeci uklonite televizijske ekrane i računala iz dječjih soba

Kako biti dobar medijski model ili uzor djeci i mladima? • nipošto ne zanemarujte moć oponašanja i modeliranja socijalnog ponašanja od strane vlastite djece, te modelirajte umjerenu uporabu i izloženost televiziji koja ne smeta zdravom i aktivnom stilu života • ne ostavljajte televizor uključen cijelo vrijeme zbog pozadinske buke • ne očekujte disciplinu vašeg djeteta s medijima, ako i sami niste disciplinirani i ne poštujete vlastita pravila !! • izbjegavajte gledanje medijskih sadržaja za odrasle u nazočnosti djeteta • provedite slobodno vrijeme čitajući, vježbajući ili u igri s djetetom • razgovarajte sa stručnjacima o medijima koji mogu biti korisni vašoj djeci • neka djeci vrijeme s medijima bude nešto što moraju zaslužiti, a ne pravo i privilegija

44

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

Kako se aktivno uključiti u praćenje medijskih sklonosti i aktivnosti djece? • gledajte medijske programe i sadržaje zajedno s djecom, te razgovarajte o njima tijekom i nakon zajedničkog iskustva • razgovarajte o posljedicama nasilnog sadržaja i nasilja (ako starijoj djeci dozvoljavate gledanje takvih i sličnih sadržaja), te drugačijim modelima i načinima rješavanja sukoba • razgovarajte o stereotipima i predrasudama u medijskim sadržajima • raspravljajte s djecom o sadržaju promidžbenih sadržaja i reklama, načinima prepoznavanja skrivenih poruka i vrednovanju realističnosti njihovih poruka • razgovarajte o razlikama između stvarnih događaja i mašte u svijetu medija, jer djeca doživljavaju, vide i interpretiraju medijske sadržaje drugačije od odraslih- ne mogu jasno razlikovati realne od fiktivnih sadržaja, stoga im treba pojasniti razlike između vijesti i zabave, ili stvarnosti i fikcije • prenesite djeci vlastita uvjerenja, osjećaje i vrijednosti u odnosu s medijima – ugasite televizor i odmah postavite djetetu izazovno pitanje o dvojbenom sadržaju i njegovom stavu o njemu • postavite medijski sadržaj u uzročno-posljedični kontekst- vijesti, filmovi ili glazba mogu biti uznemirujući, nasilni i senzacionalistički, stoga djeci treba objasniti zašto je osoba ili problem predstavljen na određen način • izbjegavajte zabrane medijskih sadržaja, jer tako samo pojačavate interes djeteta za neprimjerene sadržaje – preusmjerite ili zamjenite želje djeteta primjerenim medijskim sadržajem, igrom ili aktivnošću Kako pomoći djetetu planirati raspored i oblikovati medijske interese? 1. izradite tjedni raspored medijskih aktivnosti, ali i naučite dijete isključiti televizor ili drugi medij na kraju emitiranja ciljanog sadržaja 2. nemojte dozvoliti besciljno pretraživanje programa ili medija, već planirane medijske aktivnosti i vrijeme 3. uporabite TV vodič, teletekst ili novine kako biste mogli usmjeriti vlastite i djetetove medijske navike 4. odredite tjedno zajedničko vrijeme za pregled nadolazećih medijskih sadržaja i rasporeda koji bi bili zanimljivi te primjereni djetetovoj dobi i interesima 5. uključite medije ciljano u vrijeme emitiranja određenog sadržaja- nakon završetka emisije ugasite medij i razgovarajte s obitelji i djecom o medijskom sadržaju ili porukama 6. ako medij (TV, računalo, internet, radio, mobitel...) ostane uključen, dijete će vjerojatno nastaviti neplanirano i nekritički pratiti ostale sadržaje Filozofski fakultet u Osijeku

45


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

7. budite dosljedni u provedbi vlastitih pravila 8. usmjeravajte pozornost djece prema stvarnim, poučnim i zabavnim sadržajima, poput igre, rekreacije, umjetnosti ili sporta 9. vrijeme s medijima uvijek pokušajte organizirati kao suplement odgoju, a ne središnji odgojno-socijalizacijski sadržaj i kontekst djetetova života 10. proučavajte i pratite znanstvenu i stručnu literaturu o medijima Pri analizi medijskih sadržaja u školama, obitelji ili javnoj raspravi, treba razmisliti o sljedećem: • tko/što je izvor informacija i koja je njihova namjera? Tko je proizveo ili materijalno podržao medijski sadržaj? • koja je ciljana populacija ili publika medijskog sadržaja, te kako im je poruka posebno prilagođena? • koje su tehnike privlačenja ili skretanja pozornosti i interesa na medijski sadržaj? • koje se vrijednosti, stilove života ili kulturu promiče? Što je poželjno postati, biti ili činiti? Kakvim nije poželjno postati, biti ili što ne činiti? • što određena medijska poruka skriveno implicira ili promiče? • što je izostavljeno iz medijske poruke ili sadržaja, a bilo bi važno znati ili analizirati? Kako usmjeravati i nadzirati vrijeme djeteta s medijima? 1. utvrdite koliko je određeni medij važan u životu vašeg djeteta (TV, internet, radio, video-igre, glazba...) – iskoristite raspored tjednih medijskih aktivnosti djeteta kako biste lakše pratili vrijeme provedeno s medijima na računalu, internetu, uz televizor ili radio 2. vodite brigu o sadržajima koje dijete promatra i kojima je izloženo na televiziji, internetu ili video-igrama 3. potaknite sklonost djeteta prema odgojno-obrazovnim emisijama, glazbenim, sportskim, prirodoznanstvenim, dokumentarnim ili interkulturalnim sadržajima 4. izbjegavajte medijske sadržaje koji su nasilni, posebno uvažavajući činjenicu da su sadržaji za djecu poput crtanih filmova često nasilniji od sadržaja za odrasle 5. postavite televizor ili računalo na zajedničko, i roditeljima i djeci dostupno javno mjesto u domu, poput dnevnog boravka gdje roditelji mogu imati nadzor nad medijskim vremenom i sadržajima

46

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

6. razmislite o postavljanju roditeljskih ključeva ili zaštitnih programa protiv nasilja i neprimjerenih sadržaja u medijima – nedostatak je što i informativni, promidžbeni, zabavni i sportski sadržaji koji nisu filtirirani često sadrže veće količine nasilnog sadržaja, što znači da roditelj uvijek treba nadgledati medijske aktivnosti djeteta 7. koristite se sustavom označavanja dobno neprimjerenih sadržaja u medijima, iako oni ne omogućavaju specifikaciju elemenata koji su neprimjereni (psovke, nasilje, pornografija, kriminal...) 8. ograničite i spriječite izloženost i uporabu medija u kasne noćne sate koji ometaju dijete u pripremi za obveze i normalnom odmoru i snu 9. vodite brigu i smanjite vrijeme djeteta pred ekranom sa svim vrstama medija (internet, televizija, video-igre, dopisivanje ili društvene mreže, glazba, ...) Kriteriji vrednovanja odgojno vrijednosti i primjerenosti medijskog sadržaja: • • • • • • •

ciljana populacija i publika? je li sadržaj razvojno, intelektualno, emocionalno primjeren i zanimljiv? ima li kulturološku ili odgojnu vrijednost? uspijeva li zabaviti gledatelje? je li informativan ili poučan ? poštuje li dostojanstvo i prava djece? osnažuje li prava, razvoj i status djece ili drugih društvenih skupina?

Filozofski fakultet u Osijeku

47


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

XIII POPIS LITERATURE 1.

Anderson, C. A., Anderson, K. B., Deuser, W. E. (1996): Examining an affective aggression framework: Weapon and temperature effects on aggressive thoughts, affect, and attitudes. Personality and Social Psychology Bulletin, 22, 366– 376.

2.

Anderson, C. A., Bushman B. J. (2001): Effects of violent video games on aggresive behaviour, aggressive behaviour, aggressive cognition, aggressive affect, psychological arousal, and prosocial behaviour: A Meta-Analytic Review of the Scientific Literature,American Psychological Society, 12 (5), 353-359.

3.

Anderson, C. A., Deuser, W. E., DeNeve, K. M. (1995): Hot temperatures, hostile affect, hostile cognition, and arousal: Tests of a general model of affective aggression. Personality and Social Psychology Bulletin, 21, 434–448.

4.

Andison, F. S. (1977): TV violence and viewer aggression: A cumulation of study results 1956-1976. Public Opinion Quarterly, 41, 314-331.

5.

Arnett, J. J. (1995): Adolescents’ uses of media for self-socialization. J Youth Adolesc; 24: 519 –33.

6.

Bachrach, R. S. (1986): The differential effect of observation of violence on Kibbutz and city children in Israel. In: L. R. Huesmann & L. D. Eron (Eds.), Television and the aggressive child: A cross-national comparison (201-238). Hillsdale, NJ: Lawrence ErIbaum.

7.

Bandura, A. (1971): Social learning theory of aggression. In J.G. Knutson (Ed.), Control of aggression: Implications from basic research (201–250). Chicago: Aldine-Atherton.

8.

Bandura, A. (1973): Aggression: A social learning analysis. Englewood Cliffs, NJ: Prentice - Hall.

9.

Bandura, A. (1977): Social learning theory, Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall.

10. Bandura, A. (1986): Social foundations of thought and action: A socialcognitivetheory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall 11. Belson, W. (1978): Television violence and the adolescent boy. Hampshire, England: Saxon House. 12. Berkowitz, L. (1984): Some effects of thoughts on anti- and prosocial influences of media events: A cognitiveneoassociation 13. analysis. Psychological Bulletin, 95 (3), 410-427. 14. Berkowitz, L. (1988): Frustrations, appraisals, and aversively stimulated aggression. Aggressive Behavior, 14, 3-12. 15. Berkowitz, L. (1993): Aggression: Its causes, consequences, and control. New York: McGraw Hill. 16. Brown, J.D., Steele, J.R., Walsh-Childers, K. (2002): Sexual Teens, Sexual Media: Investigating Media’s Influence on Adolescent Sexuality. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum. 17.

Brown, J. D., Tucker Halpern,C., Ladin L’Engle, K. (2005): Mass media as a sexual super peer for early maturing girls, Journal of Adolescent Health 36; 420 – 427.

18. Bushman, B. J. (1998): Priming effects of media violence on the accessibility of aggressive constructs in memory. Personality and Social Psychology Bulletin, 24, 537-546. 19. Catalano, R., Kosterman, R., Hawkins, J. D., Newcomb, M., Abbott, R. (1996): Modeling the etiology of adolescent substance use: A test of the social development model. Journal of Drug Issues, 26 (2), 429-455. (preuzeto s: EBSCO Online Database Academic Search Premier). 20. Chaffee, S. H. (1972): Television and adolescent aggressiveness (overview). In: G. A. Comstock & E. A. Rubinstein (Eds.), Television and social behavior: Vol. 3. Television and adolescent aggressiveness, (1-34). Washington, DC: U.S. Government Printing Office. 21. Choi, Y., Harachi, T., Gilmore, M, Catalano, R. (2005): Applicability of the social development model to urban ethnic minority youth: Examining the relationship between external constraints, family socialization, and problem behaviors. Journal of Research on Adolescence, 15(4), 505-534. EBSCO Online Database Academic SearchPremier. http:// search. ebscohost.com/login.aspx?direct=true&db=aph&AN=18942736&site=ehost-live 22. Cohen, A. L. (2003): The Social Development Model, EBSCO Research Starters, EBSCO publishing Inc. (preuzeto s EBSCO Online Database Academic Search Premier.http://search.ebscohost.com/login.aspx?direct=true&db=aph& AN=943949402&site=ehost-live) 23. Collins, R. L., Elliott, M. N., Berry, S. H., Kanouse, D. E., Kunkel, D., Hunter, S. B. Miu, A. (2004): Watching sex on TV predicts adolescent initiation of sexual behavior, Pediatrics Electronic Pages, vol. 114, e1-e10 24. Comstock, G. A. (1980): New emphases in research on the effects of television and film violence. In: E. L. Paler & A. Dorr (Eds.), Children and the faces of television: Teaching, violence, selling. New York: Academic Press.

48

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju” 25. Comstock, G. A., Paik, H. (1991): The effects of television violence on aggressive behavior: A meta-analysis. In: A preliminary report to the National Research Council on the understanding and control of violent behavior. Washington, DC: National Research Council. 26. Cooper, M. L. (2002): Alcohol use and risky sexual behavior among college students and youth. Journal of Studies on Alcohol, 14 (Suppl.), 101–117. 27.

Crick, N. R., Dodge, K. A. (1994): A review and reformulation of social information-processing mechanisms in children’s social adjustment. Psychological Bulletin, 115, 74–101.

28. Domjan, M. (2003): The Principles of Learning and Behavior, Fifth Edition, Belmont, CA: Thomson/Wadsworth. 29. Domke, D., Shah, D. V., Wackman, D. B. (1998): Media priming effects: Accessibility, association, and activation. International Journal of Public Opinion Research, 10, 51-75. 30. Eggermont, S. (2004): Television Viewing, Perceived Similarity and Adolescents Expectations of a Romantic Partner; Journal of Broadcasting and Electronic Media 48 (2): 244-265. 31. Erikson, E. H. (1963.): Childhood and society. Norton, New York. 32. Erikson, E. (1976): Omladina, kriza, identifikacija, Pobjeda, Titograd. 33. Eron, L. D. (1963): Relationship of TV viewing habits and aggressive behavior in children. Journal of Abnormal and Social Psychology, 67, 193-196. 34. Eron, L. D., Huesmann, L. R., Lefkowitz, M. M., Walder, O. (1972): Does television violence cause aggression? American Psychologist, 27, 253-263. 35. Eysenck, H. J., Nias, D. K. (1978): Sex, violence, and he media. London: Maurice TempleSmith. 36. Geen, R.G. (1990): Human aggression. Pacific Grove, CA: McGraw Hill. 37.

Gentile, D. A., Saleem, M., Anderson, C. A., (2007): Public Policy and the Effects of Media Violence on Children. Social Issues and Policy Review, 1, (1), 15–61.

38. Gerbner, G., Gross, L., Morgan, M. & Signorielli, N. (1986): Growing up with television: the cultivation perspective, In: 39. Bryant, J, Zillman, D, eds, Media Effects: Advances in Theory and Research, Hillsdale, Lawrence Erlbaum, 17-41. 40. Giles, D.C., Maltby, J. (2004): The role of media figures in adolescent development- relations between autonomy, attachment, and interest in celebrities; Personality and Individual Differences, 36, 813–822. 41. Goidel, R. K., Shields, T. G., Peffley, M. (1997): Priming theory and RAS models: toward an integrated perspective of media influence. American Politics Quarterly, 25, 287-318. 42. Harris, M. J. (2009): Bullying, Rejection, and Peer Victimization: A Social Cognitive Neuroscience Perspective, Ed.: M.J. Harris, Springer Publishing Company, LLC. 43. Hawkins, J. D., Catalano, R. F., (1992); Communities That Care: Action for Drug Abuse Prevention. San Francisco, CA: Jossey-Bass 44. Hawkins, J. D., Weis, J. G. (1985): The social development model: An integrated approach to delinquency prevention. The Journal of Primary Prevention, 6 (2), p. 73-97 45. Huesmann, L. R. (1982): Television violence and aggressive behavior. In: D. Perl, L. Bouthilet, & J. Lazar (Eds.), Television and behavior: Ten years of programs and implications for the 80’s (126-137). Washington, DC: U.S. Government Printing Office. 46. Huesmann, L. R. (1986): Psychological processes promoting the relation between exposure to media violence and aggressive behavior by the viewer. Journal of Social Issues, 42, 125-139. 47.

Huesmann, L. R., Eron, L. D. (1986): Television and the aggressive child: A cross-national comparison. Hillsdale, NJ: Lawrence ErIbaum.

48. Huesmann, L. R., Eron, L. D., Lefkowitz, M. M., Walder, L. O. (1973): Television violence and aggression: The causal effect remains. American Psychologist, 28, 617-620. 49. Huesmann, L. R., Lagerspetz, K., Eron, L. D. (1984): Intervening variables in the TV violence-aggression relation: Evidence from two countries. Developmental Psychology, 20, 746-775. 50. Huston, A., Wartella, E., Donnerstein, E. (1998): Measuring the effects of sexual content in the media: A report to the Kaiser Family Foundation, viewed 2nd Oct 2006 at http://eric.ed.gov/ERICDocs/data/ericdocs2/content_storage_01 /0000000b/80/22/d9/a5.pdf 51. Ilišin, V., Bobinac Marinović, A, Radin, F. (2001): Djeca i mediji. Uloga medija u svakodnevnom životu djece. Zagreb: DZOMM/IDIZ.

Filozofski fakultet u Osijeku

49


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

52. Ilišin, V., Radin, F. (2002): Mladi uoči trećeg milenija. Zagreb, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. 53. Jo, E., Berkowitz, L. (1994): A Priming Effect Analysis of Media Influences: an update, In: Bryant, J, Zillman, G, eds, Media Effects: Advances in Theory and Research, Hillsdale, Lawrence Erlbaum, 43-60. 54. Kunczik, M., Zipfel, A. (2006): Uvod u znanost o medijima i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert, Smjerokaz, Zagreb. 55. Lacković-Grgin, K. (2006): Psihologija adolescencije, Jastrebarsko, Naklada Slap. 56. Lehman, J., Hawkins, J. D., Catalano, R.F. (1994): Reducing risks and protecting our youths: a community mission, Corrections Today, 56 (5), 92-100. 57.

Lindsay, J. J., Anderson, C. A. (2000): From antecedent conditions to violent actions: A General Affective Aggression Model. Personality and Social Psychology Bulletin, 26, 533–547.

58. Livazović, G., (2012); Kulturološka uloga medija u odgoju i socijalizaciji, Pedagogija i kultura: teorijsko-metodološka određenja pedagogijske znanosti; Znanstvena monografija 2. Kongresa pedagoga Republike Hrvatske održanog u Opatiji, 24.-26.9.2012.; Hrvatsko pedagogijsko društvo, Zagreb; str. 272.-280. , ISBN 978-953-99167-4-7 59. Livazović, G., Ručević, S., (2012), Rizični čimbenici eksternaliziranih ponašanja i odstupajućih navika hranjenja među adolescentima, Društvena istraživanja, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Vol. 21, No. 2 (116), Zagreb 60. Livazović, G., (2012); Povezanost medija i rizičnih ponašanja mladih, Kriminologija i socijalna integracija, ERF Zagreb, Vol. 20; br. 1. 61. Livazović, G., (2011), Utjecaj medija na poremećaje u ponašanju adolescenata; Doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, str. 369 62. Livazović, G., (2010), Leisure time media and school achievements, Journal for Occasional Papers on Education and Learning: Volume 4, Nos. 1-2 63. Livazović, G., (2010), Dimenzije odnosa medijske i socijalne kompetencije, Pedagogijska istraživanja, god. 7, br. 2, Zagreb 64. Livazović, G., (2009): Teorijsko-metodološke značajke utjecaja medija na adolescente, Život i škola, Osijek, br. 21 (1/2009.) 65. Livazović, G., (2008): The impact of ICT on integration and inclusion of disabled children, Popov, N., Wolhuter, C., Leutwyler, B., Kysilka, M., Ogunleye, J. (Eds.); Comparative Education, Teacher Training, Education Policy and Social Inclusion, Vol 6, Sofia, Bulgaria, Bulgarian Comparative Education Society 66. Livazović, G., (2008): Pedagoško razvojno-savjetodavna djelatnost s aspekta primjene informacijsko-komunikacijske tehnologije, Život i škola, Osijek, br. 20 (2/2008) 67.

Livazović, G., (2008): Primjena računalne tehnologije u odgoju i obrazovanju djece s posebnim potrebama, Život i škola, Osijek, br. 19

68. Lösel, F., Bliesener, T. (2003): Aggression und Delinquenz unter Jugendlichen. Unter-suchungen von kognitiven und sozialen Bedingungen, Luchterhand, Bundeskriminalamt (BKA). 69. Marcia, J. E. (1966): Development and validation of ego identity status, Journal of Personality and Social Psychology,3, 551-558. 70. Milavsky, J. R., Kessler, R., Sipp, H., Rubens, W. S. (1982): Television and aggression: Results of a panel study. In: D. Pearl, L. Bouthilet, & J. Lazar (Eds.). Television and behavior: Ten years of scientific progress and implications for the 80’s: 2. Technical reviews. Washington DC: Government Printing Office. 71. Moshman, D. (2005): Adolescent psychological development: rationality, morality, and identity / David Moshman.—2nd ed. 72. Oland, A., Shaw, D. (2005): Pure versus co-occurring externalizing and internalizing symptoms in children: The potential role of socio-developmental milestones. Clinical Child and Family Psychology Review, 8 (4), 247-270. 73. Peterson, J. L., Moore, K. A., Furstenberg, F.F. (1991): Television viewing and early initiation of sexual intercourse: is there a link? Journal of Homosexuality, 21, 93-118. 74.

Petraitis, J., Flay, B. R., Miller, T. Q. (1995): Reviewing Theories of Adolescent Substance Use: Organizing Pieces in the Puzzle; Psychological Bulletin, 117 (1), 67-86.

75. Piaget, J. (1928): The Child’s Conception of the World. London: Routledge and Kegan Paul. 76. Roberts, D. F. (2000): Media and youth: access, exposure, and privatization. J Adoles Health; 27 (2 Suppl.): 8 –1 77.

Rutter, M. (1999): Resilience concepts and findings: Implications for family therapy. Journal of Family Therapy, 21 (2), 119-144.

78. Scheufele, D. A., Tewksbury, D. (2007): Framing, agenda setting, and priming: The evolution of three media effects

50

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju” models. Journal of Communication, 57 (1), 9-20. 79. Singer, J. L., Singer, D. G. (1981): Television, imagination, and aggression: A study of preschooler’s play. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum. 80. Skinner, B. F. (1953): Science and human behavior; Oxford, England: Macmillan. 81. Slap G. B., Lot L., Huang B., Daniyan C. A., Zink T. M., Succop P. A. (2003): Sexual behavior of adolescents in Nigeria: cross sectional survey of secondary school students. British Journal of Medicine, 326:1-6. 82. Smith, P. K., Mahdavi, J., Carvalho, M., & Tippett, N., (2006). An investigation into cyberbullying, its forms, awareness and impact, and the relationship between age and gender in cyberbullying. Research Brief No. RBX03-06. London: DfES. 83. Steele, J. (1999): Teenage Sexuality and media practice: Factoring in the influences of family, friends and school. The Journal of Sex Research, 36 (4), 331-342. 84. Stormont, M. (2002): Externalizing behavior problems in young children: Contributingfactors and early intervention. Psychology in the Schools, 39 (2), 127-138. 85. Strasburger, V. C. (2004): Children Adolescents, and the media, Current problems in Paediatric and Adolescent Health Care, 34 (2), 54-113. 86. Strasburger, V., C. (1995): Adolescents and the Media: Medical and Psychological Impact. Thousand Oaks, CA: Sage Publications. 87.

Strasburger V. C., Wilson, B.J. (2002): Children, Adolescents & the Media, Beverly Hills, CA: Sage Publications.

88. Sutton, M., Brown, J. D., Wilson, K., Klein, J. (2002): Shaking the tree of knowledge for forbidden fruit: where adolescents learn about sexuality and contraception. In: Brown JD, Walsh-Childers K, Steele JR (eds.): Sexual Teens, Sexual Media: Investigating Media’s Influence on Adolescent Sexuality. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum, 25 55. 89. Tomkins, S. (1979): “Script Theory: Differential Magnification of Affects.” Nebraska Symposium On Motivation 1978. Ed. Richard A. Deinstbier. Lincoln, NE: University of Nebraska Press, 201-236. 90. Tomkins, S. (1987): “Script Theory.” The Emergence of Personality. Eds. Joel Arnoff, A. I. Rabin, and Robert A. Zucker. New York: Springer Publishing Company, 147-216. 91. Ybarra, M. L., & Mitchell, K. J. (2004). Online aggressor/targets, aggressors, and targets: A comparison of associated youth characteristics. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 45, 1308–1316. 92. Zillmann, D. (1983): Cognition-excitation interdependencies in aggressive behavior. Aggressive Behavior, 14, 51–64. 93. Ward, L. M. (1995): Talking about sex: common themes about sexuality in the prime-time television programs children and adolescents view most; J Youth Adolesc; 24: 595 – 615. 94. Ward, L. M. (2003): Understanding the role of entertainment media in the sexual socialization of American youth: A review of empirical research; Developmental Review, 23: 347 – 388 95. Ward, L. M. (2002): Does television exposure affect emerging adults’ attitudes and assumptions about sexual relationships?; 96. Correlational and experimental confirmation. J Youth Adolesc, 31 (1), 1–15. 97.

Ward, L. M., Rivadeneyra, R. (1999): Contributions of Entertainment Television to Adolescents; Sexual Attitudes and Expectations: The Role of Viewing Amount Versus Viewer Involvement, The Journal of Sex Research 36 (3), 237-249.

98. Weaver, D. H. (2007): Thoughts on Agenda Setting, Framing, and Priming. Journal of Communication, 57 (1), 142-147. doi: 10.1111/j.1460-2466.2006.00333.x

Izvori s interneta: 1.

http://www.stopcyberbullying.org/index2.html

2.

http://www.cyberbullying.info/resources/downloads/ChrisWebster_WhatIsCyberbullying.pdf

3.

http://www.ncpc.org/resources/files/pdf/bullying/cyberbullying.pdf

4.

http://www.internetsafety.ie/website/ois/oisweb.nsf/page/DPCY-7LYJ4V1343473-en/$File/Final%20-%20Low%20 Res.pdf

Filozofski fakultet u Osijeku

51


Udruženje Duga, Projekt “Sigurnost djece u virtualnom okruženju”

O autoru Doc. Dr. Sc. Goran Livazović rođen je 10. svibnja 1982. godine u Osijeku. Diplomirao je 2004.g. na Učiteljskom fakultetu u Osijeku i stekao naziv diplomiranog učitelja razredne nastave s pojačanim predmetom engleskog jezika. Od 2004.-2008.g. radio kao učitelj engleskog jezika u Osnovnoj školi Šećerana u Belom Manastiru. Poslijediplomski doktorski studij pedagogije upisao pri Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2006. godine. Od 2007.g. vanjski suradnik u suradničkom zvanju asistenta u okviru kolegija: Pedagogija slobodnog vremena i Socijalna pedagogija, a od 2008.g. zaposlen kao asistent na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Osijeku kao suradnik u kolegijima: Opća pedagogija, Pedagogija slobodnog vremena, Socijalna pedagogija, Domska pedagogija, te predavač kolegija Medijska pedagogija i Upravljanje i autonomija škole. Kao vanjski suradnik sudjelovao u izvođenju nastave pedagoškopsihološko-didaktičko-metodičke izobrazbe na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Studiju sestrinstva Medicinskog fakulteta u Osijeku te na Odjelu za matematiku, Odjelu za fiziku i Odjelu za kemiju Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Doktorsku disertaciju s nazivom „Utjecaj medija na poremećaje u ponašanju adolescenata“ (mentor prof. dr. sc. Vlatko Previšić), obranio pri Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2011.g., te stekao akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenog područja društvenih znanosti, znanstvenog polja pedagogije, znanstvene grane socijalna pedagogija. Od 2009. godine član znanstveno-istraživačkog projekta „Kurikulum socijalnih kompetencija i odnosa u školi“ pri Zavodu za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nositelja projekta prof. dr. sc. Vlatka Previšića, prema programu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske pod brojem 1301301761-1765. Od 2008.g. neprekidno, djelatnik Filozofskog fakulteta u Osijeku u statusu asistenta, višeg asistenta i docenta. Sudjelovao u izradi i oblikovanju Elaborata Poslijediplomskog doktorskog studija Pedagogije pri Filozofskom fakultetu u Osijeku kao član Stručne skupine. Sudjelovao na više međunarodnih i domaćih znanstvenih i stručnih skupova u području pedagogije, objavio 15 znanstvenih i stručnih radova, te 2 prikaza knjiga. Dobitnik nagrada i priznanja tijekom studija i profesionalnog napredovanja.

52

PRIRUČNIK ZA NASTAVNIKE Doc. dr. sc. Goran Livazović

Sigurnost djece u virtualnom okruženju - Priručnik za nastavnike  

"Sigurnost djece u virtualnom okruženju" Priručnik za nastavnike Izdavač: Udruženje „Društvo ujedinjenih građanskih akcija“

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you