POEZIJA
_
„Kod Tomislava bogatstvo slika ne sakriva se iza emocije kao što se ni emocije ne sakrivaju iza slika. Ne pretvara stih u gomilu dekorativnih ili anti-dekorativnih pridjeva. Svaka riječ ima svoju pravu svrhu te postiže onu tako, u poeziji potrebnu, ravnotežu. Poneki stih, čak i u jednostavnosti svog izričaja, pravilnim izborom riječi, postaje težak poput olova. Uranja do dna duše čitatelja što govori o pjesničkoj zrelosti u usponu.“ (iz recenzije Sonje Smolec).
Rođen je 1988. u Međugorju. Apsolvent Katoličko bogoslovnog fakulteta, Filozofsko-teološkog smera u Zagrebu gde trenutno boravi. Piše poeziju, kratku prozu i oglede o raznim pitanjima.
Uspomena Šetao sam s Vama one noći kroz park, spavalo je: zelen, cvijeće, klupe i drveće. Šetajući bez Vas u posve drugoj noći silno oživješe u samoći.
Tamo gdje pjevali su pjesnici Tamo gdje pjevali su pjesnici u pustoj zemlji bez imalo cvijeća, tu krasan grob će doći kao voćka sred proljeća. I spomenik tvrdi kamen i šapat vječna vika. Pun prašine taj će znamen sred ljupkih krajolika… Kroz pero srušeno od inspiracije, tinte i svijeta ralja predaše nam poeziju skrušeno, kao krunu jednog kralja. A mi luđaci koji smo ostali na životu morasmo se zakleti pred grobovima krizantema; Tražit ćemo poetičnu ljepotu Kada je ni za lijeka nema.
40