ONLINE ART ZVEZDANI KOLODVOR

Page 1

1


Stara tuga, usled velike tajne Ĺživota ljudskog, potpuno prelazi u tihu i umilnu radost Dostojevski

2


SADRŽAJ 5-6/KOLUMNA REMINISCENCIJE GRIMIZNIH AURA

7-8/GODIŠNJICE 100 GODINA OD ROĐENJA SELINDŽERA 9-11/KULTURA KULT SEĆANJA KOD SLOVENA 12-14/PLANET POEZIJA PESNIČKA NOVA GODINA 15/PRIKAZI JELENA SKORBIĆ O MIODRAGU LEKIĆU 16/HAIGU PRVI HRVATSKI HAIGU ZBORNIK

27-30/PRIKAZI DUŠAN VARIĆAK SLOVENSKA VERZIJA

17/POEZIJA RIKARD DIMIĆ

59-60/RECENZIJE LJUBAV U DOBA MALIH BOGINJA

74-75/CITATI MARIANA KUMBARCITATI IZ ROMANA

NOVOGODIŠNJA NADA

18/POEZIJA MAJA HERŠAK 19/POEZIJA MARIO LOVREKOVIĆ LOVRA 20/POEZIJA TANJA OCELIĆ PESNIKINJA UNDERGROUND POEZIJE 21-22/INTERVJU STEFAN NIKOLČIĆ - GLUMA KAO AUTENTIČAN IZRAZ KOMUNIKACIJE 23-26/FOTOGRAFIJA UMETNOST FOTOGRAFIJE - BOJANA DURMAN 27-30/PRIKAZI DUŠAN VARIĆAK - SLOVENSKA VERZIJA „ORKANSKIH VISOVA“ 31-33/PUTOPIS HERCEG NOVI - BORIS MAKSIMOVIĆ 34/RAZGLEDNICA BORNA KEKIĆ - RAZGLEDNICA IZ ZAGREBA 35-40/PREVODI DAJANA LAZAREVIĆ - BELORUSKA POEZIJA

Svake nove godine sabiramo rezultate. Nekad je godina, manje ili više uspešna, ali svakako volimo da saberemo utiske i da se zahvalimo na svemu. Za mene su novogodišnji i božićni blagdani miris tople čokolade sa vanilom i cimetom posutim po kiflicama, kolač od limuna koji pravi moja majka, novogodišnje čestitke koje moj tata još uvek šalje rođacima i svima onima koji imaju adresu. U želji da zadržimo dašak onog tradicionalnog, čekamo bolje sutra. Svedoci smo promena ali moramo biti svesni da smo njihovi nosioci samo mi. Zato ne čekajmo da nam Deda Mraz donese radost, već pričinimo radost bližnjima, zagrljajem, skromnim poklonom, neka i dobro raspoloženje bude jedan od njih - biće dovoljno. I oni što tužni čekaju novu godinu, oni koji su izgubili nekog, izgubili nešto, i koji će leći pre ponoći, ipak nisu bez nade. Ne postoji čovek koji je odustao od sebe. Zato, u ime svih nas okupljenih na peronu, na kolodvoru ispod zvezda, želimo vam srećnu i uspešnu Novu godinu. Hvala što ste i dalje sa nama, što nas čitate i pišete za Zvezdani....

41-42/POEZIJA PETAR GORDIĆ

ISSN 2406-2219; CORBIS.SR-ID 216002316; GODINA V, 2019; Broj XVI; januar/februar: Izdavač: Klub umetnika Zvezdani kolodvor, Beograd; Glavni i odgovorni urednik: Zorica Tijanić; Redakcija: Boris Mandić, Mario Lovreković, Julija Nikolić, Ivana Minić, Miroslav Vasić, Mikailo Tijanić, Zoran Dimitrijević; Dušan Varićak: Živko Teodosić; Saradnici: Dragan Maljik, Franjo Frančič, Mirjana Štefanicki Antonić, Boris Maksimović, Mirjana Magura, Snežana Marko Musinov, Jelena Skrobić, Rea Petrović, Jovan Pavlović, Petar Gordić, Bojana Durman, Dajana Lazarević; Grafička priprema i dizajn: Zorica Tijanić; Naslovna strana: Fotograija sa sajta http://pixabay.com Fotografije: Bojana Durman; Dostupno oniline: issuu.com i na blogu: h t t p : / / k l u b z v e z d a n i k o l o d v o r . b l o g s p o t . r s / ; K o n t a k t : klubumetnika.zvezdanikolodvor@gmail.com; web: http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.rs/ 3


43/UTISCI UTISCI O RECITOVANJU

85/POEZIJA ILINKA MARKOVIĆ

90/AFORIZMI SLEPI KOLOSEK – ZORAN DODEROVIĆ

116-126/DEČIJE STRANE MILICA JOVIČIĆ; MILICA POPOVIĆ; DIMITRIJE POPOVIĆ; ĐURĐICA JOVANOVIĆ; NIKOLA KREJOVIĆ ; JOVANA PLAZINČIĆ; IRENA VAJOVIĆ; ĐORĐE SAVIĆ; AMELA TOKIĆ DŽENITA BEGOVIĆ; KENAN BRITVAREVIĆ; NEDIM SUBAŠIĆ; LANA RISTIĆ; SONJA POPOV

44/PEOZIJA FATIMA SIBILA H. GORENČEVSKI

86/POEZIJA JASMINKA BJELETIĆ

45/KNJIGE ZNAK NA PUTU – SNEŽANA MARKO MUSINOV

87-89/NAGRADE BRANKA VOJINOVIĆ JEGDIĆ

91/POEZIJA IVA HERC

127/POEZIJA CAKIĆ SVETA

92/POEZIJA JADRANKA BJEDOV

128-129/NOSTALGIJE ZORAN ŠOLAJA

49/POEZIJA NEBOJŠA STANOJKOVIĆ

93/POEZIJA MLADOMIR KNEŽEVIĆ

130/POEZIJA ANA SAVKOVIĆ

48/POEZIJA MIRJANA MAGURA

94/POEZIJA DRAGAN MALJIK

131/POEZIJA OLGA NAUMOVSKA

57-58/PRIČA DRAGANA MILJKOVIĆ

95/PROZA CAKIĆ SVETA

132-133/POEZIJA SOVJETA GRUBEŠIĆ

59/RECENZIJE LJUBAV U DOBA MALIH BOGINJA

96-/ROMAN MAJA JAKOVLJEVIĆ – TRI KARTE ZA PARIZ

134/POEZIJA MIRJANA ŠTEFANICKI ANTONIĆ - JUČE

48/ISTORIJA UMETNOSTI DINASTIJA TANG – IVAN A MINIĆ 49-53/ESEJ EVROPA – KINA: UMETNOST KAO POČELO DIJALOGA

60/RECENZIJE POEZIJA LJUBAVI I UZVIŠENOSTI 61/POEZIJA MILAN DRAŠKOVIĆ – PANDORINA ULICA 62/MLADE NADE SLAĐANA LAZIĆ

63/POEZIJA MILOŠ NASTIĆ 64-65/POEZIJA SLAVKO MARKOVIĆ 66-68/PORTRET SLIKARA NEMIR KOJI TEŽI SPOKOJU – UMETNOST MILICE SAVIĆ

97-98/RECENZIJE MILIJAN DESPOTOVIĆ O KNJIZI SNEŽANE M. MUSINOV 99-100/POEZIJA BELMA HUSOVIĆ 101/PRIČA ZORANA PETRIČEVIĆ 102-103/PRIČA, POEZIJA VESNA V. MAKSIMOVIĆ 104-105/PRIČA SANJA TRNINIĆ 106/POEZIJA NATAŠA MARKOVIĆ

69-73/PRIKAZI, POEZIJA, PROZA SREĆKO ALEKSIĆ

107/PRIČA DARIJA MARKOVIĆ

74-75/CITATI CITATI IZ ROMANA ŽENA S DUŠOM KAMELEONA – MARIANA KUNBAR

108/PRIKAZ NIKOLA ŠIMIĆ TONIN

76-79/RECENZIJE, POEZIJA MIRJANA ŠTEFANICKI; VALENTINA VULIĆ

109/POEZIJA IVAN GAĆINA 110/POEZIJA GORAN KRAPIĆ

80/PRIČA VLADO JOVIĆ – ANA SA ZELENIM OČIMA 111/POEZIJA MARIJANA LAZAREVIĆ 81-82/PREVODI 112/POEZIJA ŠOLKOTOVIĆ SNEŽANA I MELANIJA SPOMENKA DENDA HAMOVIĆ BOJANOVIĆ 113/PRIČA 83/POEZIJA ZORAN ŠOLAJA MILA MARKOVIĆ 115/POEZIJA 84/POEZIJA KATARINA DESPOTOVIĆ VESNA ANDREJIĆ MIŠKOVIĆ ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

4

135/POEZIJA BILJANA DIMČIĆ – KAD POŽELIŠ DA SE VRATIŠ 136-137/PROZA DANA HIL 138-139/POEZIJA U SLIKAMA TEODORA ŠIKLOŠIĆ

140/PROZA MARIJANA JOVANOVIĆ 141-143/PRIKAZ TATJANA TOMIĆ O KNJIZI DRAGANE ĆATIĆ 144-155/HORIZONTI UMA ŽIVKO TEODOSIĆ – IZMIŠLJENI SVET - ALISA IZA PLANKOVOG ZIDA 156/CITATI CITATI O PESNIŠTVU 157/PESAK U ZUBIMA ŽIVKO TEODOSIĆ


Zorica Tijanić oezija je duhovna energija koja se tranformiše putem misli i poput iscelitelja obavija oko srca, duše i tela. Tako materijalizovana misao u poetskom višeglasju, ambivalentna je sa svim slojevima energije koji se u bojama slažu sa telom provejavajući do njegovog središta – srca. Odolevajući reminisencijama racia, srce ne zaboravlja. Transformacija putem poezije ima nesumnjivo najjače dejstvo od svih lekova koje čovek može da koristi za isceljenje. Čovek godinama uči da iskorištava tu energiju, bilo da čita, a čitajući oseća i proživljava pesnikov astralni svet, ili se radi o samom pesniku koji piše i tako se otvara poput cveta organizujući svoje egzistiranje u fizičkom svetu. Cilj je dati od sebe ono najvrednije i najdragocenije što

Poenta je u tome da su ih pisci nosili u sebi, u dubini svog sveta jer čovek je entitet za sebe. Pitanje je, da li je on ono što u suštini jeste ili ono što ga određuje. Završavanjem dela, otkrivaju se slojevi ispod aure. Poput svetlosti, koja se grana i širi geometrijskom progresijom, sakuplja se i vraća u samo biće, i ono tako ispunjeno bojama nosi duhovnu energiju u slojevima aura, koje može pokazivati različito u korelaciji sa već definisanim energijama – ljudima. Tada nastaju spone između ljudi i povezanost koja razdvajanjem odnosi ili razotkriva slojeve i tako nastaje ranjivost, da ne kažemo emocionalna oštećenost. Niko se ne može zaštititi od bola već ga samo ublažiti. Poezija nastala na osnovu reminiscencija, blažeg ili umanjenog bola ima jačinu koja deluje tiho iz dubine, otvara grimiznu auru i otpušta iz sebe sve ono što u eteru biva transformisano u poetske slike ili višeglasja. Raščlanjujući determinisanost grimiznog, dolazimo do toga da su crvene nijanse doprinele izrazu trenutnog,

REMINISCENCIJE GRIMIZNIH AURA budeći strast i više slojeve energije, dok je plava nijansa posvećena reminiscencijama od nosno nejasnim sećanjima na ono što je sada nostalgija ili tiha čežnja, nedorečeno, nedosanjano i metafizički. Pesma nastala iz trenutnog, na osnovu impresije, obično potaknuta nekim događajem, tragedijom, tugom, ali neretko potaknuta radošću i zaljubljivanjem, ima lekovitu energiju raspršenog maslačka. Nošena lahorom, njena se energija formira na eteričkom nivou. Nosi nas svojom energijom, stvarajući prostor za svoje imaginarno postojanje. Bivamo tada obavijeni najmekšim slojem aure ali ujedno i najranjiviji. Pesma budi u čoveku najtananije i najnežnije emocije, a tada, kad je najranjiviji, u sebi integriše korpus snaga kojima brani i ujedno otvara kapije jednog od najvažnijih slojeva - onog prvog koji štiti dušu.

ima – dušu. Bilo da je poetski izraz utemeljen na trenutim impresijama, što je često, i pesma nastane izlivena u dahu ili na osnovu čežnji, davno proživljenih osećanja, reminiscencija koje su obavijene slojevima nesvesnog, služeći se imaginarnim i meditativnim, pa tako na kraju sam produkt – pesma, biva obavijena aurom pisca, odišući eteričnom atmosferom. Tako se stvaraju spone između ljudi koji nose auru i koju samo oni između sebe mogu prepoznati i razmeniti energiju boje i svetla. Poniranjem u dubinu duše, osećamo da je ceo kosmos koherentan, da su ljudi povezani sa univerzumom, pa neretko možemo i predvideti događaje, ne znajući da su oni već (pred) određeni u nama. Mnoga napisana dela su predvidela događaje u bližoj ali i u daljoj budućnosti.

5

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Jednom osvešćen, niko se ne vraća u niže slojeve, već duhovno raste kroz prizmu novonastalog integrisanog bitisanja. Današnji savremeni pesnik oživljava u novom vremenu oslobođen metrike, rime i ostalih stega i tereta. Biva oslobođen već nakon pesničkog prevrata čiji su nosioci bili Vasko Popa i Miodrag Pavlović, srpski Eliot. Sada već možemo eksperimentisati sa pesničkim slikama, stilom i leksikom bez opterećenja da ćemo doživeti osudu kritike. Poetskom izrazu vođenom unutrašnjim refleksom prethodi prevashodno estetska i stilska uklopljenost. Međutim, u današnje vreme nikad nije bilo lakše postati pesnik, a nikad teže biti pesnik. Vekovima su pesnici bili ili osporavani ili dizani u zvezde. Pesništvo je nešto što se nameće samo po sebi kao ekvivalent intelektualnom promišljanju mladog čoveka. Kada se razotkrije plašt eterične sfere emocija, tu prestaje racio, a kada je u pitanju ljubavna lirika, što je i najčešća tematska okosnica, kreće kaleidoskop emocija. Zato se pesnik ne postaje, već nosi u svojim genima intencija koja vremenom postaje konstanta, srazmerno njegovom razvoju, a najčešće emocionalnom i duhovnom. Poput isposnika koji čisti svoje telo i snaži duh suzdržavajući se od hrane i loših misli, tako i pesnik čisti dušu ispisujući svoje refleksije i odašiljući ih direktno u eter one bivaju materijalizovane. Samo takve pružaju olakšanje i dar su nekome ko putem njih može osvestiti i suočiti se sa samim sobom, svojih strahovima, dilemama, tugama, otkriti ljubav, prihvatiti ili se pobuniti. Tako se pesnikov unutrašnji svet uliva iz pojedinca u univerzum gde ostaje da vibrira prenoseći energiju. Preusmerena energija napušta svet izvan svog entiteta, vraćajući se u telo, um i dušu, gde kreira novu auru koja će poslužiti za neko vreme, u kome će pesnik, umetnik, shvatiti da njegovo stvaranje jednog dana mora nadići sve ono što je plima izbacila na obalu. Tada ostaju tragovi, poput onih na pesku, ali uprkos svemu - neizbrisivi.

Ilustracija: Keti Radevska

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

6


Branislav Banković

postala punoletna, udala za Čarlija Čaplina (16. jun 1943.). Čaplin je bio najslavnija filmska zvezda na svetu kome su tada bile 54 godine. Selindžer je bio besan na nju i govorio je da je sponzoruša. Ubrzo posle toga odlazi u Englesku kako bi se uključio u ratna dejstva. Sa svojom IV divizijom učestvuje u oslobađanju Pariza (25. avgust 1944.) gde je sreo Hemingveja koji mu je u početku bio uzor. Kasnije je kritikovao i njega, kao i druge pisce. Učestvovao je u iskrcavanju u Normandiji (6. jun 1944.), a te zime i u katastrofi epskih razmera, u bitkama za Hirtgensku šumu. Bila je to prava klanica puna praiskonskih strahova. Otišao je u vojsku jer je želeo iskustvo, nije imao pojma koliko će ga to koštati. Selidžer je iz rata izašao nesposoban da veruje u herojske i plemenite ideale koje po našem mišljenju zastupaju kulturne institucije. Postao je psihička žrtva konačnog ratnog otkrovenja. U julu sledeće godine bio je hospitalizovan u Nirnbergu, u opštoj bolnici na odeljenju psihijatrije zbog posttraumatskog stresa. Iste godine (18. oktobra) se oženio doktorkom francuskinjom. U pitanju je zapravo bila nemica Silvija Velter koja je radila za gestapo u periodu 1939-42. Teško je poverovati da Selindžer, koji je bio kontraobaveštajac u vojsci, to nije znao. Vratio se sa njom u Ameriku (10. maj 1945.) da bi se nakon samo mesec dana razveo od nje zbog njenog jasno ispoljenog antisemitizma. Formirao je sopstveni skup vrednosti i sopstvene zahteve. Voleo je da sluša jazz i da piše, nastavio je da objavljuje priče u Njujorkeru. Posle pet godina najzad mu je objavljena priča Mala pobuna kod Medisona. Na plaži ispred hotela Šeraton u Dejtona Biču upoznaje Džin Miler (14) sa kojom je bio u vezi od 1949-55. Inače, u tom hotelu se razveo od prve i od druge žene. 1950.godine završava roman Lovac u raži započet još za vreme rata koji mnogi izdavači odbijaju da štampaju, između ostalih i Njujorker, uz obrazloženje da je glavni lik suviše domišljat i introvertan, ne veruju u njega. Holden je lud, kažu. Knjiga izlazi iz štampe tek jula 1951.godine i košta 3 dolara. Na poleđini prva dva izdanja nalazi se slika pisca koju je autor kasnije uklonio. Komentari i kritike su uglavnom pozitivni osim malog broja kritičara koji su govorili da je glavni lik lud i da je folirant. Knjiga je do danas prodata u preko 65 miliona primeraka i svake godine se štampa u visokom tiražu (250 000 kom).

PIŠEM DA BIH PREŽIVEO Džerom Dejvid Selindžer, Njujork 1919. – Korniš, Nju Hempšir 2010. Pisac kultnog romana ’’Lovac u raži’’ bio je izvanredno kompleksno i duboko kontradiktorno ljudsko biće. Rođen je 1.1. 1919. godine od majke Džilić (1893) katolikinje i oca Sola (od Solomon 1887) Jevrejina, trgovca. Imao je stariju sestru Doris (1912) koja se udala 1933, sa kojom je imao dobar odnos. Kao mali bio je introvertan i učtiv dečak koji je rastao u mehuru, voleo je svoju majku i ona je volela njega. Otac je bio strog i bavio se uvozom šunke. U relativno mirnom i srećnom detinjstvu njegov jedini problem u određenom smislu bio je, nepostojanje problema. U osnovnoj školi bio je loš đak i zvali su ga Soni. Soni je bio nespretan i ambivalentan, rastrojen i rasejan dečak koji nije znao šta želi u životu. Kako je stario priželjkivao je ono što je tvrdio da prezire: novac i Holivud. Ponavljao je u gimnaziji Mekberi a onda je upisao vojnu školu, pa zatim, vojnu akademiju Veli Fordž. Tada je počeo da ispoljava ljubav prema glumi i pisanju. 1936. godine je upisao studije u Njujorku koje je ubrzo napustio i otišao sa ocem u Evropu. Posetili su Austriju (Beč) i Poljsku u periodu od 1937-38 radi porodičnog posla (uvoz šunke i sira). Po povratku u Ameriku ponovo upisuje koledž koji ubrzo napušta da bi upisao privatni kurs iz pisanja proze Kolumbia Univerziteta. Govorio je “Pisanje mi je važno, mogao bih da vam pokažem mnogo lepih lica na koja sam zgazio kako bih to ilustrovao.’’ U to vreme je zapisao i “Znam da postoji Bog, ovoliki broj seratora ne bi bio u stanju da učini nešto ovako veličanstveno čak ni pukim slučajem da nije ko mudriji zdrave pameti umešao svoje prste.” U leto 1941. godine upoznaje mladu i lepu Unu O’nil, ćerku pisca Judžina O’nila i zaljubljuje se u nju. Izlaze zajedno po klubovima kada je na odsustvu a kada nije piše joj ljubavna pisma od po 10-14 stranica. Konkuriše za prijem u školu za podoficire i biva odbijen. 1943.godine su ga prekomandovali u vojnu bazu blizu Nešvila u Tenesiju i unapredili u mlađeg vodnika. Tog leta se Una, čim je 7

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Do sada je definisala generacije adolescenata širom sveta. Sam autor nije hteo nikada nikome da proda autorska prava za snimanje filma i zaveštao je svoje naslednike da to ne čine. Selindžer je inače voleo filmove, imao je veliku ličnu kolekciju u svojoj kući i gledao ih je gotovo svakodnevno. Omiljeni film mu je bio 39 Stepenika A. Hičkoka. Selindžer se venčao sa Kler Daglas (21) u Vermontu (17. februar 1955.), a u decembru iste godine je postao otac ćerke Margaret. Živeli su na udaljenom imanju u Nju Hempširu gde je on po ceo dan pisao u svome bunkeru iz koga ponekad nije izlazio i po sedam dana. Decu je čuvala žena kojoj je pomagala dadilja. 1957.godine žena ga je napustila sa detetom i otišla da živi kod svoga oca u Njujork. Ubrzo se vratila a sledeće godine rodio mu se sin Metju (1960). Selindžer stvara danonoćno. Objavljuje knjigu (1961) Freni i Zui a 1963.godine Visoko podignite krovnu gredu tesari. Te godine ga Žaklina Kenedi poziva telefonom u Belu kuću na doručak što on odbija držeći se učenja svoje vedantske filozofije; žene i zlato su najstrašniji neprijatelji prosvetljenju, pri tom žena više nego zlato, pošto ona stvara potrebu za zlatom. Zbog žene muškarac postaje rob i gubi slobodu. Ne može da se ponaša onako kako bi voleo. U septembru 1966.godine se razvodi od supruge koja odvodi decu i uzima deo zemlje, on pristaje na sve. Kler se vraća studijama, završava psihologiju i postaje Jungov analitičar. U životu je napisala više knjiga od Selindžera i nikada nikome nije govorila ko joj je muž. U časopisu Njujorker izašla je Selindžerova novela Hepvort 16, 1924. Bio je to poslednji put da objavljuje. Jedan od razloga zašto je prestao bio je taj što je imao dve gospodarice, umetnost i religiju. Ostali razlozi su bili: njegova netolerantnost prema građanskom životu, bekstvo u izolaciju, ljubav prema jednoobraznosti, mržnja prema intelektualnom seciranju, potreba za mladim devojkama, kratak fitilj, averzija prema tome da ga neznanci dodiruju i dr. 1972.godine počinje da se dopisuje sa Džojs Mejnard (18) koja sledećeg leta na raspustu dolazi da živi sa njim. Nakon kratkog vremena rekao joj je da ide, nije želeo da ima više dece i razišli su se. Ona je to teško podnela, kupila je kuću u njegovoj blizini i dugo posle toga je patila. Nije mogla da shvati njegovo takvo ponašanje /odbijanje/ posle onakvih pisama koje joj je pisao, punih ljubavi i ohrabrenja za njen spisateljski rad. Za Selindžera nastupa po njegovoj religiji poslednji period života - odricanje od sveta. Već duže vreme se nije pojavljivao u javnosti (većina nije znala kako izgleda i da li je živ). Živeo je izolovan u svojoj kući sa visokom ogradom. Poslednji intervju je dao 1953.godine kada je rekao: „U neobjavljivanju ima čudesnog mira. Objavljivanje je strašno remećenje moje privatnosti. Ja volim da pišem ali pišem samo za sebe i sopstveno zadovoljstvo. Plaćam takav stav. Poznat sam kao čudan i ohol čovek ali samo pokušavam da zaštitim sebe i svoje delo. Preživeo sam štošta, pa ću verovatno preživeti i ovo.’’ Nastavlja da piše i da se zaljubljuje u mlade devojke, šalje na stotine pisama ženama koje su mu na neki način zanimljive i privlačne. Gotovo sve Selindžerove životne priče prate isti krug; lik želi da umakne od sveta, hoće da prevaziđe čežnju, ego i druge ljude ali na kraju se uvek vraća običnoj ljudskoj muci, pukom življenju. Njegov život je neuspeli roman, on nikada nije zaista ponovo prigrlio postojanje Za sve to vreme čitaoci su bili ‘gladni’ informacija o njemu. 1988.godine je napao dva fotografa Njujork Posta ispred prodavnice koji su pokušali da ga fotografišu. 1992.godine je izbio požar na njegovom imanju u Kornišu i javnost je tako saznala za njegovu treću ženu koja je pozvala vatrogasce. Kolin O’nil je bila medicinska sestra 40 godina mlađa od njega. Požar je opustošio sve osim njegove spavaće sobe i radne sobe u kojoj su bili dokumenta i rukopisi. On se za sve to vreme gašenja vatrene stihije kao dete skrivao od vatrogasaca i novinara. J. D. Selindžer je ostao upamćen po romanu Lovac u raži ali i po tome što je privatnost uzdigao do nivoa vrste umetnosti. Kada su se 1996/97 pronele glasine da će biti objavljena nova / stara/ knjiga Hepvort 16, 1924, odmah je izbila na treće mesto najprodavanijih knjiga po porudžbinama u pretplati. Ništa od toga nije bilo, Selindžer je odustao od svega i zapretio tužbom. Njegova nekadašnja ljubavnica Džojs Mejnard, sada samohrana majka troje dece, prodala je pisma koja joj je Selindžer pisao. Prodata su na aukciji u Sotbisu u Njujorku. Kupio ih je bogataš Piter Norton za 156.000 dolara i vratio Selindžeru. Tako je misterija ispletena oko sfinge nastavila da traje. Ostaje pitanje, ko je zapravo J. D. Selindžer? Tajanstvena legenda ili smešni klovn, pustinjak koji je ćutanje pretvorio u najrečitije delo, umetnik koji je postao ikona svoga doba pokazavši /i dokazavši/ kako pre tog uzrastanja morate da ubijete ono u šta vas drugi pretvaraju. Retki prijatelji koji su dolazili u kuću svedoče o postojanju sefa ali šta je u njemu i da li napisana dela zaista postoje videćemo kad za to dođe vreme. Jedno je ipak sigurno, u tom sefu su bile sve njegove emocije dok je on uništavao sebe povlačeći se sve dublje u tišinu svedočeći pri tom o željenom a nikad dosegnutom zaboravu na Unu i na rat. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

8


КУЛТ СЕЋАЊА парка. У време Кнеза Милоша Обреновића, на периферији града у делу Палилуле оснива се 1826. године Ново гробље, познато као Ташмајданско гробље. Убрзо је 1835. године изграђена и црвка Св. Марка, ово гробље је имало сва обележја и црквеног и државног гробља. Крајем XIX века, 1886. године оснива се Ново гробље (на подручју изнад Булбудерског потока, испод Звездаре), 1893. године је изграђена црква Св. Николе, задужбина Станојла и Драгиње Петровић на Новом гробљу у Рузвелтовој, у стилу средњовековне византијске архитектуре, по пројектима арихтекте Светозара Ивачковића. Иконостас је радио академски сликар Стева Тодоровић. Црка постаје централно место у гробљу (у физичком и духовном значењу), идентификујући гробље као православни хришћански простор. Ово гробље постаје уређено гробље и контролисано од стране државе преко законских регулатива. Посебно велики значај је дао за формирање овог гробља Владан Ђорђевић, који се сматра и утемељивачем савремене комуналне политике у Београду. „Евроцентричност београдског Новог гробља уз сво поштовање његовог православног идентитета, била је норма на основу које је конституисано главно београдско гробље“. (Ф. Каниц, „Краљевина Србија и српски народ“, Београд у деветнаестом веку, из дела страних писаца, 269). Феликс Каниц, такође, износи став о толеранцији и мултикултуралности у Београду. Феникс наводи да Београд нема гета за Јевреје и потпуна је равноправност Јевреја у Београду крајем XIX века. Данас је Ново гробље културно-историјска целина. Ново гробље чини изузетно богатство скулптурних споменика, дела најпознатијих вајара. (Ђорђе Јовановић, Симеона Роксандића, Ивана Мештровића, Сретена Стојановића, Вука Велимировић и многи други). Између два светска рата, почело се са сахрањивањем на Новом гробљу и осталих вероисповести: католика, протестаната, јевреја, муслимана. Русима, који су се населили у Београду после Октобарске револуције додељене су парцеле за сахрањивање. Подигнута је 1907. године Српска костурница, за ратнике из српско-турских ратова 1876-1878, и српско-бугарског рата 1885. године. Посебно су карактеристична војничка гробља где су сахрањени погинули у Балканским ратовима, Првом и Другом светском рату. Почивају припадници српске и савезничких армија, и непријатеља. Француско, руско, италијанско, аустро-угарско, бугарско, немачко и енглеско војно гробље су посебне целине.

КУЛТУРА СЕЋАЊА, НОВО ГРОБЉЕ, КУЛТУРА СМРТИ Мирлослав Васић, културолог Ново гробље у Београду, несумњиво, представља један од најзначајнијих меморијално-споменичких целина у Београду и Србији, а има своју вредност и у укупном споменичком наслеђу те врсте у свету. То је отворена књига у којој се налазе највећа имена, великани историје, културе и уметности“. (Секулић, Ј. НОВО ГРОБЉЕ У БЕОГРАДУ СПОМЕНИЧКО НАСЛЕЂЕ ПРОБЛЕМИ ЗАШТИТЕ у ДК 7.025.3 :726.8)

Историја београдских гробља је повезана са судбином и историјом града. Хришћани, православни у Београду имају своје богато

Црква Светог Николе на Новом гробљу

културно наслеђе и културу сећања. Током турске власти у Београду, Српско гробље налазило се на Савској падини (гробље се пружало од Варош Капије до Зеленог Венца). Већина Срба у Београду је у том периоду живела око Варош капије. Такође, поред овог гробља, Срби су своје умрле сахрањивали и око старе српске цркве (Доситеј Обрадовић). Еманципација Срба у XIX веку је условила и културну слободу која је довела и до измене погледа на културу смрти у Србији. Прво гробље за Ослободиоце Београда у XIX веку је подигнуто на Врачару, код Карађорђевог

9

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Алеја великана, основана је 1927. године, намењена сахрањивању личности од посебног националног значаја код српског народа (Милош Васић, Јован Цвијић, Велимир Михаило Теодоровић, Петар Кочић, Корнелије Станковић, Илија Милосављевић Коларац, Стеван Христић...). У истом периоду су уз Рузвелтову улицу настала је још једна просторна целина Аркаде. На овом простору су сахрањени Никола Пашић, Миленко Веснић, Јанко Вукотић, Сретен Стојановић и многи други. Капела војводе Радомира Путника подигнута по пројекту Александра Васића и надгробни споменици Заслужним за отаџбину су прва обележја на Новом гробљу које је држава подигла у част и сећања на заслужне грађане. После Другог светског рата, Ново гробље је добило још две просторне нове целине: Спомен-гробље, бораца у окупираном Београду и Гробље заслужних грађана или Алеја заслужних грађана је изграђена 1965. године (Петар Лубарда, Стојан Аралица, Данило Киш, Иво Анрић, Милош Црњански, Зоран Ђинђић, Рахела Ферари, Мија Алексић, Љуба Тадић, Стево Жигон, Милена Дравић, Драган Николић). Шири комплекс Новог гробља чине још две целине: Гробље ослободилаца Београда 1944. и Јеврејско гробље. Око Спомен-костурнице бораца из Првог светског рата налази се Алеја народних хероја Југославије (Александар Ранковић, Слободан Пенезић Крцун и многи други) Данас је простор живота одвојен од света смрти (гробља), у историји човечанства у појединим цивилизацијама није било такве поделе. „Најважнији преломни тренуци везани за егсистенцију сваке друштвене заједнице, а који у одређеној мери нарушавају њен устаљени животни ток, јесу рођење, свадба (склапање брака) и смрт. То су уједно и прилике да чланови заједнице на адекватан начин обаве традицијом успостављене ритуалне радње. Основни циљ ових ритуала је да се превазиђе настала, поремећена друштвена равнотежа. Ако се то посматра са аспекта комуникације, ритуални постају, на известан начин, регулатори друштвеног живота“ (УДК 393.7/.9(=163.41) Оригинални научни рад 291, Милина Ивановић-Баришић, Етнографски институт САНУ, Београд)

Урош Предић, Сироче на мајчином гробу Страх од смрти је највећи страх код људи. Страх од смрти у рату је „најмања“, она не фигурира као нешто што је страшно. Она је све присутна, и она тада „влада“. Смрт се у екстремно ратним ситуацијама доживљава и као „спасење“. Код савременог Западног човека смрт постоје извор индивидуалног страха од смрти. У пређашњим цивилизацијама смрт је била колективна, колектив је тај са којим се делила емоција, и колектив је обезбеђивао „излечење“. Данас, смрт је индивидуални „проблем“, више је апстрактна тема него што је била пре само пар деценија. Ми се данас више ужасавамо смрти неко што су то наши преци. Целивање умрлог као ритуал који је посебно значајан за Русе и Србе, све ређе је присутно на сахранама. Примери визуелне културе смрти у српској уметности, емоционални доживљај и осећајности је посебно изражено на слици Уроша Предића, Сироче на мајчином гробу, настала 1888. Године.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

10


Јован Исајловић, Кнез Милан на одру

У нашој уметности има доста примера на тему смрти, Стеван Алексић, Ауторпортрет у кафани, 1904. године; Јован Исајловић Млађи, Кнез Милан Обреновић на одру, 1839. године; Ђорђе Крстић, Утопљеница из 1879. године итд. Радикалног жаљења, даће, задушнице су сведене на минимум у урбаним срединама, већином су се обичаји задржали у руралним срединама. Истраживања показују да се смрти плаше много више младе него старије особе. Смрћу се прекида социјална, друштвена и породична веза са покојником. Култура је у овом тексту разумљива у њезином широком и истовременом основном значењу. Културу смрти треба да се разуме у историјском, политичком, друштвеном и социјалном контексту. Смрт је кроз историју различито тумачена. Филозофија, антропологија, култура, религија, уметност и наука су кроз различите дискурсе тумачили смрт. Култура смрти се посматра као јединствен јаван феномен који настаје као последица јавне и приватне људске делатности. Постепен прелазак покојника из сфере живота у сферу смрти. Тај „прелазак“ почиње тренутком смрти и траје годину дана по српским обичајима. То је период када породица покушава да оствари комуникацију са умрлим чланом, највидљивији вид комуникације су даће, задушнице и подизање надгробног споменика на гробном месту. Норман Фише је истакао теорију емоционалности као кључну тачку у дефинисању нововековне културе смрти.

11

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


PLANET POEZIJA Poetski doček Nove godine i Šarena poetska čorba

Izašli smo iz olimpijskog grada zaodjenutog u prvo ovogodišnje sniježno ruho, neosnovano strepeći što je bijela vjenčanica poprilično duga u decembarskom jutru na svim putevima. Klizeći predjelima čarobne zimske idile, istrajavamo u realizaciji poetskog nauma da programima „Planet Poezije“ povežemo i međusobno zbližimo regionalne umjetnike, ne samo književnike i pjesnike, već slikare, skulptore, filmske radnike, glumce i muzičare. Zamišljeno je da se međunarodna manifestacija „Poetski doček Nove godine i Šarena poetska čorba“ odvija na drugom mjestu ne samo u Sarajevu, gdje smo započeli s druženjima 2013. godine, a do sada smo odlazili u Maribor (2014) i Zagreb (2016). Domaćin za 2018. je Beograd. Uprkos historijskom kontekstu, vremenskim (ne)prilikama, hroničnoj pjesničkoj besparici i vremenskoj oskudici izazvanoj povratkom ranog robovlasništva, u kojem mnogi ne haju a tek rijetki mare za umjetnost, 15. decembra okupili su se umjetnici koji se razumiju iz dubine duše i čiji su se otkucaji srca nadopunjavali na Skadarliji, upravo tamo gdje su, a i još dugo će, boemi osvanjivati kad sav normalan svijet sni. „Zisov boemski krug“ ushićen je podržao ideju „Planet Poezije“ o upražnjavanju kulture u suprotstavljanju nekulturi. Tako su se i posjetioci i učesnici oslobodili, pustivši duh slobode iz čarobne lampe u multimedijalnom programu „Poetski doček Nove godine“. Svako na svoj način stigao je u galeriju „Polet“ iz zavijanih gradova Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine. „Poletova“ pozornica dopunjena je Novakovim šarenim kokotima, skulpturama od drveta i metala iz serije „Zornjaci“. Zabava je mogla početi. U premijernom bloku poezije slušali smo stihove Lili Koci (Zagreb), Ilijane Ilić (Kovin), Gorana Matića (Zemun), Romane RedžićTodorović (Beograd) i Belme Glibić (Sarajevo). Za muzički predah pobrinuo se sarajevski duet Suzana Vinković, profesorica violine, i Enes Ibričević, profesor gitare. Pjesničko druženje nastavljeno je stihovima Ljiljane Lipovac (Zagreb), Vladanke Cvetković (Beograd), Dževada Hadžihasanovića (Beograd-Sarajevo) i Ljiljane Miličević (Beograd).

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

12


Potom je na scenu izašao Ivan Novak, rođeni Sisčanin iz Petrinje, koji je, pored tri skulpture, donio gitaru i retro mikrofon da drugi put muzikom zagrije atmosferu galerije. Nastavak novogodišnjih poetskih putešestvija prošarali su stihovi Lidije Puđak (Zagreb), Gordane Manigode (Novi Sad), Milena Šelmića (Novi Sad) i Jelene Gavrilović (Beograd). Muzičku supstancu dodatno je začinio kantautor Džani Hot (Sarajevo) u pratnji orkestra „Renesans“. Zimske tragove stihovanih stopa nastavili su risati Julijana Balaban (Beograd) i Vladimir Vuković (Beograd), te Tamara Čapelj (Sarajevo) i Dino Porović (Sarajevo), moderatori beogradskog „Poetskog dočeka Nove godine“.

U završnici zvaničnog dijela večeri dodijeljene su zahvalnice Udruženja umjetnika „Planet Poezija“ iz Sarajeva, i to galeriji „Polet“ (uručena umjetničkoj direktorici Jeleni Pavlović), te „Dnevnom listu“ iz Mostara i portalu „Fokus.ba“. U ovo naše moderno doba teško je donijeti bilo kakvu odluku, a kamoli nagraditi nekoga, a da ta nagrada bude i općeprihvaćena. „Planet Poezija“ nije imala nikakvih dilema da Specijalno priznanje za doprinos kulturi i umjetnosti u 2018. godini dodijeli plemenitoj zagrebačkoj pjesnikinji Lidiji Puđak, idejnom osnivaču regionalnog projekta „Pjesničkom riječju: Stop nasilju nad ženama.“

13

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


I ostatak večeri bijaše podjednako pjesnički poletan i veseo uz muziku dopunjenu plesom u okviru „Šarene poetske čorbe“, koja se krčkala u galeriji N.EON. Nastavak okupljanja podrazumijeva učešće svih prisutnih pjesnika koji žele govoriti svoje stihove. Tako su, pored pomenutih pjesnika u zvaničnom dijelu, svoje stihove govorili i Katarina Sarić (Budva), Pavle Lazić (Beograd) te Teodor Lorenčić (Beograd). Uz tanane stihove i muzičko tkanje, isprepletene su zvjezdane niti sjaja sasvim obične večeri. Utiske o „derneku širih razmjera“ čak i dan-danas prepričavaju savski galebovi kolegama na dunavskim splavovima. Prema neprovjerenim i zadnjim šumovima iz više izvora, riječnih tokova i jezerskih valova, pernata korespondencija se proširila i na pristiglu morsku populaciju na Tisi, uključujući kolibriće s kanala za navodnjavanje D-T-D. Ne bismo da pišemo hvalospjeve „Zisovom boemskom krugu“ ili „Planet Poeziji“, jer se te večeri nije znalo ko je domaćin a ko gost. Pobijedila je poezija uz druženje. Zato se zaustavljamo ovdje. Do narednog planetarnog „Poetskog dočeka Nove godine & Šarene poetske čorbe“, ostaju slike, uspomene i sjećanja na beogradsku sesiju. Naredni susret zakazujemo u Sarajevu, pa nas do tada ili ne zaboravite ili, kako to Balašević ispjeva, računajte na nas.

Prilog pripremili: Tamara Čapelj i Dino Porović

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

14


ZVEZDA U OBLIČJU ŽENE zvezda u beskrajnom plavom krugu Miloša Crnjaskog. Ovom zbirkom pesama naša književnost je dobila još jednu Zvezdu. Zvezda o kojoj peva Miodrag Lekić je mila, sjajna, svetla, predivnog lica, divnog tela, prelepe kose, lica bela, „njena je duša vetrom protkana“ (Prolazi zima), „Veliki borac, srca iskrenog/toplina teče sa lica njenog“ (Toplinom me greješ). Zvezda lirskog subjekta Lekićevih pesama ima oblik žene: „srećan sam što nisi zvezda sa neba, već dobra i lepa žena“. (Pišem ti pesmu) Dajući Zvezdi obličje žene, Miodrag Lekić nastavlja da korača tragom velikana srpske ljubavne poezije, poput Milana Rakića i Jovana Dučića, koji su ispevali neke od najlepših stihova u čast žene, večite inspiracije umetnika. Pesnik u više pesama ističe stidljivost Zvezde jer Zvezda ne bi bila Zvezda kada bi se besramno nudila. Njena lepota i privlačnost upravo su u kopreni stida koja je obavija. Zvezda, kao i žena, skida tu koprenu tek kada joj se priđe iskreno, nežno i s ljubavlju, a „pesnička ljubav je dugovečna“, kao što kaže Miodrag Lekić u pesmi Naredba srca.

JELENA SKROBIĆ O ZBIRCI „PESMA O ZVEZDI“ MIODRAGA LEKIĆA

Zajedničke crte pesnika i onih koji vole jesu neprestana sumnjičavost i zapitanost nad svrhom onoga što čine. Najveće, najlepše i najvrednije što oni imaju da daju su stihovi i ljubav ili ljubav u stihovima. Zato je Zvezda „iz srca stihovima verena/iz duše pesmom venčana“ (Sreća). Oni se pitaju da li je dovoljno ovo što daju. Da, dovoljno je. Dovoljno je svima onima koji umeju da prepoznaju suštinske životne vrednosti. Te vrednosti smeštaju se u srce, kako kaže naš pesnik u pesmi U srcu te nosim, jer jedino ako se u srcu čuvaju, ne mogu da se izgube.

Miodrag Lekić (1952) je mladenovački pesnik čije su najveće životne ljubavi, pored poezije, porodica, deca i selo. Njegova prva zbirka pesama, „Poljupčići“, zasnovana je na izmišljenim pričama koje je pričao deci dok je uživao u druženju sa njima u prelepoj prirodi rodnog kraja. Nakon pesama za decu i o deci, počeo je da piše ljubavnu poeziju, a rezultat njegovog rada u ovoj književnoj oblasti je zbirka „Pesma o zvezdi“ koju je objavilo Udruženje književnika i ljubitelja knjige „LiteraMladenovac“.

Paralelama između stvaralaštva velikana srpske književnosti i stvaralaštva Miodraga Lekića može se dodati i paralela sa Vojislavom Ilićem. Ona se zasniva na idiličnim zimskim pejzažima, granama posutim injem, mrazu koji šara prozorska stakla... Zbog ovoga su pesme Miodraga Lekića ne samo pesme osećanja, nego i pesme ambijenta. Lirski subjekt Lekićevih pesama za svojom Zvezdom čezne („kad bih osetio taj poljubac nežni/kad bi zraci njeni obavili telo/kad bih poljubio njeno lice belo“, Trebaš mi), upućuje joj zdravicu („Danas sa tobom biti neću/ali ti želim zdravlje i sreću, Čestitka), a ponekad se zadovoljava i samo time da je vidi i da joj mahne. On joj hrli u zagrljaj bez bojazni da će biti povređen ili ostavljen. On veruje u srećnu budućnost i nova proleća jer ima svoju Zvezdu. Zato bi trebalo poslušati reči pesnika:

Stihovi Miodraga Lekića oplemenjuju dušu zato što su u njima prepletene najlepše reči srpskog jezika: ljubav, poljubac, sreća, toplina, duša, srce, proleće... Stihovi Miodraga Lekića odišu životnom energijom i u njima dominira pozitivan stav prema budućnosti: „Ako kiša pada, ti pomiluj kapi“. „Pomisli na sreću i podeli ljubav“ „sreća nas čeka i lepi dani“ (Pobedimo tugu) „Nema te zime, ni hladnoće, i led otopi kad srce hoće, prolazi zima, ide proleće umesto leda, cvetaće cveće“. (Ljubav topi sve)

„Ko hoće srcu da ugodi nek' da srce zvezdi da ga vodi“ (U zagrljaju)

U srpskoj književnosti postoje dve zvezde neprolaznog sjaja: Plava zvezda Miroslava Antića i

15

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


HAIGU „Zvuk vode“ u čast pjesnika Miloša Crnjanskog, koji je antologijom „Pesme starog Japana“ prvi upoznao Balkan s haiku formom. Dr. Stjelja, poznata srpska književnica, politolog i prevoditeljica, diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za orijentalistiku. Urednica je web portala „Istočni biser“ i časopisa za kulturnu raznolikost „Alia Mundi“. Priključila se zdušno nastanku ove knjige dajući joj onaj fini, stručni premaz.

„TVOJE KANDILO I MOJOM SVIJEĆOM PLAMTI“

KAKO JE NASTAO PRVI HAIGA ZBORNIK U HRVATSKOJ Marija Juračić, prof.

Književnik, pjesnik, slikar i urednik časopisa „Sapphoart“, mr. edu. računalstva, s kojim već neko vrijeme uspješno surađujem u organizaciji raznih književnih natječaja, Zoran Hercigonja uložio je u stvaranje ovog zbornika svoje veliko umijeće i profesionalno znanje, ali i senzibilitet pjesnika i slikara. Slikarevo je oko znalo pronaći najljepše likovne predloške, a osjećaj pjesnika uočiti sklad teksta i slike. Uredio je zbornik i ilustrirao njegovu naslovnicu nadahnutom slikom koja prigodno diše japanskim ugođajem i koja, jednom viđena, mora ostati u oku gledatelja. Tako je stvar krenula. Nakon mnogo dogovaranja i rada, u kojem ni autori haiga nisu ostali pošteđeni, rodio se prvi haiga zbornik na ovim našim prostorima koji podastiremo kritici javnosti pozivom da ga prolista i donese sud. Kandilo autora haiga i uredništva je zaplamsalo zajedničkim sjajem. U slavu Busona, oca haige.

Često slučaj piše priče pa je napisao i ovu. Na jednom njemačkom haiga portalu upoznala sam njegovu urednicu, gospođu Claudiu Brefeld, veliku ljubiteljicu i poznavateljicu japanskog pjesništva pa sam pročitala niz njezinih radova o haiga stvaralaštvu. Njezino oduševljenje haigom ubrzo je prešlo na mene, možda i zato što na portalu „Očaravanje“ već dugi niz godina njegujemo haiku poeziju. Or- https://view.publitas.com/foi/tvoje-kandilo-iganizirala sam poetsku igru stvaranja haiga ne mojoj-svijecom-plamti- elektronicki-haigagovoreći članovima portala da će igra završiti zbornik/page/1 izradom zbornika. Odaziv je bio zapanjujući i na portal su se počele nizati prekrasne haige. Varijacijom jednog Busonovog stiha osmislila sam naziv zbirke. Ujedno me zabavljala misao kako u dvije različite države postoje dvije žene koje ni ne znaju koliko su međusobno povezane finim nitima japanskog stiha: Claudia i Ana. S dr. Anom Stjeljom sam već surađivala kad je krenula u ostvarenje prekrasnog haiku zbornika ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

16


PERONI

NA PERONU hodala je poput tebe pognute glave žena koja drži svoj dio svijeta u rukama ja sam bio gol zavezan na peronu sudbine ona, isklesano sjećanje na postanak života razapet pred njenim nevinim očima bičevan pogledima čežnje osjećam prisustvo ljubavi u teškim mukama

UPUTE ZA RUKOVANJE oslobođen tek huktajem sove duboko u noći nakon što je šutke pratila ples usana dvoje pretučenih dvoje krvavih vukova

imam jedno srce bez uputstava za upotrebu nađeno uz cestu probao sam ga posoliti stislo se probao sam ga skuhati postalo je gotovo metalno zabijao sam vilicu u nj rezao ga napola lomio kao prezrelu lubenicu ulijevao vruće olovo u pretklijetke i pržio na logorskoj vatri te najzad gotovo odustao i zakopao ga u zemlju ispod punog mjeseca tek kroz maglu čuo sam anđeoski glas: pogrešno si pretpostavljao ne trebaju ti uputstva za upotrebu već upute za rukovanje

RIKARD DIMIĆ

ta rukuj njime nježno srce je to 17

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


MAJA HERŠAK KRVNA LINIJA ZA GROB 33 Jutros se grad budi U nijansama olova Nekoć sam voljela kišu Njeni čavli sada grebu lice Stare rđe cijede se I ne smije mi se više Uzvratim osmijehom na osmijeh Po navici pristojnosti No, koliko je radosti I istine - pitam se U pristojnom čovjeku I zašto nas zapravo Samo oni drugi ljute Još uvijek sam sanjar Zaljubljena u stihove Samo stranice duše Ne ispisujem Zlatnim mastilom Moji su snovi Tamnijih boja I teže se budim Kažu - samoizlječivi smo Bol je u podsvijesti Lijek u nadsvijesti A ja ne mogu dokazati Ni jesam li svjesna Pastuha tame S osebujnim vodenjakom U sedlu smrti Što nestaje Obavijen maglom Na leđima studenog Iako noćima Osluškujem Podmukli kas Njegovih kopita Pločnikom spomenika Onih čije vrijeme Još nije stiglo Ja se ne bojim smrti Mene je strah umiranja Ja ljubim konačni cilj Jednosmjernog putovanja I potajno se radujem Smrti vladavine Moralnih patuljaka No, neka dođe iznenada I brzinom trkaćih konja Zađe u suton Zrak vonja Otrovima rata Kamatari naših života Traže svježu krv

Naših sinova Jer nas su odavno porazile Unutarnje bitke I trulimo kao stari kolci Zabodeni u križ Na grobu bezimenog junaka U sporom i bolnom Umiranju Ovaj svijet je izgrađen Na kostima palih predaka I lomi kosti naših života I znam - zacijeliti će jednom Ali slomljena kost Ne zarasta isto Vrijeme - kažu Sve brže prolazi No koliko traje Pet minuta u rovovima Metalnih kiša U zazivu nebeske milosti Kroz rešetke zvijezda I čuje li itko Promukle jecaje Usana posutih barutom Predugo gledam Kako razlike među nama Rađaju mržnju i ubijaju Uzburkana krv Kipi u mojim jagodicama Od bijesa što će moje ruke Biti nemoćne zadržati potomke Iščupane iz zagrljaja mladosti Predugo gledam Zgužvanu starost Za okruglim stolom Što pod krinkom Patriotizma Huška koračnicu Lažnih ideja slobode U kojoj marširaju Tek djeca Predugo slušam Ocvale glasove Nakićenih oltara Što kliču Slatkoću Umiranja za mir A prešućuju ubijanja Svakog crkvenog brata

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

Čijim kanalima Protječe Kristov duh I liječi svetim dlanovima Napaćen narod Moje zjenice pucaju A bubnjići krvave Od laži I ne postaju istina Ako se omotaju Ukrasnim pridjevima Vjerujemo li zaista U hvalospjeve mira Ministarstva rata Čije su duše Goblen smrtonosnih Grijeha Zar ne padaju Uzalud mrtvi Kad svijet Poslije ratovanja Ostaje isti I koliko često Preživjeli pobjeđuju Očaj svojih snova Čije bi sjene Svakog odvratile Od bojišta Ja se ne bojim smrti Mene je strah umiranja Znoj predaka Ne štiti Krv potomstva Civilizacija napreduje Jedino u novom načinu Svakodnevnih ubijanja Jer moć je data Pogrešnim mozgovima Zrakom vonja Zadah moderne kuge Nas ubijaju Sporo i bolno Savijajući Kičmeni stub Dok ne pukne Klečeći pred Gigantskim sijačima Čije usne Žedne klanja Pjevaju o životu Kažu - samoizlječivi smo No, što može zaliječiti Krvavo srce majke Kad se bijeli ljiljan njenog vrta Posiječe za komad Trobojnice

18

Jutros je grad U nijansama olova Osluškujem kas Podmuklih kopita I ne smije mi se više Ja se ne bojim smrti Ako dolazi po mene Ako dolazi po krvnom redu Ako dođe u bljesku I u njemu ode Ja se bojim umiranja Onih koji ostaju Kada se linija preskoči Zbog mira koji Nikada nećemo vidjeti Jer samo mrtvi dočekaju Kraj ratovanja Mene je strah Hodati za tvojim lijesom Do groba Osebujnog vodenjaka Što ni spomenik Još nema Jer koja boja mramora Doliči takvoj naravi, ne znam Hodaj ti, sine, za mojim lijesom A ako mi te zemljom Prekriju prije mene ipak Neka sahrane i sva naša Smijanja i uspomene Sjećanja i mene živu A mrtvu U grob trideset tri Pokraj djeda Pokraj oca Pokraj tebe


POEZIJA Mario Lovreković Dva lica pakla Unakaženi leševi kotrljaju krugove užarene lave. Sizif noktima kida glasnice razuma s druge strane pakla. Bosonoga obitelj čeka na hladnoj keramici klaonice. Azazel proždire mržnju ukrašenu aureolom osvete s druge strane pakla. Grkljani u rukama zaklanih odbacuju krv i zrak. Kain oštricom kažnjava mekoću očnih jabučica s druge strane pakla. Poremećene sjenke gutaju najoštrije žilete. Suicid neprestano siluje sestru kaosa s ove strane pakla. Vjera umire u mukama lažnih svjedoka. Suze gase svijeće ohlađene radosti. Smrt pljuje izbijene zube po truplu raspadnutog života, zadavljenog u očima tragedije s obje strane pakla.

Na poklopcu lijesa Tragovi su ostali, nakon tebe. Vrijeme sam zarobio, čitajući tvoje znakove, tvoje poruke i naposljetku ostadoh slijep. Što si mi to htjela reći? Zasigurno si htjela otići, bez pozdrava i dodira, posljednjeg poljupca, otići bez strasti i srca. Zasigurno si htjela ubiti, stvoreno u zajedništvu, podariti mi ludost, silovati mi prokletu dušu i nevinu djecu našu; zasigurno si smjerala, podariti im smrt. Inače kćeri naše ne bi suzama vrištale, ne bi se umorne tresle i prizivale ime Božje. Ili si beznađem svoje duše, prizivala demone, slobodu koja stanuje u vatri, koja blaguje bez da joj se jelo nudi. Što si mi to htjela reći? Krv s tvojih usana nije nestala, samo više nije živa i ne teče. Krvlju tvoje djece goste se crvi, niti ona više nije topla i ne teče. Ostala je zamrznuta u majčinoj ljubavi. Što si mi to htjela reći? Kćeri naše zaklane snivaju, spokojne ih tmina proždire. Da li si mi to htjela reći? Da si ih ubila? Čitam tvoje znakove, 19

razmišljam o čemu govore. Odaju li strah i patnju? Kajanje? Čitam tvoje znakove i znam. Živu sam te pokopao. To su samo krvavi, slomljeni ostaci tvojih noktiju na poklopcu lijesa.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


PESNIKINJA UNDERGROUND SCENE Mario Lovreković Lovra

Tanja Ocelić

jedna je od onih koji neumorno stvaraju i dokazuju da kultura nikada neće biti poražena u raljama pirana zapostavljenog društva. Tanja svoje stihove dijeli u krugovima underground scene te su reakcije na njezinno stvaralaštvo prilično dobre. Rođena 1969. godine u Pakracu, mada već više od trideset godina živi u Sloveniji. Za sebe tvrdi da nije pjesnikinja, književnica te da je dvojezičnost pisanja poezije, haiku poezije i kratke proze samo njen drugi Svijet u kojega voli pobjeći iz surove realnosti, čisto da si nahrani dušu. Članica je više literarnih klubova i društava u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Svoju samostalnu zbirku još uvijek nema, ali radovi su joj objavljeni u mnogobrojnim zajedničkim zbirkama po Sloveniji i Hrvatskoj. Tanja piše zanimljivu poeziju, vrijednu čitanja.

Putovnica poljupca Praznovijerno Prepolovljena Paranormalna Priča Prve Pooble Pentagrama Preorana Prošlost Prosuta Po Podiumu Prašnog Putovanja Paklena Prepreka Presjek Paučine Preko Postoja Pocrtan Prugom Postoječeg Pravca Prodoran Pogled Prije Prolaznosti Prekrižanih Plamena Putovnicom Prvog Poljupca

Sara H

u tijelu opatice iza zastora glume

Umiljata mačkica

mala ružna glupačo besmrtna i božanska

Budi moj zvijer na podijumu noći zapucketaj repom po goloj koži umiljato predem kandžama crtam ti tragove strasti udahni izdahni zaurlaj iščupaj krik iz mojih grudi (spasi nas rešetaka boli) uđi u moje carstvo nagonom povedi se što dublje prema slobodi

sviraj joj cigane pogledom prekrsti dodaj se u njeno ime

Čista klasika Stari gramofon dobra muzika čista klasika ploča koja se još vrti od bluza do roka od muža do žene od pulovera do ljubavnice od vuka do Crvenkapice od lovca do patuljka od objektiva do kaosa od gora do mora od prijateljstva do smrti od otoka pa do srednjeg oka od sata do mata od trube do džeza od perverzije do bijega Sve do dna Jack Danielsa

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

20


INTERVJU KULTURA I UMETNOST _______________________________

Gluma kao autentičan izraz komunikacije

Stefan Nikolčić iz Sombora, student subotičkog univerziteta spojio je glumu i ekonomiju. Poznat kao humanista, mladić kome je „stalo“, što ne krije i često bez pardona ume da nazove stvari pravim imenom, kaže da je život bez humora fatalna greška. Nije ljubitelj društvenih mreža, ali je i te kako prisutan sa svojim stavovima i primerom mladima kako da se okrenu kulturi i umetnosti čiji je promoter. Stefan se za sada glumom bavi amaterski, a kao deo Američkog kutka, kulturnog, obrazovnog i informacionog centra koji je nastao usled saradnje grada Subotice i ambasade SAD-a u Beogradu, sudelovao je u predstavi „Veče desetominutnih drama“. Predstava je održana u junu mesecu ove godine, u Dečijem pozorištu u Subotici. Inače, desetominutne drame su karakteristične za američku pozorišnu scenu koje se od sedamdesetih godina šire po Americi i Evropi. Dramski pisci, na savremeni stil života odgovaraju tematskim pozorišnim večerima u trajanju od deset minuta, nudeći izazov glumcima. Tako je i ova predstava zahtevala brzu transformaciju, a teme su bile: porodica, ljubav, nasilje.

Kako je došlo do saradnje sa Američkim kutkom i šta vam je to iskustvo donelo? Komšinica iz moje zgrade me preporučila devojci, tj rediteljki koja radi u Američkom kutku i tako je počela saradnja sa njima. Rad sa njima mi je doneo iskustvo više, da više verujem u sebe i u moje sposobnosti. Porodica i nasilje u porodici su tematska okosnica desetominutnih drama u kojima glumite. S obzirom da je sve aktuelnija tema borbe protiv nasilja, i participira u svim segmentima društva pokušavajući da probudi svest kod ljudi, recite nam na koji način se boriti? Upravo se radi o tome. Kod nas su trenutno, po mom mišljenju, prisutni najgori oblici nasilja. Ako ćemo izdvojiti jedan od najgorih, to je definitivno u porodici, pa zatim van kuće na raznoraznim događajima, po društvenim i javnim ustanovama (diskoteke, kafane, restorani itd...). Boriti se tako što ćemo uvek da imamo nekoga iza sebe, neko ko može da nadjača i da se suprotstavi svima onima koji su pokretači nasilja. Drugo, obratiti se Mup-u i sličnima. Tako ćemo izbeći posledice i suočiti se sa situacijama koje su izložene nasilju.

21

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Postoji mnogo vrsta nasilja, pa i medijskog, naročito s obzirom na rijalitije i žutu štampu, pa nam recite, da li mislite da su mišljenja podeljena i da je, kao što pojedinci sugerišu, u redu samo promeniti kanal? Naprotiv. Nisu mišljenja podeljena, na veliku žalost. Ali kad bi svi razmišljali racionalno i kad bi svi bili složni, pisali bi peticiju da se ukinu svi rijaliti programi u Srbiji. To je po meni odsustvo mozgova i magnet za beskorisno prikupljanje informacija i podataka. Jedan skroz nepotreban i razoran projekat koji nas je doveo do minusa. Nije dovoljno promeniti kanal, jer obično sve što je prikazano na Tv-u, to je i na društvenim mrežama (Fejsbuk, Tviter itd...), pa i u novinama. Imali ste priliku da sarađujete sa Milenom Dravić. U kakvoj vam je uspomeni ostala i da li ste propustili da je nešto pitate ili da joj nešto kažete? Bila je to jedna kratka, ali jako značajna saradnja. Bilo ju je čast poznavati. Ako neko može da ti pokloni toliku količinu ljubavi i saveta, onda je to apsolutno Milena Dravić. Ostaće mi u zaista lepom sećanju, mada ona i dalje živi. Hteo sam samo da je pitam da li želi biti moj gost kad sledeći put dođe u Suboticu. Šta je za vas gluma: umetnost ili ujedno i jedna od mogućnosti autentične komunikacije s drugima, jer kako je Prust rekao, samo pomoću umetnosti možemo izaći iz sebe i znati što neko drugi ne vidi od tog svemira koji nije isti kao naš? Za mene je gluma prvenstveno umetnost, a može i da bude jedna od mogućnosti autentične komunikacije, kako ste i naveli. Nažalost, kada smo na sceni i kada glumimo, to je često odraz onoga kakvi smo

mi zapravo. Uvažavam Prustovu teoriju, ali ne vodim se po njoj, niti bih nekome preporučio da razmišlja kao on. Kakvi su vaši planovi u budućnosti što se tiče glume? Da li ste planirali da ostanete u Subotici i da se bavite glumom, a možda i osnivanjem dramske radionice? Ako mi verujete, sve što planiram, nikad mi se ne ostvari, ali svakako bih voleo da mi se ostvari to što oduvek želim. Ako se već pitam da li bih voleo da ostanem ovde, apsolutno ne. Nije ovo moj teren, ne mogu da se naviknem na boravak ovde, iako je prošlo više od dve godine. Što znači i da ne razmišljam o osnivanju dramske radionice, koliko god da volim ovu profesiju, iako sam pozvan da budem deo ekipe. Kako vidite sebe za nekih deset godina? Vidim sebe kao jednu ostvarenu i potpuno formiranu ličnost. Mnogo truda sam uložio u sebe i u neke stvari u životu, tako da očekujem sebe da vidim u tom izdanju. Jer kako kažu "kako radimo, tako nam i jeste". Sigurno je da svaki mladi glumac želi da bude autentičan ali ipak moram da vas pitam da li ste imali uzore u svetu glume kada ste poželeli njome da se bavite? Svakako. Prodoran i autentičan, drugačiji od ostalih. Nabrojaću vam umetnike iliti uzore pomoću kojih sam zavoleo ovo zanimanje: Bata Živojinović, Nikola Simić, Milorad Mandić Manda i Dragan Nikolić. Zatim: Milena Dravić, Radmila Savičević, Seka Sablić i Ružica Sokić. U kojoj pozorišnoj predstavi biste voleli da glumite? Uh, malo teže pitanje. Izdvojiću dve, možda "Koštana" i "Čudo u Poskokovoj Dragi"

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

22

Recite nam da li spadate u pristalice osavremenjavanja lektire? Uvedene su neke izmene, i da li mislite da je to dovoljno? Šta biste vi uveli u obaveznu lektiru? Pa i ne baš. Upućen sam u to da je došlo do nekih promena, ali opet, po meni ne treba više ništa da se uvodi. Iskren da budem, lektire mi nikad nisu bile jača strana. Dok mi je bilo u obavezi, čitao sam, ali ih nisam doživljavao. Mislim da se radi o savremenosti. Možete li izdvojiti tri knjige kao vašu preporuku za čitaoce? Dobro obratiti pažnju na: "Stefan Nemanja - rađanje države" , "Pokondirena tikva" i "Krvava bajka" S obzirom da ste apsolvent ekonomije, da li je ona bila vaš prvi izbor ili je porodica imala uticaj na vas? Nije, ali roditelji su me posavetovali da je uvek dobro imati dva zanimanja i da je diploma uvek dobrodošla. Lepo je danas kad imaš neko zvanje, nešto po čemu se ističeš. Kako izgleda jedan dan studenta u Subotici? Svaki moj dan je kreativan. Teretana, učenje, prikupljanje informacija na internetu i novinama, i izlazak po mogućnosti. Bitno je da ne izgubimo vreme i dan na nešto što nam nije korisno. Za kraj, podelite sa nama jednu novogodišnju želju? Biću skroman. Želja mi je samo da Novu Godinu ne dočekam u stanu, jer to bi bila četvrta po redu. Znači bilo gde, u društvu, okružen zimskim čarolijama i ljudima koji će ceniti moje prisustvo.


UMETNOST FOTOGRAFIJE

Bojana Durman

rođena je 26. maja 1992. godine u Beogradu. Završila je

osnovnu i srednju školu, a trenutno studira Novu akademiju umetnosti, smer fotografija. Od malih nogu ima sklonosti ka slikarstvu i vajarstvu, kao i ka pisanju poezije i proze. Objavila je dve zbirke poezije ,,Melodija srca“ 2015 i „Oluja“ 2016. Član je tri književna kluba. Fotografijom se bavi 7 godina. Fotografisala je mnoge koncerte, pozorišne predstave, proteste, promocije knjiga, tribine... Verni prijatelj joj je Canon. Fotografisala je mnoge ljude iz sveta umetnosti, novinarstva, književnosti, politike... Neki od njih su: Ljubivoje Ršumović, Zoran Kesić, Dado Topić, Dobrica Erić, Raša Popov, Mihailo Janketić, Svetlana Bojković, Caci Mihailović, Milan Ćulibrk, Petar Peca Janjatović, Cune Gojković, Tozovac... Sarađivala je sa radio Lagunom, Jugotonom (Croatia records), Mikser House – om... Dobitnik je mnogih nagrada, zahvalnica i pohvalnica. Dobitnik je i Oskara za humanost a uručio joj ga je lično Dimitrije Bjelica, prvak sveta u Magičnom šahu. Živi i stvara umetnost u Beogradu, na njenom omiljenom Voždovcu.

23

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

24


25

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

26


PRIKAZI

SLOVENSKA VERZIJA “ORKANSKIH VISOVA”

Dušan Varićak Besciljno lutamo slepim orbitama, bespomoćni, sami James Douglas Morrison

Biblijska, starozavetna priča (nikako ne i izmaštana legenda) o branju ploda s Drveta saznanja i Padu, prevedena na rečnik psihologije, znači upravo to – spoznaja ega! Motivski srodna, a suštinski istovetna, biblijskoj priči je i starogrčki mit o Pandorinoj kutiji – prva žena, načinjena od zemlje i vode, Pandora (Evin pandan) u posedu je vrča u kome su bila pohranjena sva zla ovoga sveta. I, naravno, čim ga je otvorila, ova se raširiše na sve četiri strane; ponovo spoznaja ega kao izvora svih ljudskih patnji i nedaća. “Ja”, kao jedini i jedinstveni, nasuprot svemu što nije to “ja” – celom svetu, svemu postojećem, svemu što je “ne-ja”… To je naš najveći usud i prokletstvo. Posle četiri romana, isto toliko zbirki poezije, prevedene poezije i priča za decu, Zorica Tijanić javlja se svojim novim romanom, „Do svidanja Avgustina“, u izdanju Neopresa iz Beograda. Šta reći o novom delu ove savremene srpske književnice i novinarke? Roman je to čija se radnja odvija u Rusiji, ali i mnogo šire – između jave i sna, života i smrti; isprepletanost je to ovog i onog sveta, sveta živih i sveta mrtvih, mada su ličnosti (i žive, i one koje to nisu) uglavnom sa prostora bivše Jugoslavije. Koloplet isprepletanih, teško razmrsivih, zagonetnih odnosa između živih aktera, kao i između živih i mrtvih; preplitanje i međuzavisnost ovostranog i onostranog; ljudska bića i njihovi duhovni „čuvari“ i „pratioci“ s one strane; sve je to milje u kojem se, kao zbunjeni i ošamućeni prolaznici kroz život (ili ono što se životom naziva), kreću, glavinjaju bolje rečeno, likovi romana „Do svidanja Avgustina“. I zašto dvoje ljudi u nekoj svojoj emotivnoj sprezi obično ne mogu da ostvare normalan, zdrav, kreativan i stabilan odnos (kao što to već znamo iz iskustva – i svog, i tuđeg), već neprekidno tavore u uzajamnom povređivanju svih mogućih vrsta i oblika – prebacivanjima, optužbama, uvredama i svemu ostalom? Šta je istina o ljubavi između dva ljudska bića, njena suština, i šta se krije iza maske ćudljivog, okrutnog demona? Šta čovek uopšte traži u onom drugom, u tom odnosu koji nazivamo ljubavlju? Pitanje je to na kojem su koplja lomili nebrojeni pesnici, pisci, umetnici uopšte, filozofi, psiholozi i svi ostali, kao i običan svet, odvajkada.

27

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Ono što čovek traži – to je on sam, traži samog sebe, sopstveni odraz – kao u ogledalu, jer ono što nas najviše privlači – to smo mi sami! U korenu svake ljubavi je ljubav prema samome sebi (što bi Milan Rakić rekao u „Iskrenoj pesmi“, „Ja u tebi volim sebe sama“); u osobinama voljene osobe mi tražimo sopstvena svojstva. Ali – pažnja – tu nije reč tek o običnoj, vulgarno shvaćenoj narcisoidnosti. Čovek ne želi svoju identičnu kopiju, odraz u kojem će ugledati realnog sebe – svoje „realno ja“, on teži da u kombinaciji s „drugim“ nadopuni svoje nedostatke, nesavršenosti (kao kada u slagalici tražiš, pronalaziš i ubacuješ deliće mozaika koji nedostaju u kompletnoj slici, i to tačno tamo gde nedostaju), da se nadogradi, ne bi li tako postigao savršenstvo i ostvario svoju celovitost. On u svom „odrazu“ hoće da ugleda svoje „više“, savršeno, ono „idealno ja“. Ali, nažalost, to je tako najčešće samo u teoriji. U tom uzajamnom preklapanju, nadopunjavanju i nadograđivanju u potrazi za celovitošću, za svojim „idealnim ja“, parovi se neretko pronalaze u pogrešnim tačkama – u „lošim centralnim kontaktima“, što bi rekli psiholozi. I onda kreću problemi – trzavice, svađe, prepucavanja... i tako u nedogled. Tako se i Augustina i Teo, glavne ličnosti romana, nalaze u neprekidnom nerazumevanju, sučeljavanjima i razmimoilaženju. Ona je četrdesetsedmogodišnja dobrodržeća nastavnica violine, romantična, željna ljubavi i pažnje, posle traumatične prve mladosti, neprekidno između jave i sna u kojima komunicira sa pokojnicima. On – duplo mlađi od nje, pomorac, nepopravljivo problematičan i vazda u nizu sumnjivih poslova, prevejani manipulator sa potrebom da kontroliše svakog (a pogotovo žene s kojima je), uz to još i patološki ženskaroš i narkoman... Okreni, obrni – nimalo obećavajuće. Posle još jednog u nizu njegovih odlazaka, Avgustina počinje da preispituje sebe i njihov odnos – ubeđena da je konačno shvatila da je Teo (misteriozni Gospodin T.) samo iskorišćava, manipuliše njome i da mu ona suštinski ništa ne znači, uprkos njegovim uveravanjima da je stvarno voli. Mogućnosti da u tako nešto poveruje nimalo ne doprinose ni njegovi protivurečni postupci – nakon izliva naizgled najiskrenije ljubavi, obično slede salve uvreda ničim potaknute s njene strane. Misli da je najzad uvidela da joj je Teo bio samo sinonim za iluziju koja joj je prijala, pa ju je pohranjivala. Prvo joj je pomogao u psihološkom smislu, kroz razgovore, a potom se udaljio od nje – kada je nekako stala na svoje noge, a on našao novu „žrtvu“ (po njenom mišljenju), ostavivši joj insulinsku rezistenciju za uspomenu. Stvorio je ovisnost u njoj, a onda otišao. „Shvatila sam da volim zarobljenost u kojoj me Gospodin T. držao. Volim i njegovu posesivnost, ludilo, to što me ostavlja. Mazohista u meni voli kad patim.“ Da, na prvi pogled zaista izgleda kao da je tako kako ona zaključuje, i pored dilema koje nastavljaju da je proganjaju (i na javi, i u svetu snova). Ali, ništa nije isključivo samo crno ili samo belo, pogotovo pokretač često kotradiktornih čovekovih postupaka koji učestvuju u kreiranju komplikovanih, zamšenih i teško objašnjivih ljudskih odnosa – ličnost njegova u prevodu. Ona najčešće obitava u „sivoj“ zoni.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

28


Svaka medalja ima dve strane; tako i Teo ima neku svoju istinu o njihovom odnosu. Mada realno bremenit valjda svim mogućim porocima koji postoje, vezan je za nju na svoj način i oseća da je ona jedina koju bi zaista mogao da voli. „Ja sam ništarija, pomorac, narkoman, neko ko te voli.“ Iskreno želi da joj pomogne, čak se premišlja i da je prepusti svom rivalu Darsiju ne bi li je spasao od sebe. On, i takav kakav je, sudeći samo po suvoparnim činjenicama i postupcima – oličenje zla, razmišlja o tome da učini nešto krajnje nekoristoljubivo za nekog drugog, čak i na svoju štetu! Dakle, nešto što ni na pamet ne bi palo većini „dobrih“ ljudi.

Zorica Tijanić, dakle, u svom romanu ne prikazuje likove statično, “crno-belo”, već svakom, uključujući i dva glavna, daje mogućnost da se “opravda” – osvetljavajući situaciju u kojoj se nalazi i zbivanja kojih je akter iz njegovog ugla (kao što se vidi iz prethodnih primera), pri čemu se jasno uočava da su obe strane (svaka sa svog stanovišta, svoje tačke gledišta) – u pravu! Teo, zato što beži od njene posesivnosti, kao što bi valjda i svako drugi na njegovom mestu (jer kome još prija da ga neko drugi menja i oblikuje po svom “kalupu”); a i Avgustina, zato što želi normalan, što će reći – ustaljen, miran, bez stresova i trauma odnos.

A Avgustina, sa druge strane (mada na prvi pogled potčinjena i žrtva u tom odnosu), kako to obično u životu između dvoje ljudi biva – pokušava da ga promeni i prilagodi sebi, njega koji, iako želi da joj pomogne, beži od mira i statičnosti k'o đavo od krsta, nesposoban da izdrži tri dana na jednom mestu, zbog čega se plaši da ostane s njom da se ne uguši. Jer Teov životni moto (ili barem jedan od njih) bi se mogao izraziti sledećim rečima – svaka pripadnost je gubitak slobode. Njena posesivnost deluje katastrofalno na njihov odnos baš zbog takve strukture njegove ličnost, te on stoga neprekidno beži da bi se vraćao; svestan da bez nje ne bi mogao da diše, ali isto tako i da ga ne bi držalo mesto.

Na kraju, izmorena tim neprekidnim odlaženjima i dolaženjima, nesigurna i u sebe i u sve oko sebe (kao i u realnost onoga što joj se dešava), naša junakinja umire od insulinskog napada. Otišla je Avgustina mirno i dostojanstveno, baš kao što je i živela. Teo tek tada u potpunosti shvata da je zaista voleo, ali više nema pomoći – uviđa da se više nikada neće pomiriti posle svađe. Sada je konačno slobodan, samo – šta da radi sa svojom slobodom?

Prebacuje joj u njihovim postmortem razgovorima, „ Nisi me prihvatila da sam takav kakav sam“ i „ Gušila si me.“ A sebe prekoreva, „Zašto je nisam mogao voleti? Možda nisam voleo sebe... Uništio sam sebe, tako što sam uništio nju.“ Proganja ga „krivica zločinca koji je ubio ljubav“. Voli je, a istovremeno i mrzi zato što je voli. „Ponekad nisam mogla odrediti da li je njegov pogled strast ili tama“, primećuje Avgustina. Tako se svaki njihov susret završava sa „Do svidanja Avgustina.“

Ostaje mu još samo da vapi put neba, kao ono Hitklif u “Orkanskim visovima”, “Zašto si otišla? Zašto Avgustina?” Sve bi sada dao da može da je vrati, počinje da mu se priviđa i vodi duge razgovore s njom (psiholozi bi rekli da je to samo njegovo razračunavanje sa samim sobom i sopstvenom savešću, ali – da li je baš tako, da li je samo to?) Agustina mu se vraća i proganja ga, isto kao što je i Kejt proganjala glavnog junaka romana Emili Bronte, tog neverovatnog, fascinantnog dela koje uveliko prevazilazi okvire vremena u kome je nastalo i romantizma, pa čak i realizma. A i Teo razmišlja poput Hitklifa, “Ona misli da je smrt zapreka da je pronađem. Znam da koračam prema njoj… Uskoro draga moja, uskoro.”

29

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Baš kao kod E. Bronte – dvoje ljudi koji nisu uspeli da ostvare svoju ljubav za života, traže se i nalaze po smrti. Kad već zajedno nisu mogli biti za života, onda makar da to budu u smrti. U romanu, sem dva glavna lika, Avgustine i Tea, postoji još sijaset drugih ličnosti – što živih, što mrtvih ( Ana i Tomas, njihovi duhovni “pratioci” i “čuvari”; Igor i sin mu Boris; Darsi, Anin unuk; Dirigent, Avgustinin prvi ljubavnik s kojim je imala traumatično iskustvo, i mnogi drugi). Ipak, okosnica dela se vrti oko to dvoje – Avgustine i Tea. S tim u vezi, u podtekstu celog romana “Do svidanja Avgustina” kao da se provlači pitanje koje je uputio najpoznatiji lik iz književnog dela Meše Selimovića, “Koje su onda mogućnosti za ljudsku sreću?”. I neminovni odgovor velikog pisca, “Svaki čovek je uvek na gubitku.” Tako i Zorica Tijanić, ne po prvi put u svom ukupnom proznom delu, otvara dilemu – postoji li, uopšte, ikakva mogućnost uspostavljanja istinskog, suštinski zaista ostvarenog kontakta, odnosa i bliskosti između dvoje ljudi; ili smo osuđeni na večito preganjanje i sukobljavanje dva nadmena, suprotstavljena i nepomirljiva ega?... Sve dok, na kraju, ne bude prekasno. Jer biblijska, starozavetna priča (nikako ne i izmaštana legenda) o branju ploda s Drveta saznanja i Padu, prevedena na rečnik psihologije, znači upravo to – spoznaja ega! Motivski srodna, a suštinski istovetna, biblijskoj priči je i starogrčki mit o Pandorinoj kutiji – prva žena, načinjena od zemlje i vode, Pandora (Evin pandan) u posedu je vrča u kome su bila pohranjena sva zla ovoga sveta. I, naravno, čim ga je otvorila, ova se raširiše na sve četiri strane; ponovo spoznaja ega kao izvora svih ljudskih patnji i nedaća. “Ja”, kao jedini i jedinstveni, nasuprot svemu što nije to “ja” – celom svetu, svemu postojećem, svemu što je “ne-ja”… To je naš najveći usud i prokletstvo.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

I, logički odgovor na prethodno postavljeno pitanje – u kontekstu takvog stanja stvari, mogućnost ostvarivanja pravog, zaista suštinskog kontaka i odnosa između dva ljudska bića svedena je na minimum. Retki primeri koji govore drugačije, samo su izuzeci koji potvrđuju pravilo. Nažalost. Zorica nam upravo to, uspešnim literarnim sredstvima, i predočava u svom romanu. Ta neprekidna borba dva bića osuđenih na ljubav, usamljenost i razdvojenost, posledica je najgoreg mogućeg izbora koji smo mogli napraviti kada smo uzbrali zatrovani plod sa Zabranjenog Drveta i survali se u ponor večne otuđenosti, nerazumevanja i razmimoilaženja sa svojim “drugim” – drugom polovinom sopstvene celovitosti (po grčkom mitu, i ne samo po njemu). Kao što je to sasvim ispravno primetio i Boris Mandić za autorkin postupak, “Poezija usamljenosti, vapaj za spajanjem, rat sa sobom, rat protiv drugog, rat, razdvajanje, uništenje… Proza bola, iz kojeg priča bol za drugi bol.” Tu mi neminovno na pamet padaju stihovi Džejmsa Daglasa Morisona, “Besciljno lutamo slepim orbitama, bespomoćni, sami”, kao ilustracija svega prethodno rečenog. Jer, orbite su neprekidno i neminovno (po prirodi stvari) u razmimoilaženju – nikad se ne mogu susresti u nekoj tački preseka, a kamoli preklopiti. Isto kao i ljudska bića. Barem na ovom svetu ne. Ali, ako ne u ovoj stvarnosti, ovoj dimenziji, zašto u nekoj drugoj ne? Jer, nema kraja, nema smrti, priča se nastavlja i dalje, negde drugde. “Smrt ne postoji, postoje samo seobe”, veli Crnjanski. “Ljubav ne umire. Smrti se ne boje oni koji vole, jer ništa nije izgubljeno što je bilo u nama… Zato nikad ne reci zbogom, već samo – doviđenja, draga moja, do svidanja Avgustina”, kraj je, ali samo romana. Do svidanja, do sledećeg susreta sa Zoricom Tijanić.

30


PUTOPIS

HERCEG NOVI ILI PRIČA O SOLI, SMRTI I JEDNOM SEPTEMBARSKOM DANU 1991. GODINE Putopis: Boris Maksimović

Izvor: https://hodoljub.wordpress.com/

Ne znam u kom mi se tačno trenutku javila želja da idem u Herceg Novi, ali znam da je bila praćena idejom da u tom gradu nikad nisam bio, da su u njemu živjeli Ivo Andrić i Zuko Džumhur i da ima predivan stari grad. Nije to bog zna kakav spisak razloga, ali meni i mojoj krasnoj supruzi bio je dovoljan da se krajem jula ove godine našim automobilom japanske proizvodnje zaputimo ka tom gradu ne baš sasvim sugurni šta ćemo u njemu da nađemo. Put od Trebinja ka Herceg Novom izgleda kao da se tu ništa nije promijenilo u zadnjih nekoliko hiljada godina. Malo je kuća, sve su kamene i izgledaju kao ostaci iz nekog drugog vremena, a okolna brda i planine daju utisak kao da bi svakog trenutka, umjesto građana koji idu da u slanoj vodi liječe rane nastale pod uticajem poznog kapitalizma, mogao pored puta da ugledaš humske sebre kako vode sermiju na ispašu. Prostor je toliko nezagađen primjerima savremene civilizacije da čovjeku i ne treba puno mašte da zamisli kako je svijet nekada davno izgledao. Ima nešto zastrašujuće i veličanstveno u tom prizoru, nešto što te tjera da osjetiš strahopoštovanje prema proticanju vremena, prema svima onima koji su tu živjeli i umrli, koji su naseljavali te krajeve i iz njih naselili dobar dio prostora na prostoru današnje Bosne, Hrvatske i Srbije. I sama imena mjesta koja se nalaze uz put djeluju nekako drevno: Rasovac, Tuli, Turmenti, Bugovina…Ako preskočimo praistorijske žitelje hercegnovskog područja iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog doba, Rimljane, koji su ga oteli od Ilira, rane Slovene, koji su počeli tu da se naseljavaju u sedmom vijeku, ako preskočimo i Nemanjiće, koji su vladali regijom sve do smrti cara Dušana, ako, naposljetku, preskočimo Vojinoviće i Balšiće, Herceg Novi na istorijsku scenu stupa 1382. godine, iako se ni tada nije tako zvao. Prvo njegovo ime bilo je Sveti Stefan, a osnovao ga je kralj Bosne Tvrtko Prvi Kotromanić. Njegova želja bila je da Bosna dobije sopstvenu luku i tako postane trgovinski nezavisna od Dubrovnika. 31

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Stvari, ipak, nisu išle baš kako se Tvrtko nadao. Dubrovčani su blokirali grad, natjerali ga da prizna njihov monopol u trgovini soli i time na krajnje precizan i jasan način artikulisali svoje viđenje slobodne tržišne utakmice. Ipak, nakon Tvrtkove smrti, grad preuzima Sandalj Hranić Kosača, „po milosti Božjoj veliki vojvoda bosanski“, ignoriše te sporazume, obnavlja solane i počinje da trguje njima ne samo iz Herceg Novog, već i iz Budve, kojom je jedno vrijeme vladao, iako tu trg soli nije bilo legalan. Sandalj je, takoreći, imao dosta fleksibilno viđenje legalnosti određenih trgovinskih sporazuma i mi to danas možemo lakonski nazvati švercom, ali možemo reći isto tako i da je on imao i krajnje libertarijanske svjetonazore te da je smatrao da ovakve regulative samo bespotrebno stoje na putu ostvarenju istinski slobodnog tržišta. Sve je stvar perspektive. Šta god bilo od to dvoje, istorijska je činjenica da on nije imao djece koja bi ga naslijedila i da nakon njegove smrti grad preuzima njegov sinovac Stefan Vukčić Kosača, koji će mu i dati njegovo današnje ime. Herceg Novi tokom njegove vlasti doživljava najveći razvoj. Nakon njega, gradom je vladao ko je stigao. Ovo će možda zvučati kao stilsko pretjerivanje, ali sva tri moja čitaoca iz narednog suhoparnog nabrajanja moći će da se uvjere da to nijednog trenutka nije pretjerivanje. Turci ga osvajaju 1482. godine, Španci ga preuzimaju na dvije godine (1538-1539), nakon čega opet dolazi pod vlast Turaka i pod njima ostaje sve do 1687, kada ga preuzimaju Mlečani, koji njime vladaju sve do propasti Mletačke republike 1797. godine. Nakon toga, preuzimaju ga Austrijanci, koji vladaju gradom sve do 1806, kada ga preuzimaju Rusi. Sudeći po jelovnicima i pićovnicima koje sam imao priliku da vidim ove godine, a koji su svi redom prevedeni na ruski, oni ga nisu ni napuštali, ali nam istorija ipak govori drugačije. Naime, Rusi su vladali gradom samo godinu dana, tačno do 1807. godine, kada, po odredbama tzv. Tilzitskog mira, vlast nad njim preuzimaju Francuzi i ostaju tu sve do 1814. godine. Tokom 1813-1814. gradom je vladala priremena vlada Crne Gore i Boka Kotorske, ali ipak nakon toga dolazi opet pod vlast K und K monarije, sve do 1918, a znamo šta se desilo tada. Herceg Novi dobar dio svoje slave duguje književnicima koji su u njemu boravili tokom jednog dijela svog života, a urbanističko-literarnu kičmu Herceg Novog predstavlja, krajnje simbolično – Njegoševa ulica, jer je ipak Njegoš stigao sa 12 godina gdje se školovao u manastiru Topla, a u obližnju Savinu je često išao na službe. Ako idete njome od restorana Mimoza ka starom gradu već nakon nekih stotinak metara vidjećete s desne strane kuću Ive Andrića. On se u Herceg Novi preselio sa suprugom Milicom Babić, jer su joj ljekari savjetovali da bi mediteranska klima djelovala blagotvorno na njen artritis. U toj istovremeno i prekrasnoj i krajnje jednostavnoj kući par je živio do njene smrti 1968. Nakon toga Andrić više nije vidio razloga da se tu zadržava i vraća se u Beograd. Nakon što se Andrić vratio u Beograd tu kuću su nudili Zuki Džumhuru, ali on je to kratko odbio riječima: „Ko sam ja da živim u Andrićevoj kući?“ Ali, ako ćemo iskreno, ja sam po Herceg Novom mnogo više tražio Zukine tragove neko Andrićeve i mnogo me je nerviralo što ne mogu tako lako da ih nađem, jer jer Zuko u istoj mjeri zadužio ovaj divni grad kao i Andrić. Em je u gradu proveo dvadeset godina svog života, em je s njegovim stanovcima mnogo više komunicirao nego poslovično samozatajni Andrić – za kojeg su mi rekli da je samo povremeno mahao ljudima iz svog vrta, dok je Zuko imao svoj omiljeni sto u svojoj omiljenoj kafani – em je iza njega ostala izreka „Možda u Herceg Novom i ima loših ljudi, ali ja do sada nijednog takvog nisam tu sreo.“ Banuo sam jedno veče u Kuću Ive Andrića (ili ako ćemo preciznije u Kuću Iva Andrića, kako se zvanično zove) i još uvijek mokar od mora počeo da ispitujem ono dvoje nesrećnika koji su se tamo zatekli šta mi mogu reći o Zuki Džumhuru. Znao sam da je imao svoju omiljenu kafanu koja se zvala Hercegovina, ali nisam znao koja je to tačno kafana. Mogu vam reći da sam se neobično obradovao kad sam shvatio da sam tu kafanu, koja se odavno tako ne zove, već bio pronašao i u da sam u njoj– ako ćemo iskreno – obilno jeo i pio. Kao i svi ugostiteljski objekti kod nas i ona je mijenjala vlasnike i više se ne zove tako nego „Stara kuća“, ali uprkos svemu tome, mene i dalje veoma raduje činjenica da sam na nju nabasao prije nego što sam znao da je to ta kafana. I kuća Ive Andrića je, inače, doskora bila kafana. Jednostavno, radilo se o prostoru koji je bio u vlasti opštine, koja ga je u jednom trenutku odlučila izdavati, a gdje će bolja namjena za takav prostor nego da postane kafana. Sada ga je ta ista opština pretvorila u memorijalni prostor.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

32


Sve se smirilo nakon toga, ali je u njemu ostao eho iz kojeg će da nastane sljedeća pjesma. NA SEPTEMBARSKOJ PLAŽI U HERCEG-NOVOM 1991. GODINE

Možda će se nekome činiti da između „jedinog našeg nobelovca“ i jednog karikaturiste i putopisca koji je danas, ne svojom zaslugom, skoro nepoznat i nema mnogo veze, ali to je samo varka. Između njih dvojice ima i te kako mnogo veza. Zukin otac Abduselam bio je imam Bajrakli džamije u Beogradu, a kasnije glavni imam Vojske Kraljevine Jugoslavije i s njim se Andrić družio, a priča kaže da je volio i tufahije njegove supruge Vasvije, Zukine majke. Kada je Zuko otišao na svoje putovanje po Bliskom istoku Andrić je čitao redovno njegove tekstove koje je slao za „Politiku“, a koji će se kasnije naći u njegovoj prvoj zbirci putopisa divnog imena „Nekrolog jednoj čaršiji“. Kada se vratio, Andrić mu je priznao da je iskreno uživao u njegovim tekstovima i da ih je čak i naglas znao čitati svojoj supruzi. To je Zuku ohrabrilo da ga zamoli da mu napiše predgovor za njegovu prvu knjigu i Andrić je pristao. To je, inače, jedini predgovor koji je Andrić napisao bilo kome. Zuko je umro u hercegnovskom hotelu „Plaža“ 27. novembra 1989. Kažu da je u jednom trenutku, nakon dužeg perioda bolovanja, uhvatio svoju suprugu za ruku i samo joj rekao: „Odoh ti ja, Vezira.“ Ako nastavimo dalje Njegoševom ulicom ka starom gradu sa lijeve strane vidjećemo kuću na kojoj stoji ploča koja kaže da je u njoj živio pjesnik Stevan Raičković, inače veliki Zukin prijatelj. U Herceg Novom on je napisao i svoj posljednji sonet. Zadesio se jednog dana na plaži, a do njega su iz okoline Dubrovnika dopirali zvukovi prvih vojnih dejstava koja će staviti tačku na državu u kojoj je čovjek mogao da se osjeća na svome i u Herceg Novom, i u Dubrovniku, i u Ljubljani, i u Prizrenu, i u Subotici, i u Sarajevu. U jednom trenutku iznad plaže je „u gromoglasnom brišućem letu preletela grupa jugoslovenskih vojnih aviona“. „Imao sam osećaj da mi je čitav taj pakleni konglomerat zvukova projurio kroz sami mozak“, zapisao je on.

33

Ne znam da li da stojim? Ne znam da li da bežim? (Ja se pomalo bojim Na ovom pesku gde ležim.) Da li da krenem Bogu? Ili okrenem vragu? Da maknem nekud nogu Il stojim u svom tragu? Sam nasred pusta žala Sa glavom koja strši Pod suncem što je loče: Kao u zevu ala Ja čekam da se svrši I ovo što ne poče. Mi koji smo imali tu sreću da dočekamo svršetak toga što je u tom trenutku počinjalo, sada, ako se potrudimo, možemo na to da gledamo kao na košmar iz kojeg smo se, valjda, probudili. Ali treba biti pošten i reći da naši dani danas u Herceg Novom nemaju sjenku smrti. Herceg Novi je zapravo svojevrsna pobjeda života nad smrću jer u njemu i smrt izgleda nekako blago i podnošljivo, ne kao prekid, već kao prelaz. Najljepši dokaz za to su dva gradska groblja – parohijalno groblje uz Crkvu Svetog Spasa i Savina. Groblje uz Crkvu Svetog Spasa izgleda kao pariski Per Laše, ono slavno groblje na kojem su sahranjeni Oskar Vajld, Džim Morison, Balzak, Marija Kalas, Šopen i mnogi drugi. Veliki devetnaestovjekovni spomenici poznatih i nepoznatih gradskih porodica koji kaskadno poređani na ono malo strmog terena gledaju na bokotorski zaliv izgledaju kao vječno počivalište kakvo čovjek samo poželjeti može. Ležiš i gledaš u more. Šta više čovjek više da traži od života ili od smrti? Moj prijatelj Osta mi je jedanput rekao da ja život vidim kao potragu za kvalitetnim grobnim mjestom i moram priznati da ima istine u toj izjavi. Istina, pogled ti mjestimično kvare nove višespratnice koje zaklanjaju more i to čovjeku strašno zna ići na živce. Umjesto barki koje u predvečerje uplovljaju u zaliv ti čitavu vječnost moraš gledati nekoga kako širi veš na balkonu i zbog toga je manastirsko groblje Savima možda ipak bolje počivalište. Nema zgradurina koje ti priječe pogled, more je blizu, povremeno ti, istina, vječni mir malo naruši neko čeljade koje tu zna doći s knjigom i čitati, ali to je zahvalan i diskretan svijet koji zna da cijeni tišinu i spokoj, kako tuđu tako i svoju – jer inače ne bi ni dolazio tu. A kada jednog dana kucne čas za varsksenje mrtvih i život budućeg vijeka možeš biti siguran da ćeš taj život početi sa najljepše moguće tačke koju si mogao da izabereš. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


BORNA KEKIĆ - RAZGLEDNICA IZ ZAGREBA Grade moj, ne mogu bez tebe, tu sam rođen, tu sam rastao, čovjekom postao. Rastao sam ja, rastao si ti, grade moj.

dao si mi ulice i trgove moje Trešnjevke, moga kvarta s Remizom kamo svaki tramvaj hrli na kraju dana. Dao si mi ljepotu velegrada, toplinu obiteljskog kvarta, dao si mi glazbu života, volim te. grade moj...

Volim svirku na tvojim ulicama, violine u Oktogonu čije strune miluju moju dušu. Prolazim tvojim ulicaama i trgovima, volim miris kestena na Cvijetnom, golubove na Jelačiču, i priče moga dide o Banu Grade moj, pitam se kakav bih bio da sam odrastao na nekim drugim ulicama i trgovima, na nekim livadama i šumama, bio bih isti, jer ti si mi, grade moj, dao i livade i šume, ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

34


BIOGRAFIJE - PREVODI

Дајана Лазаревић је рођена 12.03.1993. године у Шапцу. Завршила је основне (2016) и мастер студије (2017) на Филолошком факултету Универзитета у Београду. Члан је Књижевног Клуба Црњански од фебруара 2016. године. Члан Друштва Живих Песника (и преводилац на енглески језик при истом) од јуна 2017. године. Бави се писањем поезије и прозе и превођењем. Објавила је три збирке песама: „Кроз простор и време“, 2011, „Стазе звезданог бескраја“, 2012, „Странац“, 2014, и роман „Магловити пут талената“, 2015, духовну биографију „Отац Арсеније – сећање на духовног оца“, 2016. У 2017. години објавила је, уз помоћ Амбасаде Белорусије у Београду, збирку поезије „Венац“ белоруског класика Максима Богдановича, коју је превела на српски језик. У августу 2017. објављен је зборник поезије ДЖП 4, у издању Друштва Живих Песника, где је Дајана Лазаревић превела поезију савремених аутора са Балкана, са српског и сродних језика на енглески језик. У јануару 2018. године објављен је каталог „Српска књижевност у Првом светском рату“, у издању Народне библиотеке Србије, којег је превела са српског на белоруски језик. Каталог је представљен на Књижној изложби у Минску (Белорусија) од 5. до 12. фебруара 2018. У августу 2018. објавила је преведену књигу за децу и младе са белоруског језика „Шушкало и његови пријатељи“ Аљеса Карљукевича. Издање КИЗ Центра. У септембру 2018. године објављена је збирка поезије за децу „Песничке игре“ Виктора Кажура, коју је Дајана превела са белоруског језика. Издање КИЗ Центра. Добила је велики број књижевних награда у земљи и иностранству, њена дела и преводи су објављивана у бројним часописима и зборницима литерарних радова. Носилац је похвалнице имена Франциска Скарине, коју је доделио Министар културе Републике Белорусије А. Карљукевича, за досадашњи допринос на учвршћивању књижевних веза између Белорусије и Србије, 2018. Дајанина дела су превођена на енглески, француски, руски и белоруски језик.

35

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ЈАНКО КУПАЛА Превод: Дајана Лазаревић

неразјашњеним околностима, падом са десетог спрата. Сахрањен је у Москви, али је 1962. године есхумиран и сахрањен у Минску. Поезија Јанка Купале слична је фолкору, а прву песму на белоруском језику објавио је 1904. године „Моја судба“. Први зборник песама представио је читаоцима 1908. године, под називом „Фрула“, а други „Гуслар“, 1910. године. Најплоднији период стваралаштва за Купалу био је од 1910, до 1913. године, када излази и трећи зборник његове поезије „Путем живота“. Четврти излази 1922. године, под насловом „Наслеђе.“ У совјетско време штампа се више Купалиних зборника поезије: „Безимено“ (1925), „Приповедање стихом“ (у две књиге, 1926), поеме „Гробница лава“ (1927), „Над реком Аресом“ (1933), „Брдо“ (1987), „Увенуће“ (1930), „Песма градитељству“ (1930), „Белорусији која ордење носи“ (1937), „Од срца“ (1940) и „Белоруским партизанима“ (1942). Купала је писао и драмске и публицистичке текстове, а такође је преводио са пољског језика на белоруски, између осталог и химну Интерналионале. Купала је проглашен за Народног песника Белорусије (1925), а био је и академик Националне академије наука Белорусије (1928) и Националне академије наука Украјине (1929); лауреат Државне награде СССР (1941), за зборник „Од срца“ Име Јанка Купале носи неколико паркова и споменика у Белорусији, а популарне су и поштанске маркице и значке са његовим ликом. У Минску постоји и спомен „Музеј Јанка Купале“. Неколико пута је превођен на српски језик и објављиван, а заступљен је у „Антологији белоруске поезије“ (прво изд. 1993, друго 2012, састављач проф. др Иван Чарота, превео проф. Миодраг Сибиновић). Поезија Купале уме да делује мрачно, баш као и животне околности у којима је песник живео. Али вреди га преводити и читати, јер његова поезија обилује снажним осећањима и неуморној борби, упркос свим проблемима. Ту се јавља и велико осећање за правду, жеља да се каже истина. Купала је познат и по томе што је писао сонете, а током 2019. године у Минску светлост дана ће угледати зборник од 22 сонета Купале преведен на неколико светских језика. На српски језик их је превела мр Дајана Лазаревић.

Јанко Купала је најпознатији псеудоним Ивана Доминиковича Луцевича, белоруског песника, драматурга, публицисте, преводиоца, класика и једног од оснивача нове белоруске књижевности и књижевног језика. Рођен је у Вјазинки (Виленској губернији Руске империје) 1882. године, а умро у Москви 1942. године. Завршио је Белоруско народно училиште 1898. године. У периоду од 1903. до 1908. променио је више радних места – био је судски писар, практикант, сарадник новина „Наша њива“, а својевремено и библиотекар библиотеке „Знања.“ Учио је на Народном универзитету у Москви 1915. године, а већ следеће је ступио у војну службу. Оженио се 1916. године са Владиславом Луцевич. која после његове смрти постаје састављач неколико његових сабраних дела. Нису имали потомке. Двадесетих година 20. века Јанко Купала ради за више новинских листова: „Руњ“, „Слободна застава“, „Пламен“, упркос томе што су 1921. године власти наредиле кућно хапшење и конфисковање рукописа. Како је мајка песника имала кулачко порекло, заједно са кћерком је 1930. године раскулачена. Због понижења које је трпео и оспоравања његовог рада покушао је и да се убије, али су га спасили. Морао је и јавно да се покаје и призна грешке и „заблуде“. Од почетка Другог светског рата је активно учествовао у антифашистичкој борби. Његова ватрена песма „Белоруским партизанима“ је објављивана у више часописа и данас је једна од његових најпознатијих песама: „Партизани, партизани, Белоруски синови! За невољу, за окове Режите хитлеровце погане Да довека не би васкрсли они!“ Живот је изгубио трагично у Москви 1942. године, у хотелу „Москва“ под ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

36


У змроку

Беларус

Думаць люблю я увечары ў змроку, Свет апране калі чорныя строі, Зорка глядзіць у аконца малое,— 0, тады мыслі ўзлятаюць высока!

Бачу: змарнелы цень ідзе нейкі, Бедная світка спіну ахінае, I галава над лахманнем сівая, Ногі крывыя ў лапцях старэнькіх.

Мары душу апаноўваюць роем Аб маёй долі, чарнейшай ад змроку. Хоць сваё сэрца нячуласцю ўзброю, Часта сляза набяжыць мне на вока.

Твар у барознах, нібы ніва тая, Цені прыгнечання, лёсу тут здзекі, Выцвілі вочы, апухлі павекі, Хрыпла слабымі грудзямі ўздыхае.

Мару й чакаю чагосьці мо болей? Сам адказаць я на гэта павінен... Лепшае, здэцца, нейкае долі.

Вось беларус, што гаруе і верыць, Вось беларус, якога скруціла Ў багне бядоты цемра-хімера.

Шчасце мяне калі ж не адкіне, Як жа пазбудуся смутку і болю? Хіба ў магіле — ў глухой дамавіне?.. 1906

Можнасць ягоная — домік пахілы, Мэта ў жыцці — саха і сякера, Гору сканчэнне — карчма і магіла. 1906

У мраку

Белорус

Волим да размишљам увече у мраку, Када свет обуче црна одела, Звезда у мали прозорчић гледа, О, тада мисли узлећу к небу високу!

Нека омршала сенка иде: видим, Бедна тканина леђа покрива, И глава над дроњцима сива, Ноге криве у папучама старим.

Снови душу преплављују ројем О мојој судби, црњој и од мрака. Иако своје срце хладноћом окујем, Често ми суза побегне из ока.

Лице у браздама, као да је њива, Сенке пригушене, судба у пошалици, Избледеле очи, натечени капци, Промукло уздише слабим грудима.

Сан чекам или нешто више? Сам да одговорим на то сам дужан... Судбе неке, изгледа, лепше.

То је Белорус, који тугује и верује, То је Белорус, којег је искривила У мочари беде химера - тамница.

Ако ме срећа једном одбаци, Како ћу се избавити од бола и туге? Да ли под земљом - у глухој гробници?... 1906

Имање његово је крива кућица, Циљ у животу је да пати и да копа, Окончање туге су крчма и гробница. 1906

37

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


АЛАЈЗА СТЕПАНОВНА ПАШКЕВИЧ

Биографија песникиње Цјотке Превод: Дајана Лазаревић Алајза Степановна Пашкевич (белор. Алаіза Сцяпанаўна Пашкевіч), је белоруска песникиња, публициста, политички ангажована. Рођена је 3. јуна 1876. године у насељу Пешчин у Виленској губернији (тада Руска империја), а преминула 5. фебруара 1916. године у Шчушчинској реону. Док је објављивала своја дела, користила је многе надимке. А најпознатији надимак јој је Цјотка (белор. Цётка), што значи Тетка. Цјотка је завршила гимназија 1901. године и неко време је радила као сеоска учитељица. Од 1902. до 1904. године учила је у Санкт Петербургу на вишим едукационим курсевима П. Лесфагта и стекла знања из медицине, хигијене и педагогије. Била је једна од учесника у студентском „Кругу белоруске народне просвете.“ У том кругу је формирана и њена политичка свест: борба против цареве власти, социјалистичко отрежњење радника, национално отрежњење Белоруса. Тада је почела да пише и објавила прву збирку песама „Песме“ (Песні, 1903), а заједно са делима Франциска Багушевича штампана је и њена песма „Сељачка судбина“ (Мужыцкая доля). Године 1904. Цјотка је прешла у Виљну, где је била болничарка у Новој Виленској болници. Тада је почела активну пропагандну политику. Ангажовала се при Белоруској социјалистичкој заједници (белор. Белару́ская сацыялісты́чная грамада́). Да би избегла одговорност због свог деловања, већ следеће 1905. године се сели у АустроУгарску. Уследили су њени зборници поезије „Виолина белоруска“ (Скрыпка беларуская, 1906) и „Право на слободу“ (Хрэст на свабоду, 1906). Због политичке ангажованости, Цјотка је могла само са туђим пасошем да посети царевину Русију. У фебруару 1912. године Алајза Пашкевич се удала за литванског инжењера Сцјапонаса Кајриса и његово презиме јој је омогућило да се врати у Виљну. Цјотка је радила у болницама и школама за време Првог светског рата, као добровољка и хуманитарка. Године 1916. када је владала епидемија тифуса, и сама Цјотка се заразила и умрла 5. фебруара исте године. Цјоткина поезија је синоним за борбу за једнакост људи, социјалну правду, ослобађање сељака и радника од јарма богатих земљопоседника и капиталиста. Због оштрог противљења режиму, Цјотка је користила десетину псеудонима, под којима је објављивала своја дела. Није јој било стало до тога, да њено име остане упамћено – била јој је важна само борба за оно, у шта је веровала – свет једнакости и разумевања, правда и слобода. Снага њене борбе прожима сваку песму, коју је написала.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

38


Цјотка

Сеоским женама кабетам)

Вера Белоруса (Вера беларуса)

(Вясковым

О, сестрице, о, сељанчице, О, невезане цветнице! Ваша лица, као од воска, Образе умиле су сузице...

Верујем, браћо: људи постаћемо, Брзо ћемо испунити сан; На Божји свет шире погледаћемо, Век ће нам исписати ред закона. Не мастилом по папиру, У архиви њега није, Он сакупља крчаге зноја И на њиву нашу лије. Земљу поји, стварност рађа Сок у зрнима за наш хлеб. Кусамо, а у народу неко Шапће: „Устај, зар си слеп?“ Верујем, браћо, у нашу силу, Верујем у слободе наше гард: Чујем ватру нашу и не бринем, Видим, браћо, нисмо од карата, Нисмо од гипса, већ од камена, Од гвожђа смо, од челика, Ковали су нас у пламену, Сада смо, браћо, од гранита, Душа нам је од динамита, Рука је тврда, прса су крута, Време је, браћо, не скретати с пута!

Као што калину град потреса, Као што гром камење крши, Судба вас од младости ломи, Живот вам лепоту распрши. Колико бола у очима тмурним, Колико туге на уснама бледим, Колико сребра у косама густим, Колико зноја на рукама слабим!.. За труд добићете две даске И крстове од јела једва скројене, И у сећање ваше плакаће кћерке, Јер су и оне, као ви, убијене. О, жене, о, сељанчице, О, ви, невезане цветнице! О, ви, љиљани без језика, О, ви, птице некрилатице!..

1905.

1908.

Суседима у ропству (Суседзям у няволі)

Сељачка судба (Мужыцкая доля) Тешко је живети, трудити се, Када правде нема, Жито не рађа На сељачким пољима.

Од својих кућа, од својих њива, Од све браће, која живеше, Носим сузе, носим јецај, Царских звона, која плач клеше. Код нас је ноћ, увек неко кука, Поцрнели смо од страшних мука, Са нас зној лије, суше се груди. Трују нас! О, чујте, људи! Чујте, чујте, руку дајте! Ми смо ваши. Истину знајте: И сред слободе и сред невоље, Стаћемо у исто поље, Руку ка руци са својим братом, За слободу пред џелатом.

Од капи блата Нема већег јасмина, После рада једеш Црни хлеб од кукоља. Дође пролеће, - треба Платити издатке, А ту нема хлеба Само новца недостатке. И живи, како знаш, Од беде се спасавај, Када снаге имаш, Ти судбу дочекај.

1906.

Где си, моја судбо, Где си се сакрила, Без тебе је невоља И беда остала.

39

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


На рукама жуљеви, Дан и ноћ се трудим, Немајући среће, Лежем као бедник.

Санке је бацио, у кућу упао: "Опрости ми, свекрвице, И ти ми опрости, татице. Опрости и ти, Гануља, Жено драга, срцу мила, Моја птичица си, кукавица, Памти то, да не би жалила. Опрости ми, сине рођени, Некрштеног сам те оставио, Можда ћеш бити гладан, Можда ћеш сламу јести, Можда ћеш клети оца, Можда камен за мном бацити, Можда ћеш мајку грдити... Бој се Бога или ћеш погинути. Отац тебе много воли, Не може те се нагледати. А шта учинити, ако звери Увуку тебе у невољу? А тамо могу, и не судивши, На уже тебе, па у планину..." Ту Томаш, сузу проливши, Оде кроз врата и у јазбину.

А устајући рано, Косу узимам у руке И идем код господара Да косим траве луке. За четрдесет новчића Цео дан косом машем. Кажу - господар је добар, А ја не знам о томе! Или можда знам, Оно што не бих смео, Свакога дана чекам На сену, које сам жео. Сваки дан слушати треба, Господска језика бритка. Не може се без хлеба, Трпи, мој Микитка.

1906.

Трпим, стиснувши зубе, И косом машем, Сунце суши усне, Од жеђи умирем.

Срећна Нова година (З Новым Годам)

А кући се враћам Само мало да одахнем И поново узимам Косу, да њоме машем,

Хеј, сестро, Нова годино, Шта нам ти са собом носиш? Шта ћеш у народу посејати? А шта на њивама пожњети?

Да бих сутра рано, Са оштром косом Косио код господара Откосе међу росом.

Хоћеш ли нам пут завезати, Хоћеш ли нам туге донети? Да ли ћеш бити љута, немила, Као што је и стара била?

Судбо моја, прозбори, Где си, одговори! 1903.

Хоћеш ли отерати тамне облаке, И сузу из очију обрисати? Или ћеш, као мајка, бацити чари И на спавање нас позвати?

Бунтовник (Бунтаўнік)

Хеј, хоћеш ли казати?!

Снежне планине. Мраз притиска, Мале санке чујеш шкрипом, А Томаш по Сивки шибне Она по мравињаку копитом. Тако журе кући галопом, А у хркање се дале звери. Или да не иде он у сватове? Можда тамо девојка тугује? Можда он жури на игранку? Да тамо музику свира? Све корбач звижди и звижди, Све Сивку напред гони. Долетевши у двориште, ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

1908.

40


POEZIJA ПЕТАР ГОРДИЋ Крст Некад сам мислио да је прича о Христу измишљена, Да је то мајка свих митова, Састављена да људи постану бољи или да њима они гори лакше владају... Онда је дошла Она које више нема, Она која је волела па више не воли, И рекла ту магичну, а ја мислио митску, реч: „Васкрсење“, па синтагму: „Живот вечни“, па молитву: „Васкрсли из мртвих Христос истинити Бог наш...“ Па се ту негде појавило и оно „Сећајући се дакле свега, Рођења, Крста, Страдања, Гроба, Вазнесења, Васкрсења...Другог и Славног Доласка“ Све мит до мита, тада... Једино што је преостало сада. У шта још увек не верујем… ипак свестан да треба. Да нема ничега без Њега. Све те речи ми тек са овог Крста добијају значење... Ако барем на тренутак поверујете да је Христос био ту са нама, Ту на Земљи, на води, на гори, у врту, у храму и на крсту, Тамо на Голготи, Или овде у овом паклу, у овој срамоти. Бићете тога трена истински живи, али не као кад живите живи, Него као кад умрете живи, Васкрсли живи, Било да сте као пометина очајни или као Обилић јунаштвом задојени, заклети, проклети, задрти, И то вас осећање живота може једном, Када вам најтеже буде. Спасити смрти. Сећам се неких својих стихова, које нигде не могу да нађем, На хартији, диску, на софтверу, А који опет бораве негде „овде“ и парају душу и исповедају веру:

„Улазе на врата скоро сваког сата, Фигуре од блата, Духови пали, И грабе моје лепо, черупају, Не питају, само узимају. Моје једино лепо. Нуде бесмисао, коме хрлим слепо...

41

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Не могу крочити јер немам снаге, Сањам како ми очи ваде, А ја без очију и даље видим, Како се мојим очима сладе, И како су им слатке, Очи моје ископане. Сузе моје још неисплакане.“ „Боже сачувај нас, немој само бдети изнад овог очаја...“ Зашто Га зовеш а не верујеш да је био овде...или је „секс ипак у корену свега“ – што „рече“ „најбољи“ писац овога српског неба... Пред смрт се увек нижу сећања... хиљаде њих, лепих и ружних... нижу се сећања, као збирка једног живота, од рођења до гроба, сећања на један живот, сећања на једно изгубљено време, сећања која повезује само ова смеша меса и костију коју су звали мојим именом, која је ходала кроз једно доба. Све грех до греха, јад до јада Од смеха до смеха, од града до града, Све само смрад до смрада... Осим Ње и њих двојице. Остаје само једна дилема. Без Ње живот смисла нема или смисла живота нема без Њега. За живота се мотах у Друштву мртвих метафизичара А сада кад умријех, Без покајања и шансе за опоравак, Огреховљен као да молим Бога Да ми једног Анђела мира или барем смиреног Столпника „дода“ Да ми помогне да и... ...након смрти ходам.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

42


UTISCI

Utisci, pre i posle recitovanja pesme „Šta je sreća“ Fatime Sibile H. Gorenčevski Tekst: Miroslav M. Marinković – Moki

Svake godine, u organizaciji Udruženja „Snaga prijateljstva“ (AMITU), na čelu sa gospođom Nadeždom Satarić, i gospođe Suzane Paunović – direktorke za ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije, održava se u sali „Beograd“ Palate Srbija (istočni ulaz) na Novom Beogradu „Okrugli sto“, i to uvek 1. oktobra – na Međunarodni dan starijih. Ove godine, „Okruglom stolu“ su prisustvovali predstavnici Penzionerskih udruženja Srbije, iz gradova: Sremske Mitrovice, Bora, Tutina, Trstenika, Kruševca, Kragujevca i drugih. Skup su pozdravili ispred Narodne skupštine Republike Srbije potpredsednik prof. Dr Vladimir Marinković, gospođa Suzana Paunović (u ime Kancelarije za ljudska i manjinska prava), i gospođa Nadežda Satarić u ime Udruženja AMITU – „Snaga prijateljstva“. Moje prisustvo je bilo u ime KUD-a “Jeleče” sa Novog Beograda. Na kraju izlaganja, po agendi, u diskusiju smo se uključili i mi – predstavnici Udruženja penzionera, a moje obraćanje bilo je i u Dnevniku RTS-a 1 u 19. 30 časova. Nakon druženja u Palati Srbija, po programu je bilo predviđeno krstarenje brodom po Dunavu, uz bogat kulturno-umetnički program. Tada sam za sve prisutne (učesnike “Okruglog stola, kao i goste) recitovao pesmu “Šta je sreća” Fatime Sibile H. Gorenčevski, i ova je izazvala opšte oduševljenje uz ovacije, aplauze i lična čestitanja. Mnogi su tražili i da imaju ove lepe stihove, a kako sam na svu sreću poneo desetak fotokopija pesme, to sam ih podelio posebno oduševljenima. Pitali su me za autora stihova, te sam im sa puno ljubaznosti pričao o Fatiminoj poeziji i o tome da je pesnikinja ujedno i glumica-veteran Akademskog pozorišta “Branko Krsmanović” – najstarijeg studentskog pozorišta u svetu, osnovanog još daleke 1922. godine! Kako verujem u emocije i poeziju poetese Fatime Gorenčevski, tako sam sa izrazitim emotivnim nabojem bio i izgovorio stihove pesme “Šta je sreća”. Gospođa Nadežda Satarić iz Udruženja AMITU na kraju je zatražila moje generalije i obećala poziv za sledeće nastupe “Snage prijateljstva”.

43

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA FATIMA SIBILA H. GORENČEVSKI Šta je sreća Sreća je biti živ Ni za čiju smrt Ne biti kriv U svakom sutonu Prepoznati jutro U svakom danu Novo sutra

I to je sreća I to se može Ako si dušom uzleteo iz zdravog ploda Suncu ispod kože Da otkriješ lepotu budnog sna Jer život je iluzija od smeha i tuge Al izbora nema Već kroz svetlost duge

Sreća je Kad su ti snovi uvek u srcu Na zaljubljenoj mesečini I u sedoj glavi Sreća je Kad ubdeiš zloću Da se zastidi Kad svoju pobedu U tvojoj nesreći vidi Sreća je Kad prazan želudac Snagom duha hraniš I one bolesnog uma Sa ropskim bogatstvom paklenog boga U osmehu sahraniš Sreća je Imati iskrenog prijatelja U životnoj nevolji I biti od zla uvek bolji Sreća je U kapi rose prepoznati svemir I u njenom drhtaju naći svoj mir

Voleti životnu putanju S nebeskom radovešću Na kojoj se čovečji prolaznici O tajnama toga hoda raznoglasjem mole Bez mržnjeu srcu i na jeziku

Ilustracija: Keti Radevska

Sreća je Zasaditi ljudsku rodnicu S mnogo ljubavi od znanja Da se život u zrevnici humanosti čoveku klanja

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

44


KNJIGE ZNAK NA PUTU Tekst: Snežana Marko Musinov

Po beskrajima istine Kristali haosa U ne-redu Proždiru harmoniju („Harmonija”), zbirka Pod paklenom pesma, Golub Jašović

Nedavno je objavljena knjiga čija tematika je usko vezana sa prolaznošću i smrću, mada kroz nju i ljubavni momenat provejava. Na naslovnici je beli origami ždral, dakle simbol besmrtnosti. Jednom stavljeno na papir, objavljeno, živi. Dokle će, i kakvim zamahom pluća, ne zna se. Belo. Jednostavno. Čisto. Nevino. Čedno. Čistina. Bistrina. Otvoren put, bez prepreka. Otelovljenje praznine, ali i mira. Mesto bez abrova. Dobra volja dodira sa stvarnošću, i nedodira. Celivanje senki života. Divota! Treptaj, oslobođenje, smiraj. Paljenje vatre u peći, dim odbegao kroz odžak, žar i kraj. Voz od slova u knjižnom povezu pod prstima. Listovi počinju da žute, a štamparska boja bledi. Tek je zaljubljenik u poetiku života, kao u polusnu, uredno sledi, a mogao bi svako unutar korica zaranjajući u ruke otvorene, misli otkačene, da potraži sebe, i druge, i šta su ti drugi u njemu ostavili ne zaslepivši ih, ne udarajući im ćuške, onako muške. Zenice otvorene, ko porozne reči novom zorom okupane, šire se, u sadašnjost zarivene. Što se okuje može da se razotkuje, što se zamrsi ume da se odmrsi, makar i mučki, što se zakuva gleda da se mrsi ratosilja jer iz mlaza bistre vode ukus prija dok u vratnim žilama krv ritmično zbiljom vibrira, do uvira. 15.11.2018. Vremenski prijatne jesenje večeri, u centru Zemuna, pred publikom različite dobi, zanimanja i interesovanja, veče je počelo zvucima klavira koji su se razlegli po predivnom prostoru biblioteke, među mnogobrojnim knjigama. Skočajić Vladimir, na gitari promotivno pesničko veče ispratio je pesmama Tears in Heaven (Eric Clapton), 45

Yesterday (The Beatles) i Those who wait (Tommy Emmanuel). Gospođa moderator bila je, otkrivši rafiniranu osećajnost, već na prvi pogled draga, Darinka Marković, predsednica Književnog kluba „Ivo Andrić” iz Zemuna u čijoj su interpretaciji poezije iz knjige Zaustavljen tok, koju je nasumice odabrala, uživali svi prisutni, a za čitanje stihova, od strane izdavačke kuće Književne omladine Srbije bila je zadužena Milena Milikić dok je predivno slovo o pesništvu uopšte, i o predmetnoj poeziji te večeri nadahnuto govorila, u više navrata, pesnikinja Ilinka Marković. Foto aparatom, događaj je beležila i direktorka KOS-a, Verica Sekirarski. Bilo je prisutno preko pedeset ljudi, što poštovalaca, što rodbine, što znatiželjnika. Prodato je devetnaest knjiga. Sto, osim knjiga, krasili su beli papirni ždralovi različitih veličina za koje se origami veštinom postarala vredna studentkinja, Zemunka, Sara Jovanović, a kako je vreme odmicalo i predivno cveće. Povratna informacija o protoku večeri, gledana sa strane, nosila je ukupan utisak dobre ispunjenosti vremena, čak van očekivanja kod nekolicine pridošlih. Niko, srećom, pri tom nije mislio na kratko drugo poluvreme, skroman koktel, dok je autorkino potpisivanje na kupljenim knjigama trajalo, uz prigodan tekst za uspomenu. Ulazeći u svet otrežnjenja i ujedno dajući mašti prostora za delovanje, podelili smo emocije, pobedili užurbanost petka i monotoniju dnevne svakodnevice jer kako u intervjuu reče hrvatska spisateljica Vedrana Rudan: Kod smrti nikad ne znaš kako će te i kad zgrabiti za vrat. (preuzeto iz teksta Katarine Martić u časopisu „Terminal”). Prvo izdanje, jedno od deset kandidata za nagradu Pegaz, u kategoriji poezije, je počelo da živi već na 63.sajmu knjiga, u Beogradu, po povlašćenoj ceni, i online kupovini (Gressus book, online knjižara) po ceni od 400,00 dinara.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Autorkino pozdravno slovo na prvoj promociji knjige Zaustavljen tok 5.10.2018. u biblioteci „Sveti Sava” u Zemunu Sve koji ste došli, i izdvojili deo svog slobodnog vremena, na ovu skromnu promociju poetske knjige, srdačno pozdravljam i iskreno Vam se zahvaljujem, bilo da smo rodbinski, prijateljski, po peru ili tek radoznalosti vezani, u nadi da će nam svima veče proteći glatko i da će pesničko slovo u etru ostaviti traga u dušama. Petog septembra o.g., tačno pre mesec, dana napisala sam pesmu:

Obale mostova reči Iz stiha kutaka romantike mudrina izlazi, presavija se, u tuđe pore zalazi, glas razuma ili tek bol uma. Ispreči se pred radoznale oči u veličini svoje sadržajne moći. Kad napustimo obale reči neće nas biti. I dok trajem, poželela sam, nakon velikog broja zajedničkih zbornika u kojima sam zastupljena u različitim žanrovima, da objavim samostalnu knjigu. Ova pred Vama, Zaustavljen tok, je gotovo slučajna. Nastala je od pesama napisanih u različitom periodu, za potrebe konkursa, te je tematski obojena što sami naslovi poetskih zapisa govore. Pesme su i kraće i duže forme, i slobodnog stiha i rimovane. Broj pesama dosegao je 105, diktirano maksimalnim brojem predviđenih strana za štampu (126). Lajt motiv je prolaznost, smrt t.j. nestajanje obeleženo kroz sijaset situacija i tema. U nasumičnom odabiru pesama koje sam predvidela da ovom prilikom pročitam, nadam se da ćete uživati. Naslovnica većinskom crnom bojom aludira na mrak, tamu, smrt. Tu je papirni beli ždral. Namerno, zbog simbolike koju nosi. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

Pustite mašti na volju, zamislite da Vam ih poklanjam hiljadu, radi nade, zdravlja, sreće i dugovečnosti koja im se pripisuje. Kako moji najbliži srodnici, moji roditelji i brat, nisu u mogućnosti da budu večeras, s nama, predlažem da bar pročitam jednu bratovljevu pesmu, iz tematski kontrastne knjige mojoj, dakle, čisto ljubavne, iz nedavno objavljene zbirke Unutrašnji lavirint kao nagrada za osvojeno drugo mesto za najlepšu ljubavnu pesmu 2017. godine tradicionalnog konkursa Doma kulture u Ivanjici.

Vasiona se tobom šminka Kao i juče, tako i danas, kao mnogo puta pre, naša pisamca se mimoilaze u etru, jer istovremeno mislimo jedno o drugom; razdvojeni prostorom i besmislom u njemu. Ostavljamo znakove kraj puta na kojem se susrećemo. Pridržavam noćno nebo da se opet ne spoji sa zemljom u večnu tugu, u haos, u ništa. I pitam se da li jedna raskošno zrela žena to zna. Volim te još više nego juče, mada je to bilo nemoguće, dok nisam stvorio novu dimenziju, da ljubav ima gde da se uvećava. Umirem. Umirem od želje za tobom. Vratimo se sada na predmetnu knjigu, i stranice 7, 11, 16, 20, 23 i 14 sa pesmama Kad život stane, Mera, Neprikosnovena ljubav, Dizanje iz beznađa, Novo ruho parčeta neba i Potkovica, jer, kako je kurzivom naznačeno na poleđini: Ako nam grobove nekad korovske biljke zarastu biće znak da nismo sahranjeni na pravom mestu. Da završim aforizmom: trema... Bolje nego crvi.

46

Pojela

me


Autori poručuju i kad ih ne pitate Još će se neko vreme, po zatvaranju sajamskih dveri, polemisati o šezdeset trećem sajmu knjiga u miholjski toplom Beogradu. Nesumnjivo. Ima i razloga. Iz godine u godinu mogućnost izbora se menja. Ranije je isključivi akcenat bio na knjizi, sada se to malo pomerilo. Ponosni su glavni organizatori, direktori, vlasnici, šta već, pojedinih izdavačkih kuća kojima nije teret da svoju ponudu sami prezentuju čitaocima, prodajući knjige i lično. (Kao primer, mogu se navesti gospođa Verica Sekirarski – Književna omladina Srbije, i gospodin Đorđe Otašević – Alma). Ne verujem da su nesuđeni prodavci, za vreme sajamske manifestacije, nosili u sebi pitanje sa naslovnice noviteta Emira Kusturice Šta mi ovo treba. Obe kuće, u ponudi su imale ranija ostvarenja kao i knjige tek izašle ispod štamparskog čekića, bilo prvog, bilo ponovljenih izdanja. Iz široke lepeze ponude, koju ni u snu niste, ma koliko polako hodali i očima pratili naslove, mogli da u visokom procentu obuhvatite, mogli ste birati od klasika do savremenika, ili onih koji se o književnost tek češu. Bio je dobar izbor filozofskih misli, latinskih izreka, pravopisa, rečnika, mogli ste za nešto manje novca nego u knjižarama doći do raznih odgovora ubačenih veštom rukom između korica. Mogli ste se preko slova sresti sa davno priznatima, ali i osporavanima, romantičnima, realnima, naučnoj fantastici vernima, verski nastrojenima. Moglo vam je privući pažnju Pismo nerođenom detetu Orijane Falači, iako davno napisano, mogli ste izdvojiti iz novčanika za dela Branka Đurića Đure, Božidarke Stojšić, Neleta Karajlića, Siniše Ubovića, Vesne Dedić... po matičnoj profesiji na drugu stranu orijentisanih: pevački, glumački, novinarski itd. Mogao vas je zaintrigirati brojnim naslovima Igor Mandić na primer ili mnoga strana imena poput dobro prodavanog Haleda Hoseinija npr. Misli vladike Nikolaja nuđene su po izuzetno niskoj ceni, za neke druge buđelar bi trebalo da vam je dobro napunjen. U principu, čitocu nije toliko bitno da li će knjigu naći kod Lagune, Arhipelagu, Prometeju, Dereti, Kreativnom centru, Akademskoj knjizi, Beopolisu, Mladinskoj knjizi, nekoj niškoj, novosadskoj ili banjalučkoj izdavačkoj kući ili

bilo kojoj drugoj iz zemlje i popularno rečeno regiona. Važno je da mu leži, i da može finansijski da je priušti sebi ili pokloni drugom kao preporuku. Neke naslove, naći će kod dvatri renomirana ili „mala” izdavača istovremeno. Volja mu da bira. Težište je na knjizi i autoru. Ili možda stripu, ako ste ljubitelj? U poslednje vreme ne tako malu pažnju i otimanje kolača „slave” odvlače i grafički dizajneri. Što je knjiga bolje opremljena, ako ima i audio izdanje, tim bolje. Svako ima pravo da uključi svoj kulturni radar i da se njime rukovodi. Možda baš iza širokom auditorijumu nepoznatog imena leži dobro štivo? Ako ga ne proprati snažan marketing, nema mu srećnog života u književnim vodama gde aždaje jedva čekaju da progutaju sitnije od sebe. Za koju god ste se knjigu opredelili da ponesete u svoj dom neka bude biser niske kojoj kraja nema. Svet knjiga ne završava se odlaskom cirkusa. Ko je napisao jednu, gleda da napiše i drugu knjigu, ko zatvori koricu knjige kao čitalac, nije na odmet da se lati sledeće. Dobro će mu doći u spoznajnom, istraživačkom, terapeutskom čak planu. Ako se odluči za ljubavnu poeziju, i mladi autori imaju šta da poruče. I izvan bestselera ima kvaliteta. Uključite intuiciju, poslušajte preporuku, otvorite nozdrve i eto vam pravog puta sve do čitanja Zaustavljenog toka npr. koga sam, želeći da obeležim nezaustavljivo vreme, napisala i punudila na uvid radoznalim očima. Za one kojima je vreme novac, i koji brižljivo biraju šta će i koliko raditi u koje vreme, dobro bi poslužili sitni magneti, obeleživači stranica do kojih ste u čitanju došli, a mogli ste ih pod kupolama sajma sebi nabaviti. 30.10.2018.

47

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ISTORIJA ДИНАСТИЈА ТАНГ ( 18. јун 618. – 4. јун 907. године) Текст: Ивана Минић

Основач династије Танг је породица Ли (李), која је дошла на власт током зенита и распада Суи Царства. Династија је делимично била прекинута за време Друге Џоу династије, када је царица Ву Цетјен преузела престо, поставши тако једина кинеска царица која је самостално владала.

Гаозу Ли Јуен; Gaozu Li Yuan - први оснивач Танг династије из породице Ли.

Д

инастија Танг се сматра врхунцем кинеске цивилизације и златним добом космополитске кинеске културе. Територија Кине је за време династије Танг нарасла више него за време династије Хан, а популација је прешла са 50 милиона становника на чак око 80 милиона становника. Захваљујући тако великом броју становника, династија је могла подизати професионалне и регрутоване војске од стотина хиљада војника да би се надметала с номадским народима за доминацију над средишњом Азијом и уносним трговачким путевима уздуж Пута Свиле. Њена територија, освојена током ратова њених првих владара, била је већа него територија Династије Хан, а била је подједнака с територијем каснијих династија Јуан и Ћинг. Династија Танг, са својим главним градом у Чангану, је опшеприхваћена као највиша тачка у развоју кинеске цивилизације. Имала је и снажан културолошки утицај на суседне државе попут оних на подручију данашње Кореје, Јапана и Вијетнама. Династија Танг је на почетку успела са створи снажно централизирано царство са делотворним системом управљања. Њену владавину подржавао је Царски испитни систем, чији задатак је био - избор образованих грађана који ће служити царству. Граничарски генерал Ан Лушан дигао је 755. године буну која је знатно ослабила династију Танг. У бурним годинама које су уследиле, Кина се повукла из средишње Азије и постала затворенија. Крајем 9. века велики сељачки устанак је готово уништио средишњу власт. Кина је подељена на 10 држава са малим остатком царства којим је владало пет династија у низу (тзв. Период пет династија и десет краљевстава). Тек 960. године долази до поновног уједињења земље под династијом Сунг. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

48


NAGRAĐEN ESEJ Tekst: Jovan Pavlović

Samo četiri meseca pre tragičnog događaja koji se nikada nije odigrao (februar 1989.), praznim trgom Tjenanmen prolazio je mladi slikar Ju Mindžun (Yue Minjun), nakon što je obišao upečatljivu izložbu Kina/Avangarda u Nacionalnom muzeju, gde je među izloženim radovima kineskih avangardnih stvaralaca tražio originalnu iskru koja će ga inspirisati u potrazi za sopstvenim izrazom. Četiri godine pre toga, Mindžun je završio akademske studije na odseku uljanog slikarstva. Upoznaje i prati narastajuću scenu savremenog kineskog umetničkog izraza, čiji su uzori, sada već klasični majstori moderne Evrope i postmoderne Amerike. Zahvaljujući skoro već punoj deceniji otvorenije politike sekretara Jaobanga, kako u unutrašnjoj tako i u spoljašnjoj društvenoj sferi, umetnici su inspirisani da čitaju i prevode, pa i sami objavljuju teorijske i kritičke osvrte na savremena umetnička dešavanja. Mindžun (rođen 1962), koji je odrastao u sasvim drugačijoj deceniji Maove Kulturne revolucije (1966-1976) upijao je grozničavo raznolike uticaje tokom ove pulsirajuće dekade koja će se uskoro naglo okončati.

EVROPA – KINA: UMETNOST KAO POČELO DIJALOGA U iznalaženju, sa jedne strane krajnje pročišćenog pikturalnog jezika koji će na drugoj strani ostaviti prostora za višeznačna i slojevita tumačenja, možda je osim prelomne posete izložbi, podjednaku važnu ulogu imao događaj koji se nikada nije odigrao na punom trgu Tjenanmen. Za mnoge je slom iluzija značio prelivanje bunta u apatiju. Taj tihi očaj obojiće opšte raspoloženje narednih godina, dok se nacija oporavljala. Shvativši, po sopstvenom priznanju, raskorak između stvarnosti i ideala, Mindžun početkom devedesetih odlučuje da se pridruži umetničkoj koloniji na obodu Pekinga, gde će marljivo brusiti svoj stil. Zadržavši aktivno u imaginaciji osmeh koji je Ženg Jianji (Geng Jianyi) prikazao na sopstvenom portretu sa izložbe Kina/Avangarda (ali i sve ono neizrečeno što se iza njega krije) sa jedne strane, i masovne scene demonstracija sa druge strane, već 1992. nastaju slike poput Velike solidarnosti, na kojim se umetnikov nasmejani autoportret multiplicira. Ograničen zvaničnom zabranom prikazivanja u bilo kom obliku bilo kakvog sećanja na proteste na Tjenanmenu, Mindžun ipak odlučuje da scenu postavi ispred Kapije nebeskog mira. Gde je bolje još jednom iskazati veliku tradicionalnu kinesku solidarnost nego na velikom kineskom trgu? Ukratko, slikar instinktivno shvata da se umetničkom intervencijom realnost može predstaviti drugačije, čak obrnuta naglavačke, a da u sebi ipak zadrži istinu, možda čak i dublju i potpuniju od proste istine realnih događanja. Baš te godine prodaje svoju prvu sliku vlasniku galerije iz Hong Konga, za sumu od 1,500 američkih dolara. Lagani porast prodaje i cena, omogućiće mu da u sledećih nekoliko godina nastavi putem koji se sada već sasvim jasno ocrtavao, pa tako već naredne godine nastaje i Velika radost smeštena opet ispred kapije Zabranjenog grada.

49

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Velika radost svakako nije osećanje koje koje karakteriše protestante na trgu tokom 3. i 4. juna 1989, kada vojne snage sa preko 10,000 naoružanih pripadnika konačno stižu i u samo srce Pekinga, na Tjenanmen. Stradalo je nekoliko stotina (?) pobunjenika u tragičnom događaju koji se nikada nije odigrao u zvaničnoj Kini a koji je na osnovu malobrojnih dostupnih informacija brzinom munje na Zapadu imenovan Četvrtojunskim masakrom. Kolonu od sedamnaest tenkova koja se uputila ka trgu da obezbedi i ojača ponovo uspostavljeni građanski red i mir, već sledećeg jutra 5. juna zaustavio je na Velikoj aveniji večnog mira (Chang'an Avenue) anonimni demonstrant, nakon toga širom Zapada daleko poznatiji kao Čovek tenk (Tank Man). U ovom simboličnom činu koji je sa terase obližnjeg hotela (gde se pod lažnim identitetom skrivao od progona vlasti) fotografski slučajno zabeležio Džef Vajdner (Jeff Widener) reporter Asošijeted Presa (Associated Press), uočljiv je zapravo prelomni preobražaj srčanog bunta u beznadežnu apatiju. Fotografija je munjevito obišla glasila takozvanog slobodnog sveta, čijim se konzumentima predstavlja kao simbol neravnopravne ali nesalomive borbe za demokratiju protiv sila mračne prošlosti. Fotografisan nakon što je sišao sa tenka, i po drugi put stao ispred kolone, Čovek tenk sa kesama za kupovinu prebačenim ovog puta u samo jednu ruku, postaje idealni predstavnik anonimne mase željne obećanog potrošačkog raja koja odbija da se suoči sa naličjem progresa ili očekuje da neko drugi to učini u njeno ime. Banksi (Banksy), roden 1974. u Brist ... na zidu

Sve u svemu, vreme pred umetnika postavlja skoro nerešiv problem: kojim to sredstvima iskazati svu dubinu tragičnosti i sve nerazrešive oprečnosti aktuelnog? Da li je moguće uteći pogubnoj klopci priklanjanja jednoj strani u konfliktu? Da li je moguće zadržati neophodnu objektivnu distancu a ipak svim ljudskim kapacitetima (sa)učestvovati u prikazanom? Da li je bilo kojim ljudskim činom uopšte moguće odrešiti nerazmrsivo klupko isprepletanih ljudskih sudbina jakog emotivnog naboja i pružiti bilo kakvo smisleno tumačenje i koliko-toliko prihvatljivo razrešenje patnje? Kojim umetničkim metodama se poslužiti? Američki slikar Polok smatra da se (slikarska) metoda prirodno rađa iz potrebe. Naravno, samo ukoliko je potreba toliko jaka da bez njenog zadovoljenja nema ni života, poput nasušne potrebe za disanjem, za ljubavlju, za slobodom. Potreba za (umetničkim) izrazom prerasta u pravi nemi krik koji ograničen sopstvenim vremenom koje ga ignoriše, prerasta u naboj koji samo traži priliku da eksplodira. Eksplozija će se desiti samo dva sata nakon otvaranja prelomne izložbe Kina/Avangarda i to upravo u legendarnom Nacionalnom muzeju. Umetničke postavke u tradicionalnom muzejskom okruženju mogu se okarakterisati mnogim epitetima ali svakako ne tradicionalnim. Izložba koja je odlagana prethodne dve godine uzled sprovođenja zacrtane partijske borbe protiv buržoaskog liberalizma, momentalno prerasta u medijski spektakl. Uostalom, umetnost uvek najavljuje realnost koja to sa zakašnjenjem priznaje, pa će tako dva hica iz pištolja umetnice Sjao Lu (Xiao Lu, 1962) u sopstvenu instalaciju tog 5. februara 1989. tek naknadno biti prepoznati kao prvi pucnji na Tjenanmenu, a cela izložba će dobiti epitet Tjenanmen trg u malom. Četiri meseca pre demonstracija izložba je nakon intervencije snaga poretka, privremeno zatvorena a umetnica uhapšena.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

50


Mindžun je strpljiviji od vršnjakinje Lu. Tek 1994. godine je po prvi put jedna galerija upriličila njegovu samostalnu izložbu. Njegovo ime ubrzo se pojavljuje pored imena istaknutih predstavnika možda prvog velikog autentičnog umetničkog pokreta čija je vrednost prepoznata i van granica savremene Kine. Cinični realizam, nastao nakon turbulentnih dešavanja 1989, prvi je značajan doprinos globalnoj umetničkoj sceni. Kritičar Li Sjanting (Li Xianting) koji termin izvodi iz jednog Hakslijevog citata, tvrdi da on ponajbolje karakteriše preovlađujući kulturni sentiment (mladih) uveliko nagrižen apatijom i (samo)ironijom. Iako je neposredno po krvavom okončanju protesta nastavio sveobuhvatnu akciju ideoloških čistki, nekrunisani vođa Kineske republike još od 1978, Deng Sjaoping uveliko je zaslužan i za preobražaj Kine u jednu od najbrže rastućih ekonomija. Konačno, iskustva iz višegodišnjeg studiranja i rada u Francuskoj dobijaju priliku da oblikuju razvoj Kine: stvaranje uslova za kapitalne investicije i upliv stranog kapitala, revolucionaran iskorak na globalno tržište i uvođenje ograničene privatne konkurencije rezultovaće neslućenim i nesumnjivim porastom životnog standarda više stotina miliona Kineza. Nove generacije već obuzete kičem i šarenilom konzumerske prozapadne kulture karakteriše i fraza Mao postaje popularan (Mao goes Pop) skovana nakon jedne izložbe u Sidneju 1993. Sjanting ovu drugu dominantnu struju u umetnosti imenuje Politički pop (Political Pop) i na krucijalnoj izložbi Nova kineska umetnost posle 1989. (China's New Art, Post-1989.) prikazanoj u Hong Kongu krajem januara 1993. pokušava da izabere i organizuje radove reprezentativnih stvaralaca tako da odslikavaju dihotomiju savremenog kineskog društva. No, već krajem prethodne godine je veliki bard umetničke kritike i direktor Venecijanskog bijenala, legendarni Akile Bonito Oliva (Achille Bonito Yue Minjun - Great Solidarity, 1992. Oliva) stupio u kontakt sa Sjantingom, zaintrigiran Oil on canvas (200 X 192 cm).jpg previranjima na savremenoj kineskoj sceni što će imati dalekosežne posledice na prijem i interpretaciju nove kineske umetnosti na Zapadu. Od dela izabranih za izložbu u Hong Kongu, koje je Sjanting pojedinačno prezentovao uticajnom zapadnjaku, Oliva je odlučio da izabere predstavnike koji će obznaniti svoju umetničku viziju kineske kulture zainteresovanoj publici Zapada u okviru izložbe Prolaz ka Istoku (Passage to the East) u sastavu predstojećeg 45. Bijenala u Veneciji (1993). Oliva polazi od jednostavnog kriterijuma da izdvojeno delo treba da odslikava umetnikovu reakciju na vladajuću kinesku ideologiju i da bude (bar delimično) razumljivo zapadnom gledaocu bez obzira na upućenost u nijanse aktuelne kineske kulture. Možda upravo slika jednog od izabranih umetnika ponajbolje izražava ova pomešana osećanja u pokušaju da pomiri obe kontradiktorne dominantne umetničke struje. Fang Lidžun (Fang Lijun, 1963) godinu dana mlađi od Mindžuna, već izvesno vreme na svojim platnima kao aktera predstavlja ćelavca (bald man) koji je uglavnom autoportret i koji svojim grimasama komentariše ličnu reakciju na okruženje, a koja se kreće od pasivnog revolta i prezira, preko potpune ravnodušnosti do (izveštačene?) ekstatičnosti. 51

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Lidžun je stoga dominantni stvaralac Ciničnog realizma u godinama nakon Četvrtojunskog incidenta, ali na slici 1993 Broj 4, specijalno rađenoj za Bijenale, prihvata i primenjuje popularne motive koji se pre svega ogledaju kako u izboru šljaštećeg kolorita, tako i u prikazu raznobojnog kičastog cveća koje okružuje likove u inače sasvim neupadljivoj sceni. Veliki intenzitet zasićenih boja u potpunosti prevazilazi prikazane likove koji su preplavljeni i nošeni jarkim koloritom, uključujući i nekoliko umanjenih autoportreta umetnika jedva primetnih u samom uglu slike, skoro zaboravljenih ostataka iz faze Ciničnog realizma. Lidžun će zadržati i proširivati napadno drečavilo vorholovskog, često komplementarnog kolorita približavajući se time nadolazećoj Vulgarnoj umetnosti (Vulgar Art). Dve razdvojene teritorijalne, vremenske i ideološke zone razmenjivaće sve aktivnije stvaralačke impulse i inicijatore daljih društvenih promena. Iako Kina sa neskrivenom idealizacijom teži socijalnim i pogotovo ekonomskim modusima uspostavljenim u najrazvijenijim demokratijama Zapada, neretko će paradoksalno biti i ispred svog vremena pa su tako recimo događaji na trgu Tjenanmen zapravo prethodnica komešanja u Istočnoj Evropi tokom niza Plišanih revolucija iz iste godine. Zapadnjački umetnici u ovoj tački prepoznaju mogućnost konstruktivne razmene energije i tumačenja sa jednom drugačijom, uzbudljivom i još uvek neistraženom sredinom. Da čin revolta anonimne individue poput Čoveka tenka, može da bude i efikasna medijska taktika pokazaće svojim grafitima i intervencijama u javnom prostoru ulični umetnik pod pseudonimom Banksi (Banksy, 1974). Banksi će pomoću spreja i šablona na zidovima rodnog Bristola multiplicirati i svoje preinačenje već kultne scene zaustavljanja kolone tenkova. Britak britanski humor, krajnje pojednostavljena crno-bela ikonografija dopunjena tipično jetkim detaljem-sloganom, preuzetim iz potrošačkog miljea, koji otvara nove neslućene dimenzije interpretiranja, pokušava da prenese svu dubinu i oprečnosti konfuznog pokroviteljskog odnosa prema Istoku kojeg Zapad podržava u neminovnim promenama čije negativne strane već uveliko izjedaju srž društva iz kojeg potiču.

Fang Lijun [China] (b 1963) ~ '1993 ... crylic on canvas (180 x 230 cm).jpg

U takvim okolnostima, negde tokom 1995. Mindžun počinje sa tipičnom postmodernističkom praksom prepravljanja i drugačijeg tumačenja istorijskih događaja. Platna su po inerciji ispunjena uporno iznova slikanim istim likom, modifikovanim autoportretom sa neprirodno širokim osmehom koji će kasnije biti opšte prihvaćen kao Blesavi čovek (The Silly Man). Tipičan primer ove prakse je preinačenje čuvene slike “Pokolj na Hiosu” koju je Ežen Delakroa naslikao još daleke 1824. Kada su na red došla i dela Eduara Manea poput legendarnog “Doručka na travi” iz 1863, konačno su se stekli svi uslovi za realizaciju kompleksnog viđenja događaja sa Tjenanmena.

Odlagani stvaralački naboj vremenom je dobio na snazi toliko da Mindžun svoje “Pogubljenje” („Execution“) iz 1995. godine (dimenzija metar ipo u visinu i puna tri metra u širinu), po sopstvenom priznanju, slika u roku od mesec dana. Upravo je Mindžunova revizija Maneovog „Streljanja Cara Maksimilijana“ iz 1868. godine, pod nazivom „Pogubljenje”, postala svojevrsni amblem umetnika i propusnica za ulazak u sam vrh kineskog savremenog slikarstva. Na levoj strani prikazane scene nalaze se četiri muškarca samo u belim gaćicama na koje zamišljenim puškama nišani grupa obučenih muškaraca sa desne strane. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

52


Na svim licima je prepoznatljiva grimasa. Specifična crvena boja zida ispred kojeg se sve odigrava podržava opšteprihvaćeno tumačenje da je simbolično prikazan za naciju traumatičan čin nasilja sa trga Tjenanmen iz 1989. godine. Slika je prodata vlasniku galerije iz Hong Konga za 5,000 američkih dolara. Već naredne godine kupuje je britanski bankarski investitor za 32,200 dolara, i prebacuje brodom za London, gde će po uslovima kupoprodajnog ugovora biti uskladištena sledećih 10 godina. Po isteku zabrane prikazivanja, „Pogubljenje“ je prodato u aukcijskoj kući Sotbi (Sotheby's) u Londonu, 2007. godine za neverovatnih 5,9 miliona dolara, samo nedelju dana nakon što je „Pokolj na Hiosu“ prodat u istoj aukcijskoj kući u Hong Kongu za 4,1 miliona dolara. „Pogubljenje“ je tako postala najskuplje prodata slika jednog savremenog kineskog umetnika. Iste godine, Mindžun je nominovan za ličnost godine magazina Tajm (Time), našavši se tako u društvu Vladimira Putina, Baraka Obame i Hilari Klinton. U intervjuu za CNN, umetnik je prokomentarisao: “Politika je deo mog svakodnevnog života. (...) Slike to odražavaju i od toga ne mogu da pobegnem.” Nakon uspešnog proboja na Zapad, debitovanjem mladih kineskih umetnika na 45. Venecijanskom bijenalu, početkom poslednje dekade XX veka, uspešno je ostvaren upravo nagovešteni prolaz ka Istoku. Uspostavlja se aktivna komunikacija dve kulture što za mnoge kineske stvaraoce poput Fang Lidžuna označava dugo priželjkivan suštinski zaokret kako u karijeri tako i u životu, stvaranjem plodnih kontakata sa mnogim znamenitim Zapadnim umetničkim manifestacijama, galerijama, kolekcionarima. Uzavrela kineska umetnička scena sa jedne strane yuE_MiNJuN_05 - The Execution, 19 ... Oil on canvas (150 X 300 ).jpg pokušava da nadoknadi propušteno i da sustigne iskusnije, uspešnije i popularnije Zapadne kolege već uveliko zašle u bespuća postpostmodernizma dok istovremeno nastoji da u svemu ostavi i svoj jedinstven i prepoznatljiv trag. Otvara se plodan prostor za izgradnju komunikacijskog mosta između dva različita vremenska čvorišta, i bar prividno, dve različite i nepomirljive ideologije.

Yue Minjun - Great joy, 1993. Oil on canvas (187 X 254 cm).jpg

53

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA

***

Ne, ne moram ja ništa Ne moram na ova poprišta i ratišta i stratišta Da svoje gubim rad tuđeg ćara I ne moram svesno da dopustim da me vara, onaj što vara jer nema dara, jer ne zna da stvara pa ruši, I ne moram da nosim na duši baš svaku tugu i lažnu i pravu Ako je želim, još malo zdravu I ne moram baš svakog da volim I baš svakog da molim za zrno obzira I malo mira Jer ne umem uzdahu tuđem da odolim Jer sam bolećiv i zaboravan Pa bacim na tavan Zgažene snove i sve izdaje Sve sto srcu neda da traje Pa ih onda jednom, slučjno nađem međ starim bluzama I starim suzama Sasušenim na njima ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

I međ` pantalonama, što nisu mi više u broju I onda, kad nadjem bačene nade svoje Odbačene zbog drugih Shvatim, nijedne nije bio vredan, .... baš ni jedne niko od njih *** Sve tuge sveta u jednoj majčinoj suzi Sve patnje u jednom uzdahu U samo jednom pitanju, zašto Sav bol I ne umire nikad i ne nestaje u prahu Ljubav sto gradove gradi I što ruši galaksije odvajkad *** Samo je pusti nek ode, nije to ona prava, ona tvoja, samo tvoja Samo pusti, tek tako Bolje i bos, nego da žulja, kada već nema pravog broja Znam nije lako da to sada vidiš Al kada ode i prodje vreme samo ćeš da se postidiš Kad shvatiš, Zbog kog si nosio toliko breme zbog čega si morao toliko da patiš Toliko dugo i tako ludo Pitaćeš se, šta te to spopalo I kakvo se to desilo čudo Il magija ko vlaške čini Pa ti nidočeg ne beše stalo Osim do nje I po danu i po mesečini Tražio sebe u pogledu njenom Druge su iste bile sve A svi su videli i svi su znali Tako to nažalost obično biva Kojima sebe si najviše dao Oni su tvoje najviše krali Zato pusti, prosto, tek tako Ko što bi ona pustila tebe Teško je znam, al njoj bi bilo lako Jer nije ko ti, ona gleda sebe

54

NEBOJŠA STANOJKOVIĆ

Boli i tako je teško Kad izgubiš onu snagu U grudima Kad noge neće, pa ih vučeš Za ljudima, Koji te redom pretiču A do juče.... Do juče si ih čuo gde viču Da staneš, jer te ne mogu stići I ko bi sad reko? Ko? Da će me snaga tako brzo zaobići I da će i mladost s njom otići Možda u nepovrat A do juče, mogla se preskočiti Planina A da ne zaboli ni noga ni glava Ni vrat I do juce jos, bila je milina Hodati satima Putevima što prvi put vidiš I kad stignes kući pred vratima Nije ti teško i ni na telu i u duši ne boli te ništa I ponovo spreman da isploviš U široko more Iz svog pristaništa


POEZIJA Mirjana Magura KUTIJA OD ZLATA Oteta baklja razljutila Zevsa, sunce nestaje, mrak se spušta, u snažnom dahu gori zvezda plamen besni, u pepeo je pretvara, sivi veo se vije iznad gnezda, prekriva i guši pesmu slavuja, moćna oluja guta nadu, gnev nosi svetu vatrenu kaznu. Iznad Olimpa tama grize svetlost, grešna ruka zemlju trese, ispod oblaka vlada rat i gadost, strah i zlobu seje avet, iz bunara kulja blato uvijeno u njemu, leži izvor života. Znatiželja, otvara kutiju od zlata, u tren oka prosipa gordost i bolest i borbom sve oko sebe kida, bolom veru u ljubav lomi, iz ljudskih srca uzima, mržnju i zlo sveta u njoj otkriva. Kovana kutija od zlata, iz svake vijuge, djavolu otvara vrata, a na zemlji tajno veštica gata, ispod nebesa narod da posvađa, sve dok se nova nada ne rađa.

ČAROBNI BOŽIĆ Okupili smo se oko stola u sjaju Božične sveće, mali plamen radostno srce greje. a mirisi badema, smokava, lešnika, pečenih kestenja i jabuka oko okićene Božične jelke se širi, a vruću pogaču domaćica iznosi. U dolasku prvih snežnih pahulja Božični duh je zakucao na vrata, da nas okupi ispod Božjeg ogrtača gde se tiho čuje Božična pesma, na Badnji dan, blaženo vreme ljubavi i mira, da veru i spokoj u svaki dom vraća. U tišini sveta, tamjan zamiriše, svaka kuća zdravo i veselo diše, a dok bele pahulje sa neba padaju, molitvom čar Božića dočekuju, sjajne sveće dušu im greju, bogati i siromašni Spasitelju se raduju. Nebeska se pesma u ponoć čuje, crkvena zvona čarobno zvone, u magičnom svetlu, sa nebeskog svoda, jedna zvezda zablista, u svako oko zasija, to je rođenje našega Gospoda Hrista.

USAMLJENA GROBLJA Izvetreo sladak miris tamjana, odavno ugašen plamen sveće, kao tuga i sva bol i molitva iz srca pobožnog. Iz zemlje viri truli drveni krst prekriven mahovinom i korovom a teškoća tiho duva kroz travu, tako su zaboravljena, usamljena groblja. Preko spomenika pada uvelo lišće, izbledela imena na mermeru, izbrisana iz svake misli, samo sačuvana u hladnoći mraka. Ulile se suze u kišu udahnute molitve u vetru odletele nijedno oko ne traži one koji počivaju u miru niko ne posećuje skrivena groblja u lišću. Kada zimi grobovi nose snežne pokrivače nadleću ih samo sveti božji anđeli a na nebeskom svodu za Božić zasija jedna svetla zvezda. 55

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


PAHULJICA Tiho i nežno padaju, lete, lete i vrte se magično u vetru se viju, samo jedna pahuljica bez daha te ostavlja. Čarobna pahuljica na trepavicu je sletela, kao sjajna zvezda u tvoje oči zasijala njenim sjajem raznežila. Snežna pahuljica je oko tebe letela, tako mala, bela na tvoje se usne istoplila, u kap vode se pretvorila, tebe žednog napojila. Pogledaj, dok sneg sipi, ispod tvog koraka sneg škripi, stani, ne gazi ledena krila ta pahuljica je jedinstvena, prava je nebeska balerina. Posmatraj kako sneg veje, zima livadi belu košuljicu plete. osvrni se, pahuljice bajkovito lete, pogledaj, tvom srcu želju greje. Raduj se, oseti snežnu čaroliju, zamisli da sam pahuljica, koja je na tvoj dlan pala, na tren u plesu na njemu stala, da tihi zimski san odsanja.

ODAHNUĆE Odahnuće jednom zemlja od mojih teških koraka. Maštom sam danju i noću letela nebeskim visinama, a zemaljski život nisam uspela lagano da preletim sa nežnim krilima leptira, koji odmara svoja šarena krila i leluja na širokom listu kestenja. Odahnuće pero u zadnjem dahu, koje je neumorno ležalo u ostareloj, naboranoj ruci, a mastilo će presušiti kao na obrazu zadnja suza, pretvarajući se u sjajne kristale, ne govoreći više osećanja na prašnjavom papiru, koji leži na mračnom pisaćem stolu, ne noseći više teret bolne ruke. Odahnuće jednom stara duša, neke kišne jeseni, kada lišće prekriva sve korake a priroda za duboki san se sprema, kada sve zaćuti u neko zavejano vreme jedne hladne zime, koja krije buđenje proleća ispod snežnog prekrivača, od snežne mećave, gde kazaljke sata smiruju hiljade nemirnih pahulja, tamo gde ničega nije bilo, a iz srca se ponovo snilo.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

56

KADA JE SVE TIHO Tiho dolazi Božični duh, preko polja i livada kruži miris svetog mira i tamjana, dahom vetra se širi. Šuma tone u zimski san, snegom prekriveno je svako drvo, pahulje kao paperje prekrivaju jezero, snegom je zavejana tiha noć. Zima vence od zimzelena u belo boji, snežne pahulje na jelenzeleno padaju, omorika je ukrašena u svom sjaju belu haljinu nosi Božična noć. Snežne pahulje lebde, igraju, preko zemlje debeli tepih tkaju, umotan u meku magiju, Božični san je tiho ispunjen. Sa nebeskog prostora, sijaju zvezde, svaki krov je pun snežnog paperja, preliveni zvezdanim sjajem dodirom svete tišine.. Za Badnji dan, kada je sve tiho. u svim srcima, po Božjoj volji svetlost vodi kroz zavejanu noć preko svakog praga prelazi njena moć.


PRIČA

Dragana Miljković Postelja za snove "Jesi li za kafu?", upita ona. "Može ", bio je njegov kratki odgovor. Ona stavi đezvu na ringlu šporeta i sipa dve šoljice vode. "Kakvu kafu piješ", bacivši pogled u njegovom pravcu postavi mu pitanje. "Slađu, zar si zaboravila?", bio je njegov odgovor. "Zaboravila sam. Nismo se odavno videli. A tada čini mi se da si rekao da kafu ne piješ, ali ćeš je popiti zbog mene." Rekla je tiho. "Ustao sam rano i umoran sam, sada bi mi kafa prijala." , rekao je još tiše. "Šta želiš za piće?" "Neću ništa. Bolje je kada mi je prazan stomak." Ubrzo je i kafa bila gotova. Ona je donela šoljice i stavila ih na drveni stočić prekriven staklom. Otvorila i kesicu čipsa i sipala u staklenu posudu. Malo su govorili, osećala se blaga nspetost u vazduhu. Nju nije bilo ni briga. Pogledala ga je. Njegovo mišićavo telo mamilo je na dodir. "Ne mora ništa ni da priča. Čemu sve to, i onako ne bi imalo svrhe. Znamo oboje zašto je on večeras ovde." Mislila je u sebi. Kada je on popio kafu, predložila mu je da odu do njene spavaće sobe. On se složio i krenuo, ona je ponela svoju kafu sa sobom. Ušli su u sobu i ona je stavila šoljicu na stočiću koji je bio skoro pretrpan šminkom, a zatim se navalila na njega. Nosila je crnu haljinu pripijemu uz telo. On je odmah legao na krevet i raskomotio se. Primetio je previše sredstava za ulepšavanje i upitao je sa čuđenjem. "Šta će ti tolika šminka?" Ona mu odgovori. "Treba mi da budem lepa. Nisam lepa bez šminke." On se blago nasmeja. "Ne znam, nikad te nisam video bez šminke." Pantalone koje je skinuo lagano je spustio kraj kreveta i u blizini nočnog stočića na kojem je stajala lampica i jedna mirišljava svećica. Ona je uzela šibicu i krenula da upali svećicu kako bi napravila malo romantičniju atmosferu, ma da je osećala da on puno i ne mari za to. Kako je izgleda malo jače kresnula šibicu drvce se upalilo i u isto vreme prelomilo i tako upaljeno palo na pod u blizini njegovih pantalona gde se samo ugasilo. On se cimnuo. "Pazi, nisi li mi zapalila pantalone?" "Nisam ne brini, palo je pored pantalona". Izgovorila je ona a zatim pokušala sa još jednim palidrvcem da upali svećicu. Uspela je tek sa trećim. On se sad opustio na krevetu i pozvao je. "Dođi ovde pored mene.". Ona je poziv prihvatila sa osmehom. On je zatim krenuo nežno ljubiti. Njoj se sve to dopalo i predala mu se u potpunosti. Strast je trajala puna dva sata. Trudio da joj udovolji kao i ona njemu. Kada je znojav i umoran stavio svoju glavu na jastuk i nju prigrlio uz sebe u njoj su se rađala neka pitanja. "Baš nam je lepo i prijatno kada smo ovako zajedno. Ali on sa mnom želi samo to, seks." Prigrlila ga je jače, a onda blago počela da češka. On je samo čutao, a ona je nastavila sa svojim mislima. "Lepo bi bilo da kraj sebe imam ovakvog muškarca. Šta li on misli o meni? Suvišno je da ga pitam. I pokvarim ovaj trenutak." Svećica je i dalje treperila i osvetljavala nihova lica koja su bila u polumraku, kao i njihove prave želje. "Hajdemo još jedanput, pa posle moram da idem". On je prekinuo tok njenih misli. Složila se. A kada je ponovo posle toga naslonila glavu na njegovo rame pitala se. "Između nas fizička privlačnost i strast postoje, i seks je dobar, što on onda nije sa mnom? Nije zaljubljen, dala je sebi odgovor, koji je rodio novo pitanje. Da li strast može da preraste u ljubav? I posle ovako strastvenih noći, kako se on ne zaljubi u mene?"On kao da je pročitao njene misli koje mu se nisu dopale. Rekao je. "Moram da idem, imam sutra obaveze." Ona je samo mirno rekla . "OK." pomerila se i pustila ga da ustane iz kreveta i obuče se. Ona je obukla roze čipkanu spavaćicu. Zatim joj reče.

57

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


"Videćemo se ponovo kad ja završim sve obaveze. Žedan sam, možeš li mi doneti nešto da popijem." Ona ode da donese hladni sok iz frižidera. Kada se vratila on je već u ruci držao svoj mobilni i sa nekim se dopisivao. Nije virila da vidi. Skoro sa distance pruži mu čašu i sede bez reči malo podalje. U sebi je mislila. "Eto to je sada neka druga devojka. Nije mogao da sačeka već pred mojim očima se sa njom dopisuje. Neka, još i bolje. Da ne povredim sebe kao i uvek lažnim očekivanjima." On je popio sok. Stavio telefon u džep, poljubio je i otišao. Znala je da se sutra možda neće javiti. Neće joj pisati, ni reći da mu nedostaje. Neće joj crtati srca, a ni lajkovati na društvenim mrežama slike. Sve je bilo kao san. Jedna postelja i dva tela strašću opijena. I to je sve. "Neko ti ma koliko to želela više od toga i ne može dati. Trening i gimnastika za telo. Potreba ženskog tela da bi ostalo u harmoniji zdravo i vitalno." Govorila je sebi i tešila se. "I bolje da se ne vidimo neko vreme, neka se udalji. Da se ohladimo." Mogla bi se zaljubiti u njega a to bi bilo opasno. Jer jasno je ko dan, nema tu nade za ljubav. I želela bi da se više i ne vide, da sledeći put kada bude svoje telo sa istim žarom davala da to bude nekom ko je iskreno voli i zaslužuje.

Dani su prolazili on se nije javljao, ona se željno nadala i strpljivo čekala njegov poziv. Na kraju nije odolela. Htela je pružiti šansu ljubavi. Pisala mu je, zvala ga. On se ophodio hladno i ne zainteresovano. Na poruke je odgovarao posle dva sata, kad se seti. Na sve načine je pokazivao da mu ona nije važna i bitna. Nije hteo sa njom na piće u grad. Želeo je da provede posle ponoći sad dva u njenoj postelji i to je sve. Ona je želela više, ona je htela više ljubavi, više nežnosti i pažnje. On nije to imao u planu sa njom. I posle velikog truda i bezuspešnih pokušaja, samo je digla ruke od svega. Ne može to dozvoliti sebi. Postala je njegova krpa, po kojoj on olako gazi. Napisala mu je oproštajnu poruku. "Kada si ti imao duše da mi činiš sve što si mi činio. I lažeš me iznova i iznova. Ja dobijem želju da te nikad u životu više ne vidim." On poruku nije odmah ni pročitao, kao po običaju učinio je to nakon par sati. I nije ga bilo briga. Nije se bunio ni malo. Nije protestvovao, bilo mu je svejedno. Izgubiti nju u svom životu nije bio nikakav gubitak. Sve je postalo interes i račun. Za nju, izgubiti takvu osobu u svom životu nije gubitak već dobitak. Samo strah od samoće i sujeta uvek se sretnu da ti razum pomute i tugu probude. "Zašto ja nemam sreće u ljubavi? Zašto mene ni jedan muškarac ne voli? Zašto ova samoća toliko boli?" Pitanja se sama nameću, a odgovora nema i nikad ga neće ni biti. Jednostavno tako je, takva su vremena. Da li danas iko ikoga iskreno voli? Ili samo voli iluziju o toj osobi. Kada se ona razbije, glava se okreće i odlazi. Ljubav je rad, podrška, praštanje, poštovanje... ljubav je nešto što je potrebno ovom svetu da oživi. Zdrav čovek je u stanju ljubavi i stvaralaštva. Koliko smo zdravi i spremni da pružimo šansu ljubavi? I kao takva može li ljubav preživeti u mreži nezdravih ambicija?

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

58


ЉУБАВ У ДОБА МАЛИХ БОГИЊА Мирослав АЛЕКСИЋ

Весна Радовић: “ПОЉУБАЦ ИЗ ФРАНЦУСКЕ УЛИЦЕ” Није парафраза наслова Маркесовог романа, тек тако, у наслову ове белешке, уз рукопис нове књиге песама Весне Радовић. Пред нама је један, скоро роман о љубави у стиху, а у времену епидемије малих бигиња, мигрантске кризе, ратова и разарања. Ово је можда најобимнија љубавна поема нашег песништва. Реч је о педесестак песама које повезује исти мотив, и двадесетак духовних песама. Ова књига је повест о срушеној љубави, као о срушеном Таџ Махалу, у којој је свака песма одаја у палати која памти једну причу о рушењу, а свака метафора је једна преживела арабеска. У наслову “Пољубац из Француске улице” садржан је поетички образац ове књиге. Пољубац је појам који наговештава да је реч о доминантно љубавној поезији. Француска улица - је други део синтагме који упућује на појмове географије и културе у ширем смислу. Весна Радовић је песникиња културе. Поезија Весне Радовић је пребогата оваквим појмовима. Све у њој врви од географије, историје, уметности, књижевности. Готово свако стање духа, свака емоција у њеној поезији имају, елиотовски речено , објективни корелатив у неком појму културе, било да је реч о призренским звонима, прашком пролећу, књижевним делима или грађевинама. Све овде врви од раскоши слика и богатства метафора. Али, иако је ово поезија о палој, изневереној, изданој, срушеној љубави, то није поезија меланхолије ни декаденције, то је поезија вере, љубави, праштања и радости живота. Што се географије тиче, од Бретање до Урала и Сибира од Прага до Крфа и Шпаније, слике предела су слике осећања. Али, француска и руска улица света су најближе нашој песникињи. Она најрадије корача овим улицама, којима су се српски народ и српска култура све до најновијих времена најрадије кретали. На тим улицама је наша песникиња код Превера студирала лирску нарацију, а код Ахматове и Цветајеве ону племениту, узвишену тугу, ону аристократску надмоћ над свим видовима примитивног очаја. Али, београдска Француска улица у нашој свести тесно је везана са причом о нашој књижевности, због адресе на броју 7. Тако нас песникиња уводи, и у ову асоцијативну раван, у којој можда треба тражити простор велике љубави коју опевава. Она за ту љубав, завршавајући једну песму каже да је била историјска. Само понеком успутном алузијом наводи нас на помисао да је то била, и љубав која је настала и ишчилела у књижевном свету. У овој поезији је видљива и једна иронијска слика живота, сударање света и љубави, па песникиња у једној песми вели: “Ако те којим

случајем одведу у неки нови рат”.А колико је моћна и велика, та љубав била, говоре и сјајни стихови, једна блистава парадоксална хипербола у песми “Аутобиографска”: “Ја сам као оне три сореле што су волеле истог морнара”. Не сећам се где сам тачно чуо ту легенду о три сестре, али знам да је негде у песникињиној Боки Которској, и да сам једном видео кућу тих сестара која, и сада одише чежњом. А у песми “Моја историја” песникиња каже: ”Под мојим ногама земља је дрхтала као човек када умире”. Поређење које узима дах. Или вансеријски лепа слика из песме “Кад адађо свира”: “Газим боса по хладној кори месечине”. Или, кад у песми “У време епидемије малих богиња” каже: “Уз љубав се смрт лакше подноси / И памгте глаголски дублети / Као што се памте бринете уске у струку...” Или кад у песми “Фебруарске жуте пахуље” поентира болно лепом метафором: “А галебови које сам лечила / Вуку рањене ножице / По бледом песку времена...” У томе свету у којем упоредо егзистирају љубав и страх, Весна Радовић маестрално завршава песму “Вагабундо” стиховима: “И даље наивно верујем да једна мала биљка / Случајно откривена на Дурмитору / Излечиће све наше страхове, у једном дану!” Једна од одлика њене поезије јесте то да уме да заврши песму, да ефектно поентира, да је закопча и подвуче.Тако је, и читање садржаја на крају њене књиге право задовољство, јер се у насловима песама слути сва лепота и богатство поезије коју ова књига доноси. Кроз овај лирски роман о љубави преплићу се и слике савременог света, Европе и Србије, Осећа се, и једна нота ангажованости, као у песми “Јесен Европе”, где се додирују Исток и Запад, и сударају те две културе. У песми “Отварање пасијанса” Весна Радовић каже, говорећи о свом народу: “Личимо на становнике острва Маркиз који масовно умиру од великих богиња пренесених из просвећене Европе” Опевавајући један од својих завичаја у песми “Над Призреном су некад звонила многа звона” лебди једна сета, једна устрептала туга. Варварство и зло песникиња не опевава у овој песми, оно се слути, онако из офа, што би рекли људи овог века. Циклус песама, по коме је названа књига “Пољубац из Француске улице” се завршава поемом “Забрањено је умрети”. У овој поеми песникиња непретенциозно преплиће, појединачно и универзално, слике малих и великих подвига, и смислености обичног свакодневља. Ова поема је мали узвишени уџбеник фармације. Не, она је, заправо, и сама лек против малодушности посусталог света.

59

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


РЕЦЕНЗИЈЕ Власта Младеновић Рецензија збирке песама Весне Радовић, "Пољубац из Француске улице"

ПОЕЗИЈА ЉУБАВИ И УЗВИШЕНОСТИ еснa Радовић је, по својој племенитости и узвишености, племкиња поезије; њене песме, на први поглед, раскошном лепотом израза, једноставношћу и присношћу плене, мада се ради о дубоко промишљеној поетици. Попут Јефимије, о којој пева, суптилно и префињено песме везе, у везаном и слободном стиху. Она је чувар наше песничке традиције и словенскога духа и душе, као и вере у Христа и поезију. Марију Магдалену сматра "равну апостолима", јер је: "верна сунчана сена, за сва времена, Марија Магдалена". Са великим пијететом песму посвећује Теодори Косари, бугарској принцези и дукљанској царици, жени зетског кнеза Владимира. Косовски мит и славна историја српског народа дубоко су укорењени у поезији Весне Радовић. На тој основи су њени снови за обновом достојанства и достојности. Господствена по манирима и певању, Весна Радовић је чувар словенскога језика, духа и душе. Велика је њена вера у поезију, за коју се свим срцем бори. Зато иронички, у песми "Славуј пева увече", каже: "За округлим Гласно говоре

столом да ће

безумља нестати поезија!"

Посебно је дирљива Пајића", која је исписана српског песника, песма песми "Ватра и нешто", говори о вечној, поезије и метафизичкој

песма "Опело за Петра у спомен на даровитог бола и оданости. А у сјајно насловљена, пром ет ејс кој, в а три љубави.

У целини поезија Весне љубављу, у њеном високих етичких начела приближан и приближен песме воле и трају, оне потребу за певањем.

Радовић испуњена је најузвишенијем смислу, и језиком који је роду и народу. Такве се одржавају њен смисао и

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

60


POEZIJA

MILAN

DRAŠKOVIĆ

PANDORINA KUTIJA

PANDORINA

ULICA

Lepa je moja ulica - označena brojem 666 na velikoj mapi džungla-lavirinta - ne može da se promaši. Nikada ista, stalno menja izgled, glavni dekor su njeni stanovnici. Pa, momče-biberče, ako večeras kreneš mojom ulicom, čeka te uzbudljiv šou! Gospodar trošne palate, elegantni bledi grof, okružen svojom svitom, diže čašu s crvenim pićem i poziva te da nazdravite! U sledećem prolazu, iz mraka i memle, zombi te zove i pita imaš li rebro viška! Tu negde je i trapavi Frankenštajn, željan druženja! Pripazi se Fredi Krugera, dripca sa otrcanim šeširom i blistavim sečivima kao produžecima prstiju - taj će hteti da te na suvo obrije! Klovn Penivajz će pak hteti da te odvuče u svoje carstvo, u smradnu kloaku! Ne bi trebalo propustiti kongres doktora: Džekil, Mabuze, Kaligari, Moro, Mirakle... sve bolji od boljeg! Ko se još smuca mojom ulicom? E, Kendimen, slatko stvorenje sa rukom-kukom i stomakom punim pčela! Vukodlak. Pacovi mutanti. Probrano društvo iz Tvin Piksa... Pitaš se zašto ti sve ovo govorim? Neka to, momče-jarče, ostane moja mala tajna! Hajde sada, kreni, i srećno ti bilo... ... Bravo momče-junače, ostade ti zdrav i čitav! Ej, evo ga čuveni Kazino Rojal. Uđi, slobodno uđi, nonšalantno priđi stolu za rulet i - praćen pomnim, uglavnom ženskim pogledima - sve žetone hrabro stavi na crno!

61

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


MLADE NADE

Slađana Lazić SPKD „PROSVJETA“ TUZLA PREKASNO Kao da si juče počela da sijaš, tamo negde, daleko, zvezdo. Toliko dana je prošlo, a suze ostaju iste. Kao i prvog dana tvog odlaska. Sijaš tako snažno i baš toliko boli što se tek sad pogledi tvojim sjajem bistre. Što nisu videli taj sjaj onda kad si sijala malo, pa još malo više? Kad si sijala glasno, a oni što su te trebali čuti, ostali gluvi i ćute. Sada oni ne čuju zbog sopstvene kiše, dok se nemirno skrivaju pod kasno obučene kapute.

OVDE, TEBI Nadam se da ti je toplo. Tu, u stihu kome daješ dah. Tu, u strofi što sve suze pretvara u prah, što ga nosi daleko od tebe i odlučno ne da srcu da ti zebe. Nadam se da mirno spavaš. Tu, u oku što za tebe sija, na usnama gde tišina prija. U naručju što san verno čuva, ne da vetru da opako duva, da odnese sve drago i milo, da slomi ti belo krilo. Nadam se da te ne boli. Tu, u duši što je samo tvoja, I u mišlju što proleti sada. Na mom nebu sa milion zvezda, sa milion i još više boja. Nadam se da si srećan. Tu, u delu mene i mog sveta, tu, na mestu gde mi duša cveta, tu, gde cvet si što beskrajem miriše I u pesmi što tebi se piše.

O OSMEHU Nekada shvatimo koliko je nekome bilo teško tek kada svojevoljno ode. Tada se setimo lepih stvari koje taj neko ostavi za sobom, ali i setimo se da njemu samome nismo podarili nešto barem približno lepo. Nismo bili tu kao ruka pomoći u teškim trenucima. Dođe dan kada više ni tih trenutaka ne bude, a ni osobe. Pitamo se da li bi bilo drugačije da smo postupali drugačije, da smo bili manje sebični. Međutim, sve su to prekasna kajanja i želje sa boljom prošlošću koje ne bismo bili ni svesni da je sadašnjost različita od one u kojoj smo sada.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

62


POEZIJA

МИЛОШ НАСТИЋ САН КОЈИ СЛУТИ осјећаје понјети у горак лет и музика се гаси као из тешка сна празнинама хучи збивања сплет крик у маглу строфе испјеват ал мрјет о птицо жалосна о тајно звезданог дна пољубац дана осваја утире ти слијед ал нису ли одувјек над најслађи мед касапили цвјет разуларен свјет и сан нов слути престрашен нјем а она заћути

ПЈЕНА сутон непознатим твојим то плете моћи празнина ноћи над шапатом уморним мојим заборављени над свемиром овим лутају оним којим не постоји лутају небом небо и перо вјерује ли неко да ли види неко застало небо над заспало перо тако блиско небо перо огледну но сусрете оно невидљиву стијену отисци пера на сваком камену обалом вјечном пјена о пјену стргнуто сунце носе ка небу

63

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POSVETE PESNIK STEPE S. Jesenjinu

U stepi peva :

jutru,danu, leptiru,rosi; Njenoj u travi kosi plavom oku neba … Pesniče stepe – želimo, da se sudbina tvoja ne lomi, u dušama mladih pesnika! Omča “Angletera ” sve nas opominje : Ne taji boli! Ne zovi ljubav koja te neće ! Okuj se pesmom!

Lepoti pesme u stepi poslednje zvezde na nebu... Poslednje pesme što muti svest na omči, dok poziva ljubav, dok doziva ljubav u stepi, na proplanku i peva : jutru,danu ,cvetu, leptiru, rosi njenoj u travi kosi... U stepi ona ga uzalud čeka da peva o njenoj u travi kosi, plavom oku neba...

Životu pevaš – život sanjaš! Ljubavi pevaš – ljubav sanjaš! Životom stepe i pesme živiš! Stepo, tajna pesmo u pesniku i letu ptice!

Slavko Marković

Zavela te lepota pesme tajna nerođene pesme da se vineš u nebo, kao orao večito letiš pesniče stepe! I mi, stazom tvojom plovimo kroz vreme; Volimo oblake, orlovu snagu prkosno snove snujemo ! U nebo vinemo, ko orlovi večito letimo pesnici stepe! Smiraj dana, u očima, donosi novu pesmu... Nova pesma osvetliće nove tragove , daleko od njegove poslednje reči, suze... Nemoćni smo pred zovom tvojim, pred pesmom svanuća, pesmom slavuja;

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

64


ШАХ И ПЕСМА Живот тражи своју песму: запјени се, узбурка, вришти... Некад избистри сузом. Тражи сулуде игре скакача на табли живота: да заигра, да разигра ватру страсти... На табли живота – игра, ко у песми буђење речи, што ненадно, сећање у снове зову... Краљеви, краљице – владају игром, а у песми песник – сужањ песме, сенку песме разиграва. Прави потез увек тражи да ублажи бола дражи, кад се песма речју осветљава...

како тајна песме жељи одолева. Да се песник опет сретне у врх свера непогледа, непрохода, до дубина безданогабез повратка старој песми! Док се нова не разигра игри тајне одолева... Песник –сужањ песме увек, на табли живота и песме – ч е к а ! Нови потез тражи...

Славко Марковић

Кад се јави, ниоткуда, пробуђена, ко у игри шаха каже: „ Шах! “ Разигра се мисао моја – одговоре тражи: Тајну снова, тајну песме, тајну игре – жели да открије! Песма – лепотом речи се брани! Сваки потез – одолева тајни зова,опомиње: Да се живот игром брани, Да се песма болом храни, да од снова дан пропева! Игра песме – игру речи тражи, да се њоме песник снажи . Тајном игра до сванућа , победником себе види, кад се песма у мат сцени разоткрије побеђена, осветљена, у загрљај мисли бежи... Лажну наду открила је-

65

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Boris MANDIĆ

Umetnost Milice Savić - Nemir koji teži spokoju Uskovitlanost, vrtložnost , usisavanje stvranosti u u raskošne predele Sna, ketanje boja divergentnim linijama (Život opstaje u flesibilnost isavitljivog kretanja, umire u uskogrudoj jednolinijskoj kretnji, da parafraziramo Tarkovskog) – Nemir koji teži spokoju: Umetnost Milice Savić. Boje melanholije proizašle iz fantazamgoričnosti putovanja šagalovskog tipa, iščezlim civilizacijama – Svetlost natopljena nežnom setom, poput elegičnog lahora koji nas miluje i Markesovo slikanje tog Svetla rečima; Ljubav u doba kolere – mesto gde je Milica pronašla ugašenu Zvezdu. Vizija i prirodnost se spajaju u spontanom toku reke koja lagano, bezčujno i tiho ide ka svom zavičaju. Suncu.. Umetnost nas izvalcči iz sopstvene ljušture; Milica Savić izlazi iz zatvora svojih strahova ulazeći u platno slike: Nijedna njena slika nije naslikana spolja – Subjekat, Objekat, slikanje – čisto slikanje u transcendenciji izlaska u unutrašnjost slike. Jedinstvena tehnika: Slikanje iznutra. Njeni crteži su poput tužne fotografije koja hvata tren, u svojoj svesnosti, prolaznosti same – elegična pesma nacrtana preciznim linijama nestalnosti svega što je zarobljeno u ravnodušnom Vremenu. Klimt se tu stalno pojavljuje, kao i Sezan; Ponekad navrati i Markes, da popije kafu sa Šagalom. Huan Miro se šeta platnima osećajući se kao kod kuće. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

66


Prelaz iz jedne faze umetnosti u drugu, Milice Savić, odigrava se u kontinuitetu slojeva što im prethodi – Novo na strunama prethodećeg neponavljanja, bežanje od sebe, da bi se vratila sebi u novoj formi, proklijaloj iz jedne boje mirisa cveta. Hrabro šetanje kroz mikrokosmos duše (Demokrit) u makrokosmos Sveta, na talasima fluidnih boja, čije poreklo trebamo potražiti u bogu Heliosu. U svetlosti izvire i Tama. Lelujavost, nelinearnost, leandričnost, eteričnost prozirnosti, čvrsto povezano u budni san surove stvarnosti. Da li ima izlaza iz nje? Mislim da svi mi nalazimo jedni druge kada smo obuzeti teskobom: Miličina Umetnost je odbrana od teskobe, borba u usamljenosti, nastala, paradoksalno, iz tog izvora, prevazilazeći okvir u bojama pružene ruke ljudskosti i empatije.

Kuća Kralja Petra je nedovoljno mala za dovoljno široku, duboku, neukrotivu divlju, estetski elegantno slikarstvo Milice Savić. (Njene slike vibrijaju, struje u konstantnom pokretu – iskaču i sebe, da bi se vratile.) Anksioznost, usamljenost, strah od lanca koji vežu čoveka za prostor neslobode (The Couple) Milica Savić razvija na svojim platnima, pokazujući mogućnost puta: Put u nepoznato, Eden, Atlantidu, El Dorado, Hesperidine vrtove, Sumatru.. (Crnjanski) Leandričnost Miroa, organska pokretna nestatičnost Gaudija u dodiru sa strogoćom elegantne forme Belinija. Miličin Atelje (Atelje... tiho mesto moje gde se roje misli moje, gde snevanje posdade java...) je neka vrsta kontradiktorne same sebi, Pandorine kutije, gde umetnica čarobnim dodirom oslobodja ptice u njihovom prirodnom letu ka Zvezdama. Sezan, kocke, oblik koji obuzdava vazdušastu lepršavost raskoši boja, ne zatvarajući sile koje stvaraju. Bravura crteža, višeslojnost ide različitim pravcima, a završava se tamo gde i počinje – u Ateljeu – prostoru usamljnog Stvaranja. Atelje je pisana oznaka za stapanje u jedno Milice i mesta njenog poniranja u otvorenost i bezdan Sveta. Suženost svesti je društveni zakon, nasuprot tome – otvorena svest u pokušaju samosvesti da gleda beskonačnost horizonta. I još dalje, par koraka – gde nijedno oko nije videlo, misao zamislila: čežnja ka nemogućem.

Sfera - most konekcije umetnosti i nauke; davanje nauci svrhu i smisao, odvojen od komercijalne halapljivosti večito gladne tendencije za profitom, spas nauke od sila koje je zarobljavaju – povratak nauke samoj sebi – čiste Duhovnosti (Huserl), podsećanje, anamneza (Platon) da je ona proizašla iz čoveka i da njemu pripada.

67

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Jer i ono najbliže je predaleko ljudima, otpevao je Rilke – Milica približava ono najbliže, ali najtežeg za gledati, pokušaj da duboko zavirimo u lavirint naših strahova i demona. Ali gde je opasnost, raste i spasonosno. Milica Savić igra u plesu talasa po oštrici noža nošena vizijom o mogućnosti izlaska iz tamnice sebe u čistu Otvorenost – Slobodu! Njena umetnost rađa samu sebe u nesvesnosti prirode i zagrljaju sa Snovima Slobode. Lagum (Svetlana Velmar-Janković) je mračno mesto odsustva svetlosti. Umetnost Milice Savić isijava bojama Nade mogućnost izlaza iz minotaurovskog lavirinta Tame.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

68


PRIKAZI Srećko Aleksić

Dvadeset peta nova, pesme - lirske crtice / Simo Vasić

Berači snova i gorka prašina u refleksijama ljubavnih niti Da je trebalo ranije, ne bi valjalo-kaže jedan veliki narodni pesnik, persiskog staroga grada. A šta je od nas valjano i znatiželjno, osetićemo u ljubavnim dirkama našeg ozbiljnog pesnika i stvaraoca svoje najnovije zbirke. Prosto sam zadivljen ozbiljnošću i ponudom ove nove pesmarice, da je iščitam u jednom dobrom duhu i stvaranju moderne srpske poezije, Beketovskog sadržaja i klišea. Svaki pesnik je urodjeni stvaralac svoje tajne, nekog talismana ili ljubavnog znaka da ovaj svet ispeva, ili oslika svojim jedinstvenim rečima. Rečima koje nose plašt novog doba u vremenu zluradih stvari i ponovnog zaljubljivanja. Koliko si voljen toliko ti se ostvaruju snovi, krilatica velikih stvaraoca književnosti.Od starih Egipćana, Hindusa, Grka, Rimljana i ostalih naroda stvaralačke kulture i zanosa za svetom poezije. Nova zbirka pesama pod radnim naslovom “Dvadeset peta nova” je ulica u imaginaciji pesnikove mašte i stvaranja. Izmišljena na prečac oslikava mladalačku ljubav i zanos u prvom ciklusu pesama. Naš pesnik je očaran spoznajom da se ljubav dešava u vazduhu, zvezdama, u šetnji, na reci, na sastancima u zelenim parkovima, sa vrabcem u ruci, belim labudom koji pleše. Francuski romantičarski duh našeg pesnika prirodnjaka odvodi u poseban deo lirske spoznaje i mladalačke visprenosti zaljubljivanja.U koga se pesnik zaljubljuje, postavlja se refleksivno pitanje? U prirodu, u devojke, u ptice, reku, dodir, pogled, šetnju, u osamu svoje duše, gde stalno govori sebi: Više nisam sam! Samoća je dana mnogima na raspolaganju, da vide gde ih život vodi. U duhovnost ili pravu ljubav prema voljenoj osobi, u toplom domu sa običnim ljudima. Okružen svojom maštom stalno je u kontaktu sa nežnošću, koja drhti kao lišće na vetru. Njegova malena lutajuća zvezda, prkosi mu vozovima, prostranstvima, zaledjenom rekom, čekanjem na keju Dunava. U jednoj od datih pesama, malena smedja devojka/usne su joj se stisle/bile su tvrde kao kamenčići/na putu jorgovan je mirisao/srebrnkasto lišće je šuštalo/.Sa oporom pesmom “Ništa ti ne možeš”, Vrabac, Zima na keju, gde prehladjen Dunav kašlje? Stilske figure i pesničke imaginarne slike nose francusko obeležje Simine deskriptivne strofe, pomalo neuhvatljive i sjajne, s lakoćom da se ostvare u mislima svoga zaljubljenog pesnika, snohvatača i realizatora svoje refleksivne imaginacije. Maštovitost je data od boga, a bistrina uma i oštrog pera od roditelja, kao nasledni faktor za pisanjem, dobre, opore ljubavne lirike, nadahnute savremenim pesnicima. Profesor fizike prati svoje emocije kroz vreme koje beraču snova i ljubavne mašte donosi nova iskušenja i slatkoću ljubavnog grozda. Zrno nevine ljubavi i slatkoće, oseća se u ovoj novoj stihozbirci našega autora. Okrenut reci, otiskuje se daleko, prema obalama svoga života. Radosno se smeši, iščekuje datu ljubav u šetnji sa Reksom, pogledom na Dunav, mladošću prohujale kiše, koja sve jače lije, lije...a pesnik čeka ? Ne znamo gde, zašto i zbog čega, ali lirski subjekat u rečenici nosi zagonetnu maštu.Pod kišobran svojih snova i nadanja, da će je sresti, baš tu ulici “Dvadeset petoj novoj” sa smeškom na licu, njegove male ridjokose devojke. Pesma Labud i delovi iz nje. Istopljeno se sunce poigrava/sneg i dalje šapuće/tiho/ da se ne probudiš/spavaj, spavaj/ko li će te sada nahraniti beli labude/

69

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Drugi ciklus pesama počinje naslovom “ Posle toliko godina” kao da je prošao jedan vek upoznavanja života za mladošću . Već u ozbiljnim godinama pesnik se susreće sa novim situacijama u životu. Jasan mu je čas početka radjanja njegovih pesama, osluškujući svoje srce hrabro korača u nova iskusta, stečena svih ovih godina.Ljubavi su sada istrajne, ozbiljne nadahnute prošlim godinama, trpljenja i hodanja po pesku. Drugi ciklus upečatljivo počinje sa pesmom “Riblja čorba” i nastavlja se iluzijom iskusnog čoveka i njegovog tunela u vozu za Crnu Goru, odnosno putovanje ka moru.Iz tog životnog ciklusa i stvarnosti izdvajaju se par pesama dobrog tematskog sadržaja.”Provetravanje”-moram izaći na obalu reke/čudna je ova reka mesa i kostiju/što se gura, psuje, smrdi/. Čudni su ovo izlozi/kuće, zgrade/ ovaj dim što bi da zameni nebo/.Zatim pesma Stranac, Komšija; Drugarica; Vetar. Ova pesma ima posebnu notu ili ključ za čitanje. Podsetila me je na Simona Simonovića i nagradjenu pesmu “Vetar moj znak”. Mada kod pesnika vetar donosi opreznost u pravljanju strofa. Oštrina njegove hladnoće, zbunjuje samog pesnika. Ljubav je prividna i melanholična. U šetanju sa Reksom odlazi brzo kući, dremljiv i pospan. Obale su ovaj put razdvojene krvavim nebom, i čeličnim mostom. Emocija je utihnula u svetlu koga nema, a svetiljke blistaju u mraku.

Noć je polako osvajala kej/upalio sam radio/neka lagana muzika/me je sve više uspavljivala/. Polifono prikazivanje stiha nije obrazac pesnikove mašte. On uranja u svoje plavetnilo okružen stvarnim dogadjajima. Devojka koju je voleo je sada druga žena. Ona je došla iz Nemačke i Švedske, neprepoznatljiva za muške dodire. Hladnoća, možda čak distanciranost dovodi u sumnju da je pesnik čvrst na nogama. Za njega ljubav više nije početak šetnje i upoznavanja. Ispija gorčinu svoga bola u alkoholnom piću(rakija, konjak, crno vino). Boemski život ima neku svoju specifičnu draž, da se oslobodi unutrašnjeg primarnog osećaja, treznenih očiju prosipa budnu noć. Postoje i te morske pesme nalik mladim stvaraocima umetnosti. Šetnja na plaži, putovanja vozom noću, kupanja sa školjkama, noćna draž svetiljke, kupaći kostim, crvena haljina. Ali, moram da priznam u manjoj meri, nego u prvom ciklusu gde su sve pesme mekane i sofisticiranije kao da su od “somota i pliša”. Oštrina duha i lepo vreme govori nam drugačije. Svako putovanje donosi novu ljubav. Oduzme novo srce i vrati nam staro da ga ušivamo za bolne rane i slomljene rastanke. U drugom ciklusu su pesme raznovrsnijeg sadržaja i tematike. Sve se odvija brzo poput sunčeve svetlosti u obelisku zraka. Ovde nema manjkavosti, izgubljenih momenata, osame, pokajanja, drhtaja, čežnje. Ovde je pesma kost, ribljih žila, usidrena luka bez broda, smrad koji se vonjom oseti na nekoliko kilometara. Osećanja se uvek menjaju sa novim iskustvom u životu. O tome nam besprekorno opisuje u svojim pesmama jasno i glasno sam pesnik. Nepristrasan da bude večiti romantik ili sanjar, nego trezven boem u gluvoj noći svoga hira i zadovoljstva. Treći ciklus pesama po meni korintski stub same zbirke. Počinje ciklus sa pesmom “Moj otac”; Vesti; Makro; Trinaestogodišnjak; Pijanica; Pralja; Kockar; Žigolo;Grobar; Invalid; Čuvar pasa.... Sami naslovi u zbirci donose sam po sebi odgovor. Kakav? Ko su ti ljudi “Dvadest pete ulice” ? Gde oni žive? Kakav ostavljaju trag u ovom vremenu? Sam naziv trećeg ciklusa pesama S one strane...misli se na ljude sa margine društva. Umorne od života i robovanja, žene pralje, koja svakog dana dobija batine od muža. Žigola koji u vozu ima starije ženske osobe kao svoj mamac ili udicu za koristoljublje i prevaru. Pijanica, kockar, grobar sve su to ljudi našeg vremena. Bačeni u zaplićku gde deca se igraju sa narkomanskim špricevima. Okrutnost ovog sveta i agresije, prisutna je u današnjem vremenu. Samo što pesnik bez skrupula i uvijanja govori otvoreno. Ljudi su prinuđeni da se bave svim i svačim. U tom ogoljenom Čehovljevom pesničkom svetu nema mesta za nežnošću, ona se poistovetila sa smrću. Život je karika ljudske duše gde korbačem i batinama trpiš bol. U ovom svirepom i okrutnom svetu izlaz su samo pesme i podstreh da se nadamo pravednijem sistemu. Društvo nemoralnih i jadnih ljudi već je opisivano u Ruskim romanima i pripovetkama. U ovoj novoj zbirci su prisutni takvi detalji. Bespoštedno se koristi rečnik istine i realnog prikaza stvarnosti bez ulepšavanja. Sve je na prodaju kao kod Fausta bez razlike na godine, mesto porekla, zanimanja, klasne pripadnosti.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

70


Preživljavanje je osnovni motiv socijalnog društva u kome žive nasilnici. Oni ljudi koji su danas na margini nečije ulice i sveta. Pesnički svet je malo blažih nijansi ili struktura u kome ljubav zamenjuje život.U trećem pesničkom ciklusu osećamo gorak ukus pelina. Sve ono što može da urazumi bol nosi snagu praštanja, kažu naši sveti oci. Ali uzaludnost traženja nema više nikakvog smisla. Sve se dešava brzo, ukleto iza nekog brda, tunela, gde svetlost slabo dopire. Otac tačno uvek s posla dolazi u kafanu, mesto njegovog opuštanja. Da ne bi tukao decu, da je mu “Pralja” novac da odboluje svoju muku. U ovom slučaju muka je ljudska beda i siromaštvo. Satkano od snova i nežnosti, agresije i patnje, melanholije i odvraćanja. Kontrast je u funkciji suprotnosti i razlike. Siromašno društvo iz ulice “Dvadest pete nove” su berači svojih snova u okrutnosti preživljavanja svoga malog, običnog života. Refleksija ljubavnih niti je privid da pesničkim slikama dobijemo upečatljiv odnos u jednoj porodici, radničkog života. Harmoija i poštovanje su izgubili svaku moć u odgoju svoje dece. Sada vlada narkomanija, obest ili greh, po crkvenom kanonu hrišćanskih veroučitelja. Pesnik se bori otporom unutrašnjeg stava, da odbrani ono što je danas moguće: prejaku reč-urazumi te se ljudi! Humanost i dobročinstvo zamenili su strane u društvu. A u pesmama oslikavaju jednu stranu beogradske svakodnevnice sa primesama modernog urbanog sveta, koji teži bogaćenju pojedinaca. Materijalizacija duha čini da svi skupa nosimo apel novom dobu u kome živimo. Pesma Berači stabljike kukuruza su se pojavile oštri listovi su zasecali ostavljajući duge crne pruge na rukama oči su ga pekle, gorka prašina je punila nos. Negde daleko kočijaš je psovao konje to zakasneli berači idu na počinak. U sve ove pesnikove reči ne može da stane jedno zrno stabljike kukuruza, i ruke modre od teškog posla i neuhvatljive sreće za životom. Samo gorka prašina prlja nos, kaže naš mudri pesnik u slobodnom stihu misli i reči.Ovaj sociološki momenat ostao mi je urezan u sećanju. Da zapamtimo i poštujemo rad krvavih ruku i znoja onih ljudi, koji donose drugima sreću i blagostanje.

Opčinjeni ljubavlju, tražimo je svim svojim bićem. Da sutra bude bolje, onim tek nerodjenim, generacijama koji dolaze. Čitaocima ostavljam da ozbiljno pročitaju novu zbirku pesama zbog preke potrebe i opomene mladima, da neslede negativne uticaje ovog modernog društva, okruženog beznadju, delikvenciji, samovolji, nasilju, agresiji... i sve ono što poput osude dolazi. Trpeljivost je viši nivo inteligencije i spasenja u svemu što nas okružuje. Živite u svojoj mladosti okruženi ljubavlju svojih roditelja i najbližih. Mi odrasli pravićemo novi “Svet” ne od čokolade i mašte, nego od pravih stvari koji čine život. Zato sam u nazivu recenzije rekao: Berači snova i gorka prašina u refleksijama ljubavnih niti. Onih nevidljivih sa kojima ratujemo celi život! Pisac/Književnik Srećko Aleksić na dan Mladenaca 22.03.18. u Beogradu.

71

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Aboridžini.... Da li Aboridžini znaju; gde je pesnički nokturno u osami lirske strasti; ili su njihova koplja , uperena prema lovu. Nije me briga što leto; traje na užarenom asfaltu, ne poznajem nikogapravim se da sam važan; imam prezir u svome oku, arogancijom otapam led.

Da li lepota sunca zna; da opčini malog mrava, u osami čiste duše stvari; za koricom suhog hleba, ratujemo sami sa sobomnad opuškom cigarete dim; da me nisi nikada volela. Da li Aboridžini znaju; da redovno dajem krviz crvene plazme fenotipa, koga je danas uopšte briga; da rasudjuje tudjim mislima, pravim se da sam mnogo važan; ispijam gorčine ljubavnog bola ne vozim besna kola čitam pesme. Koga je još briga da li sam živ ili mrtav; kada me niko nije upoznao u osami duše. Aboridžini naslućuju na horizontu samo mir. Strelom ljubavi nagoveštavaju novog pesnika. Snaći ću se sam.... ako izuzmem bure i nedaće; ovaj svet će pokrenuti lavinu, pepela u bašti izgubljene nade; tražim se u neshvatanju strasti, promašenih ljubavi, u izobilju reklame. sa izgubljenim-perom,

nepročitane knjige, na plaharu prašine, i puste tame... ako ostanem večito zarobljen; u trenutku pronalaženja sebe, strasti će zapaliti pesmu ljubavnu; na vrh svetiljke goreće mašta, koja nikad nije upoznala pero pesnika. Zarudeće zora kojoj nisam dorastao; pokisao pod olukom kiše i reči, sličan tužnom Pinokiju u čamcu, bure i svakidašnje golgote življenja. Snaći ću se sam....ako Bog da život; da usaglasim svoje nesebično davanje, za Svet ogrezao u ljubomoru hira... da samo tebi svim srcem pripadam, osudjen da živim u kutiji za razmišljanje. malog čoveka sa velikim plavim očima, mirišljavog mora i zanosne lavande.Na postelji od plavog somota Sutra... šta više uskoro; slušaću zvezde, kako uspavljju san ljubavi moja- i biće to; prva prava bračna noćna postelji od plavog somota. Treba će vremena; da otkrijem tajnu zvezda, umotanih u sedef povečerja; ne smem da te glasno zovem, ali osećam da nisi tako daleko. U dosluhu s nebom; nedaleko od nas i plavetnila, ljubav će kanuti na nežan dlan

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

72

usnio sam zvezdani životmiran i harmoničan ljubavi moja; na postelji od plavog somota. Sutra u odajama bele sobe; amurove strele padaće sneba, a ti u venčanici beloj sijaćeš sa nekim drugim čovekomšto novcem može da kupi Svet; ljubavi moja- nestajem zauvek!

HAIKU POEZIJA bila si cvet miris divljeg kestena tišina umire. vreme leti mirom plave ptice noć prohladna. Zrno milosti klija mi na dlan sat zaćutao. Sat u vrtu ptica na grani sneva čas anatomije. Ljubavni greh osustvo bledog lica cvet miriše. Trešnjin cvet uzdah divljeg vetra jezero se budi. Tišina predgradja krik crne ptice mir beskraja. Srećko Aleksić


PRIČA Srećko Aleksić

KRAJ JEDNOG LETA Odmorio sam se od mnogih, telefon mi ne zvoni često, ne razmišljam više ništa. Glupo je biti ćutljiv, ali vidim da me okružuju razni (pacijenti) koji ni sebi, ne misle dobro. Pijem kafu na terasi i svi vide da sam kod kuće. Komšiluk radoznao voli sve, onako kraičkom oka da isprati. Nešto sam novo pisao, pesme koje idu na takmičenje.Sunce me beskrajno osvežava, zracima razmazuje boju po mojoj novoj slici “ Kraj jednog leta”. Nedovršena slika, koju moram uskoro da osmislim novom idejom. Nisam ništa obećao Nori, ali ona mora da nosi u Dablin kod oca. Živi u jednom manjem gradiću 70-tak kilometara od Dablina. Irska je vrlo interesantna zemlja, imam nameru da otputujem jednom, kao i za Nju Jork. To je sve, preko Atlanskog okeana. Raspitao sam se za kartu, bukiranje, ali džabe. Ovde kod nas sve je nestabilno, pod kontrolom i sumljivog porekla. Nacrtao sam Adu i njenu plažu sa sitnim kamenom i jezerom. Nedostaje mi detalj vode i odsjaj plavetnog neba. Imam vremena da o tome opušteno razmišljam. Vreme mi je na pretek. Moram da sredim stan od kreativnog haosa, i nereda po sobama. Cveće sam zalio ustajalom vodom i obrisao lišće, a bršljeni radoznalo se povijaju prema sunčevim zracima. Morao bih da odem na plažu, da sakupim malo pozitivne energije. Pravim neku makrobiotičku hranu punu vitamina. Cedim šargarepu u blenderu, želim da imam narandžasti sok pun vitamina. Treba mi malo sunčane energije za bolje raspoloženje. Poruke mi stalno stižu na mobilnom telefonu. Ne čitam ih, niti odgovaram. Pustio sam Betovena, on najbolje zna šta treba u ovom trenutku, mesečeva sinfonija u de-molu. Nisam tačno zapamtio partitudu iz njegovih notnih svesaka. Pakujem se brzinom vetra i odlazim. Ada mi miriše na more, kolone ljudi radoznalo poziraju na vrelom asfaltu. Stavio sam naočare i šešir, pijem sok i meditiram u svom svetu Oskara Vajlda. Ne znam šta pričam stvarno? Roman mi stoji ne završen, i bezbroj obećanja koje sam dao uredniku Lagune i Derete. Posle se naprasno izvinjavam i lažem, šta dalje pisati. Stavio sam ležaljku na sunce. Svuko se u jednom potezu i glumim ludilo. Prepoznaju me neki ljudi, pravim se važan, trpim svoje zlo duboko sakriveno u meni. Pojeo sam slatkiše, voda mi prija i plivam. Iza nekih topola vrana se prikrada. Dolazi do ležaljke i uzima umotan papir od grisina, tu mi stoji i ručni sat, poklon od oca. Strah mi provlači zebnju, leto me naprasno zbunjuje. Mirno prihvatam igru lopova, izlazim iz vode i brišem se. Vrana jede grickalice, uzimam olovku i skiciram minijaturu. To je taj detalj iz prirode. To je poruka onoga ko me prati ceo život. Inspiracija pomešana sa ilustracijom za Norinu sliku. Sada je stvarno kraj. Prepuštam se mašti i uživam. Irska je daleko od mene, ali mi crna vrana donosi sreću. U jednom vrelom danu na plaži sudbine. Grozdove ljubavi svaki umetnik plaća svojom inspiracijom. Ona se pojavljuje u svakom trenutku. Samo je treba čitati kroz svoje sopstvene misli, kičicom pera u mastilu krvi. Priča je ovim događajem završena, to je i bila poenta svega.A ja sam se na plaži svo vreme kupao nag, bez osećaja da drugi ljudi postoje. To je primetila i crna vrana, zato mi je oduzela minutažu u svemu. Hvala joj, drugi put ću joj kupiti nešto lepše, da mi priča bude originalnija. Već sam je oslikao u svojoj novoj knjizi i minijaturi. Slika će biti perfekt odrađena.

73

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


CITATI Mariana Kunbar

Citati iz romana Žena s dušom kameleona Moram da živim. Sve dok se borimo rukama i zubima, nije teško. Teško je zaključati vrata za sobom. Ostaviti iza brave sve godine i drage ljude. Ali moramo. Inače, život će nam proteći kroz prste i ostaviće ništavilo. Moramo da odemo da bismo osetili da smo živi. Za našu sreću. Možda će boleti, možda će i surovo biti, možda nećemo ni uspeti. Sigurno neće biti lako. Ali moramo da pokušamo. Život je da se živi, a ne da se sanja. Iako njegove najbolje delove i najlepše trenutke doživimo u snovima. Hajde da usporimo kroz život, iskoristimo sve prilike koje je poslala sudbina. Život je samo jedan, hajde da ga živimo istinski, onako kako treba, donesemo neke hrabre odluke. Često je sve ono što želimo i što tražimo u životu uglavnom tu, na dohvat ruke. A mi to čak i ne znamo. Ili se pravimo da ne znamo od straha da nećemo uspeti. A ne znamo da nam jedan trenutak može dati više od celog života. Trenutak koji menja sve. Trenutak posle kojeg ništa više neće biti isto. Obično onog dana kada shvatimo da je sve moglo biti drugačije da smo bili samo malo hrabriji, da smo znali da ispružimo ruku, ubrzamo korak, okrenemo leđa svemu što je prošlo, svim greškama koje smo počinili, bude kasno. Život prolazi i nikoga ne čeka. Kao voz u koji se ukrcamo i uživamo u putovanju ili ga propustimo i ostanemo na nekoj pustoj stanici da čekamo neki drugi koji nikada neće doći. U tom čekanju mnogi provedu sve vreme koje im je dato na zemlji, prožive život u jednoj lažno odsanjanoj iluziji budućnosti koja nikada neće postati stvarna. Bila sam od onih koji veruju u nemoguće i celi svoj život čekala sam da mi se to nemoguće i dogodi. Pretpostavljate da spadam u onu grupu sanjara koji još uvek veruju da na ovom svetu mora da postoji jedna osoba koja čeka na svakog od nas i pitanje je vremena samo kada ćemo se sresti. A srešćemo se neminovno i obavezno, samo moramo dobro da pazimo da ne prođe pored nas i da je ne prepoznamo, jer verujem da se to dešava mnogima. Jednostavno, osoba njihovog života prođe pored njih i zauvek je propuštena prilika. Ti susreti se dešavaju samo jednom. Ja sam Marjana odmah prepoznala po čudnom drhtanju koji je izazvao u meni, po toplini koju sam osećala kad mi je prišao i čudnoj energiji koja me je udarila u nožne prste i pete. Imao je miris domovine i starih prašnjavih knjiga i toliko jaku moć da je samo svojom pojavom ušao u mene, ispunio me svojim bićem tako da sam od tog dana mogla da čujem otkucaje njegovog srca ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

u sebi. Možda se čudite, možda ne verujete ili mislite da preterujem, ali zaista je bilo tako. Tog trenutka, kada sam osetila njegov dah u svojoj blizini, znala sam da više i neću moći da dišem ako on nije kraj mene. Zaboravila sam i ko sam i gde sam i šta sam. Ništa pred njim nije bilo važno, pa i danas posle dve godine, ništa se nije promenilo. On je sve što sam ikad od života poželela i pred njim sve druge stvari, osobe I događaji gube svaku važnost. Život je i ovaj dan koji prolazi, ovaj tren u kome smo još živi, ali i neko sutra za koje živimo. San koji sanjamo je samo nada da će biti onako kako zamišljamo ili onako kako nam je već negde u zvezdama zapisano. Kako je vreme prolazilo i moja ljubav rasla i jačala, sve sam više verovala da mi nismo u stanju da upravljamo nijednim korakom u svome životu, već da sve radimo po nekom pravilu koje već postoji, koje nam je predodređeno, da baš tu stvar i nijednu drugu uradimo u baš tom trenutku. Ponekad, kada reagujemo protiv svoje volje ili sasvim pogrešno, pa upadnemo u tugu i nespokoj, treba da se setimo da je to što nam danas izgleda loše u stvari dobro iz ko zna kojih razloga, što će nam dani koji dolaze potvrditi. Zato sam i prihvatila tu svoju ljubav prema Marjanu kao nešto neminovno, svoje, zapisano u vetru i vremenu i nisam se branila, naprotiv, uživala sam svaki put dok sam mislila na njega, a mislila sam stalno. Delilo nas je hiljadu kilometara, a bio mi je bliži kao niko, najbliži na svetu. Otvarala sam oči s njegovim likom, udisala ga umesto vazduha i nosila sa sobom i u sebi gde god bila. Mislim da je i on to osećao istim intenzitetom, ali sam morala da budem sigurna u to. Zato sam odlučila da mu pišem i prikažem stvari onako kako ih ja osećam. Čudno, nisam se plašila da možda neće razumeti ili da će razumeti pogrešno. Naprotiv, bila sam sigurna da će ta pisma narušiti tišinu njegovog sveta, ali i da su ona sve ono što je oduvek znao da će mu se desiti i već odavno čekao. A moja pisma bila su nežna, najnežnija, onako kako ume da bude žensko srce kad voli, kad voli drugu osobu više nego sebe i kada nam je njegova sreća važnija od sopstvene. Bila sam pritisnuta u svojoj i njegovoj samoći. Dani su sporo prolazili i svakim danom postajali smo sve bliskiji, a ja sve usamljenija. U dubini duše sam želela da nekome otvorim svoje srce i sve ispričam, ali sam se uzdržavala iz straha da me niko ne bi razumeo. I moram odbaciti strahove i naučiti da živim. Grešiti je ljudski. Greške nas uče da istrajemo u onome što želimo i ne napustimo ono u šta verujemo.

74


Zato se ne treba plašiti novih puteva, naročito onda kada ne znamo kuda vode. Odabrati svoje strahove, znači odabrati da ne živite. A moja snaga je bila u onome što nosim ispod srca. Moje dete koje će za nekoliko meseci ugledati svetlost, a ja ću morati da budem ta koja će se postarati da nikada ne bude samo u mraku. Rad je najbolji lek za paralizujuće misli. Udahni, ti si živa i ništa drugo nije važno, govorila sam sebi. Bilo je toliko toga što je trebalo da naučim i nisam gubila vreme. Postojale su stvari koje sam izgubila, one koje sam propustila i one koje su bile nedostižne. Moram ih sakupiti, dostići, staviti na svoju stranu, iskoristiti ih. Toliko toga ne znam, a volela bih da znam. Danas znam da sam rođena da budem neka druga osoba. Žena koja neće nikada pripadati nekome. Slobodna i svoja žena koja nije imala ništa, a koja sad hoće sve, toliko opsednuta onim što me čeka da me je to podizalo do neke tačke unutrašnjeg ludila i zbunjivalo. Nisam htela da razmišljam o bilo kakvom odustajanju, već sam uporno u glavi tražila mogućnosti kako bih letela i uspela. Doduše, nisam imala plan, ali sam imala strašnu odluku da probam i uverenje da uspem. To me je vodilo. Život je ocean – veliki, mračan i opasan. Čak i onda kada imamo dobro opremljen brod nije dovoljno da bismo ga sigurno prešli. Moramo znati dobro da držimo kormilo, imamo kompas i pravac, naučimo plivanje za svaki slučaj. A ja sam odlučila da naučim i plivanje i ronjenje. I ostanem pritajena ispod vode godinama ako je potrebno, ali i da uvek iznova isplivam. Boriti se, jer nema tih bura koje su jače od čovekovih misli i volje da stigne tamo gde je naumio Ako je istina da je ovaj život put za koji ne znamo kuda će nas odvesti, onda pristajem da ga pređem s povezom preko očiju. Neka mi srce bude jedini vodič. Događa se. Ne tražim alibi i ne žalim se. Ja sam izabrana. Ovo je moja priča, moj život. Ljubav nema granice. Ni život, ako ih sami ne postavimo. Ponekad je bolje biti razočaran nego žaliti do kraja svog života. Želim da nikad ne zažalim što sam te srela. Dok gledam u tebe, ne želim da vidim samo tvoje oči, lice, ruke, želim da vidim i ono što duboko kriješ od svih, čak i ono što kriješ od samoga sebe. Želim da ti vidim snove da bih mogla da pronađem čarobni štapić i pretvorim ih u javu. Ne želim da ti budem ljubav, to je tako malo. Želim da budem više od ljubavi. Većina jedva čeka priliku da nam prilepi crnu nalepnicu, a ja sam još uvek bila čista pred svet-

om i pustila sam da tako i ostane. Bila sam usamljena, ali ne i sama. Bio je sa mnom u mislima, u meni, i oko mene. Bio je ceo moj svet. Imala sam svoj imaginarni svet jer da sam ostala u ovom, poludela bih. Svako od nas sam izabere način na koji će živeti. Ja nisam kao drugi. Ja sam izabrala način na koji ću umreti. Zato što te volim. Samo tebe. Zato što te volim previše. Svaki put kad bih ti se približila, bežale su mi baš one reči koje sam danima smišljala da ti kažem. A možda i ne postoje reči koje bi objasnile ovu čežnju u srcu, vatru u duši. A znaš da umem i da najlepše ćutim o tebi. Zagledam se u daljinu, pa mi pogled postane dalek i stran. Ćutim o tvom ramenu na kojem sam smestila čitav svoj svet, o zagrljaju koji leči, o tvom dahu koji miriše na dom. Ćutim o godinama, o vremenu koje nam beži i o tvojim usnama. Ćutim o neprolaznosti, o onome što smo mogli, a nismo, o svemu što nas deli i što nas spaja. Ćutim o tvojim tišinama... I znam da razumeš da u životu ništa nije slučajno. I znam da me čuješ jednako kako ja čujem otkucaje tvoga srca ovde u mojim grudima. Možda, možda i Bog čuje moje želje. Čekala sam te celog života. Čekala sam te u svakom kutku misli. Čekala sam te sve to vreme I svih ovih godina. Čekala sam te u očima, osmehu, u svakoj suzi bez razloga isplakanoj, čekale te moje ruke, moje oči i koža.... Čekala sam te u ovoj sobi, čekala te na svakom uglu ulice, u kafiću na uglu, u Van Gogovom muzeju... Možda sad ti imaš njegovo odsečeno uho? Možda njime možeš da mi čuješ misli, želje, uzdahe... Poželim da ti zavučem jezik u njega i izbrišem ti sva sećanja zauvek, a na njihovo mesto stavim sve svoje misli. Da, misao je zagrljaj srcem. To je istraživanje, milovanje slično vetru u mom rodnom kraju. Kao kad se vetar igra laticama suncokreta u Vojvodini u tihom popodnevu pre zalaska sunca. Nežno, sigurno, uspavljujuće... Poželim da budem tamo, da odem i ostanem. I to je razlog zašto sam naučila čekanje. Novi dan počinje. Svetlost udara na moje spuštene roletne. Celi svet je napolju, a ja unutar sna. Živim čarobne trenutke. Šta je sa mojim životom, ne interesuje me. Izgubila sam se unutar tog nebeskog svoda. Žena s prozirnom dušom. Ne, ne! Žena s dušom kameleoma. Nekoliko boja duše koje se prilagođavaju terenu. To ne boli. To je slično kao šarena duša. Važno je da nije crna. A koje je boje tvoja duša, Marjane, imaš li je ili je mrtva?

75

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA

МИРЈАНА ШТЕФАНИЦКИ АНТОНИЋ ВИШЊА У БОЖАНСКОМ ВРТУ РУЖА Узвишена као нимфа Најлепша од свих ружа У сну од бескраја Горда и племенита дива Вишња у божанском врту процвала Од плода руменог као крв У мајчино млеко се претвара Да би краљица Maha Maya Буди живот подарила Да ли је лепша млада и мирисна Или зрела и племенита Да Песника надахне Путника крошњом заштити На стаблу испод небеских путева Шал белих латица вијори Кроз кошмаре у души Шаљем поздраве Божици По опојним цветовима добродошлице Пробуђеним на мој врисак радости Вишња у божанском врту процвала

26. фебруар 2016.

НАПОМЕНА - Према будистичкој легенди, дрво вишње понудило је своје плодове Mayi, Будиној мајци, да буде здрава и сита током трудноће.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

76


„ВИШЊА У БОЖАНСКОМ ВРТУ РУЖА“ Мирјана Штефаницки Антонић (осврт на песму), или „У БЕЛОЦВЕТНОМ ВРТУ ВИШЊЕ“ Поздрав Будином рођењу. Уз беличасте цветове наговештаја вишње. У вртлогу песме. У световима стварања. У мисаоним и емоционалним налетима духа када се нераскидиво и неосетно споје душе биља са духовношћу филозофске и религиозне мисли у поимање песника. Са крвљу сазреле вишње. Свет песме је слојевит и уколико је песма „модернија“ у смислу, „слободније написана“, и читалац је у стању сагледавати је из више углова. Покушах да прочитам песму почевши од претпоследње строфе:

„На стаблу испод небеских путева Шал белих латица вијори…“ Може. Могла бих је почети читати и од последње строфе: „Шаљем поздраве Божици По опојним цветовима добродошлице…“ Песникиња је хтела другачије. Али осећам остављени простор неслепљене композиције који свакој од строфа даје потпуност и чак покретљивост. Потврђујући ненадмашну моћ креативности. Необјашњиву лепоту поезије. „Узвишена ружа у сну од бескраја - вишња“, Песникиња слика свет у којем ће из вишњиног сока потећи мајчино млеко. Ослонивши се на будистичку легенду, доводи нас пред краљицу Маha Маyu која тек има Буди живот да подари. Хранећи га соковима својим насталим из сокова божанских плодова процвале вишње. „Од плода руменог као крв, У мајчино млеко се претвара“, смело и готово творачки доноси нам Песникиња метаморфозу у спајању различитих елемената који уједно доносе и поспешују рађање, усмеривши наше мисли ка Будином религиозном и филозофском учењу. Дескриптивна датост вишње „младе и мирисне; зреле и племените“ лоцирана у централни део песме, доводи до надахнућа. Песничког. Остаје Мирјана верна себи, и када завири у светове индијске мисли, у светове божанских плодова насталих из латица цветних , „кроз кошмаре у души“, ка будистичкој нирвани, проломи се „пробуђени врисак радости“ Песникиње која осећа, која уме да осети и велику духовност, и мистицизам у набујалој лепоти света. Који се рађа. Из сокова божанске биљке. Као што рађа Божица. Рађа се Песма. Валентина ВУЛИЋ професор југословенске књижевности и српскохрватског језика Написано у Кули, 20. новембра 2018. на Светски дан детета. 77

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ИМЕ ЈЕ ЗНАК – NOMEN EST OMEN

(ЈЕДНО СЛОВО ЈЕДАН ЗНАК) Бранко ЂУКИЋ, ЗНАКОВНИЦА, Нови Сад, 2018. Мото најновије, треће по реду, ауторске књиге Бранка Ђукића (Грла, Пеуље, Босанско Грахово), гласи „Име је знак“, по латинској изреци „Nomen est omen“. После две објављене књиге: „Унац Уна Сава Дунав“, (поезија), поднаслов „Из живота слика у облику стиха“, 1997, и „Хумортворине Лафоризми Двојкаче“ поднаслов „Неседлане и непотковане мисли“, (афоризми), 2004, о којима су писали угледни књижевници Ненад Грујичић, Милан Ненадић и Владимир Куљача, пред нама се после тринаест година, од изласка друге књиге из штампарије, ( у међувремену је дипломирао на Факултету техничких наука у Новом Саду, 2009.), налази и књига насловљена као „Знаковница“, знак по знак, језик знакова у поезији... Један глас, једно слово, једно слово, један знак... На неки начин експериментална, иновативна књижевност. Врста енигматике, нека врста, плетенице, спиралнице, двостручнице... Пишчев начин виђења, на пример Бранка Радичевића, Јована Јовановића Змаја, Алексе Шантића, Петра Кочића – знаменитих писаца и других знаменитих људи, њихових имена, презимена и места рођења, која су разложена на слогове и стављена у контекст стихова: ДАлек сан с плаховите Неретве, крШан тић је остварио сјајно, пјесме су му плодови те жетве, с мирôм бехара живјеће трајно! С годинама саМо старе људи, а пјесма се с годинама буди! Иновација у писању. Две речи које су везане и које дају нови смисао. Иновација која се најлакше прати на видео биму, пројекцијом, демонстрацијом на зиду. Књига, на неки начин непреводива на стране језике, због одговора који се крије у стиховима. Знаковнице су стиховане и римоване, из којих ишчитавамо, име, презиме (име може имати и други контекст, када говоримо о њему), и место рођења, и понекад наслов неког дела тога аутора о коме се пише. Одговор о личности о којој се пише је скривен у стиховима, попут скривалице, тако да је слоган књиге: „У питању је – одговор!“ Писац је растављао речи на слогове, где је на појединим местима, после слова „н“ и „л“, користио такозвани `руски мјаки знак`, `танко јер`, „ь“, а искористио је и `дебело јер` „ъ“ код Сàве Мркаља. Рукопис Бранка Ђукића садржи три поглавља или циклуса: КУЋИ ЛИЦЕ ЧИНЕ ЛАСТАВИЦЕ СТРАНЦИ И СПОРТСКО - ЕСТРАДНИ ЗНАНЦИ

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

78


У ЗНАКУ ЗНАК – РАЗЛОГ ДОВОЉНО ЈАК Неке знаковнице посвећује својим савременицима, као рецимо, Ласлу Силађију из Суботице, вајару и песнику који живи и ради у Новом Саду:

ХваЛа слободи, тој стваралачкој, што Си лађи, славној уметничкој, придодао скулптуре и риме, поносно си извајао име. У саму срж С(и) убô ти царски Нови Сад и таленат мађарски! Књига је могла да понесе наслове: вртложница, двогласница, двозначница, двојница, двословница, двостручница, загонијеталица, знаковница, контекстница, криптовница, обратница, одговорница, петљица, питалица, плетеница, повратница, провлачилица, прожимница, сагласница, садржалица, сазналица, скривалица, слоговница, смисленица, тканица, уплетница, упредница... (нове кованице аутора). Писац је заговорник изрека: „Све је у језику, и језик је у свему!“, „Није исто речено и написано!“, „Није исто прочитано у себи и наглас!“, „Што није записано као да се није ни догодило!“, „Што је записано то ће и остати!“, „Стих треба да звучи и да значи!“, „Говорни језик је музика природе!“

Синтаксном структуром/облицима проучава и иновира језик знакова, односно природни, људски језик – мануелног типа – оно чиме се нешто изражава. Бранко Ђукић је писац са два завичаја – Грла, Пеуље, Босанско Грахово и Футог, Нови Сад, Војводина. Поред огледања у разним књижевним облицима и врстама, спојио је речи са нотама. Врсни музичар, пише текстове, компонује, пева, свира хармонику и клавијатуре. Својим прстима пребира по диркама музичких инструмената, у душу дира гледаоце и слушаоце. Своје уметничко знање увећава и оваплоћује непрестано као мултимедијални уметник. Писац се често враћа у свој родни крај, клањајући се сенима својих предака, где се обогаћује новим инспирацијама и надахнућима, добротом и осмесима људи и лепотом крајишке природе. Иновира своје стечено научно звање и знање, мастер инжењер менаџмента, у привреди, књижевности, музици, до публике, која се радује његовом уметничком стваралаштву, која га прати и подржава.

Наш писац сања, жели, замишља, записује испод прелепог Шатора, планинског масива и лепотице Фрушке горе. Уздиже се и даље према својим неспутаним уметничким висинама... Мирјана ШТЕФАНИЦКИ АНТОНИЋ Нови Сад, 18. новембар 2018. (недеља) 79

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


PRIČA ANA SA ZELENIM OČIMA I OPET MAGARAC Vlado Jović Najgore zlo koje te može zadesiti je kada te pozdravi lijepa, još uvijek mlada žena,a ti se ne možeš sjetiti tko je ona i kako se zove. Uzalud, po pretincima sjećanja, predumbaješ sve ladice, izvlačeći ih u potrazi za njenim likom, ili barem imenom. I dok ju, zbunjen i iziritiran, neprepoznavanjem, već smještaš u bajku koja završava: I živjeli su dugo i sretno do kraja života, gledaš kako iz čarobnog zelenila njenih očiju, nestaje onaj početni predivni osmjeh prepoznavanja draga joj lica. On nestaje, i vidiš da će ustuknuti pred grimasom nepovjerenja, ako odmah ne daš do znanja da znaš tko je ona. Zamire posljednji ugarak osmjeha, u zelenilu njenih zjenica, sve dok se posve ne ugasi, i već joj je na licu mješavina izraza: Oprostite s nekim sam vas zamjenila i opreznost: Tko zna tko je pak ovaj. Vidiš da se odmiče od tebe, opreznim korakom u stranu, pri tom stavljajući ruku na džep sa novčanikom, čiji se obris nazire u džepu jakne, kao da si drumski razbojnik, kojega je osujetila u pljački. Užurbano odlazeći niz ulicu, osvrće se preko ramena, u strahu, valjda da ćeš ju pratiti. Osjećaš se kao magarac kada se nekoliko dana kasnije sjetiš tko je lijepa, tajanstvena zelenooka. I mada si ju tokom godina rijetko viđao, zapravo gotovo nikako, sa tjeskobom se pitaš kako si ju ipak mogao zaboraviti. Jednom je i bila kod tebe. Sa svojim ocem, koji je došao kod tvoga kako bi mogao gledati nogometnu utakmicu.Rijeka je gazila Real Madrid, tvoj tata, tetak Ranko i njen tata su pali u delirij, kada je Rijeka zabila treći gol. Grlili su se, vikali, podizali čaše sa pićem, nazdravljali. Tetak Ranko je prosuo vino po košulji, tetka je koreći ga pokušavala očistiti crvenu mrlju, koja se nekako sve više širila. "Mani me se ženo", odvraćao ju je tetak, sav euforičan, kao da je i on nekim čudom zaslužan za gol postignut pod stijenama Kantride. Tetka mu uzvraća: "Smiri se, pijana budalo, da obrišem. Poslje se neće dati...", a tebe zelenooka Ana... Ana! Da, tako je! Zove se Ana! A tebe zelenooka Ana, valjda,mada djevojčica od četiri godine, nošena tom nekom zaraznom euforijim poljubi utisnuvši ti pusicu u obraz. I već iz omaglice memorije izvlačiš i drugo sjećanje u kojem ste u školskoj predstavi. Učiteljica vođena mišlju da ćete zbog toga izvući neku pouku pripremila je školsku predstavu Buridanov magarac. Dok je učiteljica pričala o neodlučnom magarcu, Ana je sjedila pokraj tebe, mada niste išli u isti razred. Kada je učiteljica tražila dobrovoljca koji će glumiti magarca iz priče, Ana ti je stisnula dlan i rekla: Hajde ti. I pristao si na ulogu magarca, sve kako bi joj ugodio. Poslje, u odrasloj dobi, znao si ju sresti u prolazu. Htio si ju pozvati na piće u par navrata,ali u svojoj neodlučnosti to nikada nisi učinio. S vremenom si ju sve rijeđe viđao, svaki put prošlo bi sve više vremena od kada si ju zadnji put vidio. Sudbine bi vam se sve manje ispreplitale, makar i tim slučajnim, neplaniranim susretom u prolazu....

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

80


POEZIJA DUŠE

Dve pesnikinje, Melanija Bojanović i Šolkotović Snežana, na dva jezika, rusinskom i srpskom, predstavljaju svoju zajedničku knjigu -Poezija duše- kao most prijateljstva i ljubavi prema poeziji. Svaka pesma nosi poruku, lepotu duše pretočenu u rimama. Profesor: Šolkotović Zlatko

ŠOLKOTOVIĆ SNEŽANA

MALO MI TREBA ZA SREĆU

ДАКУС ЛЄМ ТРЕБА ЗА ЩЕСЦЕ

Malo mi treba za sreću Nekoliko rima uz pratnju nota, Oni leptiri koji na muškatle sleću Pun udah, ljubav izvor života. Malo mi treba za veselje Za korak koji čeka davno zacrtani put, Miris vlažne zemlje Ljubav koja ispunjava mog srca kut. Malo mi treba da dotaknem zvezdani roj I divim se usnulom mesecu, Slavuja, u tamnoj noći, poj Molitva za zdravlje bližnjih, kućnom svecu... Mnogo je toga što može da me pokrene, Nekad samo ono od srca –hvala-, Šala iz sna koja prene Onaj ludi kamen na koji bih stala... Sve ima svoj smisao i značaj, U nežnom srcu kada se čežnja budi, Ima nečeg u lutajućem vetru vapaj..., Želja da se ono voljeno ne izgubi... Malo mi treba za sreću Nekoliko rima uz pratnju nota, Sitnice koje me nehotice ka ljubavi pokreću Pun udah, sitne radosti života.

Дакус ми лєм треба за щесце Даскельо рими зоз провадзанку нотох Гевти мотилї котри на мушкатли злєтую Полни удих, любов жридло живота... Мало ми треба за вешелє За крочай котри чека помальовану дражку, Дакус ми лєм треба же бим дотхла гвиздово роєнє И поношим ше зоз заспаним мешацом, Соловейка у цемней ноци пой Молитва, за здравє блїжних, за домашнє квеце... Вельо того цо ме може порушац , Дакеди лєм од шерца - дзекуєм - , Гевтот шалєни камень на котри бим станула... Шицко ма змисел за свойо значенє, У нїжним шерцу кед ше будзи, Єст чогошик у блукаюцим швеце витрового йойку.... Жаданє же би ше гевто любене нє страцело... Даскельо рими зоз провадзанку нотох, Дробнїци котри ме нєздобачки ґу любови порушую Полни удих, мали радосци живота.

81

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ПРЕВОДИ PESME MELANIJE BOJANOVIĆ

RASCVETALE VIŠNJE

РОЗКВИТНУТИ ВИШНЇ

Stojim pod našim višnjama rascvetalim mirisima predivnog prolećnog cveća se davim da li se ljubovi našoj osmehuješ dok te kao i prvog dana onako želim i reči tražim dok ti na grudima ležim suze teku same, od tuge se krijem , bežim. Žao mi je za danima što prolaze

Стиїм пред нашима розквитнутима вишнями зоз их пахняцим ярнїм квицом ше давим чи ше любови нашей ушмихуєш док сом це, як од першого дня жадна и слова глєдам док ци на першох лєжим слизи чечу сами, од смутку ше скривам, сцекам , судьба нас ище моцна вяже наша младосц прешла слухам твойо диханє док ше припатрам на очи наших наймилших, на нашо найвеселши днї ше здогадуєм пред очми швидко ци ше вишнї зявя ту на тим истим месце дзе зме их посадзели док дзеци спали. Я их за жиму рихтала, припатрам ше на нїх каждей яри шицко на нїх на любов здогадує и кед ме наиходзаца старосц ослабнє мойо шерцо ци до шмерци любов обецало.

za rascvetanim višnjama i godinama što nas gaze za godinama beže li beže , sudbina nas jaka još uvek veže prošla je mladost naša slušam tvoje disanje gledajući oči naših najmilijih, prisećam se naših dana najveselijih pred očima uskoro će ti se višnje stvoriti tu na istom mestu gde smo ih posadili dok su deca spavala , zimnicu sam stavljala gledam ih svakog proleća sve me na ljubav podseća i kad me predstojeća starost onemoća moje srce ljubav ti do smrti obeća .

ОДА СТРАСТИ

ОДА СТРАСЦИ

На слици од руке артисте насликана разграната трешња стоји сама. Све своје тренутке сласти својих плодова памти од румених образа из младости. Кроз живот су је сагињали ветрови хладни,топли, врели чак и мразеви и снегови бели. Сунце и киша су је опорављали за нове сласти припремали. Памти све своје образе румене усне меке и црвене. Бујна њедра и рађање Венере из морске пене њеним соковима и плодовима годинама птице се хране и поје. На слици је трава и небо плаво тако је волела и воли слепо. Само своју властиту сенку никада не дохвати „ Животом “ ће је звати !

На слики од артисту розконарена черешня нарайзована стої сама. Шицки свойо хвильки сладки своїх плодох памета. Од червеней твари як яблуко зоз младосци през живот ю жимни, цепли, горуци витри зогинали. Аж и мрази и били шнїг слунко и диждж ю окрипйовали за нови страсци ю пририхтовали. Памета шицки свойо як яблуко червени твари гамби мегки и кед єй червенїдло вдерело до лїца. Буйни перши и родзенє Венери зоз морскей пени Зоз єй соками и плодами Роками птици ше кармя и воду пию На слики трава и белаве нєбо Так любела и люби шлєпо лєм свой власни цинь нїґда нє долапи " Живот " ю будзе волац !

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

82


MILA MARKOVIĆ

JA TO ONAKO NE, NE PIŠEM JA PESMU ZBOG VAS, NI DA VAS ZBOG NEČEGA GANEM. JA TO OD NEBA ZATRAŽIM SPAS KAD HOĆU ČVRSTO UZ SEBE DA STANEM.

KOLIBA ZA MOLITVU UĐI U TVOJU KOLIBU I PRETVORI JE HRAM, KLEČEĆI NA ZRNEVLJU

A, TO ŠTO SE PONEKAD ZALELUJAM, I REČ MI DOĐE K'O OD SUNCA ZRAK, TO JE KAD ŽIVOTU ZATRAŽIM UJAM DOK MI U OČIMA MODRO CRNI OBLAK. NE, NE PIŠEM JA PESMU ZBOG VAS NITI HOĆU SRCE DA VAM DIRNEM. JA ŽURIM CRNOM DA PRIKAČIM ŠTRAS DA UZ MALO SVETLA IZ TUNELA VIRNEM. TO ŠTO SE PONEKAD ZATETURAM, A REČ MI DOĐE K'O DRUG I OSLONAC, TO JE KAD KAMEN UZ PLANINU GURAM PITAJUĆI NEBO DAL' VELIKI SAM BORAC. NE, NE PIŠEM JA PESMU ZBOG VAS NITI ŽELIM DA ME RAZUMETE. JA TO IZ DALEKA ČUJEM NEKI GLAS, ZVEZDAMA BLIZAK, SA DRUGE PLANETE.

ISPALOM IZ KLJUNA GAVRANA. UĐI U SAMO TVOJ KRUG OD OGLEDALA BEZ PROLAZA, I BUDI TU, DOK ŽELJOM NE RAZBIJEŠ IZLAZ ZA NESREĆU. MOLI SE KRVAVIM KOLENIMA, DA SE ZACELI DUŠA BEZ IZLAZA. TVOJA JE MOLITVA CRVENA I LEPLJIVA U TVOM HRAMU OSTAVLJA TRAGOVE. DA SVETLE ZA POVRATAK. A, VRATIĆEŠ SE UVEK JER SE OBNAVLJA TVOJA KRV ZA UTABANE I UDEBLJANE PROLAZE. SVRATI U TVOJU KOLIBU JEDINO TE ONA BEZ PITANJA PRIGRLI, I JEDINO TU MIRIŠEŠ NA DUŠU. NI KRVAVA KOLENA TI NE TREBAJU. OSTAVI IH ZA ZRNEVLJE, DA PROKLIJA, DA SE KLASJE LETU OBRADUJE.

KNJIŽEVNI KLUB MIRKO BANJEVIĆ IZ PARAĆINA

83

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Vesna Andrejić Mišković TAJNA ZRELIH JABUKA I tako dođe trenutak kada među pahulje zalutaju zrele jabuke iz usamljenih godina, i jedva se držeći za promrzle oblake čuvaju tajnu skrivenih snova. Gledajući ih željela sam preskočiti svod pun nedoumica ali obavezno se okliznula hvatajući se za suhu granu misleći da je u njoj spas. Puštala sve ptice iz krletki i pjevala uspavanku zrnu pijeska što mi žulja oko, a ove nemirne kose predavala istočnom vjetru da načini tanane strune glazbala na obzorju. Stasom sada nadvisujem sve viseće mostove i s lakoćom dodirujući nebesku lat, berem jabuke među pahuljama slažući ih u košaru od spletenih snova. Grizući rahlu zemlju (poput Antigone) priznajem svemiru i sebi, da sam i sama postala jedna od jabuka koja je možda (ne)oštećena pala u krilo nesretne ljubavi.

POSLJEDNJI LET PREMA ANTARESU

Aboridžina (u sjeni termitnjaka) dok se rastajao s mirisom proljeća. Ljubili smo se vrelinom vjetra i plesali iznad plamena smrti spremajući se za naš prvi i posljednji let prema Antaresu. I odletjeli smo zagrljeni uprkos tvojim dalekometnim kopljima..

ZRNO SOLI IZ PUSTINJE GOBI Zrno soli sam skriveno u pustinji Gobi kojem su kičmu iskrivile noći preležane na tvrdom asfaltu, dok si u moj krevet dovodio kraljice noći, nafiksan mržnjom prema milosrđu. Proganjao si sunčeve zrake režući ih mačem od jezika. Ubijao zvijezde skivene u oku spokoja, dok nisi i zadnjoj odvalio bubreg bijesom kukavice. Mjesecu si otkinuo glavu dok je bježao iz počupane kose. A mene si ... A mene si, pustio da iskrvarim na litici spoznaje, da moram otići što dalje od tebe i postanem malo zrno soli skriveno od šakala u nepreglednoj pustinji Gobi.

Postala sam echidna nakon sto si mi kopljima uništio kožu dok sam cvala poput pustinjskog ljiljana i upijala zadnje sunčeve zrake iza planine Uluru. Zaljubila se u umirućeg ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

84


ИЛИНКА МАРКОВИЋ Несхваћена

Воли ме рима

Некада се питам како се мени деси Обретох се на тој адреси, ни сама не знам зашто али, лако уђох у клуб несхваћених и до данашњег дана из њега не изађох.

Довољно ме има и довољно нема у вашим животима, било да нешто штима, Ил` не штима, воли ме рима. Замера се мени рима. А шта се ту замерити има? Већ да ме узима и отима, довиљно ме нема и довољно има. Наизглед потребна сам свима, a стварност припада другима. Не требам никоме на леђима, скотивима сам терет међу живима. Довољно све штима и не штима, плакала бих да ме не понесе рима утучена сензибилитетом својим, а он ради у свима, танано ил` себично, свакоме добро знано. Увек се слично са сличним везује. Oпростите скотови, ал`‚ ја сам жива, било да нешто штима, ил` не штима, опростите, што ме воли и рима.

Још сам од малена борбу са сновима водила, путовала непрегледним небеским стазама, трагала за оазама, док су оне скривене биле (живеле) у мени. То је питање мене често изједало тада бих се растужила, са сузама се здружила од јутра до првог сумрака. Порастох и постадох (жена) светлосно биће са много врлина отресита и незавидна окретна, спретна... пружених руку ка свима ал` за вратом увек ми je дах сенке несхваћених. Верујеш ли песниче Вреди ли чему брус или длето, песниче? Ил` су речи оружије за борбе твоје које се немушто у глави роје? Умеш ли више да загребеш но што ти подсвест налаже, ил` излази тупа реч из тесне коже? Брусиш ли, песниче, стварност? И може ли се она избрусити? Ил` цвилиш као штене одузето од керуше, мислиш мање ће те болети? Верујеш ли песниче да вреди док у руци префињено длето, или тек брус груб или оштар држиш, клесати и брусити свој стих, риме?

Отвори ум! Шта ти се десило? Отвори врата Радост те чека Отвори прозор слабостима нек оду Отвори видике поље је широко Отвори срце! Дај све од себе стеге збаци Пусти снази на вољу, да никне. Јачај! Отвори и слабићима пут да беже, боље је бити сам но трпети њихове стеге. Видокруг је бескрај отвореном уму. Човек је јединка и увек сам кројач своје судбине небитно да л" га окружење прихвата или одбија. Отвори ум, додирни границе свемира и негуј дан за данoм лепоту живљења.

Верујеш ли у своју песму док као проклетство ил` ослобађање из тебе грми? Вреди ли, реч чему, песниче?! 85

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA

POBEDA 20. oktobar. Beograd obasjan prvim slobodnim suncem! Pun pesmi majki - radosnih žena što sina svog čekaju sad.

Mnogi junaci nisu dočekali taj dan - dan svetlosti, dan slobode, najsvetliji dan na svetu.

Sedih kosa, drhtavih ruku otac traži jedinca svog

i gleda u svaki kut al’ sina njina nema. Hrabro je pao za narod svoj herojski hrabro ne žaleć’ život svoj.

Jasminka Bjeletić

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

86


NAGRAĐENA POEZIJA БРАНКА ВОЈИНОВИЋ ЈЕГДИЋ

РЕЗУЛТАТИ КОНКУРСА ФЕСТИВАЛА ПОЕЗИЈЕ „ОЛОВКО НЕ ЋУТИ“ ПОХВАЛА КИШОБРАН Од када те нема ја сам осуђена да крчим данима тупим мачем прашуму туге и у том безнађу посустала падам и наглас плачем. А само сам жељела да ми држиш руку док по ливадама босонога газим и кад љетњи облак донесе кишу кишобраном љубави да се спасим. И ништа ми више сада није важно чак ни сунце нема онај исти сјај док се малаксала вртим у кругу коме не назирем спасоносни крај.

29. МЕЂУНАРОДНИ ФЕСТИВАЛ ПОЕЗИЈЕ И ПЕСНИКА СУБОТИЦА – ПАЛИЋ 3. НАГРАДА УПИТНИК Нисам азилант, ни гасарбајтер али сатница ми је мања од њихове. Имам личну карту, не треба ми зелени картон, овдје сам од настанка, од предака а као да нисам! Могу да радим код Кинеза и Арапа (без знања њиховог језика) као јефтина радна снага, налик њиховој роби. А ја ето, пишем пјесме које се не продају! А да се продају, да ли би им цијена била мања од дневнице?

87

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Фестивал завичајне поезије Суботица 2017 ПОХВАЛА

ТРАГОВИ

VIRDŽINA

Ево ме ноћас, сасвим изненада на конаку у кући нашој, старој, знам да ништа није као некада, тихо газим по степеници трулој.

Bezbratnica, kad pristasa Viđe da će kuća pokleknuti Pa odsiječe pletenicu, Obuče pantalone, uze kosu u ruke Da je otkuje iz inata, Neka svo selo čuje Da se ovaj dom neće zatvoroti I onda krenu među ljude.

Креденцу ком` се ољуштила боја висе блиједе слике родитеља, и браће у униформама из ЈНА, сестара са различих такмичења. Како стасавасмо, тако одосмо и виђали се све мање и мање, када топло гнијездо изгубисмо онда неста и наше окупљање. Ево их сад, сјета и паучина љуљушкају се са трошног плафона, док ме упорно пратила горчина заспах ломна и склупчана без снова.

Када јутарње свијетло стидљиво кроз мутно окно провири у собу, устах срећна и поново рођена и загрлих ову нову слободу. Ту гдје коначих сасвим изненада обгрли ме нека чудна топлина, с мирисом прољећа уђе и нада у кућу дође радост и милина. Glasovi Melpomene“ (2017)

Sada drhtavim i požutjelim prstima Mota duvan, a sjećanja se U zimskom zatvorenom danu Razmiljela po sobi, Samoća je teška Ali ne žali za tuđim duvarima, Dobra je njoj i ova kuća kapavica Koju više ne podupire, Pa se kao i ona Nakrivila na jednu stranu, Nema snage da mijenja, Obamrla, prepušta se čekanju... Ali kad razgoluba izaći će polako Da zakuje još poneku Ispod snijega istrulu ljesu, Izvešće šarulju u onu livadu Đe je nekad bila najbolja trava, (jes da se sad ispostilo, A trnjaci aknuli na sve strane) Ali dobra je to zemlja, Davala je mnogo... Gluva je ova kuća (kao i ona) Ma, bolje je da ne čuje Kako je iza leđa olajavaju Što se ne uda ko sestre, No osta da bude ono što nije. Sad nema ko da je pogleda, Čašu vode da doda, A eto i njina se đeca Razbježala niza svijet Pa i oni sa tišinom druguju I čekaju....

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

88


ŠTAP MUDROSTI

Rođen je sa jednom kraćom nogom, među braćom i sestrama koji su mogli trčati. Živio je na selu pa je njegovo odrastanje dodatno bilo otežano. Učio je zemljopis, krasnopis i vjeronauku. Nije mnogo boravio u školi zbog daljine, što je za njegovu nogu čak i uz pomoć štapa iziskivalo ogroman napor. Nije želio sažaljenje pa je radio svaki posao. Drugovao je sa vjetrom i kurjakom, ogrtao se kaput planinom, ljubio lednu izvorsku vodu. Stasavao sa raonikom i kosom, ali u kolo nije ulazio. Otac ga oženi jednom ubogom djevojkom, ni lijepom, ni ružnom. U selu su govorili: Našla vreća zakrpu, a on je ćutao i šarao štapom po zemlji. Oni podariše jedno drugom ljubav i poštovanje i biše nagrađeni sa petoro djece. U tom nježnom i vrijednom gnijezdu zateče ih i rat. Smjenjivale su se vojske, zavađena braća i uzimali sve što se moglo odnijeti. U tom mješovitom selu svako se svakog bojao. Jednom zaboravi štap gdje su vojnici tajno razgovarali. Nenadano začu najavu pohoda na seljane druge vjere u susjednom selu. Iskrao se teško vukući nogu, kao da dobi neku natprirodnu snagu dođe do njih i reče da bježe. Vratio se i slomljeno pao u postelju. Ležao je i čekao glas nade. Taj glas dođe ujutro a on je ćuteći ispisivao štapom pobjedu. Alma 2017 Branka Vojinović Jegdić

89

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


AFORIZMI СЛЕПИ КОЛОСЕК Избор из књиге Зорана Додеровића

Лопов је имао бесплатно школовање. Академско образовање стекао је у затвору.

Тајкуни си испливали на таласу приватизације. Радници још нису.

Стопа сиромаштва се надвила над земљом. Гази све пред собом.

Штрајк просветних радника је показао да будућност наше деце лежи на улици.

Дошао је тренутак истине. Нико га није приметио.

Имамо плодну земљу. У њој леже родољуби нашег народа.

Куповина дипломе је патриотски чин. Повећава образовни ниво нације.

Грађани би требало да пазе за кога гласају. Не могу више да коче планирани развој земље.

Покварио се човек. Уместо да га поправе, шегрти уче од њега. Ако вам је историја пуна промашаја, служили сте јој као мета.

Не постоји ниједан разлог да страни инвеститори не дођу код нас, али има безброј разлога да оду.

Бескућник је провео незаборавну ноћ на улици отвореног срца. Сад му је срце пуно.

Просјак је побољшао свој социјални положај. Сад проси у центру.

Нема везе што је живот кратак. Идемо даље.

Омладина без будућности је наша будућност. Дављеник није ни сањао да је за срећу потребно двоје.

Повукао сам сву уштеђевину из банке. Да платим комуналије. Народ је узео ствар у своје руке. Купује лекове на комад. У Новој години нас чека економски препород. Срећна Нова 2038. Државу треба приватизовати. Да се зна ком тајкуну припада. Образовни систем је положио испит. Добили смо још једну генерацију без будућности. Где је памет јефтина, јарам скупо кошта. Политичари немају чега да се стиде. Народ је изабрао да иде го и бос. Грађани све масовније похађају курс преживљавања. Гужва је пред контејнерима. Он је уметник преживљавања. Неће да каже на ком ћошку ради. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

90

Зоран Додеровић рођен је 13.04.1960. године у Новом Саду, на Подбари. Пише кратке приче, хаику поезију и афоризме. Уређивао је часопис Хаику Момент и билтен новосадског хаику клуба „Александар Нејгебауер” Хаику информатор. Објавио је велики број кратких прича, хаику песама и афоризама у часописима, зборницима и антологијама у земљи и иностранству. Добитник је бројних награда за кратку причу, хаику и афоризам. Афоризми су му преведени на енглески, руски, бугарски, македонски и мађарски језик. Објавио је књигу кратких прича самиздат Неправилни комади (1986); Заструпљена река (2000), Апокалипса, Љубљана. Коаутор је збирке хаику поезије Раскршће ветрова (2003) и збирке кратких прича ПреЗЕНт анегдоте (2006), Пунта, Ниш. Живи и ствара у Новом Саду.


ИВА ХЕРЦ Ива Херц (Iva Herz) је псеудоним под којим све своје рукописе потписује Ивана Петровић. Рођена је 1986. године у Крагујевцу. Она је мастер-учитељ, песник, писац кратких прича, сликар, гитариста, итд. Члан је књижевног клуба СКЦ. Као песник, добитник је награда: ,,Џојсов Књигослов” (коју јој додељује ,,Звездани Колодвор” – часопис за уметност и културу), ,,Ђурђевдански Венчић” (Крагујевац, мај 2018.) и ,,Песнички Весник ” (Алексинац, мај 2018.). Своје песме и кратке приче објављује у књижевним часописима и зборницима. Живи и ради у Крагујевцу.

ДЕТЕ Ти си сајам Снова, недостижна Висина, неисписана Књига, Срце Малог Принца, Бајка која те чита, Песникова игра: Невиност – твоја драгоцена Успомена, Платно Поштовања, празна Колевка Петра Пана, Глас Недођије – Сан сваког човека. _______________________________ БОЛ БЕЗ СНА Живот Смт не познаје. Загрљај сопствених руку стеже попут омче. Не пружа Утеху. _______________________________ НА ПОСЛЕТКУ Прошлости, драга, истина је. Лепе ствари имају зубе и огреботине. Јесен је тако лепа, а ипак све умире.

91

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


DUŠA

Gavran sa stepeništa Između dana I noći Uoči punog meseca Isprati mene I ujnu Na igranku u selo Čuvaj devojku dobro Da je noć ne ukrade Reče razdraganoj ujni Tajni me strah Na putu morio Što ne pođe ujak? Mrak je jači Može li me ujna sačuvati? Tražim momka za devojku, kume, šaljivo reče ujna štiglicu Što nas na putu srete Igranka još nije počela Mnogo je mladih U veselju svirače čekalo Znale smo ujna i ja Da ovde momka neću naći Pođosmo kući Štiglic nas pratio Procvrkuta usput Da su to đavolji svirači Ljude prevarili Nisu došli A možda I ne postoje Stigosmo kući Ujak nas čekao Tek sam se u svetloj sobi Od straha povratila

Verovah duši Nevidljivoj Mišljah Mudra sam U isto vreme U umu se krila Istina posve Prosta Gordom čoveku Božje mudrosti Nikad dosta Mišljah Duša je to Prevariti neće A duša k'o ptica Obleće Sleće Odleće Doleće I nikad ne znaš Da li je to ona ista Što je juče bila Ili neka druga Njoj slična Koja još gnezdo Nije svila EGO Oko laže Uvo vara Ruke grabe Čula su nam Posve gruba I lukava U zamku nas Često vabe Ego nam je Grlo steg'o Strah u kavez Dušu leg'o Dok sejemo Reči prazne Gledaju nas Oči žedne Uši gladne Ruke mrazne

UROK Prođe danas Ulicom mojom Grupa Cigana svirača U belim košuljama I crvenim prslucima Kao nekad u snu Dugo se iz komšiluka Čula svirka Videh sebe Kako do iznemoglosti U zanosu bez osmeha Kolo igram Dok dragi s' mene Oči ne skida

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

92

JADRANKA BJEDOV

GAVRAN


Корак срне Да, ја сам због проклете жеље у трену, али стидљиво сасвим, хтео љубав њену. На сасвим непознате очи црне, учинио сам поглед са кораком срне. Наизглед нежна, а лавље света, нисам разумео ко је коме циљ, а ко мета.

Примадона Волим је много одувек је тако Заљубљен у њу сам и то јако Ех, када је видим заигра срце А душа иште страсне пољупце Она се јави слатко насмеши А ја баш желим да самном згреши На задовољство обадвојма Она је моја прва примадона Љубавни тренутак ако се деси Биће на радост онај најлепши Што душу окрепи у једноме трену Наташу волим и љубав њену Срце и душа много ми желе Биће ако се поклопе жеље

МЛАДОМИР КНЕЖЕВИЋ

Хаику Приђе ли близу осећај је радости ваздух трепери Грејана супа задовољства нема увели цвет Пропали живот кроз вакумирани џак прошлости

Афоризми Толико добро лаже да су и будале престале да му верују

Биће јасно

Некада смо имали будућност

Где је моје јуче Где је моје сутра Хтео бих да сазнам Овога ја јутра Шта то мене чека И куда ме води Кормилар на броду У узбурканој води Таласи су ево Постали све већи Да ли следи потоп Или пловимо ка срећи Рећи ће нам време Сигурно касније Ако опстанемо Биће нам јасније

Не може свако да буде нормалан, људи су различити Књиге помажу људима да се унормале, зато их многи избегавају Скренули би смо али где

93

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA DRAGAN MALJIK PUTOVANJE DUŠE Možda se vratimo jednom upravo tu, gde smo sada, gde smo rasli i poneli prve tovare brige i sreće Ako se ovaplotimo kao ljudi.. Jednom, kada kofer sudbine izlepimo šarenim sličicama putovanja duše i više ne ostane ni komadić mesta Možda tada... Ma sigurno tada! Kreće novi krug. Ide nova šansa.. I sve tako dok ne ostavimo dovoljno traga dok ne ostvarimo sudbinske veze I suvenirima života ne ispunimo kofere večitih putnika Ako se desi nekim čudom,proviđenjem, da se nađemo skupa Da vetrom usuda naše duše budu posejane na istoj livadi, jedna uz drugu Hoćemo li se tada prepoznati? Da li ćeš mi i da li ću ti znati ime? Hoćemo li umeti? Smeti? Da li će duša ponovo osetiti dušu kao pre? Kroz taj mehanizam kosmičkog vaganja Hoćemo li poleteti jedno drugom u trenucima ponovnog stvaranja? Ne znam da li će mo umeti da malo bolje prebrojimo zvezde redom, iznad našeg neba Da malo dublje urežemo inicijale na rubu neke druge klupe Da dlanovima ostavimo na obali bar malo dublje pečate ruke u ruci One koji će izdržati snagu plime i talasa Hoće li nam biti dato? Da li ćeš me, da li ću te ponovo voleti?

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

94


ДА ЛИ ЈЕ КИША ПАДАЛА?

ПРИЧА

Цакић Света Пролазе дани као минути, док се окренеш, оде година. Цели свој живот нешто радиш, поправљаш, преправљаш, док дани одлазе некуда заувек као и живот. Е нећеш вала, рекох себи, приуштићеш ове године неки лепи одмор себи и жени, па пукло куд пукло. Али куда? Све је папрено скупо, од те запапрености цене, сузе на очи да ти изиђу, деца завршила факултете – али не раде, ја више од десет година на бироу рада, па куда бре такав да одем. И на који црни одмор. Од ког и каквог то посла да одморим, с’ којим парама? У Грчку на море, бррр, сав се стресох од неке језе, када се зачу глас моје жене. – Шта си се замислио, уопште не чујеш шта ти причам, комшиница Мира одлази десет дана на одмор, извадила ваучере и своје и од родбине, тако рећи не кошта је ништа, храну носи са собом, и овако овде једе. Кад може комшика Гина са судијском платом, може и Мира куварица. А ти, нећеш на ваучере, црни кукавче па нама и када капне који динар одмах му нађемо место коју ће рупу покрпити. - Како шта мислим, мислим о одмору, е вала ове године идемо и то не било где. - А куда то мајке ти ? - На Златибор, а тамо, видећемо, до Мокре Горе и Дрвенграда, што и не до зелене воде Дрине хладне, до лепога града Вишеграда, Каменграда, Увца, Таре, ма видећемо . И заиста, уз помоћ ваучера, спаковасмо се и правац Златибор. Прелепо ! Прелепа планина! Али зна се, када сиромах оде на одмор и небо се цепа. Из њега ама баш свакога дана лије киша. Газда апартмана где смо одсели, прича нам о Подпећкој пећини, етно селу Сирогојно и њиховим на далеко познатим џемперима, водопадима у Гостиљу, Стопића пећини и њеним кадама, Шарганској осмици, Мећавнику ......, и његовој причи нема краја. Отворених очију нетремице слушамо о свим тим лепотама које нас чекају. А киша лије ли лије, добује по прозорима и олуку. Неда нам никако да и поред моје огромне жеље освојимо Чиготу, одемо до Торника. Онако мокари, без обзира на кишобране, обилазимо агенције, распитујемо се за екскурзије, просто незнаш куда, све је лепо и прелепо видети, али скупо. Ма морам бар на једну, па макар када се вратим кући следећи месец не јео ништа. Шта ће ми и фалити и овако сам предебео. Куда само, толико лепоте, не можеш се одлучити. Слушам помно шта ми причају, прелиставам у глави географију, историју, књижевност, уметност и све то у комбинацији са математиком. Уз договор са женом одлучисмо се. У лијепом старом граду Вишеграду, где дубока Дрина вековима тече, изникао град од камена, Каменград, посвећен великану лепе писане речи Иви Андрићу и по њему назван Андрићград. Правац тамо, и то преко манастира у Добруну, да видимо тај прелепи манастирски комплекс и да се подсетимо у спомен соби, српске прошлости. Комби поскакује, сигурно се и он радује овоме путу, док ја бришем стакло на прозору, како бих нешто видео, ако се може од ове кише која пада ли пада. У Добруну киша,целим путем киша, у Вишеграду киша. Дочека нас старина од моста, ( Мост на Дрини Ћуприја), који онако умивен и окупан сија у свој својој лепоти. Скуписмо се нас неколицина најхрабријих, или можда најлуђих, да се провозамо бродићем, катамараном, по Дрини, да из те перспективе видимо Вишеград, брдо Бикавац, саму Ћуприју и њене лукове и наравно Андрићград. Дрина сва зелена разговара са капима кише, коју, од лепоте и усхићености, више и не осећам. Браон Рзав утапа се у ту зелену боју не реметећи јој ни најмању нијансу. Поглед на лукове моста уз огромни хук воде, велуичанствен, показују нам и кућу где је растао као дечак Иво Андрић, а са друге стране воде Дрине, Каменграф са црквом која доминира. Ја из ината некоме склопио кишобран и онако мокар уживам на катамарану и таласима реке, зелене од алги и трава, коју некад зваше Зеленика. Очи и душа немогу да се нагледају. На самом улазу у Андрићграду, два брата, две судбине, један паша у отоманској империји, други високи званичник православне цркве, самој средини града на широком платоу, још увек замишљеног погледа некуд у даљину стоји Иво Андрић, недалеко Никола Тесла, православна црква, посластичара, механе и радње, биоскопи, ма свега. Као на неки миг, склањајући се од кише која је неуморно, различитим интезитетима падала, одосмо на сарајевске ћевапе, онда улицом према мосту на баклаве, које су се стапале са тихом музиком и гласом Кемала Монтена, и најзад моја скромна нога гази по оном историјском камену што га усадише ондашњи градитељи по налогу Мехмед Паше Соколовића, а целом свету и васељени представи у своме запису – роману Иво Андрић. Целим тим путем, испод свог кишобрана, жема ми гунђа и виче што киснем. А ја кишу и не осећам, већ само топлину у срцу и души, и по коју сузу у крајичцима ока, која је ту и остала да се осуши и сасуши. Да сам могао, да сам само могао, од среће и радости неке, ко зна куда бих одлетео. Ех, као и све што има свој крај, тако и тај наш одмор. Пролази време, клизе месеци. Свакога дана са супругом пребирамо по успоменама из те прелепе екскурзије, сећајући се сваке стопе тамо остављене. Озарених лица причамо и наравно, ни она, ни ја, кише се уопште не сећамо. Стварно не знам да ли је она тога дана уопште и падала.

95

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ROMAN Maja Jakovljević

Horor soba (odlomak iz romana „Tri karte za Pariz“ Maje Jakovljević) Verovala sam da nam je suđeno da se upoznamo. Bilo mi je neverovatno da posle tačno dvadeset godina saznajem za nekoga sa toliko sličnom sudbinom. Osećala sam se kao da ih je Bog poslao i meni dodelio tu ulogu da ih, sada kada znam za njih, pronađem i kontaktiram. Mogli su da ostanu samo učesnici francuskog rijalitija i da nikada ne saznam za njih ili da ostanu potpuni anonimusi, ali ne, oni se meni, baš sada, tu ukazuju sa sve svojom životnom pričom. Sve sam doživljavala kao ostvarenje nekog proročanstva, u svemu pronalazila znakove. Bilo je to, za mene, jedno krajnje katarzično iskustvo. Ali scena, koja me je najviše potresla i uzdrmala, suočila me sa samom sobom više nego ikada, uvukla me u ponore svesti, duboke, davno zakopane patnje, je scena sa Željkom u horor sobi. Za mene je to bio vrhunac surovosti te igre. Stavili su osobu, koja ne vidi na jedno oko i koja je jedno vreme potpuno gubila vid, da se snalazi u sobi u kojoj je mrkli mrak. Trebalo je unutra da pronađe skrivene loptice, čime bi ispunio zadatak. Znao je da tamo mogu biti zmije ili miševi, što je bio slučaj sa nekim od ukućana, koji su se već suočili sa tim zadatkom. Scena traje 9 min. 40. sec. Prati je muzika… Željko ulazi u sobu. Za razliku od drugih ukućana, on ulazi hrabro, jer on je Super Željko i ničega se ne plaši. Nema kod njega ni trunke strepnje, niti oklevanja. Njegovi pokreti i ponašanje govore da je došao da obavi taj smešni zadatak, pa da ide dalje. Njegova uloga na ovom svetu je da širi dobro i da pomaže slabijima od sebe, a ne da se tu bakće sa koje kakvim zmijicama i miševima. Takve prepreke su za njega luk i voda. Dok se kreće, bacju na njega veštačke zmije, on ih samo zbaci sa sebe, bez ikakve bojazni. Čak se ni ne strese. Međutim, iz sekunda u sekund, njegovo ponašanje se menja. Ne pokazuje on ni tada, ni jednog trenutka strah, niti neku vrstu zebnje, ali se prilagođava mraku i kao da se time vraća u stanje u kome se uobičajeno sa njim nosio. Kreće se veoma obazrivo, ali su pokreti tako uigrani. Veliki brat mu ukazuje kuda da ide. Sluša njegova uputstva, ali kao da mu ona nisu potrebna. Savršeno se kreće i orijentiše. Šali se, zvižduće, priča sam sa sobom, peva. Pokušava sam sebe da zaokupi, da ne misli na mrak. Viče: „Ja sam Super Željko, šta vi hoćete?“ Govori pevušeći: „Mili moj Bože, ništa ne vidim, a loptice ne mogu da nađem!“ Počinje da peva, prilagođavakući tekst okolnostima: „Ne može mi niko ništa, jači sam od sudbine; ne može mi niko ništa, ni tvoje male zmijice.“ Pa, ta se pesma vrtela 94. na Radio domovini. Od nje je odzvanjao ceo Pariz. Ispušta krike, kao da time želi da dokaže svoju neustrašivost. Da li je to baš sve bilo tako slučajno? Zašto je baš tada, sve vreme razmišljao na srpskom, a da nije izgovorio nijednu reč na francuskom? Kao da se vratio u stanje u kojem se tek susreo sa mrakom. Kada je izašao iz horor sobe i dalje je bio u ulozi svog alter ega, Super Željka. Veliki brat mu je rekao da sada može da izađe iz svoje uloge, na šta je ovaj odgovorio: „Kad god mi je život ugrožen, uvek dođe onaj moj Super Željko.“ Pitam se kada li je nastao taj njegov alter ego. Svi su se smejali ovome. Kačili su mu posle ovaj snimak na društvene mreže uz komentare: „Lol“, „smešno“; „Mdr“*. Meni tu ništa nije bilo smešno. Preplakala sam uz ovu scenu i danima bila pod njenim utiskom. *mdr – mourir de rire, umirati od smeha, francuska verzija lol ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

96


Милијан Деспотовић ГОВОР ВАНВРЕМЕНОГ НЕБА Снежана Марко Мусинов: „Заустављен ток“

RECENZIJE

Песма неспојиво спаја. Снежана Марко Мусинов

Често, између два крајња трајања, као спона, смешта се поезија да каже како само људска дела бивају продужеци оног било и бити. И не само то, поезија је велики одушак у одмотавању сваког смрска од противречја. Поезија је дакле и мерило снаге духа. Она нам често недостаје а да тога нисмо ни свесни. Њена надприродност бива и пометња оном што је „заустављен ток“1 са поетичког гледишта, како је своју књигу песама назвала песникиња Снежана Марко Мусинов.2 Каже: „Стиховну књигу посвећујем свима прерано отишлима...“, и већ у првој песми,3 она тврди да „живот је квргав“ и тиме потврђује да су та места застанци да се узме дах и ток продужи, упркос чињеници: „Мора једном да стане.“ Песникиња Снежана Марко Мусинов свој поетички став не поистовећује са том чињеницом увек „гласајући за живот“ макар он био и ограничено доживљајни моменат јер, Ни човек након смрти не нестаје све док о њему звона звоне. Највиши тон духовног звона јесте поезија, она има јасан глас, садржај који је разапет „међу противностима путева живота, раскршћима између земље и неба“. Ипак, у тој разапетости ништа није изгубљено и у сабласном свезнадарству, долазимо до закључка да све „што се дешава меру иште“. У сусрет тој мери сасвим сигурно иде ова поезија кроз препознавање првог лица стварности. То је на моменте путовање у супротном правцу да би се стигло на исто место. Но, да стање ствари поједностави песникиња то назива „гашењем снова“. То је блажи израз признавања само једне животне крајности и њене физичке суштине. Но, постоје и други облици суштина око којих се окупљају сви они којима уметност даје за право на други поглед „дизање из безнађа“. То је посебан начин борбе против оног што се назива „јасноћа“, која контролише импулсе у живом бићу разапетом „између сујеверја и жилавости“. Наша песникиња свему томе прилази без предрасуда јер, она уме добро да слуша и „говор метафоричких слика“, уочених некако иза бреговних неравнина живота као синтаксу трајања. То је њено отајство, „спознаја брижности у овом немарном и често глувом свету наших невоља и, покаткад, наших истина (...), она суптилна потаја грубих и сивих наших дана, – све је то, јединствено и устрептало, одиста често грчевито и непресушено изазовно,“ 4 отворило се пред читаоцима ове поезије. Посвећени читалац може да рачуна „на снагу“ ове поезије, која неправде у смрти сматра формалним маниром теме, коју поезија наше песникиње оспорава просецањем стиховне светлости и она у том ликује: „Живот је, наравно, вечити фаворит мој.“

97

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Модерним мислима тонирана је ова поезија која има свој мото: „Пресеци тек надошлу мисао/ ако је у погрешном правцу пошла“ („Заустави ток мисли“). У тој мисли и треба тражити наслов ове књиге („Заустављен ток“) и његову суштину, а суштина исправног живота јесте у доброј и позитивној мисли, зато, каже Снежана Марко Мусинов, „не сме се на зло слегати раменима“ и додаје: Не спочитавам зло само једном човеку, ни истој нацији, зло се и учи, а да га искорениш много воде реком низводно протече, многи се човек да га спречи намучи, и отворено кад се говори о томе не наудиш, показујући прстом, роду своме већ спречаваш нове злотворе да се роје. Озбиљна је ово и поетичка указница, поред других области у којима се зло спознаје и осуђује, али човек никако да га одбаци и буде слободан. Но, узроке не треба тражити само у политици, економији... Узрок је је и то што „човек нарушава природу, силом мења ствари,“ 5 сила му се злом враћа. Нема јунака над природом, природа је старац-мудрац и треба је следити. Сведоци смо да нас је поправљање природе зарад бизниса довело у тежак положај. „Данас је бизнис највећи непријатељ здравља и мира међу браћом и народима јер бизнис не бира средства. Данас, кад нам је сав живот постао неуредан, нико не тражи кривце већ као ћорава мачка блеји у изопачене нагоне и стално се боји да ће му испред носа побећи.“ 6 Наша песникиња узрок види и у људској себичности која је „попут набујале реке надошла“. На све то већ упорно указује поезија, и можда ту треба тражити што се она све мање чита али то само привидно изгледа јер, једноставно, многи читаоци су и сами постали и песници и остали читаоци. И ту долазимо до потврде мисли Снежане Марко Мусинов која гласи: „Водопад мисли изграђује мозак.“ Та-ко се човек уопште најлакше враћа себи и сваки је такав „глас за спас“. Снежана Марко Мусинов је своју поетику довела у закључак мисли Федерика Гарсије Лорке која каже: „Није живот сан. Будите будни“: Одвикнути од сна придружиће се, моћним ставом издржљивости, наметнуће се. Кад каже одвикавање од сна, песникиња мисли на оно „будите будни.“ Она дотиче бит љубави према животу и живљењу као општој теми и ствари не огра-ничавајући се само на одређену повест јер, право на живот „и пољубац звезде“ није укинуто никад и никоме а није га могуће увек остварити. Оно што врхуни у овој поезији јесте нада да иза сваког треба да „има пута“. То је врховна порука ове поетике. ____________________________________

1) Снежана Марко Мусинов: „Заустављен ток“, Књижевна омладина Србије, Београд, 2018. 2) Снежана Марко Мусинов (Падина, код Ковачице, 1958) пише поезију за децу и одрасле, афоризме, есеје и критичке осврте. Ово је њена прва књига. 3) Песма „Кад живот стане“, коју је посветила др вет. наука Милану Лалићу. 4) Драшко Ређеп: „Страх и неизвесност“, Прометеј, Нови Сад, 2017. стр. 99, 100. 5) „А човека је“, како у песми „Сaкривено зло на сто”, записује Мусиновљева, „на свет јединственог облика мајка донела.“ 6) Стојан Касамовић: „Рак, шећер, тромб, шлог и све болести можемо спречити“, Развигор, Пожега, 7524/2016. стр. 90.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

98


Belma Husović

POEZIJA

Gde si sada ljubavi moja

Otvorenost,razornost reči,živost i laž govora savladah šutnjom. A ljudi žure, prolaze vremenom, putevima znanim i beznanim, traže, nalaze, gube, pevaju pri susretima, plaču na rastancima. Kao u agoniji nove puteve traže. Ne mogu u korak sa njima. A ako ja posrnem na putu, ako mi cilj u magli nestane, ako zaboravim silu koja me pokreće, mogu li te zovnuti?

Da li ću reći baš ono što želim? Lakša mi je šutnja od bilo koje riječi. Šutnja... Rasprostire se bez svedoka po mojoj duši. Odlazi u predele sna da samo njemu otkrije moje tajne. Jer, tebe nema ovde.

Ponovo se iz neznanih dubina bolno rađa moja tišina,

zajedno sa jutrima i uzdasima. Ne vidim te, ne osećam te. Javi se! Pronađi me u spletu ulica, suzom tvojom operi blato sa mojih dlanova, glas tvoj nek zabruji u mojim ušima, ruka tvoja nek miriše na detinjstvo u kome sve nesreće izgledaju male, a sudbina zaštitnička reč.

Ja te zovem... Gde si sada ljubavi moja?

99

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Gdje si sada ljubavi moja Proleće dolazi, a u meni umiru snage. Nadolaze mirisi iz bezimenih izvora. U meni narasta strah. Ugušiće me mirisi, prekriti cvetovi, odneti vode nabujale. Nadolaze vode, snaga im je moćna,a ja ne mogu da proniknem u njihovu tajnu. Tako brzo, uvek napred.

Gde si sada ljubavi moja? Bojim se ovih voda, jer iz daleka dolaze, A dolaze daleko, u nepoznato odlaze. Hoće li trunčić mene ostati u njima? Hoću li uspeti bar kap popiti iz njihovih tokova? Hoću li moći, ljubavi moja, ako sve kapije svetlosti budu zatvorene, ako nove samoće budu preteške, na našoj kapiji otvor širine naći?

Boli me ovo nadolaženje svetlosti. Smetaju mi latice, ispiće mi boje oči. Gde odlaze poslednje grudve snega? Ja bih za njima, tamo, tamo gde za sve stvari nema još imena. Gde odlaziš ti, ljubavi moja? Ja bih samo za tobom, ali tebe nema...

Gde si sada ljubavi moja kada mi trebaš?

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

100


PRIČA VASPITANJE

Zorana Petričević Ja sam lopov. Moj otac je bio lopov. I mada me otac nikada nije učio da kradem, ja sam od njega vidio kako. Oduvjek smo živjeli siromašno, u maloj kući sa dvije prostorije i kupatilom. I te dvije prostorije bile su male, oronule od zuba vremena i nedolične za život čovjeka. Ali, živjelo se, zapavo preživljavalo jer bi bilo smiješno to nazvati životom. Pijaca je bila naš izvor prihoda i ono što tu i tamo ukradem. Nisam volio taj život, ali bio je moj i pomirio sam se sa tim. Ono sa čim nisam mogao da se pomirim je da svoju djecu umiješam u to. Sljedeće godine dobio sam sina. Iako opijen srećom što imam nasljednika, neka tuga je obavila moje srce. Znam da ne mogu da mu pružim bolje od ove male kuće i suve kore hljeba, ali sam u jedno bio siguran - naučiću ga da bude pošten i vrijedan radnik. Moj sin neće znati za drhtaj lake ruke. Moj sin neće krasti! Kao i svaki otac često sam vodio sina sa sobom na pijacu. Smatrao sam da se zanat tako najbolje uči – na djelu! Volio je ta mala naša druženja i nikada mu nije smetalo rano ustajanje zbog polaska, niti pijačna buka i smrad na koji sam ja odavno navikao. Vrijeme je teklo svojom ustaljenim tempom – brzo, i on je rastao i porastao u, slobodan ću biti da kažem, finog mladića od šesnaest godina. Lice mu je odisalo nevinošću, a ruke čistotom. Sam pogled na njega obasipao me srećom pa ipak i nekom tugom što će to lice stariti na ovakom mjestu. Pijaca je bila kao košnica. Nesnosno vrela i bučna. Kao pčele radilice koje zuje dok donose med svaki radnik je slagao robu na svoj tezgi. Velika je to pijaca, raznovrsna i prljava. Uhvatio sam ga na djelu. U ruci mu je bio zamotuljak papirnih novčanica. Njihove boje od plave do ljubičaste su mi se prelivale pred očima. Gledao sam ga pravo u oči očekujući da vidim strah u njima. Da osjetim drhtaj njegovog bića što se našlo u tako sramnoj situaciji. Ništa! Dječak me gleda pravo u oči čvrsto držeći dugine boje u rukama. Konačno sam progutao knedlu i obrusio: Kako te nije sramota! Kradeš! Dječak me mirno gledao ćutke. Još se ni ne stidiš tog čina. Koliko puta sam ti pričao da to ne smiješ da radiš. To je sramota! Njegova smirenost me sve više ljutila pa sam podigao ruku i udario mu šamara. Nisam imao namjeru tu da se zaustavim. Razmišljao sam da, ako treba, batinom ću mu izbiti lopovluk iz glave. U tom trenutku dječak se trže, pogleda me u oči razjareno i gordo: I ti kradeš! Vidio sam ja tebe! Ono kada si... Od silnog nabrajanja zaglušio mi se um i blaga vrtoglavica protrese moje tijelo. Stajao sam pred svojim djetetom kao pred prekim sudom. Upijao sam svaku njegovu riječ sklapajući živopisne slike pred očima... Ja sam lopov. Moj otac i djeda su bili lopovi. I mada mi je otac govorio da ne treba da kradem, ja sam od njega vidio kako.

101

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


PRIČA

VESNA V. MAKSIMOVIĆ Kraj puta Kada sam tišinu poput slika odložila na policu sa knjigama, u ramu od bagremovih grančica skupljenih pored puta, srela sam se sa tvojim pogledom. Kada sam tvoje stvari pakovala u crveni karirani kofer sa poderanim štofom, tu pored samih okovanih ivica, nekako sam pažljivo slagala i svoja pisma između košulja i džempera, kao da sam se bojala pogužvanih reči i stranica.

Klečeći dok sam senkom prelazila preko tvojih sitnica uredno složenih u providne džepove štepanih pregrada, pitala sam se koliko је veliki taj tvoj svet za moje malene prste vernosti koje se protežu preko uglađenih strvari složenih da napune tuđe praznine. Na život se ne bih osvrtala da me već nije pregazio svojim oprečnostima i izdajama. Tako sam i tvoje tragove pod tepih gurnula, da mi mekše bude kada padnem. A saplitala sam se i padala u zadnje vreme prečesto. Na slepa kucanja nisam otvarala pitanja, već okretala list da nastavim smisao. A smisao se nekako izgubio među policama sa bajkovitim pričama. Kada sam pomislila da dišem, zagrcnula me prašina sa srca podignuta. A ti si me samo nemo kroz bagrenje gledao, ništa progovorio... Kada si me zaboravio?

Vesna V. Maksimović Član SKrC-a Kragujevac

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

102


Dah čiste poezije Pusti da odem sa bala kristalnih lutaka u haljinama dugim do zemlje koje se otimaju o tebe, sa šeširima i šarenim perjem na prašnjavim perikama, pod lažnim svetlima i veštačkim trepavicama, pusti da se povučem pred preljubama, svilom i dragim kamenjem koje ti visi oko vrata, pre nego izgubiš dah čiste poezije glavu da okrenem od filmskih poljubaca „velikih ljubavi“ i pogužvanog platna na kome odavno nema nevinih. Vidi me, kriva sam za očaj buđenja kome svedočim otvarajući oči prisustvom prostim. Kriva sam, priznajem, pusti da pobegnem.

Prva jutarnja kafa Kada se dobro jutro iz taloga podigne i zadnju kap gorčine naštinu proguta, otvori dlan i biću tu, u oči da te pogledam kao prvi ili poslednji put onako kako znaš, i znam tišine kada se napnu da puste glas u miru, biću tu, da podelimo dah i onaj isti inat koji gleda na sat, čuješ li

Šegrtska priča Udarac jedan, udarac dva, tri, bez broja pretopljenih poput stakla, poređanih u izlogu poput klovnova i lepih lutaka divljenja vrednih veštih ruku šegrtskih da pokažu se svetu, odoleva vremenu Čekić mekano na dlan prijanja i kako se čovek na čoveka grudima oslanja pulsira snaga stvaralačka, ritam čuješ li kako divlja zanosno, lud i kuca na jedna, i druga, treća vrata, bez broja ponavlja pokret i stvara samoga sebe iz kamena podiže rukom vajara na tabli života rza. Proklet da je odmorio bi dušu i savest pustio da se mirno sveže tu, gde nikava snaga ne prolazi i gde telo se odmara, da proklet jeste, od umora bi se i mir kočoperni predao, kad sklopi oči da i danje ne sanja kako glavom kroz zid proranja.

otvori dlan, žila kucavica probija vrat, kuca i otkucava, vreme je tik tak, tik tak

103

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


PRIČA Sanja Trninić Noći u knjižari Mira je nakon završenog fakulteta rešila da otvori knjižaru. Novcem koji je nasledila od bake, kupila je manju kuću sa potkrovljem. Donji deo kuće popunila je policama i napunila knjigama. Jedan deo tog prostora bio je namenjen za književne večeri. U potkrovlju je, u jednom delu, stavila jedan kauč, pisaći sto i policu za registratore a u preostalom delu, bilo je manje kupatilo sa tuš kabinom i malena kuhinja. Bila je srećna što je ostvarila svoj san. Knjižara je lepo radila i ona je sve češće boravila po ceo dan u njoj. Ubrzo je shvatila da bespotrebno plaća iznajmljeni stan, jer je tamo samo noć provodila. Otkazala je zakup stana i preselila se u gornji deo knjižare. Bilo je malo ali je ličilo na dom. Prve noći, bila je premorena i legla je rano, zaspavši istog momenta kad je spustila glavu na jastuk. Čula je, kao u daljini neku lupnjavu, ali nije mogla da ustane i proveri šta je to. Ujutru kad se obukla i skuvala kafu, sišla je dole kako bi otvorila knjižaru. Zamalo nije zgazila jednu knjigu koja je bila na podu. Začuđeno pogleda i saže se da je podigne. Dan je protekao veoma brzo. Imala je dosta posla jer su stigle nove knjige a i kupaca je bilo sve više. Uveče je, zatvorivši knjižaru, otišla gore u svoj maleni stan. Istuširala se i legla. Još nije ni zaspala kad je čula da je nešto palo dole. Malo se uplašila i rešila je da ujutru proveri o čemu se radi. Pustila je laganu muziku, i uz zvuke violine, brzo je zaspala. Ujutru je opet našla knjigu na podu. Nije znala o čemu se radi. To se ponavljalo svake noći. Jedno veče skupila je snagu i krenula niz stepenice. Još nije ni sišla skroz dole kad je videla kako nekoliko knjiga same padaju. Skamenila se od straha i pobegla gore. Ujutru je rešila da se raspita po komšiluku ko je živeo u toj kući. Saznala je da je tu živela jedna siromašna porodica. Majka i očuh su bili alkoholičari a devojčica od deset godina bila je jako bolesna. A priča se i da je očuh tukao jer je ona tražila da joj kupi knjige da čita. To veče rešila je da ne spava. Sišla je u knjižaru i sela u fotelju koja je bila u kutku za književne večeri. Svetlo nije palila ali je knjižara bila osvetljena odličnim svetiljkama. Sela je i čekala. Odjednom jedna knjiga je poletela i pala. Mira se stresla i još više uvukla između stranica fotelje. Poletela je još jedna knjiga a onda je čula tihi jecaj dečiji. Bilo je strašno ali morala je da istrpi i vidi šta se dešava. U jednom momentu videla je siluetu devojčice kako čuči kraj police sa knjigama i plače. Ni sama ne zna odakle je skupila hrabrost i prišla joj. "Zašto plačeš?" Upita devojčicu. Ona je pogleda uplakanim očima. "Tražim neku dečiju knjigu da pročitam dok ne dođe moj očuh ali ne nalazim ni jednu." Reče i nestade. Mira je jedva dočekala jutro. Ode kod komšinice i upita je šta se desilo sa devojčicom. Ona joj reče da je umrla. Da li od bolesti ili od maltretiranja od strane očuha, ne zna. Mira ode u knjižaru i pozove izdavača od kog je kupovala knjige i poruči puno dečijih knjiga. Već isto posle podne stigle su joj knjige. Preuredi jedan ugao samo za dečije knjige. Uveče opet sede u fotelju i sačeka devojčicu. U jednom momentu začu okretanje stranica. Priđe policama i vidi devojčicu kako sedi i čita. Pogleda je svojom okicama i s osmehom na licu reče. "Hvala ti puno" Više se nije pojavljivala a Mira je kupovala redovno dečije knjige i priređivala književne večeri za decu.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

104


SVET IZ MAŠTE Sanja Trninić Napokon tri neradna dana. Moći ću da se odmorim i posvetim čitanju i pisanju dokle god ne zaspim. Počeću da čitam knjigu koju sam kupila pre par dana. Prilazim polici i čujem kako me neko doziva po imenu. Gledam oko sebe, nema nikoga. Sigurno sam umorna. Glas se sad pojačao. Uplašeno gledam oko sebe a pažnju mi privlači lampica sa police, koja treperi. Predivna plava boja, pali se i gasi. Znatiželja preovladava i ja pritiskam dugme ispod lampice. Polica počinje da škripi i da se pomera. Sitna prašina pada sa police a knjige pomalo se meškolje na polici, uznemirene iznenadnim mrdanjem police. Polica, sada u ulozi vrata, otvara se i ispred sebe vidim predivan vrt. Opčinjena prizorom zaboravljam na strah i laganim korakom ulazim u svet predivnih boja i mirisa. Negovan vrt, prekriven raznim cvećem, žbunjem i drvećem, mami svojom lepotom. Po sredini stazica od kamenja različitog oblika, a nedaleko ispred mene lepa kućica, ne velika ali predivno uređena. Na tremu baštenska garnitura a sa terase u valovima iz žardinjera padaju muškatle i asparagos. Iza kuće vidim još lepši vrt. Pogledaću prvo to a onda ću pokušati da uđem u kuću i saznam ko tu živi i zašto mi sve ovo deluje jako poznato. Nastavljam dalje nestrpljiva da pogledam sve lepote koje me okružuju. Ispred mene, predivan parkić od raznih vrsta grmova i drveća a po sredini letnjikovac i pored fontana. Oaza mirisa, zelenila i pesme slavuja, oduševljavaju me i ne dozvoljavaju da napustim to carstvo. Ipak idem do kuće da razjasnim to što me muči. Idem prema kući i vidim pored ograde starca sa štapom. Smeška mi se. "Dobar dan! Reče mi Maša da ćeš doći. Ona je morala da ode do grada ali je rekla da slobodno uđeš u kuću." Odjednom mi se sklapaju kockice. To je deda Ilija, Maša je nasledila svoju kuću od bake a ja.... ja se nalazim u svojoj priči. Ne mogu da verujem! Da li sanjam? Ne bih rekla, suviše je sve realno i ne mogu ovako nešto doživeti u snu. Svi ovi mirisi, cvrkut ptica.... Zahvaljujem komšiji. Uzbuđena ulazim u kuću. Kako je ovo fantastično! Videću kuću koji sam ja stvorila svojom maštom. Ali zašto sam ovde? Sigurno postoji neki razlog. Idem u kuću a odgovor će doći sam. Raspored prostorija upravo onako kako sam pisala u svojoj priči. Setih se da u priči, iza police u biblioteci se nalazi tajanstvena soba gde se krila ona žena i pisala. U biblioteci sve izgleda besprekorno, čisto, svaka knjiga na svom mestu. Prilazim polici i pronalazim dugme koje otvara čarobna vrata. Nestrpljiva pritiskam dugme i otvaraju se vrata ka stepeništu koje vodi u te odaje. Ulazim uzbuđena i presrećna što mi se sve ovo dešava. Gledam oko sebe, vidim sto gde je Maša pronašla rukopise. Možda je još nešto ostalo što treba ja da nađem. Otvaram prvu fioku, drugu, kad u trećoj nalazim pismo zaliveno voskom i pečatom. Pažljivo otvaram sa strane da ne lomim taj lep pečat u vosku koji se koristio pre mnogo godina za zatvaranje pisama. U pismu, vlasnica ovog blaga se obraća svojoj ćerki. Moli je za oproštaj što je tajno volela drugog čoveka. Nemajući potrebnu pažnju i nežnost od muža, volela je jednog čoveka iako, ustvari i nije bila s njim dok je bila u braku. Piše da u parku, iza letnjikovca, ispod gomile kamenja postoji jedna kutija a tamo su njihove slike i pisma. Odmah idem tamo da pronađem tu kutiju. Zadihana dotrčavam do tog mesta i pokušavam da pomerim kamenje koje već dugo stoji tu. Otvaram kutiju i tamo nailazim na pisma i slike. Slike mi ispadaju iz ruku a ja ostajem zatečena onim što vidim. Na slikama smo moj dečko iz mlađih dana i ja. O čemu se radi ovde? Shvatam da je priča proizvod moje podsvesti i moje izgubljene ljubavi. I da sam, ustvari, ja sam ta žena koja je tajno pisala u skrivenim odajama. U tom trenutku, sve nestaje i ja se ponovo nalazim u svojoj biblioteci i uzimam knjigu koju sam kupila pre par dana, sedam na fotelju i počinjem da čitam. Da li sam stvarno bila u svojoj priči? Ne znam. 105

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA Nataša Marković Kraj

Sanja Radovanović Kutija ljubavi

Prsti su mi beli Od svilene prašine Škripi pod prstima Dah kida

Pandorinu kutiju otvori, hej, sliko, progovori, reci šta te mori, strah u snagu pretvori!

Još sam na zemlji U sivom vrtlogu Posle zemljotresa

Priznaj da me sanjaš dok robuješ s drugom, zna dobro i ta ko ti je u mislima.

Zamrljani horizont Nema sunca, a ni oblaka Ni zvuka, ni lica Kaplje vreme korakom Bestelesne sile Ništiteljke trajanja

Biti srećan danas nije sramota, izađi više iz lažnog života, čoveku duša svaki sjaj izgubi kad celim svojim srcem ne ljubi.

Sve se suzilo u to sivo slepilo Iz mene vri crveni gejzir Razbijeni krici kao vrane izleću I kruže nada mnom u tišini.

Darija Marković Damar Ne može bič ukrotiti ovaj čergarski vjetar što sipa moje korake po kamenju i travi. Ćudljivo srce i nemirne ruke ne poznaju strah. Niti su čizme skitnice istanjile potpetice lutajući tragom repatih zvijezda. Tvoji su prsti zauzdali mahnite drumove, u kosu mi upleli zastavu. Oblačim košulju satkanu od snova, pod modrom svilom drhti damar, divlji med u žili kucavici pitom je pred tvojim dlanovima. Neki bi drevni zvjezdoznalci izračunali tačan raspored svijetlećih zrna koji je odredio da tvoje zjenice utisnu pečat na mom čeonom luku. Štambilj za trajni pasoš, ubilježen tintom kojom pišem sreću, crtam osmijeh, mastilom koje boji moj damar damarom tvojim. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

106


DARIJA MARKOVIĆ Jednom kad je behar prekrio dolinu Kad je behar pao po dolini dječak je imao devet godina. Imao je rijeku punu rakova sa dugim smiješnim antenama na glavi, oguljena koljena i sklonište u očevom zagrljaju. Pod strehom njegovih podlaktica skrivao se preplašen čudovištima stvorenim od šuštanja lišća i sjena u predvečerje. Imao je i šarene klikere i jednu djevojčicu, u čije oči bi gledao kao u dva mala sunca, sve dok mu se trepavice ne bi upetljale od nekog smušenog stida. Ali ništa od toga nije se moglo porediti sa onim jutrom kad ga je probudio opojni miris behara. Istrčao je u dvorište, još sanjiv i trapav, bosim nogama gazeći bijeli tepih od latica, kome se nije nazirao kraj. Bio je posvuda. Po krovovima, kapijama, klupama… Nošene povjetarcem latice su pravile ukrase u kosi, lijepile se za odjeću, spuštale na stolove i kredence kroz otvorene prozore. To mora da je neki dobar znak - čulo se sve do vrhova brda koja su okruživala mjestašce na koje su uporno slijetale uskovitlane cvjetne loptice. ,, Kao pernati blagoslovi rasuti iz Božije jastučnice.”, rekao je dječakov otac. Kad sljedećeg jutra umjesto tih malih nebeskih izaslanika dolinu probude sivkaste mrvice što lelujaju zrakom, otac uzima dječaka u naručje, i bezglavo trči ne znajući ni kuda, ni zbog čega tačno. Jedino što shvata jeste da mora biti daleko, što dalje od mjesta iz čijeg sivila je i dalje ponegdje kao opomena bljeskalo jučerašnje čudo. Čudo koje su gazila panična stopala, mala i velika, bosa i obuvena. Stopala koja mrve kredu, i sa kamenih ploča u najtoplijem dvorištu u dolini brišu naherene zmajeve i iskrzane mačeve, koje je juče nacrtao dječak. Zatiru nakinđurene princeze u širokim haljinama, koje je pored njih nacrtala djevočica. Dječak je znao samo da je glatke latice behara zamijenio pepeo. I da sivkasti prah ispisuje musave hijeroglife po rukama i obrazima, grize nosnice i taloži se negdje u dnu grudi. Čudovišta su se istrgla iz zagrljaja. I kad su prestali da bježe, kad ih je okean dijelio od voćnog cvijeta i sivih gužvica, opet su ih čuli kako dišu u sjenama. Više jedan kraj drugog, nego jedan s drugim, lomili su jezike o tuđe riječi. Lomili osmijehe o strana lica. Godine neće saprati miris gareži nikad. Neki ljudi imaju srce od jagoda, slatko i mirisno. Mogu se prepoznati po tome što im tuga ispisuje crveni trag u besanim beonjačama. Drugi opet čuvaju u sebi premale iznosane kofere umjesto srčanih zalizaka. Ima i onih iz čijih grudi niču ivice noža. Režući sve oko sebe, i sami bivaju izranjavani ogoljenim sječivom. Od dana kad je pepeo prekrio dolinu, srce dječakovog oca bilo je poput školjke. Mekane srži ali s oklopom koji ne propušta ni riječi ni suze. Ponekad, kad bi mu rakija zagrijala zjenice, u zacakljenim očima nazirao se nekadašnji pogled koji pomjera planine, i gasi se u trenutku kad su oživjele sjene. Kopnio je u svojoj nijemoj tuzi, u pijanim magnovenjima, u snovima, sve dok na javi nije ostalo od njega ništa sem pitanja: ,,Iz čije jastučnice se rasula ona čađ?” Dvadeset ljeta poslije, dječak sa nešto više godina na ramenima, još uvijek traži bljesak behara po travi i ciglama. Traži riječne rakove i nacrtane aždaje. I nikako da ih dosegne iako su sve vrijeme s njim, utisnuti u godove duše, tik do dva mala sunca. Znao je to dok je s uzvišice posmatrao dolinu, mnogo manju nego što je pamti, zaraslu u šiblje i koprive, punu ranjenih kuća sa tek pokojom kapom od crijepa. Dok je gledao krhku žensku siluetu u podnožju i osjećao kako mu se mrse trepavice. U dvorištu u kom su izgrižene vremenom stajale kamene ploče, djevojčica sa dvadeset i nešto ljeta u prstima, kačila je veš štipaljkama na štrik. Prišao je, blago joj dodirnuo nadlakticu, i isto tako se nasmijao kad se okrenula, i kad je zemlja počela brže da se vrti oko svoje ose. Osmijehnula se i jedna gologlava kuća. Opet će ovu dolinu jednom prekriti pepeo. I opet će nekad padati behar. A u međuvremenu, jedan dječak je pronašao jednu djevojčicu.

107

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


RECENZIJE TEBE TRAŽI MOJA RIMA Nikola Šimić Tonin: Ivan Gaćina, književni prvijenac, knjiga pjesama Tebe traži moja rima. Rukopis knjige pjesama, Tebe traži moja rima, književni prvijenac, knjiga pjesama pjesnika Ivana Gaćine, otvara poetski svijet, krenutu lavu nabijenih osjećaja kojima dodiruje ljubav, život, vrijedno u njemu, kad-kad robujući nametnutoj rimi, kad-kad iznenadi pogođenim slikama, mislima, donesenim stihovima u maniri vrsna pjesnika same gornje razine: „Izgubljen u noći / Tražio sam lunu / Ali napipah vunu / I spazih tvoje oči.“ Krivudaju skale vrijednosti unutar Gaćinine stihozbirke, zvijezdama u susret, nagovješćujući u tom poetskom hodu kuda nas sve može odvesti svojim stihovanim dosezima:

„Ujutro kad livadom lete vile / Hodaju patuljci i vilenjaci / Čekaj me tamo u odjeći od svile / Sve dok ne odzvone moji koraci.“ Ljubav je bogatstvo, ona je izvor svih ljudskih rijeka, poručuje nam kroz svoje pjesme Gaćina, i u svom obraćanju nama na samom početku pjesmopisa poručuje: „Ljubav je istina koja produbljuje misli i stapa ih s osjećajima u jedno veliko, nezamislivo i neizrecivo prostranstvo u čovjekovom životu koje čini čitav svemir.“ Visine doseže masom, uspinje se i pada pjesmama, pa opet doseže stremeći nebu nebovrhe snovima postavljene, takmičeći se sam sa samim sobom nebeskom čistotom utire svoju stazu nebohoda pjevajući o unutarnjim vrijednostima koje će nas odrediti, pjeva obojenog ljubavlju onoj koju traže njegove rime. Ljubav je ta alkemija koja svemu daje draž, ona je u Gaćininim pjesmama interplanetarna. Raspjevano i razigrano od Zemlje do svemira, Gaćina tka svoju pjesničku tkaninu ljubavnoga stihovlja, tu krenutu bujicu riječi. Bruje i bujaju stihovi bjelinama knjige, gore vatrom sanjara, pjesnika Ivana Gaćine. Između već citiranih treba ukazati i na posebno uspjele pjesme kojih se ne bi postidjeli ni pjesnici poodmakle stvaralačke dobi: „Mene nema više, Molim te za ljubav, Volim…, Tebe traži moja rima, Ruža i slavuj, San o ljubavi, Oči u noći (izuzetna pjesma), Gavran (nevjerojatna pjesma na pjesmu Gavran, E. A. Poe), Nije li ljubav, Zakopana tajna (sonet), Igra rima (sonet).“ – Sonet je forma u kojoj se izuzetno našao, općenito zadate forme, trebao bi više zaći u slobodan stih i sve više se oslobađati rime, uzeti se zadatih formi u kojima je više svoj na svom, iznenađujuće za pjesnika koji se javlja prvom knjigom pjesama. Govori Gaćina primjerom pjesme. Uči kako uvijek ima netko tko zavisi od nas, od trenutka kad se otisnemo ko grudvica života. Pjesnici idu, rame uz rame, ruku pod ruku sa zvijezdama, govoreći nam govorom pjesama: Ništa nije nedostižno, ništa nije nemoguće! Raspjevanog i razigranog stiha, koji radostan zvoni, od svjetla, ljubavi i sreće, stiha koji je ponekad buntovan i prkosan, pa iznenađujuće liričan, topal, ali dominatno rimom nasmijan, doplovio niz slapove rijeke života, živottoka. Smjerokaz je ova knjiga koja nas ljubavlju snaži do buntovnog krika pjesnika Gaćine: „Odsvirat će mi zadnju pjesmu na paklenim guslama.“

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

108


PANDORINA KUTIJA

Ivan Gaćina PANDORIN MEHANIZAM U pokušaju da zavaram Pandoru (kao Epimetejev zaštitnik), umjesto poklona s dragim kamenjem iz zlatnog celofana odmotao sam rimsku amforu kako bih razbudio prostorno-vremensku grešku (u koracima ili šahovskom dovitljivošću), ali na kraju robotizirane procedure iznenadio sam samoga sebe jer u ćupu nije bila mudrost (kao doduše ni u starom mitu), već zaborav umotan u plaštu zvijezda. U potrazi za izgubljenim spoznajama lađom s dvanaest jarbola proparao sam krvavo ruho vaseljene nakon čega je čarobnim žezlom Pandora otvorila svoju privatnu kutiju koja je za razliku od (vino)ćupa imala dva nerezonska gumba: kada je pritisnula prvi raspršio sam se poput supernove, a pritiskom na drugi spiralni vrtlog počeo je usisavati nebesa. Na pijedestalu od prašine ležalo je i posljednje iznenađenje kroz koje me promatralo Ozirisovo oko iz kojeg su se slijevali svi oceani svijeta.

BLITZKRIEG IZ PERILICE RUBLJA Rukama čađavim od tajnih igara na sreću otvorio sam Pandorinu kutiju nadajući se pronaći utjehu za protraćeni život. Iz centripetalne perilice rublja u desetini sekunde pogodio me Blitzkrieg dok sam u ljubičastoj rijeci (na klatnu grčke mitologije) ispirao snene oči. Na šahovskom polju lahorasto su me obasipale djeteline s rekurzivnim listovima sve dok me u kameno srce uslijed Velikog praska napokon nisu pogodile zlosretnosilnice ili je to bila Božja kazna za polupromašenu partiju ruskog ruleta pri američkom pokeru. S tupokutnog klimavog kreveta zgrabio sam slamnati meksički šešir i odjurio duboko u noć gdje su mi dopovi danjeg svjetla ispadali iz džepova kako bih se poput Ivice i Marice sigurno vratio u seosku kućicu. Nakon šestog promašaja, kad je Pandora zatvorila kutiju, pomoću kristalnog zrcala gladni vuk nadobudno je zakrenuo romansko-germansku ružu vjetrova.

109

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ako ništa drugo sati su tu sna osnaženja za privid UČINITI MILIMA I od uzdaha se i od treptaja... Primaknuti se daleke može – učiniti milima. ISKUSTVO

GORAN KRAPIĆ PRVE STE SI NADE USULI prve ste si nade usuli usudili nježnim se dijelom lica dotaći kao sva godišnja vam doba poznata krasti praznine neko vrijeme neće postojati srce vam puno je pjesme i godina kad taman poezijom su prestali vas strašiti još biste mogli i do vrata zajedničkog života no nemaju kvake trebate pričekati radnike i nagovoriti roditelje da im plate

STASANJE

a nekad i poslože tako se karte pa pričini na neko se vrijeme u milosti si opet dovoljno dobar jer ne usude se tako daleko no iskustvo je tu straha zabune NA TRGU (PA I GLAVNOM)

nezamijećena tolika su čuvstva na trgu (pa i glavnom) za neka bolja druga vremena ako neabecedni red i katalog neutjecaja nerealni najrealniji ciljevi od kojih okreću se glave ili snima se iz štosa

bit će u tome da je jest

tek prvi od mnogih si upiranja prstom osjetila da drugi u vodeće već sad pretvaraju se sudbinu makar nekog kvarta a neki čak ni reći ne usudim se krojači će krojit će ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

110


MARIJANA LAZAREVIĆ Dar

Moj Deda

Kad sve zaboli, i kad se nevoljama ne vidi kraj, nada za bolje nek bude dar. Čak i da sve pobeglo je ne daj nadu, baš kao što je ostala nekada u

To je bio čovek koji je govorio da mu ništa sem njegovih unučića za sreću ne treba. Imao je malo para, ponekad ostajao bez cigara, ali uvek je znao kako da nas okupi i pokaže da sreću čine male stvari. Zapali vatru,požari i kobasicu na roštilj stavi, dim osete svi pa se i komšiluk okupi. Svako donese šta ima pa na kraju to postane gozba prava. Deca se okolo igraju, prave graju dok ne čuju da ih zovu na užinu a onda se samo smeh čuje i samo zadovoljstvo kod ljudi vlada. Takav je bio moj deda znao je da nas nauci da za sreću malo treba.

Pandorinoj kutiji tako nek ostane u tvom srcu i tebi kao štit. Veruj u čuda, budi mudra ne prihvataj darove od svih jer u njima ima oseke i plime. Svaka kutija čuva tajne i mitove poveruj da je nestvarno moguće hiperbola je čudo.

Kome Početak i kraj Kome verovati sada, kada licemerje vlada? Kome, pružiti ruku, a ne ubosti se na trn? Koga zagrliti, a ne dobiti nož u leđa? Postoji dobri i pošten svet u masi licemernih i loših ljudi, samo je teško doći do njih skriveni su da se ne razočaraju ponovo i budu povredjeni. Prevari se čovek pa se opeče na sopstvene reči, što izreče nekome, ko prijatelj kobajagi je. Zaboli pa se bojiš verovati ljudima, ali ima onih koji zaslužuju da im se veruje. Ko srca nema taj lažna prijateljstva pruža. Voli, veruj u čuda, ma koliko nekad bolelo nadaj se ma koliko beznadežno bilo.

Da bi nešto novo dobili,staro moramo pustiti da ode zato ne žali za onim čega više nema nego spreman dočekaj ono što ti dolazi. U sreći sačekaj godinu novu,a isto tako isprati godinu staru. Zapevaj uzmi gitaru nek svaka nota bude prazničnim duhom ispunjena. Neka svuda osmeh se čuje,nek se svako raduje samo uz veru i strpljenje uspeh u svemu zagarantovan je.

111

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


СПОМЕНКА ДЕНДА ХАМОВИЋ ЗИМНО

СРЦЕ ИЗ КАМЕНА

Тик Тик так Ехо одзвања Сломљена сата Далек, дубок, језив Будна у црној тишини Горка сам и незнана себи А коме да кажем како боли Вода пуна трња Кревет са шилима Ваздух са иглицама Ова празна соба злица Тешким плафоном убија Трајем у данима Угљеним тегобним Сви личе на пустињу И устајем у глуво време Палим цигарету Гледам пахуљице Плешу, милују лице И сликају прошле дане Топе се радосне и бодре Тихи глас ми шуми Престаће овај погром Мудро посеји и посади Нићи ће воћке, убери их Нека сок капа и пени Ти пиши у тишини Песма је пир душе Река и отров упије Источи све зимно И живот осветли.

Недодир зида камене капије ‒ Заборави ме кад ти срце студи И баци сећање на оштре хриди Да наше руже пупољак убије

1. јануар 1993.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

Жеља оживи камене капије – Заборави ме кад те жеља буди Испружиш руке кȏ жеравне жуди А блесак из туђег ока их свије. Страсти су тамне камене капије – Заборави ме кад зорење сунца Ослика усне из ноћног пољупца И сјај на туђе косе ти расеје. Сећање руши створене капије – Сети се мене када страх те ломи Са сјајем зеница у дивљој шуми Порушићу све сурове капије Љубав руши тврдокорне капије – Сањај ме кад се усне сете вреле Чежњивог лета напете нам стреле И блеска муње јужњачке олује. Потражи ме јер сам кључ за твоје сне – Отвори свог сетног срца капије Кад руке желе да славе нас двоје А усне уздрхте од чежње вечне. Наћи ћеш ме на капији каменој – Волећу те нашом песмом љубавном И заробити те жељом бескрајном – Ослободићу те на капији цветној.

112


тече ми венама убрзава ход у сивилу дана и говор тела пева: Волех ‒ волех!

АРАБЕСКА У кочије ватрене небеске Лепе као шара арабеске Упрегнуо је сан беле ате Да украдене нахрани сате.

ИШЧУПАН ИЗ КОРЕНА

Копита галоп варничи машти Из таме билу живота блешти Звездају искре – срећа и сета ‒ Милост и бол пољем ноћи цвета.

Црни вео је прекрио Цвет, камен, земљу, небо У човеку грч. Вриште слике! Птичја елегија Из крошње трешње И на деблу урезана имена

Цветају искре из поља тавна Израсло цвеће је тајна давна Лију дугине ноте из перца У песму душе за живот срца.

Траг су да У ветар се претвара Ишчупано биће из корена

Сањару песма милује лице У осмех зоре засади свице Вековна је то опстанка садња А живота грех, милост и кушња.

И принесено на Нечастиву трпезу Пита се зашто, куда, како?

САМО ДАН

Као див гази Скамењена лица Снежних мисли. Главу диже!

У лептирова крила Сам се скрила И сенчим тај сјај Два црна мора Да ме погледаш

Темељ је, зна Тићима у наручју И горком кораку старих

Да ти лахором Замрсим косу И на усне Бацим чини Да се смејеш.

Напред иде У магли му правац Прате га сене остављене Од истине Тешке су песнице А камене стопе пружа

У тим рукама од сунца Хоћу да се огрејем. Погледај ме и загрли Знаш да само дан Живе лептири.

Бисере ствара У грудној шкољци Од каменчића са лица Вера га води! Блиста у сузи! И оку Милостивог!

ВОЛЕХ Буди ме зора а олујна ноћ у мислима лута док сунце грли дланове на белини пути ‒ утиснуте отиске страсне и сјај ока што пева о звезданом додиру.

5. август 2017.

Облачим хаљину чедну преко отисака ноћних да скрије победу греха ал' из уздаха срећног опојно пијем пиће ‒

113

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Trabantov čarobni osmeh

Zoran Šolaja

Znam da se taj auto ne proizvodi, znam i da je nekako nastao kao da su studenti vezanih očiju dobili zadatak od fote, ne nužno masne da se naslika automobil, ili je projektant ljut na šea koji mu ignoriše molbu za veći stan u tadašnjem DDR-u rekao: „evo ti crtež..te crtež“, a možda se neko potrudio, ali efekat iznenađenja je odmah bio tu. Možete napraviti auto kakav god hoćete ali auto u kome su svi imali osmeh bio je Trabant, i taj osmeh je zanemarivao sve ostale nedostatke koji su i činili 100% vozila. Baš me briga što se Nemačka ujedinila nego što vam taj zid pade na trabanta, baš bezveze.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

114


Katarina Despotović Ako o sebi počnem govor Ako o sebi počnem govor Lišće će šumom zgasnuti travu I ako car il monah kao lovor U neprimetnoj igri smena Vena što proživaju ruku i glavu Onih ljudi i trulih žena Stane na teme. Vreme će pojesti slova I drumovima će kositi proleće Kao pobeda nad pismom što nova Neka... stanja sprema... I osećam u vetru, istina boleće Ako neki put gukne – Više me nema. Otrov pojeden i popijen čami Ubio pesmu kao kakav jad On prosuo je u sebe tamu Upio svetlost i zimu Obznanio vreme sparno i grad.

Daleko sijaju zvezde Daleko u mrak kuca noć I časovnik se na zidu ljulja U dan, kroz ponoć moraš poć Gde krevet topli grebe i žulja. To dan se zove ili svet Što bolest nosi kao krst Da l pad to je li tromi let Gde kretnje kaže sa šake prst. Ne skreći ako pošo si već Rat sa svetom pesnik ponese Topao pako ko majčinska peć Ak plam te stvori, noć odnese.

Ako o sebi počnem govor Noćaš će jedno drvo da gori Od siline koju imaju rime Tolika tišina, o, tako kobna Toliko glasna jasno će da zbori - Ja nemam ništa više sa time. I pašće sunce niz meteore Ova bol koja savija telo Izgaraće u me novo postojanje I noga će mi okrznut čelo. Neće se ponovit lastin put dok jezdi O, nemiru, koji izdišeš i stvaraš I opet se pitam... Ko šapuće zvezdi? I da li to stvaram il mrem i oparam?

115

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


DEČIJE STRANE

Milica Jovičić Odabrana sam da se vremeplovom vratim u prošlost Ne sećam se kad sam se poslednji put naspavala ili da mi se u snu nisu reprizirali užasi tog sudnjeg dana. Ne znam ni odakle mi pravo da pomišljam na želju za odmorom. Ono u šta sam sigurna jeste da moj rad ne sme prestati. Jedino što me držalo u životu i pribranoj svesti jeste nada da sve mogu promeniti i saznanje da sam sada bliže nego ikada. Izlazim iz kapsule, vadim kameru iz ranca sa stola i beležim dan, sandardna rutina koja ne sme da priušti propust. Ponavljam je tačno 27375. put, odnosno danas je 100. godina od dana kojeg preživeli nazivaju “Doomsday”. Razlog zašto vodim dnevni zapisnik jeste zato što sam napunila 135 godina i recimo da me pamćenje slabije služi, no nisam se znatno promenila u poslednjem veku. Na dan mog 35. rođendana spremala sam se za najveći uspeh u svom životu. Bila sam spremna da svetu prezentujem revolucionaran instrument “Forever Young” koji će moći da održava ljudsko telo u najboljoj formi tokom života koji će uz pomoć zamene svih matičnih ćelija trajati koliko god korisnik to želi, ma to značilo i večnost. Stvorila sam kulturu nediferenciranih ćelija koja bi se ubrizgavala u ljudski krvotok, prepoznavala i rešavala sve nedostatke, oštećenja i bolesti. Nikad nisam bila sigurnija u svoj izum. Radila sam na tome od kada sam počela školovanje na Harvardu, gde se moja naučna konferencija i održavala. Tu su bili moji članovi porodice, prijatelji i najpriznatiji, najkvalitetniji i najslavniji lekari i naučnici sveta koji nisu mogli da veruju da postoji ozbiljna šansa da će ljudskom uzvišenom i neizbežnom strahu od smrti, bilo prirodnoj ili uzrokovanoj, doći kraj. Mada, moram priznati, svojim dotadašnjim radom i uspesima nisam davala razlog da sumnjaju u moju revoluciju. Konačno sam bila među njima, jedna od njih, ostvarivala sam svoje snove. Menjala sam svet i mojoj sreći nije bilo kraja! Naravno, trebalo je da dokažem tačnost svog izuma i proglasila sam sebe kao prvog testera, što je govorilo o mojoj velikoj sigurnosti. Sve je bilo spremno za dugogodišnje posmatranje i praćenje funkcionisanja i spoljašnjeg izgelda mog tela. Na svečanoj proslavi posle prezentacije dekan Univerziteta, moj večiti mentor, učitelj i saradnik, pohvalio me, čestitao i iskazao duboko poštovanje. Međutim, u njegovom glasu sam ubrzo osetila napetost i drhtavost. Pozvao me da popričamo nasamo. Rekao mi je da je samo čekao dan kada ću završiti svoj projekat da bih mogla da ga koristim i spasem svet. Iz prva sam to shvatila kao pohvalu i rekla mu da ne bih mogla ništa bez njegove pomoći. Nije umeo da mi sruči u lice šta će se uskoro desiti. Čula sam komešanje sa svih strana, i spolja i u prijemnoj sali, zatim su se čuli glasni krici, vrištanje, bezbroj koraka...Uznemirila sam se i profesor mi je rekao da odmah moramo poći. Odveo me kroz bezbroj do tada nepoznatih prolaza dok nismo stigli do nekakvog otvora. Izgovorio je reči koje nisam razumela i odmah se na mestu otvora pojavio lift. Bio je pod nekakvom lozinkom. Usput mi je pričao da će mi sve biti jasno, da nemam razloga da se brinem za ostale i da ću ih sve ponovo videti, da ću uspeti, da sam se ceo život spremala za “ovo” i da je svet čekao na mene. Iza sam čula jake udarce, zvuk se približavao. Pozvao je lift i naručio da sledeća stanica bude B2135. Govorio mi je da moram da se vratim i zaustavim Smak sveta koji se dešava, da sada idem u duboko podzemlje i da će me dole čekati samo ljudi koji mogu da mi pomognu, da je tamo uveliko originalni “Forever Young”, da koristim znanja koja sam stekla na Akademiji i da će mi knjige i njegova dalja pisana uputstva pomoći. Najviše ću pamtiti momenat kada se lift otvorio. Ugurao me unutra i odmah, pretpostavljam, naredio liftu da se zatvori i odvede me. Poslednji prizor iz sada već “Gone World” kako ga ovde dole zovemo, bio je kako čoveka kojeg mi je najviše u životu pomogao, ubija čudovište sa ljudskim likom, očima boje bakra i definitivno telom višim i mnogo snažnijim od ljudskog. Dok sam se spuštala čula sam samo:“Ab initio!!!”, što sam kasnije jasno razumela da znači: iz početka.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

116


Naredne godine sam provela istražujući šta se tačno desilo, uz pomoć uputstava koje mi je profesor ostavio. Izgleda da je sve vreme znao za ovu kobnu invaziju nadljudi koji nisu bili zadovoljni ponašanjem čovečanstva i pripremao tim stručnjaka koji će moći da spase ljudski svet. Kako smo imali posebne laboratorije i opremljene prostorije za istaživanja i sprovođenje ideja u realnost, materijale, skripte, knjige, litereature najboljih izumitelja, skice starih, neuspelih sprava(dekan je bio spreman na sve), još uz moje, za sada funkcionalno čudo, moj tim i ja smo jedini preživeli i pri kraju smo realizacije još jednog od večnih ljudskih maštarenja: vremeplova. Danas je dan kada će on biti iskorišćen prvi put. Tim je uzbuđen, godine i godine rada, testiranja, pravljenja grešaka, ispravljanja istih do stvaranja prave i besprekorne mašine. Na njoj su radili od fizičara, inženjera, arhitekti, astronoma, istoričara, sociologa do hemičara, biologa, pa i pripadnika moje profesije, lekara. Sve branše su bile obuhvaćene u radu, što je prouzrokovalo zagarantovan uspeh. Kao što je bilo predviđeno ja sam određena da se vratim i zaustavim nešto što bi sprečilo dolazak strašnih sudija (rekli su mi da sa svojim izumom imam najviše iskustva za popravljanje oštećenog). Šta sprečiti? Koja je greška razlog dugo očekivanog istrebljenja ljudi? Možda će zvučati patetično, zaključeno od strane probranih naučnika, ali ljudska mržnja, zavist, pohlepa i ratovi su naneli propast. Steven, moj već dugogodišnji prijatelj, podešava vreme i mesto povratka i piše mi na ruci šta sve treba da uradimi kako da se vratim u promenjenu sadašnjost, i uputstva za samodestrukciju mašine, po potrebi(nervne ćelije je teško obnoviti),i daje mi snimak streljanja, ubijanja i mrtvih tela iz Drugog svetskog rata. Znala sam da sam nakon misije morala da uklonim sebe i mašinu sa Zemlje. Mada, naši fizičari su ugradili i sistem putavanja kroz svemir. Prijatelji i kolege su mi obećali da ćemo se ponovo naći posle svega na drugoj planeti koju su još u naše vreme istražili. Cilj mog putovanja je postavljanje pravih ljudi na prave pozicije, tj. upravo da ispunim cilj istorije, da se prošlost ne ponavlja. Provela sam mesec dana u raznoraznim predelima sveta. Kako sam menjala svest jedne zajednice, u sledećim posetama nisam nailazila na probleme koji su pisani u istoriji. Širila se svest o propasti ako bi ljudi nastavili da traže stvari koje nisu bitne za sreću i dobrobit naroda. Moja misija se završila više nego odlično. Vratila sam se u 2035. godinu, na dan svog rođendana. Zatekla sam novu sebe koja je organizovala Internacionalni Kongres Mladih Doktora u Beogradu i pričam o otkriću novog leka koji se logično sastojao od ideje koju sam jednom davno imala sa nediferenciranim ćelijama i njihovom ugrađenom ulogom da traže probleme u telu i rešavaju ih, jedino što sada to nije uključivalo obnavljanje ćelija i izbegavanje smrti. Vraćam se u mašinu i restarujem je u fabričko podešavanje. Vidim Steven-a i moju dragu ekipu i divan novi svet, ali i “čudovište” koje je “ubilo” mog profesora koje mi se dobroćudno smeši.

117

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Ако будеш хтео

Не дај да те слобода плаши!

М и л и ц а Поповић

Без тебе ни трена

Кренућу некад, Памтићу тебе, Сањаћу небо Посебне сенке. Љубав и срце, Нестају полако, Украшћу те можда, некад, ако ми се будеш дао. Сфера моје Је планете, Твоје око нежно. Трепни ми , Замолићу те , само, ако будеш хтео! Не смемо и не да нам се, Пропашће нам све, можда се и сретнемо, ако будеш хтео, за годину или две.

Слобода Ђ у р ђ и ц а Јовановић Слобода... Како иронична реч данас, зар не? Да ли урадиш све што пожелиш? Да ли кажеш свешто помислиш? Да ли загрлиш све које волиш? Живомо у времену у којем сви имамо квази слободу. Та слобода подразумева да ћутиш или кажеш само мишљење које је друштвено прихватљиво. Данашља слобода- обичан оквир и формалност, Она не подразумева љубав! Не допусти да имаш слободу само на папиру! Устани! Реци! Уради! Без размишљања да ли треба, јер ако желиш и осећаш, вероватно треба! ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

Д и м и т р и ј е Поповић Ниси задовољство Већ потреба Дан без тебе Дан је спровода и погреба Мислим да те не требам Осећам да те требам Не терај ме да размишљам Бојиш се мене Срчаног Наглог лудог Бојиш се Јер само срцем идем Њиме гледам Кроз сметове Газим То ствара збрку У твојој глави Срце је твоје А у глави те нема Када марширам срцем Победе се броје У глави Могу без тебе Али срце Мирно било не би Без тебе Ни трена.

Црна је за душу Д и м и т р и ј е Поповић Дајем ти себе У спектру боја Црвена је за крв Црвена је за борбу Црна је за душу За уторбу њену Што буди се у гробу

118

У њој вапе милиони Великаши и пали Покошени Херој Страдао од залуталог метка Ово није песма Већ епитаф Што краја нема А ни почетка Овде у средишту земље Све се збраја Овде су се збили Зли дуси Недостојни раја

Одлазак Д и м и т р и ј е Поповић Морам отићи Побећи ћу вечерас И нико неће знати Бег је врашки извести

Не одлазим Већ бежим Ћутећи (у)миру Моји снови Бег бирам Јер одласци боле Бег је брашки извести

тешко

тешко

Ипак Пре бих волео да ме мрзе хиљаду година Него да за мном сузе теку И један једини дан


Твој Димитрије Поповић

Уморан Димитрије Поповић

Међу једнакима Нисам први

Ја—само свој Ичији више И ова крв и зној Са лица што лије Понекад пожелим да сам помало твој Јер ти ниједној А све на тебе личе

Уморан Отупео Ослепео Од лажних Светала Од лажних искри Уморан Од скривања Тражим и тражим Али никада нађен Тражим хумку За хумком Тражим хумку звезда мојих

А ни последњи Хиљаде пре и после мене

Седиш на балкону Миљама далеко Као прелепа принцеза из дечије приче. Иста сунца гледаш Истоме се надаш Никоме се не даш Оком једним на прозоре мотриш Чак и када спаваш. Истоме се надаш Као и ја Да ћу добити крила Гусака дивљих На њима долетети Да ти шапнем Да те волим у стотину речи дивних Да си срцу Једино ти мила. Тако сваке ноћи Ја ти крадем сан Ти знаш да ћу доћи Вечери бесане Још је дужи дан Најбоља си још Што чекати најстрпљивије знаш Али нећу ти дозволити да ме чекаш Створићу се На звонце зазвони И твој сам Дланом о длан.

Уморан Од трчања Стазама Непрегледним Стазама Унапред видљивим Уморан од снова Туђих Својих; Уморан Од закона Људских Нечовечних Уморан Од мисли своје. Не дам. Уморан Од ходања Од шетњи Рајским вртовима У којима ниједан плод Мени Не припада

Уморан од обмана Од обећане, Неухватљиве Слободе. Уморан од различитости У којој су сви исти Од једнакости у којој сви желе бити виши Другачији Нисам први 119

Мало ништавило Пролазност У овом Хаосу Постоји Ипак Суза За милионе

Који су Своје Узалуд потрошили Све што је Икада вредело Пре или касније Полако се Низ образ Слило.

Време Димитрије Поповић Време Оно које нас једе Изговора нема Исприке не вреде Време Оно које је одлучило Истину од обмане Разлучило И од тебе ме одучило Време Оно које мач држи Време Оно које ватре гаси Време је Доста је чекања Спаси ме Спаси

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Варшавске ноћи Никола Крејовић У маленој Пољској Пуној равнице Народ пун је страха и Неверице На улици никог нема, тек По које уплакано лице Тих бурних дана Ова земља славна Ни свесна није била Шта се са њом збива Немац шаље многобројну војску На једну малену Пољску Највећа ће бити штета Што ће Пољском Немац да се шета Тужна вест стиже нам из Пољске Нема више отаџбинске војске Није било савезника Наших старих познаника Страдеће мушкарци, жене, деца Све због жеље једног Немца Спаса нема ни са једне стране Конопци већ спремни, висе нам са гране Четрдесет треће имаћемо среће Совјети ће доћи Само овај пут помоћи Давно су нас гонили Док ће сада народ За њима сузе ронити

Рат вођен уличном борбом И огромном жељом за слободом У диму, густом, где се тешко дише Народе пољски црно ти се пише Јер помоћ неће доћи Моја Пољско, нема ти помоћи Твоје су потонуле лађе Преживеће тек, ко се снађе Мушкарци , жене деца По наређењу једног Немца Погледом у предстојеће дане Висиће са највише гране

Четрдесет четврте, генерал Коморовски вели : „Немци су нам на главе сели Варшаво из пепела устани И више никад не посустани“

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

120


Јована Плазинчић

Могао си Могао си јој бити сунце. Светлост која би јој давала снаге. Могао си јој бити месец. Ноћ која би јој доносила мир. Могао си јој бити земља. Ослонац по ком би чврсто корачала. Могао си јој бити вода. Главни извор живота.

Милицa Поповић

А на крају си изабрао погрешно. Био си светлост која ју је ослепела. Био си ноћ која је донела вечну таму. Био си немир који јој ломи крила. Био си живо блато у које је потонула. Био си пламен на који се опeкла. И био си вир у ком се удавила.

Место далеко Отићи далеко, нестати са света, Проналазиш себе, У крају бескраја? Постоји ли место такво? Ако нађеш, пронађи ме, Желим и ја, отићи далеко где ни света, а ни људи нема. Шта ме чека,иза краја бескраја? Колико људи и болести, брзог ли живота... Желим и ја, Ако нађеш, место среће и трајања!

А могао си јој бити све. Само да си довољно желео.

121

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Не може Србија опет пропасти Ирена Вајовић Обасу ме црница пуста, расу се по свим шајкачама мог рова, замириса мирисом смрти. Сави нас све у свој црни плашт, ех тако олако, тако заносно, толико глава у његовом загрљају. Толико метака по невиним жртвама. У овом сутону више је изгинуло нег што се родило за претходне три године. Све то очи моје сагледаше. Био је мрак. Не видех све душе своје чете, ал’ зато чух сваки јаук, крик; осетих сваку сузу и дрхтај. Све ме то обузе. Хладан зној сли се низ слано чело. Памет ме на једну страну вуче, мислим се. Остати за државу ил’ за слободу, у рату је исто. Овај страховити осећај просто ме натера да вичем и гласно рекох: Не може Србија опет пропасти! Појачању звучности допринели су непријатељи: пушке, револвери и бомбе, стварали су страховито болан ритам. Наду уливах браћи својој, наду им продах, знајући да им у ово црно време и гола реч загрва озебло срце. Слобода има смисла само за онога ко има наду. У једном трептају кроз главу ми се врати време. Колико друмова ноге прегазише, колико села обиђоше, суве земље претабаше—ето, само душу да би оставили, срца угасили, очи одморили. Ваљда због отаџбине, због братства и земље. Никад ми не би јасно. Зар толико иксана убише, измучише, осакатише због пусте земље, због шаке славе или због степена дигнуте главе? Наједном, осетих врелину са леве старне недара, топлина ми угреја срце. Привукох руку грудима. Ту оста траг. Моја ми крв засула шаке. Несвест ме окупирала брже него било који противник. Сан ме полако ухватио, метак ми отпевао успаванку. Прочистио врелу главу и срце. Није ми више била битна земља, ни отаџбина, ни краљ, ни рат. Схватих живот. Варљива је то игра. Кратак је век. Терба ли вама успаванка?

Брзина живота

Ђорђе Савић

Питате ли се, колико се брзо одвија наш живот данас? Да ли вам то изгледа чудно и необјашњиво? Какав је однос брзине садашњег и некадашњег живота? Још од Великог праска, па настанка Земље, живот се борио да се удоми. Немилосрдна планета, пуна вулкана и олуја, ипак је топло примила жива бића. Тако и еволуција је позвала човека, једну од најсавршенијих врста данас, да живи. Од камене секире до компјутера. Данас се и аутомобили возе. Шта ће бити у блиској будућности? То заиста не знам. Брзо прође један човек поред другог, и ако познајете тог што вам прозуји поред вас, а не поздравите га, време је своје откуцало. Две секунде постале су нечијих пет минута некад. Точак је олењио човека, ускоро ће то урадити и крила. Не кажем да ваља ићи пешице у овој брзој борби за опстанак. Ваља понекад. Због себе. Некада су се и два кромањонца у пећини боље споразумевала него сада два човека у граду. Зуре у онај бедни телефон, одговарају са „да“, „не“, „не знам“. Јесте да је технологија напредовала, али она је и повећала брзину живљења. Узрок опште нејасноће друштвеног бића када жели да се изјасни и затупљује га. Оно губи креативност, способност да изрази своје мишљење.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

122


DEČIJE STRANE OŠ „Musa Ćazim Ćatić“ Zelinja Donja, Gradačac Amela Tokić, VIII-b RIJEČI IMAJU MOĆ Riječi imaju moć da ljude spoje, da ljubav traje vječno, da se vole dvoje. To je djelić samo od onog što riječi mogu, one nose moć u svakom svome slogu. Kaži šta te boli i lakše će ti biti, kaži ako voliš, možda voljen bit ćeš i ti. U svemu hrabar budi: kod kuće, u školi ili na poslu riječima volju iskaži, a život će donijeti ono što riječ traži.

Dženita Begović, VIII-b JUNAK IZ KNJIGE On me zove, traži da dođem, da s njim u avanture pođem. Stala sam, razmišljam da krenem... Kakva li ću magična stvorenja da sretnem! Na mene malo čarolije prosu, vilinskim prahom prekri moju kosu. Očarana, sa poda se dižem, puna poleta u avanturu stižem.

Mladi mjesec i zvijezde svijetle, Ako si sretan, ti to pokaži; ako si tužan i to podi- veselo sam, razigrano dijete. jeli; U Nedođiju Petar Pan me vodi... Reci šta te nervira, a šta veseli... Kakva li će nova avantura da se rodi? Riječi imaju čudesnu moć..sve što one ožive Nikad neće proć`. BIBLIOTEKARKA

Moja je bibliotekarka ko sunce što grije, kad „njenu“ knjigu čitam srce mi se zagrije. Kad god me pogleda sa svoja oka dva, osjetim ljubav, ko da me gleda majka rođena. Kod nje se mnoštvo raznih knjiga krije, kad god koju pročitam osjećam se drugačije. I zato navratite u našu biblioteku i u riznici knjiga otkrijte svoju Eureku.

123

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


SLOBODA

PRVI SNIJEG

Nemoj tuće ljude, daj im slobodu, da živjeti mirno mogu. Ne diraj, ne tuci, stani, promisli, pa odluči.

Jutros kad sam ustao padao je prvi snijeg. Veseo sam jako bio jer se bijelio cijeli brijeg.

Na slobodu ima pravo svako, nebitno veliki ili mali, tada je sve lako.

Djeca Snješka prave, kulu od snijega grade. Snijeg pada na sve strane, bijelo je drveće i njegove grane.

Ne oduzimaj nečije pravo, ne oduzimaj mu ono što ima, čuvaj svoje, ne diraj tuđe, tako će biti dobro svima.

Svako ima pravo na život, u visine slobodno da leti, kao neki hrabri pilot, niko ne smije slobodi da prijeti.

Djeca blistaju od sreće, jer igra u snijegu kreće. Nedim Subašić, V-a

Dženita Begović, VIII-b VIRUS ZVAN „DRUŠTVENA MREŽA“

IDE ZIMA

Društvene mreže kao virus se šire, nekoga zavade, a nekoga mire. Telefon je važan kao zrak, ostaviti ga potez nije lak!

Ide zima, tu je sad, smrznuo se čitav grad. Kada prođe pola noći, pahulje će male doći. Sve u bijelo će obući, dok smo mi u toploj kući. A kad nas probudi dan, sve izgledat će kao san!

Mojoj mami to jako smeta, stalno mi govori da se manem interneta. Ali virus je ušao u mene, sve od jedne obične igrice krene. Sve to stane kada roditeljski dođe, posljedica viroze teško će da prođe... Radosna vijest: virus me je prošao, a i dvojki u dnevniku je kraj došao!

Kenan Britvarević, V-a

Dženita Begović, VIII-b

124


ЛАНА РИСТИЋ Лана Ристић Ученица седмог разреда. Пише поезију, црта и прави колаже.

Тихо снеговање Тихо преко кровова знатижељни Месец Затакне грудву снега на мој прозор Светлом и шапатом отера страх из собе Из даљине тада чух дозивање сова

И пев звона са светога храма. Теку му лепе речи о моме селу на обронку горе Путељцима што воде вишље до самога врха Одакле се виде као тачкице Куће и празна гнезда у очекивању ласта. У пролеће овде цвета цели крај Дивље руже и зове, мирисом маме пчеле Трепери лишће у шуми,њиве су као шарене стазе, На тарабама певају косови, Пузавицама обрастају дрвени мостови. Показује ми Месец, затим, на расцветалим окнима Слике мора и прелепих плажа Кажем му нека стане Мени је најдражи мој сокак Улица Вожда Карађорђа.

125

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


SONJA POPOV ŠIR - KAN Po trsci se šunja, lunja I po džungli noću cunja. Opasan je, šeta, vreba, A hrani se čime treba. Tiho tapka šapicama, Mirno kroči baricama. Opasan je dok noć traje, Al` dan mu mira ne daje. Čim osvane svetlost dana, Prepoznaćete: ŠIR - KANA. LENJA PRINCEZA Ja sam mala princezica, u ruci mi lepezica. Njome se ja hladim, hladim, od reda se stalno vadim. Imam želje, imam htenja, al` mnogo sam, brate, lenja! Ne volim da čistim, perem, ali volim da se derem: Na poslugu, koja radi... baš, sam lenja! Moji jadi!

DVANAEST MESECI Januar je mesec hladan, snega ima, al` je gadan: Cvokoću mi zubići, mrznu mi se prstići. Februar je januarov bata, za sankanje on je tata - mata. Zima traje jošte, znaj! uskoro će i njoj kraj!

Maj dolazi sav u cveću, pozdrav šalje svom proleću. Topao je, sreće pun! eto, ide za njim jun! Jun je leto, jun je čar, plodovi su njegov dar. Nama šalju pozdrav gore: „Hajte, dođite na more!“ Jul će junu: „Evo, kreću i sa sobom nose sreću!“ Uskaču u more ljudi, turizam se sada budi. Avgust je vruć kao čaj, julu kaže on: „Good bye!“ „Evo mene, deco, vrelog, živog, zdravog i veselog!“ Septembar u školu kroči, đak sa svojom torbom skoči! Jesen priča svoju priču, a dani se miču, miču... Oktobar se žuti ceo, zlatnog lišća nosi veo. Hladan vetar duva svuda, baš je jesen ova luda! Novembar se smeši svima: „Uskoro će, deco, zima!“ Bundice sad skinite, još je jesen, ne brinite!“ Decembar je već na putu u svom snežnom kaputu. Godina je stara prošla, a Nova je, opet, došla!

Mart pokreće proleće, jato lasta doleće, Sneg se topi, zime nema, godišnja se menja tema. April nam je sav rasejan: lep, i vedar, i nasmejan! Drag je i kod dece male, s njima zbija svoje šale. 126


POEZIJA ГОДИНЕ ЈЕДНЕ НОВЕ

ЦАКИЋ СВЕТА Једне зиме, сећам се снег је дубоки пао, Кораци по снегу шкрипе, неко на кућни праг је стао, Тихо и нежно, сво нечујно на врата ми закуцао, Вечери зимске касне, док жути месец је сјао. Отворих врата, зурећи некуд у снежну белину, Око ми спази веселог деку, што санкама оде у ноћну тамнину, У црвеном сав је био, ал косе седе и беле браде, Пред мојом кућом, у кутији некој оставио поклон, што ми га даде. Дечијом руком узедох поклон, срећа ми пуни груди, У соби на јелци, свећице светле као да зора руди, Са сестрицом својом веселог смеха, по кутији поклоне тражим, Док све то радим, бомбонама слатким, дечачку душу блажим. А моја сестра ко старица нека, озбиљним гласом ми каза, “Били смо добри, у новогодишњој ноћи добисмо поклон од Деда – Мраза, ноћас када се број дванаест на сату велика са малом сказаљком споји, од тог тренутка година нова, нове нам дане броји.” У соби топлој, чекајућ годину нову, мислима прошлост тражим, Сећања брује, топлином неком, срце и душу снажим, У себи рекох, и ове ноћи зацело је сад неко, Пред својим прагом некакав поклон од Деда – Мраза стеко. Бројећи тако године нове, сав радостан доста их чеко, сањајућ чежњиво, на вратима мојим ко некад да закуца неко, да црвеном бојом и седом брадом осветли зимску тамнину, бар ове ноћи детињство да врати и својим смехом пресече ноћну тишину. У КАФАНИ ПУНОЈ ДИМА У кафани један сто И на столу чаша вина, Крај ње свира стари Цига, Још старија.виолина. У кафани један сто, И на столу једна ружа, Једна нежна мушка рука, Што вољеној ружу пружа. У кафани пуној дима, Једна ружа, чаша вина, Звуци старих виолина, Један човек, једна љубав, На салвети једна рима. 127

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


NOSTALGIJE Zoran Šolaja Zbirka poezije, Algerno (2018)

Kako nas je Štulić pobedio u malom fudbalu… Nismo ga razumeli niti pesme preveli samo smo ih pevali bili pijani i mladi i onda kada je sve otišlo gde ne treba kad je došlo vreme koje zaslužujemo otišao je Džoni da igra mali nogomet i vozi taxi da je pevao više ga ne bih slušao ovako je pametnom bio i ostao Taman Vozom u beskraj Volim vozove i kao sve što više ne koristim, volim onako jako. Kao dete voz mi je odvodio babe i dedu, uvek su babe te kojih ima više to vidite i sami, a u njihovim torbama igračaka, slatkiša i taj veliki treptaj uzbuđenja što su došli, vodili me da ih čekam, i kad smo ispraćali vodili me i tad, al sam bio tužan, nekako navikao a oni odoše. Taj miris perona, mir, koraci ljudi koji putuju i taj tako bezlični i mrtvi glas spikera koji objavljuje dolazak i odlazak vozova, sve mi to fali sada, čak da ne verujete i taj glas spikera, mešavina umora, ravnodušnosti i životnog razočarenja radnom pozicijom. Voleo sam železničare i njihove uniforme, bio sam mali pa nisam stigao da ih pitam jel` im u onim crnim torbama koje su ama baš svi nosili.. Doručak? Neke karte?, al` šta će ti karta nemoš van šina, al` eto pojma nemam što su ih svi imali. Nekada su vozovima dolazili i roditelji sa školovanja, njima sam se najviše radovao. Kada bi sada otišao do mog rodnog grada voleo bih da uveče odem na stanicu, sam, prvi put nikoga ne bi sačekao al` mislim da bi sve video kada bi čuo da voz dolazi u stanicu. Mislim da me oni ne bi videli, tražili bi malog dečaka koji ih je sve čekao, nekad. Bili bi malo i onda vozom otišli u beskraj, dugo mašući.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

128


Kako mi je "Kazalište" pomoglo da odrastem Mleko više nije pomagalo, visina je dostigla svoje, oni jurili da postanu Stonsi, ja jurio da postanem velik, i koliko su želeli da Dubrava postane Zagreb, uradili su da Zagreb krene ka njima, kvartovski bend koji je poneo taj početni after šejv kroz sve koncerte i godine, „noćas mladi mjesec je...“ ajd ti ne odrasti uz to, pa juriš postati „heroj ulice...“, a kasnije kad „kroz prazne džepove vjetrovi prolaze...“ shvatiš da više nisi mali, i uvek se rado nasmešim, kad čujem „Prljavo kazalište“, i setim se kad sam bio mali, „dok napolju hladne kiše padaju...“

Servus nedeljom Malo je ljudi kojima stoji šešir, budimo iskreni malo ko ga i nosi ako nije slikar il` pisac il` možda Šerbedžija onda se svi i pitaju čemu? mene je zapalo da sam imao komšiju koji ga je nosio i imao je dva, skoro sve žene je pozdravljao sa „servus“ pozdravom, gledao sam da one koje nisu, iskreno rečeno bile lepe, ne bi dobile ništa sem klimanja glavom, nekako sam i sam preko njega formirao moj ukus za žene, danas mi dođe nedeljom ujutro da mojoj kažem servus al` ne kažem bilo kakva ozbiljnost, tako da kažem u sebi, ipak se računa... zar ne?

129

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA Simfonija rastuće boli „Oh my my my my we're multiplying Always living under some cloud Always on the eve of destruction" The Verve " Rather Be" ne stajemo osim kad ubijamo naše proroke da bi mogli nastaviti trčati u krug ne želimo čuti istine gušimo se u lažima idemo kraćim putem i uvijek završimo na istom mjestu buka naših misli postaje pozadina naših života množimo se ubijamo se smijemo se plačemo i cijelo to vrijeme negdje u pozadini znamo slutimo osjećamo bol ne prestaje rasti i dok pjevamo naše simfonije boli za koje se nadamo da dopiru do neba u koje gledamo u potrazi za istinom koju ne želimo čuti polagano shvaćamo bol ne prestaje rasti raste sve do neba i natrag prelijeva se po nama i pretvara se u vodu našeg postanka u kojoj se utapamo tu dolje u zemlji namočenoj grijesima i suzama ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

a iznad nas lete ptice putuju oblaci i promatraju u tišini i na kraju naših priča zakučastih putovanja odredišta i ciklusa ulazimo u naše grobove posljednji krevet i shvaćamo bol ne prestaje rasti nikad ne prestaje rasti Ana Savković rođena je u Zadru 19. januara 1989. godine. Po završetku školovanja u Benkovcu seli u Zagreb gde do danas živi i radi. Pisanje poezije uz čitanje postaje deo njene svakodnevnice i svojevrsni katalizator za sve melanholične, bolne i oslobađajuće trenutke kroz koje prolazi na svom putovanju. Poeziju objavljuje u časopisima Zvezdani kolodvor, Afirmator, Kvaka, The Split Mind, na portalima Metafora i Strane, u zbornicima „Odgoda ljeta“, "Garavi sokak ", „Hod po muzici“ (gdje je jedna cjelina nazvana po uvrštenoj pjesmi „Simfonija rastuće boli“), u antologijama „Poslednji cvetovi zla“ i „James Joyce na Mediteranu“. Pjesma "Ogoljena svetišta" osvojila je treće mesto na Međunarodnom nagradnom konkursu za poeziju pesnika iz Ex-Yu 2017. Pesma "Okvir za nebo" pohvaljena je na Natječaju za najbolju neobjavljenu pjesmu 2018. raspisanom od strane Gradske knjižnice Solin te je suradnik u časopisu ZiN Daily s vlastitim rubrikama pod nazivima "Weekly ZiNgers" i "Lit news".

130


Наумовска Олга, Битола, Македонија САКАМ САМ ДА БИДАМ Во мигот кога осаменоста ме убива долетуваш како свилена пеперутка со филигрантска имагиација на своите крила, во опојниот мирис на цветот кој само за тебе се отвора,со нежна прегратка од нектар. Расплети ги чувствата сребрени нека светнат ко ѕвезди во небо црно Вкуси го пијалокот од боговите, во него среќа се изродила. Внеси се себе во вечноста на љубовта, да ’рти никулецот на среќата... Мојот грев ќе го погребам, и споменик ќе му направам. Со ноќен рутуал од ѕвездите, заробен ,во канџите на ноќта во свилена светлина ќе се сокријам, не барај ме, сакам сам да бидам. Ги диплам сите згоди и незгоди ѝ се смешкам на ноќта да го запамети моето насмевнато лице... Твоите еротски напливи ќе тргнат како месечината по стапките на денот.

НОВО УТРО Творечка анархија, импресивна едноставност, заскитан бакнеж... Во кањонот меѓу твојата љубов и мојата омраза, друштво си прават во миговен судир два погледи во одминување. Во твоите очи, јас сум бунтовник во очај Песна неодпеана, ко јалов копнеж, Сенката на духот умира, во оградата на љубов распливната, ко идилична слика , рапсодија. Допри ме по срцето, да ја понесеш љубовта со лик на свената роза... Истури грст бисери со грст спомени нека блеснат во мракот ко љубовта во зениците заробена... Гори со пламен обуздан зад скршен чардак оставена самовила на цветен килим во прегратка на времето. Денес со насмевка утре со плач згрчен во уморно грло... Ко јалов копнеж умира сенката, а крилест сокол го најави раѓањето на ново утро!

131

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


SOVJETA GRUBEŠIĆ

INSOMNIJA

Molim vas, ubijte mi sat!

Gluho doba noći Izlilo mi konfuzne misli U kalup od oka Kao crne bubice Nepoznate sjenke na zidu Igraju se i keze. Bojim se... Stežem jastuk Na 100-toj milji moga nesna.

Molim vas, ubijte mi sat!

U pola pet otvaraš vrata. Spavam li, pitam se? Spavam li, pitam ga? Šuti i diše kao vjetar s rijeke. Pogled mi uspaničeno bježi Ka plafonu što se obrušava na mene.

Molim vas, ubijte mi sat!

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

132


NEVID Tu sam nevidljiv za moje oči Koraci ne zastaju Glasovi u odjecima nestaju Osjećam sunce na licu Glazbu uspavanih nota Semafor disonantnost misli Vrijeme na tren umire Plače lutka u izlogu Danas imam razlog Dozvoliti suze slijepim očima.

SNIJEG Snijegom Pokrivena konjska griva Ledenim stakalcima Utjehu pruža.

Dok se zora igra Noćnim strahovima Večernja zvona Glasom tumaraju. Dolaze i odlaze. Kroz ledenu paprat Na prozoru U bljedilu strasti Iščezavam. Tragajući Za zelenim.

Veče kada je veš mašina pojela čarapu Isto veče Vilin konjic je zaspao U vremenskoj petlji Na širokom čelu volovske Lubanje… Tik-tak unatrag Pokrenu se zupčanik Zaspalih milja

More ustalasa valove emocija Pružam ruku Tu si, mili… Toplina pazuha Miris iz spomenara Tik-tak traje, dušo… Daljine vremenske Nisu razdvojile Vrelinu prstiju Svezanih u haustoru Rajznerove 115.

133

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


POEZIJA Mirjana Štefanicki Antonić

ЈУЧЕ Јуче си ме закључао у мислима. Затворио ме у сновиђењу и чини ми се да су ти капци били пресахли, јер ниси видео моју жуту хаљину. Ниси видео ни тебе у мени, ни мене у теби. А, ми смо били. Били смо, држали се за руке, као у недосањаном сну, модром певању. Песму си о мени написао. И питао се да ли сам ја Песма или је Песма ја? Јуче си ме закључао у сећањима. Срце ти се растопило у стварности. Заборавио си и мене и себе. Привио се уз реку, скрио ми се у погледу. Јуче си ме закључао у прошлост. Желела сам јецај да одгризем, покрет да пробудим, реку да окујем... Сенке нам се просипале низводно, кроз прсте клизиле. Жеље недоречене у истом ушћу.

ВЕЗ РАЂЕН РУКОМ МОЈЕ МАЈКЕ Франциски ( рођена Печник) Штефаницки Урамљена слика Реyнолдса Гоблен вез рађен руком моје Мајке ,,Доба безазлености „ - портрет девојчице у жутој хаљини Идеализација не/савршеног Рам посут вилинским златним прахом На зиду собе четири деценије Мајко, мени од тебе гоблен слика на дар За оно што си бескрајно сањала Донело време за/на/век Оцене мојих испита уписане у Живот Преплели се дрхтаји и бдење Не/спокоји и благост уроњени у Сунце Речи и савети којима си ме наткрилила МИР - дала ми ЈА - своје поклонила ми НА - дар ме принела свету овом Водиљо, драга и предобра моја Ослањам ти се на руку топлу Ван доба

Јуче си ме закључао у забораву. Изгубио си и мене и себе у омамљено јутро, у улици препуној киша и туге. Хтела сам да побегнемо, да нам руке буду преплетене. Да из мене сачиниш Песму и да се питаш да ли је Песма ја или сам ја Песма? ... Да ти не останем ни ја, ни моје очи, ни мој глас у дозивању. Јуче си ме закључао далеко од себе…

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

134


OŽILJAK

Tišina je najbolja uveče kada nestaješ iz pamćenja i kao da je bilo naše juče dovedeno u pitanje i nepotrebno skitanje. Kažu, možeš da pevaš po rimama ... Lepo to radiš. Ja samo ne volim pravila sloboda je moje sretanje na neki način lako kretanje sve ostalo bih pokvarila zato pevam punim glasom u osećajima koji lagano pristižu krećući se od srca do mozga putanjama svedenim za lepo idući ka tebi koji smotriš. Ne vredi me izbegavati ionako, prošlo je sve od ljubavi do plakanja i avanture do cmakanja znali smo se voleti i bilo je teško to preboleti.

BILJANA DIMČIĆ DEVOJKAMA KOJE SANJAJU

PLEMENITA TUGA

Nemojte brinuti što ga niste našle u vremenu iskričave mladosti ako li se jednom zagledate u sjaj nikada vas neće ostaviti taj Mister jer mu kažete da čežnja to je kad ga zovete u san da vam dođe pošto ste ga čekale da se pojavi i svečano objavi zaruke vaše to što ste nekada pogrešno birale nikako ne menja stvar greška vas je samo približila da još više želite Božiji dar A on je tu samo za vas koje ste često u spomenarima pisale njegovo ime i prezime možda i neke nevešte rime Zato, devojke, vama se obraćam ne brinite da Gospodin odlazi On je tu uvek kada mu sjaje oči tada znate ko vam u susret dolazi

Neću sasvim tek tako otići i pustiti suzu za tobom niti pokušavati polako ti prići dok tvrdoglavo vladam sobom. Ne, nema nepotrebnog očaja za onu radost koja prirodno stiže to je kao usnuli kraj bez kraja kao turban kada svira što si bliže. Ne, nema dodira koji je siguran samo je osmeh tako plemenit a suza pokoja želi da budeš miran kao luka i brod uz talas valovit.

KAD POŽELIŠ DA SE VRATIŠ 135

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Do sutra draga moja Дана Хил Данијела Вршкова Iz starog ormara, koji je njegova davno pokojna majka donela u miraz, izvukao je svoj crni sako. Iako ga je juče, pre stavljanja na vešalicu, očetkao, ipak je dohvatio četku i kratkim potezima iščetkao ramena sakoa. Obukao ga i proverio ručni sat. U ogledalu se zagledao u umorne staračke oči, popravio kravatu, poslednji Elvirin rođendanski poklon, i pokrio sedu kratku kosu crnim šeširom. Nije vadio mantil, danas su na radiju najavili najtopliji martovski dan u poslednjih sto godina, iako se on seća i toplijeg marta a možda je to bio samo zato što je tada upoznao nju. Devojku crvene kose, sitnih pegica rasutih po nosu i širokog osmeha od kojeg je zastajao dah. Elviru. Njegovu prvu i jedinu ljubav. Najmlađu nećaku udovice Lenhart, vlasnice zgrade u kojoj je stanovao sa svojom porodicom, u kojoj još uvek stanuje. „Dobar dan gospodine Kovač,“ pozdravila ga je mlada komšinica Milica od prekoputa. Pametna mlada žena. Novinar. Podseća ga na njegovu Elviru i ona je uvek negde žurila. „Već je toliko sati?“ zapitala se ne proverivši sat. Za time nije bilo potrebe. On svakog dana u tri i petnaest izlazi iz svog stana. „Kasnim. Izvinite.“ Požurila je žena zlatne kose stepeništem i sprat niže mu viknula, „želim vam prijatan dan.“ Za razliku od svojih kolega penzionera, nije negodovao, „ovi mladi uvek negde žure“, mladi su uvek negde žurili, zato što su mladi. Poletnost je božanska snaga mladosti koja te tera u nove izazove a onda je otplaćuješ u starosti. Ne, ne gunđaju stari na mladalačku užurbanost zato što oni kao mladi nisu trčali, već je razlog negodovanju ljubomora, oni su svoju snagu potrošili i ono što im je ostalo sada moraju štedeti kako bi produžili svoje putovanje životom za još koji umoran korak. A on. On se već celih dvadeset godina moli da ga njegova snaga napokon izda. Da će koraci ka krevetu biti oni poslednji. Svake večeri leže u krevet sa nadom da se neće probuditi sledećeg jutra a mesto na koje ide svakog dana u tri i petnaest je podsetnik da ih ima dosta koji ga čekaju da im se, napokon, pridruži. Do tada drži se svojih rituala kao štapa koji nosi samo zato što mu je teško ustati sa klupe na groblju, postavljene ispred porodične grobnice u čiji crni granit ima običaj da se zagleda i u njemu vidi prošla vremena kako se smenjuju, kao na bioskopskom platnu. Koliko mu je samo hrabrosti trebalo da je pozove u bioskop, i uspeo je... jednom, onda je došao rat a ona se vratila kod svojih na selo ali on nikad nije zaboravio tu nemirnu crvenu kosu. Čak i deset godina kasnije, kad ju je obuzdala u veliku punđu, prepoznao ju je. Gazila je Zmaj Jovinom ka katedrali i prvo je pomislio da je priviđenje, ali ovog puta nije tražio hrabrost u sebi, zazvao je njeno ime a sve ostalo je išlo tokom kojim je trebalo ići pre rata. Skoro sve. Pogled mu pade na ime ispisano pored ženinog - Edvard je ime koje bi nosio njihov sin, da je poživeo koji dan više. Ironično je da vam Bog da sve, ali to i naplati. Zar sin nije bio dovoljan i svi ostali propali pokušaji posle njega. Zar i on mora ovom samoćom da otplaćuje onu kratkotrajnu, ali bezgraničnu sreću. Valjda tako mora biti, kad ne može biti drugačije. Proverio je sat. Pet i petnaest. Rituali su čekali na njega, jer bez njih ne bi umeo da živi, ne sam. Dodirnuo je crnu hladnu ploču i izgovorio tih pozdrav, „do sutra draga moja, ovde ili onde,“ nadajući se ovom potonjem.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

136


Dana Hill, pravim imenom Daniela Vrškova, rođena 13. decembra 1975. godine u Bačkom Petrovcu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u svom rodnom mestu a 1997. godine diplomirala na Višoj školi za obrazovanje vaspitača u Novom Sadu. Živi u Bačkom Petrovcu i radi kao administrativni radnik. Srećno je udata i majka dvoje dece. Intenzivnijim pisanjem se bavi od 2010. godine a 2013. pokreće blog Pisac u pokušaju na kojem objavljuje svoje radove. 2016. godine objavila je svoj prvi e-roman „Srebrni vladar“ a 2017. svoju prvu zbirku priča „Carstvo reči“, 2018. godine objavljeno je štampano, dopunjeno i objedinjeno izdanje romana „Srebrni vladar“ kao i prva zbirka pesama „Valcer života“.

Sreća na vratima Uporno kucanje dovuče me do vrata, otvorim ih, kad tamo, nasmejana neznanka. Nešto mi je poznato na njoj, ali ne znam šta. „Dobar dan,“ pozdravi me Ona. „Dobar dan,“ odgovorim ja. „Mogu li da uđem?“ zatraži ljubazno. „Izvinite, a ko ste vi?“ upitam zbunjeno. „Zar me ne prepoznajete?“ nasmeje se radosno. „Često me dozivate. Ja sam Sreća i evo me, tu sam.“ Sklonim se i pustim je unutra, ko još ostavlja Sreću da čeka pred vratima. „Imam nekoliko uslova,“ počne poslovno, „i da bih ostala moraćete da ih ispunite.“ „Kao prvo i najvažnije, moraćete, znatno više da se smejete. Svet ne voli namrgođene ljude,“ krene da nabraja. „Kao drugo, nema više prigovora na vreme. Bila kiša ili sneg, vrućina ili mraz, morate prihvatiti da će njih biti i bez vas. Nema razloga da se proklinje magla, to je najobičnija prirodna pojava. Zatim, nema više psovanja na saobraćaj, svako negde žuri kao i vi, što ne znači da svi morate biti ljuti, bitno je stići do odredišta, manje je bitna brzina. Kao sledeći moj zahtev je da ne odbijate male znakove pažnje, tuđe osmehe i komplimente, nisu svi dvolični i neki od njih su, zaista, iskreni. Zatim, sledeći moj zahtev je, da prigrlite promene koje se u životu jave. Dalje, htela bih da se više nadate, više verujete u sebe i druge...“ nastavi Ona sa nabrajanjem. „Da li me slušate?“ primeti oštro moje trenutno odsustvo. „Da, naravno da slušam.“ „Neću više da vas zamaram, sve vam ovde piše,“ izvadi neki dokument iz torbe i stavi ga pred mene. „Najbitniji od svih mojih zahteva je da otvorite svoje srce, u njemu se krije ključ istinske Sreće.“ „Da li se slažete sa svim nabrojanim, ako da, onda ovde potpišite.“ Ponudi mi zlatnu olovku a ja se zagledam u poznate mi crte i prepoznam svoje lice, drugačije, bezbrižnije i srećnije, ali moje. „I nasmejte se, pobogu, živi ste i radujte se tome, sve ostalo će da prođe.“ U tom trenu me iz dremeža trgne uporna zvonjava na vratima i skočim na noge sva radosna... možda je Sreća na vratima.

137

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


ULICE OD PAPIRA Saplićem se, zaobilazim, povlačim se, pa prilazim. Nemam kud da pobegnem i nemam šta da poreknem. Reči su ispisane, a potom iz sećanja izbrisane, odnešene vetrom i tim poslednjim svetlom. Tražim ih, dozivam, u snovima ih snivam, a one se kovitlaju kako vetar svira, ostadoše samo ulice od papira.

Zavetna crkva, Segedin

SIMBOLI Hodam ulicom, nailazim na simbole, one večne, stare i nove koji se prostiru kroz zvukove i boje. Nailazim na reke koje vode u novi dan, i kao da sam sišla s uma nose me u njihov san. I na jedan tren, stajem i gledam u senku pesme bola, pesme koja je nastala kao proizvod mojih simbola. Temišvar Autor: Teodora Šiklošić Foto: Teodora Šiklošić

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

138


Aforizmi Kažu nam da treba da mislimo svojom glavom, a onda nam nametnu tuđe mišljenje. Mlade generacije su gladne znanja. Meni se sve nešto čini da su site. Uče te da radiš izvan granica, a kad pređeš granicu, kazne te. Dozvoljavaju ti da pukneš, a posle niko neće da te skuplja. Svi smo mi iskreni, samo nećemo sve da priznamo. Sad smo na vrhu jer smo već odavno dotakli dno. Nije sve izgubljeno kad nismo mnogo ni imali.

Do sad smo imali samo ono za osnovno, a sad nemamo ni toliko. Živimo u skladu sa prirodom. Piroda je u skladu, a mi živimo sa njom. Lupili smo glavom o zid, ni zid više nije čitav. Sve je u čovekovim rukama. Zato smo dovde i došli. Najpametniji je onaj koga svi smatraju budalom. Stavili smo ruku u vatru, i vatra nam se ugasila. Nada ostaje poslednja. Bolje da smo se nje prvo setili.

Autor: Teodora Šiklošić Foto: Teodora Šiklošić

Zamak Vajdahunjad, Budimpešta

139

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Kuda posle zaljubljenosti Marijana. Lj. Jovanović Ne znam da li sam pročitala, ili sam od nekog čula, ili je baš moja konstatacija, da su među ljudima oduvek postojale razlike, ali da ona nigde nije toliko velika i duboka, kao razlika između zdravih i bolesnih ljudi. Za nijansu manja razlika je između zaljubljenih i onih koji to nisu. Nesretno zaljubljen i jako bolestan čovek, skoro da se i ne razlikuju po svom psihičkom stanju. U oba slučaja misli i želje su im upućene samo ka jednom cilju. I bolest i zaljubljenost su prolazna stanja, koja imaju jedan pravac sa dva smera. Kod bolesti najčešći smer je onaj koji vodi ka ozdravljenju. Put zaljubljenosti je konačne dužine. Pre ili kasnije sa njega se skreće, ili na put ljubavi ili na put otrežnjenja. Ono što je zajedničko za svaku zaljubljenost, da na kraju prolazi duže ili kraće vreme kroz razočarenje. Nije lako ni stići, a kamoli ostati na putu ljubavi. Put kroz otrežnjenje ponekad traje godinama, sa posledicama na nivou života. Obično je intenzitet i dužina trajanja razočarenja, proporcijalno intenzitetu i trajanju zaljubljenosti. Za zaljubljenost, kao i za bolest je pre svega potrebna volja, nada i hrabrost. Zaljubljenost je magija sa rokom trajanja. Razočarenje dovodi do rušenja sopstvenih iluzija u većoj ili manjoj meri. Kao laserom precizno i oštro skida iluziju kao mrenu sa očiju. Nakon skidanja iluzije, čist i jasan pogled dovodi do toga da ste se ili totalno ohladili, možda čak i zamrzeli do tad obožavanu osobu ili ste je zavoleli sa svim svojim dobrim i lošim osobinama. Iz svega ovoga proizilazi da je zaljubljenost pre svega korisna. Činjenica je, da bi bitne životne odluke trebalo odložiti dok traje zaljubljenost. Razlika između bolesti i zaljubljenosti je ipak ogromna. Bolest nikad nije lepa, a zaljubljenost je uvek bar u početku lepa. Iz zaljubljenosti se rađa romantika, ushićenje, inspiracija, ljubav, razočarenje, tragedija. Velika dela nisu posledica zaljubljenosti, već velikih razočarenja. Zna se da zaljubljenost ne bira ni mesto ni vreme, pa joj se iskusni ljudi ne bez razloga, svim silama odupiru, bez obzira na izazove i uzbuđenja koja im ona nudi u predvidljivoj svakodnevnici. Jedna od najlepših i najkorisnijih posledica zaljubljenosti je romantika. Trenuci ili događaji koji uglavnom kratko traju, ali se zato dugo pamte. Romantikom istkane uspomene ti prave društvo kada si sam. Predstavlja osnovni začin ljubavi. To je malter za učvrščivanje životom poljuljanih stubova porodice. Tu je da podseti na lepotu življenja. Romantika je izuzetno nežno i zahtevno osećanje čija je potka vernost. Podstiče maštu i traži svakodnevnu negu. Prenosi se sa kolena na koleno. Postaje besmrtna kroz mnoge velike ljubavi. Javlja se kad joj se najmanje nadaš. Romantika je kad ti je hladno, a onda te voljena osoba umota u svoju jaknu. Kad te muž nosi na rukama preko livade prekrivene snegom, da se ne bi prehladila. Prisutna je i kad se po najvećoj zimi i vejavici sami vozite ski liftom i nije vam hladno. Daje ti volju da petnaest dana rizikuješ da ispadneš smešan i glup, kad u poluprobušenom gumenom čamcu svaki dan vozaš ženu po plićaku, da bi ona maštala. Tera te da ostaviš svoju ličnu kartu ispod vetrobranskih brisača na kolima svog budućeg tasta, sa jedinim ciljem da pokažeš koliko je tvoja ljubav i namera ozbiljna. Vođen romantikom sakrivaš ružu u jakni, koja vas bocne kad se zagrlite. Kad doživiš da dobiješ ljubavnu pesmu posle trideset godina zajedničkog života. Šta je ako nije romantika, kad svaku pesmu godinama pevaš sa istim žarom, a svaka je posvećena istoj osobi. Romantika je kad te momak zamoli da mu dodaš majicu iz ormana, a tamo je kao slučajno umesto majice poklon za tebe. Bez razloga kupljeno ili ubrano cveće, jer to kod nje izaziva sreću i osmeh na licu. Kad dobijeno cveće, u tebi bitnim trenucima osušiš i čuvaš doživotno. Vođen romantikom kupuješ umetničku sliku sa ženskim likom, samo zato jer liči na nju. Situacija kad u mnoštvu tuđeg programskog koda, naiđeš na redove koji služe za prikaz greške sa svojim imenom i telefonom. Pristaneš na operu samo zato da bi mirno mogao da je posmatraš. Kopaš celo leto kanale, da bi kupio biciklove za oboje, jer ona jako voli da vozi bicikl, a nema ga. Sa puta je dočekaš sa puketima ljubičica na sedištu kola. Pereš kosu svaki dan i umivaš se parfemom. Prirediš mu iznenađenje za rođendan o kakvom nije sanjao. Napišeš mu ljubavno pismo posle dvadeset godina braka. Kad umesto ogledala koristiš najčešće njegove oči. Tu je i dok te moli da mu časkom dodaš cigarete iz džepa, a naiđeš na svoj omiljeni parfem. Kuvaš samo jela koje on voli i unapred si srećna što ćeš ga obradovati. Danima mu štrikaš džemper, da mu budeš blizu i kada si daleko. A ljubav, to je zajednički život manje ili više lep. U nekim periodima čak mučan i ružan. Ljubav je kad od nje ne odustaješ ni kad si povređen, uplašen, bolestan i kad ti se čini da si totalni gubutnik. Praštanje i prevazilaženje problema, može da se preživi i preboli samo uz veliku količinu akumulirane ljubavi. Ona oblaže rane, daje nadu u bolje sutra, leči i dušu i telo. Ljubav je kad nekog čekaš, a ne znaš ni kad će, a ni kakav će doći. Kada ti u nedelju kaže da je krenuo ka utorku, a da će onda skrenuti ka četvrtku, a ti se zabrineš umesto da se naljutiš, jer osećaš da mu na duši nije lako. Neki lekari tvrde, da ljudi koji su iskusili pravu ljubav, često boluju od istih bolesti. Nije ljubav samo kad želite iste stvari, imate iste snove i želite samo decu sa njom. Ljubav je i kad ste zajedno, a želje i mogućnosti vam više nisu iste. U ljubavi se ne meri apotekarskom vagom ko koga i kad više voli, ko kome više čini, ko je i koliko uspešniji. Da nema prave ljubavi, ne bi mogli sa toliko strpljenja i sa tolikim mirom da se pravimo da ne vidimo kad je onaj drugi zamišljen, prisutan a odsutan, a da ga ne pitamo ništa. Čekamo i dočekamo da iskušenja sama od sebe prođu, neprimetno, kao i kad su došla. Verujemo jedno drugom, a kad se ponovo pronađemo u istoj sobi, da je sve što je pretilo da postane bitno, opet postalo nebitno. Posle svega mogu da konstatujem da sam bila zaljubljena, pa razočarana, srećna i nesrećna, zdrava i bolesna, ali da još uvek živim u ljubavi. Hvala Bogu na tome. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

140


PRIKAZI Tatjana Tomić

LJUBAVLJU UGRAVIRANI STIHOVI (Dragana Ćatić, Plavetni snevač, Beograd: Alma, 2016) „Ko traži spolja sanja, ko traži unutra, budi se.“ (Karl Gustav Jung) Zbirka „Plavetni snevač“ je peta po redu pjesnička knjiga Dragane Ćatić i predstavlja svojevrsnu krunu i sintezu njenog cjelokupnog pjesničkog rada. Sa pjesničkim djelom Dragane Ćatić sam se prvi put susrela prije nekih desetak godina kada mi je u ruke dospjela njena pjesnička knjiga „Ram za pesmu“. Ono što me je u susretu sa Draganinom poezijom zadivilo, bilo je njeno suvereno jezikom, svježina snažne riječi, pjevnost stiha, ali ne na uštrb psihološke dubine. Već u ovoj zbirci nalazimo neke motive njene poezije koji su karakteristični za njeno pjesništvo. Tako u naslovnoj pjesmi-sonetu imamo vizionarski nagovještaj rađanja njene naredne zbirke simboličnog naziva „Plavetni snevač“: „sklona sam modrom, čudnom uzrastanju / i nit sam, pesmo, u tvom plavom tkanju“. (Ram za pesmu). S druge strane, motivi slike, rama, preobražaja vlastitog bića koje se može umetnuti u ram nekog novog življenja, često se pojavljuju u zbirci „Plavetni snevač“. Za Draganu Ćatić bismo mogli reći da je pjesnikinja snova. Jednu apstraktnu ideju o iracionalnom karakteru pjesničkog stvaranja ona će moćno lirski razgranati u svojoj pjesničkoj zbirci simboličnog i znakovitog naslova „Plavetni snevač“. Poput Laze Kostića u njegovoj čuvenoj pjesmi „Među javom i med snom“ Dragana iznosi formulu poezije, pjesničkog zanosa, kao budnog sanjanja, kao stvaranja snova na javi, teoriju lucidnih snova. Upravo plavetnom snevaču pjesnikinja duguje zahvalnost za svoje nadahnuće i otkriće svog moćnog pjesničkog glasa; „Hvala ti, moj snevaču plavi, / što pomogao si meni/ sva srećna da izvijem svoj pesnički stas, / hvala ti jer – cvet radosti / već niče u mojoj zeni, / hvala ti – put nebesa šaljem / svoj preobraženi glas“. (Plavetni snevač) Misija snova je i spoznaja budućnosti, neki susreti su unaprijed nagovješteni u snovima: „možda te je dozvao onaj čudni san, san o boravku mom na Suncu, u svemiru. / Da baš sam se čudila svom nemiru/ koji je došao poslije noći bremenite/ svetlim snovima“... „i otud u oku mome/ posle toliko vremena izvor plav.“ (Posle mnogo godina) Ti snovi su koloristički, pjesnikinja pjeva o „lepim bojama ljubavi“, potom „lik sam iz ljubičastog ljubavnog sna...“, no boja koja suvereno nameće svojom simbolikom je plava. Plava boja u snovima predstavlja istinu, mudrost, raj, vječnost, mir, ali i simboliše duhovnog vodiča i optimizma za budućnost, to je i boja kreativnosti. Pjesme su raspoređene u pet ujednačenih idejno-tematskih ciklusa: Vertikalom tišine, Za kim zvono zvoni, Preobražaju sklona, Ljubavlju ugravirano i Raščini me pesmom. U zbirci imamo raznolike forme lirskog izražavanja, pjesme su pisane u slobodnom i u vezanom stihu, a kao pjesnička vrsta pojavljuje se i sonet, odnosno sonetni vijenac, najzahtjevnija poetska forma i izazov za svakog pjesnika. Sve to svjedoči o velikom stvaralačkom umijeću i virtuoznosti autorke, ali i njenoj hrabrosti da se okuša u svim formama pjesničkog stvaranja. Lirsko kazivanje je neposredno, u prvom licu jednine; njeno obraćanje je zapravo ispovijest kroz koju autorka oslikava svoju životnu priču suptilno izatkanu od ljubavi, nježnosti, razočarenja, neispunjenih očekivanja i razdraganosti srca... Dragana piše o vječnim temama: potrazi za pjesničkom rječju, ljubavi, suočavanju sa prolaznošću i smrću, okrenutosti ka božanskom u okviru hrišćanske provinijencije, o suočavanju sa varkama i iluzijama stvarnosti koje nam se neprestano nameću.

141

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Već naslovom svog prvog ciklusa „Vertikalom tišine“ pjesnikinja obznanjuje svoju riješenost, nastojanje, da svoj život i usmjeri ka putu koji vodi u duhovne visine, u pronalaženje vlastite „vertikale“, za nju je neprihvatljivo puko egzistiranje u lagodnosti „horizontale“, u profanoj svakodnevnici. Taj put je satkan i od stihova u kojima pronalazi istinski smisao svog bivstvovanja: „ I svlačim sa sebe opet stari svlak, / I tugu, i radost, i ona srodna bezimena stanja, / Izliva se na mene pesnikovanja zrak, / I ogrlicu nižem – / Jedino vredno mog trajanja.“ (Najvrednija ogrlica) U ovom životu kratkom poput trepeta leptirovih krila (naslov još jedne Draganine zbirke) pjesma se čini jedina sigurna ostavština koja bi mogla da nadživi pjesnikinju: „šeta se moja pesma / i sanja o tome / da sutra postane- / mog života znamen.“ (Šeta se moja pesma) Na tom putu Dragana ne zaboravlja ni na svoj dug prema sjajnoj plejadi svojih pjesnika prethodnika, sa čijeg stvaralačkog vrela se napajala i okrepljivala za vlastiti pjesnički let: „korake usklađujem sa senkama pesnika,/ čiji su glasovi neumrli, / rimujem se u ritmu svoga trajanja / sa odjekom njihovog krika / i svetli me trag izdaleka rimom grli.“ (Prepoznavanje) Naravno, ta duhovna traganja ne skončavaju samo u stvaralačkom, kreativnom činu pisanja, tu su i pjesme religiozne sadržine, kontemplacije s Bogom, okrenutost ka božanskom, u okviru hrišćanske provinijencije, kao npr. u pjesmama: „Približavanje manastiru“, “,“Zvonik pod snegom“, „Molitva“, „Anđeoski razgovor. U pjesmi „Zvonik pod snegom“ nalazimo mnoštvo asocijacija na čuvenu Jakšićevu pjesmu „Put u Gornjak“ kada je pjesnik, iznuren i kolonuo usljed životnih nedaća, spas potražio u okviru manastira. Tamo i pjesnikinja nalazi potrebnu oazu mira i tišine i zahvalna kaže: „Naprečac shvatam: njemu ravnog nema, / Gornjak je tišinom zasenio mene“. Draganina poezija posjeduje visok njivo erudicije, brojne reminscencije, provejava izvrsno poznavanje domaće i svjetske književnosti, mitologije, slikarstva, muzike, psihoanalize... Već sam naslov ciklusa „Za kim zvono zvoni“ direktno korespondira s naslovom čuvenog romana nobelovca Hemingveja. Kao podtekst nakon čitanja se nameće i odgovor na postavljeno pitanje: moto iz istoimenog romana, riječi Džona Dona: „stoga nikad ne pitaj za kom zvona zvone... zvona zvone za tobom“. Ciklus sadrži petnaest numerisanih soneta koji čine sonetni vijenac. Iako, ovi soneti mogu biti posvećeni bilo kome ko senku prijateljskog dodira za sobom ostavlja, ove stihove autor uramljuje sjećanjem na prof. dr. Predraga Vuletu. U sonetima pjesnikinja načinje jednu od vječnih književnih tema, promišlja o životu i smrti, o tom konačnom putu o kome tako malo znamo „živi i mrtvi na istoj su stazi“. Utjehu pronalazi u tome „da za senkom Čoveka svetli trag gazi.“ U tom smislu soneti i jesu povećeni jednom takvom čovjeku koji je vlastitom „vertikalom tišine“ dosegnuo do toga „ da postane Plavetni snevač nebeskih prostranstava“ i koji sada bdije nad njemu bliskim ljudima i pomaže im da nađu svoj duhovni put. „Za senkom Čoveka svetli trag gazi, /Osvetljava naše krivudave pute, / S nebeskog svoda u snove silazi / Da puteve lepše koraci slute“. Pjesnički iskaz u sonetima je vrhunski, uglačan, ne nazire se ni trag nekog nategnutog uklapanja da be se ostvarila npr. pravilna rima, pjesnikinja pokazuje vrhunsko pjesničko majstorstvo i zanatsko umijeće. Tri sljedeća ciklusa: Preobražaju sklona, Ljubavlju ugravirano i Raščini me pesmom zbog svoje snažne motivske i tematske povezanosti i objedinjenosti mogla bi se izdvojiti i u zasebnu pjesničku zbirku. U njihovom središtu suvereno vladaju ljubav, ustreptalost, spremnost na duhovni preobražaj, životna radost, i usljed tog njenog prelivanja u stihove, pjesme ljubavlju ugravirane. Nije slučajno za moto ciklusa „Preobražaju sklona“ pjesnikinja izabrala riječi čuvenog majstora psihoanalize Karla Gustava Junga: „Ko traži spolja, sanja; Ko traži unutra, budi se.“ ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

142


Stoga su stihovi ovog ciklusa svi u znaku buđenja, unutrašnjih previranja i traganja. Na putu ka „vertikali tišine“ koji jedino vodi ka smislu postojanja koji ima svrhu, pjesnikinja kaže: „u šumi smisla i besmisla / prepuštam se Tebi / da me vodiš Bože.“(Tražim svoj put) Pjesnikinja je potpuno spremna na preobražaj, samorađanje novog prelijepog leptira dotada začahurenog u vlastitom biću. Tu su i prepoznatljivi motivi slike i rama iz prethodne zbirke. Tako Dragana priželjkuje:„da iskra se ljubavi / kao feniks iz pepela rodi / da okvir za sliku nastane / za pesmu još jedan ram, / da portret moj sa srnom / iz te se iskre izrodi... / i da se, / u kontaktu sa božanskim vodičem, najlepša moja pesma, / jednostavno – / dogodi!“ (Pesmom odgovaram) I kao krunu ovog pjesničkog ciklusa imamo dijalošku pjesmu „Pesničkom rodu“ u kojoj pjesnikinja vodi zamišljeni dijalog sa starim drugom, nalazi se na pola životnoga puta kao Dante kada piše svoju Božanstvenu komediju, trenutak je to preispitivanja i svođenja računa: „Želesmo li ipak više?/ Želesmo. / Na pola puta sada, eto, / stojimo, / iz oka plavetnog odsjaje / brojimo, / na platnu nebeskom crtamo, / krojimo /,radi smo da u mrlji kosmičkoj / i sutra – postojimo!“(Pesničkom rodu) U ciklusu „Ljubavlju ugravirano“ kao da ponovo vaskrsava onaj centralni motiv – motiv snova. I to ne bilo kakvih, već obojenim „lepim bojama ljubavi“ kao u istoimenoj pjesmi: „svetlošću nebeskom obasjajmo dane / tvoje i moje / jer to su ove lepe, vesele boje, / najlepše boje ljubavi.“ U pitanju je ljubav u svim vidovima i bojama i skali osjećaja – satkana od slutnji i nagovještaja:„Lik sam iz ljubičastog ljubavnog sna / bistrim zbrkane misli svoje, / verujući da život će sutra da mi da /sve samo lepe ljubavne boje.“ (Sve se kao ljubav kreće) Ali je tu i sveprisutna tajna i nikad odgonetnuta zagonetka porijekla ljubavi. Otuda pjesme: „Jedna mozgalica o ljubavi“, „Ljubavna pitalica“ i posebno pjesma „Ne bira ljubav“: “po meni zvezda haljine kroji,/ ratar je strpljivi, / crnicu seje.// Ne bira ljubav koga će strelom. / Biće je njeno jako snovilo.“ U ciklusu „Raščini me pesmom“ prisutan je i ton neskrivene putenosti, pjesnikinja zahtijeva da bude raščinjena pjesmom, da voli i da bude voljena: „Raščini me pesmom / pa me rimom još jednom, / i još bezbroj ogrni / da pesmu radosnu našu / zasvagda izatkamo.“ (Raščini me pesmom) Ali pored velike vjere u snagu ljubavi prisutan je i tračak bojazni od nanizanih godina, žrvnja prolaznosti. Stoga nije slučajno kao moto ciklusa pjesnikinja citirala riječi nepoznatog autora: „Zaljubljivanje nije izbor. Ostati zaljubljen jeste.“ Nad blistavom radošću i nježnošću ostvarene ljubavi nadvijaju se prve sjenke i sumnje, kao u pjesmama. „Opet jutro bez osmeha“, „Samo da platimo ceh“. Bez obzira na sve sumnje i izvjesnost kraja jedne velike ljubavi pjesnikinja nosi u sebi feniksovsku sposobnost uvijek ponovnog rađanja i stoga u svojevrsnoj pjesmi – opomeni pjeva: „Hteo bi možda da sam grlica, / Jedino za tebe pesmu da pevam, Al čekaju mene neka nova lica, Drugačije od tebe ja oduvek snevam.“ (Ne šalim se) Kada je riječ o jeziku i pjesnikinjinom odnosu prema njemu, može se primjetiti kreativan i inovativan pristup. Autorka je sklona stvaranju novih riječi-kovanica („žrtvenik pesmovni, „Biće je njeno jako snovilo“, „nevidelica glasova“...), ponekad i korišćenju onih riječi koje nose patinu i drevnost. Sve to daje dodatni kvalitet pjesmama unoseći u njihov izraz svojevrsnu živost, dinamičnost, gipkost i dramatičnost. Neupitna je moć pjesnikinje da „arhivira lepe stvari“: „Arhiviram, svrstavam, / ređam reči, pitanja i odgovore, / osluškujem melodiju, ritam, intonaciju; / slažem reči i intonacije, / i lepo na koži svojoj osećam: / Pravo je bogatstvo za buduća neka vremena / i u ladicama ga valja čuvati, / uprkos svemu“. (Arhiviram lepe reči). Nama ostaje nada da će ova vrsna pjesnikinja i ubuduće svoja tanana osjećanja nastaviti da „arhivira“ nama na radost.

143

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


HORIZONTI UMA Аутор: Живко Теодосић

Београд, 2006. – 2012. године Иновирано: Децембра 2018. године

ИзМишљени Свет – Алиса иза Планковог зида – Душа човека чезне за идејом из које је настало његово биће и Свет у коме живи. Кратак увод: Бајка Луиса Керола о Алиси, малој девочици, која је случајно упала у зечију рупу и тако се нашла у Земљи чуда, где открива један необичан свет, пун чаробних бића, већ деценијама плени, не са-мо дечија срца и знатижељу, него и многих одраслих. Планков зид у квантној физици представља метафоричку границу до које има смисла теоријски израчунавати физичке процесе у Квантној теорији поља, односно, стање тог поља у тренутку Великог праска. Наука (за сада) нема сазнања о стању тог поља пре ББ, и може само да спекулише о томе. Име је колоквијалне природе и настало је по чувеном немачком физичару и нобеловцу Максу Планку, који је 1910. године, открио да енергија није континуелне природе, него да се састоји од дискретних делића, којима је дао назив кванти (quant), по латинској речи за мало. Слично Луисовој бајци, ја сам се нашао у улози Алисе, бежећи од бројних животних проблема у стварном свету, користећи постојећа научниа сазнања, упустио сам се у мисаоно истраживање о томе, како би било логично да Космос изгледа пре Великог праска. Тиме сам зашао у домен метафичког, што је дисциплина филозофије, чиме се, иначе баве филозофи физике. Ја мислим да не потоји таква граница између физике и метафизике, већ да је то све једноте исто поље. О тој идеји се говори у овом чланку. Кажу, да се најбоље учи на грешкама. Овде ће, сигурно бити прилике за то. Све грешке су моје, (нипошто намерне). Надам се, међутим, да ће у тексту бити препознате као корисне и занимљиве (ако не и сасвим нове), неке од мојих идеја и ставова. Због њих сам и писао чланак, у нади да ће бити од неке користи, барем за оне који немају довољно сазнања из ове области. Чисте, и недвосмислено научне чинњенице, неће бити тешко препознати и проверити, јер се могу наћи и у средњошколским уџбеницима, а посебно у бројној, научној литератури. Пре Великог праска, и пре било чега, постојао је свеприсутни, бесконачни и безвременски Ум, у форми савршено хомогеног, изомерног и апсолутно симетричног, скаларног поља. Бескрајна и безвременска мислећа целина – структура састављена од мисли (информаци-ја, или тахиона?), свака са сопственом, самоствореном енергијом, која потиче од неког наелектрисања, али без димензије времена. По неизбежном налогу унутрашње логике, структура је подвргла трансформацији своју мисаону (информациону) енергију, (или само део те енергије), по коду, који је изродио овај наш Универзум (или више различитих), са физичким законима, односима и појавама, оваквим какве јесу. У другим универзумима закони могу бити другачији. Пре Велике експлозије, десила се Велика имплозија. У њој је савршени Ум (информационо поље), имплодирао/ло по коду – матрици, у савршени концентрат Ума (информационог поља), остављајући за собом “празан” вакуум – виртуелну матрицу саћасте структуре – празна места где су биле месли (информације, тахиони), оног, савршеног Ума (информационог поља), да би експлодирао по, унапред утврђеној математичкој формули (Биг Бенг), која је плод логике тог истог Ума, вучен снагом оног “празног” вакуума (непозната, тамна енергија), у физички Универзум, у коме смо сада. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

144


То би могла да буде композиција функција g o f : A → C, функција, којом елеменат x Є A, прелази у слику: g ( f ( x ) ) Є C. Скуп А, је вечно постојећи Ум – скуп свих мисли (информација), које имају сопствену енергију, уоквирену неком “ћелијом”, што би одговарало једном елементу скупа А. Свака појединачна информација (мисао Ума), има веома комплексно, вишедимензионо кретање (сплетеност унутар сопства), истовремено је у интеракцији са свим суседним, а тиме и са свим осталим информациjama (мислима), али је без димензије времена, а то значи и без Закона овог, физичког Универзума. Скуп B, је f(x), у коме су све функције f из скупа А, пресликане (имплодирале) у једну, условно речено, тачку скупа B. (да би имало шта да експлодира). Уствари, функције – информације из скупа А, су наслагане једна на другу, у бескрајно дугу колону, попут космичке нити, спаковане по посебној формули и под таквим углом преклапања, да будућа експлозија (Биг Бенг) – отпакивање тога скупа, произведе садашњи Универзум, са садашњим законима физике. (могуће је, да постоје и други, још неоткривени закони). Скуп C, је садашњи Универзум, односно g o f функција, настао експлозијом – распакивањем скупа B, које се одиграло по обрасцу, по коме, свака тачка (информација, мисао), спакована у скупу B, представља функцију g, којом се тачка – информација (мисао) развија: прво у облик монопола, затим у виртуелни тетраедаарски облик ћелије, будућег 3-Д простора (енергетског поља). (попут рупице-окца у саћу, што би могао бити неутрино, јер се кроз окца енергетског поља може, догледати, као “кроз олово дебљине 100 светлосних година). На нивоу Планковог времена (5.39e- 44s), уводи се димензија обичног, и нама добро познатог вре-мена, у 3-Д простору (енергет. пољу). То време је, уствари, ритам спајања Планкове енергије h – кванта енергије; оне енергије, коју поседује једна тетраедарска “ћелија”. Два магнетна монопола се ротор функцијом “слепљују” у прву ћелију масе (вероватно Хигсов босон, или нешто испред њега). Све се догађа – одвија у оквиру, условно речено, истог простора, који је уствари, једно те исто, јединстввено енергетско поље. Дакле, простор и време, не постоје сами по себи! Не постоје као Њутновска сцена на којој се нешто збива. Не постоји празна кутија, празна соба ..., нешто што треба напунити нечим другим, попут теста у које треба ставити неки фил, и од тога направити колач. Тесто не постоји, нико ништа не прави, нема колача, нема никог ко би га правио и појео – постоји само “фил” и ништа више. Он, “фил”, није у нечему другом; није створен; нема никакву сврху, нико га није створио..., он просто постоји и он је све што је одувек постојало. “Фил” је истовремено и субјекат, и објекат, а његови придеви су његова својства и појаве, које физика открива и објашњава научним средствима и методама, па их онда дефинише као научне Теорије, илити физчке Законе. За ограничена чула живих бића, то је функционални привид, неопходан за биолошки живот и опстанак. Данашња наука је далеко од тога да “зна шта не зна” о Космосу. Но, према ономе што је постигла до сада, схвата да је метафорчки “фил” јединствено енергетско поље, које само мења структуру, густину, форму и динамику, према правилима и законима који су својственост саме енергије као Целине. Густо паковани фрактали енергетског (мисаоног) поља, дају привид масе, а динамичке промене положаја, стања и форме материјалних објеката, у остатку енергетског (мисаоног) поља, стварају привид времена. Посматрано све заједно, имамо привид простор-временског ткања, или привид збивања на сцени у Њутновском простору, Еуклидских особина. Због интуитивног осећаја човека, да мора постојати “нешто више” од оног што наука зна и уме да објасни, људи имају потребу да то “више” схватају и доживљавају као божанство, које су у различитим временима, у различитим цвилизацијама и културама, именовали на много начина. Као што се покказује у пракси, већини људи је то неопходно као ослнонац и помоћ за оно што не знају и не разумеју. Већина људи на свету има лаички облик свести о себи, о другима, и о свету уопште. Универзум је, за већину, огромна непознаница, тј. чиста мистерија. Чак и за наунике, упркос огромном напретку у спознаји и веома изгледној перспективи. Ако не нестанемо пре тога.

145

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Сама енергија, када је у форми Ума (инфо.поља), има своју логику, а када је у форми физичког Универзума, какав је овај садашњи, има своје Законе. Не можемо бити сигурни да смо открили све законе, али ови до сада, показују универзалност, постојаност, проверљивост, као и велику способност предвиђања будућих појава, да се може поуздано закључивати о природи појава и феномена који се јављају. Целина “не мари” за било који свој део, (укључујући и човека), слично океану, који не мари шта о њему “мисли” један молекул воде; једна кап; неки поток, па и велики Амазон. Кад се улије у океан, он више није Амазон, него део океана. Унутрашња својства и закони водене масе, приморавају океан да се понаша као целина и он то чини – без изузетка и одступања. Сви елементи и делови Целине се понашају по закономерности или логици скупа као Целине, иначе она не би била то што јесте. Целина не може имати фокус – она увек задржава универзални карактер. Најједноставнији принцип којим се може описати функционисање Целине, јесте принцип пумпе. Скуп B „усисава” елементе скупа А, а скуп С “усисава” елементе скупа B. Процеси у скупу С, су процеси трајања, које ми меримо конвенционално договореном величином, коју називамо временом, све док скуп С не постане поново скуп А. И, тако у недоглед. (осцилантни Унивезум, или различити скупови мехурастих Универзума – Мултиверзум). У почетној сцени Великог праска, мисаони (информациони) концентрат Ума је експлодирао као хомогено, изомерно и савршено симетрично море магнетних монопола, који су представљали згуснути облик информација. Мисли су добиле физички карактер. Мисао (информација), има неку самотворну енергију, те би могли представљати магнетне монополе и прву форму паковања енергетског поља. Ти монополи су попуњавали она празна места – ћелије вакуум-простора (енергетског поља), у виртуелној форми тетраедара, али без размака, тј. без димензије времена. Дакле: информација, мисао, сигнал, или како год га звали, налази се у виртуелној ћелији, у непрекидној и врло комплексној форми кретања, које представља ккомбинацију вибрације, таласања, ротације истовремено, по више различитих оса – димензија, унутаар “простора” те виртуелне ћелије. (можда седам додатних димензија, али без димензије времена). То комплексно, вишедимензионо кретање, има облик тетраедра. Свеукупно кретање – вибри-рање унутар ћелије (тетраедра), се одвија брзином светлости. Свака ћелија, трепери брзином светлости, а то значи, да, и свеукупни тачкасти – ћелијски 3-Д простор читавог Универзума, трепери брзином светлости. Тек у инфлационој фази, ћелијска структура Универзума, преко константе h, добија величину димензионе ексцитације ћелије, по формули: y = A sin ωt. Вредност y је „ра-дни зазор”, који одређује ритам h. Два магнетна монопола (или више њих), се “слепљују” и настаје ембрион будуће масе и наелектрисања, сада са два магнетна пола, јер су се магнетнетни монополи слепили супротним крајевима-половима, па су све честице, и само простор-време, тј. познати, секундарни вакуум, добили електродинамичке карактеристике, које ми данас меримо као величине природних и других прерачунатих, физичких константи. Примарни, чисти вакуум, је оно што научници називају непознатом, тамном енергијом, (која чини 68,3% Универзума) настао после имплозије поља мисаоне енергије, у који се Универзум шири, и који представља контратежу сили гравитације, тј. првобитној сили имплозије. Зато је сва материја, која је настала згрудвававањем енергетског поља, стално у покрету и плута у том, истом, енергетском пољу, уместо да се све уруши на једно “место.” (А, где би то!?). *** ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

146


*** Универзум је јединствена, саћаста, жива енергетска целина, а све материјалне творевине су само различити облици паковања тог, јединственог енергетског поља. У прва три минута, паковања су добила форму субатомских честица и првих атома, (углавном водоника, нешто хелијума, мало литијума), а остали елементи и структуре су настали у процесу настанка и умирања звезда, посебно у екссплозијама супернових, у којима су настали сви остали елементи Периодног система, све до урана. Стицајем више небеских фактора, на Земљи је настао и развио се бујан и веома разностан, биолошки свет, са човеком, као носиоцем интелигентног живота, који се, још од најранијег доба наше цивилизације, пита: “Одакле потичемо, и од чега смо сачињени?” Дакле, све је сачињено од исте енергије, различите финоће и густине. Све, и сви смо Једно – једна и јединствена, енергетска Целина, која се стално трасформише у покрету. Де Ситеров Унивверзум би садржао само чисти вакуум-простор Еуклидских особина, што значи да не би било поремећаја – дисторзије ћелијске структуре простора, па би и гравитациона сила била симетрично и хомогено распоређена између ћелија, тако да се њено деловање не би уопште испољавало. Стога, g o f не би била функција, јер у скупу C, не би било потпуне слике скупа A. Ајнштајнов Универзум представља функцију g o f, јер су делови ћелије де Ситееровог Универзума, преко ротор функције, добиле форму упреденог, 3-Д простор-времена (енергетског поља), дисторзијом спакованог у неку форму масе. То би биле грудвице у чорби, односно, првобитна, основна паковања (згрудвавање) дела енергије у сопственом пољу. Паковањем се ремети симетрија и изомерија хомогеног енергетског поља, почиње увртање-упредање и осциловање појединих ћелија вакуум-простора и њихово сабијање у тачкасту форму. Дисторзија простора натеже околни простор, што представља првобитно испољавање гравитационе силе. Тог часа се појављује време, као инверзна вредност ритма осицловања тих грудвица поља. Дакле, честице постају догађаји, који имају димензију времена, те, ми људи, имамо привид збивања на сцени у 3-д простору. Првобитни, праисконски облик граитационе силе, је израз привлачног односа између два моно-пола у концентрату Ума (информационог поља), који су представљали сабијене информације у фази имплозије. Великом експлозијом, (ББ), концентрат је распршен у облик разређеног концентрата, које је задржало та својства све до почетка фазе инфлације, која означава превласт снаге непознате тамне енергије (стварни вакуум-простор), који тежи да усиса – врати назад, хомогено поље монопола. Опирући се тој сили, поље монопола поново имплодира, али, сада не као це-лина, већ тачкасто, слепљујући ћелије првобитног вакуум-простора у магнетне диполе, чиме настаје ембрион првобитне форме која има тежински мерљив ефекат, тј. неку масу. Тако настају ситни концентрати, затим облици егзотичних честица, потом кваркови, протони и на крају стабили атоми. Настајање облака гаса, првих звезда, галаксија, планета и осталих форми материје је већ добро, научно објашњено, мада се не слажу сви у том погледу. Део монопола је фомирао честице стварне материје, а део се расплео у форму вакуумпростора под дејством н.тамне енергије (примарног вакуум-простора). Мера расплетених монопола објашњава меру недостајуће антиматерије. Честице барионске материје су остале да плутају у вакууму (енергетском пољу), распоређене по Њутновом закону гравитадције: сразмерно умношку двају маса; обрнуто сразмерно квадрату растојања између њих. Тако формирана честица натеже околне ћелије вакуум-простора и то натезање представља гравитациону силу честице, чија је снага сагласна њеној маси. Маса честице је, уствари, мера закривљености, спакованог простора, односно, дела јединственог енергетског поља. Одатле: E=mc2.

147

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Дакле, квант енергије h, је делић изворне, самосвојне – мисаоне (информационе) енергије, спа-коване у ћелију простор-времена, у облику тетраедра. Ти кванти (“догађаји”), испуњавају цело-купни, активни вакуум-простор, тј. медиј, који је изграђен након Великог праска, а који поседује егзактно утврђене електромагнетне вредности, као што су: еле. пермитивност; магн. пермеабилност и еле. импеданцу. Тек, када квант енегије направи прву синусну осцилацију, и изазове по-буђивање суседних ћелија простора, он ће бити дефинисан као трајање неког догађаја. Сабирањем тих осцилација, добијамо ритам појавности, тј. фреквенцију догађаја, а инверзна вредност фреквенције је време, које изражавамо конвенционално договореном величином. Али, стварну природу времена смо схватили, тек кад је измерена брзина светлости, као коначна брзина у космосу, која је основа Ајнштајнове Специјалне теорије релативности. Брзина светлости показује природни ритам сваке појединачне ћелије 3-Д простора. *** Тек формирањем стабилних атома водоника и нешто хелијума, три минута после ББ, концентрат вакуум-простора, сада у форми стабилних атома, са својством масе и наелектрисања, постаје си-стемски облик стабилне, барионске материје. Све четири силе су раздвојене, вакуум-простор је остао сам да трепери на таласној дужини од 966nm, што је део инфрацрвеног спектра, а тиме и прозрачан, а то значи да је вакуум постао средина која преноси осциловање ЕМ енергије брзином светлости. Интеракција стабилних атома са вакуумом се сада одвијала преко хармонијских резонанци електрона са са ћелијама вакуум -простора (енергије), која га окружује. Изненадно настајање и нестајање, електрон-позитрон пара у процесу анихилације, је само малецна, краткотрајна реплика, оног што се одигравало у периоду одмах после инфлације, до краја периода рекомбинације (388000 година након ББ). Паковање материје није било линеарно, него фазно. Тренутак и фактор фазног прелаза је непознаница и последица је кодног записа у фурмули информационог поља, које је имплодирало. *** Уствари, све је живо! – у којој мери? – зависи од квантног угла паковања енергије, у разли -читим фазама настанка и еволуције космоса, као и од динамике унутар хемијских једињења. Изгледа да неорганска јединњења имају стагбилнији квантни угао паковања, па задржаввају облик и трају, све док се не промене услови под којим су настала. Органска једињења имају својство променљивог кванта угла паковања, који има порекло у самом процесу настајања једињења. Порекло овог својства, а вероватно и порекло органсог живота, лежи у својеврсној способности угљеника да, приликом грађења једињењљ, мења своју електронску конфигурацију преласком 2s2 елекстрона, на позицију 2pz, чиме настају четири неспарена електрона, истог спина, тј. угљеник постаје 4-валентан. У процесу хибридизације угљениковог атома, настају хибридне sp³ орбитале, које формирају тетраедарски облик угљениковог атома, са четири неспарена електрона на његовим теменима. Хибридизација је начин да се објасни усмеравање електрона у одређеном правцу, чиме се атоми једињења која граде угљеник, азот, кисеоник и фосфор ..., распоређују у правилне геометријске облике. *** Овако трансформисан атом угљеника, сада 4-валентан, омогућава настанак великог броја органских једињења, која су основа живог света. Иначе, угљеник гради десет пута више хемијских једињења, него сви остали елементи заједно. Ниједан други елемент нема то својство. Те особине угљеника су кључне за настанак нуклеинских база и нуклеинских киселина, протеина ..., јер се њихове функционалне групе најлакше везују за угљеник.Угао под којим су, унутар самог протона, одређени односи између три кварка, је изгледа, онај фактор који управља понашањем сваког, појединачног електрона у атому. (стање суперпозиције, фактор неодређености и др). То омогућава елементима да граде хемијска једињења и молекуле са правилним геометријским односима. Познати теоријски физичар, Карло Ровели, каже, да ланци протеинских полимера могу функционисати правилно, само када су полимеризовани-спаковани, под одређеним углом. Након денату-ризације протеина, више их није могуће поново склопити у функционалну форму. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

148


У читавој органској хемији, човек је, изгледа, најкомплексније и најорганизованије паковање енергије (простора), уједно и најинтелигентније. Ипак, на крају се и он распада – распакује и по-ново постаје део јединственог енергетског поља. До распада (болести и старењa), долази због урођеног или стеченог присуства делића енергетског поља који имају различит, (несинхрон) квант угла паковања, па се њиховим деловањем мења вибрациони и ротациони спектар молекула, они се размичу на већа растојања, чиме ћелије, поједина ткива и органи губе функционалност, што резултира оболевањем, старењем и на крају смрћу организма, кад функцију изгуби критичан број ћелија. Лечење људи, па и животиња и биљака, било стандардним, или алтернативним мето-дама и средствима, није ништа друго, до синхронизација вибрација, оних делића ћелија са контра углом паковања, патогених изазивача болести или побуњених сопствених ћелија, и њихово дово- ђење у хармоничан однос са фреквенцијом воде, ОH групе и неутралног водоника (око 1.5GHz). Стабилизацијом воде, стабилизује се општи ритам организма, односно, стање хомостазе. Кључна фаза паковања енергетског поља, је фаза Периодног система хемијских елемената, јер се у њој крију предуслови за настанак органског живота на Земљи и наста-нак виших бића све до човвека. *** Протони су око себе уплели – напрегли, делове енергетског поља у концентрат енергије, кога зо-вемо електроном, а који има својство масе и наелектрисања. Комбинацијом електромагнетног и гравитационог поља, протони су их везали за себе, тако да се елекрони упредају свијајући се према протону, али скоковито – квантно, и распредају, извијајући се, такође квантно, до прве стабилне орбите, која представља равнотежу између снаге ЕМ силе протона и свеприсутне, спољне силе експанзије Универзума, тј. непознате, тамне енергије. У том процесу, електрони повлаче за собом околни вакуум (енергетско поље), доле-горе, по ри-тму који задаје игра три кварка у протону, што је уствари, хармонично осциловање атома као це-лине у енергетском пољу (вакууму). Докле год је то повлачење (натезање) у оквиру импулса дисторзије, тј. Диракове константе ħ, (h/2π), оно је еластично и не изазива промену вибрације околног вакуума (енергетског поља). Кад величина тог импулса постане довољно јака, да почне да “кида” уређену магнетску везу са околним вакуумом, електрон “скаче” за одређени износ – квант енергетског поља, на вишу орбиту, чије се растојање прелама преко константе фине структуре алфа (α). Кад изгуби – преда околини, део енергије који је примио побуђивањем, електрон, попут трзалице на гитари, “окида” околни вакуум (енерг. поље), и враћа се на нижи, стабилан, равнотежни положај. Побуђено око-лно енергетско поље, почиње да осцилује у синусном ритму, трансферзално. Из самог електрона не излази никаква честица, појединачни фотон, него су ћелије енергетског поља сферно побуђене истовремено, а тај импулс се преноси брзином светлости. Ако не би било следећег окидачког импулса, онај први би био запажен као ситна сцинтилација и ништа се више не би догађало. (знамо сви из искуства: чим угасимо сијалицу, истом брзином настаје/нестаје тама). Међутим, ако електрон настави да окида околину фреквенцијом која одговара растојању између основне орбите и следеће, на коју је електрон “подигнут”, а која представља таласну дужину ламбда (λ), за ту фреквенцију, онда ће околно енергетско поље бити стално побуђено, тј. осветљено сферно, фо-тонима који одговарају фреквенцији осциловања, у складу за Планковом енергијом: E=hν. (ν је грчо слово ни, и ознава фреквенцију). Побуђено енерг. поље (вакуум), мења ритам у складу са величином побудног импусла и тај се поремећај преноси радијално као талас, брзином светлости. Сваки нови побудни импулс поља, потискује, такође сверно, сва претходна таласања, истом брзином, тако да су сви они испред нове светлости, за брзину светлости, чиме се објашњава уочени, загонетни, и до сада неразјашњени феномен.

149

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Сам електрон, који има своју масу (релативног) мировања, има своју Де Брољи таласну дужину, која је у корелацији са тал. дужином емитованог фотона. У стварности, не постоји гро-муљица коју зовемо електроном, него се енергетско поље згушњава у форму веома, веома ситну форму тог истог поља, “час доле – час горе”, због чега се јављају необичне појаве и стања електрона: стање суперпозиције; вероватноћа расподеле наелектрисања; време неодређености, (које за електрон износи 10е­ˉ 21s. Како каже др Стен Оденвалд: “као да електрон, у времену краћем од наведеног, не постоји”); принцип искључења; затим, појава спина супротне орјентације; спонтани настанак и анихилација пара; “Кзахват”; електронска дегенерација и настанак неутронских звезда (пулсара), као и још неке појаве. У време када је Универзум постао прозрачан, (на температури од 3000К, енергетско поље (вакуум) је треперио на талас. дуж. од 966nm, а сада трепери на тал.дужини позадинског зрачења од 1,9mm, што одговара температури од 2.725К, (-270,425С°), и фреквенцији од 160,2GHz. Најједноставнији, системски и стабилан облик поменуте дисторзије и паковања енергетског поља после ББ био је водоник, који је чинио 80% Универзума; затим, мало мање од 20% хелијума, и нешто литијума. Сви остали елементи Периодног система ће настати у процесу термонуклеаране фузије у различитим звездама и у процесима њиховог живота и умирања: прво до гвожђа, а у експлозијама супернових, настаће и сви остали елементи до урана. Ако неко хоће да направи свој универзум , довољно је да прибави огромну количину само једног елемента – водоника. У фасцинантном процесу рађања и умирања звезда, настају сви остали елементи, као што је већ речено на почетку текста. Звучи крајње једноставо, чак и забавно. Узгред: процене кажу да космос садржи око 10е82протона, чија је укупна маса око 10е51 кг. Све то чини свега 4,9% космоса и то је сва барионска материја. Од тих 4,9%, само 1,5% отпада на све врсте звезде, планете, астероиде, метеориде, комете..., оно што зовемо чврстом материјом, док остала 3,4% отпада на међузвездани и међугалактички гас и прашину. Дакле, материја је врло ретка ствар у Космосу, те се просечна густина материје може сликовито представити као три муве у Европи, или три протона у ко-шаркашкој лопти. Но, Универзум се стално шири под дејством непознате тамне енергије, услед чега се густина материје смањује, јер се нова не ствара. Узев у целини, Космос је веома је негостољубиво и веома опасно место за живот, јер је неописиво хладно и испуњено сваковрсним зрачењем, од којих су космичко, гама, Х-зраци, смртоносни, а УВ могу бити веома штетни, чак канцерогени. Земља је једино, и неописиво лепо место у Универзуму, погодно за живот скоро 9 милиона врста живих бића. Да ли ћемо умети да је сачувамо? Само уз помоћ науке! *** Тако упреден део енергетског поља (вакуума), који је сада у стабилној форми, као што је водо-ник, стално ће настојати да натегне и веже за себе други атом водоника, творећи молекуле водо-ника као гаса, који су привлачили друге молекуле, стварајући облаке и небуле, формирајући центар упредања, који постаје све гушћи, што представља језгро будуће звезде. Водоник је један од 6 елемената, (поред угљеника, кисеоника, азота, фосфора и сумпора), који играју кључну улогу у настанку и оддржавању живота, јер га лако вежу други, реактивнији елементи, као што су угљеник, кисеоник, азот..., творећи једињења која се одликују водоничним везама између молекула, а које пак, омогућавају постојање течних материја као што је вода, неопходна за настајање и опстајање живота. Барем је на Земљи тако. Претпоставља се, да су могући и другачије форме и облици живота, који нису засновани на угљенику, или им недостаје неки од 6 елемената, C, H, N, O, P i S – који улазе у састав ћелија живих бића, чини око 99% живог ткива, пресудних за живот на Земљи. (тзв: биогени елементи). Уједно су то и макроелементи, којима се придружују Ca, K, Na, Cl и још неки; док се елементи као што су: Cu, I, Br, Mn, F, Fe и др, убрајају у микроелементе.

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

150


Електрон је најмање и најлакше паковање енегет. поља, које “исеца” себе из околине и добија својство масе и наелектисања, и ступа у интеракцију са околином. Електрон, попут трзалице на гитари, “свира” на структури енергетског поља (вакуума) и само мења фреквеницију – тон, којим вакуум већ трепери, који се као синусоиднна осцилација, наизменичном променом електричног у магнетно поље, и обрнуто, преноси брзином светлости. Универзум сада трепери као целина на 2.7245К, што представља линеарно опадање за око 1100 пута од температуре од 3000К, тј. од времена рекомбинације. Међутим, као што је већ речено, “ћелијска” енергија – енергија једног кванта h, изворно трепери брзином светлости у делу енергетског поља који се шири и квантизује брзином светлости, кога називамо вакуумом. Краће речено: секундарни вакуум, (овај познати), узрокован ББ, се квантизује и шири у примаарни вакум, тј. у непознату тамну енергију. Феномен црвеног и плавог помака је промена фреквенције која изазива таласање ссредине короз коју се преноси, тј. вакуума, (енергетског поља). Слично таласању у воденој средини, у којој се јављају различити таласи, иако сваки појединачни молекул има своју фреквенцију, независно од величине таласа. Како ударни талас светлости осваја простор он га и сабија, те је таласна дужина краћа, онда то називамо плавим помаком. За посматрача који испраћа одлазећи талас, вакуум као средина се растеже, те је таласна дужина у црвеном опсегу, па то зовемо црвеним помаком. *** Најфинија музика свира у нервном ткиву живих бића, где су ноте појединачне мисли (информа-ције), које су, уствари, информације (мисли) оног првобитног енергетског поља, које је имплоди-рало. Мозак је, међутим, оптереећен гомилом других информација које су се трансформисале у физички облик и чине тело живих организама. Та два паковања мисли: тело – ум, су у великом, ритмичком нескладу. Да би живело, тело је јаче од ума. Тек на крају живота, тело попушта и побеђују оне фине мисли (информације), јер се оне друге физичке распредају, да би се у коначном и саме трансформисале у мисли (иноформације). Када се до краја распадну (распреду) све честице које сада сматрамо материјалним, онда ће онапримарни вакум, кога сада зовемо непоознатом тамном енергијом, остало после Велике имплозије, буде поново испуњен мислима (информацијама), тј. када скуп C, поново постане скуп А. *** Изрази, зрачење, топлотно зрачење, емисија и сл. нису увек адекватни конкретном физичком до-гађају. Више би одговарао израз вибрација ћелија вакуума (енер. поља), било спакованогу чести-цу, што приморава и саму честицу да вибрира и има своју де Брољи таласну дужину, или спако-вану у форму хемијског елемента, који је онда независан систем и има своју, строго одређену и експериментално утврђену фреквенцију. У Периодном систему елемената, између два суседна елемента, нема места за неки трећи елемент. Такође, своју фреквенцију има и сваки молекул, хемијска једињења, разни полимери; свака ћелија живих организама; поједини органи; организам као целина, а некад читаве друштвене заједнице, као што су: пчелиња друштва; јата птица или риба, биљне заједнице итд. Фреквенција позадинског зрачења је заједничка за читав Универзум. Већ смо рекли да се ради о заједничкој температури од 2,725K, што одговара таласној дужини од 1,9mm, па је заједничка фреквенција за читав Универзум је 160,2е9 Hz. (160,2 милијарди Hz). Следећа фаза паковања је исказана Законом о Периодном систему елемента. Интеракција са окружем је строго дефинисана, те су паковања (хемиј. једињења), предуслов за укупан диверзитет једињења, богатство форми, микро и макро живих бића и разних објеката у Универзуму.

151

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Паковања на бази угљеника, довела су до формирања органске ћелије, која има способност само-репликације, чиме манифестује појаву коју зовемо животом. Еволуцијом једноћелијских облика живота, настали су сви остали, мање или више сложени облици, укључујући и човека, као најкомплесније, живо биће, једино које има разум и свест о себи и свету који га окружује. Сви облици паковања, неорганска и органска, су у непрекидној интеракцији енергетског поља од којег су и сами настали као форма згуснутог поља. Снага вибрације непознате тамне енергије, вуче своје спаковане делове (честице и тела), желећи да их распакује, распреде и опружи, како би поново успоставила симетричну равнотежу Де Сите-ровог Универзума – енергетско поље Еуклидских особина и без димензије времена. Мерење физичких карактеристика које поседују елементи енергетског поља, па и самог поља, по-мажу нам да лакше закључујемо о њиховој природи, било да је разумемо или не. То није дово-љно за потпуно схватање свеукупне стварности, него је потребна апстрактна, филозофска интерпретација измереног и наученог, јер постоји ниво испод ког се не да ништа мерити, а лежи у основи испод нивоа који смо разумели. О томе се мора закључивати, не само умом и разумом, него снагом и дубином људског духа. У овом контексту може се разумети парадокс два прореза, јер се исто енегетско поље налази и већ трепери, како испред, тако и иза прореза. Појава интерференције иза прореза је логична последица промене испред прореза: свака тачка погођена таласом, постaје извор новог таласа. (Хајгенс). Сплетеност два таласа у конструктивној интерференцији може добити снагу довољну да упреде поље које осцилује на радијусу електрона, па је тако могуће и стање суперпозиције, тј. да дође до упредања на два места, али супротног спина, јер упредање енегетског поља у једном смеру, аутоматски узрокује упредање на блиском месту, али у супротном смеру. Онос бариона и фотона мора бити сразмеран и симетричан, јер су фотон енергетски еквиваленти промене ритма кога су изазвали бариони својом вибрацијом. Међутим, проблем непознате тамне материје, (која чини 26,8% Универзума), постоји због тога што су се делови енергетског поља упрели-спаковали без фазног преласка (кваркглуонска плазма-кваркови-протони-атоми), тј. честице тамне материје су настале у једном маху, због чега нису успеле да стекну наелектрисање и знатно су веће масе. Без наелектрисања нису способне за ЕМ зрачење и апсорпцију, али због значајне масе испољавају снажно гравитационо дејство, (на основу чега је и откривена ова материја), што узрокује веће угаоне и периферне брзине галктичког диска, од оне која би била одређена само масом барионске материје. Закључено је да постоји нека материја око галаксије, која неколико пута надмашује масу саме галаксије, због чега се осећа веома јак гравитациони утицај на повећање угаоне брзине галаксије. Будући да се не зна о каквој се материји ради, добила је такво име: непозната тамна материја. Проблем магнетних монопола се разрешава тиме што су се парови монопола слепили у магнетне диполе и створили честице барионске материје. Проблем равности (eng. flatness problem), односно, изненађујуће мале промене у изогтропији коју очитавамо у позадинском космичком зрачењу је логичан, зато што је, све до појаве спајања првих монопоса и прве дисторзије простора (енегетског поља), а то је морало бити стање читаве фазе инфлације, све до 10e-35s, док је Универзум био хомоген и симетричан – није било ни на-јмање дисторзије енергетског поља. Тек ће спаковани делови е. поља, нарушавањем симетрије и хомогене структуре, добити своју масу, а тиме и испољавање гравитационе силе. Првобитно енергетско поље је сада подељено у два дела: након имплозије остао је примарни “празан” (false) вакуум, чија је снага и даље доминантна, а на другој сва материја (звезде, планете, гас, галаксије, црне рупе..., са секундарним вакуумом, који има ЕМ својства. Захваљујући снази и превласти непознате тамне енергије, која шири свемир и развлачи растојања између свих небеских тела, условљавајући њихову динамику, док гравитациона сила материјалних тела условљава њихову ротацију и груписање у звездане системе, галаксије, галактичка јата и кластере. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

152


Тај динамички однос омогућава постојање нашег Света који, иако нашим чулима неприметно, срља огромном брзином у ону непознату тамну празнину. Али, то ће потрајати... Могу се наћи процене које говоре о незамисливо дугом периоду од: (10е120)30 година. (или чак “гугл на гугл” година). Када би изненада нестало непознате тамне енергије, (требало би дфа је немогуће), сва материја би се скашила на једно место. Силна гравитација би је, вероватно, претворила у огромну црну рупу. У међувремену, на Земљи, поред свих угодности живота за неке, више од милијајду људи нема приступ питкој води; нема довољно хране; харају епидемије најтежих болести; масовно умирање ратови и сл. Поврх свега, расту претећи изгледи да свет склизне у 3. светски рат. Није никаква утеха, ако то буде дуготрајна серија мањих ратова, на више локација. Проблем хоризонта се може објаснити тетраедарском структуром енергетског поља, јер омогу-ћава догледање у свим правцима, најкраћим путем, те се, космолошка константа (λ), која пре-дставља однос снаге гравитационе силе на једној, и снаге непознате тамне енергије, на другој страни, може схватити као линија која, највећи део еволуције космоса, није одступала од праве, због потпуне хомогености и изомерије поља ББ. Гравитација настоји да целокупну материју сажме што јаче, НТ енергија, која шири космос, тежи да материју распреде-распакује. Она има превласт, ширење се убрзава и космос ће доживети распад свих ентитета које сада зовемо материјом: од галаксија, преко звезда и планета; живих бића, атома и кваркова – све ће се расплести. Чак ће се и простор-временско ткање поцепати (Биг Рип). Остаће само енергетско поље, у потпуној тами и на апсолутној нули 273,15...,С°. (Неки научници процењују време распада на око 22 милијарде година. Извор: Нова галаксија, 21.12.2018.). Насупрот космичкој константи (λ), светлост се простире праволинијски само док не наиђе на довољно велику масу, тј. јако гравитационо поље, а онда, пратећи повијање просторвременског ткања (енергетског поља), и сама се повија. Кад је радијус закривљености енер. поља толико мали, поље се урушава у себе и настаје црна рупа. Пратећи структуру енер. поља, урушава се и сама светлост, јер је радијус дисторије мањи од њене таласне дужине. На овом примеру се веома лепо огледа Ајнштајнов принцип еквиваленције, стуб Опште теорије релативности: Маса говори простору како да се криви; простор говори маси како да се креће. Ова појава, такође, изражава ефективност два дивна принципа које природа преферира, а то су: једноставност и елеганција. Лепота и хармонија, проистичу из ова два. *** Човек, као најкомплекснија форма паковања јединственог енергетског поља, носи у својој свести ахетип оног кόда и делић оног савршеног Ума (информационог поља), од кога је све настало. Тај делић Ума се може развијати и усавршавати, како изгледа, довољно дубоко, да стекне снажну имагинацију и свест о целини постојећег, као и потребу да закључује дубоко и снажно, чак и о самом Уму (самотворном енергетском пољу). Логично, јер је и сам део тог истог Ума. Иако имамо сјајне примере великих умних и интелектуалних достигнућа током људске историје, увек се питамо да ли су досези довољно дубоки и уверљиви. Зато научне истине доказујемо експериментима, а о даљим питањима која, стално и све јаче, исксавају после сваког новог научног продора, дискутујемо, спекулишемо и покушавамо довести у неки оквир који би могао бити постављен у форму научне хипотезе. Ако је докажемо, то постаје научна истина, а настављамо и даље да истражујемо и преиспитујемо различите идеје и концепте. Према овој теорији, никад довољно да сагледа целину, јер се физички Универзум никад не пре-дставља у пресеку, него као динамички ток физичких процеса и сталних интеракција спакованих делова енергетског поља, са пољем као целином. У том смислу, све је у Универзуму нераскидиво повезано и изложено међусобном утицају, сагласно законима природе. Према Ајнштановој Специјалној теорији релативности, стварност се представља различито сваком посматрачу, зависно од брзине којом се посматрач креће.

153

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


Нучно, можемо мерити само одразе стања до ког нам досежу инструменти. Али, фактор неодређености, због деловања димензије времена, је на нивоу Универзума исувише велики, да бисмо имали пресек стања Универзума у неком тренутку, јер су тренуци растегљиви и сажимљиви – зависно од брзине, како је већ речено... Немогуће је имати пресек стања Универзума у једном тренутку. Одговоре које добијамо експериментално и инструментално, нипошто не можемо сматрати кона-чним . Они ће важити само док се Универзум шири, тј. док траје динамички ток. Физички закони су израз односа снаге непознате тамне енергије, која развлачи и шири Универзум, на једној страни и свих других сила и фактора који делују на другој страни. (материја, гравитација, ЕМ...). Пошто налази говоре да се Универзум убрзано шири, као што је горе наведено, најновија сазна-ња космолога говоре о 22 милијарде година будућности, у којој ће снага енергије ширења у тој мери надвладати силе опирања, да ће доћи до цепања простор-времнског ткања (Биг Рип). *** Постоји само један план: суперинтелигентно, мисаоно (информационо) поље, које само себе трансформише на начин описан на почетку. Све промене у настанку и еволуцији Космоса су манифестације процеса трансормације енергетског поља: од савршено хомогеног, изомерног и симетричног енергетског поља, у различите форме просторно и временски детерминисаног, физичког Универзума. Већина људиди, свет доживљава и разумева, користећи здрав разум. То је најприроднија ствар. Али, здрав разум, не само да није довољан, него заварава човека, јер има физиолошка ограничења и не може појмити микро и квантни свет, пошто нема чула којима то учинио. Не може да види, чује, осети... квантни свет, како иначе поима и разуме макро свет, јер појаве у њему региструје својим чулима. У квантном свету здрав разум, и логика заснована на њему, нису од велике користи. Вероватно праве штету, јер спутавају имагинацију. О појавама на квантном нивоу, мора се посегнути за апстрактним начином мишљења, и за маштом. У мору измаштаних грешака, појавиће се нека оригинална идеја, која разрешава проблем и омогућава даљи прогрес. Сви делови целине, од најситнијег до накрупнијег, носе у себи сêме и кόд оне савршености од које је све сачињено: неки мање, неки више – људска бића највише. Барем, колико ми знамо. Сасвим је реално очекивати да у Универзуму још негде постоји интелигентан живот. Универзум садржи на стотине милијарди галаксија и у свакој од њих, на стотине милијарди звезда. Многе су сличне нашем Сунцу. До сада је откривено скоро 4000 вансоларних планета. Истина, мали број њих има сличности са Земљом, али има и таквих. Научници сада основано сматрају да је Марс, до пре, скоро 4 милијарде година, имао магнетно поље и атмосферу. Пошто је дупло мањи од Земље, гвоздено језгро му се брзо охладило, изгубио је магн. поље, па је атмосферу одувао соларни ветар. Скоро сигурно је било воде, а вероватно и микробиолошких облика живота. Много метеорита и разног камења, је пало са Марса на Земљу, (нарочито у раној историји), па је основано помислити да су са собом донели и микроорганизме, као семе живота. Могло би се рећи, да ми љиди, придајемо себи више важности, него би требало, уображавајући да смо створени, баш овде, на Земљи, из посебних разлога Творца, а сва та безграничност Универзума, да постоји само због човека, тако непоуздане и агресивне јединке, која је, како видимо, у стању да доведе у питање, не само сопствени, него и опстанак целе планете. И то једине која ваља за живот. Као да је уз ген за настанак и развој човека, одмах до њега уграђен и ген за деструкцију и уништење окружења од кога живи и опстаје. Информационо (мисаоно) поље, као целина, нема никакав антрополошки циљ, већ се понаша узрочно-последично, повинујући се законима унутрашње логике, као Универзално биће, које, по сопственој природи, не може имати фокус и “преусмерити пажњу” на неки локални догађај или на било ког појединца, ма колико био моћан и важан овде Земљи. ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART

154


Човекова посебност је у томе што је савршеније паковање од свих осталих, са посебном биодинамиком и једини има разум, свест и машту. Кључно питање јесте формула паковања мисли (информација) при имплозији, што наравно, одређује и формулу при распакивању, тј. при експлозији. У оба случаја, најважнији је квант угла, јер је он пресудно важан за паковање енергетског поља у форму будућих честица материје. Већ сам помињао паковање полимера протеина, а такав је случај са свим молекулима. Како би се иначе хромозом човека, дугачак скоро два метра, спаковао у ћелију величине неколико десетина микрона (10 – 100μm. Бела крвна зрнца су најситнији: 3-5μm, до нервна ћелија, са својим разгранатим крацима може бити дугачка 1м, па и више. Код жирафе и до 3м у врату.) Како се у ћелију смести око 150 различитих органела? Угао паковања је пресудан за функционалну форму органских једињења . (ДНК, протеина, масти ...). Нумеричка вредност бездимензионе константе фине структуре - алфа (0.007297352536), која зависи од скале енергије на којој се мери, је мера односа два суседна кванта енергије. Постоје само кванти енергије који чине све, те се не може рећи да испуњавају неки простор, јер он не постоји сам по себи. Енергетско поље је све што постоји, издељено на кванте. Вредност алфе и даље остаје велика непознаница и загонетка, шта суштински представља тај мистиреиозни број, кога многи физичари држе увећаног на зиду, да им је стално пред очима. Кад се у појединим деловима скупа С, тј. у садашњем Универзуму, елементи тог скупа тако уреде да личе на скуп А у малом, (имају сложен нервни систем и свест), односно, имају делић урeшености оног Ума из скупа А, онда тај делић себе зове човеком, остатак скупа С зове Универзумом и сл., а скуп А, човек назива Богом, Творцем и слично. Будући да је човек енергетски веома зависно и неефикасно биће, стално је заузет борбом за пре-живљавање, човек нужно постаје егоцентричан: све мери у односу нас своје, иначе ограничене способности и могућности – све види локално. Да би олакшао своје бивствовање у овом свету, да не би “потонуо”, хваата се једном руком за нешто, а другом “плива” у немирном мору живота. Временом је закључио, да је најбоље да томе за шта се придржава, припише својства свемоћног Творца, који, будући да је створио све па и човека, сигуно “зна шта ради” и да води рачуна о целој творевини, а о човеку посебну, будући да је главни циљ и смисао целокупног стваарања. Тако човек олакшава себи живот и скида одговорност са себе. Много је теже схватити стварну, физичку реалност природе и законе који њоме управљају. Још је теже свесно пристати на ту реалност, “пустити” обе руке и “пливати” сам у енергетском пољу Свемира – енергетког поља, као сложено упакован делић тог истог поља и у интеракцији са њим, свесно прихватајући последице деловања постојећих закона тог поља. Утешно је знати да је сваки појединац помало Бог (као и свака животиња, биљка, камен, сваки хемијски елемент...), али је врло неугодно сазнање да си, у динамичком процесу кроз које пролази поље и сам привремени и пролазни ентитет – један од безброј сличних. Пролазност живота је условљена деловањем II Законом термодинамике, једнм од најважнијих у Космосу, јер по њему све настаје и све нестаје. Много је лакше живети лаички, у незанању, а много је лепше и природније. Као слаб и уплашен, човек се окреће Богу и моли га, да га чува и спаси; да мења универзалне и општеважеће законе природе, од случаја до случаја, како је коме потребно. Суровост услова у којима је човек живео у свом еволуционом развоју, сасвим оправдавају његову потребу за Богом и молитвом, јер му то олакшава живот и даје наду да ће преживети и заслужити “живот вечни”. Идеја вечног живота је исконска потреба људског ума и има порекло у вечно постојећем Уму/информационом пољу, од кога је све и настало, па и људски ум. Али, II Закон термодинамике је неумитан. Захваљујући њему, Универзум (а тиме и сав живот), су добили динамичка својства и димензију времена. Када, по том истом закону, не буде више разлике у енергетком потенцијалу између две тачке у Универзуму, неће бити ни тока енергије; неће бити никаквих догађаја; нестаће димензија времена – све ће стати. А, то је исто као да не постоји ништа, у физичком смислу. Али остаје вечна енергија мисли – инфорамцоно поље, из кога може поново настати нека трансформацја у неки, нови физички Свет, са сличним или бољим Законима, па и бољим људима. Што да не? Такав развој будућих догађаја би одговарао заговорницима теорије о вечном, осцилантном Космосу. 155

ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART


CITATI O PESNIŠTVU

Postoje trenuci u kojima, preko jedne jedine reči, jedne jedine rime, pisac pesme uspeva da se nađe tamo gde niko pre njega nije bio, dalje, možda, nego što je i sam želeo. Onaj ko piše pesmu piše je najviše zato što je pisanje stihova izuzetan pokretač svesti, razmišljanja, razumevanja vaseljene. Kada jednom iskusi to pokretanje, više nije u stanju da ispusti priliku da ga iskusi ponovo; postaje zavisan od procesa, onako kako drugi postaju zavisni od droge ili alkohola.

Josif Brodski

Pesnik se igra, ali to nije dečja igrarija. Upravo u ovome i leži tajna metoda maštanja. Ono što pesnik izmašta na ovakav način, postaje činjenica koju niko na ovom svetu ne može da porekne. Slobodan Škerović

Moć sna je u sanjanju, u postojanju koje ne zna za moć buđenja. Pesnik svoju maštu, ili san, prevodi u život i taj izmaštani život prevlađuje nad ovim na silu, zkonima prirode, ili ljudi, nametnutim. Slobodan Škerović Proživljavanje paralelnog života u mašti nužno je pesniku jer je taj život onaj u kojem se odluke, donete u sili koja ne pati, sastavljaju i obznanjuju. Prvo tamo, a tek onda na papiru, na koji se pesnik potpisuje bezrezervno. Slobodan Škerović

156


PESAK U ZUBIMA

Живко Теодосић Поглед за крај

Т а м о ...

Једном, ако ме нема... дуго... – онда знај; Најчистије душе поклон – твога ока сјај; Желео бих – мио – један поглед за крај; Последњи и нежан – за мој опроштај.

где свака моја, мис'о завршава; где моје снове, машта оживљава; где среће моје, умрла је слава; тамо – сахрањена – моја љубав спава.

Погледај у небо – у звездани ноћни свод; У сазвежђу „Близних душа“ – једна нова блиста; Горе, где су земни снови – моје маште плод; Чекаће те вечно, једна љубав – искрена и чиста. Из бескраја, вечног плаветнила; Низ умилни и благи – Сунчев зрак; Са звезданих – небеских висина; Послаћу ти ову песму – моје душе знак. Дочекај је са осмехом – као некад мене; Рећи ће ти нежно, све што нисам смео; Једина си радост била, срцу које вене; Сваки сусрет кратки, вредео је живот цео. Једном, када згасне ока сјај, а небо засија; Сазнаће се тајна – видеће је цео свет; На звезданом своду, биће најасјанија; Твоја душа рајска – Јужног неба цвет.

Тамо... где песме ове, не допире глас; где срце трепери, к'о на ветру влас; где болу моме, нећу наћи спас; тамо, ничега нема – јер нема нас. Тамо... где астрална сенка, нечујно се њише; где љубави мртвој, ни име не пише; где лију сузе жала, к'о потоци кише; “Узалуд је будим“ – не чује ме више. – о– Овде ... је, бледо лице, једног бола; срце ропти – сломљено на пола; душа празна – река без извора; реч без гласа, због речи прекора; Овде … скрханоме телу, последња је миља; корак клеца – на домаку циља; поглед лута – с' краја – на крај диља; рука, сеже к'небу – молећ' да засија... Пут успења – вечна, стаза плава; Да се винем и Господа питам: сан је, или јава? Што ми узе разум, мис'о очарана? Верујућ' да љубав – Његова је слава.

Меша Селимовић: „Душа често може да одржи тијело, али тијело душу никад!“ 157


http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.com/ 158


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.