Irena Lukšić
Mala Jelsa, Krnjak i Šišljavić. Tko bi sada stanovao iza tih mogućnosti? Tko? Tko može bez nervoznog smijeha odgovoriti na užasno pitanje meritornoga žurnalista? Tko može zamisliti i osmisliti moje daljnje planove? Možda Željko? Zamisli da predložim tom tipu da dođe po mene onom svojom oklopnom žabom zvanom citroen! Zamisli! Znaš kako bi reagirao? Ovako: u redu, Nathalie, dolazim po tebe u Karlovac, ali uz jedan uvjet! Klekni ovako pijana nasred ceste i zamoli me da ti oprostim za sve gluposti što si ih izvukla u razdoblju od mog razglašenog rođendana pa do vaše još razglašenije izložbe. Sjećaš se što si sve pričala? Ne? Baš neobično! Onda te moram podsjetiti: eto, navodno si vidjela Ključarić Biserku kako u prozirnim gaćicama pleše na mome radnom stolu... Za inženjera Ramljaka rekla si da je pokvarenjak svinjski stisnutih očiju i da si ga uhvatila kako ti u sandučić ubacuje hrpu prostih pisama... Spominjala si i stanovitog Stišćak Peru ili Jožu, stručnjaka za obnavljanje himena, pa košarkašicu Davorku zvanu Preklapača, neku njegovateljicu iz dječjeg vrtića i tako dalje. Zato klekni nasred ceste, po mogućnosti gola, da ljudi vide kako ti se trese onaj debeli madež ispod pupka, i zamoli me da ti oprostim za sve što si pomislila!... Znam, trebala sam shvatiti da se moji planovi roje poput crvenih karlovačkih autobusa s pogrešnim tablicama, da nestaju, pa se opet pojavljuju i tako potiču varljivu nadu u drukčiji život. Ali, odnosi među stvarima i ljudima nisu tako jednostavni kao što se to čini. Iznijet ću ti samo jedan primjer, jako svjež. Mira i ja radile smo plakate za maturalnu zabavu na tavanu njene kuće. Trenutke pamtim po pucketanju blijede vatre u peći i zatupljujućem smradu lož-ulja. Vrijeme je nekako sporo prolazilo, kao da je taj tavan nečiji san, u kojemu se ne može koraknuti ni naprijed ni natrag. Jedino je Mira mogla stalno skakati pred starinsko zrcalo i podcrtavati oči debelom crnom olovkom. To mazanje bilo je besmrtno: kad joj je ruka promašila crtu, jednostavno je pljunula na vrh kažiprsta i masni crni pojas začas se povukao u potreban red. Oči koje je naposljetku dobila uopće nisu bile njene oči nego tuđe. Možda Kleopatrine ili Helenine. Nije bitno. Bitno je da sam ja cijelo vrijeme pričala silne gluposti: kao, znaš, Mira, Željko me lukavo izvukao sa sata fizike i onda smo se vozili u njegovom novom citroenu, pa Željko je cijelu noć svirao na svadbi predsjednika omladinske organizacije i stvarno se nagledao 48