Diskurs amateri

Page 1


DEJAN PAVKOV ENEADA

Estetika i erotika

Estetika je filosofska disciplina koja uporno nastoji da bude nauka i da urami umetnost. To je ravno pokušaju da dva puta uđete u istu reku. Još gluplje. To naravno, nikako ne znači da stalno promišljanje pitanja umetničkog i lepote ne treba da je vrednost prvog reda. Umetnost je nebo ljudskog roda - i šta? Ukinućemo sebi nebo jer je nedostižno? Jer kada ga se dostigne ono nestaje, pomera se. Kada dođeš na granicu uma ona se izmakne. To je igra Boga i ako nećeš da se igraš igre Boga ne igraj se. Erotika je suštinsko estetsko osećanje. Ljubav, čežnja, žudnja ali u umu - izazvana samim postojanjem tela drugog. Otkrivanjem, pokrivanjem, skrivanjem, jasno detaljisanim i potisnutim u latentno, moguće dodirivanje tela ulaženje u telo.

Erotika ekstravagantnog u upotrebi šminke i garderobe pripada višim nivoima komunikacije malobrojnih. Nema tog tela koje se ne može erotizirati na najvišem nivou i deerotizirati na najniže nivoe estetskog. Čoveku je prirodno da se kiti i pokretom otkriva i skriva i da je u zvuku koji mu otkriva i skriva potencionalno seksualno... Đura Daničić Ubeđenost u ideje Ilirskog pokreta i ideje da su Hrvati Srbi katoličke vere više je Đuri Daničiću nesreće donelo nego sve ostalo znanje sreće. Tako to biva kada se previše sniva a za protivnika dobiješ umnog Vatroslava Jagića a za prijatelja Vuka Karadžića koji je časove političke nastave

pamtio kod Miloša Obrenovića U svom započetom delu Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Daničić je predložio reformu latiničnog pisma po ugledu na Vukovu reformu ćirilice, u kojoj bi se digrafi dj, lj, nj, dž zamenili grafemama đ, ļ, ń, ģ, i time postigla puna kompatibilnost latinice sa ćirilicom, i izbegle nedoumice u kojima grafeme iz digrafa stoje jedna do druge, ali se posmatraju odvojeno (npr. nadživeti, injekcija, podjednako itd.). Od Daničićevih grafema, u širu upotrebu je jedino ušla grafema Đ đ, umesto dotadašnjeg dj. Đurađ – Đura je preveo Stari zavet a Vuk Novi zavet. Iz Starog zaveta, Knjiga propovednika (1,18) čitam: “Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.” Kršteno ime Đurađ Popović, sin pravoslavnog sveštenika, (Novi Sad, 6.4.1825 - Zagreb, 17.11.1882. sahranjen u Beogradu), filolog, profesor Liceja, bibliotekar Narodne biblioteke (Beograd) i prvi tajnik JAZU.(Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti 1866 u Zagrebu).. Erotika Pjesme nad pjesmama /Erotika Pesme nad pesmama je takvog umetničkog nivoa i dometa da hrišćanski sveštenici pre 1700 godina (koji su ozbiljno razmatrali, i desili, totalno paljenje jeretičkih knjiga kao što je paljenje Aleksandrijske biblioteke) uvrstiše Pesmu nad pesmama u zvaničan biblijski dokument Starog zaveta./ Prijateljstva i prijateljičina ljubav 1. Solomunova pjesma nad pjesmama. 2. Da me hoće poljubiti poljupcem usta svojih! Jer je tvoja ljubav bolja od vina. 3 Mirisom su tvoja ulja prekrasna; ime ti je


ulje razlito; zato te ljube djevojke. 4 Vuci me, za tobom ćemo trčati; uvede me car u ložnicu svoju; radovaćemo se i veselićemo se tobom, spominjaćemo ljubav tvoju više nego vino; pravi ljube te. 5 Crna sam, ali sam lijepa, kćeri Jerusalimske, kao šatori Kidarski, kao zavjesi Solomunovi. 6 Ne gledajte me što sam crna, jer me je sunce opalilo; sinovi matere moje rasrdivši se na me postaviše me da čuvam vinograde, i ne čuvah svojega vinograda, koji ja imam. 7 Kaži mi ti, kojega ljubi duša moja, gdje paseš, gdje planduješ? Jer zašto bih lutala među stadima drugova tvojih? 8 Ako ne znaš, najljepša između žena, pođi tragom za stadom, i pasi jariće svoje pokraj stanova pastirskih. 9 Ti si mi, draga moja, kao konji u kolima Faraonovijem. 10 Obrazi su tvoji okićeni grivnama, i grlo tvoje nizovima. 11 Načinićemo ti zlatne grivne sa šarama srebrnijem. 12 Dok je car za stolom, narad moj pušta svoj miris. 13 Dragi mi je moj kita smirne, koja među dojkama mojim počiva. 14 Dragi mi je moj grozd kiprov iz vinograda Engadskih. 15 Lijepa ti si, draga moja, lijepa ti si! oči su ti kao u golubice. Pesma 4, 1. 16 Lijep ti si, dragi moj, i ljubak! i postelja naša zeleni se. 17 Grede su nam u kućama kedrove, daske su nam jelove.

Čežnja prijateljice za prijateljem 1 Ja sam ruža Saronska, ljiljan u dolu. 2 Što je ljiljan među trnjem, to je draga moja među djevojkama. 3 Što je jabuka među drvetima šumskim, to je dragi moj među momcima; željeh hlada njezina, i sjedoh, i rod je njezin sladak grlu

mojemu. 4 Uvede me u kuću gdje je gozba a zastava mu je ljubav k meni. 5 Potkrijepite me žbanovima, pridržite me jabukama, jer sam bolna od ljubavi. 6 Lijeva je ruka njegova meni pod glavom, a desnom me grli. 7 Zaklinjem vas, kćeri Jerusalimske, srnama i košutama poljskim, ne budite ljubavi moje, ne budite je, dok joj ne bude volja. 8 Glas dragoga mojega; evo ga, ide skačući preko gora, poskakujući preko humova. 9 Dragi je moj kao srna ili kao jelenče; evo ga, stoji iza našega zida, gleda kroz prozor, viri kroz rešetku. 10 Progovori dragi moj i reče mi: ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi. 11 Jer gle, zima prođe, minuše daždi, otidoše. 12 Cvijeće se vidi po zemlji, dođe vrijeme pjevanju, i glas grličin čuje se u našoj zemlji. 13 Smokva je pustila zametke svoje, i loza vinova ucvala miriše. Ustani, draga moja, ljepotice moja, i hodi. 14 Golubice moja u rasjelinama kamenijem, u zaklonu vrletnom! daj da vidim lice tvoje, daj da čujem glas tvoj; jer je glas tvoj sladak i lice tvoje krasno. 15 Pohvatajte nam lisice, male lisice, što kvare vinograde, jer naši vinogradi cvatu. 16 Moj je dragi moj, i ja sam njegova, on pase među ljiljanima. 17 Dok zahladi dan i sjenke otidu, vrati se, budi kao srna, dragi moj, ili kao jelenče po gorama razdijeljenim. Knjiga propovjednikova (7,26) I nađoh da je grča od smrti žena kojoj je srce mreža i pruglo, kojoj su ruke okovi; ko je mio Bogu, sačuvaće se od nje, a grješnika će uhvatiti ona. (7,27) Gle, to nađoh, veli propovjednik, jedno prema drugom, tražeći da razumem.


(7,28) Još traži duša moja, ali ne nađoh. Čovjeka jednoga u tuisući nađoh, ali žene među svjema ne nađoh. (7,29) Samo, gle, ovo nađoh: da je Bog stvorio čovjeka dobra; a oni traže svakojake pomisli.

DEJAN PAVKOV Moj obračun sa njima Zajedno sa ovom temom uvek ide i tema ’Moj obračun sa sobom’. To je ista tema, isto vreme, isti prostor. Jedno proizilazi iz drugog drugo proizilazi iz jednog. Milomirkina izložba akvarela i ja Prvo pitanje: Pitam slikarku, pre početka otvaranja izložbe, da li joj srednješkolsko znanje – industrijski dizajn škola – pomaže u crtanju ili odmaže. Pomaže, kaže gospođa. Je li muž došao sa vama? Tek posle sam shvatio da je pitanje nenovinarsko, čak šta više bezobrazno. Ne mož’ nazad. Nije, čujem odgovor. Da popravim utisak pitam: jesu li ova deca na slikama sve vaša deca? Slikarka, ozarena, kaže: jesu. Koliko ih rodiste? Troje. Opet pitanje nije baš ispravno. Baš nemam pojma. Gdee je više ta novinaraka sa TV? Kasni. Snimatelj nestrpljiv.

Drugo pitanje, (pitam kao vlasnik Brifinga – nije da sam se baš predstavio – ne znam ja to – težak sam čovek – sam sa sobom imam problema – čovek baš mora da me voli pa da zna sa mnom): Koja vam je tema magistarsko rada bila? Slikarka ne razume pitanje. Sada sam ga dimbidus zabrljao. Znam da slikari magistriraju i doktoriraju mimo normalnog sveta akademika... a eto ne da mi se. Dobro je da nisam glasno mislio. Gotovo je gotovo. Treće pitanje: Da li očekujete da ćete neku sliku prodati u našoj

galeriji? Rečeno mi je da je kriza i da nema šanse. Ne da nema šanse da se slika proda već niko, u mesec dana,. neće ni zaviriti u galeriju. Teško shvatam te izložbe; Na otvaranje dođe nekoliko, onako, ko je tu sa stanom. Slikarima, izgleda, treba da uđe u naredni katalog da su imali samostalnu izložbu tada i tada tamo i tamo a galeriji da isprati plan rada za tekuću godinu. TV ima vest i sve je OK. Nije ovo prodaja uložaka pa da treba neki marketing ili animator. Ajd’, ulošcima baš ne treba animator – ali ako lepo animator izgleda zašto da ne. I meni, ako je prava animatorka, dođe da kupim jedan. Uložak, o ulošku je reč ne o akvarelima. Dolazi TV novinarka. Slikarka odlazi da stane pred kameru i pita mene Ko ste vi gospodine? Odgovorih. Lepa slikarka više ne govori sa mnom već reče novinarki: Ako može bez prisustva ovog gospodina. Znao sam. Odlazim. Žalim se slikaru Karavli. On ne veruje – Milomirka, pita. TV snimancija završena ulazim u galeriju. Novinari škljocaju mimo mene. Naljutili se što sam napisao da 100 slika funkcionera objave po broju. A nije sto već sto i deset. Nisam dobro izbrojao – ne možeš sve sam. E da je moja Kaća Ambrozić živa da joj ispričam... nemaš kome se ni izjadati. Kaća je bila od umetnosti sazdana. Sećam se – pokazuje mi neku minijaturnu skulpturu što joj je Pikaso poklonio. Držim je u rukama a ona stavlja svoje ruke ispod mojih da ako ispustim skulpturu da je ona uhvati. E Kaća, Kaća... Čudo je da se Narodni muzej nije srušio kada je ona umrla. Bila je kustos Narodnog muzeja i moj poslediplomski profesor. Kaća bi, znam , rekla Milomirki: Jesi li ti normalna?


DEJAN PAVKOV Sloboda od - Sloboda za

U pokušaju da stvorim nezavistan medij, medij koji ne zavisi od poslovnih preduzetnuika, partijskih lidera da ne zavisi ni od članova redakcije ni urednika došlo se do ideje da svako ko želi sebe da publikuje – u formi vlastite fotografije, predubeđenja, ubeđenja, dijalektičkog mišljenja, mišljenja bez koniotacije, umetničke vizije: slike, poezije, shvatanja lepote krajolika, odevanja ... da ima priliku da to uradi na stranicama svoga časopisa. Rukopisni, rukom pisani mediji su čovekovo iskonsko. Oduvek čovek želi da sebe označi tako da ga ta oznaka nadtraje. U pećinama je slikao i žvrljao na kamenim površinama. Nije tada uspeo da ubeleži svoju posebnost ali je ubeležio svoj rod. Nove mogućnosti komunikacije, nezamislive za početak prošlog veka, nam omogućavaju da napravimo štampani medij sa članovima redakcije na svim kontinentima. Trebamo samo početi.. Kulturološki aspekt za razumevanje’ da svako ima svoju stranicu’ prvo je različit od pisanja romana o Londonu ili o sebi, svejedno. Svi smo energetski u jednom biću i činimo to biće sveta. (Nisam siguran da ću znati reći to što osećam da nosim u sebi u ovom kontekstu. Ne da nedostaju reči već i pojmovi a i pojmovi koji mi stoje na raspolaganju su nezavršeni.) Hteo bih da svako u svojoj stranici ispolji ne svoje mišljenje već nagone. Nagone kojih je svestan a ne mišljenje o njima.Naravno da će to biti teško razdvojiti, nagon i mišljenje, mišljenje se u sve petlja pa i u nagone. Nagon je u krletki mišljenja. Umetnik koji objašnjava sebe? Contradicio in adjecto. Svojom stranicom bi svako mogao da izrazi

zajednicu svog nagonskog sa bićem (celinom): simpatija, empatija. Formiranje idealne društvenosti bića. Kako okreneš stranicu disharmonija. To i jeste rod ljudi – disharmonija. Stranice časopisa, tako konstruisane, pokazuju dubinu disharmonije. Ta dubina ostavlja mogućnost da smo u raspoloženju digniteta, uzvišenosti. (Onog dela karaktera koji svako ljudsko biće ima – dostojanstvo). Visina lepote uzvišenosti različitosti nagona, unutar drugih nagona, a istog bića, daje totalitet lične hrabrosti za život i za smrt. Ovo što sam zapisao znam da tako osećam tu stvar ali ne znam da li su reči prenele adekvatno to osećanje. Vi imate, naravno, druge strukture nagona i zato nam trebaju različite stranice istog časopisa. Mi smo različiti ali unutar jednog sveta, enegije, Boga (kako hoćete). Crkveni službenici se glupiraju sa religijom. Većina njih, ogromna većina njih, nije joj dorasla. Religija je suština ljudskog bića. Čoveku je imanentna nada i vera, kao što je žini imanentan muškarac i obratno. Posebno obratno. Ali nikako posesivno već po emociji, jednoj čudnoj ali najlepšoj, koja plane i ugasi se za života, kao zvezda padalica.To je jedina emocija koja drugog, u tebi, izdigne iznad tebe. Nemam pojma šta radim sa ovim pristupom svojim prijateljima. Ukoliko ni vi nemate pojma onda smo se razumeli. Šta nas košta da napravimo časopis sa potpuno odvojenim stranicama po karakteristici značenja? Neka svako u njoj da svoju najbolju karaktzeristiku pa ćemo doći do Boga. Ma šta ko od nas pod Bogom podrazumevao. Ni svešetnici iste crkve nemaju isti pojam Boga. Tako nam je sudbinom života dato. Čovek počinje sa dogmatskim mišljenjem,


dete je upumpana dogma, autoriteti: veći, jači, mama, tata, Bog. Ima li još šta od autoriteta? Druga faza čoveka je uviđanje pluratiteta interesa, teorija, filosofija života. Nagonske istine ugušene, potisnute – humanitet čoveka nije ono što jeste on u Kosmosu.

DEJAN PAVKOV 51. SUSRETA POZORIŠNIH AMTERA VOJVODINE STARA PAZOVA 18-26. MAJ 2013

PROGRAM 51.SUSRETA Prva predstava kojom počinje ovogodišnje takmičenje amatera je Babylon autorsko delo kompozitora Miroslava Baka i režisera Miroslava Kožika. Slede: Cvetin Aničić, Soba za uspavanku; N.V.Gogolj, Ženidba; Ljubomir Simović, Čudo u Šarganu; Nebojša Romčević, Paradoks; Maja Pelević, Deca u formalinu; A.P.Čehov, Priče (kompilacija: Rovito kuvane čizme); Veljko Radović, Događaji u magarčevoj senci. JERETIČKE TVRDNJE Pozorišni amaterizam kada je sam vrh mogućeg umetničkog dosega kao amaterizam je hod po mukama hoda-koda ivice kiča i diletantizma. Suština amaterskih druženja i jeste u druženju a ne u publikovanju svoga rada. Publikovanje je na nivou amaterskog esnafa i porodice učesnika. Smislili vladajući mediokriteti kulture 1960 i neke, ili neke davno pre te godine, takmičenje pozorišta. Čovek se i rodi radi takmičenja. Takmičenjem bi, misli se već eto pola veka, amaterizam dobio višu definiciju značenja od onog značenja I značaja kojeg ima u umetnosti, estetici pozorišta. Amaterizam, sam po sebi, ne može da napreduje u nekakvom izrazu, traženjima izraza amateri su amateri, to im je delatnost uz delatnost kojom postoje. Takmičenja u pisanju priča, poezije i sličnih ‘umetničkih’ pokušavanja je apsurdan. Kako svesti jedno stvaralaštvo na drugo i još lepše: ko je taj ko će da vrednuje? Ili lepota postoji kao takva, kao nekakav entitet, kao imaginarana realnost koju je neko


shvatio pa, ko od pesnika joj bliže priđe, taj je pobednik? Ovogodišnje Susrete pozorošnih amaterskih društava vodi diplomirani producent a komisiju čine: režiser, dramaturg i glumica. Oni znaju kako se taj zanat radi i šta je bolje? Lepo bi to bilo da je umetnost igra duha koja ne izmiče. Ali ona nikada nije to što jeste. I sama sebi isklizne I onim delom kojim ne isklizne nije umetnost. Ona je lepota u uzbuđenju koje proizvede u gledaocu, slušaocu, misliocu. Nije lepota u sebi, predstavi, muzici, poeziji filosofije ili filozofiji poezije. Filosofija i jeste tako nešto opovrgavajuće ideje onog prethodnog da bi bila opovrgnuta filosofija posle. Estetika je filosofska kategorija. Najteža. Učas izgubiš samopoštovanje. Pokušaji jadnika od naučnika, iz namere da imaju neko stabilno hodanje po ustalasalom podijumu umetnosti, su skraćivanje uma. To je pitanje ukusa – jeste, ali pitanje ukusa je pitanje savesti i pitanje rana. Svetina prepoznaje u naučnicima, tim lažnim filozofima, filosofe. Onaj koji se povuče u ‘mudrosti’, obavije mistikom snova opijen Bogom – e to je on – filosof. Ne, nije. Filosof živi ‘nepametno’, ‘nefilozofski’, ‘nemudro’ igra lošu igru donošenja sudova, igru rizika. Nema puta po beskraju uma – samo putovanje, putovanje. Nikakav pu prethodni filosofi nisu ostavili za sobom samo maleni trag u beskraj. Čim siđeš sa traga sam si. Misliš da je žena krajputaš za tamo I nazad. Ne, to je fatamorgana. Nema Arijadninog konca ni za tamo ni za nazad. To je smislila žena da bi uhvatila seme za svoje dete. Erotika je estetska kategorija. Najbitnija. Ivična. Seks nikada nije pornografija ali erotica može da bude kada se suviše približi genitalnom ekskluzivitetu. Ne tek u aktu (slike, predstave, muzike),

već u svakom delu kontakta gledaoca, slušaoca i onog što se gleda, sluša. Erotica je seksualno u formi estetskog uzbuđenja. Filosof nema mogućnost književničkog korišćenja termina jer mu pojmovi nadilaze reč. Seksualni čin je samo pozitivni trenutak svega događanja života koji bi da se postojanje života ne prekida. Predivna je slika, koju opisuje Margaret Mid, sa svojih lutanja po divljim plemenima Južne Amerike, kada mladi pripadnik nekog plemen, iskopa rupu u zemlji i izbaci seme iz sebe u zemlju. Oplođava planetu kojoj je zahvalan da hoda po njoj. Margaret sumnja da ‘divljak’ uopšte koristi maštu da bi ejakulirao. On je u telesnom kontaktu sa svojom prvom Boginjom Zemljom. Možda nam planeta, zahvalna zbog njih, još nije rasprsrnuta. A mi? Erotiku proglašavmo pornografijom i izbacujemo je iz pozorišta. Ima je samo u žanru mjuzikla i pozorištu pokreta. Ako shvatimo erotiku kao lepotu, kao estetsku kategoriju, odvažili smo se, a hod po ivici kulture je kultura.

MASKA I KOTURNA Maska i koturna su rekviziti arhaične pozorišne umetnosti. To su rekviziti koji glumca nadvisuju od svakidašnjeg sveta i uzdižu do krupnih sudbinskih značenja. Okamenjena lica maski straše prokletstvom i surovom sudbinom a iz očne šupljine maske streljaju sile živih očiju. Maska je rođena u igri čarobnjaka i šamana a obred njihovih cirkusa je poprimao znake prisustva demona. Mesto gde su oni koračali i igrali bila je najranija pozornica i scenarija. Koturna, prvobitno vrpcom utegnuta čizma sa visokim potpeticama od plute, dionizijskih zanesenjaka, kasnije rimskog glumca,


imala je za cilj da umetnika uzdigne iznad mnoštva bednih beznačajnih ljudi. Akter je tako bio označen kao izabranik sudnine koji privlači gromove srdžbe bogova. Tako ne koračaju žene zemaljske. Žene zemlje male su i učvršćene za prašinu praha zemlje kožom svojih stopala. Žena na koturni je žena koju nije rodila smrtna loza zemljana. Ona je od bogova. Savremena žena, žena od štikli, je od njih potomak, od boginja, od želje da se bude među boginjama. Žena je, svojim odnosom prema nadvišavanju svakidašnjeg, vlastita umetnička kreacija. Umetnost je razaranje površine biti, suštine, bitnog ili nije umetnost. Kada slušamo hvalospeve novinara kritičara umetničkih dela i umetnika tada čujemo pohvale ludosti u formi gluposti. Jer: Ko je taj koji je dosegnuo lepotu? I ako jeste ko je taj da to shvati? /”Ako Lončarevićev likovni vokabular transponujemo u jezik pozorišta prepoznaćemo na njegovim slikama i crtežima šagalovski mizanscene u dekirikovoj, postapokaliptičkoj scenografiji, u prostoru metafizičke samoće, tišine i pustošu.” Zoran Marković, novinar/ A lepota je nedostižna. Ono što je u poštovanju kod umetnika, za poštovanje, je njegov napor da dosegne bit lepote. On sam zna gde je u tome stigao, kao i svi mi koji smo u toj misliji, i da je promašio, da je promašio život, da smo promašili život i da nam samo žena sa svojim upornim insistiranjem na malim stvarima i svojoj lepoti može da znači toliko da ne obračunamo sa sobom.

VEČE PRVO STARA PAZOVA, BABYLON

Scenario i režija: Miroslav Kožik Kompozicija i produkcija muzike: Miroslav Bako VEČE DRUGO ŠID, SOBA ZA USPAVANKU

Režija I scenario: Cvetin Aničić

KOMENTAR PRVE DVE VEČERI

Počelo je lepo. Dve predstave, Babylon i Soba za uspavanku, imaju jadnu identičnost i jednu apsolutnu suprotnost. Isto je da su autori scenarija i režiseri predstava. Nema od koga da kupiš autorska prava i da ti zanoveta ako ih ne kupiš. Prve predstave režiser je profesionalni amater koji je prošao put od bavljenja igrom folklora do asistiranja u režijama najboljeg našeg pozorišnog režisera prof. Benka. To je put koji je inspirativniji za budućeg stvaraoca od diplomiranja na pozorišnim akademijama provincijskih država.

Druge predstave režiser je profesionalni pozorišni i filmski radnik koji je diplomirao na Nacionalnoj akademiji u Sofiji. Nemam saznanja koji je smer u pitanju. Ako je verovati Bugarima, a verujemo im evo već stota godina, to je smer za sve što se smisli u pozorištu. Različitost u ove dve predstave je ’umetnički utisak’. Nakon gledanja prve predstave umetnički dojam je potpun a nakon slušanja druge predstave ... ga nema. Razgovor o drugoj predstavi ’Soba za uspavanku’ protekao je, sasvim za očekivati, dominantno u laičkim (kakva drugo mogu biti) zapažanjima pozorišnih profesionalaca


(dramaturg, režiser, glumica, producent) o zlostavljanju dece. Gde ćeš pred decom ogovarati roditelja – i to po scenariju i po režiji. Zaljučak je da posle ovakve predstave o nasilništvu nad decom u mestu gde se predstava napravila nasilja neće biti. Lepo je što umetnici od pozorišta tako misle o snazi svoje institucije. Ali nije to tako jednostavno sa čovekom, čovečicom i decom. Pre par meseci sam postavio u svome časopisu temu ’Bračno stanje razvedena’ i otišao u Centar za socijalni rad da privolim socijalne radnike, defektologe, psihologe, pedagoge da sarađuju u časopisu po toj temi. Direktor Centra, diplomirani novinar, jedan od retkih diplomiranih koji ne radi svoj posao, kaže da nema vremena da piše jer ulazi, nov je u tom poslu, u rad Centra. Toga dana je planirao obilazak ’Lica koja imaju potrebu za kućnom negom’. Predstavio me je visokoobrazovanim radnicima Centra i ostavio. Jedan psiholog i viši socijalni radnik (obe su žene) su pristale na saradnju i dale mi svoje tekstove na temu Bračno stanje razvedena i reperkusije za one koji su u sporu prvi od važnosti – decu. Izgleda da je bolji dobar razvod od lošeg braka. Najbolje je, ispada, biti udovica. Temu bi režiser iz Šida, očigledno, mogao da razradi daleko obiimnije od trilogije koju je uradio. Na moj zahtev da pišu o konkretnim slučajevima rekoše da Centar u toj oblasti ima mnogo ograničenja na nivou najviše službene tajne. Obratio sam se sa istim zahtevom psiholozima i pedagozima škola i predškolskih institucija. Niko nije hteo da napiše niti jedan tekst – nemaju vremena da prezentiraju šta rade. Psiholog gimnazije, dama sa

iskustvom, kaže da njoj lično treba psihijatar. Misšljenja sam da svim ostalima, sem njoj, u njenoj branši, zaposlenima po školama treba psihoterapeut, Njoj bi za druženje trebao Jung ili Frojd. Snašla bi se ona sa tim neurotičarima koji su međusobno bili toliko posvađani da nisu jedan drugog ni čitali.. Toliko o pisanju o temi po kojoj je zaplivao pisac iz Šida. Sada par reči o umetničkom u pozorišnoj predstavi. Zanatski deo je zanatski deo i u slikarstvu i u muzici i u pozorištu. Umetničko, u svakom od nabrojanog, je onaj stres koji gledaoca prodrma. Ovde, u sobi za uspavanku, suze je izazivalo samo saznanje da smo nasilni. Nasilni smo jer smo telo, jer smo organizam koji se bori da opstane i u toj borbi deformiše sistem vrednosti i silu usmerava prema tamo gde može da se ispolji dominacija. Ako nema gde onda prema slabašnom životnom patrtneru (žene nisu naivne u tim pravcima prema zabeleškama Centara ua socijalni rad) ili zasigurno slabijem – detetu. Mnogo je uličnih silnika koji se nikada nisu tukli jer su za protivnike birali slabije a kada u alkoholisanom stanju naprave grešku tada se ponašaju kao gliste, bube etc. Umetničkog dojma u ovoj predstavi nema kao i u svetski poznatoj predstavi, iz te oblasti, ’Vaginini monolozi’ što je nema. ’Vaginine monologe’ igrale su, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, eminentne glumice iz svih naših republika (iz Beograda je bila Mirjana Karanović). Umetničko teksta, vrhunski profesionalne glumice, nisu ni pokušale da pokažu. To je bila savršena čitalačka predstava, sa bezgrešnom dikcijom i izgovaranjem ključne reči, vagina. Ovo ne bi trebalo da bude dečija predstava,


jer oni su nasilni po samoj sili vlastitog odrastanja. A praviti poređenja, ’sa stanovišta razumevanja trilera’,sa Crvenkapom, bajkom braće Grim, bajkom sa devojčicom, vukom, bakom i snažnim muškarcem- lovcem je apsurdno. Nerazumevanje onog koji se bavi i lutkarskim pozorištem je edvidentno. Susret devojčice sa crvenom kapom je ne sa vukom, strahom od vuka, već sa strahom od vlastite prve menstrualne krvi. Sečenjem stomaka da se vadi baka je slika predstave u svesti devojčice da se baka vadi kao dete iz maminog stomaka, Mogućnost čina rađanja deteta je kap prve menstrualne krvi. Ta kap, svakodnevno u svetu, prestrašuje devojčice.

To je umetničko u bajci. Bajke pomažu a mi smo iz škola izbacili bajke.

Umetničko delo je otvoreno delo, tako otvoreno da sve ostatke upijajućeg uma potrese u tebi. Ako je delo zatvoreno ono je informacija. Novinarska informacija je zatvorena informacija. Ona je tako kako je napisana i nema u njoj tako daleke, ma nikakve, metafore. Metafora u novinarskom tekstu smeta, kompromituje informaciju. Kakav se to triler vidi u Crvenkapi – sem ako je menstrualna krv još uvek triler – kakav je bila, a i danas je, po divljim plemenima Afrike i Južne Amerike, Australije. Odkada je pismenost smišljena ne vredi, baš uvek, pravilo - ’Govori, da te vidim’. Penekad to pravilo glasi: Piši da te vidim. I postavljam pitanje: Zašto od prve dve predstave nemamo na uvidu scenarija?

MIROSLAV KOŽIK PISMO

Poštovanje Dejane, šaljem vam prvu ideju o predstavi VAVILON, Ideja je, naravno, promenjena mnogo puta, pre svega zbog nedostatka para i zbog novih saznanja o samom Vavilonu. Može se reći da je to upravo osnova, sada već predstave. Sam scenario, koji je dorađivan nebrojano puta, broji preko 300 strana svakakvih ideja, i o predstavi i o dizajnu svetla, muzici i kakvoj emociji treba da težimo. No na žalost takav scenario nije u elektronskoj formi, on je na papirima, pisan gde smo stigli, odnosno kad god mi je naletela neka ideja upisao sam je. Nadam se da će vam i ovo delovati inspirativno, od koliko male osnove može nastati ozbiljan projekat izučavanjem teme. Srdačan pozdrav, Miroslav Kožik, VHV Stara Pazova MIROSLAV KOŽIK SCENARIO - VAVILON

Ideja predstave „VAVILON“ Vavilon je u ovoj projekciji klasičan primerni simbol ponovnog radjanja civilizacije, društva, socijalnih normativa. Vavilon se proživaljava u modernom vremenu konstantno. Vreme u kome živimo je postalo opšte promenljivo, granice su svuda, među ljudima jače i teže nego ikada. Kula čovečanstva koja je građena poslednjih dve hiljade godina preti da nestane kao i generacijska metafora o gradu koju je postojao cetiri hiljade godina unazad. Vreme je za budjenje novih naraštaja, za svest. Za eliminaciju svega onoga što nas čini različito ružnim pored svih prelepih ljudkih osobina koje imamo. Vreme je za gradjenje


nove kule. Težina koju nosi teatar pokreta je zapravo jednostavnost u razumevanju, upravo bez granica i okova nacionalnih, verskih ili rasnih razlika. Projekat koji smo nazvali „Vavilon“ je klasična paralela između univerzalnosti i jednostavnosti u komunikaciji i razumevanju. Može se predstaviti svima i svuda, bez jezičkih i ostalih barijera. Pitkost u priči i ostalim efektima kao i u klasičnoj muzičkoj kompoziciji čini ovaj komad prihvaljtljivim svim uzrastima i auditorijumima pritom ne odlazeći u grubu i nerazumljivu umetnost a svakako ne ni blizu jednostavnim lako shvatljivim delima koji se plasiraju danas. Vavilon predstavlja simbol poroka, ljudskog zla i nerazumevanja, simbol različitosti. Nekada je predstavljao upravo suprotno od toga, Vavilon je bio takoreći obećana zemlja, zemlja u kojoj su svi govorili istim jezikom, sve je odisalo slogom, tako su gradili čuvenu Vavilonsku kulu, simbol sloge odnosno nesloge, gradili su je u nameri da se popnu do boga iznad neba, u nameri da na vrhu kule postave hram, ali kako bibliski zapisi kažu, bog se uplašio ljudske sloge i podelio im različite jezike, podelio im je to što je stvorilo današnje različitosti, naredio im je da se ne razumeju, kako bi ih oneo u nameri da dopru do njega. Ta njegova namera je u potpunosti uspela, ljudi nisu mogli da se razumeju i tko su se razišli na sve strane sveta i prestali sa gradnjom kule, koja je 1800. Godine p.n.e. srušena. Rec Vavilon danas se koristi kao opsti simbol za multikulturalnu I multieticku metropolu u kojoj istovremeno zajednicki zivot deli vise naroda,vera I jezika. Ponekad oznacava I veliku gradsku celinu iskvarenu porocima I nemoralom. Vavilon je dobio ime po akadskoj reci VAVIL sto znaci BOZIJA KAPIJA.

Starac - simbol vremena, upornosti ljudske, snage, globalno dobro

Ljudi -mehanizam jednog vremena ali sluge Marduka (zbog staraha)

Pečurka mržnje Scena pecurka mrznje je ustvari simbol do sada najveceg ljudskog zla I nerazumevanja medju ljudima, dakle u pitanju je pecurka koja se javlja posle udara Atomske bombe o tlo. Potrebno je napraviti kostur, oko kojeg bi glumci mogli da se obaviju I svojim telima da naprave oblik pecurke, Iz sredine pecurke kulja dim, I pojavljuje se starac, sa ogromnom kosom, koja simbolizuje vreme koje ce proteci od momenta kada je “vavilon” bio obecana zemlja do vrha nesloge i obrnuto. Potrebno je zvucno naglasti “simbolicki” prasak, kada glumci pocinju da otpadaju sa pecurke jedan po jedan na razne strane pozornice (sveta) igrajuci sa starcevom kosom (razvlaceci je I pokazujuci duzinu kose, odnosno vremena) Ujedno pecurka simbolizuje I sam Vavilon koji odleće u vazduh I cepa se na sve strane sveta, gde ljudi vise ne mogu sa se sporazumevaju. Marduk - mračnija strana Vavilona, Vrhovni bog Vavilona, Simbol poroka, nerazumevanja ljudskog, simbol mržnje, kroz oluje I prirodne neprilike Marduk je sin boga Ea iz vavilonskog panteona. Prvo je bio lokalni bog, no kasnije je postovan kao bozanstvo u celoj Vaviloniji. Prema mitu on je stvorio ceo svemir, a coveka od svoga mesa. Prikazivan je sa sabljom u ruci kako ubija pozanstvo tiamat


u liku rogatog zmaja.

Ep navodi dva prvobitna bozanstva:Apsua,slatku vodu i Tiamat, slanu vodu. Stvoreno je jos nekoliko bogova(Ea i njegova braća) koji naseljavaju tiamatino prostranom biću. Oni stvaraju dosta buke što veoma nervira Tiamat i Apsua Apsu zeli da pobije njegove bogove ali se Tiamat tome suprotstavlja. Mumu se slaze sa apsuovim planom da ih unisti. Tiamat da bi ovo sprecila, upozorava Eu(Nudimuda), u to vreme najjaceg medju bogovima, koji,svojom magijom,baca Apsua u komu i ubija ga, i izbacuje Mumua napolje.Ea tada postaje glavni bog i, sa svojom boginjom Dankinom, dobija sina Marduka, koji je jaci i od njega samog. Marduk dobija krilo da bi se njime igrao i on pocinje praviti pescane oluje i tornadoe. Ovo uzburkava Tiamatino bice i spracava bogove koji su u njoj da spavaju. Oni ubedjuju Tiamat da se osveti Marduku za smrt njegovog muza Apsua. Njena moć raste i neki od bogova joj se pridruzuju. Ona stvara 11 cudovista kako bi joj pomogli u borbi protiv Marduka, i postavlja Kingua, svog novog muza, kao vhovnog vladara. Marduk biva odabran da se u ime bogova licno sukobi sa Tiamat, i postaje veoma mocan.On pobedjuje Tiamat , i od njenog tela pravi svet.Bogovi koji su se udruzili sa Tiamat bivaju kaznjeni tako sto ce raditi kao sluge drugim bogovima . oni bivaju oslobodjeni svoje sluzbe kada Marduk odluci da ubije Kingua i iz njegove krvi da stvori covecanstvo. Vavilon biva osnovan kao dom glavnih bogova. Najzad , bogovi proglase Marduka za kralja medju bogovima, nazivajuci ga sa 50 imena. Prvo pojavljivanje Narduka prikazaćemo tako što će se upaliti ventilator, koji će

podići plato na patosu ( tako da izgleda kao talasi), uz šepurenje. Svi ostali na sceni se povlače u ćošak, pogubljeno i vidno uplašeno, Dule ih pokriva svojim plaštom i kosom , zaštitinički. Rad Mehanizma

Sklapanje kule 1 Kao što smo rekli, mehanizam su ljudi, kojima rukovodi Starac, pokušavaju da sklope kulu, poput puzle ponavljajuci iste postupke, ali konstantno boreći se oko materijala sklapanja, pokazujući nerazumevanje i mržnju između ljudi, ali se Starac svo vreme bori da poveže sve to.....vezivanje sa sledećom scenom.

Sklapanje kule 2 Kada starac uspe sve da poveže, ubedi narode u mehanički rad, kada kula najzad počne da niče, pojavljuje se Marduk ponovo, mahne svojim krilima ( ventilator se pali) počinje velika oluja koja ruši kulu, i ljudsku volju i verovanja u mogućnost. Starac počinje da gradi kulu pozivajući u pomoć ostatak naroda.....vezivanje sa sledećom scenom.

Sklapanje kule 3 Mehanizam ponovo proradi, počnu da grade još jače , još više, radeći rednu vezu, ali dolazi do problema (fali im ljudi da bi veza funkcionisala). Svaki put ponavljajući potez, tako što na kraju materijal pada na zemlju i kreću ispočetka..... Povećanje mehanizma U doba Vavilona, harale su razne bolesti koje su masovno odnosile živote, zato su Vavilonci počeli da primenjuju životinske metode preživlavanja naroda, određivali su žene kojima je bila obaveza da spavaju


bukalno sa prvim koji ih dohvati, kako bi ostajale u drugom stanju i povećavale populaciju, odma po porađaju ostajale bi ponovo trudne i tako do iznemoglosti.... Simbolično ćemo to prikazati kao spoj sa predhodnom scenom, tako da će zapaziti ženu, prosto krenuti ka njoj , silovati je, izbaciti sa scene, a ona će izaći na scenu sa novim pripadnikom mehanizma. ( razmotriti da li to ponoviti više puta). Mehazam ponovo proradi ovoga puta brojniji, tako da gradnja kule nastavlja daljim tokom bez problema….

Borba Starca i Marduka Dok mehanizam užurbano radi ponovo se na sceni pojavljije Marduk, svojom pojavom uspaniči mehanizam, no na naredbe starca mehanizam nastavlja da radi, To ljuti Marduka koji počinje da maše svojim krilima ponovo stvarajući oluju koja sve ruši ( ventilator se pali, stvara se ogromna oluja koja podiže veliku prašinu) no starac staje ispred njega, igra svadju sa njim pokazujući pokrete rukama, gestikulacija svađe. Starčeva kosa leti na sve strane, takođe i kostim , plašt sve leti,mehanizam nastavlja sa još luđim radom, Čitava scenografija se vrti u vrtlogu( Tehničari okreću celu scenu) u jednom momentu Marduk odustaje, sve se naglo zaustavlja, tišina-. Ujedinjenje čovečanstva i postavljanje kule Pošto je Marduk odustao (prividno) Mehanizam gradi kulu, kako se približava vrhu ipak nastaje borba između Marduka i Mehanizma, Starac nemo posmatra sve od dole, Mehanizam obara Marduka na zemlju i penju se na vrh kule, uspeli su (Mardukova lutka pada sa nekog od cugova) proslavljaju pobedu, ujedinjenje čovelanstva, našli su univerzalan jezik.... Svetlo se gasi na ostatak pali se samo Marduk, (u mraku promenjena lutka i glumac) koji polako ustaje uz pucketanje kostiju i

kičme još uvek sam živ, još ću ja vas deliti Mrak-Video projektor- Vavilon –Babylon Pale se svetla, glumci silaze sa kule i Marduk pokretima krila daje znak za poklonu... Kraj predstave


VEČE TREĆE UZDIN, ŽENIDBA (na rumunskom jeziku)

I bi veče i bi jutro - dan treći. Na rumunskom jeziku predstavu pripremila amaterska grupa iz Uzdina. Prevođenje je organizovano, kako je to inače običaj u Pazovačkom pozorištu u prva četiri reda – sem prvog. Ugodan osećaj. Oni na sceni debeli, nikakvi, u bradama, duvaju, galame, a u uvo mi šapuće rečenice, kao da ih čita iz knjige Ženidba, nežan erotičan glas. Ženski glas – koji još drugi može biti erotičan. Pa kakva je da je vlasnica glasa glas je za čaj u dvoje.

Saradnik Brifinga, Zlatko Paško, kaže da u Ženidbi nema erotike. Kakva bi to bila ženidba, pa makar i posle ljubavi na treći pogled, bez erotike, pitam ga. Jedina erotika u komediji je, tvrdi Paško, viši bibliotekar a inače professor srpskohrvatskog jezika i književnosti, kada se ’švejkovi’guraju oko ključaonice da vide kako mlada izgleda. Eto nije bio u pravu. Komedija Gogolja, u kojoj nema humora, je prošla kao i pre skoro dvesta godina na premijernom izvođenju. Kako? Nikako. Na publici ni osmeha od smeha koji obično ide uz komedije. Kako nama tako i Rusima nekada bilo. Sve u Ženidbi je performans ironije, podsmevanje skorojevićkom životu ruskih plemića. Pozorište puno, nekada, plemića. Niko se ne smeje. O njima je reč. A zašto se mi ne smejemo. Barem ni nismo ni p od plemića. Jesmo p od druge reči ali ne od plemića. Gogolj, ukrajinac, erotiku zapostavlja načisto. Šta će to rusima uz svo jelo i

votku? Ali režiseri iz Uzdina, jedan je iskusni glumac sa podosta staža u penziji sa šanka Atelje-a 212, smišlja, mimo Gogoljove saglasnosti, merdevine i molera, sa kojima počinje predstavu. Uvek se ima šta krečiti. Moler, sa svojim merdevinama, ulazi i u završnu scenu – sam je - penje se na merdevine – on bi da kreči – služavka, žensko, šta će, i ona se penje na merdevine, sa druge strane, ljubi ga. Eto erotike, moj Paško. Ti i tvoja ključaonica. Moler nije pao sa merdevina. On prihvata ljubljenje. Ne da prihvata već uzvraća. E sada su mogli pasti. Ali nisu. Komedija je to pa su baš i mogli pasti. Da se uz sva svoja padanja nasmejemo padanju. Režiseri su smilili još jedni smišljotinu koja bi da znači. Pokriveno ogledalo u kome se ogleda Kajgana. Nema ni on na sebi šta da vidi kao ni gledalac u svom ogledalu kada kući dođe. Dobro je režiser ispekao zanat za šankom Atelje-a Mire Trailović. Kostimi i scenografija je potpuno u skladu sa parama koje su imali. A para nije bilo ni za lek.


VEČE ČETVRTO, ČUDO U ŠARGANU

(Kafana Šargan, konobarica, kuvarica, gosti, mitingaš, prosjak, skitnica...) -I dva puta škembiće. Tolike su se poudavale i je li ih ugrijalo? -Samo ja kada bi se udala, videla bi. - Nema ko da te bije i gazi, nema kome da rintaš i da rmbačiš. - Da jednom i ja da imam nešto sigurno. - Sigurno ko vrbov klin! I dve kupusalate. Od braka nema sigurnijeg robijanja! Šta biste vi, što ne sednete, ima gde. - Samo bi nešto da pripitam. - Sačekajte dok poslužim. - Ima I brak iz ljubavi! Obadve kupus? - Obadve. Pa šta iz ljubavi, i to se ofuca. Svaki dan isto telo. Iste reči, isto risanje, da ti se smuči! Piva dva sam ti kazala! -Meni se bogme ne bi smučilo, ja bi to drugačije! -Svako misli da će drugačije. Daj te škembiće! I ne moraš uvek palac dumočiš! Rekla sam ti iks puta! Zar nije ovo razgovaranje čista erotika, čista lepota, estetika seksa- seks estetike. Kako li će amateri da viču gledaocima sa scene, naviknuti na svoje sojenice, to ni njihov lični režiser ne zna.

Režiser je razvukao predstavu na 2,5 sata trajanja. To je ispravno jedino ako bi da preselimo život u pozorišnu salu. Komisija je ocenila predstavu, uglavnom po režiseru, najvišim superlativima, superlativ

superlativa skoro da je deminutiv deminutiva. Komisija u ovo četiri večeri me je potpuno uverila u svoja široka teorijska znanja, znanja kojih ne mogu da se sete u pravom trenutku. Glumica, koja je ugradila vrlo lepe silikone u svoje usne, i kojih se sećamo, kako pročita glumac iz svoje Knjige uspomenara sa šanka ateljea 212, kada su bila starija. Glumica savetuje glavnu prostituku Čuda u šarganu, jedinu ako izuzmemo onu kojoj je najnoviji dečko u njenom životu drugi, na sledeći način: “Odlično izgledate, suviše odlično za prostitutku, samo bi trebalo malo manje da mašete rukama i nogama”. Režiser je naš’o amaterku, mislim glumicu koja ne zna se šta ima duže - ruke ili noge. Seksualni akt žene ne uče. To im je prirodni dar. Kada glume taj dar samo mogu da ga unakaze. Devojka ne glumi taj dar - igra ga prirodno u skladu sa veličanstvom svojim telom. U dva navrata hvata se za svoje polne organe onako kako to rade i muškarci kada ih bes oskrnavi. Glumica, članica ocenjivačke komisije, savetuje kako se to radi a ja bih mladu amaterku savetovao da pročita kako je Emil Zola pisao Nanu. Ušao je Zola u Nanin budoar i sve beležio. Trudio se da shvati funkciju njene garderobe, njenog oblačenja. Garderoba je duša žene. Promiskuitetno i prostituisanje je prirodno stanje svesti žene. Druga je stvar kako će izbeći, prikrivajući se, ograničenja morala. Ili će se uhvatiti za svoj polni organ i derati se svetu u lica smrdljiva od alkohola i masna od kulena i prasetine. Prostitutka se lako zaljubi. Želi da voli kad već ne može da bude voljena. Tada je naivna, kao tetreb kada se


sprema da ide u parenje. Slep je. I ona je slepa. Njen muškarac joj uzima novac. Jedino ona zna koliko je njen novac skup... i ... kada shvati da ljubavi njegove nema ... dođe još izruguvinje sa napomenom kakva je ona žena ... i šta da radi? Mora da ga ubije - ako još malo časti ima. Da sam ja sudija njen dobila bi uslovnu kaznu - ako još jednom ubije ide u zatvor i za prvo. Da sam član žirija glumica koja je igrala prostitutku dobila bi ‘gran pri’ večeri. Ali eto nisam ni jedno ni drugo... Tek esejista koga ponovo cenzurišu. VEČE PETO, CRVENKA Nebojša Romčević, PARADOKS Režiser, Radoje Čupić

Eto, dan peti. Vide Bog da nije dobro i bi zadovoljan. Kao I ovenjivačka komisija i stogodišnji saradnik za amaterizam Erotika na sve strane. Preliva po pozorištu. Tri glumice neto 260 kg. U proseku 90. Intelektualka je ipak intelektualka pa ne preliva po pozorišnoj sali, baš. Sve vreme je u pidžami i penjoaru. Ali kada stavi periku zna i da zaigra striptiz – ali, na žalost zainteresovane publike, bez striptiza. A bila je prilika – režiser neki namćor. Ne da ženi da se razmaše. 1. Intelektualci – dr i mr, bračni par, uhvatili se televizora i ne pušta ih televizor. Intelektualci su društveno, po mišljenju društva, neupotrebljivi. Erotike ni za seks. Pevačica se dernja od prevelike muškosti ministra . To jeste. Ali kada padne vlada i ministar sa njima, ispostavi se da bi se pevačica derala i ovako i onako. Ne vezano za seks. S obzirom da glumice nisu baš najbolje kostimirane za erotska uzbunjivanja muškaraca režiser se setio da skine u gaćice ministra. Ministar hoda po pisti pozorišta a

mobilni, normalno, drži baš tu gde bi trebao da mu je alat za pevačicu a na koji se ona žali. Seks se glumi. Intelektualci sa seksom nemaju problema. Oni ga više ni ne glume. On, dr istorije, ne može da se seti baš najbolje šta je seks – i da li se uživa u postojanju vlastitog tela sa vlastitom ženom ili je ona, žena, za druženja. Ona, mr biologije, vidi da od parenja nema dece pa joj i nije do parenja. Seksa ima kod agresivnih komšija, ali to je nepoznanica koliko i kada. Nekakav redosled postoji – sve zavisi od izbora. Erotika je ljubav, ljubav je estetska kategorija koja je izbaćena iz koncepcije pisca Paradoksa i režisera. Biće bolje u životu kada u pozorištu ne valja. VEČE ŠESTO, JAŠA TOMIĆ DECA U FORMALINU

I bi veče i bi jutro. Eto, dan šesti. Vide Bog da nije dobro i ne bi zadovoljan. Mora nešto iz početka. Amateri iz Jaše Tomića Maja Pelević, , Deca u formalinu. Performans onog što se ne sme. Studenti ne smeju svako sa svakim a posebno da imaju decu. Ovi mladi zovu ‘grupnjakom’ kada se mlada devojka uzbudi toliko da pusti i prijatelja prijatelja u sebe. Ali bez nekog pristojnog razmaka od par dana ili nedelja. Već odmah. E to ne ide, danas. Nije pristojno pa se svesti ušniravaju džointom – i sokratobvskom odbranom pred sobom I optužbom koja je manje opravdana od one koju su uručili Sokratu. Bila me droga uhvatila, priča sećanja devojka svojoj prijateljici, a i oni nisu znali šta rade samo su hteli da uživaju u sebi i meni. Njihove mame su poštene žene od rođenja.


Po celom telu su takve – naročito po onim delovima kojim sui h rodile. E, bake sui m bile mangupi. Bake su generacija koja je 1963 godine imala 21 godinu. Seksualna revolucija ih je zahvatila – ne možeš da učiš od revolucije. Toga se jedino sećam od te revolucije. Srećom, za završiti fakultet treba ti samo d a te neko voli I kada prestane d a te voli d a te odmah voli neko drugi. Sam ćeš se zaljubljavati kako smena dođe. Misliš na seks svake dve sekunde – bake svake tri – naravno onda, 1963 g., ne sada. I sada bi one, da im je muž onaj drugi, ali uz ovog nekako ih boli glava čim legnu na leđa. Odličan performans. Ili je to bila osrednja pozorišna predstava otkrivanja Amerike. Otkrivanje Amerike je zanimljiva razonoda svake generacije. Mora da otkrije Ameriku – onako – svako za sebe sa po nekim. iz protivničkog pola, To vam je kao kada se pokrijete jorganom pa otkrijete da ste pod njim kada ga otkrijete. Svaka generacija mora zatim, posle tog otkri- pokri jorganom da se kaje što još kontinenata nije otkrivala. I tek onda sledi pravo zatim: da pričaju deci kako ne valja biti mnogo bezobrazan ako si žensko a ako si muško onda može malo. Rečnik, male grupe predstave ,uz vlastite svirke, je onaj koji se koristi isključivo u krevetu, kada ostaneš nasamo u dvoje. Ne, definitivno to nije bila pozorišna predstava mada je priču dramatizovala dipl. dramaturg. Zna lepa Maja i performas da načini. Da li je režiser mogao performans da spusti u publiku uopšte nije drugo pitanje. Nije hteo da kopira zastarelu predstavu mojih ushićenja Kosu. Život je lep naročito kada praviš performanse. I nije jasno iz kakvog iskustva (ili teorije) glumici, članu žirija, misao da ljubav sa scene naziva ‘mladalačkom’

ljubavlju. Ljubav ima samo jedno ime – ljubav. Udata ljubav jeste posesivna ali uvek se nekako oslobodiš braka. Kada devojci neko probudi ljubavi njene ljubav joj se više ne može uspavati.

VEČE SEDMO. KULA ROVITO KUVANE ČIZME (Režiser, Dragan Ostojić priča svoju priču po Čehovljevim pričama) Ovo je predstava gde nas je profesionalni režiser iznenadio. Totalno. Amateri, kada je kompilacija priča Čehova u pitanju, ne moraju ni da glume. Oni su se bukvalno igrali onako kako dirigent pretstave postavi igračke.Igračke su sami glumci umaskirani u razne igračke od babuške dp… Sročeno od priča Čehova, kao dokumentarna drama, kao realistički tekst priče iz dnevne štampe. Ne baš tako jer je to, uz Babylona verovatno najjača postavka, iz predložene zbirke finalista, za umetnički doživljaj. Ništa nije jasno oko popente. Ppoente ima a ona je toliko apsurdna da poništava realističnost priča Skupoceni pas, Činovnikova smrt, Konjsko prezime i jedne priče za decu koja je bila satira i koja je morala da prođe cenzure od magistrata do ovoga i onoga. Čehovje počeo tetar apsurda? Jeste. Njegova realnost je bila takva, apsurdna. Dve glumice, sasvim sinhronizovanih pokreta kretanja isključivo bočno i šminke babuške po njima delovale su kao da im je prisustvo bez značenja. Jedna peva nerazumljivo neku staru rusku pesmu, njoj je potpuno jasno šta peva, i krik, s vremena na vreme, one druge, imaju značenje pojavljivanja u materijalnom obliku bezznačenja bezznačajnih. Ova je režijski vrlo značajna predstava. Daleko izvan vidokruga amaterizma - a posebno takmičarskog. Mizanscen babuški i


kompltno umetničko delovanje moglo je da se ostvari i sa sasvim različitim dramaturšikim vezivanjem priča. Ali režiser se odlučio za ovako. Nemoguće je misliti da nije znao za šanse drugih izbora. Aksiomi: težak je Čehov, proći kroz Čehova je kao proći kroz minsko polje su apsurdni. Minsko polje je polje matematički precizno postavljenih mina, mora miner da se vrati, kod Čehova ima mina na sve strane ali one ništa od značenja umetničkog ne gube ni kada se nagaze. Veliki dramaturg ne obavezuje ni na jedno mišljenje - a najmanje na njegovo. Takvo čitanje je moralo da se desi u trenutku kada je on bio u tom vremenu. Da bi se poenta izvukla, pročišćenje dobilo, ne mora se vršiti prethodna rekonstrukcija njegovog vremena. Vreme je to otišlo u lažna pribeležena sećanja i ona nisu nužna da bi se stvarala umetnost pozorišta - koje po svojoj prirodi jeste lažljivo. VEČE OSMO, KRUŠČIĆ DOGAĐAJI U MAGARČEVOJ SENCI.

Kako se prema tekstu koji je pamflet može napraviti umetnost sem umetnost koja je isto to – pamflet. Pamflet je za masovnu upotrebu i obmanu masa Režiseri tezgare a i glumci. DEJAN PAVKOV ODVEŽITE MI RUKE

1. Centri za kulturu i amaterizam u Vojvodini Limari, trgovci , i ostali iz sfere škole učenika u privredi koji su mladalački prošli amaterska folklorna igranja i glumačka ostvarenja u amaterskim predstava zapošljavaju u Centrima za kulturu je uobičajena pojava.

Centri postaju sve transmisioneri kulture a sami su izvan kulture. Na granici sa šundom i malo preko šunda. U prvom redu postaju mediji za transponovanje novca raznim menadžerima koji se profesionalno bave korišćenjem pevačkih grupa po trgovima varošica širom Srbije u letnjim vremenima, Amaterizam je beskrajan koliko I ljudski rod. Ljudski rod I amatersko bavljenje životom I umetnošću izjednačuju se u odgovoru na pitanje: ko je pre kao I isto pitanje vezano za kokošku i njeno jaje. Dobro, nekako je ipak ona, kokoška bila pre – po duhu svetom ili nekom drugom kombinacijom energija koje život strukturiraju. 2.Prateći događaji 51. Susreta

Centar za kulturu Stare Pazove je nosilac izvršnih radova na ovom takmičenju. Izdaje dnevni bilten i organizuje prateća događanja Susreta. Asocijacije su vezane za ova tri prateća događaja. a) Izložba portreta prvaka Srpskog narodnog pozorišta (18.maj). Svi koji su došli da gledaju Babylon pogledali su i ovu izložbu portera. Neko se zadržao a neko samo bacio pogled. b) 110.godina pozorišta VHV Ovde su se zbivale višestruko čudne stvari. Uz sve zanimljivosti najzanimljivija je činjenica da niko nije bio prisutan a čekalo se pola sata da publika naiđe. U Slovačkoj školi u tom trenutku dešavao se događaj od prioritetnog značenja za Slovake našeg malog mista a to je obeležavanje 80.godina Matice Slovačke. Dakle, na 110.godina – ’Sto godina samoće’. Nnema niti jednog posetioca a organizator otvara „110.godina pozorišta VHV“. Zanimljivo je da je za organizatora ’događaj


bez publike’ očekivan. Dilema održati ili ne održati nepostoji. Događaj se desio, ušlo je u nekakve anale, popraćeno svim medijima lokalnog karaktera. Ne baš svim. Pokrajinski mediji nisu zainteresovani ili će preuzeti materijal od lokalne televizije.

Verovatno je tako na većini događaja od kulture u Vojvodini. Mediji proprate a publike nema. Hmm. Ja naravno ne znam kako treba sa takvim dešavanjima. Odložiti? Zašto? Desiće se isto. Možda jedno dugoročnije rešenje Što ne osloboditi Centre za kulturu od jarma partijskih uhlebljavanja kadrova od značaja za izbore. Ti kadrovi koji agituju na izborima nisu ljudi od kulture. Zašto radna mesta u kulturi da se ne popunjavaju konkursima? Pa to je institucija sigurno istog nivoa kao i škola, ako ne i višeg, samo je reč o generacijskim razlikama polaznika.

Amaterska druženja nikada nisu imala prioritetan značaj za publiku. Sem za tate i mame ako im je dete na bini. Amaterizam je značajan za učesnike. Ko piše stihove voli da ih čita – a ko je najbolji slušalac? Onaj koji je u umetnosti na isti način ili sličan. Možda veze goblene, slika čaše, glumi, podučava druge u recitovanju, govorenju, crtanju, bavi se fotografijom. Profesori po školama, uz svoj rad, sigurno bi voleli da se eksponiraju u svojim interesovanjima mimo časova nastave. A interesovanja sigurno imaju – rade sa mladima – mladi vas nose kao orkan - na ’Orkanske visove’. Centar za kulturu ne treba da je sastavljen od glumaca, režisera, slikara, lutkara (ni amaterskih ni profesionalnih). On mora da bude sastavljen od animatora kulture,

menadžera kulture. Ubićete, poštovani političari, narodu osećaj za vrednosti. c) Promocija knjige Milana Cacija Mihajlovića „Uspomenar 212“ Nisam siguran da li je autor knjige pijanac. Ali da se družio sa pijancima, koji jedino žene manje podnose od sebe, to je sigurno. d) Bilten 51. Susreta MILAN MIHAILOVIĆ USPOMENAR

Voditeljke, pevačice i glumci pišu knjige. Javne lićnosti su postali sasvim specifičnim razlozima i sada koriste prilike da uđu u klub književnika ne samo sa čašom u ruci. Pijanci dižu čašu svemu pa i takvoj knjizi duhovitosti. A onda ustvrde da je ta vrsta duhovitosti duhovnost i eto nas u kiču i šundu. Glumac je sastavio knjigu od priča iz kluba glumačkih bardova u pijančenju. Pijanci uvek imaju svoje priče za potvrditi da je dobro biti pijan. Za to se ne mora biti glumac. Ali eto oni su od značaja za čitanje tekstova koji su napisali drugi i za paradigme karaktera intelektualnog onanisanja kada je aktualna stvar već pala. Naročito je lepo Caci pričao o Tanji Bošković čije su lepe noge i dupe, piše glumac, otišle u ‘crnu rupu’. Alkoholičar malo po malo sve jadnije ispoljava svoje seksualne nemoći. Evo Caciju jedna priča o Petru Kralju. Kralj je kralj. Dolazi Kralj u Staru Pazovu, ne može sam da izađe iz auta koliko je pijan. Šta ćemo sa njim? Ništa vi ne brinite - samo da dođe do bine on će svo vreme na sceni biti apsolutno trezan. Tako je i bilo.Posle mu je trebala tek jedna čašica da prespava put do Beograda. Glumac pravi promociju knjige uz prisustvo


nekoliko posetilaca. Ostatak prisutnih su zaposleni u Centru za kulturu i i dva novinara i jedan snimatelj. Mogao je da pokupi duhovitosti i od naših lokalnih pijanaca pa da to plasira za šankom ‘bardova’ kojih uskoro neće imati ko da se seća. KATARINA VEREŠ STODESET GODINA SLOVAČKOG POZORIŠTA, VHV I i II DEO

Čeka se promocija knjige pola sata i ppočinje promocija. Sad nema niti ona dvatri posetilaca iz prethodne večeri. Niko. Snimatelj snima par novinara i radnika Centra za kulturu. Šta novinarki ostaje već da prikaže to što se nije desilo tako kako se nije desilo jer desilo se da autorka čita dvadeset minuta delove svoga rada u diktafone novinara i ogleda se u kameri kamermana. Zaposleni su takođe posetioci promocije - nisu morali da budu tu. Drugi deo - druga knjiga - nosi izmenjen naslov ‘Vek pozorišta u Staroj Pazovi’. Sada počinje falsifikovanje istorije. Kako? Izostavljeno je mnoštvo pozorišnog događanja i ličnosti. Mrtvi su odlični svedoci kada imaju kćerke. A Pajica Selena ima kćerku. Ako se u knjizi istorijskog značenja izostavljaju informacije uvek se može pitati da li je to urađena namerno ili nenamerno. Prvo je svesni falsifikat istorije pozorišta u Staroj pazovi a drugo je nesvesni. Ali da je falsifikat jeste falsifikat. Nije se izvesni gospodin Selena 1957 godine bavio pozorištem radi toga da bude danas ubeležen u nekakve pozorišne monografije već je tako ispunjavao svoj život i život onih koji su išli u pozorište. Nadao se da će čovek, vremena koje dolazi, biti bolji čovek nakon svega što mu se dešavalo u nemačkim logorima smrti.

KOMENTARI knjige gospođe Katarine Vereš. Dejan Pavkov, Orginal falsifikata’ Pojavila se knjiga ‘Vek pozirišta u Staroj Pazovi’ i 1’10 godina pozorišta Slovaka u Staroj Pazovi’. Da li su knjige ‘Orginal falsifikati’ falsifikati po svim svojim stranicama? Nisu. One su pokazatelj napora gospođe Vereš da opstane u uslovima veoma teškim za opstajanje. Ni blizu ne stoji ocena da je bolje ne uraditi ništa nego nešto uraditi polovično. Ako postoji falsifikat orginala znači da postoji i orginal. Eto tačne informacije. A to je već mnogo s obzirom na teško beznađe u svim sferama kulture. Analiza Da li je moguće da se sve 1902 godine vrti u Staroj Pazovi oko bankara Nikole Petrovića, Srbina a da su Srbi u statusu nema ih? Ceo centar mesta je njegov. Velika većina Srba i Slovaka dužnika su njegovo vlasništvo. Sva je prilika da je upravo tako: nema Srba u kulturi. Slovaci se oteli ka Bogu uz Hurbanovce. Srbima pop Ćira i pop Spira nisu za ništa do da ih sahranjuju, krste, i venčavaju i na slave da posvete. Nema koristi za dužnika ni od života akamoli od pozorišta. Srbi su u srpskom kraju a u delu Pazove gde je Nikola Petrović nalaze se tako jake ličnosti kao što su Hurbanovi. Bankar, kako navodi Ljudmila Hurbanova, jedini nije bio pozvan na slovačku proslavu Srpske nove godine (28. 1. 1902). Ako je tako bilo tada znamo kako je bilo. Niko od Srba nije došao. Nije smeo od Nikole. Takvi su Slovaci. Vole da popiju, zaigraju i da rade. “I nas 27 Slovaka i Slovakinja je samo, bez


Srba, nastavilo slavlje srpske nove godine... Bilo je svima jasno da kada budu ponovo organizovali slovačku zabavu, bez pozorišta neće proći”, piše Ljudmila Hurbanova. 2. 2. 1903 jedino Kiršner je smeo od Nikole da pusti slovake da odigraju svoju prvu pozorišnu predstavu - Tašta u kuću mir iz kuće’. Srpski popa je, kao obično, iz miljea pop Ćira i pop Spira, pratio bankara. Te godine u Beogradu ubijaju Aleksandra Obrenovića i Dragu Mašin. Prečane to ne zanima. 1912 Beograd ratuje sa Turcima. 1913 sa saveznicima iz toga rata. Prečane ni to ne zanima. 1914 - godine vrag je odneo šalu. Musliman bombom promašio pa morao Srbin pištoljem da ne promaši. 1918. pobeda slovenstva. Germanizacija i mađarizacija su prošlost. Sve do dolaska Hitlera. Opet Jovo nanovo. Srbi nikako da se bave pozorištem. Muka nas snašla. Sve rat do rata. A Slovaci mirno - štrudla sa makom i pozorište. Knjige koje bi trebali da pišu istoričari piše amaterka - novinarka. Sve uz štrudlu sa makom, U devet voda pranim makom. Kod Srba Bog tri puta pomaže kod Slovaka devet. Nezavisno od svega toga hronika slovačkog pristupa pozorišnoj kulturi Katarine Vereš je odlična. Za srpski ugao gledanja, sada kada ne ratujemo, ostaje nam samo intuitivno da zaključimo da se u to vreme dešavalo, baš tako kako i danas: ‘Ma mani me kulture’, kako reče moj prijatelj mejli. Kako danas nema srpske reakcije i na očigledna problematična razjašnjavanja pozorišnih dešavanja od 1945 godine do

danas? Jednostavno je shvatljivo ako se zna da niko ništa ne čita. Pa knjige Vereševe nisu pročitane. Kod Srba čitaju samo žene. Ali one listaju samo ljubavne romane. Deca na prvom mestu, pa romaneskna ljubav, a muž - bio je tu kada je trebalo a sada Bog nikako muža da pozove da odstupi. Popio je nekoliko buradi vina I ne vredi. Izdržava. Ne može žena sve sama. Mora i Bog da se umeša... A Bog sve danas će sutra će I dok se on tako premišlja žena se ugojila i kuda sad tako debela? No taj problem nije iz ove priče. Mada je on uz svaku priču. I šta je za očekivati oko daljih dešavanja vezanih za ‘Vek pozorišta u Staroj Pazovi’ Katarine Vereš? Šta drugo do da reaguje neka žena koja je bila uz oca glumca ili režisera. Samo mora da pročita šta u knjizi Katarina piše. Čudo jedno sa istinom. Moraš i da čitaš. Čak i ja. Da je na ovim 51. Susretima, izvedena drama koja je igrana 02.02 1903 godine garant bi pobedila. To sudim po tematici kojom se bavi - Tašta savetuje kćerku, kada zapadne u kupovne probleme sa mužem, da padne u nesvest. Može li tašta, iskusna sa svojim mužem, da pametnije savetuje? Slovaci u Staroj Pazovi imaju sreću da je Ljudmila poživela 92 godine. Već slepa pevušila je: ”Život mi je pustara Kojom sam tapkala Mamio je u lepše krajeve A fatamorgana me je prevarila!”


MIRJANA SELENA ZABORAVLJENI

Ne tako davno, kada sam ja bila mala....ups!!! Idemo ispočetka....Dakle, nekada davno, kada sam ja bila mala, a to je bilo pre više od pola veka (užasnem se uvek kada ovo izgovorim), Stara Pazova je bila jedna mirna, tiha, lMIepa sremačka varoš. Ulice su bile čiste, uredne...travnjaci pokošeni. Naravno, bio je tu strogi Golik, a kasnije Drmalo...strah i trepet za one koji se usude da ne održavaju urednim svoju kuću "saulice" što bi se reklo, jer je tadašnje "gradsko zelenilo iliti gradska čistoća" ne znam kako se tačno zvalo tada to preduzeće, redovno kosilo travnjake, potkresivalo drveće i uopšte, vodilo računa o tome da Pazova uvek izgleda kao okupana i namirisana. Uz glavnu ulicu, koja je bila popločana makadamom, bili su drvoredi. Pa kanal, pa travnjak, pa trotoar. Sve lepo kao na slici petogodišnjaka, nacrtanoj onako, drvenim bojicama. Ispred zgrade SDK nalazila se zelena trafika. Deda me je slao kod Čika Boška da kupim "Politiku" i "Jež". U povratku prolazim pored kioska gde je Sreta prodavao lozove. I tada se narod kockao, ali uglavnom se kupovala vezana srećka, dupli loz koji je garantovao ceo dobitak. Ako kupite polovinu, toliko i dobijete od izvučenog iznosa. Zato se uvek kupovala dupla srećka, za svaki slučaj, ako se zadesi premija. Izvlačenje je bilo jednom nedeljno, čini mi se sredom je izlazio u dnevnim novinama izveštaj o izvlačenju Jugoslovenske lutrije. A onda prolazim pored dugačkog zida Sokolane. Iza tog zida bilo je rukometno igralište. Ta zgrada se tada zvala "Partizan" i išli smo svi "na partizan" što je značilo odprilike ići na trening. Ja sam išla na gimnastiku. Glavni je bio Duka za nas,

devojčice. U samom centru Pazove i sada stoji jadan, oronuo i unakažen, nekadašnji hotel "Srem". Ja ga pamtim iz njegovih najsvetlijih dana. Prva sala samo za piće, radila ceo dan. Tu su svraćali svi koji su ovde živeli i svi koji su nekim poslom dolazili u srez. Velika sala za večernje izlaske, svečana, sa muzikom. Čista, lepo uredjena u ondašnjem stilu i tih, šezdesetih godina, njime je kao direktor rukovodio moj tata. Često smo dolazili na ćevape i da slušamo muziku. Tata se pobrinuo da tu gostuju i Cune, Vera Pančić, Gabi Novak, Tereza Kesovija, Krsta Petrović, a kasnije Toma Zdravković, Tozovac....U dvorištu tog divnog zdanja nalazio se okrugli, uzdignuti podijum za igru, a orkestar je bio u dnu bašte, pod nastrešnicom, a iza ogradice od ukrštenih tankih letvica ofarbanih u rezeda. Ne sećam se imena svih članova orkestra, ali uvek ću pamtiti Pericu. Jednom prilikom je gostovao i Rafajlo Blam, koji se predstavljao "Rafajlo Blam svira sam"...Tu, na tom podijumu, često sam sa svojim tatom otvarala igranku. Tata je bio izvanredan igrač, a i svoju malu ćerkicu je naučio svim okretnim igrama od engliš-valcera do fokstrota, rumbe i ća ća ća!. Leti, predveče, onako doterani i uparadjeni, krenuli bi u šetnju, na korzo. Korzo je bilo nešto bez čega Pazova ne bi bila to što je bila. Od Slovačke crkve do Slovačkog doma, gde je bio bioskop. Korzo u nekoliko redova. Tamo - nazad. Svraćalo se kod čika Mite u poslastičarnicu na najlepši sladoled na svetu. Neko je odlazio i preko puta, kod Capala. Ispred bioskopa je čika Ratko prodavao semenke. Kada se dobro snabdemo grickalicama, ulazilo se u neku vrstu čekaonice. To je bila sala sa crnim, olaisanim podom i gde su se prodavale karte. Ispred biletarnice je bila kriva debela metalna šipka, gelender, koji je


ograničavao gledaoce da ne prave gužvu. A onda u salu. Trinaesti red levo prva četiri mesta. Tu je bio širi prolaz prema sporednim vratima za izlaz posle predstave. Pedesetih godina je bilo prskanje iz neke sprave slične pumpi za bicikl, samo što je imala spremište za DDT, protiv vaški i buva. Razvodnice su krenule da nas zaprašuju, galama neopisiva, a onda počinju "Filmske novosti" žurnal, što bi se reklo.....Drug Tito bio tamo, drug Tito uradio ovo i ono, drug Tito i drugarica Jovanka primili na Brionima cara Hajla Selasija....(I njega se sećam, te male sprčene spodobe, videla sam ga jednom prilikom kada je posetio Beograd i vozikao se sa Tiletom po bulevaru). A onda film. Uglavnom vesterni. Poneki ljubavni, naročito je bilo zabavno kada scenu poljupca prati zviždanje, lupanje nogama i dugačko "šiiiiiiiic". Ali, u toj istoj sali, kada se skine veliko belo platno razapeto na drveni okvir koje je služilo kao ekran, razgrnu teške zelene, plišane zavese i pojavi se bina! E tu su se održavale razne priredbe, koncerti, svečane akademije, pozorišne predstave. Za mene je održavanje pozorišne predstave imalo poseban značaj. Kada je bio dan premijere, iz naše kuće su se iznosile razne stvari, zavese, tepisi, pletene garniture za terasu, lusteri, stolovi, stolice, vaze....što je služilo kao scenografija. Tata je režirao predstave, a u nekima je i glumio. Sećam se meni najomiljenije predstave "Sumnjivo lice". Jerotije Pantić, sreski kapetan Momčilo Bata Rakić, žena mu Andja, Nada Rakić, a ko je igrao Djoku, Aleksu Žunjića sreskog špijuna i ostale, bila sam mala, pa sam zaboravila! Ali se zato sećam druge postavke iste predstave posle nekoliko godina, tačnije 1964 godine. Sreskog kapetana je takodje maestralno glumio Kelement Tomaš, Andju Babik Ana, Viću i Žiku,

sreske pisare tumačili su Nikola Radjenović i Djordje Čortan, kao i drugi izvanredni glumci amateri. K.U.D "Svetozar Marković" davalo je i predstavu Gute Dobričanina "Zajednički stan", takodje u režiji moga tate koji je tumačio ulogu Deda Boge, Gospa Nata, njegova kći je bila Stojanka Jovanović (kasnije moja strina), Dragiša, Natin muž bio je Dimitrije Vidović, njihova kći Ljubica je bila Katica Valović, Tetka Polu je tumačila Katica Rastović, Lulu je tumačila Podlavicki Bogdana, Mišu Duda Rastović, Pepija Mile Ilić, i ostale uloge su timačili Voja Knežević, Majo Jovan i Rada Trbojević. Posle predstave "Priredba sa muzičkim programom" u kome su učestvovali Mešoviti hor, Foklorna sekcija, Ljiljana Gutalj kao solista, Tamburaški orkestar, duet Branislav Čortan-Srđa Obradović. Horom rukovodi Dimitrije Teodorović, folklorom Milovan Stefanović, Tamburaskim zborom Perica Jovanović, a u režiji Momčila Bate Rakića. Posle programa - igranka! Zatim, predstava "Prosidba" od Čehova u izvodjenu dramske sekcije ovog KUD, u režiji mog tate. Uloge su tumačili Zlata Momčilović, Bata Rakić, Nada Rakić, Zagorka Jovanović.... Bila je i jedna predstava, za koju imam sačuvan plakat, a održavala se 15. aprila 1951 godine u sali Slovačkog narodnog doma "Nušićevo veče" sa sledećim programom: 1) Predavanje o Nušiću, drži drug Đurić Boško, nast. gimn. 2) tri Nušićeve jednočinke sa režijom Pavla Selene: MUVA Uloge Momčilo Rakić, Mile Ilić, Dušan Čugalj i Zagorka Jovanović ANALFABETA Uloge Momčilo Bata Rakić, Laza Ciga Momčilović, Pavle Selena, Nada Rakić,


Zlata Momčilović i Sava Grujić SVETSKI RAT Uloge Pavle Selena, Branislav Cica Tabaković, Radivoj Trbojević, Nada Ognjenović, Zlata Momčilović, Mile Ilić i Ljubica Stefanović. "Napominje se cenjenoj publici da je početak tačno u 20 čas., i da se niko za vreme izvodjenja programa neće puštati u salu". Bogat kulturni život u Pazovi, upotpunjavalo je i KUD "Budućnost", koje je u ponedeljak, 11.maja 1959 u sali SND davalo priredbu sa horskom, folklornom, dramskom sekcijom i solo pevanjem. Horom je rukovodio Majo Jovan, folklorne igre uvežbavali Ružica Maksimović (Bijelić) i Siniša Dobrodolac. Reditelj priredbe je bio Jan Molna,r a dramske sekcije Pavle Selena, moj tata. Posle programa je naravno bila igranka. Dramska sekcija KUD "Svetozar Marković" je davala i predstavu "Medved" od Čehova, takodje u režiji mog tate i u tumačenju jedne od uloga, a tu su naravno Bata Rakić, Zagorka Jovanović, kao i ostali glumci amateri iz ove sekcije. Imam i jednu fotografiju ekipe koja je spremala predstavu "Kijavica" od Nušića 1959 godine, na kojoj su pored tate Vera Miščević, Sunčica Petrović, Petar Lađević i još dva, meni nepoznata glumca. Pošto imam plakate za predstave iz 1951 godine, pa sve do 1964....rekla bih da je ovo KUD "Svetozar Marković" radilo punom parom pa bogami, bar petnaestak godina. Fotografije sa predstava su nemi svedoci tih davnih, divnih dogadjanja. Nedavno sam slučajno imala u rukama knjigu "Vek pozorišta u Staroj Pazovi" od Katarine Vereš i na moje nevidjeno čudjenje pronašla sam u knjizi samo jednu jedinu rečenicu o ovom KUD, i to na 116 strani "Ranije je Stara Pazova imala dva

kulturno-umetnička društva. Radilo se o kulturno-prosvetnim društvima "Svetozar Marković" i "Janko Čmelik". Bogata aktivnost u ova dva društva pokrivala je potrebe i interesovanja domaće publike, a naročito je popunjavala praznine u kulturno-zabavnom životu naselja. Kasnije su "Markovićevci" nastupali i pripremali programe sve redje, dok nisu prestali. Ostali su samo amateri u okviru društva "Janko Čmelik" čuvajući bogatu pozorišnu tradiciju Stare Pazove. Zatim su došli predlozi o spajanju društava, čime bi se objedinile tehničke i materijalne mogućnosti. Stvoreno je društvo "Mladost", koje je posle dve-tri predstave prestalo da radi. Zatim ja osnovano KPD "Budućnost!, ali je i njigova aktivnost ubrzo prestala, uprkos početnom zanosu. Uskoro "Čmelikovci" ostadoše sami...." itd. itd. sve do tristo I neke strane više ni reči. Zaista neverovatno, bar petnaest godina rada nije zabeleženo ni sa pola reči. Nema ništa. Nema predstava, nema glumaca, nema režije, nema pozorišta.....Slučajno ili namerno zaboravljeni. Čudno, a svih tristotine I nešto strana samo o jednom kulturno-umetničkom društvu.....OK. U redu. I ta prva pozorišna predstava odigrana na slovačkom jeziku opet je nekako vezana za mene...hahaha. Naime u toj kući, gde je bila Kiršnerova kafana u kojoj se odigrala prva predstava na slovačkom jeziku te davne 1903 godine, rodila sam se ja skoro pola veka kasnije. Ta kuća je nekada pripadala Kiršnerovima, a kada su zaždili za Nemačku, posle rata, kuća je pripala mome dedi. Dakle, tu u toj kući je i moj deda držao kafanu....dakle, tu sam se rodila i tako rodjenjem već bila povezana sa pozorištem. Kasnije preko tatinog aktivnog učešća u pozorišnom životu Stare Pazove, a sada bih, vrlo rado, prihvatila, samo kada bi me pozvali, da režiram ponovo "Sumnjivo lice", jer od tate


sam naučila mnogo o režiji, a Nušić, Nušić je moj IDOL, hahaha.... DEJAN PAVKOV POZORIŠNE BELEŠKE

1. Analiza Biltena 51. Susreta a) Pogledi voditelja razgovora na pozorišne inovacije amatera - Miloš Lazić, producent (analiza rečenog) b) Dramaturgija, etika i estetika, Predsednika ocenjivačke komisije dr Svete Jovanov, dramaturg. c) Saveti kolegama kako treba režirati, na osnovu iskustva u Sloveniji, a ne ubiti volju amaterima.Vojislav Soldatović, reditelj iz Novog sada d) Saveti kolegama kako treba glumiti nezavisno od toga šta režiser naumi, Sonja Stipić, glumica /Da bih ovo - ovaj tekst napisao i predstavio čitaocima Brifinga čekam od novinarke Ane Simonović da pošalje svoje beleške skinute sa diktafona. Ako ih ne pošalje moraću ‘peške’ broj po broj da isčitavam šta je ko od navedenih rekao novinarki u diktafon.

Rad glavnog i odgovornog urednika na uređivanju Biltena 51. Susreti. - Odlazak u biblioteku i nalaženje Jovana Deretića kako piše o Njegošu je pun pogodak. To nije ‘onaj’ Deretić koji je dokazao da su Srbi osnovali Rim, već samo njegov prezimenjak.

Kako se glavna dosetila Njegoša, tog ‘planetarnog doprinosa’ pozorištu i amaterizmu koje se može meriti još samo sa pojavom Petra Ž. Nerandžića (kako piše ‘Điđi’) to se može objasniti time da su urednici strani tj. malo poznati teoretičari i pozorišta i amaterizma naših fakulteta a

posebno onih unutar Evrope (ili ne daj bože Japanskih. Japan, samuraji i pozorište, svašta). Pa zar te stranice nije trebalo ustupiti, možda, i mišljenjima naših studenata, današnjih studenata, pozorišne umetnosti? Ne, to da se zapadno pozorište pokušava decidirano odrediti bilo čijim mišljenjimja je pokušaj kontrolisanja umetnosti od strane, nauke ili politike. Šta je lepo – to naučnici znaju? Svašta. Naučnici su psihologiju izvukli iz filosofije prerano a estetiku neće nikada. To oni znaju – samo tezgare. Čoveku koji se vratio iz rata pejsaž je slika užasa. Umetnost, tek malim delom, zavisi opd stvaralaca a većim od onog ko je doživljava. To šta je upotrebljivo za svest društva, naroda, grupe, rulje to polituilčari znaju. To je tačno. Breht je na primer, to znao, Političko pozorište je kada se na ulici se očekuje radnički bunt a scena pozorišna nudi jeftin humor i bled ritam kojim se vulgarizuju pokreti glumica. 2. Gostovanje beogradske grupe ‘Zvezdarske zvezdice’ Kada narodu ponudiš ‘Zveudarske zvezdice’ tada je razlog za strah realan. Ako je moguće da se još malo nasmejemo ‘pet puta raspuštenoj ženi’ i šlagerima iz 1929. znači da nam je gorko, poprilično groko. ĆIRINI POZORIŠNI DANI NOVA PAZOVA

Najzad su vredni pregaoci culture u Novoj Pazovi izborili pravo da budu organizatori pozorišne prezentacije pozorišta. I to, kako


drugačije, na pravi način. Prvi vikend amateri I dečije pozorište a drugi vikend student Novosadske akademije I predstava Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Genarlno pitanje: Da li je došlo vreme da se Centri za kulturu, eto i ovaj u Novoj Pazovi, profesionalizuju po pitanjima animacije kulture i marketinga? Mirko Tatalović – Ćira je bio, između ostalog sve u amatrskom pozorištu, pozorišno se školovao kao amater za pozorišnog profesionalca, magistrirao i predavao pozorišni marketing na Beogradskoj pozorišnoj akademiji. Pozorište, pozorište, teatar, teatar i supruga učiteljica klavira. I brilijantna misao: Niko ne može da napravi glumca. Glumac se rodi sa tajnom. Ćirini pozorišni dani, prvi susreti, počeli su jednim inspirativnim sećanjem, video zapisom, njegovih prijatelja, IvanBekjarev i pesma Dunjo moja potpuno su ulepšali veče. Prva predstava kojom su ‘Ćirini pozorišni dani’ otvoreni bila je predstava AP Mirko Tatalović – Ćira. ‘Nije čovek ko ne umre’. Predstava teška, spora. Sadržaj teksta opor. Šećeraši koji su za život umrli pre smrti. Na kraju, zamenivši terapije, izvrše samoubistvo. Stav medicinske sestre i lekara o smrti je poprilično diskutabilan. Ovde se više ne može raditi o umetničkom utisku. Saveti umrlog etički je nezasnovan. Umrli sporo putuje, ne da bi još da živi, već da bi još rekao.

Nisam gledao Ćirinu predstavu. On je nju režirao kada je već bio pod insulinom. Razumljiv je njegov ljudski interes da se i na taj način bavi svojom vlastitom mukom. Krv se , kod njegovog oblika ‘šećerne bolesti’, pretvara u želatin I teško je, uz tu retku varijantu, umreti tada kada umreš. Umreš već ranije. I oni koji su

sa tobom umiru malo. Ako si lagan na emocijama, kao Ćira, tada ti i to otežava smrt. Ubeđen sam, da je njegova predstava bila sasvim drugačija. Umirući režira smrt. Samoubistvo u predstavi je ruganje umiranju. Ćira je bio nesposoban da se bilo kome ruga, pa i smrti. ‘Nije čovek ko ne umre’ je sigurno pisan na drugom dijalektu. ‘Ekavci’ se ne svađaju tako. Ovde trebaju reči produžetak od barem jednog ‘j’ (čovjek) ako ne i ‘ij’ (čovijek). Beležim reči Nikole Tesle – razlog – da se shvati da Srbi imaju mogućnost vrlo široko da poimaju svet I da ne treba da si uskraćujemo tu igru sa moći. Dakle Tesla: Tesla: Rаzgovаrаm sа munjаmа i gromovimа. Novinar: Sа njimа? Nа kojem jeziku, gospodine Teslа?

Tesla: Nаjčešće nа mom mаternjem jeziku. U njemu imа reči i zvukovа, nаročito u poeziji, koji su pogodni zа to. SAVA ĐURĐEVIĆ 29.SUSRET DEČIJIH SLOVAČKIH POZORIŠNIH DRUŠTAVA

Juče završen festival, koji je u prethodna četiri dana okupio ukupno osamnaest pozorišnih ansambala, uglavnom iz slovačkih i srpskih škola u Srbiji, kao i dve gostujuće predstave iz slovačkog grada Zvolena i jednu iz Novog Sada, ispunio je kulturnu ponudu Stare Pazove više nego zanimljivim sadržajem, kako za najmlađe, tako i za starije gledaoce, koji još umeju da uživaju u dečijem pozorištu. Mladi glumci su se družili, glumili, takmičili i radovali, zajedno sa svojim


režiserima, drugovima iz publike i onima koji su im pomagali, iza pozorišnih zavesa. Ukupan utisak je više nego pozitivan. Imali smo mogućnost da vidimo i čujemo nadahnute mlade glumce, maštovito osmišljene scenografije i kostime, duhovite tekstove, odlično uklopljene mlade glumačke ansamble. Ako bi smeo da dozvolim sebi pravo da nekoga posebno istaknem, bio bi to ansambl iz Erdevika, Osnovne škole “Sava Šumanović”, koji se predstavio komadom “Tri umetnika i zmaj Samuel”, u režiji Ruženke Đurikove i Sonje Sladekove, po tekstu Miroslava Demaka i Milana Maćeraka. Dramaturgiju i muziku je uradio Aleksander Bako, scenografiju Vlatko Đurik i Vijerka Stanković. Duhovit i zanimljiv tekst, oplemenjen sigurnom i veselom glumom mladih umetnika, ostavio je nasmejana lica svih gledalaca. Posebno su se istakli Ivona Lomenova, Ivan Mrva, Ana Ribarova i Emilija Jana Palešova, koji su dobili posebne diplome i čestitke žirija. Poslednjeg dana uručene su i nagrade za najbolje. Kako je i žiri saopštio, konkurencija je bila velika i ravnopravna. Za najbolju predstavu proglašena je “Pepeljuga” u izvođenju u čenika Osnovne škole “Bratstvo” iz Aradača. Zuzana Obšustova je dobila nagradu za najbolju režiju, za istu predstavu.Drugo mesto osvojila je predstava “Peća i pirati” iz Vojlovice, a treće “Ružno pače vojlovačko” iz Vojlovice kod Pančeva. Gedaoci i učesnici ostali su bogatiji za jedan lep doživljaj i druženje, koje će se ponoviti i sledeće godine.

THALIA TEATRO ZVOLEN, SLOVENSKA REPUBLIKA

Veliki gosti na pozorišnim susretima dece Ko nije bio na predstavi gostujuće predstave iz Slovačke taj je izgubio jedan predivan događaj u svome životu. Ona, glavna, MONIKA NECPALOVA, sve je uradila. Tekst i režija i gluma. Profesionalna glumica a po zanimanju učiteljica slovačkog jezika u Pragu imala je energije koliko i sva ostala publika u sali. A sala puna dece. Monika je čas na bini čas skače u gledalište odvalači decu na pozornicu pa ih šarmantno ’iš- uje’ pa dovodi druge. Beži od svog partnera na pozornici igra se sa lutkom lutkarskog pozorišta… Satima se može pisati šta mlada talentovana umetnica može sa publikom, partnerom, decom i sobom. To nije bilo pozorište to je bila igra, to je bio život koji smo zaboravili. Život nije ozbiljna stvar. Život je igra. Tako nam je poručila Monika. Od istog roda smo rod. Samo se ne znamo ali da se sretnemo poznali bismo se.



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.