Razstava Ivo Andrić-MOST/PONTE/BRIDGE by Knjižnica Koper

Most/ Ponte/ Bridge

Razstava MOST obeležuje 50. obletnico smrti Nobelovca Iva Andrića in njegov obisk koprske knjižnice leta 1973, hkrati pa ponuja vpogled v njegova bivanja ter ustvarjalne sledi v Beogradu, Travniku, Zagrebu in Kopru. V sodelovanju z Gradsko knjižnico Zagreb, Gradsko biblioteko Travnik, Biblioteko grada Beograda in Osrednjo knjižnico Srečka Vilharja Koper oriše utrinke Andrićevega življenja, dela in njegovega vpliva na literarni ter kulturni prostor.

Naslov razstave MOST ni naključen – mostovi so osrednji simbol v Andrićevi literaturi, še posebej v romanu Most na Drini (Na Drini ćuprija), kjer most predstavlja povezavo med svetovi, zgodovino in človeškimi usodami. Tudi s sodelujočimi knjižnicami smo zgradili MOST – most med generacijami, preteklostjo in sedanjostjo. MOST med knjižnicami – zakladnicami knjig in varuhinjami knjižne dediščine. MOST med prostori Iva Andrića.

Ker želimo ohraniti večkulturnost Andrićevega življenja in njegovo vseživljenjsko diplomatsko držo, ohranjamo izvirno večjezičnost – vsak prispevek je zato predstavljen v jeziku sodelujoče knjižnice, prevodi so dostopni v digitalni obliki.

La mostra MOST - PONTE commemora il 50° anniversario della morte del premio Nobel Ivo Andrić e la sua visita alla biblioteca di Capodistria nel 1973, offrendo al contempo uno sguardo al periodo da lui trascorso a Belgrado, Zagabria e Capodistria e all’impronta creativa ivi impressa.

In collaborazione con la Biblioteca civica di Zagabria (Croazia), la Biblioteca civica di Belgrado (Serbia), la Biblioteca civica di Travnik (Bosnia ed Erzegovina) e la Biblioteca centrale Srečko Vilhar di Capodistria (Slovenia), attraverso spaccati della vita e delle opere letterarie di Andrić abbiamo delineato la sua influenza sullo spazio letterario e culturale.

Il titolo della mostra MOST - PONTE non è casuale: i ponti sono un simbolo centrale della letteratura di Andrić, in particolare nel romanzo Il ponte sulla Drina, dove il ponte rappresenta il collegamento tra i mondi, la storia e i destini umani. Con le biblioteche partecipanti abbiamo creato un PONTE: un ponte tra le generazioni, tra il passato e il presente. Un PONTE tra di noi: tesorieri di libri e custodi del patrimonio letterario. Un PONTE tra i luoghi che hanno segnato la vita e l’opera di Ivo Andrić.

Poiché desideriamo preservare il multiculturalismo della vita di Andrić, la sua ampiezza e la sua postura diplomatica che lo ha caratterizzato per tutta la vita, manteniamo il multilinguismo originale: ogni contributo è presentato nella lingua della biblioteca madre.

The exhibition MOST - BRIDGE marks the 50th anniversary of the death of Nobel Laureate Ivo Andrić and His Visit to the Koper Library in 1973, while offering insight into his residences and creative footprints in Belgrade, Travnik, Zagreb, and Koper.

In collaboration with the City Library of Zagreb, the City Library of Travnik, the Library of the City of Belgrade, and the Central Library Srečko Vilhar Koper, the exhibition outlines glimpses of Andrić’s life, work, and his influence on the literary and cultural space.

The title of the exhibition, BRIDGE, is not accidental – bridges are a central symbol in Andrić’s literature, especially in his novel The Bridge on the Drina (Na Drini ćuprija), where the bridge represents a connection between worlds, history, and human destinies. Together with the participating libraries, we have built a BRIDGE – a bridge between generations, the past and the present.

A BRIDGE between libraries – repositories of books and guardians of literary heritage. A BRIDGE between the places of Ivo Andrić.

Because we want to preserve the multiculturality of Andrić’s life and his lifelong diplomatic stance, we maintain the original multilingualism – each contribution is therefore presented in the language of the participating library, with translations available in digital form.

Ivo Andrić ob mostu na Drini v Višegradu leta 1963 Fotografija: Alija Akšamija / last Muzeja mesta Beograd

Koper

Slovenija, Slovenci in slovenščina

Ivo Andrić je imel skozi življenje tesne stike s Slovenci in Slovenijo. Njegovo zanimanje za slovensko kulturo se je začelo že v gimnazijskih letih, ko je spoznal pesnika Otona Župančiča in Josipa Murna ter začel prevajati njune pesmi.

Med prvo svetovno vojno je bil zaprt v Mariboru, kasneje pa je, kot uslužbenec konzulata v Trstu, na lastne oči opazoval italijansko zatiranje Slovencev. V obdobju med obema vojnama in po osvoboditvi je pogosto obiskoval Slovenijo, potoval po deželi in se kot dolgoletni predsednik Zveze pisateljev Jugoslavije srečeval s slovenskimi pisatelji. Njegova dela so bila prevedena v slovenščino in so že pred prejetjem Nobelove nagrade doživela velik odmev med bralci. V svojem eseju O počitnicah v Sloveniji je Andrić izpostavil lepoto narave, hladnost gorskih voda in prijaznost ljudi. Poudaril je, da je Slovenija dežela, kjer se lahko tako dobro dela kot tudi dobro počiva. Občudoval je številne ceste in poti, ki so mu pričale o pridnosti in delavnosti tukajšnjih ljudi. Njegov odnos do Slovenije je bil torej bogat in zaznamovan z literarnim zanimanjem, osebnimi stiki ter občudovanjem njene kulture in narave.

Spomin na Trst (december 1922 – februar 1923)

V Trstu, kjer je služboval v konzulatu Kraljevine Srbov, Hrvatov in Slovencev, se je 30-letni Andrić počutil zelo slabo. Službo je nastopil pozimi, bil bolan in osamljen. Po poldrugem mesecu je znancu pisal: „Že davno sem želel, da bi vam pisal, in moral bi vam pisati. Toda tudi črnilo mi je zmrznilo v tej burji in slabi volji. Dobro sem se namučil ta dva meseca. Zdravnik mi je svetoval, naj takoj zapustim Trst. Na srečo so me pravkar premestili v Gradec. Okrog 1. februarja potujem tja, sam ne vem, ali v konzulat ali pa v kakšen sanatorij.

Slovenske počitnice

(Portorož, 1973)

Andrić je zimski oddih izkoristil za spoznavanje slovenske Istre. Štirinajst dni je bival v hotelu Metropol v Portorožu, od koder se je vsakodnevno odpravljal na sprehode in izlete. Občudoval je razgled s priljubljene razgledne točke Beli Križ, od koder se odpira čudovit pogled na celoten Piranski zaliv s Savudrijskim polotokom v ozadju, na Tržaški zaliv ter v daljavi na Nanos, Čaven, Julijske Alpe in Dolomite. Slovenska obala ga je popolnoma prevzela s svojo naravno in kulturno-zgodovinsko lepoto. Poleg naravnih in arhitekturnih lepot mu je ugajalo tudi tukajšnje podnebje. V Sloveniji se je počutil vedro in sproščeno, čeprav ga je občasno še vedno prevevala melanholija ob spominu na pred kratkim preminulo soprogo Milico.

Omeniti velja, da so mu bili pri srcu tudi domačini – tako naključni sogovorniki kot hotelsko osebje in novinarji. Ti so razumeli njegovo željo po mirnem oddihu in spoštovali njegovo zasebnost, zato o njegovem bivanju v Portorožu niso poročali, dokler se ni vrnil v Beograd.

Razstava v koprski knjižnici (24. december 1972 – 31. januar 1973)

V sodelovanju z Narodno in univerzitetno knjižnico ter Slovansko knjižnico iz Ljubljane, pa tudi s knjižnicama z Reke in iz Pulja, sta koprski knjižničarki Branka Vilhar in Borica Arko ob Andrićevi 80-letnici pripravili jubilejno razstavo. Pisatelj si jo je ogledal pod pogojem, da njegov obisk ostane skrit pred javnostjo.

Za razstavo je izvedel prek knjižničarke Miše Šalamun, ki je bila prijateljica Ivana Bratka –Andrićevega slovenskega vodnika, pisatelja in publicista ter direktorja Državne založbe Slovenije (DZS). Ob ogledu razstave je pisatelj pohvalil dragoceno delo knjižničarjev. Govoril je premišljeno in umirjeno, njegov obisk pa je na vse prisotne pustil močan vtis. Knjižnici je v spomin zapustil dragoceno posvetilo. „Tu, v tem kotu, čisto na koncu države, pa takšna razstava!“ je po obisku pripovedoval Bratku. „Bil bi greh, če ne bi prišel sem!“

Andrić, Vilhar in Primorske novice

Po obisku knjižnice je Srečko Vilhar, takratni direktor in ustanovitelj koprske knjižnice, v članku za Primorske novice podrobno opisal Andrićev obisk. Nehote je sprožil zamero.

Andrić, ki si je želel diskretnosti, se ni strinjal s tem, da se o njegovem obisku javno poroča. Članek, čeprav spoštljiv in slavilen, ga je zmotil do te mere, da se je z grenkobo v srcu vrnil v Beograd.

V Kopru dočakali prvi slovenski bibliobus

(Januar 1973)

Srečko Vilhar: „S potujočo knjižnico bomo dokazali, da bodo šli v pozabo časi, ko so naši ljudje v odročnih vaseh živeli v veliki osamitvi. Potujoča knjižnica ne bo skrbela zgolj za izobraževanje, temveč tudi za to, da se med ljudmi na vasi ustvari čim boljše razpoloženje in večje veselja do slehernega koristnega dela. V razgovorih z vaščani smo na več mestih ugotovili, da potujočo knjižnico nestrpno pričakujejo kot oznanjevalko prijetnejšega življenja na vasi.“

Ivo Andrić v hotelu Metropol, Portorož

Zgradba kjer je delal in živel Ivo Andrić, Piazza Venezia 1

Trg Venezzia

Prvi TAM-ov bibliobus zapeljal na cesto

Travnik

„Je li vam se dogodilo da vam uzmu sve –a što se čovjeku ne može uzeti? - i da vam na dušu polože tešku odurnu ruku i da vam uzmu radost i vedrinu slobodna duha; i samu srčanost, koja ostaje kao posljednji očajni dar sudbine, da vam uzmu i da učine od vas nijemo prèzavo ropče?“

I. Andrić, Ex Ponto – Nemiri, 1975.

„Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada u svim našim odnosima.

Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup njegov odljevak.

Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“

I. Andrić, Ex Ponto i Nemiri, 1975.

„Često sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.

Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.

Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i pričutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase vodâ, mir, daljina i zaborav.“

Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) i pokrovitelj manifestacije „Mjesec dana knjige“ Ivo Andrić

Ivo Andrić otkriva spomen-ploču na mjestu gdje je 1706. godine Elči hadži Ibrahim-paša osnovao prvu javnu biblioteku u Bosni

Ivo Andrić zasadio jednu od osam Pančićevih omorika

Svečanost u Travniku povodom manifestacije „Mjesec dana knjige“ kojoj su prisustvovali Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Đuro Pucar, Mićo Rakić drugi ugledni gosti

Svečanost jugoslovenske akcije „Mjesec dana knjige“ ispred Narodne biblioteke

Slijeva nadesno: Džemal Bijedić, vo Andrić Ivica Blažević

Džemal Bijedić, Ivo Andrić Ivica Blažević na otvaranju Dječije biblioteke

Svečanost jugoslovenske akcije „Mjesec dana knjige“ ispred Narodne biblioteke

I. Andrić, Ex Ponto i Nemiri, 1975.

Ivo Andrić u šetnji gradom (Plava voda)

Ivo Andrić potpisuje knjigu

Zagreb

1912. – 1913.

Započinje studij kao stipendist Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. Upoznaje Matoša, druži se s Čerinom i krugom mladih intelektualaca oko njega. Prelazi na studij u Beč, kasnije Krakov.

1914.

Objavljuje šest pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici. Saznaje za ubojstvo Franje Ferdinanda te putuje u Zagreb, zatim Rijeku i Split. Uhapšen je u Splitu kao pripadnik pokreta nacionalno-revolucionarne omladine Mlada Bosna te prebačen u šibenski, a zatim mariborski zatvor.

1915. – 1917.

Interniran je u Ovčarevo kraj Travnika, gdje upoznaje nekolicinu bosanskih franjevaca. Godine 1916. premještaju ga u Zenicu, a slijedeće je godine pomilovan. Obolijeva te se liječi u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu, gdje upoznaje Ivu Vojnovića. Intenzivira književni rad. Koja plemenita, prefinjena pjesnička duša. – kaže Vojnović za Andriću

1918.

1. siječnja zajedno s Nikom Bartulovićem, Brankom Mašićem i Vladimirom Ćorovićem pokreće časopis Književni jug. Objavljuje prvu knjigu Ex Ponto Druži se s Krležom i Jerolimom Mišeom.

Ivo Andrić, kao što sam o sebi veli, došao je na ovaj svet već malko umoran. On to pripisuje atavizmu. …nežan nejak u telu, sa sanjalačkim i zamišljenim očima, on kao a zaista oseća na sebi umor mnogih pokolenja. Inače, na njemu se ni u čemu drugom ne zapažaju tragovi bosanskog ambijenta, pa on baš zato drži, da se je sve nasleđe okupilo u ovoj tradicionalnoj bosanskoj sklonosti k melanholiji...

Niko Bartulović u predgovoru Ex Ponta

Prema Krležinom kazivanju Enesu Čengiću, Krleža i Andrić upoznali su se 1917. u Zagrebu. Duboko svjestan različitosti senzibiliteta, književnih i svjetonazornih orijentacija Krleža napominje: Andrić se meni ili ja njemu pletemo među nogama otkad postojimo, a nikakve veze nemamo – dva potpuno odvojena svijeta.

Kratka recenzija Ivo Andrić: Ex Ponto, kao i kasnije mnogobrojne reminiscencije o Andriću u Čengićevim Razgovorima s Krležom svjedoče da je Krleža cijenio Andrićevo književno umijeće.

O Krleži je Andrić usput govorio na više mjesta i u više prigoda, uvijek korektno i s poštovanjem. Neukusno je, a meni to i smeta, što se čitaoci pa i književni kritičari tabore i prepiru oko toga ko je veći pisac: Krleža ili Andrić? ... Po našem mišljenju tu se najmanje govori o književnim stvarima... u pitanju su, da još jednom kažem: puki prohtevi malograđanske inteligencije. ...

Zašto samo jedan od nas, zašto ne i obojica?... Neka ljudi o nama dvojici misle što god im drago, ali bolje je da umesto: Krleža ili Andrić, kažemo Krleža i Andrić. Kritika je rano počela uspoređivati Krležu i Andrića kao svojevrsne antipode, a usporedbe su često bile nepovoljne za Krležu. Taj oblik kompariranja potaknut je tekstom Dragutina Prohaske Među časopisima u kojem on kritizirajući Hrvatsku književnu laž kao nihilistički pothvat suprotstavlja Krleži Andrića Krleža mi je bio najdraži pjesnik prije nego sam upoznao Ivu Andrića. Danas mi je ljubav i štovanje prema obojici razdijeljena. Obojica su veliki talenti, ali s velikom razlikom: što Andrić mrzi viku i suvišno gomilanje riječi, dok Krleža udara

u talarabase i komponira cijele orkestre, da kaže jednu dvije misli. Takve usporedbe, koje će pratiti dvojicu pisaca sve do smrti, iritirale su Krležu te su zasigurno pridonijele zahlađenju njihova odnosa.

U nekrologu Andriću Krleža navodi da je Andrić svojim Nobelom pobudio pozornost međunarodne štampe ne samo na svoje djelo, nego na našu suvremenu beletristiku, uopće, u cjelini te je odigrao ulogu dostojnog predstavnika jedne više-manje nepoznate literature, o kojoj od Fortisove Hasanaginice (...) Zapadni svijet nije imao pojma. Kao najveću njegovu kvalitetu ističe stil, napominjući Trebalo bi objaviti studiju o osobitosti Andrićevog stila: kako se njegov gotovo bobobojazno preblagi adagio ritmički prelijeva do živahnijeg andanta, da bi se već za tren-dva kasnije, smirio u lirskoj kantileni beznadne samoće. Hoće li se naći pero da ovog klasičnog simbolista osloodi dekorativnog folklora i da ga osvijetli svjetlošću čiste poezije kojom je instrumentirao svoje romansijerske teme?.

Beograd

Andrić. Beograd. Književnost.

Nemam šta da kažem o svom književnom radu što ne bi bilo već rečeno i poznato. Svakako da u tom radu preteže Bosna, njen život njena istorija. Ali u mojim radovima zauzima Beograd prilično mesta. Na primer u romanu Gospođica, pa u mnogim većim pripovetkama čija se radnja u celosti dešava na području Beograda. A o tom da su i istorija živi život Beograda puni vrlo zahvalnih velikih tema za književnu obradu — ne može biti sumnje. Beograd je, dakle, bar jednim delom bio neposredni predmet mog književnog rada. A pogotovu je sigurno da su mnoge godine života u Beogradu uticale na moj rad ne samo u formalnom pogledu nego i suštinski. Koliki je kakav taj uticaj, to ne bih mogao da kažem, i to nije moje da merim određujem, ali da postoji, to je sigurno. Ostao sam čvrsto i nerazdvojno vezan sa zemljom svog porekla, Bosnom, ali mesto mog života i rada bio je Beograd. (Te dve sredine nisu se u meni isključivale nego, naprotiv, dopunjavale!) Može se reći da sam veći deo svog svesnog života proveo u Beogradu; u svakom slučaju, glavninu svojih književnih radova napisao sam u njemu.

Ivo Andrić, Beogradske novine, 1954

Bio je veliki Jugosloven. Za vreme rata uvlačio se u svoju radnu sobu u Prizrenskoj ulici i pisao. Pitao sam ga šta radi, a on kaže: „E moj Aralica, kad smo razapeti na krst, onda je teško išta raditi.“

Stojan Aralica

Naime, odmah po oslobođenju Beograda stanu mene Roćko, Zogović i drugi nagovarati da objavim knjige koje sam stigao napisati za vreme okupacije. Ja sam se pomalo plašio i nisam imao sigurnosti. Ja, inače, nikad nisam imao ni spokojstva ni sigurnosti. Ipak sam pristao da razdam ono što se našlo u mojoj torbi: Travničku hroniku, kao što sam vam rekao, predao sam Marku Ristiću, Radovanu Zogoviću, koji je tada bio direktor „Prosvete“ u Beogradu, dao sam rukopis Na Drini ćuprija, dok sam rukopis treće knjige, pod imenom Gospođica, dao Marku Markoviću, direktoru sarajevske „Svjetlosti“. Eto, tako sam vam se ja razdavao... Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem: 1968-1975.

Nobelovu nagradu Josip Broz je Andriću čestitao samo telegramom, a lično će ga primiti tek godinu dana kasnije. Smatrajući da Titova „mrzovolja“ prema Andriću može biti politički štetna, Dobrica Ćosić inicirao je susret Tita i Andrića. U svojim beleškama Ćosić se seća Brozovih reči: „Kako ću to, bogamu, da izvedem? Uvrediće se Krleža. On je trebalo da dobije Nobelovu nagradu, a ne Andrić. I ja sada treba da čestitam Ivi Andriću.“... Susret je trajao jedan sat – od jedanaest časova do podneva uz kafu i limunadu, bez poziva na ručak. „Neki mnogo skroman čovjek ovaj Andrić“ – rezimirao je Tito Ćosiću svoje utiske na kraju prijema. Žaneta Đukić Perišić, Nebo nad Beogradom

Poslednje Andrićevo javno pojavljivanje bilo je 13. oktobra 1974. u Narodnom pozorištu u Beogradu, kada je na književnom matineu na kojem učestvuje zajedno sa Crnjanskim, Selimovićem, Matićem, Vučom, Ćopićem, Popom, Raičkovićem, i Dždažićem, pročitao odlomak iz pripovetke „Zeko“.

Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kad se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu sa prašinom panonske ravnice; u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega onog što ne bi trebalo da bude. Ivo Andrić, Gospođica

Andrić. Beograd. Život.

Bezmalo, ja sam stari Beograđanin... Prvi put sam došao u Beograd još pre Prvog svetskog rata, kao đak, gotovo ilegalno. A pamtim i onaj Beograd u prvim mesecima posle onog rata. Dolazilo se preko Zemuna... A iz Zemuna lađom do Beograda. Nije bilo mostova pa smo tako putovali maltene kao prota Matija Nenadović. Ivo Andrić

Andrićeva ljubav prema Beogradu bila je izgleda ljubav na prvi pogled. I ljubav za ceo život. Posle teških dana tamnovanja u Mariboru, konfinacije u Zenici i Ovčarevu i boravka u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu, prvih dana oktobra 1919. godine, mladi pisac obreo se u gradu koji će postati sigurno uporište njegovih zrelih godina, mesto gde će do kraja realizovati svoju umetničku ličnost, izgraditi čvrste socijalne veze i formulisati i utvrditi svoju paralelnu, diplomatsku karijeru. Žaneta Đukić Perišić

Ja mislim da nije slučajno što je Andrić postao pravi Beograđanin. Ima ljudi koji su ovde rođeni, ali nisu strasno vezani za ovaj grad. Međutim, on je izabrao Beograd baš u momentu kada je ova varoš bila u ruševinama, sumorna, odmah posle Prvog svetskog rata. Dušan Matić

Negde posle Prvog svetskog rata, u Beogradu, u nekom nadleštvu, još kao student videla sam, srela sam Ivu Andrića. U nekoj kancelariji, čini mi se. I prvi moj utisak bio je: kako je lep čovek! Dostojanstven. Učinio mi se vrlo strog. Danas bih to krstila –povučen u sebe.

Desanka Maksimović

Volio je Bosnu neizmerno. Ali više puta je govorio: „Ja Beograd volim, to je moj grad“. Rodoljub Čolaković

Andrićeve beogradske adrese

Andrić je u Beograd došao 1919. godine, i u njemu je, uz jedan duži prekid kada kao diplomata boravi u inostranstvu, ostao do kraja života. Godinama je živeo kao podstanar, na različitim adresama, a jedno vreme čak i u hotelu„Ekscelzior”, i tek u 66. godini života dobija svoj stan. Po dolasku u Beograd živi na Terazijama. „Ovde sam se smestio i nije mi loše. Malko sam slab nahlađen od puta. Život veoma bučan i klima oštra, a skupoća neopisiva. Ali može da se živi. Poslovi me, za sada, ne muče.”, pisaće prijateljici Zdenki Marković u Zagreb.

Već sredinom februara 1920. godine počinje da radi u poslanstvu Kraljevine SHS pri Vatikanu, a zatim prelazi u Trst, pa u Bukurešt, a onda u Grac u kojem boravi od 1923. do 1924. Vrativši se iz Graca, naredne dve godine pisac živi u Beogradu, u stanu u Ulici kralja Milana 44.

Od sredine treće do sredine četvrte decenije 20. veka Andrić kao diplomata živi u različitim evropskim gradovima, a tokom kraćih boravaka u Beogradu nastanjen je u hotelu „Ekscelzior”. Po povratku iz poslanstva, 1934. godine, do aprila 1939. godine, kada odlazi za Berlin, menja više adresa stanovanja: Ulica kraljice Natalije 56, Čubrina 21a, Ulica Miloša Velikog 52 i Deligradska 30. Nakon povratka u Beograd, 1941. godine, živi kao podstanar kod svog prijatelja Brane Milenkovića, u Prizrenskoj ulici broj 9/I. Tu će boraviti sve do pred kraj 1958. kada se,

nakon venčanja sa Milicom Babić, konačno preseljava u svoj stan, u Ulici Proleterskih brigada 2a (današnji Andrićev venac 8). Ovo će ostati njegova beogradska adresa do kraja života.

Često bih ga zaticala kako u svojoj radnoj sobi stoji uz stajaći pult, kao što fratri stoje, s naočarima u ruci, kako približivši glavu knjizi čita. Ili kako stoji uz prozor gleda u park. Pa ipak, najčešće uz knjigu.

Marija Crnobori

Andrić veoma voli pozorište. Tu privrženost prema pozorištu doneo je, valjda, iz mladih dana iz Zagreba. Dolazio je uglavnom na generalne probe, ređe na premijerne predstave. Jugoslovensko dramsko pozorište imalo je orijentaciju prema klasicima – pravilo je antologijski izbor dela i on je svesrdno podržavao takvu politiku kuće, takvu programsku orijentaciju.

Velibor Gligorić

Ja volim sport. Obično nedeljom, ili kad imam vremena, odlazim na utakmice onih malih beogradskih klubova i posmatram... Kakav milje! Mislim da je sport uhvatio u svoje mreže dušu savremenog čoveka i o tome treba pisati.

Ivo Andrić

Pisac je navijao za Crvenu zvezdu, bio je član košarkaškog i fudbalskog kluba sa članskom kartom br. 4, a od 1952. godine bio je i počasni predsednik košarkaškog Zvezdinog kluba. Često je posećivao fudbalske utakmice, te utakmice i muške i ženske selekcije u košarci. A bio je i, kako je već rečeno, predratni član veslačkog kluba „Beograd“, koji će posle rata poneti naziv Veslački klub „Crvena zvezda“.

Žaneta Đukić Perišić

Mi ne možemo dovoljno proceniti dragocenost tih, često u našim prilikama i skromnih zgrada, koje se zovu biblioteke ... Ivo Andrić

Josip Broz Tito predaje Ivi Andriću Orden Republike sa zlatnim vencem, 1962. (Muzej grada Beograda)

Šetnja Kalemegdanom sa Vučovima, Ristićima Matićima, oko 1955. S leva na desno: Aleksandar Vučo, Julijana-Lula Vučo, Dušan Matić, Ševa Ristić, Ivo Andrić, Lela Matić Marko Ristić (Muzej grada Beograda)

Ispraćaj Ive Andrića na beogradskom aerodromu pred let za Stokholm, 1961. Prepoznaju se Milica Babić Ivan V. Lalić. (Muzej grada Beograda)

U radnoj sobi u svom stanu u Proleterskih brigada 2a (Muzej grada Beograda)

IMPRESUM / IMPRIMATUR / IMPRINT

Naslov razstave / Titolo della mostra / Exhibition title:

MOST – PONTE - BRIDGE

Opis / Descrizione / Description:

Kustosi / Curatori / Curators:

Luana Malec, Urša Skumavc

Organizator / Organizzatore / Organizer: Osrednja knjižnica Srečka Vilharja Koper

Soorganizatorji / Co-organizzatori / Coorganizers:

Gradska biblioteka Travnik, Gradska knjižnica Zagreb, Biblioteka grada Beograda

Kraj in čas razstave / Luogo e durata della mostra / Exhibition venue and duration: Avla Knjižnice Koper, 13. 3 – 3. 4. 2025

Oblikovanje / Design / Design: Wanda design

Fotografija in dokumentacija / Fotografia e documentazione / Photography and documentation:

Urša Skumavc, Urška Špende

Besedila in uredništvo / Testi e redazione / Texts and editing:

Alenka Penjak, Urša Skumavc, Luana Malec, Tjaša Jazbec, Ivan Markovič

Tisk in produkcija materialov / Stampa e produzione materiali / Printing and production of materials: Digitalnica d.o.o.

Pokrovitelji in financerji / Sponsor e finanziatori / Sponsors and financiers: Osrednja knjižnica Srečka Vilharja Koper

Posebne zahvale / Ringraziamenti speciali / Special thanks:

Zahvaljujemo se projektu PUM-O in njegovim udeležencem, ki so skupaj z nami izvedli delavnice MOST ter posneli videoposnetke, ki ponujajo vpogled v razumevanje Andrićeve tematike skozi oči mladih. Delavnico sta vodila Grega Kurtin in Urša Skumavc.

Ringraziamo il progetto PUM-O e i suoi partecipanti, che hanno collaborato con noi nella realizzazione dei laboratori MOST e nella registrazione di video che offrono uno sguardo sulla comprensione della tematica di Andrić da parte dei giovani. Il workshop è stato condotto da Grega Kurtin e Urša Skumavc.

We thank the PUM-O project and its participants, who worked with us to carry out the MOST workshops and recorded videos that provide insight into young people‘s understanding of Andrić’s themes. The workshop was led by Grega Kurtin and Urša Skumavc.

Uporabljeni viri / Fonti utilizzate / Sources used:

Osrednja knjižnica Srečka Vilharja Koper. (1979). Koper: Zbornik. Osrednja knjižnica.

Osrednja knjižnica Srečka Vilharja Koper. (1985). Koper: Zbornik. Osrednja knjižnica.

Bratko, I. (1978). Ivo Andrić in Slovenci. V I. Andrić, Prekleto dvorišče (Trst: Založništvo tržaškega tiska).

Gombač, A. (2012, november 30). Trsta ni maral, občudoval pa je Piran, Koper, Novo Gorico: V Trstu se znajo ponašati z Ivom Andrićem. Pa veste, da je nobelovec pred 40 leti, januarja 1973, počitnikoval v slovenskem Primorju? Primorske novice, 66(277), 16–17.

Ivo Andrić je v Trstu bolehál, v Stockholmu so ga nagradili, v Kopru pa razjezili. (2023, oktober 9). AirBeletrina. Dostopno na: https://airbeletrina.si/ivo-andric-je-v-trstu-bolehal-vstockholmu-so-ga-nagradili-v-kopru-pa-razjezili/

Gombač, A. (2013, oktober 10). Andrić je doma samo tam, kjer ga berejo brez predsodkov. Primorske novice. Dostopno na: https://primorske.svet24.si/2013/10/10/0000andricjže-doma-samo-tam,-kjer-ga-berejo-brez-pr

Kamra.si. (2010, januar 22). Ivo Andrić. Dostopno na: https://www.kamra.si/album-slovenije/ivo-andric/

Kamra.si. (2015, november 26) Koper, Trg Brolo, cerkev Marije Vnebovzete, palača Brutti (1870). Dostopno na: https://www.kamra.si/mm-elementi/koper-trg-brolocerkev-marije-vnebovzete-palaca-brutti-1870/

Andrić v Trstu. (2022, december 9). InTrieste. Dostopno na: https://www.intrieste.com/2022/12/09/10201/