Dupin Plisko
Napisala: Anita Zečević
Ilustrirala: Paula Zečević
KGZ - Knjižnica Dubec
Dupin Plisko
U dubokim morima živio je dupin Plisko. Plivao bi i ronio toliko skladno da bi ostale morske životinje zastajale kako bi ga što bolje vidjele kada bi prolazio blizu njih. Bio je jako dobar, pošten i iskren tako da je bio omiljen među svojim znancima. Imao je obitelj-majku, oca i braću s kojima je živio u dalekom oceanu. Prštao je od zdravlja. Volio je svakoga dana dugo plivati i promatrati morsko dno koje je skrivalo razne tajne. Znao je već svaku školjku, koralje, travčice, ali i olupine prastarih potonulih lađa i brodova kilometrima daleko od njegove kuće.
Toga dana odlučio je plivati još dalje i krenuti putovima kojima još nije prolazio. Usporio je tako da može promatrati sve što se nalazi oko njega. U daljini mu se pričini more nešto tamnije, kao da se nešto skrivalo tamo. Oprezno je krenuo prema tom mjestu. Kako se približavao pred njim se iskristalizirao prizor prelijepe olupine ogromnog, potonulog broda.
Plisko je bio očaran. Plivao je okolo nje i uživao. Promatrao je malene otvore, ali i one nešto veće koji su ga mamili da uđe unutra. Ali, bio je oprezan! Nije se usudio ući u unutrašnjost olupine jer nije bio siguran hoće li se moći izvući ponovno van. Počelo se mračiti i odlučio se vratiti kući. Svakog dana plivao bi do pronađene olupine.
Nešto ga je posebno privlačilo k njoj. Roditelji su primijetili da se Plisko nekako čudno ponaša. Bio je šutljiv i nemiran. Mislili su da će se možda razboljeti jer takvo ponašanje nije bilo kod njega uobičajeno. A Plisku se jučer, plivajući oko olupine, pričinilo kao da čuje glasanje dupina.
Nije bio siguran pa je danas jedva čekao pojesti ručak i što prije krenuti do svoje male tajne. Brzo je plivao dotamo, a onda se umirio i pozorno slušao. Bio je gotovo potpuno siguran da čuje zapomaganje. Vratio se kući i odlučio sve povjeriti svojoj obitelji. Odmah su, svi zajedno, zaplivali natrag do olupine.
Očaravajući prizor se bistrio pred njima. „Aaaaaa“ , uzviknula su dupinova braća.
Sunčeve zrake osvjetljavale su pojedine dijelove potonulog broda jače, a pojedine slabije. Igra svjetlosti i sjena bila je božanstvena. Svi su na tren zastali i uživali. A tada ih je iz kratkotrajnog snatrenja u stvarnost vratilo tužno glasanje iz olupine. Otac i Plisko dogovore se da će Plisko oprezno ući u unutrašnjost olupine, a da će ostali ostati vani.
Majka se nakratko odvojila od njih. A mladi Plisko polako uđe u potonuli brod. Pred njim se ukaže veliki prostor iz kojeg se dalje kroz uži otvor trebao provući dublje u olupinu. Zapomaganje dupina bilo je sve jasnije. To ponuka Pliska da pažljivo krene dalje. Tješilo ga je što se vani nalazila njegova obitelj koja će mu pomoći ako što krene po zlu. Prošao je uski otvor i došao do srednje velikog prostora.
U jednom kutu vidje otvor iste veličine kao ovaj kroz kojeg je ušao, ali je iza njega bila izuzetno mala i uska prostorija. Dopliva do njega, malo gurne glavu unutra i vidi šćućurenu mladu dupinku. Ona se jedva malo okrene da ga pogleda, bio je to pogled pun tuge, ali i olakšanja što joj je netko stigao u pomoć. Plisko je bolje pogleda. Iako se vidjelo da je iscrpljena, bila je prelijepa. Srce mu brže zakuca. Bilo mu je samo važno što prije joj pomoći. „Kako se zoveš?“ , upita je Plisko.
„Delfa“, odgovori ona.
„Kako si, Delfa?“ , upita je mladi dupin, a sav se zacrvenio od samog spomena njenog predivnog imena.
„Gladna sam, danima nisam gotovo ništa jela i cijelo tijelo mi je ukočeno od ovog neprirodnog položaja.“ , tužno reče lijepa, mlada Delfa.
„Pomoći ću ti!“ , sigurno odgovori Plisko.
Objasnio joj je što da učini. Tražio ju je da se pokuša okomito ispružiti uvis,tada ju je Plisko nježno uhvatio zubima za njezin rep i polako je vukao natraške van. To je trajalo poprilično dugo jer su morali paziti da Delfi ne povrijede leđnu peraju koja je jedva prošla kroz uski otvor, a tada su znali da je spašena! Bila je izvučena u srednju prostoriju.
Odmah se protegnula i pokazala svoje, iako sad nešto mršavije, lijepo tijelo te rekla: „Kako sam samo mogla biti tako neoprezna i ušla u ovu olupinu? Uopće nisam promislila što bi mi se loše moglo dogoditi.“ Zagrlila je svog spasitelja i zahvalila mu.
On joj je nesebično rekao: „Da sam barem to učinio ranije! Hajdemo, odvest ću te van. Tamo nas čeka moja obitelj. Primi se za moj rep, ja ću te vući da ne gubiš snagu!“
Delfa je bila sretna zbog tolike Pliskove pažnje. Učinila je tako i uskoro su iz velike prostorije izlazili van. Vani su s nestrpljenjem čekali zabrinuti dupini. U taj tren pojavila se i majka koja je donijela mnogo hrane za pregladnjelu dupinku. To je mladom tijelu odmah vratilo izgubljenu snagu. Izgledala je bolje. Plisku je bila posebno draga.
Od tog dana Plisko i Delfa postali su najbolji prijatelji, a kasnije i mladi, zaljubljeni par dupina. I sada ih se, nakon mnogo godina od toga dana, može vidjeti kako plivaju dalekim oceanima. I Delfa je bila izvrsna plivačica. I dan danas ostale morske životinje zastaju promatrajući njihovo savršeno plivanje. Tada Plisko okrene glavu unazad i pogleda svoje male dupinčiće koji se trude, uz naslijeđeni talent, naučiti još bolje plivati.
A potom pogleda svoju prelijepu ženu Delfu i srce mu zaigra kao onog dana kada ju je prvi puta ugledao u olupini potonulog broda.
Kraj