Dubine Posegni u moj mrak. Želiš li me upoznati? Dahni moje ime. Ne ulazi dublje od dosega ruke. Ja nisam unutra. Jedno sam sa njime.
Zapali mi tijelo da izgorim iznutra. Odletjet ću u oblačiću jesenjega daha. Kletvu na me baci da mi dušu sputa. Misli će moje šaputati iz praha.
Zatvorenik nisam ovog tijela; beskrajni sam vrisak zaglušen tišinom. Priđi mi bliže, no drži se daleko. Zatrovat će te ludilo vlastitom blizinom.
Ptica sam bez svijesti za slobodom što uzdiše, i zatvorenik slobode što za okovima žudi. Ja sam vojnik mrk što zaručen je s boli, i ranjena divljina što nježnosti se čudi.
Ja sam trepet u dnu oka, unutarnji glas što na uho mi se smije. Ja sam plam što tamom gori, srce koje pjesmom bije.
Neprobojna stijena sam što suze straha lije, u perje crno zaogrnut bijeli kos. Ja sam poput tebe, a nismo si ni slični. Dođi. Upoznaj me. Ime mi je Kaos.
Duboke vode Ruka tame spusti mi se, ljuskava, na rame. Temperatura se podiže do samog ruba vrenja. Sjena znoja orosi se između lopatica dok se tama kreće. Posljedica vrenja. Svi se šumovi spajaju u jedan. Jedan se šum pretvara u val. Okupanu znojem, ostavlja me na suhom. 'Mjesto u dubinu, gura me u dalj. Svijet dobija meke, zaobljene rubove svaki zvuk se odbija kao tiha jeka. Žamori svijeta protječu oko mene omataju me, tope, kao topla rijeka. Vrištim bez glasa, smijem se preglasno, iskrivljeni cerek vraća se k'o jeka. Voda postaje sve dublja i dublja. Utapanje u stvarnosti – za to nema lijeka.
Prvi zadnji put
Priziva nas svjetlost iskre, i toplina plama. Plazimo iz sjena, tiho sjedamo u krug. Mi smo obitelj, još samo ove noći. Sa suncem dolazi i povratak dug. Koljena su naša kupine, borovnice, naši su dlanovi hrastova kora. Iz naših kosa curi smola borova, žilama nam, ispod kože, tutnji topla zora. Šapat prerasta u dreku, mrmljanje u vrisku, plamen katkad preleti čija noga laka. Zvjerad se budi pod kožama djece. Govorimo jezikom urlika, i mraka. Pred jutro gitare stišati će zvuke i tijela zadrhtat će usred hladna zraka. Sunce gasi zadnji odsjaj plamena u očima. Divljina plazi kući u sjenkama mraka.
Sat iza ponoći
Probudi me tiho šaputanje svemira. Tek ga sada čujem. Sami smo nas dvoje. Moja tama do me spava nesvjesna nevjere. Istina se vidi tek bez svjetlosti, i boje. Pa iznosim sve tajne i slamam okov laži za vrijeme naših dugih, neumornih vijećanja. Govorim jezik zemlje, mislim jezik duše, al' žudim, kucam jezikom starijim od sjećanja. Svemir u meni gleda svemir što nas gleda iz tame moje zjene, svog beskrajnoga gnijezda. Mojim žilama kola topla krv i prašina, no ta je prašina otprhnuta sa zvijezda. Moja postelja je klopka, sanjarev lijes. Sazdanoj od riječi, njezin muk mi je stran. Čvrsto zagrlim svoju tamu u nadi da ću, prije no u zaborav, utonuti u san.
Skriveno doba
Tri ujutro miriše na hladnu crnu kavu I zvuči k'o tišina najglasnije vrste. Tri ujutro gleda se kroz masne vlasi kose, osjeća kao drhtaj niz utrnule prste. Tri ujutro ulazi kroz zatvoreni prozor. Vadi prah zvijezda što nosi u fraku i otpuhuje mi ga u oči. Istina se najbolje vidi u mraku. Traži me da kažem nešto o sebi. Ne ljuti se što nemam glasa da ga dam. Tri ujutro voli čitati pisma. Pišem najiskrenije riječi koje znam. S glavom na mom ramenu, sluša u tišini. Pijuckamo iz stare čaše novu kavu mlaku. U sljepoočnicu mi poljupcem utiskuje riječi. Istina se najbolje vidi u mraku. Kad otvorim oči ponovno sam sama. Svjetlost dana grije vrh malaksale glave. Prašina od zvijezda klizi mi niz obraze. Jutro ima okus ustajale kave.
Za tebe sve
Znaš li što zaista, zaista želim? Želim da konačno zatvoriš usta. Samo nemoj, molim te, izreći ni riječi. Ne sluša mi se više obećanja pusta. Znaš li što jedino želim od tebe? Želim da me konačno ostaviš na miru. Tvoja je ljubav crno-bijeli ugovor - sve napisano vrijedi samo na papiru. Smiješno je kako me pitaš što želim, a oko ti pritom prijezirom sja. Ne shvaćaš zašto se ne smijem šali. Teško se smijati kad šala sam ja. Pa evo ti što želim više od svega: Ako ovo zoveš ljubavlju – više me ne voli. Lice mi možda jest maska od leda, no svaka riječ tvoja… i dalje me boli.
Grad kojeg nema
Nasred ceste kamiona stotina se na put sprema. Voze svi do istog cilja: Grada kojeg više nema. Čekat će ih rijeka ljudi, svaki od njih noge vuče. Ostali su mnogi noćas bez svog doma, svoje kuće. Vjetra huk na zemlju ruši zadnje crijepe starog krova. Tu gdje strše grede oštre bijaše jučer kuća nova. Glavni trg i dječji park prekrili su krš i smeće. Prazna lica, krhka glasa rijeka ljudi na put kreće. Mučan muk u zraku visi, čak i vjetar zbori tiše. Može li se pomoć' gradu kojega i nema više? Petrinji, 30.12.2020.
1. U današnje vrijeme rijetkost je susresti mlade ljubitelje poezije. Još rjeđe nailazimo na mlade pjesnike. Misliš li da je poezija zanemarena i koliki je interes tvojih vršnjaka za tvoje stvaralaštvo? Je li poezija u tradicionalnom smislu zanemarena? Apsolutno! Ali moja generacija nije posve "beznadna" što se toga tiče. Malo koga ćete pronaći s pjesmaricom u ruci, ali često vidim da je netko na društvenim mrežama objavio neki citat ili lijepu misao. Mislim da nas je većina u jednom trenu prošla i kroz fazu skupljanja inspirativnih citata (tzv. qoutes), a oni često izvor vuku iz pjesama novih ili starih autora. Nisu cjelovite, naravno, i često se nakon tolikog prelaska iz ruke u ruku ponešto promijene ili skrate, ali i to je nešto. Vremena su sve brža, pa se poezija jednostavno prilagodila tome. S druge strane, nas "tradicionalnih" pjesnika, barem moje dobi, ima nešto manje, i puno se teže promoviramo među vršnjacima. Mislim da nakon 12+ godina školovanja postoji određen otpor prema poeziji u cjelini, hahah. Ipak, jednom kad se prođe kroz taj prvi sloj otpora čini mi se da ima nade. Ako se netko prepozna u stihovima, ili im se svidi ono što je napisano, puno je lakše potaknuti ih da nastave čitati dalje. To može biti izazovno, ali i ispunjavajuće iskustvo. Naročito ako nekoga usput "preobratite", i natjerate ga da zastane na sekundu. 2. Koliko dugo pišeš? Općenito? Mislim da sam s pet godina napisala nekakvu pričicu pa natjerala sestričnu da je izvedemo kao predstavu - mislim da će o tome više znati moja majka, koja je morala gledati sve izvedbe... Ja se baš ne sjećam. A s pjesmama sam konkretno počela u 1. ili 2. razredu osnovne. 3. Sjećaš li se svojih prvih poetskih misli i motiva koji su te inspirirali? Uf, klasično pitanje inspiracije... ajoj. Zanimljivo je da je na pitanje koje se tako često postavlja upravo najteže odgovoriti. Iskreno nisam sigurna. Uvijek sam imala bujnu maštu, smišljala pričice i razne igre pretvaranja, ali za poeziju - na početku sam većinom pisala o klasično "dječjim" temama; životinjama, prirodi... jednostavnim, veselim temama. Nisam se previše opterećivala time o čemu ću pisati - rima mi je bila zabavna, pa sam pisala što mi je došlo. 4. Jesi li imala mentore? Tko je prvi prepoznao tvoj dar? E sad, ovo bi moglo biti malo duže. Imala sam nevjerojatnu sreću i još nevjerojatniji sustav podrške koji me pratio od malih nogu, a koji je pun ljudi bez kojih ne bih bila tko sam danas. Za početak moram zahvaliti Anici Kroflin, nevjerojatnoj učiteljici koja je moje.... eh, "kreativne slobode" u ponašanju uspjela preusmjeriti u kreativni rad. Ona je prva prepoznala potencijal u komadićima teksta nastalim pod nastavom (ups) i poticala me da ga razvijam dalje. Nakon nje dočekala me profesorica Sanja Ilčić, uz koju smo sazrijeli i moje pisanje i ja, i koja je bila beskrajno strpljiva dok nas je na satovima hrvatskog upoznavala s pjesništvom i kazalištem, a potom još strpljivija dok je printala brojne listiće kad smo prešli na gramatiku (taman sam nedavno našla još neke od njih 200 koje smo dobili na nastavi.... pet godina kasnije i dalje su posvuda). Uz nju sam, zahvaljujući kreativnim pristupima nastavi, zaista zavoljela književnost, , a beskrajno sam zahvalna i na slobodi koju mi je dala u oblikovanju vlastitog mišljenja, što na satovima lektire, što u osobnom stvaralaštvu.
Profesorica Maja Ilić dočekala me sljedeća (doslovce dočekala, izgleda da su bile u dosluhu, hahaha), i ona me usmjeravala zadnje četiri godine u srednjoj školi. A pod "usmjeravala" mislim da me rastegnula na sve strane, proširila i interese i vidike - i sveukupnu satnicu, s obzirom na to da me uključivala u sve projekte koji su joj došli pod ruku! Ali cijenim to, iskreno. Okušala sam se u različitim vrstama kreativnog pisanja, od novinarstva do scenaristike, a dobila sam i priliku puno raditi u različitim okruženjima i na različitim mjestima. Bilo je dosta kaotično na trenutke, ali ne bih ništa mijenjala! Trebala bih također spomenuti i profesoricu Ivanu Delač, profesoricu psihologije i, u slobodno vrijeme, poznatu hrvatsku spisateljicu =). Njeni mi savjeti uvijek dobro dođu pri pisanju kratkih priča, čime se u zadnje vrijeme dosta bavim. Da i ne spominjem kako me ona jedina razumije kad se naživciram zbog pojma za koji većina ljudi nikad nije ni čula, a kamoli o njemu čitala i pisala. Imala sam nevjerojatnu sreću što sam "naletjela" na svaku od navedenih žena, jer bez njih ne bih bila tko sam danas. Sve one naučile su me puno više od hrvatskog i psihologije, bile su puno više od profesorica, i neizmjerno sam im zahvalna na svemu. Oh, i zahvalna sam i roditeljima, naravno! (Sretna, majko? =D) Što su trpili tipkanje u sitne noćne sate i što se nisu (previše) zabrinuli kad bih tu i tamo počela mahnito pisati i bulazniti nešto u stihovima. Oni se ne upliću toliko u sam proces pisanja, ali uvijek su ponosni na ono što napravim. 5. Čije pjesme čitaš? Koje bi preporučila svojoj generaciji? Ajoj, i dalje se nekako držim starijih generacija pisaca.... zapravo radim na tome da malo proširim "paletu". Na poticaj profesora Čegeca pokušavam se malo više zainteresirati za suvremene autore, zadnje sam nekako zapela za Zlatka Skotaka i njegov "Pogled u nevidljivo". A dosta autora, poglavito stranih, nalazim i preko citata ili pjesama koje nađem online, kao što sam već navela u prvom pitanju. Iako već neko vrijeme nisam ništa našla.... ni tražila, heh. Iskreno govoreći, trenutno sam nešto više orijentirana na prozu i kratke priče, imam nekoliko planiranih projekata pa mi oni oduzimaju većinu koncentracije. Ali jednom kad završim s njima, voljela bih uzeti nešto vremena da potražim nove autore i kvalitetno se bacim na pisanje. Mislim da će mi ovaj mentalni odmak dobro doći da mi razbistri misli. Što se tiče preporuka - ako netko ima, neka javi! Bojim se da trenutno nisam od velike koristi... 6. Koliko se promijenila tvoja poezija i koliko si se ti promijenila kroz svoju poeziju? Preko dječjih motiva i životinja koje govore postepeno sam se okrenula prema unutra. Neko vrijeme imala sam i fazu duhovne poezije, a zadnjih par godina pisala sam većinom refleksivne ili simboličke pjesme. Sad sam (hvala profesoru Čegecu na poticaju!) u nekoj eksperimentalnoj fazi. Bilo što se tiče forme, bilo samog sadržaja. Mislim da taj proces dosta dobro reflektira i moj osobni rast. Kako sam odrastala i moje se shvaćanje svijeta i društva promijenilo, a to se reflektiralo i u mome radu. Česta su djela u kojima se izražava tama, sumnja, tuga - ono negativno što sam osjećala pokušala sam objasniti kroz slike, kako bi ih i drugi mogli razumjeti i osjetiti, možda i prepoznati ono što opisujem. Čak i ova najnovija promjena ima mi smisla. Moj pogled na neke stvari se promijenio, želim isprobati nešto novo i otkriti što još mogu, a u isto vrijeme želim ostati iskrena sebi. Želim stvoriti nešto novo, razviti svoj stil i proširiti si vidike, svakako, ali želim ispisati i ono kroz što sam prošla. Moja poezija način je na koji se mogu izraziti kao ja, i uvijek je to bila. Djelići mojih iskustva, djelići događaja i ljudi koje sam upoznala sadržani su u stihovima koje sam ispisala. Još više toga nalazi se u onome što nisam još ni počela stavljati na papir,i to je
ono čemu se veselim u budućnosti. Moja poezija jesam ja. Nije savršena, kaotična je i neuređena i jako često pisana u zadnji čas... ali i to je dio procesa, možda čak i onaj najzanimljiviji =)
O poeziji Chiare Pumper Što nam donosi poezija mlade pjesnikinje Chiare Pumper? Ponajprije relativno širok raspon tema koje reflektiraju generacijski senzibilitet, uokviren u nešto tradicionalniji izraz i vezani stih, što je donekle neobično za literarno ambicioznije pripadnike novih generacija, ali se donekle uklapa u svojevrstan revival tradicije koji se već dogodio kod Chiari prethodeće generacije, autorica i autora poput Monike Herceg, Marije Dejanović ili Alena Brleka. Pisanje Chiare Pumper obilježuje vještina kakva mladim autorima često nedostaje, ne samo kada je riječ o vezanom stihu i uporabi rime, nego i u strukturiranju pjesme i sposobnosti redukcije na elemente koji poetski jezik odvajaju od svih drugih oblika diskurzivne prakse. Riječ je, dakle, o pjesnikinji koja demonstrira zavidan talent i razvijenu vještinu oblikovanja poetskog teksta, a to joj zasigurno otvara vrata intenzivnog razvoja i razgranavanja poetskih i poetičkih interesa. Branko Čegec