Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)

Matoš i moderna Književni opus Antuna Gustava Matoša treba sagledati u kontekstu previranja na prijelomu 19. i 20. stoljeća.

To je razdoblje obilježeno sukobom “starih” i pokreta “mladih”, nezadovoljnih zatečenim prilikama kako u politici tako i u književnosti. U hrvatskoj se književnosti izdvajaju dvije skupine pisaca: “Bečani”, dekadentno nastrojeni i prožeti artizmom , i “Pražani”, naprednjački realisti kojima je politika preča od književnosti.

Društvo hrvatskih književnika nastojalo je okupiti i jedne i druge.

Sam Matoš nije nikada zauzeo decidiran stav i određenu stranu u sukobu “mladih” i “starih” o modernome u umjetnosti, te je cijenio individualizam, umjetničku slobodu i artizam, ali je isticao i važnost tradicije. Kao jedan od pjesničkih prvaka pjesnika u doba moderne, izvršio je golemi utjecaj na hrvatsko pjesništvo i književno-estetičke nazore. Matoš, Domjanić, Vidrić, Begović, Nazor i Mihovil Nikolić najznačajniji su pjesnici toga prijelomnog razdoblja te se na njih direktno nadovezuju mladi pjesnici obuhvaćeni zbirkom Hrvatska mlada lirika (1914.), koja zaključuje jednu epohu i otvara novu.

Za života Matoš je više bio poznat kao kritičar i pripovjedač, dok ga danas držimo jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u doba moderne. Prvi se put u knjževnosti javio u svojoj 19. godini i to pripovjetkom “Moć savjesti” objavljenom u “Vijencu”, 13. VIII. 1892. Od tada pa do kraja života surađivao je u više od pedeset publikacija u kojima je objavio preko tisuću različitih književnih i publicističkih priloga.

Osobito u godinama koje je proveo u Parizu, pratio je književna strujanja pridajući veliku pozornost parnasovskom pjesništvu i simbolizmu.

Publiciranjem u časopisima i novinama sudjelovao je u brojnim raspravama koje su se o najrazličitijim pitanjima vodile u hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti. Pratio je zbivanja u likovnoj, glazbenoj i kazališnoj umjetnosti i pisao o njima temperamentno izražavajući svoje estetičke prosudbe.

Svojim je književnim, ali i publicističkim radom, postavio hrvatsku književnost pred nove estetke standarde.

Deklarativno je slijedio europske, napose francuske uzore.

Njegov se pripovjedni opus može svrstati u tri osnovne skupine: 1. motivi i teme o hrvatskim ljudima i prilikama (”realistične” novele) 2. humoreske smještene u hrvatsko i strano okružje 3. fantastika i ljubavne teme (Camao, Ugasnulo svjetlo, Miš, Balkon, Cvijet s raskršća, Jesenska idila) Ova posljednja osobito je značajna, jer uvodi simbolističke elemente, bizarne motive i neočekivane narativne obrate, a gdjekad se Matoš nadahnjuje novelama Edgara Allana Poea. Prozni izraz u ovim je novelama prožet stiliziranom liričnošću i melankoličnim notama.

Premda je za života plijenio pozornost čitatelja oštrim kritičkim zapažanjima i naglašenom polemičnošću, danas ga percipiramo prije svega kao jednog od naših najvećih sonetista. Tvorac je posebne varijante hrvatskog soneta. Prvi njegov objavljeni sonet bila je “Utjeha kose” (”Savremenik” : ljetopis Društva hrvatskih književnika, 1906.) Matoš je uzaludno pokušavao pronaći izdavača za svoje pjesme, pa je prva zbirka njegovih pjesama objavljena tek posmrtno, 1923. godine. Usprkos tome, upravo Matoševu liriku povijest i kritika književnosti izdvaja kao možda najvredniji dio njegova književnog djela.