Grb Stare Pazove 1 - 2

Page 1

koturna

Susret amaterskih pozorišnih društava Vojvodine 18- 26 MAJA 2013


РЕПЕРТОАР

51. СУСРЕТА АМАТЕРСКИХ ПОЗОРИШНИХ ДРУШТАВА ВОЈВОДИНЕ 18 - 26. МАЈ 2013. ГОДИНЕ Субота, 18. мај 2013. године - 20 часова СКУД „Херој Јанко Чмелик“ - Позориште „ВХВ“ Стара Пазова Мирослав Кожик: „ВАВИЛОН“ Режија: Мирослав Кожик Недеља, 19. мај 2013. године - 20 часова Културно-образовни центар Шид Аматерско позориште „Бранислав Нушић“ Шид Цветин Аничић: „СОБА ЗА УСПАВАНКУ“ Режија: Цветин Аничић Понедељак, 20. мај 2013. године - 20 часова Дом културе „Доина“, Уздин Н.В.Гогољ: „ЖЕНИДБА“ Режија: Зоран Ротар, Мирослав Жужић

Уторак, 21. мај 2013. године - 20 часова Аматерско позориште Ковин и Центар за културу Ковин Љубомир Симовић: „ЧУДО У ШАРГАНУ“ Режија: Јован Грујић Среда, 22. мај 2013. године - 20 часова Позориште „Стеван Сремац“ Црвенка Небојша Ромчевић: „ПАРАДОКС“ Режија: Радоје Чупић Четвртак, 23. мај 2013. године - 20 часова „Др Борислав Јанкулов“ АП „Ђорђе Дамјанов Ђекша“, Јаша Томић Маја Пелевић: „ДЕЦА У ФОРМАЛИНУ“ Режија: Богдан Јанковић Петак, 24. мај 2013. године - 20 часова Културни центар Кула А.П.Чехов: „РОВИТО КУВАНЕ ЧИЗМЕ“ Режија: Драган Остојић

Субота, 25. мај 2013. године - 20 часова КУД „Крушчић“, Крушчић Вељко Радовић: „ДОГАЂАЈИ У МАГАРЧЕВОЈ СЈЕНЦИ“ Режија: Марија Опсеница

Недеља, 26. мај 2013. године - 20 часова

Проглашење победника

Представа у част награђених 20 часова


EROTIKA POZORIŠNIH PREDSTAVA FINALNOG TEKMIČENJA 51. SUSRETA APV Ovo je tema, zadata tema, po kojoj ćemo objavljivati tekstove svih autora koji su zainteresovani da na taj način prate 51. Susrete. Sve tekstove ćemo objaviti na ovoj WEB adresi i zatim štampati u petom broju Brifinga.

Čudo u Šarganu

(Kafana Šargan, konobarica, kuvarica, gosti, mitingaš, prosjak, skitnica...) - I dva puta škembiće. Tolike su se poudavale i je li ih ugrijalo?

- Samo ja kada bi se udala, videla bi.

- Nema ko da te bije i gazi, nema kome da rintaš i da rmbačiš. - Da jednom i ja da imam nešto sigurno.

- Sigurno ko vrbov klin! I dve kupusalate. Od braka nema sigurnijeg robijanja! Šta biste vi, što ne sednete, ima gde.

- Samo bi nešto da pripitam.

- Sačekajte dok poslužim.

- Ima I brak iz ljubavi! Obadve kupus?

- Obadve. Pa šta iz ljubavi, i to se ofuca. Svaki dan isto telo. Iste reči, isto risanje, da ti se smuči! Piva dva sam ti kazala!

- Meni se bogme ne bi smučilo, ja bi to drugačije!

- Svako misli da će drugačije. Daj te škembiće! I ne moraš uvek palac dumočiš! Rekla sam ti iks puta!

Zar nije ovo razgovaranje čista erotika, čista lepota domaće seksualnosti?

Kako li će amateri da viču gledaocima sa scene, naviknuti na svoje sojenice, to ni njihov lični režiser ne zna. U tome je lepota susreta sa amaterima.

Ako su režiseri našplašili te amateri pa neće smeti onako kako bi oni to, jelte, kazali tu je komisija da ih kazni ili nagradi.

Jedan od bazena u Staroj Pazovi


U sastavu komisije su: glumica, dramaturg, režiser i producent kao voditelj,

Ispred Brifing grupe 51. Susrete pratiće diplomirani ekonomista slikarkaamater, Amalija Vlaović, profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti, viši bibliotekar Zlatko Paško, profesor svetske književnosti Branko Rakočević i magistar sociologije kulture Dejan Pavkov, Dejan Pavkov, Maska i koturna Maska i koturna su rekviziti arhaične pozorišne umetnosti. To su rekviziti koji glumca nadvisuju od svakidašnjeg sveta i uzdižu do krupnih sudbinskih značenja.

Okamenjena lica maski straše prokletstvom i surovom sudbinom a iz očne šupljine maske streljaju sile živih očiju. Maska je rođena u igri čarobnjaka i šamana a obred njihovih cirkusa je poprimao znake prisustva demona. Mesto gde su oni koračali i igrali bila je najranija pozornica i scenarija.

Koturna, prvobitno vrpcom utegnuta čizma sa visokim potpeticama od plute, dionizijskih zanesenjaka, kasnije rimskog glumca, imala je za cilj da umetnika uzdigne iznad mnoštva bednih beznačajnih ljudi. Akter je tako bio označen kao izabranik sudnine koji privlači gromove srdžbe bogova. Tako ne koračaju žene zemaljske. Žene zemlje male su i učvršćene za prašinu praha zemlje kožom svojih stopala.

Žena na koturni je žena koju nije rodila smrtna loza zemljana. Ona je od bogova.

Savremena žena, žena od štikli, je od njih po-

tomak, od boginja, od želje da se bude među boginjama.

Žena je, svojim odnosom prema nadvišavanju svakidašnjeg, vlastita umetnička kreacija. Umetnost je razaranje površine biti, suštine, bitnog ili nije umetnost.

Kada slušamo hvalospeve novinara kritičara umetničkih dela i umetnika tada čujemo pohvale ludosti u formi gluposti. Jer: Ko je taj koji je dosegnuo lepotu? I ako jeste ko je taj da to shvati?

/”Ako Lončarevićev likovni vokabular transponujemo u jezik pozorišta prepoznaćemo na njegovim slikama i crtežima šagalovski mizanscene u dekirikovoj, postapokaliptičkoj scenografiji, u prostoru metafizičke samoće, tišine i pustošu.”

Zoran Marković, novinar/

A lepota je nedostižna. Ono što je u poštovanju kod umetnika, za poštovanje, je njegov napor da dosegne bit lepote. On sam zna gde je u tome stigao, kao i svi mi koji smo u toj misliji, i da je promašio, da je promašio život, da smo promašili život i da nam samo žena sa svojim upornim insistiranjem na malim stvarima i svojoj lepoti može da znači toliko da ne obračunamo sa sobom. Kada slušamo hvalospeve novinara kritičara umetničkih dela i umetnika tada čujemo pohvale ludosti u formi gluposti. Jer: Ko je taj koji je dosegnuo lepotu? I ako jeste ko je taj da to shvati?


/”Ako Lončarevićev likovni vokabular transponujemo u jezik pozorišta prepoznaćemo na njegovim slikama i crtežima šagalovski mizanscene u dekirikovoj, postapokaliptičkoj scenografiji, u prostoru metafizičke samoće, tišine i pustošu.” Zoran Marković, novinar/

A lepota je nedostižna. Ono što je u poštovanju kod umetnika, za poštovanje, je njegov napor da dosegne bit lepote. On sam zna gde je u tome stigao, kao i svi mi koji smo u toj misliji, i da je promašio, da je promašio život, da smo promašili život i da nam samo žena sa svojim upornim insistiranjem na malim stvarima i svojoj erotici može da znači toliko da ne obračunamo sa sobom. DANIJELA TUKELIĆ MI, MLADI

Idoli mladih su osobe koje se predstavljaju u medijima, o kojima njihova porodica i društvo ima visoko mišljenje. Iztraživanja na institutu za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu su pokazala da većina mladih ima idole iz sveta estrade i sporta. Mladi se prosto užive u ulogu tih poznatih muzičkih i filmskih diva, počinju da svoj život menjaju i uništavaju misleći da je to dobro. Svet je danas okrutan, surov, korumpiran,nezdrav. Danas su ljudski umovi potpuno uništeni. Za to je krivo današnje društvo a možda i mi sami. Mladi ne znaju koliko je za njihovo obrazovanje važno da posećuju kulturne znamenitosti pozorišta,muzeje, galerije. Sve manje ljudi posećuje takva mesta, tamo odlaze stariji

ljudi koji znaju da cene život i lepe stvari koje ga takvim čine. Pozorišta? U Srbiji su prazna,i kad ima nešto u njima glavni posetioci su starije osobe, jer mladi to ne znaju da cene kao ni da svaka predstava ima neku poučnu stranu. Mladi danas gledaju filmove koji sadrže erotiku i seksipilnost što podrazumeva minimalno obnažavanje ljudskog tela. Ne može se živeti van stvarnosti, sadašnjosti kako mnogi mladi zamišljaju, tako skrenu sa životnog puta padnu u provaliju i nikad se na žalost ne oporave. Gledajući takve filmove maloletna deca danas žure u pogledu stupanja u seksualne odnose, ti isti maloletnici će sutra biti roditelji i davaće savete. Kako? Kad je njihova mladost uništena. Setiće se svojih postupaka ali tad će biti kasno. Živimo život za nas a ne za druge! Muzika? Muzika pomaže mladima da se razviju da shvate svet oko sebe koji ih okružuje, ali i da iskažu svoja lična iskustva. Ona se najčešće vezuje za uživanje i zadovoljstvo. Njom se izkazuje naša emocionalna priroda, pomaže razvoju intelekta, druželjubivosti. Muzika je danas otišla jako daleko kao i tehnologija, mladi umesto da slušaju klasičnu muziku oni slušaju muziku koja je puna cenzurisanih reči, to loše utiče na mlade koji još nisu formirali pravu sliku života. Muzika ima esencijalni značaj za čovekov život , jer ima moć drugima da predstavi ko smo mi ustvari. Fotografije? Slika kao umetničko delo sve manje se pojavljuje u javnosti dostupno ljudima. Danas slika predstavlja digitalnu fotografiju na kojoj se vidi i ono što treba i ono što ne treba. Mladi danas preko drzštvenih mreža gledaju slike estradnih ličnosti gde je sve oskudno i sve dopušteno. Gledajući tako stvaraju neku svoju sliku života koja je nezdrava. Smatram da dok nisu postojale društvene mreže, da je život mladih imao neku perspektivu. Gledanje televizije je takodje glavna aktivnost adolescenata i na njih ima velik uticaj. Televizija može zabaviti, informisati ali može uticati nepoželjno na njih. Život je buktinja beskrajno prostranstvo,koje sa sobom nosi mnogo toga, uzima i daje. Život se radja čist a mi ga krojimo prema nama.


Živimo lepše igrajmo za život. Udahnimo vazduh punim plućima,živimo za sadašnjost i budućnost za pesmu i igru, osmeh živimo za sebe a ne za druge!

DEJAN PAVKOV, Nacrt za tri mozga

Danas je veštačka inteligencija dobila od svojih stvoritelja završne preliminarne, naravno još uvek, nacrte. Svest veštačke inteligencije ima sve sem svest o sebi. Stvoritelji veštačke inteligencije zaključiše da veštačka inteligencija treba da dobije, i dobila je, dijalektičku moć da sama sebe unapređuje. Dijalektika je ono – nema mirovanja, sve se kreće, (Heraklit: Panta rei). I u toj sferi sebe najviše smetnje veštačkoj inteligenciji bi nanela svest o sebi. I ne dadoše joj svest o sebi. Zašto joj uskratiše svest o sebi? Poučeni iskustvom živog čoveka i saznanjem: - da je svest o sebi, ego, ja, avetinjska sebična svest, neshvaćena (ima šta da se shvati), koja bi da večno da traje uz tri molitve ujutro i jednu predspavanje; - da je svest o sebi najniža pohlepa za sobom žive materije; - da je svest o sebi deo tragične svesti – bez svesti o sebi nemamo tragediju – da je svest o sebi biti prisan sa sobom a bolje je da sebe nikada nismo sreli. Putovati u večni život je podsvesna volja da se više ne bude sa sobom. Da se dosegne sloboda – sloboda od sebe.

- Putovati u nešto što po prirodi svojoj mora da bude bezvremensko, bezprostorno; - putovati u nešto što je do mračnosti nepoznato; - putovati svim tim putevima i sačuvati svoj ego je cilj ’ovozemaljskog’ života? Nije, ne – cilj je osloboditi ga se.

E tu, kod tog momenta stvaranja karaktera veštačke inteligencije, trenutka problematizovanja života veštačke inteligencije tvorci su joj ukinuli sujetu, taštinu. Ukinuli su joj, tako što joj nisu ni dali, svest o sebi.

Treba li svest o sebi čoveku? Možemo li da to pitanje pitamo a da se niži bogovi ne poremete umom i smisle nova bombardovanja, rušenja, ubijanja? Kada se okreneš u istoriju sve je rušenje i ruševine a rušitelji, i danas, stvaraju istoriju, stvaraju ruševine u ljudima i od ljudi. Hajde da sve istorije zaboravimo! Onako, narodski, za inat.

Uveren sam da je odgovor na pitanje, da li je čoveku neophodna svest o sebi, negativan. Ako je to tačno kako se osloboditi svesti o sebi? Postoje dva odgovora. Jedan je kada je već kasno – to je kada se odraslo. Odgovor je u činu meditacije, kontemplacije, usamljivanja pa dokle se stigne u tom uranjanju u podsvesno, sublimirano, id-ono, super ego- pretpostavljena autocenzura... A drugi odgovor je kada je dete dete –više beba nego dete. Oslobodite to dete, vaše dete, da bude vi, da bude vaš plan. Dete nije vaše – nije ničije vlasništvo – samo mu treba da stasa. Tada će se svakako dići na vas – ako se digne na majku – tada je u patologiji. Kretanje dečaka na muškog roditelja nije čak ni neuroza. Žensko dete je nešto drugo. Ono mora da bude prioritetno majka. To joj je materica odredila. Najviši stadijum materinstva nije da bude majka svome detetu već svome ocu. Kako je sve to tako? Jednostavno, žena nije čovek. Ona se ne takmiči. Njen sin se sa ocem i svima drugima takmiči za nju. Ona se igra, blesavi i priča do onesvešćivanja onog


drugog. U stanju je satima da lakira nokte i da se tim satima smiruje od neposlušnih muškaraca. A nije joj ni stalo da je slušaju. I od sina. Pritajena je Medeja. Opasna kada ućuti. Ona je čovek jedne trećine. Dve trećine je Boginja. Pripremiti muškarca za život Bogova a ne ljudi je cilj predškolskih institucija. Devojčice i dečaci se ne pripremaju jednako. Niste primetili drastičnu razliku? Bogovi se ne takmiče. To svojstvo im je čovek izmislio i pridodao.

Fluid je jedna od energija, verovatno već odgonetnuta brzinama i moći nacrtanog samorazvijajućeg mozga, kojoj je zaista nepotrebno obziranje na umišljenosti ljudi ljudskim sobom.

Sada su nam legende plavog cveta i besmrtnosti Gilgameša bliže nego ikada. Gilgameš, čovek u dve trećine sebe i u jednoj trećini Bog, pita: „Kuda da krenem, oče? Gde ću plavi cvet besmrtnosti naći?“ O plavom cvetu slobode Gilgameš pita oca koji mu nije otac. A je li uopšte bitno ko mu je otac? Je li nama bitno ko je nama otac? Opet stari problem – sve je jasno, jednostavno i nerazumljivo. „Kuda da kreneš ti sam moraš da znaš. A gde ćeš ga naći? Blizu, daleko, ovde i svuda. Možda nigde ... a možda ćeš ga naći posle jedne večnosti ... mada si ga stiskao u ruci, ispustio si ga, nagazio si na njega i nisi o njemu ni znao.“ I kada se sve to uredi tada ima i ona poslednja muka. Da bi se večno živelo mora se umreti. To su sada pojmovi prepotopnog vremena. Reči su jednostavne, jasne i nerazumljive. Nerazmljive jer treba razumeti da takmičenje nije stvar duha već stvar organizma. Organizmom ne gospodari um već tečnosti organizma koje raznose sve što im se nalepi do centralne ploče, hard diska, mozga.


Priča o Gilgamešu je priča o muškarcu. Svi smo jednom trećinom Bog. Ali taština, sujeta pojede tu našu božansku trećinu. I još dečake, pred polazak u školu, naučismo da nisu jednom trećinom Bog. Devojčice ostavimo na miru – mame će im već znati razjasniti, dok im ne dođe samostalno vreme, koja boja laka noktiju ide sa crvenom kosom i plavom haljinom, kako su muškarci samoljubivi, slavoljubivi, kako ih upotrebljavati i posle upotrebe vidi kao ćeš ga u neko takmičenje gurnuti. DIJANA VLAINIĆ DRAGIN

Ljubav, erotika, pornografija...

O ovoj temi pisali su mnogi, sa mnogo različitih stavova i mišljenja. Neki kažu da su ljubav i erotika uvek zajedno u večitom dodiru, a pornografija vodi ka bludu i razvratnosti. Drugi misle da nema ljubavi bez erotskih maštarija koje se na kraju svedu samo na običan sex. Mnogi smatraju da su i erotika i pornografija isto sa svim mogućim negativnim elementima. Prisutnost erotike u civilizaciji se vidi još od davnina. U grčkoj mitologijiimamo boga Erosa - boga ljubavi, koji je imao svoje pratioce požudu i čežnju. Njegov pandan u rimskoj mitologiji je bog Kupidon. Čuveni psihoanalitičar Sigmund Frojd imao je svoju teoriju o Erosu (ne bogu) ili nagonu života. To su oni nagoni „koji stalno teže obnovi života i koji ga stalno obnavljaju“. U mitologiji bog Eros oličava i slavi fizičku ljubav. On je simbol strasti koja obuzima i bogove i ljude i nagoni ih da us-

postavljaju intimne odnose kojima obnavljaju život kosmosa. Načela Sigmunda Frojda zasnivaju na Erosovoj težnji povezivanja jedinica života u sve veće celine i on je osnova svake kulture, centralni stub braka i porodice.

Dolaskom hrišćanstva, mitologija je je potisnuta, a ono erotsko čulno uživanje više nije bilo zadovoljstvo, već samo čin produžetka vrste sa elementima stida i srama. Međutim kroz vekove umetnici su kidali stege hrišćanstva i u svojim delima ovekovečili obdarenu ljudsku prirodu koja svoju mladost i radost života obeležava ljubavlju i erotikom. Bojama, skulpturama, muzikom i rečima dočarali su ljudsku prirodu i nagone , stid iza koga se vidno krila jaka krv, plotska vatra, erotski naboj i strasna potreba za slobodom ljubavi, duha i tela. Osećanja ljubavnika satkana su bojama podneblja, lepim rečima i oni bi pred svetom bili čisti i svetli. Mnogi slikari, pisci, kompozitori su dočaravali moć senzualne ljubavi i snagu te ljubavi koja nikad ne umire već nastavlja svoj život pod teškim okovima društvenog shvatanja. Erotska vatra se ne gasi, jer je ona harmonija između svega što se gubi i što se nalazi, između onoga što bivstvuje u kosmosu i onoga što nestaje. Pod plamenom erotske vatre svi su opijeni ljubavlju i kad telo izmoždi taj siloviti erotski naboj praćen orgazmom, svi se nađu na ivici gde se gubi razum, a pri tome se zaboravlja mržnja, siromaštvo, glad, rat i ostale životne nedaće. Ljubav i ono erotsko u nama stvara naš sopstveni svemir nedodirljiv za ostale. Svako od nas ima to erotsko u sebi i svojoj krvi. Međutim, danas na pragu 21. Veka čini mi se da smo više potčinjeni pornografiji nego


ljubavi i erotici. Pornografija nas obasipa sa svih strana, sa stranica žute štampe, sa tv ekrana, na ulici i sa stranica nekih jeftinih „književnih“ dela sa kioska. Ime pornografija potiče iz grčkog jezika što doslovno znači prostitutka, ona ima svoje verne pratioce kič i šund. Ona označava eksplicitne seksualne činove, razuzdanu golotinuju bez umetničkog elementa. Kao da

težnju ka ljubavi, koja je protkana erotikom, gubimo i uzimamo sve što je dostupno bez emocija, mašte i fantazije. Narodne mase u Srbiji nezadovoljne sopstvenim životom hrane se pornografskim scenama iz nekih reality emisija, umesto da se prepuste sebi i svom partneru i uživaju. Zapitajte se koliko je erotičnosti imao ukradeni poljubac naše bake i deke u polju kukuruza!? A koliko erotičnosti ima u činu seksa u nekoj emisiji tipa „veliki brat“!? Retkost je da se u Srbiji neko prepusti tonovima opere Karmen, zamišljajući je kao erotičnu. A i zašto da sluša i zamišlja, kad se sa tv ekrana usiljeno smeje neka gola pevačica. Mladi danas čitaju neko lako štivo sa naslovima poput „Grabljivica“, „ Sponzoruša“ ili „Tajne srpskog džet seta“ sa pornografskim elementima, bez literarnog i umetničkog

značaja, ni ne sluteći koliko je npr. Ana Karenjina koja se pojavila u crvenoj haljini na balu izazvala erotskih maštarija tadašnjim muškarcima. Muškarci 21. veka gube tu erotsku fantaziju o skrivenom, nedodirljivom, jer mlada žena 21.veka šeta minimalno obučena tražeći seks. I čemu fantazije kad je sve otkriveno i viđeno. Opet smo na početku. Sada više nema okova stida i srama, a gubi se i ljubav i erotika. Da li će pornografija preći u vođstvo a čovek izgubiti svoj humanitet?

DEJAN PAVKOV POČELO JE, EVO VEČERAS TREĆI DAN

51. Susret amaterskih pozorišnih društava Vojvodine

Počelo je lepo. Dve predstave, Babylon i Soba za uspavanku, imaju jadnu identičnost i jednu apsolutnu suprotnost. Isto je da su autori scenarija i režiseri predstava. Nema od koga da kupiš autorska prava i da ti zanoveta ako ih ne kupiš.

Prve predstave režiser je profesionalni amater koji je prošao put od bavljenja igrom folklora do asistiranja u režijama najboljeg našeg pozorišnog režisera prof. Benka. To je put koji je inspirativniji za budućeg stvaraoca od diplomiranja na pozorišnim akademijama provincijskih država.


Druge predstave režiser je profesionalni pozorišni i filmski radnik koji je diplomirao na Nacionalnoj akademiji u Sofiji. Nemam saznanja koji je smer u pitanju. Ako je verovati Bugarima, a verujemo im evo već stota godina, to je smer za sve što se smisli u pozorištu.

novinar, jedan od retkih diplomiranih koji ne radi svoj posao, kaže da nema vremena da piše jer ulazi, nov je u tom poslu, u rad Centra. Toga dana je planirao obilazak ’Lica koja imaju potrebu za kućnom negom’. Predstavio me je

Različitost u ove dve predstave je ’umetnički utisak’. Nakon gledanja prve predstave umetnički dojam je potpun a nakon slušanja druge predstave ... ga nema.

Razgovor o drugoj predstavi ’Soba za uspavanku’ protekao je, sasvim za očekivati, dominantno u laičkim (kakva drugo mogu biti) zapažanjima pozorišnih profesionalaca (dramaturg, režiser, glumica, producent) o zlostavljanju dece. Gde ćeš pred decom ogovarati roditelja – i to po scenariju i po režiji. Zaljučak je da posle ovakve predstave o nasilništvu nad decom u mestu gde se predstava napravila nasilja neće biti. Lepo je što umetnici od pozorišta tako misle o snazi svoje institucije.

Ali nije to tako jednostavno sa čovekom, čovečicom i decom.

Pre par meseci sam postavio u svome časopisu temu ’Bračno stanje razvedena’ i otišao u Centar za socijalni rad da privolim socijalne radnike, defektologe, psihologe, pedagoge da sarađuju u časopisu po toj temi. Direktor Centra, diplomirani

visokoobrazovanim radnicima Centra i ostavio. Jedan psiholog i jedan socijalni radnik (obe su žene) su pristale na saradnju i dale mi svoje tekstove na temu Bračno stanje razvedena i reperkusije za one koji su u sporu prvi od važnosti – decu. Izgleda da je bolji dobar razvod od lošeg braka. Najbolje je, ispada, biti udovica. Temu bi režiser iz Šida, očigledno, mogao da razradi daleko obiimnije od trilogije koju je uradio.

Na moj zahtev da pišu o konkretnim slučajevima rekoše da Centar u toj oblasti ima mnogo ograničenja na nivou najviše službene tajne.

Obratio sam se sa istim zahtevom psiholozima i pedagozima škola i predškolskih institucija. Niko nije hteo da napiše niti jedan tekst – nemaju vremena da prezentiraju šta rade. Psiholog gimnazije, dama sa iskustvom, kaže da njoj lično treba psihijatar. Misšljenja sam da svim ostalima, sem njoj, u njenoj branši, zaposlenima po školama treba psihoterapeut, Njoj bi za druženje trebao Jung ili Frojd. Snašla bi se ona sa tim neurotičarima koji su međusobno bili toliko posvađani da nisu jedan drugog ni čitali.. Toliko o pisanju o temi po kojoj je zaplivao pisac iz Šida.

Sada par reči o umetničkom u pozorišnoj predstavi. Zanatski deo je zanatski deo i u slikarstvu i u muzici i u pozorištu. Umetničko, u svakom od nabrojanog, je onaj stres koji gledaoca prodrma. Ovde, u sobi za uspavanku, suze je izazivalo samo saznanje da smo nasilni. Nasilni smo jer smo telo, jer smo organizam koji se bori da opstane i u toj borbi deformiše sistem vrednosti i silu usmerava prema tamo gde može da se ispolji dominacija. Ako nema gde onda prema slabašnom životnom patrtneru (žene nisu naivne u tim pravcima prema zabeleškama Centara ua socijalni rad) ili zasigurno


slabijem – detetu. Mnogo je uličnih silnika koji se nikada nisu tukli jer su za protivnike birali slabije a kada u alkoholisanom stanju naprave grešku tada se ponašaju kao gliste, bube etc. Umetničkog dojma u ovoj predstavi nema kao i u svetski poznatoj predstavi, iz te oblasti, ’Vaginini monolozi’ što je nema. ’Vaginine monologe’ igrale su, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, eminentne glumice iz svih naših republika (iz Beograda je bila Mirjana Karanović). Umetničko teksta, vrhunski profesionalne glumice, nisu ni pokušale da pokažu. To je bila savršena čitalaka predstava, sa bezgrešnom dikcijom i izgovaranjem ključne reči, vagina.

macija. Ona je tako kako je napisana i nema u njoj tako daleke, ma nikakve, metafore. Metafora u novinarskom tekstu smeta, kompromituje informaciju. Kakav se to triler vidi u Crvenkapi – sem ako je menstrualna krv još uvek triler – kakav je bila, a i danas je, po divljim plemenima Afrike i Južne Amerike, Australije. Odkada je pismenost smišljena ne vredi, baš uvek, pravilo - ’Govori, da te vidim’. Penekad to pravilo glasi: Piši da te vidim.

I postavljam pitanje: Zašto od ove dve predstave nemamo uvid u scenarija?

ZORAN MILIĆ

Ovo ne bi trebalo da bude dečija CRVENKAPA - FILM predstava, jer oni su nasilni po samoj sili vlastitog odrastanja. A praviti poređenja, ’sa stanovišta razumevanja trilera’,sa Crvenkapom, bajkom braće Grim, bajkom sa devojčicom, vukom, bakom i snažnim muškarcem lovcem je apsurdno. Nerazumevanje onog koji se bavi i lutkarskim pozorištem je edvidentno. Susret devojčice sa crvenom kapom je ne sa vukom, strahom od vuka, već sa strahom od vlastite prve menstrualne krvi. Sečenjem stomaka da se vadi baka je slika predstave u svesti devojčice da se baka vadi kao dete iz maminog stomaka, Mogućnost čina rađanja deteta je kap prve menstrualne krvi. Ta kap, svakodnevno u svetu, prestrašuje devojčice.

To je umetničko u bajci. Bajke pomažu a mi smo iz škola izbacili bajke.

Umetničko delo je otvoreno delo, tako otvoreno da sve ostatke upijajućeg uma potrese u tebi. Ako je delo zatvoreno ono je informacija. Novinarska informacija je zatvorena infor-

USAMLJENO POZORIŠTE


ŠEKSPIR - Sonet 66

Umornom od svega u smrt mi se žuri, Jer videh zaslužnog kako bedno prosi, I nitkova što se bogato kinđuri, I odanost kako poniženja snosi

I zlatna odličja o pogrešnom vratu, I savršenstvo u blatnom besčašću, I device silom predane razvratu, I snagu straćenu nesposobnom vlašću. I umetnost kojojmoćnik uzde stavlja, I zločince kako vladaju dobrotom, I mračnjaštvo kako mudršću upravlja, I kako iskrenost brkaju s prostotom:

Komedija Gogolja, u kojoj nema humora, je prošla kao i pre skoro dvesta godina na premijernom izvođenju. Kako? Nikako. Na publici ni osmeha od smeha koji obično ide uz komedije. Kako nama tako i Rusima nekada bilo.

Sve u Ženidbi je performans ironije, podsmevanje skorojevićkom životu ruskih plemića. Pozorište puno, nekada, plemića. Niko se ne smeje. O njima je reč. A zašto se

Uzdin - Ženidba

Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati, Od nje me tek ljubav može sačuvati.

Dejan Pavkov Erotika u predstavi po drami Gogolja Ženidba.

I bi veče i bi jutro - dan treći. Na rumunskom jeziku predstavu pripremila amaterska grupa iz Uzdina.

Prevođenje je organizovano, kako je to inače običaj u Pazovačkom pozorištu u prva četiri reda – sem prvog. Ugodan osećaj. Oni na sceni debeli, nikakvi, u bradama, duvaju, galame, a u uvo mi šapuće rečenice, kao da ih čita iz knjige Ženidba, nežan erotičan glas. Ženski glas – koji još drugi može biti erotičan. Pa kakva je da je vlasnica glasa glas je za čaj u dvoje.

Saradnik Brifinga, Zlatko Paško, kaže da u Ženidbi nema erotike. Kakva bi to bila ženidba, pa makar i posle ljubavi na treći pogled, bez erotike, pitam ga. Jedina erotika u komediji je, tvrdi Paško, viši bibliotekar a inače profesor srpskohrvatskog jezika i književnosti, kada se ’švejkovi’guraju oko ključaonice da vide kako mlada izgleda.

Eto nije bio u pravu.

mi ne smejemo. Barem ni nismo ni p od plemića. Jesmo p od druge reči ali ne od plemića. Beogradsko narodno pozorište, Ženidba


Gogolj, ukrajinac, erotiku zapostavlja načisto. Šta će to rusima uz svo jelo i votku? Ali režiseri iz Uzdina, jedan je iskusni glumac sa podosta staža u penziji sa šanka Atelje-a 212, smišlja, mimo Gogoljove saglasnosti, merdevine i molera, sa kojima počinje predstavu. Uvek se ima šta krečiti.

Moler, sa svojim merdevinama, ulazi i u završnu scenu – sam je - penje se na merdevine – on bi da kreči – služavka, žensko, šta će, i ona se penje na merdevine, sa druge strane, ljubi ga. Eto erotike, moj Paško. Ti i tvoja ključaonica.

Moler nije pao sa merdevina. On prihvata ljubljenje. Ne da prihvata već uzvraća. E sada su mogli pasti. Ali nisu. Komedija je to pa su baš i mogli pasti. Da se uz sva svoja padanja nasmejemo padanju. Režiseri su smislili još jedni smišljotinu koja bi da znači. Pokriveno ogledalo u kome se ogleda Kajgana. Nema ni on na sebi šta da vidi kao ni gledalac u svom ogledalu kada kući dođe.

Dobro je režiser ispekao zanat za šankom Atelje-a Mire Trailović. Kostimi i scenografija je potpuno u skladu sa parama koje su imali. A para nije bilo ni za lek.

LJUBOMIR SIMOVIĆ ČUDO U ŠARGANU

Režiser je razvukao predstavu na 2,5 sata trajanja. To je ispravno jedino ako bi da preselimo život u pozorišnu salu.

Komisija je ocenila predstavu, uglavnom po režiseru, najvišim superlativima, superlativ superlativa skoro da je deminutiv deminutiva.

Komisija u ovo četiri večeri me je potpuno uverila u svoja široka teorijska znanja, znanja kojih ne mogu da se sete u pravom trenutku.

Glumica, koja je ugradila vrlo lepe silikone

u svoje usne, i kojih se sećamo, kako pročita glumac iz svoje Knjige uspomenara sa šanka ateljea 212, kada su bila starija.

Glumica savetuje glavnu prostituku Čuda u šarganu, jedinu ako izuzmemo onu kojoj je najnoviji dečko u njenom životu drugi, na sledeći način: “Odlično izgledate, suviše odlično za prostitutku, samo bi trebalo malo manje da mašete rukama i nogama”. Režiser je naš’o amaterku, mislim glumicu koja ne zna se šta ima duže - ruke ili noge. Seksualni akt žene ne uče. To im je prirodni dar. Kada glume taj dar samo mogu da ga unakaze. Devojka ne glumi taj dar - igra ga prirodno u skladu sa veličanstvenim svojim telom. U dva navrata pokazuje svoje polne organe onako kako to rade i muškarci kada ih bes oskrnavi. Glumica savetuje kako se to radi a ja bih mladu amaterku savetovao da pročita kako je Emil Zola pisao Nanu. Ušao je Zola u Nanin budoar i sve beležio. Trudio se da shvati funkciju njene garderobe, njenog oblačenja. Garderoba je duša žene. Promiskuitetno i prostituisanje je prirodno stanje svesti žene. Druga je stvar kako će izbeći, prikrivajući se, ograničenja morala. Ili će se uhvatiti za svoj polni organ i derati se svetu u lica smrdljiva od alkohola i masna od kulena i prasetine. Prostitutka se lako zaljubi. Želi da voli kad već ne može da bude voljena. Tada je naivna, kao tetreb kada se sprema da ide u parenje. Slep je. I ona je slepa. Njen muškarac joj uzima novac.


Jedino ona zna koliko je njen novac skup... i ... kada shvati da ljubavi njegove nema ...

da nije dobro i bi zadovoljan.

Amateri iz Crvenke, Nebojša Romčević, Paradoks. Erotika na sve strane. Preliva po pozorištu. Tri glumice 260 kg. U proseku. Intelektualka je ipak intelektualka pa ne preliva po pozorišnoj sali, baš. Sve vreme je u pidžami i penjoaru. Ali kada stavi periku zna i da zaigra striptiz – ali, na žalost zainteresovane publike, bez striptiza. A bila je prilika – režiser neki namćor. Ne da ženi da se razmaše. Paradoks

1. Intelektualci – dr i mr, bračni par, uhvatili se televizora i ne pušta ih televizor. Intelektualci su društveno, po mišljenju društva, neupotrebljivi.

Erotike ni za seks. Pevačica se dernja od prevelike muškosti ministra . To jeste. Ali kada padne vlada i ministar sa njima, ispostavi se da bi se pevačica derala i ovako i onako. Ne vezano za seks.

S obzirom da glumice nisu baš najbolje kostimirane za erotska uzbunjivanja muškaraca režiser se setio da skine u gaćice ministra. Ministar hoda po pisti pozorišta a mobilni, normalno, drži baš tu gde bi trebao da mu je alat za pevačicu a na koji se opna žali.

dođe još izruguvinje sa napomenom kakva je ona žena ... i šta da radi? Mora da ga ubije - ako još malo časti ima.

Da sam ja sudija njen dobila bi uslovnu kaznu - ako još jednom ubije ide u zatvor i za prvo. Da sam član žirija glumica koja je igrala prostitutku dobila bi ‘gran pri’ večeri.

Ali eto nisam ni jedno ni drugo... Tek esejista koga ponovo cenzurišu.

Naša tema:

Erotika u pozorištu etc. u finalnoj smotri pozorišnih amaterskih društava. I bi veče i bi jutro. Eto, dan peti. Vide Boga

Seks se glumi, intelektualci sa seksom nemaju problema. On, dr istorije, ne može da se seti baš najbolje šta je to – i da li se uživa u postojanju vlastitog tela sa vlastitom


ženom ili je ona za druženja. Ona, mr biologije, vidi da od parenja nema dece pa joj i nije do parenja. Seksa ima kod agresivnih komšija, ali to je nepoznanica koliko i kada. Nekakav redosled postoji – sve zavisi od izbora. Erotika je ljubav, ljubav je estetska kategorija koja je izbaćena iz koncepcije pisca Paradoksa i režisera. Biće bolje u životu kada u pozorištu ne valja. Naša tema:

Erotika u pozorištu etc. u finalnoj smotri pozorišnih amaterskih društava.

I bi veče i bi jutro. Eto, dan šesti. Vide Bog da nije dobro i ne bi zadovoljan. Mora nešto iz početka.

muž onaj drugi, ali uz ovog nekako ih boli glava čim legnu na leđa.

Odličan performans. Ili je to bila pozorišna predstava otkrivanja Amerike. Otkrivanje Amerike je zanimljiva razonoda svake generacije. Mora da otkrije Ameriku – onako – svako za sebe sa po nekim. iz protivničkog pola, To vam je kao kada se pokrijete jorganom pa otkrijete da ste pod njim kada ga otkrijete. Svaka generacija mora zatim, posle tog otkri- pokri jorganom da se kaje što još kontinenata nije otkrivala. I tek onda sledi pravo zatim: da pričaju deci kako ne valja biti mnogo bezobrazan ako si žensko a ako si muško onda može malo.

Amateri iz Jaše Tomića Maja Pelević, , Deca u formalinu.

Performans onog što se ne sme. Stdenti ne smeju svako sa svakim a posebno da imaju decu.

Ovi mladi zovu ‘grupnjakom’ kada se mlada devojka uzbudi toliko da pusti i prijatelja prijatelja u sebe. Ali bez nekog pristojnog razmaka od par dana ili nedelja. Već odmah. E to ne ide, danas. Nije pristojno pa se svesti ušniravaju džointom – i sokratobvskom odbranom pred sobom I optužbom koja je manje opravdana od one koju su uručili Sokratu. Bila me droga uhvatila, priča sećanja devojka svojoj prijateljici, a i oni nisu znali šta rade samo su hteli da uživaju u sebi i meni.

Njihove mame su poštene žene od rođenja. Po celom telu su takve – naročito po onim delovima kojim sui h rodile. E, bake sui m bile mangupi. Bake su generacija koja je 1963 godine imala 21 godinu. Seksualna revolucija ih je zahvatila – ne možeš da učiš. Srećom, za završiti fakultet treba ti samo d ate neko voli I kada prestane d ate voli d ate odmah voli neko drugi. Sam ćeš se zaljubljavati kako smena dođe. Misliš na seks svake dve sekunde – bake svake tri – naravno onda ne sada. I sada bi one, d im je

Rečnik, male grupe predstave ,uz vlastite svirke, je onaj koji se koristi isključivo u krevetu, kada ostaneš nasamo u dvoje.

Ne, definitivno to nije bila pozorišna predstava mada je priču dramatizovala dipl. dramaturg. Zna lepa Maja I performas da načini. Da li je režiser mogao performans da spusti u publiku uopšte nije drugo pitranje. Nije hteo da kopira zastarelu pred-


stavu mojih ushićenja Kosu.

Život je lep naročito kada praviš performanse. I nije jasno iz kakvog iskustva (ili teorije) glumici, članu žirija, misao da ljubav sa scene naziva ‘mladalačkom’ ljubavlju.Ljubav ima samo jedno ime – ljubav. Udata ljubav jeste posesivna ali uvek se nekako oslobodi. Kada devojci neko probudi ljubavi njene ona se više ne može uspavati. MIROSLAV KOŽIK BABYLON

Poštovanje Dejane,

šaljem vam prvu ideju o predstavi VAVILON, Ideja je, naravno, promenjena mnogo puta, pre svega zbog nedostatka para i zbog novih saznanja o samom Vavilonu. Može se reći da je to upravo osnova sada već predstave, a sam scenario koji je dorađivan nebrojano puta broji preko 300 strana svakakvih ideja, i o predstavi i o dizajnu svetla, muzici i kakvoj emociji treba da težimo.

No na žalost takav scenario nije u elektronskoj formi, on je na papirima, pisan gde smo stigli, odnosno kad god mi je naletela neka ideja upisao sam je.

Nadam se da će vam i ovo delovati inspirativno, od koliko male osnove može nastati ozbiljan projekat izučavanjem teme.

Srdačan pozdrav, Miroslav Kožik, VHV Stara Pazova VAVILON

Scenario i režija: Miroslav Kožik Kompozicija i produkcija muzike: Miroslav Bako

Ideja predstave „VAVILON“

Vavilon je u ovoj projekciji klasičan primerni simbol ponovnog radjanja civilizacije, društva, socijalnih normativa. Vavilon se proživaljava u modernom vremenu konstantno. Vreme u kome živimo je postalo opšte promenljivo, granice su svuda, među ljudima jače i teže nego ikada. Kula čovečanstva koja je građena poslednjih dve hiljade godina preti da nestane kao i generacijska metafora o gradu koju je postojao cetiri hiljade godina unazad. Vreme je za budjenje novih naraštaja, za svest. Za eliminaciju svega onoga što nas čini različito ružnim pored svih prelepih ljudkih osobina koje imamo. Vreme je za gradjenje nove kule. Težina koju nosi teatar pokreta je zapravo jednostavnost u razumevanju, upravo bez granica i okova nacionalnih, verskih ili rasnih razlika. Projekat koji smo nazvali „Vavilon“ je klasična paralela između univerzalnosti i jednostavnosti u komunikaciji i razumevanju. Može se predstaviti svima i svuda, bez jezičkih i ostalih barijera. Pitkost u priči i ostalim efektima kao i u klasičnoj muzičkoj kompoziciji čini ovaj komad prihvaljtljivim svim uzrastima i auditorijumima pritom ne odlazeći u grubu i nerazumljivu umetnost a svakako ne ni blizu jednostavnim lako shvatljivim delima koji se plasiraju danas.

Vavilon predstavlja simbol poroka, ljudskog zla i nerazumevanja, simbol različitosti. Nekada je predstavljao upravo suprotno od toga, Vavilon je bio takoreći obećana zemlja, zemlja u kojoj su svi govorili istim jezikom, sve je odisalo slogom, tako su gradili čuvenu Vavilonsku kulu, simbol sloge odnosno nesloge, gradili su je u nameri da se popnu do boga iznad neba, u nameri da na vrhu kule postave hram, ali kako bibliski zapisi kažu, bog se uplašio ljudske sloge i podelio im različite jezike, podelio im je to što je stvorilo današnje različitosti, naredio im je da se ne razumeju, kako bi ih oneo u nameri da dopru do njega. Ta njegova namera je u potpunosti uspela, ljudi nisu mogli da se razumeju i tko su se razišli na sve strane sveta i prestali sa gradnjom kule, koja je 1800. Godine p.n.e. srušena.


Rec Vavilon danas se koristi kao opsti simbol za multikulturalnu I multieticku metropolu u kojoj istovremeno zajednicki zivot deli vise naroda,vera I jezika. Ponekad oznacava I veliku gradsku celinu iskvarenu porocima I nemoralom.

Marduk

Marduk - mračnija strana Vavilona, Vrhovni bog Vavilona, Simbol poroka, nerazumevanja ljudskog, simbol mržnje, kroz oluje I prirodne neprilike

Ep navodi dva prvobitna bozanstva:Apsua,slatku vodu i Tiamat, slanu vodu. Stvoreno je jos nekoliko bogova(Ea i njegova braća) koji naseljavaju tiamatino prostranom biću. Oni stvaraju dosta buke što veoma nervira Tiamat i Apsua Apsu zeli da pobije njegove bogove ali se Tiamat tome suprotstavlja. Mumu se slaze sa apsuovim planom da ih unisti. Tiamat da bi ovo sprecila, upozorava Eu(Nudimuda), u to vreme najjaceg medju bogovima, koji,svojom magijom,baca Apsua u komu i ubija ga, i izbacuje Mumua napolje.Ea tada postaje glavni bog i, sa svojom boginjom Dankinom, dobija sina Marduka, koji je jaci i od njega samog. Marduk dobija krilo da bi se njime igrao i on pocinje praviti pescane oluje i tornadoe. Ovo uzburkava Tiamatino bice i spracava bogove koji su u njoj da spavaju.

Vavilon je dobio ime po akadskoj reci VAVIL sto znaci BOZIJA KAPIJA.

Starac - simbol vremena, upornosti ljudske, snage, globalno dobro

Ljudi -mehanizam jednog vremena ali sluge Marduka (zbog staraha) Pecurka mrznje

Scena pecurka mrznje je ustvari simbol do sada najveceg ljudskog zla I nerazumevanja medju ljudima, dakle u pitanju je pecurka koja se javlja posle udara Atomske bombe o tlo. Potrebno je napraviti kostur, oko kojeg bi glumci mogli da se obaviju I svojim telima da naprave oblik pecurke, Iz sredine pecurke kulja dim, I pojavljuje se starac, sa ogromnom kosom, koja simbolizuje vreme koje ce proteci od momenta kada je “vavilon” bio obecana zemlja do vrha nesloge I obrnuto.

Potrebno je zvucno naglasti “simbolicki” prasak, kada glumci pocinju da otpadaju sa pecurke jedan po jedan na razne strane pozornice (sveta) igrajuci sa starcevom kosom (razvlaceci je I pokazujuci duzinu kose, odnosno vremena)

Ujedno pecurka simbolizuje I sam Vavilon koji odleće u vazduh I cepa se na sve strane sveta, gde ljudi vise ne mogu sa se sporazumevaju.

Marduk je sin boga Ea iz vavilonskog panteona. Prvo je bio lokalni bog, no kasnije je postovan kao bozanstvo u celoj Vaviloniji. Prema mitu on je stvorio ceo svemir, a coveka od svoga mesa. Prikazivan je sa sabljom u ruci kako ubija pozanstvo tiamat u liku rogatog zmaja.

Oni ubedjuju Tiamat da se osveti marduku za smrt njegovog muza Apsua. Njena moc raste i neki od bogova joj se pridruzuju. Ona stvara 11 cudovista kako bi joj pomogli u borbi protiv Marduka, i postavlja Kingua, svog novog muza, kao vhovnog vladara.

Marduk biva odabran da se u ime bogova licno sukobi sa Tiamat, i postaje veoma mocan.On pobedjuje Tiamat , i od njenog tela pravi svet.Bogovi koji su se udruzili sa Tiamat bivaju kaznjeni tako sto ce raditi kao sluge drugim bogovima . oni bivaju oslobodjeni svoje sluzbe kada Marduk odluci da ubije Kingua i iz njegove krvi da stvori covecanstvo. Vavilon biva osnovan kao dom glavnih bogova. Najzad , bogovi proglase Marduka za kralja medju bogovima, nazivajuci ga sa 50 imena.

Prvo pojavljivanje Narduka prikazaćemo tako što će se upaliti ventilator, koji će podići plato na patosu ( tako da izgleda kao


talasi), uz šepurenje.

trudne i tako do iznemoglosti....

Rad Mehanizma

Mehazam ponovo proradi ovoga puta brojniji, tako da gradnja kule nastavlja daljim tokom bez problema….

Svi ostali na sceni se povlače u ćošak, pogubljeno i vidno uplašeno, Dule ih pokriva svojim plaštom i kosom , zaštitinički. Sklapanje kule 1

Kao što smo rekli, mehanizam su ljudi, kojima rukovodi Starac, pokušavaju da sklope kulu, poput puzle ponavljajuci iste postupke, ali konstantno boreći se oko materijala sklapanja, pokazujući nerazumevanje i mržnju između ljudi, ali se Starac svo vreme bori da poveže sve to.....vezivanje sa sledećom scenom Sklapanje kule 2

Kada starac uspe sve da poveže, ubedi narode u mehanički rad, kada kula najzad počne da niče, pojavljuje se Marduk ponovo, mahne svojim krilima ( ventilator se pali) počinje velika oluja koja ruši kulu, i ljudsku volju i verovanja u mogućnost. Starac počinje da gradi kulu pozivajući u pomoć ostatak naroda.....vezivanje sa sledećom scenom. Sklapanje kule 3

Mehanizam ponovo proradi, počnu da grade još jače , još više, radeći rednu vezu, ali dolazi do problema (fali im ljudi da bi veza funkcionisala). Svaki put ponavljajući potez, tako što na kraju materijal pada na zemlju i kreću ispočetka..... Povećanje mehanizma

U doba Vavilona, harale su razne bolesti koje su masovno odnosile živote, zato su Vavilonci počeli da primenjuju životinske metode preživlavanja naroda, određivali su žene kojima je bila obaveza da spavaju bukalno sa prvim koji ih dohvati, kako bi ostajale u drugom stanju i povećavale populaciju, odma po porađaju ostajale bi ponovo

Simbolično ćemo to prikazati kao spoj sa predhodnom scenom, tako da će zapaziti ženu, prosto krenuti ka njoj , silovati je, izbaciti sa scene, a ona će izaći na scenu sa novim pripadnikom mehanizma. ( razmotriti da li to ponoviti više puta).

Borba Starca i Marduka

Dok mehanizam užurbano radi ponovo se na sceni pojavljije Marduk, svojom pojavom uspaniči mehanizam, no na naredbe starca mehanizam nastavlja da radi, To ljuti Marduka koji počinje da maše svojim krilima ponovo stvarajući oluju koja sve ruši ( ventilator se pali, stvara se ogromna oluja koja podiže veliku prašinu) no starac staje ispred njega, igra svadju sa njim pokazujući pokrete rukama, gestikulacija svađe. Starčeva kosa leti na sve strane, takođe i kostim , plašt sve leti,mehanizam nastavlja sa još luđim radom, Čitava scenografija se vrti u vrtlogu( Tehničari okreću celu scenu) u jednom momentu Marduk odustaje, sve se naglo zaustavlja, tišina-. Ujedinjenje čovečanstva i postavljanje kule

Pošto je Marduk odustao ( prividno) Mehanizam gradi kulu, kako se približava vrhu ipak nastaje borba između Marduka i Mehanizma, Starac nemo posmatra sve od dole, Mehanizam obara Marduka na zemlju i penju se na vrh kule, uspeli su (Mardukova lutka pada sa nekog od cugova) proslavljaju pobedu, ujedinjenje čovelanstva, našli su univerzalan jezik.... Svetlo se gasi na ostatak pali se samo Marduk, (u mraku promenjena lutka i glumac) koji polako ustaje uz pucketanje kostiju i kičme još uvek sam živ, još ću ja vas deliti Mrak-Video projektor- Vavilon –Babylon

Pale se svetla, glumci silaze sa kule i Marduk pokretima krila daje znak za poklonu... Kraj predstave


Prateći rpogram amaterskih pozorišnih društava Vojvodine

Milan Caci Mihailović, Uspomenar 2012

Voditeljke, pevačice i glumci pišu knjige. Javne lićnosti su postali sasvim specifičnim razlozima i sada koriste prilike da uđu u klub književnika ne samo sa čašom u ruci. Pijanci dižu čašu svemu pa i takvoj knjizi duhovitosti. A onda ustvrde da je ta vrsta duhovitosti duhovnost i eto nas u kiču i šundu.

Glumac je sastavio knjigu od priča iz kluba glumačkih bardova u pijančenju. Pijanci uvek imaju svoje priče za potvrditi da je dobro biti pijan. Za to se ne mora biti glumac. Ali eto oni su od značaja za čitanje tekstova koji su napisali drugi i za paradigme karaktera intelektualnog onanisanja kada je aktualna stvar već pala. Naročito je lepo Caci pričao o Tanji Bošković čije su lepe noge i dupe, piše glumac, otišle u ‘crnu rupu’. Alkoholičar malo po malo sve jadnije ispoljava svoje seksualne nemoći.

Evo Caciju jedna priča o Petru Kralju. Kralj je kralj.

Dolazi On u Staru Pazovu, ne može sam da izađe iz auta koliko je pijan. Šta ćemo sa njim? Ništa vi ne brinite - samo da dođe do bine on će svo vreme na sceni biti apsolutno trezan. Tako je i bilo.Posle mu je trebala tek jedna čašica da prespava put do Beograda.

Glumac pravi promociju knjige uz prisustvo nekoliko prisutnih posetilaca. Ostatak prisutnih su zaposleni u Centru za kulturu i i dva novinara i jedan snimatelj.

Drugi događaj, prema najavi zapisanoj u Biltenu br. 5 je Katarina Vereš

STODESET GODINA SLOVAČKOG POZORIŠTA, VHA 1 i II DEO Čeka se promocija knjige pola sata i

ppočinje promocija. Sad nema niti ona dvatri posetilaca iz prethodne večeri. Niko. Snimatelj snima par novinara i radnika Centra za kulturu. Šta novinarki ostaje već da prikaže to što se nije desilo tako kako se nije desilo jer desilo se da autorka čita dvadeset minuta delove svoga rada u diktafone novinara i ogleda se u kameri kamermana. Zaposleni su takođe posetioci promocije - nisu morali da budu tu. Drugi deo - druga knjiga - nosi izmenjen naslov ‘Pozorište u Staroj Pazovi’. Sada počinje falsifikovanje istorije. Kako? Izostavljeno je mnoštvo pozorišnog događanja i ličnosti.

Mrtvi su odlični svedoci kada imaju kćerke. A Pajica ima kćerku. Ako se u knjizi istorijskog značenja izostavljaju informacije uvek se može pitati da li je to urađena namerno ili nenamerno. Prvo je svesni falsifikat istorije pozorišta u Staroj pazovi a drugo je nesvesni. Ali da je falsifikat jeste falsifikat. Nije se izvesni gospodin Selena 1957 godine bavio pozorištem radi toga da bude danas ubeležen u nekakve pozorišne monografije već je tako ispunjavao svoj život i život onih koji su išli u pozorište. Nadao se da će čovek, vremena koje dolazi, biti bolji čovek nakon svega što mu se dešavalo u nemačkim logorima smrti.

.



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.