Novi Kamov 4 2011.

Page 1

4 2011. sv. 41 god. XI

4

sv. 41 god. XI

2011.

Sanjin SOREL Ervin JAHIĆ Milorad STOJEVIĆ Irvin LUKEŽIĆ Mirela FUŠ Ivica ŽUPAN

4

2011.

Darko GAŠPAROVIĆ


novi KAMOV br. 4, sv. 41, god. XI, 2011. ISSN 1333-4972

novi KAMOV

1


2 2

novi KAMOV

novi KAMOV br. 4, sv. 41, god. XI, 2011. ISSN 1333-4972 Naklada Izdavački centar Rijeka Za nakladnika Milan Zagorac Glavni urednik Ljubomir Stefanović / ljubomir.stefanovic@ri.t-com.hr Uredništvo Lavinia Belušić / lavinia.belusic@ri.t-com.hr, Aljoša Pužar / aljosa.puzar@ri.t-com.hr, Lovorka Ruck / lovorkaruck@net.hr Urednički savjet dr. sc. Elvio Baccarini (Rijeka), akademik Nedjeljko Fabrio (Zagreb-Rijeka), dr. sc. Nina Kudiš-Burić (Rijeka), prof. dr. sc. Nenad Miščević (Maribor-Budimpešta-Rijeka), akademik Danijel Rukavina (Rijeka), akademik Petar Strčić (Rijeka-Zagreb) predsjednik, akademik Miroslav Šicel (Zagreb-Malinska) Oprema Damir Ban Naslovnica Mladen Jurjević Lektura i korektura Marijana Malovoz Adresa uredništva Ivana Zajca 20/II, 51000 Rijeka Tel. 339-188, 339-287, faks 338-482 e-mail: icr-ri@ri.t-com.hr, novikamov@net.hr Priprema Mladen Jurjević Tisak i uvez Kika-graf, Zagreb Na naslovnici i poleđini: Željko Badurina, Razglednice

Časopis izlazi u četiri broja godišnje. Rukopisi se šalju na adresu uredništva u ispisu i na disketi. Rukopisi se ne vraćaju. Cijena pojedinog broja je 20 kuna, a godišnja pretplata od 60 kuna uplaćuje se na žiroračun broj 2360000-1101709767 kod Zagrebačka banka d.d. s naznakom za Novi KAMOV. Ovaj broj se pojavljuje uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za društvene djelatnosti i Grada Rijeka, Odjela gradske uprave za kulturu.


novi novi KAMOV KAMOV

Kazalo

Sanjin SOREL, Intimni život Grete Garbo

Ervin JAHIĆ, Nemjesto

Milorad STOJEVIĆ, Die Falkentheorie

5

19 27

NOVI FJUMANOLOŠKI PRINOSI Irvin LUKEŽIĆ, Natalia de Ciotta – ugledna riječka dobrotvorka i njemaćka spisateljica Uvod. Djetinjstvo. Rana mladost. Prvi brak. Drugi brak. Književno djelovanje. U riječkom krugu. Na kraju puta 49

IZA OGLEDALA Mirela FUŠ, Jezične igre – i Alisa u šahu i šah u jeziku kod De Saussurea i Wittgensteina Uvod. Jezične igre – i Alisa u šahu i šah u jeziku kod De Saussurea

Wittgensteina (Wittgensteinov koncept jezičnih igara i/ili jezik kao oruđe te o Nepostojanju privatnog jezika. Privatni jezik prema pravilima igre Alise Liddell. De Saussure između jezične igre i partije šaha kao sustavima vrijednosti. Arbitrarnost u jezičnim igrama kod de Saussurea, Wittgensteina i Carrolla). Zaključak. Literatura. 74

3


4

novi KAMOV

LIKOVNI NOTES

Ivica ŽUPAN, Neposrednost komunikacije

86

PRIKAZI, OGLED

Darko GAŠPAROVIĆ, Važna i vrijedna monografija

97


novi KAMOV

5

INTIMNI ŽIVOT GRETE GARBO Sanjin SOREL

Ordo rosarius equilibrio Spalite, spalite pogane! Krastave jezike iz krugova U rasolu. Opišite ime i mene u njemu. Zatvaram oči kako ne bih Čitao bedastoće o lirskome Pjesništvu. Nestajem na proplancima Što su vjetrometine na vodotocima. Nemam šanse pred životom. Književni kritičari sve znaju o Koncima kojima spajam Kraj s krajem, uvjeravajući ih U neophodnost paradoksa.

Varava je metafora o trajnosti postupaka, Ljubavnice su mlade slikarice, Hibridi se rađaju kao demoni ili kao Okolnosti. Naprosto okolnosti. Hell is where the heart is, it’s a place for you and me Čekaj da spalim kuću od dima, Od Usherovih, na močvarama punim Škorpiona i žaba, zmija, pijavica. Kada nema iskustva iz kojega se uči O vještinama pisanja sanjarica. Naprosto, pogrešno ime.


6

novi KAMOV Jezične politike Jezici su stvorili krugove, zatvorili Prolaze do iskustva od kojih se mogu Pjevati pjesme o nestajanju. Recimo, U dvostruka ogledala. Govor nije nužan, tijela će Bolje znati disati U sabijenoj vrućini, kolovoškoj vrućini. Gledaj oči za cijelo kraljevstvo Gladi ovoga XX. stoljeća. Hoćemo li pridavati značenja Ili se potpisivati oblicima Nalik oblacima, kišnima? Gladni smo. Siromašni mogućnostima Stvaranja privida. Kojega nema Kao niti deve u pustinji, već fatamorgana. Da, da, u povijesti jezika nema ljepote Već nužnosti i okolnosti, a zamke u koje upada Samo su legende, skliske, naravno, Pa o čemu bi u protivnome Maštali sterilni znanstvenici. Dvostruki jezici, pisci lažnih žića Prepliću se u vatri i perju u ptici U Pjevu za Feniksa što kaže niks frštee Ako je ona upravo Ako, pogodba S neizvjesnim početkom. Stoga su jezici tako velike poetike.


novi KAMOV Goth kultura I ne znajući si goth Ukućana bezbrojnih Crnih Na čuvarima je Zasaditi dijamantno prstenje U nosnice Crnih kao okna oka Nacrtana na rubovima Popluna Pečat saveza Sličan Zavjeri. I kada Dorta Jagić Kaže oj gotiko šećeru Vjerujem joj do Povjerljivosti Kao i Gretinim Kretnjama Onako olako Kao što se perje Lijepi pticama.

Koliko fantoma Na trepavicama? Više no zakovica Na cipelama Ili manje od Napušenih anđela? Hrvatski pjesnici Su bezbožnici Posvećeni marijanskoj Lirici. Moja ljubavnica Ima đavolov dar Dijeljenja darova. Neka joj je dug život Na zemlji Dok Siuxie sklanja Ikone U podrum.

7


8

novi KAMOV Uvjeti i pogodnosti Prčkamo po sebi dodirima i jezičnim varijacijama Na temu. Pomaknuli smo stijenje, a u kosi sadili Perivoje, rijetke riječke. Imamo razloga vidjeti čuda jer govorimo o rukama Zaokupljenih potragom. Uvale, pjesničke večeri, U mrtvim automobilima dišu kao grad noću. Koliko odgađanja i čekanja pravih motiva da bi Slika sjela na mjesto, koliko krivih skretanja, i Ostalih velikih malih banalnih stvari. Prčkamo, Kao da učimo pisati tuđim jezicima, kao da Ponovno moramo savladati strpljenje i zavisti. Čuvam demone jer o njima mogu pričati Dobrodušno, ništa drugo i nemam, jer na Izlazima ostavljam stečeno. Osim literarnih Aluzija koje, odreda činjenice, otvaraju gladna Usta. Da bi jezičnim varijacijama oglodali Teme do kosti. Prčkamo po sebi dodirima, Masnih prstiju halapljivo jedemo pečene šljuke, Teško je biti suzdržan. Prekomjernosti nas Čuvaju od loših energija. Prčkamo po sebi Dodirima i jezičnim varijacijama, postajemo Pismeni. Kao visoka kultura perivoja, Parkovnih skulptura, skrovitih živica na kojima Ostavljamo strasti. Nema ničega ozbiljnijega Od smijeha. Mislim da sve ostale književne Konvencije pred tom slikom padaju u vodu. U jezičnim varijacijama nema kraja o kojemu Bi se nešto pouzdano moglo reći. Osim da Nas jezici slijede u stopu, čak i noću.


novi KAMOV Vježbe opažanja Smišljao sam, dok sam skupljao olinjale apokrife u tuljke i slagao ih obiteljsku vatru, načine na koje ću poletjeti u potpuni mrak, gdje je silovit povjetarac u duši. Baš kao što testamenti spominju čuvare praga. Buka, krvne zakletve, očaj. Previše je šećera na jezicima. Kako ga uhvatiti u koloplet u vrzino kolo, kalem uz vjetrove? S njima ližemo mrtva tijela pergamena, kao knjige. Umjetnost je fotografije vidjeti tajne prolaze kroz ptičje perspektive ili riblje sunovrate koji su toliko stvarni da pomišljaš prerezati si vene i grkljan kad lažem o ljubavi. Svijest o besvijesti, na momente. Dugo ništa nije mirisalo na smrt, ubit ćemo pse za gladnu, pulsirajuću unutrašnjost. Grč ruke dugotrajan, uporan da postane kretnja. Kojom pišemo upute za dobru ljubav. Voliš kad se zavjese miču. Na staklima kolo, swing se pleše. Obožavam se svađati s s pirsiranim anđelom jer kaže da nije toliko blještav kao što se čini dok namiguje ispod Ray Bana. Znam da sad spavaš. Naslonio bih glavu na tvoje dlanove, sakrio se pod ruku. Tamo je noć. Čujem uvukla bih ti se pod odjeću. Da se osjeti, osjetimo. Idem spavati. Ne znaš što si mi napravila danas. Jako. Volim sve filmove Grete Garbo, bez obzira na italic kojim će me gnjaviti cijeli život.

9


10

novi KAMOV Bakine vradžbine Čitav dan Greta Garbo jede čokoladni puding. Nasuprot tome, sam puding je. Nasuprot tome, ne leži u agoniji bez uzroka i povoda, povoca. I zaista razumijem da nema televizor koji treba ili ne treba ugasiti. Nasuprot tome, ona misli da joj puding kaplje po spavaćici. Nasuprot tome, misli, budi gol sa mnom, kapajući. Tolikom žestinom guta prazninu, zatim se obnavlja u trenucima nepažnje, guta sveta mjesta, što sva vode u propast. A dalje, Greta Garbo na jasnom hrvatskom jeziku kaže: Molim te, ne daj da budem u toj liniji ni točka, molim te. Molim samu sebe, samoga: budi čovjek, uvijek sanjaj. Zmija, ženski rod, linija, krv. Daj mi sinoćnje demone, vrati mi ih na duže, od sada! Ne dopusti da se kasnije začudim što se vagina zaista zauvijek usidrila baš tu dolje. Nije vagina kriva, baka je učinila nešto skriveno. Napravit ću sve. Pravac, muški rod, jednina. Hvala što postojim. Znaš? Ti, ti i još pokoje veliko postojanje.


novi KAMOV Kada pijetao triput kukurikne Lampe, lutke i čokolada u izlogu, velikom prozoru s udobnom sjedalicom na oknu, ljuljačkom za keramičko-platnenog klauna, gosta afektirane tuge. Vježbam sjećati se humka u kojemu sam posadio trešnje. Na pladnju držim glavu stonoge. Plavo blato Papuka raspiruje sunce. Čudna su skretanja koja uvijek idu pravocrtno. Ne naručujem ništa zbog golubljega perja, olinjalih naslona i lutajućih sjena iza kojih se nastojim sakriti. No, ne uspijevam. Osjetim lovor u nosu, travu i zemlju na koljenima, kožu na pupku, vulvu na jeziku. Pijetao triput zakukuriče na što zvona s obližnje crkve nagovijeste čudo, koje se ipak ne dogodi. Jer ne vjerujem u njega. Sada bih cijelim tijelom obgrlio sjedala u kupeu, svom svojom kožom ih presvukao. S olovkama, bilježnicom, fotoaparatom i srcem u torbi.

11


12

novi KAMOV U što vjeruju zmije Kika catering One su mali propusti u otiscima. Samo se igraju ajnca. Tako im Je raspoloženje uvijek na početku. Šulja se oko kompa i hoće Biti tiha kao dah na staklu. Čim Ispari, čim popije kavu u najlone Slaže lajkane stanice. Izlazi na Njima obučena u til i čeka ljetnu Kišu. Ali i u njima su oni i to Ide u beskraj. Zablude su bliže Što se više traži nacrt vlastite duše. One su, usto, veliki ulozi u igri S mrtvim pokerašima. Ubija ih Prevelika bahatost i lakonska Mudrost. Opet bi trebalo magnum Prisloniti na uho. Čuješ li zujanje Telefona? Čuješ li glas proroka? Protječe li u nama svrab ili samo Mislimo na antikne događaje. Tko bi znao u što vjeruju zmije. Osim da skupljaju gomolje po Riječkim ulicama i hrane se Heroinom. One su, valja reći, Filmske heroine. Nekakve Nesigurne pridošlice u pljesniv san Kamo ih odvede želja za znanjem O tome što je u trenucima dokolice Nietzsche volio ručati. Sitne su Te provincije u kojima se želi gorjeti. Kraj mora biti fatalan, baš kao u Registraturi. Red vatre, red smrti.


novi KAMOV Umjetnost šivanja poruba U nama je ništa neobično živo I veliko kao Gretina uloga u Ninočki. Cjelina pogleda je narušena položajem Iz kojega se ne vidi ništa više od Jezika izgubljenog u brbljarijama. Čujmo što o tome kaže chat na skypu. Što misli vjetar i snijeg što vitla Gorskokotarskom Dragom. Sklapam Oči kao pakt s tijelom. Kao da me Paund pudra bijelim draperijama. Malo je smiješno, malo prašnjavo. Nije mi jasno što to cmizdri u nama Na njemačkom, ili kakvom drugom Prostačkom snu. Nijeme su ničije Njemice. Neovisno o tome izložit Će se čitav niz sjena, iz jantara i Knjiga, na staklima Bountyja. Gdje Se opijamo zanatskim umijećem I smijemo slikama što u dimu postaju Mizanscena. Živo je sjećanje na Pseće njuške na preponama. Ali, Ništa, što kaže Petar Opačić, ne može Stvoriti ništa. Osim jalovog vremena.

13


14

novi KAMOV Vesele se slike događaju na ljuljačkama

Sve je to šala, sve je to smijeh.

Sve je to šala, sve je to smijeh.

A zašto se ne javljaš na pozive iz pakla? Nije tamo depra već veselo društvo Koje broji anđele na vrhu igle. Igraju Šnaps i pogledima skidaju Agnese Sorel Koja je svojedobno bila ljepotica dok Se nije postarala. I kosti zaklatarila.

Kao prebijeni pas krepana i snena Dok joj kuham voćni čaj priprema razloge Odlaska u Monteparadiso.

Volim ju, no na moje uzdahe pokornoga, Hladna je nekako, i daleka, rekao bih. Ima kod nas mobitela, ljetne žege su Stalne, no dâ se rashlađivati u parkovima. Naše su to oaze, noćne, iz kojih zovemo Zemaljske brojeve. Digni slušalicu! Jer Ću smrt kao glasnika poslati. Ona kao Djed Mraz darove sretnima nosi, Malo coca cole i hamburger iz Mcdonaldsa.

Tamo je hladno kao na norveškim fjordovima Ispod kojih bakalari hrane gladne. Ma, što mari, uvijek je bilo i bit će leda U žesticama i dobre volje u Crvenih Kmera Kojima je jedino do sprdnje. Kada se pričaju priče o odrastanju Odavno već hladne Agnese Sorel Kojoj pamtim, o stara li me, jedino Lijevu dojku. Sve je to šala, sve je to smijeh.


novi KAMOV Mladenkini rastanci od klatarenja Mladenke i starci, svi smo pokisli miševi Podno krstionice kneza Držislava. Neka Mu je u vječnosti veselo, jer i u njoj krov Prokišnjava. Umjesto bitke, neka čita Knjige. Prohladno je i u vrućici vidi Da će bajke, poput lakmus papira, biti Ljubičaste. Stišćemo se dok tijela gore Dal’ od ognjice dal’ od uzbuđenja što Kraljevi imaju propuhe. Između kostiju Klatarimo se k’o pijani bardovi. Samo Da zdjelicu razapne i eto šatora u čijim Ćemo dubinama iskapati mrtve koprive. Te od njih čaj kuhati. Hoćeš li biti živ Nakon što te ubijem? Misleći da se Sprdam brusim jezik za nove podvige. Hoćem ti reći za šumske prigode Spremna je oprema. Nit je to odmor Ratnika nit je to opaka misao već Se to legla odvajaju od pogleda. Jer Porod je od tmine te prodati ga je Za cekine, dukate, forinte. Nisam Zločest, samo ne vidim svrhu držati se Pravila dobrog ophođenja s mrtvim Ničeovima. Ta ona sve zna bolje i od njega I Držislava i svih kraljeva od ovoga Mračnoga svijeta. Ah! Odoh ja guliti Krumpire dok u kneževini caruje mladost. Njojzi je uz mrtvog vladara fajn. Spavaj...

15


16

novi KAMOV Petljanje i smetanje Lajkamo i lajemo na Pete u posolici. Šokci i kajkavci Krše nam mirovne Napore. Mir s tobom I tvojom onostranošću. Čime se zaslužuje Pažnja na izlazu iz Pakla. Pa kada se resetira sustav Jetseteri su grunge. Glumci s ulomcima iz Vlastita života. Nekakav output iz Panonskih depresija. Gotičke katedrale I plameni vitraji. I, svakako, čvrsto stegnuti Oko spola čvorovi. Do zla boga zapetljano Da bi se htjelo petljati.


novi KAMOV Hrvatski ekspresionizam Mrtve vode lopoče kašlju. I s njima žabe. Krekeću ti ispite Iz hrvatske književnosti. Malo korisna znanja O poetikama i falingama. Iskoristiti je zablude Njihove kao da su Ih pisale karijeristice Htijući doručkovati Kremšnite. Ostarjet će brzo Gledajući monitor U čijoj žabokrečini Čini sve da Wallpeperi budu Sjene. Slušaj demone koji Upućuju u promet Mnoge zaboravljene Stvari. Kao prkna il’ Kao autoportrete. Kojima vrijeme govori Da stilizacije nemaju Nikakva smisla. U mrtvima odjekuju Šapati riba. Dok im Srču oči. Nekako su Inertni. Čak i besmisleni. A kamoli aktualni Kao hrvatski ekspresionizam.

17


18

novi KAMOV U pjesmu ulazi sve što se događa unutar 48 sati

Potpisujem trgovački ugovor S Modernom galerijom Da neću izlagati fotografije. Uvijek ću biti u pravu Jer to nisam, ali zapravo jesam Jer sam jednom vidio Još nesnimljeni film. Svi oko mene su umrli, U jesen i ja, pa iz smeća Skupljam povijest umjetnosti I sanjam na francuskom. Naravno da kada govorim Ne pričam ono što mislim. Pokojni Jobs mi je šapnuo, Na fejsu, da ću uskoro biti Digitalan i da mi ne treba Ništa osim kreveta i stola.

Shvatio sam da imam ono Što nemam. Čujem nečujno A o nevidljivosti da ne govorim Dok sam skandalozan u govoru. Spavam siromašan i gladan, Ali što je to prema onome Što ću tek predavati o Ispitima iz hrvatske književnosti. Sve uspješno rješavam Jer imam direktan link s Bogom Koji je, kažu, veliki psiholog I to osjećam na sebi. Čuvam se za mrtve duše Koje su zbog mene postale To što jesam.


novi KAMOV

Nemjesto Ervin Jahić

Pitanje vjere On vjeruje da Bog ne čita naše pjesme Da to navodno ne stigne, da je prezaposlen Ili tek lijen. No ako je tome tako, čemu čin Od ljudi za ljude proglašavati Njegovim darovima?

19


20

novi KAMOV Savršena kompozicija Eto mi novoga lica, puštam lice niz Ilicu. Ide moje lice niz litice, vuče duh za sobom. Gdje to, gospodine lice, idete, odoste, pitam. U žamor, u mrtvilo, u bubreg tame. Idem po jezik i smokve na sjevernojadranskim otocima. Idem u daljinu, u visinu, u širinu. Idem tamo gdje ne opažaju, gdje me ne mogu zaskočiti, gdje uhidbeni nalozi ne vrijede. Idem s novim licem niz ulice, u jezik, u sječivo britve, u pticu da se uselim. Konačno, u pticu. Nema tu ropstva, nema bjekstva, nema šume u kojoj te skriva mrak. Zašto, pitam, duh što nosim s njime, s tim licem, nema komfora, nema komocije, zašto nema odgode i nitko ne mjeri vrijeme? Zašto je kad navučeš novo lice, lice sav opseg i sve predodžbe o svijetu zamru, ne gladuju, ne vrište, ne jadaju se, ne oplakuju? Nego postoje u svom nepostojanju. U nepostojanju tako čilom – savršenoj kompoziciji.


novi KAMOV

21

Nemjesto Usred riječi, usred buke njihove nema tebe, njih, svih. Dugo radismo na toj dekontaminaciji, dugo tražismo najbolji vid otpora. Dugo se uzdasmo u nebo da nam pokaže kako, kamo, čemu uopće? Dokle stići najradije, što najpreče je? Uzeti mjeru stvarima uzduž, uzeti je poprijeko. Kako i čemu i zašto, da ne kažemo zbog čega? Sad nas nema u uobičajenosti, sad nismo mogli predvidjeti mjesto i vrijeme susreta. Nema, naime, uzmaka, nijednog razloga za uzmicanje. Nije, naravno, riječ o pjesmi, najmanje ljubavnoj. To ne, nipošto. O utrobi i osami, jest. Što li se drobi u utrobi da drob nas boli? Pričajmo o tome riječima distance. Kao nepotrebni subjekti, kao vojnici u izvidnici. Pale se vatre, gori razum, mi smo nemjesto. Naše mjesto je nemjesto. U nemjestu živimo dobroćudno, pozdravimo lišće i kamen-svijet, pozdravimo pravilnu smjenu noći i dana. Odmorimo se u svijesti o onom što nedohvatno pitomom jeziku traži ime. I kada ga stekne, odustanimo od riječi, ne povjerujmo joj, odbacimo je. Kao nađenu srećku. Nešto što ne zaslužismo. Neplaniran provod.


22

novi KAMOV Sobe, ponovno U hotelskim sobama sve je izrecivo. Zato u njima uvijek šutim. I sve stvari u tim sobama šute, gledaju me s Podrazumijevajućom tugom, ja njih egzotičnim Pogledom stranca. Lusteri su na oprezu sa mnom, Ormari mi se nude nesigurno, Oboje želi uspostaviti odnos s mojom privremenošću. Gledam ih, gledaju me, dakle. Slušam ih, dišu. Dišem i ja, Teško. Ne očekuju valjda moju privrženost? Jedino do čega mi je istinski stalo Bohor je plahti u koje se gnijezdim I pepeljara, dakako. U sobama u kojima se Ne puši, obično ih bez problema nađem. To je tajni kompromis Hotelske ekonomije sa mnom. Savez Poduzetničke politike I gostinskog hedonizma. Nešto poput iznuđene ugode. Ali to malo stvari u sobi koju imam na umu Dok ovo pišem, hoće govoriti sa mnom. Hoće izricati svoje riječi, povjeriti osjećaje, Kazati mi nešto o sebi. Znam da diše parket U toj sobi. Znam da ispražnjen ormar traži dio moga bića, Znam da mrtva lampa na noćnom ormariću Do mog uzglavlja želi posredovati slova knjige Koju prelistavam, Znam da se kronično boji smrti. Uvijek je previše ručnika u tim sobama.


novi KAMOV Mazili bi stranca, osjećali tuđinu na Svojim vlaknima Sapirući svoju tugu ljuštenjem tuđe kože. Kad se sve uzme u obzir, Zauzimaju se te sobne stvari i predmeti za nas, Kao što naši jezici trpe i šute Kad ih vide kako bi željeli pjevati.

Doba mraka i raka Ako ti je do pjesme, odi u mrak, posrči ga Ako ti je do snova, eto ti nož, naoštri ga, zarij ga u srce Nije li ti ni do pjesme ni do snova, nagli, prenagli, najedi se vučjih crijeva Posrči tu krv, taj rat, taj strah, tu vučju noć Budi mrak svemirske šume, opasnost izvan svakog zakona Nek te se bojimo, neka propadnemo od raka Bit ćeš strašan, strašno lijep mrak Možda slutnja, možda meso Koje ćemo halapljivo požderati Možda ništa od toga Ako ti je do snova, bit će da ti je do straha Ako ti je do pjesme, zašto bi te lišila I mraka I raka

23


24

novi KAMOV Putniku Malen kao zrno bibera iz ugruška iz volje iz osobita nadahnuća što nastaješ Osvajaš ovaj nesiguran svijet što umnaža se strahom Tvoja tišina vjeruje da postoji nešto ma koliko neodređeno ma koliko nevidljivo u svom postojanju I tako se uvećava naš nespokoj sve dok nas ne zastre zemlja s biljkama i mineralima i usnimo bez potrebe i želja u sigurnom konačištu

Slovo o Bogu U umor i u žicu omotani udovi u nekom tamnom gubilištu muči se svijet Stenje cvili drhti nariče drhti jeca ševa slavuj gavran Zlokoban i gorak to zvuk je neba zemlja se postidjela sunce nije izašlo nebo se skrilo Svijeta ni na tren nije bilo Bog odasvud pridrža ljude da se ne strovale u konačno ništa I dandanas vjerujem nipošto lakovjeran


novi KAMOV Ništa iz pakla Evo ovako: ustati ni za živu glavu ne smijem večeras, Nadvirim li se na prozor, prizor će me progutati Prostor pun praznog prostora. Užas tinja u meni, Ne budem li ko sav ostali svijet, ustati ni za živu Glavu ne smijem. Ispod jezika mi tama, u tami Toj klija ništa. Ustati znači i jedno sveopće zaprepaštenje Kad ništa se odmetne u totalno, potpuno, dovršeno Ništa što guši, pritišće i sijeva munje i prijetnje. Jedno ništa što je došlo ravno iz pakla.

Svega se sjećam U mom davnom životu nije bilo bosonogih dječaka i nesita svijeta Oskudice svjetla i izraubane metafizike sreće Svinjskih glavuša i seoske idile Lopta je bila okrugla ko i danas, tata je bio bolestan Sestra nježna a brat nekako uznosit, s nepravom ili pravom svejedno Livadica moga dječaštva bi zaista livadicom Tek u nešto grota kamenih odmaralo se sunce Majka je strogo kontrolirala sve naše putanje Kako je znala, kako su joj dopuštale prilike I živci Moja majka Bolji svijet mi je pod njezinim nogama

25


26

novi KAMOV Ars poetica prema Miloszu Rijetko i nerado pišem jer se bojim tko to radi, tko je gospodar tih riječi: čovjek nalik meni čovjek koji mi ne sliči bilo kakav čovjek svjetlost mrak duh a možda svatko od njih kad me svlada kad me smori


novi KAMOV

27

DIE FALKENTHEORIE viteški roman

Milorad STOJEVIĆ

Taj mi je čovjek još rekao da vlak na relaciji Zagreb-Rijeka ne vozi šest nego pet sati. Onaj sat između pet i šest ukrali su mijenjanje lokomotive, lupetanje čekića po metalnim kotačima, poštanske vreće, žestice i kava u mrkim pajzlima na peronima Ogulina i Moravica. Zato iz vlaka u Rijeci izlazimo u šest a ne u pet sati, kada ovdje izlaze markizice i bracanin Oulipo. Pozdravljamo se kao prastari znanci. Izmijenjujemo riječi i pokrete, on meni a ja njemu: glavom, rukom, tijelom. Besjede i kretnje uobičajene pri susretu ili rastanku kao znak prijateljstva, poštovanja ili formalne uljudnosti. Ne, ne. Ništa ne razmjenjujemo bracanin i ja!, markizica pak i nema u ovom dobu, kao ni u kojem – koje je od ovog vremena. Nego, kimanjem, čime imam time klimam!, salutiram čovjeku iz kupea. I basta! Veli, ipak, da se on trivijalno zove, pa slovka: F-r-e-d-e-ri-k. Nas moju lijepu sreću, nestaje u vratni-

cama Restauranta Cres. Osvrćem se na fijumanski šmucig und zer-krank cug. Posrao bih mu se na knjigu da mu iz špek-bombe, osim nas dvojice (Freda@ Rika i mene), ne gmižu strojovođa i conducteur. Nije važno koji od tih flekavih frendova – jer su isti po svemu und an sich (jedan drugome pljunuti je on) – iz prvoga vagona izvlači garav kavez s preplašenim kokošima, u bojama iščupanim iz spektralna melšpajza, i jednim posve žutim pijetlom, unapetitlih trogloditom šjor-citronom. Polaže ih jedan od pljunutih onih ispred ulaza u garderobu, koja je sada dvostruko zaštićena, ključem i peradi. Na prozorima tog cug-gardiša pojavljuju se dvije lapače nalik meksičkim flundrama iz Calle Cuauhtemoctzins s fotografija Henria Cartiera-Bressona. Razlika je u tome što brvnara iz Mexico Citya nema prljava stakla na prozoriškama, riječka poneštra ima i staklovinu i na njoj blatnu koprenu što je oblikuju


novi KAMOV

28

prislonjena masna čela i vlažne ruke. Otvoren prozor bolje vidi sivu zonu pusta perona.

Henri Cartier-Bresson, Calle Cuauhtemoctzin, Mexico City 1934.  Dooo-geee-guuuc-kaaam do žuuuta Citruus limooonesa u kavezu pred garderobom. Trudi se pobjeći kroz poderanu mrežicu, ali je on znatno širi od ikoga njena oka, zato nalik posranoj kokoši koluta očima ko svraka na jugovini. Skida brnjicu za perad, ali se teško raspoznaje pitura kljuna. Nosnice mu je začepila usirena krv od naočala koje mu ne poboljšavaju vid nego mu ga gnječe, kao svaka plurale tantum iz staklenih kaveza cvikeršopa. Takve oćale obično nose gnjetlovi u fazaneriji, da ne bi ubili drugog mužjaka. Da pomognem?, pitam tog juhastog giallo galla, koji se, bez s-r-i-c-a-nj-a, predstavi kao Laci. (Zna li on da će mu skuhati žutu juhu? Je li ikako upućen u jezikoslovlje i smrt? Da je, shvatio bi da pripravljanje žute juhe – umiranje? Ne volim mortifikacije, ako me pitate, kao što ja žućka pitam: Da pomognem?) Ne treba, ovo je samo pokušaj samoubojstva, izvergla Laci. Nastoji to od cika zore, zapravo od prvih pijetlova do rana jutra.

Nisu mu pomogla ni svitanja ni ono oko njih, zore. Mortem effugere nemo potest, tako reče. I ovdje su svanuća ravnodušna kao i u mojoj zemlji. Tamo se kaže: ničija nije do zore gorjela. Ne znam precizno o čemu se radi, ali je zacijelo mudro kao i moj narod. Sav je pametan, lukav, snalažljiv i bistar. Ti si iz...?, pa ŽućkoLaci izgovori ime moje zemlje. Jesam. Otkud znaš?, otvaram srce. Preci su mi odande. Zato sam ovakav kakav sam, oker-kopun za onu žutu juhu koja se poslužuje poslije sprovoda. (Ooo... Zna gallo za giallo zuppu, zna Laci da je u cupjeri.) Moja je gros-gros-grosmama, oduševih se njegovom gastro-erudicijom, iz Hrvatske. Tu negdje iz Rijeke ili oko nje. Nešto manje od pola bila i Tatarka. S Grobničkog polja. Ne kenjaj, kljucne Lacko tekut na prsima. Očito je iberšpant, ipak zijevne. Nikada prije nisam vidio žuta pokisla pijevca kako zijeva, a napet je kao oroz. Čini se  da to obećava. Zato ga i ostavljam. Kako da počnem razgledavati Rijeku?, blenem bla-bla k’o laf iz Kristove štale. Ne zajebavaj. Prođi kroz Cres a onda lijevo ili desno, možeš i pravo i natrag, što ti ne preporučujem jer smo se dosta naspikali. Otkud znaš za Cres? Nosiš cvike kroz koje se ne vidi ništa. Čitaju mi kokoši. Valjda znaš da i ćorave kokoši pišaju. A sada bjež’ seronjo, da te ne vidim! Pusti me da umrem. Da sam noćas razrogačio oči i spustio vjeđe, ti sada ne bi ništa znao. Usrani.....!


novi KAMOV Nakon usrani....., naroguši se i stavlja na točkice općenit naziv za stanovnika moje zemlje. Iako misli samo na mene, samo na mene. Pošteno. Svega mi je dosta. Shvaćam to u okvirima ironije i cinizma kojima oroz Laci izgovara ime stanovnika moga dalekog faterlanda. Koliko mogu i umijem u trenucima kada čovjek na materinskom jeziku čavrlja i kukuriče s očajnim razdražljivim žutim kopunom koji se ne zna ubiti. Ili se tako šareno udvara raznobojnim markizicama iz kaveza. Niti da bi zakukurikao za mnom. Kljun mu stežu ružičaste oćale bez leća (ni konvergentnih ni divergentnih), bez vidne slike i prilike ove ispeglane stvarnosti u kojoj se zatičem poput šmucig-twinsa iz cuga AgramFiume, via Plase. Kokoši te duplikate, lokomotivfirera i ajzenbanšafnera, ne vide ni danju ni noću. Glume sposobnost viđenja i proziranja. Imaginiraju kao pisci stvarnosne proze. Gallina vecchia fa buon brodo, da se mene pita.  Prolazeći kroz Cres vidim blagog Isusa Krista kako za šankom nekom čemernom pljugeru toči zelenu, i duplu, travaricu. Ovdje je sve poduplano. Janjčić Božji ne nosi se helenistički, golo dakle, s uskim pojasom o slabinama, nego onako, odoka, bizantski. Dugačka košulja, nekakav lancun oko slabina. Ne znam je li bio bos, ali okretan jest, što je je. U mojoj zemlji ne drže do Sina Božjega. Za što postoje krupni razlozi. Emanuel je na glavnoj placi naše metropole prevario moga šukundjeda. Prodao mu je guštericu uvjeravajući ga da je to aligator. A kako aligatora

29

nitko nikada nije vidio u mojoj zemlji Sin Davidov strpao je u svoje prnje dugo čuvani, i glasovit, nama dragocjen novčić napravljen od zahrđale zakovice planinarskih cipela. I ovdje ih zovu gojzericama. Nakon što je naš najpoznatiji pjesnik iz službenih lezebuha napisao poemetto o tom groznom događaju, palo je mome šukundjedu na pamet da cijelu cjelcatu državu odrekne od učenja Sina Božjega, a guštericu proglasi Ocem, Sinom Duhom Svetim i svim značajkama koja pristaju uza to. Ne krijem da je tu bilo i znatnih poteškoća glede državnog duhovnog blagostanja. Tada su u nas bila dva guštera, a na referendiću je glatko prošao monoteistički pristup duhovnome. Dilema je riješena ritualnim gaženjem Kristova guštera, sa svim oratorskim prinosima koji ga veličaju i promiču u mit ili nešto slično, nimalo nalik biblijskim užancama. U biti cijele priče o Ritualnom Gaženju klasični apokrif pomiješan je s vizijom Stvarnoga Dana. Apokrifa se teško rješavaju i domaje poput moje, iako tamo nitko ne zna što on, apokrif, jest. Ta je Zgažena  Gušterica imala nesagledive posljedice za cjelokupan duhovni, pogotovo praktični život moje ogromne zemlje. Pa čak i za život one gušterice koju je posjedovao moj šukundjed. (Ide vrijeme prođe rok, eto vraga kako skače!) To je sadržaj mnogih iluminističkih i mistagogičkih trabunjanja naših marljivih i ponajboljih iz Akademova gaja, ali ne prepričavam njihov sadržaj. Ima on u svom magazinu više od desetaka milijuna stranica pi-


novi KAMOV

30

sanih ručno sitnim slovcima nekad zvanim nonparel. U praktični život ušla je tek jedna uzrečica, koje se drži ama baš svaki stanovnik mog mader kantrija što se širi kao Svemir, a bez ratnih osvajanja ili pak, ne daj Gorega, kao prirodna pojava. Drugi nam jednostavno ustupaju svoje države radi svoga boljitka i pouzdanije duhovne okrepe. Što je sada najmanje bitno. Izreka je: „Kuda Gušterica tuda i ti!“ S tim da se gušterica gdjekad piše malim, kadšto velikim slovom, ali uvijek s istim značenjem. Zato,  prolazim uz Krista-Barmena, na veliku raskršću sjedam na pločnik i čekam. Čujem da u Rijeci ima više od jedne gušterice, stoga se nadam brzu dolasku moje orijentacije. Imam ja GPS, ali držim da je gušterica pouzdanija jer je tehnička i duhovna tradicija pokazala da mobitelski navigatori, osim što smetaju srčanim mišićima, znaju zaribati u najodlučnijem trenutku. Nisam rekao da je ona šukundjedova gušterica nekako fantomski naletjela na kotač Mercedes-Benza L 1500 A, koji je proizveden još u drugom po redu ratu što se u vas vodio nekih godina i u nekom vremenu. To smo mi vrijeme koristili, a i trošili, za opću zbunjenost nad gušteričjom smrću i nesavjesnom vozačicom, koja je osim toga bila primadona Opere četvrti. Općenito, vrijeme se može habati i tako da se sve pomete pod tepih. To je u mojoj zemlji učinjeno skroz dotjerano. Šukundjedova gušterica nije satjerana pod, u nas popularan, perzijski ćilim, nego se zabezeknutost

sama-od-sebe raspala u pozitivnu energiju. Ona svakodnevno raste, ali mi je ne primijećujemo zato jer je to normalna pojava sklona našoj zemlji. Kako je drugdje, ne znam reći. Drugdje, to ne proučavam, kao ni moji landsmani. Oni ne zabadaju trn u zdravu nogu. Stoga su lavovi, te Tom i Jerry, strani našoj duši. Dvojbene su  samo vjerodostojnosti. Same. Odvojene od drugih. Bez ičega. Bez ikoga. Kao onaj češljugarčić na topoli s druge strane ulice, iznad autobusne postaje i puba koji se okitio imenom Voyager. Ili crni kos Turdus merula. Oko glave je spleo lovorov vijenac pa zblenuto bulji na ljudska tjemena što se pomiču po pločniku. Pogledajte, nisu li nalik kamenčićima u igri go. Nazivam ga Swing da vas zbunim, da vas činim moćnim u neznanju. Uz sinkopiranje, za ritam jazza značajan je i swing koji se odnosi na slobodu izvođenja. U odnosu na čvrsti metarski puls svirači mogu usporavati ili ubrzavati ritamske figure, što u usporedbi s klasičnom glazbom stvara dojam nepreciznosti, a nepravilnost nam je u krvi. Takav ritam teško je zabilježen, a kad je zapisan (ko duša vragu), i izvođači ga se pridržavaju samo okvirno. Kako se jazz improvizacija razvijala, ritam je postajao sve nepravilniji i složeniji. Sličan je ritam jive, česta pojava u rockabilly i boogie-woogie glazbi. Ovdje nedostaje – osjećanje. Za koje je znao samo moj Swing. Na neku od ljudskih figurica, go-kamenčića dolje na pločniku, Swing ispušta i dušu


novi KAMOV i govance. Duša je fulala, bezglavo se zalijeće u nečiju čašu crnog Tomislava. Govance, kemijski razorno i zastrašujuće, evo prodire kroz ćelavu lubanju punu debelih plavih žila, uskoro će razoriti nečije traljavo ili mutavo srce.

Crni kos Swing (Turdus merula) Novinar koji ganja šmrkavog kvartovskog fantoma sve to BlackBerryem šalje Gradskoj rubrici, i ja to sada prebirem i provjeravam kao non-fiction štivo. Ako se mene pita:  „Kuda gušterica tuda i ti!“ Čekam je danima učeći napamet šnajderaj članakopisca o riffovima čovjeka kojem se u paramparčad rasteplo srdašce od jednostavne kemije Swingova izmeta. Šlampavo bi bilo reći onako kako kaže moj šukundjed dok žvače duhan: Dao sam dreku pljusku! Ili: Ko’ drek u cipeli! Što se na moj jezik prevodi kao od lošeg učiniti gore! ili, jednostavno, ali sitno za osjećanje: odurno! gadno! Nisam zabrinut jer je uza me moj Rucksack, der Telećak u kojem imam sve osim frižidera. Solarno kuhalo, lcd-tv, konzerve riba i mesa, ponjave i jastuk, krpe za suđe, deterdžente, sapun, presvlake i pidžame, noć-

31

nu kapicu (jednu, druga je ostala u vlaku ZgRi), rezervne cipele i one za posebne prilike, nekoliko pari hlača i bokserica, dugih gaća za zimu, čarape tanke i vunene, tanjure, čaše i dva kompletna bešteka, salvete, minijaturni stol s praktičnim najlonskim stolnjakom (uzorak sa cvijetom ambrozije), mali svjećnjak za ugođajne večeri, začine (mnogo začina jer ih obožavam), tavu za palačinke i wok-tavu, žigice, noćnu lampu i onu za čitanje, malu knjižnicu stručne i beletrističke literature, IPod, posljednji broj Reader’s Digesta, pribor za brijanje i šišanje, čačkalice, tri četkice za zube i toliko zubnih pasti, rukavice za zimu, higijenske maramice i toaletni papir, digitalni Sony i klasični Leica 3 digitalni fotoaparat, kameru Mustang, kolonjsku i negaziranu vodu za piće i kuhanje, kruh i dvopek, nešto kolača (uglavnom mafini s pudingom od agave), sušene puretine, rezervne naočale i one za sunce, tucet muštikla u kutiji od glaskara, ogledala (veliko za ujutro i malo za stavljanje kontaktnih leća), papigicu aru (imenom Papagajka, po vodoinstaleterskome ključu), psića mješanca Weisgerbera, grudu faterlanda i oblutak iz našega mora, malo mulja s planinskog jezera, mrvice za pohanje, jarebičja i jedno nojevo jaje, vrećicu cimeta, kurkume i klinčića kasnoga grožđa, rogač i orahe, igle i konac (& napršnjak), štitnjak i čepiće za uha, švicarski nožić, ribički pribor s jednim štapom od bambusa, sprej i kremu protiv komaraca i GPS koji me provocira da zavirim u nj budući da sumnjam ima li u Rijeci gušterica kako se tvrdi ne računajući sitnarije poput steznika za kičmu i kilu, brašno od zmijskog mlijeka, mali oblačić u plastičnoj kutiji i pištolj na vodu.


novi KAMOV

32 

„Kuda gušterica tuda i ti!“ Čekam je danima. Imam o-ho-ho vremena, pa je u svemu tome i nekog uzbuđenja koje nije prirodno ljudima u mojoj zemlji. To je dobar znak da se prilagodiš, rekla je grosmuterica. Ako tako bude, možda se nikada nećeš ni vratiti, pa ćemo te lijepo zaboraviti, ti ćeš nas, a svi skupa nećemo dolaziti u pamet tamo nekom bogu. Zbog toga me je i poljubila u čelu, što joj nije čest, još manje dražestan običaj. Možda za državne praznike, ili kada bih joj mrvio dvopek po masnoj kosi. To voli jer je lijena da si tako sama udobrovolji. 

se.

Za mnogo toga ne osjeća ljubav. Sjećam

Penjemo se strmom, gotovo okomitom liticom u planini. Žustro zabija klinove i hitro mi dodaje željeznu užad da se sigurnije verem. Kada je zamolim da se malo odmorimo – pukne. Eto, to ne voli. Ne govori mi o tome, ali to nekako osjećam. A i zato što bira sve teže i sve strmije litice, sve dok ih svu silu ne potrošimo u širem području gubernije, kako od milja zovemo našu provinciju, našega guvernera i naš gouvernement. A sve da se dodvorimo šačici Rusa koji žive u šumi hrasta plutnjaka (Quercus suber) nedaleko od rudnika žive. A i to ne voli – kada potrošimo sve okomite i opasne litice na našoj planini. Takva je moja prabaka. Šugava i usamljena u svojoj mržnji. Mrzi i orlove iz litičnih spilja. Umišlja da

će joj iščupati sise, pa će iskrvariti do bolnice. Zato sobom nosi više zavoja gaze, vate i nepropusna platna nego alpinističke opreme.

Gušterica koju čekam na riječkom Željezničkom kolodvoru.  Često mislim da smo zbog toga u opasnosti. Većoj negoli prabakina smežurana vimena. Nisu naši orlovi tako naivni, mozgam i danas na pločniku ispred riječkog kolodvora čekajući guštericu da mi pokaže put. Kratim vrijeme promatranjem. Uočavam podjednakost s opakim i nečasnim orlovima i bakinim preplašeneim cicama. Iz istodobnih prizora (opet twinsi!)  odabirem jedan. Između Voyaera i Cluba jedna je od raskrsnih ulica, Teslina. Ono što se ovaj čas otkriva pogledu uredno je posloženo i ugođeno na onom širokom grbavom pločniku Nikoline prometne površine gdje je Fetness club Potok. Simultanost moga gledanja i događanja tamo je prvorazredna i neponovljiva. Iz smjera Parka prof. dr. Vinka Frančiškovića dolazi, poskačući kao šareni Jumpin' Jack Flash pušten iz kutije, više nego crnomanjast muškarčić, nešto veći od plavog hidranta za vodu, ali manji od crnog drveta


novi KAMOV kojemu ni prolaznici ne znaju ime a ono se u Rijeci odaziva, imenom i prezimenom, na Myrtus communis. I nije „supernatural Delta blues by way of Swinging London“ by Rolling Stones, nego nego ni òna ônā koja ima čvor na kome je cvrčak (bingo!) – mrča. Riječanke i Riječani, Fijumanke i Fijumani – mirta.  Slavite svoj ditiramb, veli prabaka zavaljena u slamnatu stolicu za ljuljanje. Uvijek prigovara da joj se stolica njiše, a ne ljulja ili klati. Ona misli na veliku nuždu, pa kada tako kaže (Njiše mi se stolica, ljudi! Ima li ovdje ljudi, ili su samo tupani iz familije?) znam da je nužda već ispod nje. Razvaljana loptastim guzovima, tanja je od tijesta za pitu od paprati, koja se za doručak papa o šukundjedovu rođendanu. Za svaki njegov rođendanski dan, a i nekoliko dana hoda poslije – ako je baka bila voljna samljeti dovoljno pšenice i hmelja u našem starom i škripavom mlinu (točno tamo gdje dobro postavljen vodopad) – oblikuje dvostruki aksel i poneku piruetu. A sve je to prema lunarnom vremenu tamošnjih znanstvenika. Drugačije bi se pita ritualno bacala tek rođenim krokodilima. Ne i – aligatorima!, njih nema ni u apoteci. Nego, taj dečko u Ulici Nikole Tesle, izgorene kože od rođenja,  odjednom prestaje poskakivati. Hej, oni u Rijeci imaju i Meksikanaca. Šteta što ih mi nemamo barem u zoološ-

33

kom vrtu! Taman sam tako htio pomisliti o crnopurku, ali me zaokupi druga stvar. Potpuno me prenese na kljunove orlova koji su htjeli razbucati prabakine sisare na alpinističkim stijenama. Ona, jadna ne bila a takva joj i majka (grosfaterova žena, zove se nekako, kao uostalom i on) ni danas, valjuškajući se na nuždi, i stolici od prazne slame ispod nje, ne zna da zakrivljeni žuti kljunovi naših i tuđih orlova ne trijebe podojene sisuljke prababa, nego njima trgaju ubijeni plijen. A u moje dražesne prabake plijen je već davno istrebljen starošću i nemarom vremena prema vlastitom vraćanju u cicine prvobitne oblike. Rekao je šukundjed da su stari vidovnjaci naše planine, izlažući se neizrecivim opasnostima, stvarno vidjeli neopisivu snagu koja je izvor svih svjesnih bića. Nazvali su je orao, jer su u nekoliko kratkih pogleda koje su mogli podnijeti vidjeli kao nešto što liči na crno-bijelog orla beskrajne veličine. Oni su vidjeli, nakašlje se pranono, da je orao taj koji daruje svijest. Orao stvara svjesna bića da bi mogla živjeti i obogaćivati svijest koju im je dao sa životom. Vidjeli da je orao taj koji proždire istu tu obogaćenu svijest pošto je se svjesna bića u trenutku smrti oslobađaju, ako je vjerovati paučini moga pradjeda, koja se vidi čak i izvana, čak i onda kada malo zažmirite – da vas ne bi ubila. Za stare vidovnjake, nastavlja mljeti sitno meso u labavoj lubanji, reći da je uvećavanje svijesti razlog našeg postojanja nije pitanje vjere ili dedukcije. Oni su to vidjeli. Vidjeli su oni da svijest naših bića odlijeće u tre­nutku smrti i kao svjetleći pramen pamuka plovi pravo u orlov kljun da bi je on progutao. Za stare vidovnjake to je bio dokaz


novi KAMOV

34

da svjesna bića žive samo da bi obogaćivala svijest koja je orlova hrana. To je već primijetio i Don Juan. Koliko to ima veze

nisam bio ni staklo ni duša, najlomljivije poslije jezika kojim želim opisati los mačetosa na nogostupu kalelarge Nicka Tesle. (Ili je krhkija sijalica u njegovoj ruci?)

 s onim crnopurastim crnomanjkom na pločniku Tesline ulice u Rijeci? Koliko s verbalnim napojem moga šukundjeda a koliko s prsnim splačinama moje prabake? Traktat je poslužio za duboko prožimanje mitskog svijeta s nemarom stvarnosti prema nama. Jednako je i s prabakinim spirinama.  Crnji iz Tesline na lijevom ramenu visi torba od groteska. Isto na lijevoj, ali ruci, ima rukavice od jelenje kože, štavljene s obje strane. Onakve, za hebene sokole i Harrisove jastrebe. Tamnoputnjak ima sokola. (Vau, Mexikaner nema hrđave mačete!). Ima stepskog sokola (Falco cherrug). Dovraga, kako li je ponosan iako nitko do mene ne primijećuje tu raskoš na teslavuličanskom pločniku. Nogama stupa, ruku sa sokolom uzdiže, govori narodna pjesma što se u meni stvara paralelno s pogledom. Ravnopravno ga presjecam da ništa ne bi bilo zakinuto, ni narodnjak u meni ni vedro gledanje koje me obara. Ali ne sukobljavam kadrove. Zavirite mi u dušu i izvadite je, unutra me pogled ruši i razara. Povećat ću oči, širom ih otvoriti, razrogačiti, britvom odsjeći suvišne vjeđe. Samo da biste vidjeli kako mi lomi osjećaje i ukupno stanje duha a nikada

Stepsko oko sokolovo los mačetosova ptičieta, skinuto digitalcem Sony (12 mp).  Stepski Falco cherrug oko vrata ima goniometar, tradicionalne Aylmeri vezice od klokanove kože, jer australski tobolčar nema znojne pore. I vrtilice ima i zvonca na trofejnu repu i na nogama ima i pokušava biti paun Sergeja Mihajloviča Ejzenštejna i montaža atrakcija i intelektualna montaža i dutch kapicu ima da blokira vid i da ne oglođe ono što se poslije otkriva oku u onome što će uletjete u njega. (Govorim s distance o svome oku, tuđa ne poznajem.) Svejedno, sve je u redoslijedu slika stvarno a ne namješteno kao u suhoj zbilji, kojoj smo mi bespotrebno korito za pranje sugeriranih ljepota i replikanata koji to smišljaju prepisujući Ivanu Brlić Mažuranić, braću Grimm, Hansa Christiana Andersena i Oscara Wildea.  Kolničkim prometnim krkljancem između Voyagera i spodobe los mačetosa sa sokolom svilena perja, od kojih nijedno bojom


novi KAMOV nije isto ili slično, mahnit policajac preskače preko šoferšajbi, hauba, uniformom dere maske autobusa-harmonika, divovske branike šlepera, moćan kotač bajkerskog Harley-Davidsona i čeljusti bagera. Podivljao je kao da ga progoni legija mafijaša od don Vita Cascia Ferra do kalabreških sretnih mulaca. Kraj onog glasovitog drveta zvanog Myrtus communis pajkan duha prevrće svoje razbješnjelo tijelo bočno naprijed i zaustavlja ga točno pred zamrčenim sokolarom tik uz mrču. Premda nenamjerno čini se kao da se Garagan-Mexikaner ophodi s gracijom, ali vidim da nije tako: ne naginje se prema njoj, kao za listoljub; suprotno: nakrivljuje se unatrag, na prsa stišće šarena sokola, brani ga od drotove furije, koja prosipa svoju auru, pa srdit žaco nalikuje na neonsku reklamu kasina na stradi Petra Krešimira IV., tik uz Riječku pivnicu, što je ovaj trenutak iščeznula pod njome kao milostiva na prepunoj kostrenskoj plaži za odlutalu paščad i grde ljude. Polic’jot dotjeruje nevidljivu svjetlost što okružuje njegovo bijesno tijelo (članak § 25 a, § 26 f, Pravilnika o auri Hrvatskih redarstvenika),

35

puje vrijeme. (Kada ne želite grozu ona vam redovito probode srce.) Drot palcem i kažiprstom lovi Cigoševo desno uho, savija ga, vrti ga kao čigru, sve dok mu se nije našlo u ruci. Brzo je to izveo pajkan, toliko brzo koliko je spor bio slow motion približavanja ruke. U ruci mu je mrko uho, sada još tamnije od Garaganove krvi. Podsjeća me na žele bombone od čokolade koje je prabaka kupovala na susjednom posjedu, tik uz rukavce sa zmijoglavim ribama uvezenim iz Azije. Bojala ih se ko samoga vraga, ali su žele bomboni bili moćnija motivacija od tamo nekih žutih i kosookih križanaca koji se tove čupajući utrobu našoj nejačadi. Riječkom žaci je na dlanu los mačetosovo otkinuto uho. Baca ga u tamnozeleni kontejner za smeće, razvezuje sokolu tradicionalne Aylmeri vezice od klokanove kože, pušta ptiče, daje garavanu šamarčinu baš na onome mjestu gdje je bilo žele-uho. Ovaj skviči kao kad se kolje mlad praščić s farme šukundjedovih praprarođaka svinjojeda koji žive u kilometar dubokom kanjonu Urezane rječine, ni milju od Prljave rječetine gdje moji imaju farmu pjegavih tukaca.

 desnu ruku u slow motionu lagahno – sporo kao smrt ili perce koje bez daška vjetra s Empire State Building pada na raskrižje Pete avenije i Zapadne 34. ulice – izdužuje preme los mačetosovu licu. (To je pak čistia La Linea Osvalda Cavandolija!) Ne znam što će s tom lijenom rukom, zategnutiji sam od petnih žila. Nategnuta kuglasta munja na samostrijelu. Ne čekam dugo. Prizor ne krade niti ku-

 Uzdrman, izbačen iz kože odvrtjelim filmom, destabiliziran do balčaka, s košarom ili krsnicom – svejedno mi je. Cigo je dobio po pičci, čujem da nešto miriše s terase Cresa. Nek’ ciganči u Ciganiji! Nije, dakle, Mexikaner, ni los mačetos, Cigo je iz Ciganije. Kako to cigani ciganče, duboko razmišljam iako nemam blage dume.


36

novi KAMOV

Možda sam i ja naučio ciganiti a da o tome nemam dunsta. S kim vi bankarite?, vapi i urlia moja Fast Food Bank iz BlackBerryja. Plači voljena zemljo, kontam nasuho, baš onako kako se šukundjed, barem jedanput tjedno brije tupim nožem bowie iz ranih ljeta predpredstoljeća, jer je to zdravo za srce i krvotok, tepa tada svojoj polovici zdravlja. Druga je američki crni duhan za žvakanje, što je prirodnom transfuzijom zamijenio njegovu krv, koju uredno ujutro ispljuje na otirač za cipele na verandi, ili na pod sjenice ispod tamnosmeđeg abanosa. Iako je Amerika vrlo daleko od moje zemlje šukundjed svoje nikotinske žvake nabavlja od lovaca na zmijoglave ribe.

je bamusovači gledala kroz prste dok je pitomo šmirglala njezin hrapavi grkljan. Usmena apokrifna predaja potvrđuje da je već prve godine života umjesto majčina mlijeka šukundjed ušmrkavao duhansku prašinu koja bi šukunbaki pala na pod. Što je od toga živo kao istina zna samo gušterica koju čekam na riječkom Željezničkom kolodvoru. Nadam se da je povijest samo zbir izmišljotina za zabavu.  Aaaa, bit će da je Ciganija ovdašnji zoo, arboretum, botanički vrt, muzej uzoraka ljudi, hospicij za restartane drotove, trezor kartuzijanskih modela mozgova, trezor hrvatskih mumija, spomen-dom neuporabivih cool predmeta, mauzolej namjesnika i satrapa. Cigo je odciganio. Dok su se ljudi zabavljali šarenim sokolom, gipsyboy se šalio s njihovim novčanicima. 

Šukundjedov bowie za brijanje nasuho, bowie „of the type made for Rezin Bowie“. Nož koji pjeva. U šesnaestom stoljeću Ser Robert Relay je uveo žvakanje duhana na engleskom dvoru. Tada su se svi podanici engleske kraljice morali učiti „novom umijeću“. Moj se šukundjed rodio naučen, s precizno usađenim umijećem za žvakanje i nerazgovjetan govor. Jedno se drugome opiralo, jer su se u to umiješali đavolski šukunbaki prsti, koje nikada nije rezala, ni nasuho niti s vlažnom rakijom od bambusa. Šukunbaka

Svega mi je dosta, pripovijeda naširoko šlager davnašnjih sezona. „Kuda gušterica tuda i ti!“ Čekao sam je danima. Vidio toliko koliko u svojoj zemlji nisam vidio od rođenja. Pomišljao sam potražiti plan grada Rijeke u nekom turističkom uredu, ali već vidim kako šukunbaba prezirno ispušta slinu bambusovače na moju odluku. Šukundjed pljuvačkom ubija kameleone na kori abanosa. Ćurani i tuke u dvorišnom blatu s gađenjem kljucaju montažu atrakciju tako što


novi KAMOV skupljaju repove u nešto nalik volujskom rogu, ignorirajući raskošnu mužjačku repnu lepezu Ejzenštejnovih paunova, šepureći se kao mužici na glavnoj gubernijskoj tržnici svinja i kramarije, zaplićući se u vlastite bradu kao pile u kučine. Nije teško reći kako su jako kratko-i-prekratko oblikovali misao na plan grada (i turistički ured) – bile su to isprazne tričarije. Od njih osta pusta kapa, poji u meni nastavak one narodne: Nogama stupa, ruku sa sokolom uzdiže, što sam je netom započeo kada je u mene piljio pogled s Tesline. Sličim li na prazno? Na prazan želudac? Prije će biti na prazan mozak, što sustavom eliminacije bacam u kontejner sa Cigojnerovim hladetinastim uhom u tamnozelenom kontejneru. Prazno se provodi moj život, mudro kaže šlager kompozicije vlaka Zagreb – Rijeka. Via Plase, via Zdenčina. Kako sam ničim ispunjen mnogo toga je u meni prazno. Na primjer: govorim

37

Nanizao sam rupe rajsferšlusnih zapirača (i remenje za nošenje!) na lûk čelične Ubrave, a nju obgrlio oko štange prometnog znaka na pločniku. Izvrtio sam šifru sa četiri broja i  krenuo na drugu stranu od brave, prema sjeveru, u samo raskrižje Tesline, Krešimirove i one nesretne što čeka moju guštericu i na koju se razvalio riječki Željeznički kolodvor, Cres, njegova terasa, neki čudni ljudi i autobusi, i-što-sve-ne. Der Rucksack će mi držati štangu. Voyager, plaho će mi prometni znak na željeznoj motki.

 u prazno. Jer sam prazan sanduk, prazna kuća, prazno mjesto, prazna juha, prazan papir, prazan formular, prazna riječ, prazna tvrdnja, prazna priča, prazan pogled, prazan skup. Da ne bih pretakao iz praznoga u šuplje, stavljam sve to prazno u u praznu teglicu za krastavce i bez pol muke guram u moju torbu. Budući da je prazno, lakše stane negoli puno, a bez napora se i nosi u mome telećaku. 

Čelična U-brava sa šifrom ( M-Wave ) - kombinacija četiri broja (moja je: 1503). Promjer 13 mm. Odlična zaštita od lopova.  Označavao je bracanina – ne Bračanina, bracanina – čovjeka koji na dugačkoj drvenoj, živo obojenoj ko kolodvorske kokoši i markize, dvokolici putnicima vlaka ili autobusa dugoprugaša vozi kufere i ostalu prt-


38

novi KAMOV

ljagu onamo kamo to oni žele. Obično do gradskog autobusa ili taksija. Bracana više nema, zamijenili su ih taksiji, ali su, sjećam se šukunbabine slinave pojke, ostali u pameti jedne pjesme. Ona je, doduše, imala interpretativnu nesreću, jer su od riječko-fijumarskih bracana nastali Bračani bez ozbiljnije genetske baze – cipele su lijepe, ali pjevaju. Pa kaže : Kad su se dva bracanina igrala na Fjumeri A ca, a ca, ca kažu momka dva? Ma nema nistva tvoga, ma to je bacva moja Ma pivao mi hoj, oj sokoliću moj! A rivom prođe šjora Mande, nosi žmulj bevande A ca, a ca, ca kažu momka dva? Ma ajde šjora Mande, donesi žmilj bevande Nek cila riva zna za bracanina dva! Tad rivom prođe cura fina, nosi bokal vina. A ca, a ca, ca kažu momka dva? Ma ajde curo vina, donesi bokal vina, Nek cila riva zna za bracanina dva!

 Dupli hladni macchiato. Ne jak! Više mlijeka? Ne više mlijeka! Onda bez kofeina? Bez otrova? Dekofeiziran? Da, depersonaliziran! Samo dekofeiziran? Depersonaliziran dobijete na Odjelu za depersonalizaciju, ovdje u Via Cambieri, preko parka pa u ćaknuteriju. Trknuteriju? Za udarene u glavu! Ni u što nisam opičio – depersonaliziranu molim! Kako kažete. Mlijeka? Ko i drugima. Drugi piju pivo, ovo je pub. Ne igram karte s francuskom garniturom karata. Ne dečko, ne fant, ne unter – ovo je pab, pivnica! Zašto ste onda rekli pub? Nisam rekao pub, nego pab!, sada je konobar već popizdio igrajući se fanta. Ja sam rekao bez kofeina. Rekli ste depersonaliziran, nisam gluh. Nisam rekao da ste glupi – dajte mi dva mala hladna macchiata pa ću sam napraviti dupli. Donesite i jednu veću šalicu, može i za čaj. Da ta dva mala stanu zajedno u nešto. Od čaja imamo ruski i šipak. Ne pokazujte mi šipak, ionako ste me skroz dekoncentrirali! Dekomponirali? Depersonalizirali? U redu, u redu – ruski. Dajte ruski! A pivo? Tamno? Bijelo? Tomislav? Žuja? Bilokakvo. O. K. Bilo kakvo, ali neka bude... 

Fijumanski bracanin izvucen iz Gliptoteke recanskih fosila, pljunut pa zalijepljen na prometni znak.

U Voyageru, za stolom do kolnika, jedan je frik koji je imao poker očiju s velikom dioptrijom, pretvorio je klimav stolić u šrajbtiš, pravi pravcati škritorij. Ili sam bio umoran ili je taj osobit događaj istrčao iz romantičnih francuskih papazjanija koje moja majka čita kada se vrati kući s posla u pilani, u šumi oderanih stabala gdje baćuške-holcšnajderi loču plutovaču pomiješanu s kininom, iako malarije među hrastovima plutnjacima nika-


novi KAMOV da nije bilo. Tamo muterica pere podove, ponekad joj dopuste da obriše i prozore, ali nikada vitraže. Nespretna je s njima. Razbila ih je nekoliko na lažnim venecijanskim prozorima iznad Križnog puta. Kako su na vitraju stakla povezana olovnim okvirima, majka je držala da su stakla krivo posložena. Htjela je naći logiku u njihovoj raznobojnosti, skupiti ih po tonalitetu, kako je objašnjavala ruskoj časnoj majci, a ova bi je ispljuskala i poslala popu da vlažnom krpicom briše korice himnarija od crne braveće kože. Imala je to biti kao zadnja opomena, ali je uvijek bila pretposljednja, jer je moja mati (od korica do korica) škure himnarije i velingtonijske stalke brisala na sigurno – kaustičnom sodom. Bez zadnjih namjera ili iz pakosti. Na kraju krajeva – ne pere s rukavicama, a soda ne djeluje na njene ruke. Otkud onda da zna o kemijskim procesima u sekvojinu drvu ili hladnocrnim bravljim oblogama za svete knjige? Recite vi meni pred svima! Moja je mati i pjesnikinja. Napisla je u muškim rimama poemu Kanaanski grozd. Ona jadna ne zna što je palestinski plod vinove loze pa su sve nejasnoće u njenoj stihoklepini pripisane općepoznatoj predosjećajnoj tajni gušterice.

Mammina poslije i prije očeva šamarčine (©Disney All Right Reserved)

39

Još nije izgubila posao, u čemu su pomogle i riječi Nahuma iz Močvare, koji je bambusovim stablima propovijedao o tome. Neki je lovokradica to čuo na svoj način, pa je za kriglu piva od ozime pšenice s osjem dopustio da to počuju i sestre u svojoj kamenoj izbi ispod kristalnih litica na kojima orlovi prijete cica-macama moje grosmame. Vele da je to učinio zato jer je zaljubljen u moju mutericu, što je još i danas na diku i ponos mome ocu. Pa ona mu je biti na diku, nije vjernica a još uvijek radi za poštirkane sestre kojima je bog potkratio jezike a produžio habit do ispod nogu. U moje mammine je obrnuto. Jezik do poda, halja iznad koljena. Prava padrona di casa sve dok joj mio padre di famiglia svojom teškom rukom, nalik grizlijevoj šapi, ne položi šamarčinu na neko od njenih klempavih uha-slušalica nalik Walt Disney’s ušesima elephantića Dumba. The haevy box on the ear – in tehnicolor. Liturgijskoj odjeći moje muterice majn fater dodaje molitveni amen, na koji se ona dugo dugo smije i uživa u zvonima koji joj raščerečuju glavu, poput pilešca koje izlazi iz jajeta i lomi ljusku sve u 16.  Dakle je taj pub u pabu Voyageru divljao po šrajberici bez crta za veličinu slova. Kao da mu je mozak pun putra. Ili mu je nadahnuće skroz poludjelo, pa ne može kontrolirati svoga vlasnika. Imao je i crveni laptopić, prespor za grandiozne ideje koje su niz kemijsku olovku klizile u razjapljenu bilježnicu. Pa je on, laptopić, raširenih ploha (ekran vs tipkovnica!) leškario kao goli gipsani krojački model u izlogu, ali ovdje, na frikovu


novi KAMOV

40

stolu, uz tri-četiri-pet-šest-i-više praznih boca piva. Nisu one tamo zato što ih je tupavi konobar zaboravio odnijeti, nego zato što je škrabalo htio njima upotpuniti imidž svoje neponovljive osobe. Tome je pridonosila i piramida čikova u aluminijskom ašebeknu s reklamom za pivo. Bocijaneri, čikovi i čikara tek su vanjska aura. Uza sve to, on je – on. Jedinsten i neponovljiv, izuzetan i onaj koji se čovjeku događa samo jedanput u posjedu njegove tintare. Jer se mašta  pokazuje nemoćnom pred izlogom sirove zbilje. Da nema tanku i crnu bradicu valjda bi mu ptičje lice ispustilo kosti na stol, da nema obrva tražili bismo mu vjeđe u piksli, vjeđa da nema s njegovim bismo očima igrali ping-pong, bez njih imamo tikvu (Cucurbita pepo) za Halloween. Sve je to na tanki vratni štapić (drveni ili željezni, svejedno) nabodeno i posloženo na hajdučkom ćevapu kao red slanine, pa kolut luka, pa komad mesa, pa slanina, luk i meso. Skroz dok imate sastojaka!.

Klek, visok 1.182 metara. S juga usnuli div, stijene Klečice su mu noge, vršna stijena glava. Tamo je sijelo vještica.. Grosmuterica

je ovdje žvakala hajdučki ćevap. Baš je takav moja grosmuterica drobila košćatim desnima još prije nekoliko stoljeća na Kleku, navrh Velebita. U Hrvatskoj, kada me već tako lijepo pitate.  ImidZ je prokleto važna i utjecajna stvar po sebi. Jedan od temeljnih pojmova Immanuela Kanta odnosi se na njega (imidž a ne takvu i takvu stvar, jer to nije čista stvar), njime se označuje po sebi postojeća o spoznajnom subjektu neovisna, dakle nespoznatljiva, noumenalna sfera. Upravo listam knjigu nisam li od frika napravio nekakvo ruglo. Bacam na njega farove, iznova. Opet i opet. Ako bi i sto blizina, iz jednog šlagera od kojeg mi je prozeblo srce u vlaku Zg – Ri, bila nekakva hrvatska mjerna jedinica, držim da me moje kamere sa cvikeršajbama-lennonicama nisu prevarile. Zato i nosim te koščate okulare da se ne pogubim na sve strane. One slažu u sklad čak i najsitniju prašinicu što se rasula na sve strane svijeta, i od nje, ako treba, naprave potpuno vjerodostojno čeljade, s farovima, surlom, raljama, čelom, bradom, smrdežom i šnjofom. Moje su cvike Bog. Ne varaju nit’ kradu! Taj vitez za Voyagerovim stolom bio je u kantovskom smislu stvar po sebi, husserlovski gledano – apsolutni život. A da u mojoj zemlji znaju što je tajna, ušuljao bi se u nju, i upoznao je kako funkcionira. Obadvojici dajem za pravo, i Kantu i Husserlu, ne zato da se ne bih


novi KAMOV  prepirao s njima (oni su sada mirni ljudi), nego su u pravu kada su sve svoje misli kao izvukli iz moje labrnje. Heeej – okrene se prema meni taj pičkasti frik, jer mu je očito dosadilo da toliko vremena trošim na njega a da mu se ne obratim – bacaš loptice na mene. Čini mi se da u Voyageru ne gladiš baš daske. Bacam okoslave na tvoje črčke, zdipio sam plesnivcu zauvijek nastavak teme koja je mogla isplaziti iz njegove septičke jame. Pišem pisanac. Leter! Razumiješ?, raširio je škrge prema meni. Škrabaš libar?, dadoh mu kontru. Je, pravi glajgeviht, nek je netko izbombardira tako. Perzempio u paninoteki, caffeteriji i gelateriji Voyager, a rista?, i ta mustra-tefteraš zafitilji pikavac prema Solariju BlueBox i mjenjačnice vrlo jednostavna naziva – Mjenjačnica, pikne čik vrlo blizu smrče Myrtus communis gdje je onaj grezi drot otšarafio Cigiću uhoslav marke los mačetos. Koliko je teška?, ufuravao sam tikvana u njegovu stori o libru kojim je bio nafiksan do šlusa. Žagam po reali. Istač je orgazmotron reali. Drugo prolazi kroz žilet, ti bilmezi koji o hemunzima, pa rmbaju o filozofiji, elitnjačama, imbićima, ritardima i uvaljuju se u kadar jer znaju što črčkaju Ingliteri i Ameri. Znaš što? Oni su rašomonci, oni su rikverac, bruma. Topogledno ukokavaju realu. Kopčaš?  (Piči sve u 16. Dimi mu se iz njupalice.

41

Jezičina mu je u paverici a moždani u frasu. Mantra on mene, ali ja ne gutam!) Dobro bacaš galant hrvacki, iz koje si raje?, furam strogu fol-spiku. Jebinstven Bračanin, ali sam u Rijeci puno kuka. (Kvoca kao da sam ga ulovio za rit, ili sam mu čuvar čmara.) Aaa, bracanin! Vidio sam tamo na kolodvoru prometni znak. Ako sam ga dobro protumačio ovdje ste dopušteni, nitko vas ne može usositi. (Idem ja na minus dva deci!) Penica mi može začepiti gubicu, samo plajvaz, rista, moj filfeder i lapić. Ali nek probaju pofušati, aaaa... Morgen, morgen..., otpočne cviliti pekmezastu popevku pokojnog singera Ive Robića. Čendžao je i prosipao tonove kao da su prašćarije iz rigleca. U biti je bio ful konzerva,

΄erzliche Grüße von Ifo Ropič. Potraga za H-om. raspigan do nebesa. Ljuštio je rane iz šepave duše, ali je drugi padež bio – solo brijač i topnik. Svoj vlastiti fikus koji je bacio sidro u pileći mozak. Misli da svih pere u svemu. Pošandrcao toliko da zaslužuje promet-


novi KAMOV

42

ni znak. Bracanin s dontom Bračanina plus stvarnosni pisac iz reali škvadre. Sve utapa na kontu. Negoli vi ne spikate hrvacki, puknulo mu je u glavi,  kao i meni kada mi konobariška priđe i hračne na me: Točeno ili u boci? Oooooooooooooooooooooooooooooooo..., čula se spilja u meni. Grizla mi je oči.  Odgombat ću se ja u luknju, k Odjelu za depersonalizaciju.  Mjeru za mjeru na povjerenje, ispjevao je pjesnički dub mudrosti jednog pjesnika, ne previše udaljena groba od Rijeke, ali ne u Grobniku. (I u grob ljudi spremaju nostalgiju iz srca, sahranjuju sjećanja, svašta rade kada im je zub okrenut prema gore, a oni leškare na leđima predajući se smrtnoj dokolici. Kada je jednog proljeća moj šukundjed odlučio umrijeti, da ne gleda u nebo okrenuo se na trbuh, ali su mu se usta napunila lišćem abelije, pa je skoro stvarno i umro. Da nije bilo vračarice otegnuo bi papke prije negoli bi mu moj otac ispričao sadržaje filmova koje je gledao u Oblomi. Gatara je dobro znala što smrtnome čovjeku može učiniti rod listopadnih grmolikih biljaka iz porodice kozokrvnica. A mi uzgaja-

mo samo tri vrste Abeliju grandiflo­ru, Abeliju chinensis i Abeliju floribundu. Poslije tog šukundjedova soliranja u pokušaju da sagleda svjetove izvan naše farme, guverner provincije, dočuvši sve to o pokušaju samoukokavanja, dao je zbrisati s lica zemlje sve tri vrste abelije šesnaest milja uokrug gospodarstva, skoro do sjevernih žutih pampa, nakon čega je vjetar zvan pampero zimi redovito rušio bambusov krov na sjenici. To je dodatno razbjesnilo svu kućnu čeljad, pa je šukundjed obećao da sam neće istraživati smrt, nego u društvu, pod nadzorom i s prethodno dobro pripremljenim planom preventivne medicinarke, vragoljaste vračare. A i nije trebao dati riječ. Uvidio je teškoće puta u metafizičke tajne, koje ni dan-danas nisu riješili naši magnati u Središnjem domu Parlamenta, pa je odlučio postati kroner. Pio je četiri litre rakije od zmajevca i divljeg kestena, nekad pomiješane ponekad po principu vrsnog reda: jednu-za-drugom, a tek o blagdanima priuštio bi si bokal zelene brljeljutare od srži tikovine. U toj samačko-kontemplativnoj fazi nije bilo važno kada sjenica ima krov a kada ga je pampero odnio skroz do luke u Oblomi.)  I s bolnicom je slično, miru za miru na viru. I ona je duboko ponirale u misli koje bi se dale sažeti u pitanje: kada ću je pronaći? Stazicom dječje makete Parka prof. dr. Vinka Frančiškovića dolazim do Potoka, čijem postojanju debelo gledam kroz prste, očito je presušio pa mu u koritu kuljaju tek prometni čepovi i hučan krkljanac. Mirne su vode Potoku parkirališta oko zgradurina koje oponašaju predvečerje uni-


novi KAMOV štenja, a njihovi razjapljeni prozori, bez stakala i škura, naliče na slijepe bogce koji gledaju u nulu. Te se secesijske razvaline, barem u snu, druže s torpedima, minama, bombama-krmačama ili nečime jačim od eksplozivne prasadi. Zvjezdanim topovima, perezempio, budući da je Art-kino Croatia na drugoj strani, ali vrlo blizu. Epistemološki gledano jedini kinematograf u Rijeci, ako 11. rujna ne srušim Cinemaxove twinse (s više kino-dvorova) na vrhu sinjeg TowerCentra, u rotorskoj jametini iskopanoj u stijeni između Donje Vežice, šina di ferrovia (Ri-Zg, Zg-Ri!) i Pećina. Kao rupčaga  u vodi. Na koju mislite, odgovori mi neka biblijska podrtina kada pitam gdje je bolnica. Koliko ih je?, pušem na toplo. Ćimitorio i Al-Qa'ida blizu su, dahće mi razvalina u šupljem šeširu. Gdje su?, glumatam mirna Amerigosa Grahama Greena. Skoro na istom mjestu, hladno prdonja ispruži jednu nogu u grob, a drugom pokaže: Ovdje, uz PIK-ovu slastičarnicu, onda uz brijeg. Jedna je nova, druga je stara. Koja je bolja?, već se osjećam kao mladi Alden Pyle u Sajgonu. Obje su muzej ohlađenih, naglasi biblija zadnje dvije riječi iz apokrifna evanđelja. U kojoj ćete vi poljubiti popa?, ne skrivam svoj smisao za produženu kavu. Prdnut ću na svijeću kada ja hoću i gdje hoću, jebiguzni balavanderu, pa brontosaur pljune na moje crne gojzerice Vertigo Dual Kayland i počne njušiti zrak oko golštangi lese salona stranjskih makina. 

43

Druga bolnica je Opći medicinski centar Hipokrat. Popularno je zovu Al-Qa'ida, AlQaeda, ali i Ali Kada. (Ali, kada ću umrijeti?) Najbliži su joj susjedi nekakvi cedrovi, šimširi, pinije, omorike, krastavi borovi, ili tako nešto crnogorično udrobljeno, nimalo nalik drveću u mojoj zemlji, pa im i ne znam pouzdano sva imena. U svakom su slučaju bolnici – komšije. Kao i park koji su s tim nakazama meštri pokušali smisleno oblikovati, pa su dali neki izgled za koji geometrijski rječnik nema naziva, kao što ih i ja nemam za tupa drveta parka što, usput, sjede jedno na drugome. Rekao bih da je to ne osobit botanički melting pot, nekakav lonac za taljenje neba i zemlje, legure proizvedene ni zbog čega, ni za što. Al Kaida je i pčelinje saće. Tako arhitektonski i izgleda. Pod onim da drvo sjedi na drvu mislim na vanjštinu, fasadu, pročelje, prednjicu. Zadnjica, rit, dupe jednaki su bolničkim prsima. Samo su tamo otpozadi ulazna vrata stražnja ili pomoćna, prozori nisu spram juga nego prema sjeveru, tamo odostraga van gledate zguza, kada je na pročelju sunce u prknu je hlad, kad je sprijeda u hladu, v riti je mrkli mrak, kada je netko u prednjičnim vratnicama tada ulazi, na stražnjičnim pak izlazi, bježi ili piša u smolu na kori neke sablasne četinjače. Pod onim prvim (saće) vidim ćelije (ne od voska, nego od karantenske žbuke) u kojima krepavaju trutovi debeli od najmračnijih boleština, ili nasmrt ufitiljeni iz istih razloga. I to je melting pot, ali ljudske kaljuže, žitke mase blata i vode koja smrdi po plijesni, izmetu i truleži. Ovdje je sve predodređeno da bude raspadnuto. Rastaljeno već u augusti-


novi KAMOV

44

novskoj predestinaciji. Mitolozi praktične filozofije rekli bi pak da je to hrana za svinje, napoj, splačine. Time ne bi opekli savjest ali bi digli spomenik eufemizmu.

Ali Kada, pročelje sa sjenom nepoznata podrijetla. Pčelice su, hijerarhijski gledano odozdo prema gore s garbidž-pijedestala, čistačice, njegovateljice, sestre, više sestre i glavne sestre. Ne bi one same proizvele med za vrcanje da nema matica, društvenih insekata zvanih doktorica ili doktor, primarijus ili kirurgica. Oni su lajf inšurens u rupčagi gdje se dolazi na stotine načina izgubiti usrani lajf. Matice su stilisti zaduženi za uzorak vašeg veličanstvenog nestanka. Taj kalup koji smisle ti okrečeni grobovi je raka za vašu sitnu, izgubljenu i nadasve mirnu i dobru dušu. Sve što se sruši može se obnoviti, piše ovdje u Protokolu bolničkog ponašanja. Jedino pitalje u njemu glasi: Smatrate li smrt dovoljno dobrom nagradom? Vi ste mu ljupka akvizicija, ne piše nigdje. Ipak, kao da je tu negdje ubačeno u tekst, ali čovjek to ne može naći. Tražiti istinu je kao da loviš dim, mudro bi zborio šukundjed u lucidnim trenucima kada je sjenica imala bambusov šešir na glavi. Krasan blef s dimom, odgovorio bi mu

klobuk, skinuvši se sam u znak poštovanja, kada to već nije učinio pampero.  Gdje mogu dobiti malo morfija, pitam za zdravlje junačko malu medicinsku sestru sa crnom pelerinom na bijeloj uniformi. Kao da je časna, a nije. Injekcija? Tableta?, mirno mi odgovora. Može i u kuglicama, u prahu; gotovo sam plakao od sreće. Makedonski?, ošine me pelegrina posred duše čupajući mi pitanje: je li ovo moguće?

Pele(g)rina i mala medicinska sestra. Pomiješan s duhanom?, pozlatilo joj se časno srce. Ikakav, tresem se nestrpljivo pred nekim tko ima dušu. Čaj od čahura?, sada sam je već postavio na nebo kao nestvarnu jeku. Čahure prelivene rumom?, rado me gleda, veselo lipta i rosi ustašca uzbuđenjima. Primarijus na kirurgiji. Ne reče više ni crne ni bijele, samo to, nestane u najprije u pelerinu, a ova u vratima mliječnih stakala sa zlatnim okvirima.


novi KAMOV Kakva lakoća razgovora. Koliki dašak prirodnosti. Tako zamišljam alkemičare  u riječkim podrumima na Brajdi. Ne mogu to a ne usporediti s davnim događajem u močvarnom rukavcu, zapravo izoliranoj bočatoj bari zvanoj Glava od vode, 16 milja udaljenom od naše farme, tik uz uzgajalište nekoliko vrsti glavonožaca biološke marke Coleoidea i indijskih lađica (Nautolidea), koje su k nama Državnim kodeksom dampinga teleportirane iz Indijskog oceana samo zato jer se hrane jedanput mjesečno. Njima se pak ne hrane ni naše šugave žabe iz porodičnih općebioloških klanova Bufo bufo (Obične krastače) i Pelobates fuscus (Češnjače). Poznato je da su naše bočate vode sklone dugim nevezanim razgovorima o ljubavi, pa sam od tog malog mrtvog mora iz rukavca Glava od vode na pladunju dobio ovu priču o pitomoj i osjetljivoj prirodi ljudi:  On se igrao u caklinu umotanim oblutkom, koji je zacijelo s valovima dolutao s nekog lukobrana ili napuštenih škverova u Oblom. Ovdje oblutaka nema nikada. Bočate ih vode odmah izgrizu, kao divlji psi čovjeka. On je, dakle, u ruci imao neoštećen, bijel, rijedak oblutak, koji je vješto obrtao kažiprstom i srednjakom. Tako kockari skitnice vrte velike srebrne kovanice ispred malih obiteljskih igračnica uz benzinske pumpe u močvarnim guštarama kuda prolaze sjeverni autoputovi prema ledenim lukama.

45

U trenutku za koji je on osjetio da je pravi, bacio je taj valutak da poskakuje vrhom vode, onako: čas buši površinu vode kao plivač kraula čas je u zraku kao skakavac. Oblutak se pri zadnjem skoku iz petnih žila uspeo dosta visoko i napravio pljaf!, koliko je dug i širok. Voda koja je izbila iz rupe, veličine maloga vodoskoka, napravila je pljas! po nogama tvoje bake. Iako su bili blizu nisu se do pljaf! i pljas! zamijetili. Pogledali su se, osvrnuli su se: lišće je bilo najsuše ispod tikovine zavojitih žila. Pljaf! Pljas! Tako su se oblikovali opći svijet, dobar svijet; svijet priča, veliki svijet; široki svijet; strani svijet, biljni svijet; životinjski svijet, svijet činjenica; svijet ideja, svijet umjetnosti; svijet tehnike, stari svijet, novi svijet, organski svijet, treći svijet, bijeli svijet, kraj svijeta, mali svijet, vijek i svijet, onaj svijet, drugi svijet, široki svijet, najbolji svijet. Na taj način nastala je tvoja mama.  Nikada ga poslije nije vidjela, a tata se odmalena naviknuo na tebe. Nikad naravnije, pod prismotrom ljudske prirode. Kako naravnije od toga?, pitam se i danas u riječkoj bolnici popularno  zvanoj Al-Qa'ida, Al-Qaeda, ali i Ali Kada. Na širokim je vratima uska tablica:


46

novi KAMOV

Prim. dr. med. Gianfrancesco Maria Pico de Karahadžišejtanhafizbegović

Slovni sadržaj s tablice puši nargilu u bolničkoj ambulanti na Kirurgiji. Iako u meni maloprije dobro zbori šejh Salih el-Munedžid: Trošenje nargile je haram, jer predstavlja rasipanje imetka, i uzrokuje štetu svakome onome tko je upotrebljava. Primarijus puši šišu kao i svi riječki digići, ali dim njegove tumbećije ne ide uspravno – prema gore, kao u svakog živog i zdravog čeljadeta, nego dim tumbećije kulja tumbe u nizbrdicu – prema dolje. Pušim primarijusove štoseve, trikove za pješaka fore. Vice versa: to je iz drugog vica, prislonim svoja razjapljena usta na vlastito naćuljeno uho, da se bolje čujem. Foršpan sam za nešto veće gevere? Smicalica je u tome da on ne kuri tumbećiju, nego sušeno voće, kruške, šljive, grožđe. Čita misli, daje da potegnem, dimni mlaz curi – gore, brzo se pentra uzbrdicom. On uvlači, dim se kotrlja – nizbrdicom, pada na pod i plazi oko naših nogu. Bio bih sam na svijetu da ne izvuče dvije žive riječi: Heroin, delijo?, na što vrtim glavom skroz oko vratne osi. Ako me mačke (Felidae) gledaju, zavide mi. Do ovog trenutka znam da razgovaram s Aladdinom, ali od ovoga časa on plazi u svjetiljku. Njegova je turćija nepjevna, atonalna, daleko od small swing banda ljupke i hitromislene pelegrine. Morfij, meštre, morfij!, utapam ga u kapi vode jer i sam daje riječi na kaplju. Staromodno!, progovara iz njega karašejtan, mrkliji od karakahve. Koriš mene bijed-

nu hastu, napis’o bi na mom mjestu uman ćato. Je l’ mamlaze, ti bi..., nabraja sve ono što i dovitljiva, vragometna i umilna pelegrina.  Brojim i ovce i dane. E, nema ni u kuglicama, ne može nikako! Ne držim. Samo kokain! Deder, kreni ispod u Oftalmologiju. Tamo se na uskim vratima kočeperi široka tablica prim. dr. mr. doc. Džemaluddin ben Newton-John O’Keefe  Hodnici su bili poput onih od čudna materijala nalik mramoru u eSFe-ima, peregzempla u Kubrickovu snafu 2001: A Space Odyssey ili Tatijevu davežu Play Time. Drugih se sada ne prisjećam jer imam pametnijeg posla od nacističke sf-scenografije.

Plavi prozori Ivana Hospitalca Krstitelja


novi KAMOV  (Ne znam zašto u mojoj zemlji vole te zabetonirane hororce. Jednom je čovjek s imenom moga oca propješačio 24 milje do kina u Oblomi kako bi gledao ta sranja preporučena u Jungle Newsu, cajtungu za Amere i ostale greenhorne i generacije izgubljene u divljinama naše kojekako posložene države. Poslije je sve to prepričavao šukundjedu, nakon odluke da ovaj neće izazivati smrt lišćem abelije. Kad je taj moj prapredak odlučio da postane kroner i kada mu, naoko, nije smetalo da vjetar odnosi bambusni krov sjenice, odlučio je da svim svojim tajnim silama zaustavi pampero. Što baš i nije bio dim na vjetru nego u njegovoj luburi. Eto, puhnulo mu u glavi.) Tsja! Traćenje talenta, moji dragi.  Kada sam se vratio (iz bolnice) naprtnjači, primijetio sam da je rupa jednog zatvarača ciferšlusa oštećena a otvor razjapljen – iz der Rucksacka je ukradeno sve ono što je prazno bilo pohranjeno u teglici za krastavce. Odlučih skupnjati ono puno, koje nema praznine, napunjeno, cjelovito, koje sadrži u sebi mnogo čega. Počinjem s guštericom. Čekala me je obavijena oko čelične Ubrave sa šifrom (M-Wave). Razmišljao sam je li ona progutala ono prazno iz teglice za krastavce i je li me tako htjela upozoriti na nešto što je vrijedno i važno. Nisam htio razlamati glavu time, jer možda nije bilo dragocjeno spomena, što bi mi (ipak) išlo u prilog. Pa tako neka i bude, bez obzira na to što je stvarno bilo, ako je ta-

47

kvime postojalo, ma u kome obliku ljudske sumnje. Njemu ili drugome na štetu. (Bljak!) Brk mi se smiješi dok razmišljam što je bila tema ovoga dana, prvoga u Hrvatskoj. Ne kontam ništa posebno. Kao što ne razaznajem što je bila tema dana, ne razbijam glavu ni o tome što će biti tema noći. Doznat ću to kada pročitam idući odlomčić svoga romana, koji tek sada počinje valjati staze prema katarzi. Nadam se da će to, radi moje vlastite udobnosti, biti tema turnir. Vidjet će se kako će tamo govor moga umjetničkog djela nalikovati šahovskom natjecanju na kojem se u svim partijama obvezatno igra jedno te isto otvaranje, koje predstavlja zadanu temu.  Tema i turnir, oboje su viteški. Nije ipak pravilo da im plemenita plijesan obrubljuje srce. Niti da herc ima odnjegovane odlike dobre pasmine. Pogotovo plemenit vrat. Svašta neuki ljudi vješaju oko njega. Knjigu treba učiti prije nego joj vrag stane na šiju.  Kraljev gambit, talijansko otvaranje, kraljeva indijska obrana, damina indijska obrana, englesko otvaranje, Aljehinova obrana, slavenska obrana, španjolska partija, francuska obrana, sicilijanska obrana, CaroKann obrana, skandinavska obrana, ruska obrana, Philidorova obrana, Evansov gambit.


novi KAMOV

48

Moja šahovska ploča za viteške tema turnire. (Nepojavljivanje u javnosti jasna je indikacija da je Kralj bolestan, ili se drži kao mila Gera.) Laku noć, mili moji! Poslije nje prihvatite Dobro Jutro. Kao rukavicu. Kao sve u svojoj šaci. Kao šalu. Kao ljude oko sebe. Kao ideju. Kao cijenu. Kao kovčeg. Kao borbu. Kao riječ, mili moji.  Usnuo sam ovakav vragoljast san, (ulomak iz romana)


NATALIA DE CIOTTA – UGLEDNA RIJEČKA DOBROTVORKA I NJEMAČKA SPISATELJICA Irvin Lukežić

Uvod Tijekom druge polovice devetnaestoga stoljeća u elitnim se krugovima riječkoga građanskoga društva svojom nesvakidašnjom pojavom osobito isticala Natalia de Ciotta, rođena de Ritter-Záhony, dama široke kulture, znamenita dobrotvorka i plodna njemačka spisateljica. Njena je visoka društvena uloga bila uvjetovana činjenicom da joj supruzi pripadahu najuglednijim i najbogatijim posjedničkim obiteljima svoga vremena: obojica njenih budućih muževa bijahu Riječani, umirovljeni austrijski časnici, prema godinama starosti vršnjaci. I jedan i drugi bili su dobro odgojeni, uglađeni i inteligentni muškarci, poduzetni i marljivi, podjednako djelatni u vojnim i u civilnim poslovima, zalažući se prije svega za javnu dobrobit i interese rodnoga grada. Bili su to ljudi iz starih i imućnih buržoaskih rodova, s vrlo razvijenim obiteljskim i osobnim vezama. Upravo takvom genealoškom, druš-

49 /NOVI FJUMANOLOŠKI PRINOSI/

novi KAMOV

tvenom i kulturnom miljeu pripadala je i Natalia de Ritter-Zahóny. Ulazak u riječko visoko društvo bio je ovoj dami, plemenitoj ne samo po svome podrijetlu nego i rijetko nesebičnoj naravi, predodređen. Započet je stupanjem u krug moćnoga riječkoga trgovačkoga klana Scarpa, generacijama povezanog s društvenim elitama Trsta i Beča, potom proširen i još bolje utvrđen pozicijom supruge riječkoga gradonačelnika Giovannija viteza Ciotte, izravnim potomkom slavnog Andrije Ljudevita Adamicha, koji autoritativno vlada gradom više od dvadeset godina, u doba velikoga gospodarskoga procvata i prosperiteta Rijeke. Ona je zasigurno utjecala na kozmopolitsku širinu njegovih pogleda i uvijek napredna stremljenja, potičući ga u svim velikim projektima i inicijativama, uvijek mu pružajući potporu kao razborita životna suputnica, obrazovana i duhovita žena, mudra i odmjerena savjet-


50

novi KAMOV

nica. Iako se nikada nije aktivno bavila politikom, prepuštajući to suprugu i njegovim mnogobrojnim muškim suradnicima, osobito je značajan utjecaj ona ostavila na području kulture i društvenoga života, nesebično pomažući i podupirući lokalne dobrotvorne ustanove, školske zavode i gradsku sirotinju. Kao istaknuta spisateljica, autorica popularnih romana i putopisa, značajna predstavnica austronjemačkog kulturnog kruga, stekla je značajan ugled među čitateljstvom tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, od Rijeke i rodnog Trsta, do Budimpešte, Beča i Berlina. Njemačka i mađarska publika, kao i tadašnja novinska kritika, prihvaćale su njezine radove s velikim zadovoljstvom i zanimanjem. Podjednako takvo zanimanje pokazivala je prema njenim tekstovima i domaća riječka publika, tim više što njihova autorica bijaše suprugom prvoga njena građanina što ga u tadašnjem tisku s ponosom nazivahu Magnifico Podestà. Unatoč tome što pripada odavno već zaboravljenim imenima, njen život i djelo još uvijek nas privlače svojom neobičnošću, ose1 József Szinyei, Magyar írók élete és munkái, II. Kötet, Budapest 1893. str. 76. Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 136. U popisu riječkog pučanstva iz 1857. pohranjenom u Državnom arhivu u Rijeci navodi se kao mjesto rođenja Trst. 2 Freiherrn Ritter von Zahony (Ritter de Zahony) www.edelleute.at/familie.php 3 Giancristoforo Ritter de Zahony www.retecivica.trieste.it Tour, Elvine de La, Biographisch-Bibliographisches Kirchenlexikon, Band XII (1997) Spalten 370-374 Autor: Peter F. Barton www.bautz.de/bbkl/t/tour 4 Záhony www.de.wikipedia.org/wiki 5 V. bilj. 2.

bujnošću i snažnom ženskom individualnošću koja svojom energičnošću, senzibilnošću i ustrajnošću uspješno nadvladava sve ograničenosti svoga vremena, kao i brojne društvene predrasude koje u to doba ženi nameću tradicionalni patrijarhalni jaram kreposne supruge i uzorne domaćice. Natalia de Ritter-Záhony pruža sasvim atipični ženski curriculum vitae, koji svojom “devijantnošću” jasno najavljuje postupnu društvenu emancipaciju pripadnica nježnijeg spola u okvirima austrougarskog carskog i kraljevskog kulturnog miljea. Djetinjstvo Ako je ičiji život bio usko povezan s rijekama, onda je to bio život Natalije de Ciotta. Od rijeke Soče, gdje je ugledala svjetlo dana, preko rijeke Majne, gdje joj bijaše rođen otac, do Dunava, gdje je provela djetinjstvo, preko Temze i Seine, gdje je boravila u mladosti, do skromne Rječine, pored koje će provesti najveći dio života i naći posljednje počivalište. Rijeke, dakle, uistinu bijahu njenom sudbinom, svojevrsnom konstantom njena neobična života. Sve je počelo uz obale rijeke koju je u svojim stihovima proslavio slovenski pjesnik Simon Gregorčič. Natalia de Ritter-Záhony rodila se 25. prosinca 1831. godine u Gorici1, u imućnoj i vrlo brojnoj građanskoj obitelji njemačkoga podrijetla koja je nedugo prije njena rođenja bila podignuta u niži plemićki stalež. Budući da je svjetlo dana ugledala baš na sam dan Božića, na krštenju će joj biti nadjenuto ime Natalia. Ritterovi su potjecali iz Frankfurta na Majni, gdje se prvi put u povijesnim izvorima spominju 1533. godine. Kao


novi KAMOV gorljivi sljedbenici njemačke evangeličke/luteranske crkve (augustana confessione), njeni članovi generacijama bijahu okretni poduzetnici, trgovci i duhovnici. Koncem osamnaestoga stoljeća pojavljuju se ogranci obitelji Ritter u susjednoj Austriji i Češkoj, gdje razvijaju znatnu trgovačku, novčarsku i industrijsku aktivnost.2 Natalijin otac Johann Christian (Giovanni Cristoforo, Giancristoforo) Ritter (1782.– 1838.), rodom iz Frankfurta na Majni, mlađi sugrađanin i suvremenik Johanna Wolfganga Goethea, bio je isprva trgovac salitrom, potom vlasnik rafinerije šećera i veleposjednik u Gorici. Godine 1809. preselio je iz rodnoga grada na Maltu. Isprva je posredovao u kupovini i prodaji salitre što se odvijala između Londona, Malte i Trsta. Nakon što je zasnovao trgovačko poduzeće u Beču, po završetku napoleonskih ratova zakupio je rafineriju šećerne trske u Trstu, čije sjedište 1818. godine prenosi u obližnju Goricu.3 Bio je to prvi značajan korak u stvaranju budućeg obiteljskog posjedničko-industrijskog imperija sa središtem u goričkoj grofoviji, odakle su njegovi marljivi nasljednici mogli proširili svoj gospodarski utjecaj na susjednu Furlaniju, Sloveniju, Korušku i Istru, te na širi srednjoeuropski prostor, sve do daleke Mađarske i Slovačke. Poslovne uspjehe slijedio je i nagli društveni uspon. U svojoj palači ugostio je Ritter 1825. cara Franju I. i njegovu suprugu Carolinu Augustu od Bavarske. Bio je utemeljiteljem i direktorom osiguravajuće kompanije Assicurazioni Generali u Trstu. Ritterova rafinerija šećera (Zuckerrafinerie) u Gorici, pod imenom Johann Christian Ritter &

51

Comp, bila je za ono vrijeme podignuta u divovskim razmjerima, predstavljajući značajno industrijsko postrojenje čitave monarhije. Zahvaljujući tome, on s vremenom uspješno širi svoje poslovanje i podiže još jednu rafineriju šećera na području mađarske komorske gospoštije Záhony. Za razliku od goričke, ova rafinerija prerađivala je šećernu repu. To područje u sjeveroistočnoj Mađarskoj, smješteno na lijevoj obali rijeke Tise, na samoj granici s Ukrajinom, danas pripada Županiji Szabolcs-Szatmár-Bereg.4 Godine 1829. proglašen je nasljednim plemićem, s predikatom de Zahony, zbog osobitih zasluga za Austriju tijekom napoleonskih ratova. Uz staro prezime to ime postaje tada drugim obiteljskim prezimenom (Ritter de Záhony). Kada je 10. svibnja 1830. godine Johann Christian Ritter potvrđen za ugarskoga nasljednoga plemića, bit će mu pridodat i novi pridjevak de Záhony.5 Izvorni obiteljski grb simbolizirao je pastirski štap sa zvijezdama, a nakon što im je dodijeljen barunat, pridodan je i jedrenjak. Geslo na obiteljskom grbu njegovih potomaka, koji prvo stječu titulu austrijskih vitezova (Ritterstand, 1855.) a zatim i baruna (Freiherrstand, 1869.), glasilo je PER RECTAM VIAM (Ispravnim putem). Dana 22. siječnja 1835. austrijsko Ministarstvo trgovine izdalo mu je poseban privilegij za korištenje parnoga uređaja za isušivanje (Abdampfungsapparat) koji će petnaest godina kasnije biti obnovljen. Veletrgovačka tvrtka Ritter I.C.& Comp. imala je svoju poslovnicu i u Trstu (Via S. Francesco 1196).6 U razdoblju od 1832. do 1835. Ritter je bio predsjednikom Assicurazioni Generali u Trstu. Među utemeljiteljima ovog velikog po-


52

novi KAMOV

morskog osiguravajućeg društva svjetskoga značaja bili su još utjecajni dioničari Giuseppe Lazzaro Morpurgo, Samuele Minerbi, Giovanni Guglielmo Sartorio, bankar Marco Parente, povezan s bečkim ogrankom obitelji Rotschild i obitelji Tolonia u Rimu, Francesco Taddeo Reyer, prijatelj Benjamina Franklina, odvjetnik Giambattista Rosmini i Karl Ludwig Bruck, budući znameniti austrijski ministar.7 Osim u privrednom, Johann Christian Ritter de Záhony isticao se osobito i u javnom životu svoga vremena, obnašajući dužnost predsjednika (kuratora) Švicarske protestantske općine (Comunità della Confessione Elvetica) u Trstu.8 Pored toga stekao je zasluge i za utemeljenje evangeličke općine u Gorici. Svojim potomcima ostavio je gospodarski i industrijski imperij, što obuhvaća prostor od Furlanije, Slovenije, Ko6 Annuale marittimo 1863, Trieste 1863, str. 116. Ditte approvate all´ingrosso. 7 La citta cosmopolita (1813–1867) http://lorindol.altervista 8 Scematismo dell´I.R. Littorale Austriaco-illirico, Trieste 1837, str. 225. 9 Giuseppe Tominz, Arte delle virtu borghesi, www. retecivica.trieste.it www.museorevoltella.it 10 Palača Attems Santa Croce postala je tijekom trećeg desetljeća XIX. stoljeća vlasništvom obitelji baruna Ritter de Zahony. Njeni prijašnji gospodari bili su gorički vlastelini grofovi Attems Santa Croce. U posjedu baruna Ritter de Zahony rezidencija je ostala sve do 1907. godine, kada je bila darovana gradskoj općini. Danas je u toj zgradi općinsko sjedište i gradska vijećnica. 11 Amalijinu sliku dobio sam ljubaznošću gosp. Henryja Cobbolda-Lyttona, na čemu mu najtoplije zahvaljujem. Gospodin Cobbold-Lytton ustupio mi je i druge vrijedne dokumente pohranjene u njegovoj obitelji u Knebworth Houseu, koji su mi bili korisni za bolje rasvjetljavanje odnosa između Natalije i Emily BulwerLytton. I na tome sam mu posebno zahvalan.

ruške, Istre do Mađarske i Slovačke. Upravu nad obiteljskom šećeranom nakon njegove smrti zajednički preuzimaju sinovi Christian mlađi, Hektor Julius i Wilhelm. Otac im u nasljedstvo ostavlja značajnu svotu novaca koja postaje financijskim temeljem za podizanje značajne industrijske predionice i tkaonice za preradu pamuka u Podgori kod Gorice. Djetinjstvo i ranu mladost Natalia je provela u vrlo pobožnom i skladnom ozračju, okružena velikim brojem starije i mlađe braće, s kojima ostaje blisko povezana i u zrelijim godinama. Johann Christian Ritter de Záhony, u skladu s protestantskim njemačkim tradicijama, bio je otac brojne obitelji. Iz braka s prvom suprugom Marijom Bressiac, prema nekim izvorima podrijetlom iz Skadra, a prema drugima iz Bakra, imao je osmero djece. Nakon Marijine smrti u studenome 1820., krajem listopada sljedeće godine oženio se petnaest godina mlađom djevojkom Amalijom Hoffmann (1797.–1870.) iz Švicarske, kćerkom profesora i upravitelja kantonalne škole, Georga Franza Hoffmanna iz Aaraua, koja će mu podariti još šestero djece, među kojima i Nataliju. Bila je trinaesto, pretposljednje dijete. Njena najstarija polusestra Wilhelmina bila je od nje starija dvadeset i jednu godinu. U obitelji je iz dvaju brakova bilo ukupno devetero braće i pet sestara. Godine 1829. njihove bidermajerske građanske portrete, u tehnici ulja na platnu, izradio je tršćanski slikar Giuseppe Tominz. Prva slika prikazuje muškarca u kasnim četrdesetim godinama, odjevenog u tamnu svečanu ugarsku odoru, koji u desnoj ruci drži


novi KAMOV šubaru s bijelom kićankom i raskošnim gajtanima. Okruglo lice, svijetle, ali pomalo mrtve oči, unatrag začešljana tamnija frizura sa sijedim zaliscima, odaju izraz unutrašnje stabilnosti i smirenosti. Nasuprot njemu Amalijino lice zrači mladošću i vedrinom. Odjevena je u jako dekoltiranu tamnu brokatnu haljinu, diskreno pokrivena svilenim prevjesom. Oko lijepo oblikovana vrata pričvršćena je biserna ogrlica s križićem. Oči su svijetle, malko razmaknute, izraz lica spokojan. Na raskošno oblikovanoj frizuri, složenoj u pundžu, vidljiva je biserna dijadema. Uši su joj ukrašene bisernim naušnicama.9 U skladu sa svojim tradicionalnim luteranskim odgojem Natalia je, unatoč tome što bijaše djetetom iz vrlo imućne obitelji, vrlo rano razvila duboke altruističke osjećaje prema drugima, poglavito onima koji su najviše trebali kakvu ljudsku ili materijalnu pomoć. Ta njena filantropska sklonost ogledala se u nesebičnom pomaganju siromasima, djeci i školskoj mladeži, različitim dobrotvornim inicijativama i karitativnim akcijama. Kako joj otac umire već u njenoj sedmoj godini života, brigu o njenom odgoju i školovanju preuzet će majka Amalia, kao i mnogo starija braća. Godine 1838. Amalia je u tehnici akvarela naslikala svoje troje najmlađe djece kako se igraju ispred palače Ritterovih u Gorici.10 Najstariji među njima, Karl (1830.) vuče kolica, dok u njima sjede Adolf (1833.) i Natalia, koja ima kapicu na glavi. Iza njih je vjerojatno njihova tadašnja guvernanta. Za razliku od raskošne palače, koja je prikazana prilično vjerno, figure su oblikovane pomalo naivno. Taj grupni obiteljski portret zrači skladom, sigurnošću i unutraš-

53

njom harmonijom koja će, posve sigurno, biti narušena očevom smrću.11 Univerzalni očevi baštinici bili su Natalijina starija braća Julius Hektor i Wilhelm, koji su poslovnu i trgovačku praksu usavršavali u Engleskoj. Osobito aktivan u poslovnom smislu bio je Julius Hektor (1816.–1878.), prvi predsjednik Trgovačke komore u Gorici, budući austrijski barun, veleposjednik i tvorničar, vlasnik tvornice papira, mlina i predionice pamuka, u kojima bijaše svojevremeno zaposleno čak dvije tisuće radnika. Njegov brat Wilhelm (1825.–?), darovit inženjer i graditelj, podigao je pak evangeličkometodističku crkvu u Gorici. Najstariji Natalijin brat Heinrich bio je oženjen tršćanskom barunicom Angiolinom Sartorio. Heinrichov portret iz mladih dana izradio je poznati gorički portetist Giuseppe Tominz. Rana mladost Prema sačuvanoj korespondenciji, Natalia je već u trećoj godini iz Gorice preselila s majkom u Beč, gdje provodi kasno djetinjstvo i ranu mladost. U dvanaestoj godini, radi zdravstvenih problema, dolazi na liječenje u Ortopedski zavod Jakoba Heinea u Cannstattu kod Stuttgarta. U taj ugledni zavod dolazili su bolesnici iz svih krajeva Europe, liječeći se od skolioze, ravnih stopala i paralize ruku ili nogu. Natalijina majka živjela je tada u Beču, s ostalom svojom djecom. Tijekom studenoga 1843. Natalija ondje upoznaje mladu Engleskinju Emily BulwerLytton (1828.–1848.), aristokratkinju iz Berkshirea, s kojom postaje vrlo bliska prijateljica. Emily bijaše prvo dijete Edwarda Bulwer-


54

novi KAMOV

Lyttona (1803.–1873.), poznatog engleskog spisatelja i političara, i njegove supruge Rosine Doyle Wheeler, također znamenite književnice. Otac Natalijine prijateljice Emily bio je uspješan, popularan i slavan romanopisac, pjesnik, dramatičar i političar viktorijanske epohe. Najpoznatije mu je djelo Posljednji dani Pompeja. Blizak prijatelj britanskog premijera Benjamina Disraelija. Preko majke naslijedio je obiteljski dvorac Knebworth House u grofoviji Herfordshire. Sahranjen je uz najviše državne počasti u Westminsterskoj opatiji. Emilyn otac nalazio se tada na vrhuncu svoje literarne popularnosti. Djela su mu svojedobno prevođena na njemački, norveški, švedski, francuski, finski i španjolski jezik. Godinu dana prije Natalijina dolaska bio je prekinuo svoju parlamentarnu djelatnost. Povukavši se iz privremeno aktivne politike, vrijeme je uglavnom provodio u putovanjima kontinentalnom Europom. Unatoč svojoj nekadašnjoj velikoj slavi, danas on predstavlja pomalo preživjelu književnu pojavu.12

Emilyn brat Robert Bulwer-Lytton, Natalijin vršnjak i tadašnji znanac, bio je značajan britanski političar i diplomat. Rođen iste godine kada i Natalia, Teddy bijaše blizak prijatelj Roberta i Elizabeth Barrett Browning. Pjesme je objavljivao pod pseudonimom Owen Meredith. Vrhunac njegove diplomatske karijere bio je prestižan položaj potkralja Indi-

12 http://en.wikipedia.org./wiki/Edward_BulwerLytton_1st_Baron_Lytton 13 http://en.wikipedia.org./wiki/Robert_Bulwer_ Lytton_1st_Earl-Lytton 14

Szinyei, nav. dj.,str. 76.

je i veleposlanika Ujedinjenog Kraljevstva u Parizu.13 Boravak u istom zavodu zbližit će dotad vrlo osamljenu Emily i tri godine mlađu Nataliju. Premda bijaše iz vrlo ugledne i imućne obitelji, osjećala se odbačenom i nesretnom. Ova darovita, boležljiva i izuzetno osjetljiva djevojka boravila je ondje radi dugotrajnog i teškog liječenja deformirane kičme. Budući da njeni roditelji bijahu rastavljeni, čitavo djetinjstvo provest će pod paskom svoje dadilje Mary Greene. Zajedno sa svojim mlađim bratom Teddyjem (Robertom) često je boravila u Dublinu, Cheltenhamu i Coventryju. U pismima koje iz Cannstatta upućuje svome ocu u Englesku, Emily svoju dvanaestogodišnju prijateljicu naziva “little italian girl”, “little favourite”, “poor little Natalia”. Privlačila ju je svojom bistrinom i ranom zrelošću. Tadašnja upraviteljica Ortopedskog zavoda, gospođa Heine, nije odobravala njihovo druženje zbog velike razlike u godinama. No, otac joj je u pismima pružao podršku. Nažalost, boravak u Cannstattu morao je biti naglo prekinut, jer će se Natalia koncem lipnja 1845. zajedno s majkom vratiti kući. Prijateljice će, posebice Emily, vrlo bolno doživjeti taj rastanak. Nakon toga i Emily će se sa svojom pratiljom Mary uputiti u Englesku. Godine 1846. Natalia je otputovala u London, nastanivši se u kući svoje prijateljice Emily. U ljeto 1847. Natalia je boravila stanovito vrijeme na obiteljskom imanju Bulwer-Lyttonovih u Knebworth Houseu. Nakon toga pridružit će joj se majka Amalia, koju Emily zove bogatom grande dame du monde. Boravak u viktorijanskoj Engleskoj, u obitelji jednog uglednog književnika,


novi KAMOV nedvojbeno bijaše vrlo poticajnim za buduću spisateljicu. London je u to vrijeme predstavljao metropolu ogromnog svjetskog imperija, gdje se odvijao kulturni i intelektualni život na najvišoj razini. Prema nekim izvorima, u Londonu je Natalia ostala gotovo dvije godine.14 Boravak u velikoj svjetskoj metropoli, u osvit živahne viktorijanske kulture i njena kozmopolitskog sjaja, nedvojbeno će utjecati na njeno kasnije književno djelovanje. Sredina i obitelj u kojoj se toliko njegovala literatura neće ju ostaviti ravnodušnom, te će se ona kasnije i sama baviti spisateljstvom. Koncem ljeta 1847. Natalia odlazi u Pariz, a njena majka ostaje u Engleskoj s Emily. Ondje ostaje nekoliko mjeseci. U ožujku 1848. prijateljice se ponovno susreću u Londonu, jer je u Parizu bila izbila revolucija. Ponesena zbivanjima u Francuskoj, Natalia je tada očekivala slične nemire i u engleskoj prijestolnici. U to vrijeme Emily se nalazila u londonskom Brompton Roadu, planirajući da će zajedno s Natalijom i njenom majkom otputovati u Trst. Nažalost, umjesto toga, dogodit će se nešto nepredviđeno: revolucija što izbija u Beču, gdje se nalazio Natalijin brat, prinudit će nju i njenu majku da iznenada otputuju u Austriju. Obje su tada bile izvan sebe od zabrinutosti za svoje najdraže. U isto vrijeme, osjećale su veliku grižnju savjesti što su bile prisiljene ostaviti Emily u teškom i depresivnom stanju. Potpuno iscrpljena i napuštena od najbolje prijateljice, u koju je polagala jedine nade, Emily umire od tifoidne groznice u noći 29. travnja 1848. godine. Premda je službeni uzročnik njene smrti bio tifus, ona će zapravo umrijeti od slomljena srca. Njen brat Ro-

55

bert, tada šesnaestogodišnjak, očito duboko potresen njenom tragedijom, posvetit će joj sljedeće stihove: She pass´d out of my youth at the still time O´ the early light, when all was green and husht. She pass´d, and pass´d away. Like broken rhyme Her sweet short life´s few relics are.This crusht And scatter´d rose, she dropp´d that page she turn´d, And finished not; this curl, her gift; this knot That flutter´d from her…Hard world, harm them not! My right to keep the hath been sorely earn´d Natalia, koja se tada nalazila u dalekom Beču, bila je podjednako tako neutješna, danima oplakujući smrt svoje voljene prijateljice. Dogodilo se to upravo u doba kada se Europom počeo širiti val velikih društvenih nemira i revolucionarnih promjena. Nakon dolaska iz Londona, Natalia i njena majka doputovale su u Beč, gdje je Amalia i prije toga živjela (Spiegelgasse No. 1098). Pročitavši u jednim njemačkim novinama kako je Emily preminula, Amalia 25. svibnja te godine upućuje njenom ocu izraze duboke sućuti u pismu na francuskom jeziku. “Jugez de ma doleur et de celle de ma pauvre Natalie, qui pleure jour et nuit, sans se consoler!” Tako se Natalia oprostila od svoje mladosti i njenih lijepih ideala. Premda još vrlo mlada, bijaše na stanovit način već tada zre-


56

novi KAMOV

la i odgovorna osoba, koja se hrabro nosi sa svakim životnim izazovom. A čekala su je uistinu velika i teška iskušenja. Iz Beča će se dvije godine kasnije preseliti u Rijeku, grad u kojem će provesti punih četrdeset i pet godina. Prvi brak Godine 1850. devetnaestogodišnja Natalia de Ritter-Záhony udala se za Riječanina Pietra Scarpu (1823.–1860.), posjednika i austrijskoga časnika. Dogodilo se to iste one godine kada je Rijeku svečano pohodio hrvatski ban Josip Jelačić. Natalijin osam godina stariji suprug bijaše sin tada najbogatijeg riječkog trgovca, posjednika i brodovlasnika Iginija Scarpe, principala trgovačke kuće Paolo Scarpa, i Tršćanke Angioline Sartorio. Stekavši kao žitni i drvni veletrgovac znatan kapital, njegov se otac isticao kao dioničar mnogih industrijskih poduzeća. Bio je članom riječkog patricijskog vijeća, predsjednik Trgovačko-obrtničke komore, jedan od utemeljitelja Ljevaonice metala, jedan od utemeljitelja i dugogodišnji predsjednik Gradske ubožnice, vlasnik Trgovačkog mlina u Žaklju i potkonzul kraljevine Danske u Rijeci. Pietrova majka Angiolina bila je kći tršćanskoga 15 Almanacco fiumano per l´anno 1858, anno IV, Fiume E. Rezza 1858, str. 33-34. 16 L´Eco di Fiume, anno IV, br. 36, sabato 11 agosto 1860. Pietro Scarpa (nekrolog), Ir. Lukežić, Riječke glose, ICR, Rijeka 2004, str. 244-245. 17 Annuario marittimo 1863, Trieste 1863. 18 Ir. Lukežić, Povijest riječkih konzulata, Adamić, Rijeka 2004, str. 74. 19 DAR, Matična knjiga vjenčanih Rijeke (Liber matrimoni), 1876.

trgovca žitom i patricija Pietra Sartoria, rodom iz San Rema, koji je preminuo u Rijeci. Taj djed po majci, u čiju čast Pietro i dobiva ime, bio je blizak prijatelj njegova djeda po ocu, Paola Scarpe. Pietro Scarpa školovao se u Inženjerijskoj vojnoj akademiji u Beču, gdje s velikim žarom proučava matematičke discipline. Vojnu službu započinje kao potporučnik, završivši još dopunski tečaj u spomenutoj Inženjerijskoj akademiji. Natporučnik inženjerijskog zbora od 1844. godine, 1847. premješten je u činu potkapetana u 27. linijsku pješačku pukovniju. Bio je zapovjednikom regimente Piret. Nakon izbijanja rata u Italiji 1848. pridružio se postrojbama maršala Nugenta, potom feldmaršala grofa Thurna. Za osobite zasluge u zbivanjima te godine unaprijeđen je u čin carskog i kraljevskog kapetana. Narušeno zdravlje uslijed teških ratnih uvjeta prinudit će ga, međutim, da ubrzo napusti aktivnu vojnu službu i vrati se već iste godine u rodni grad, gdje uspješno organizira zbor Narodne garde i postaje njenim zapovjednikom po nalogu austrijskoga Ministarstva rata. Na toj funkciji ostaje do konca kolovoza 1849., kada je pozvan u Beč na drugu dužnost. Povukavši se iz vojne službe u privatan život, Scarpa zasniva vlastitu obitelj, te se posvećuje stvarima lokalne trgovine, koristeći se svojim solidnim tehničkim znanjem i dotadašnjim inženjerijskim iskustvima. Ističući se isprva u raznim pomorskim pothvatima, postaje promotorom u području brodogradnje, gdje prvi uvodi novi Klipper sustav, potom pozornost obraća na industriju kao dioničar u brojnim poduzećima. Svojim je sredstvima podigao velebnu pilanu i mlin


novi KAMOV s pekarom za proizvodnju kruha na parni pogon. Kruh proizveden u Scarpinu pogonu prodavao se na funte i bio namijenjen siromašnijim slojevima stanovništva. Njegov spekulativni i uvijek aktivni duh imao je i mnoge druge, nažalost, neostvarene vizije. Imao je, pored ostaloga, namjeru podići velebnu Prusku kompaniju koja bi se bavila pomorstvom, trgovinom i pomorskim osiguranjima. Prilike, međutim, nisu bile naklonjene ostvarivanju toga projekta. Ostalo je neostvareno i njegovo nastojanje da se u Rijeci otvori podružnica Kreditne banke za pokretna dobra (Credito mobiliare). Od 1853. ravnatelj (direttore consulente) je riječke Fonderie metalli i njenog dioničkog društva, te riječki zastupnik Società industriale triestino-fiumana.15 Bio je prisjednikom za trgovačko i pomorsko pravo Županijskoga suda u Rijeci. Umro je od posljedica jednog otrovnog gljivičnog oboljenja (fungo mendulare).16

Pietro Scarpa posjedovao je udjele u vlasništvu triju obiteljskih jedrenjaka: briku Iginia, barku Paolo i kliperu-škuneru Paolo Maria. U prvom jedrenjaku, izgrađenom u Rijeci 1852. godine, od 325 tona nosivosti i 11 članova posade, posjedovao je 12 karata. Druga polovica vlasništva pripadala je kapetanu spomenutoga broda Giacomu Raffaellu Luppisu. Bark Paolo (prije bark Emigrato), sagrađen u Rijeci 1854, od 389 tona nosivosti, dijelio je Pietro u polovici vlasništva sa svojim ocem Iginijom. Jedrenjak Paolo Maria, izgrađen u Rijeci 1853. godine, od 162 tone nosivosti, posjedovali su u zajedničkom vlasništvu Pietro Scarpa (4 karata), njegov otac Iginio (8 karata) i Natalijin brat Enrico Ritter de Záhony iz Trsta (12 karata). Zapovjednikom mu bijaše kapetan Giuseppe Minach.17

57

Brak Pietra Scarpe i Natalije Ritter de Záhony trajao je svega deset godina. U to doba, kao pripadnica moćnog i vrlo bogatog obiteljskog klana Scarpa, koji bijahu izraziti austrofili, zauzimala je istaknutu ulogu u riječkom društvenom životu. Valja podsjetiti da je Pietrov brat Paolo bio zet utjecajnog austrijskog državnika baruna Carla Ludwiga von Brucka, utemeljitelja i direktora Austrijskog Lloyda u Trstu, te ministra trgovine i financija. Zajedno sa svekrom Iginijom Scarpom, njegovim sinovima i brojnom unučadi, tijekom ljetnih mjeseci Natalia je boravila u Opatiji, u poznatoj obiteljskoj vili Angiolina. U ovom istom ljetnikovcu bila je 1860. ugošćena nekadašnja carica Marija Anna, kći kralja Vittoria Emanuela I., supruga austrijskoga cara Ferdinanda I.18 U Rijeci je Natalia živjela preostali dio godine. Zabavljena vođenjem kućanstva i brigom o djeci, u to vrijeme malo joj je vremena ostajalo za bavljenje intelektualnim radom, napose književnošću. Osim toga, muževljeva dugogodišnja bolest i iznenadna smrt nisu joj mogle ići naruku. Natalia je u braku s Pietrom Scarpom imala petero djece: Iginiju, Enrica, Carla, Nataliju i Pietra mlađega. Najstarija kći Iginia (1850.–?), koja dobiva ime po svom slavnom djedu Iginiju Scarpi, 1876. udala se posjednika i pruskoga časnika Karla Arnolda viteza de Weissa (1836.–?), sina Otta Carla Weissa i Julije Kaddach, rodom iz Plauena kod Allenburga u Prusiji (Borussia). I on je, poput njene majke Natalije, bio protestantske vjeroispovijesti (augustana confessionis)19. Prema oporuci svoga djeda iz 1864. godine, Iginia je naslijedila pet tisuća austrijskih fjorina, “perché essa porta il mio nome”.20 Kako bi materijalno osigurao nju i njenu mlađu


58

novi KAMOV

braću i sestru, potekle od pokojnog sina Pietra, Iginio Scarpa u nadopuni oporuke iz 1865. određuje još da sve petoro unučadi ima pravo naslijediti dionice Trgovačkog poduzeća za preradu brašna, treću njegovu kuću označenu brojem 381 (nekad Matcovich), vinograd Pećine, dionice Društva za plin, kuću u Šempetru (Pivka), te njegove kredite kod Michelea Sartoria iz Trsta te Antonija Minellija. Postojao je još i poseban dogovor (convenzione) o njihovu uzdržavanju potpisan s njegovom nevjestom Natalijom, potpisan 26. lipnja 1860. godine.21 Najstariji sin Natalije i Pietra, Enrico Scarpa (1852.–1897.), dobio je ime po svom ujaku. Kršten je, naime, 1. travnja 1852. godine u Rijeci kao Henricus Hyginus Carolus Paulus Emilius Scarpa. Kumovi mu bijahu ujak Enrico (Heinrich) Ritter i Amalija Er20 Lukežić, Povijest…nav. dj., str. 421. 21 Isto, str. 423. 22 DAR, Matična knjiga krštenih Rijeke (Liber battesimi), 432, 1850-1855, upis 1. IV. 1852. Ex civitate. 23 Isto. 24 DAR, Matična knjiga krštenih Rijeke (Liber battesimi), 433, 275(44), 1855-1860. Upis od 31. ožujka 1856. 25 DAR, Matična knjiga vjenčanih Rijeke (Liber matrimoni), 1876. 26 http://dorotheum.internationalauctioneers http://www.artnet.com (Josef Wildhack)

i

27 R. Matejčić, Kako čitati grad, ICR, Rijeka 1990, str. 213. 28 S. Samani, Dizionario biografico fiumano, Istituto tipografico editoriale Dolo-Venezia 1975. 29 DAR, JU 9, knj. 214. Registro di Patentazione de Bastimenti Ungherese. Elenco dei navigli mercantili austriaci armati di lungo corso e di grande cabotaggio 1862. navigli a vela.

nesta de Zacony, supruga Hektorova, koja u tom svojstvu zamjenjivaše trgovca i posjednika Francesca Sartoria, ujaka Enricova oca Pietra Scarpe. Krstio ga je riječki kanonik Ivan Bačić (Joannem Bachich).22 Dana 24. prosinca 1853. godine kršten je njegov godinu dana mlađi brat Carlo (Ignazio Pietro) Scarpa. I ovoga puta obred krštenja obavio je spomenuti riječki kanonik Bačić, dok su kumovi bili trgovac (questore) Francesco Sartorio i njegova supruga Francesca.23 Carlo Scarpa posvetio se činovničkoj karijeri i bio namještenikom Austrougarske banke (Banca Austro-Ungarica). Natalia (Angelina Georgina Andrina), druga kći Natalije i Pietra Scarpe, krštena je 31. ožujka 1856. godine. Prema podacima iz riječke matice kumovi su joj bili posjednik Giorgio (Georgius) de Ritter Zahony i Angelina Ritter de Zahony rođ. Sartorio, supruga Enricova. Zbog slabosti djeteta obred krštenja riječki kanonik Josip (Giuseppe) Visner obavio je u njihovoj obiteljskoj kući (In Civitate Via Alexandrina No 629).24 Natalia Scarpa mlađa udala se 1876. godine za baruna i umirovljenog austrijskog satnika Karla von Hipssicha (1836.–1908.), sina podmaršala Wilhelma von Hipssicha, rođenog u Novoj Gradišci, a nastanjenog u Beču.25 Nakon bračnog putovanja po Italiji, supružnici Hipssich nastanili su se u Beču. Karl von Hipssich, koji je 1875. bio u Jeruzalemu odlikovan ordenom Reda sv. Groba, bijaše unuk austrijskog generala Carla I. von Steiningera.26 Natalijin mlađi brat Pietro Scarpa mlađi (1859.–1924.), najmlađi sin Pietra i Natalije starije, umro je u Opatiji.


novi KAMOV Drugi brak Ostavši udovicom nakon smrti Pietra Scarpe, Natalia se odjednom našla u nezavidnoj situaciji. Imala je tada samo dvadeset i devet godina, a pred njom bijahu goleme obveze. Trebalo je prije svega skrbiti o petero malodobne djece, bez dotadašnje obilate materijalne potpore i muževljeve podrške. Život u dotadašnjoj muževljevoj obitelji stoga joj i nije više mogao odgovarati. Zato se vrlo brzo morala odlučiti na odlučan zaokret u svom životu, preudavši se 1863. godine za umirovljenog austrijskog časnika Giovannija de Ciottu, budućeg riječkog gradonačelnika, koji upravo tada aktivno ulazi u javni život grada i postaje članom riječkoga zastupništva. Veleposjednik i riječki političar Giovanni vitez Ciotta (1824.–1903.) koji se od 1872. do 1896. nalazio na dužnosti riječkoga gradonačelnika, bio je središnja figura čitavoga razdoblja. Školovao se na Vojnoj akademiji u Beču, a poslije aktivne službe u austrijskoj vojsci vraća se u rodni grad. Taj demobilizirani inženjerijski bojnik, sin Lorenza de Ciotte, doseljenog talijanskog trgovca iz Livorna i riječkog patricija, po majci Andriani unuk slavnog Andrije Ljudevita Adamicha, u sebi je “nosio viziju prerastanja Rijeke u srednjoeuropski grad sa svim nužnim komunalnim sadržajima”.27 Uspješno organiziravši Građevinski ured, Ciotta je dobrim dijelom i uspio izvršiti svoje nakane tako da Rijeka zahvaljujući tome uistinu mijenja svoje urbanističko lice. Bio je čovjek neobično poduzetna duha, djelotvoran podjednako u privrednom, društvenom i kulturnom životu svoga doba. Pod njegovom upravom provedena je opća cestovna i ulična regulativa, izgrađen

59

novi vodovod i kanalizacija (Acquedotto Ciotta), podignuta raskošna zgrada novoga općinskoga kazališta (1885.), uređena tržnica, gradski perivoj na Mlaki itd. Vjerovao je da „samo dobra škola stvara dobre građane“, pa su njegovim osobnim zalaganjem podignute i mnoge građanske škole. Pokrovitelj je i promotor Whiteheadove Tvornice torpeda, prosvjetnih i humanitarnih institucija, tvorac i utemeljitelj novog riječkog urbaniteta.28 Godine 1893. proglašen je počasnim građaninom mađarskoga grada Debreczena. Zbog svojih velikih zasluga iskazanih tijekom velike epidemije kolere u Rijeci (1886.) bio je odlikovan Malim križem reda Sv. Stjepana i Ordenom Sv. Mauricija i Lazara talijanskoga kralja. Osim toga nagrađen je još odličjima austrijskoga reda Željezne krune III. stupnja, te ordenom reda Franje Josipa Prvoga sa zvijezdom. Posjedovao je nekoliko stambenih kuća u Rijeci, te zajedno s bratom Eugeniom, trgovcem u Trstu, bio suvlasnikom dvaju jedrenjaka duge plovidbe: brika Andrina, sagrađenog u Rijeci 1851. godine, od 451 registarskih tona, te barka Lorenzo, sagrađenog u Rijeci 1855. godine, od 416 registarskih tona.29 Svoje udjele u vlasništvu u spomenutim jedrenjacima prodao je 1869. godine. Natalia de Ciotta okupljala je u svojoj kući društvo bogatih riječkih gospođa i mnogo ranije negoli će njen suprug postati gradonačelnikom. Godine 1867. utemeljila je Società Pic-nic, društvo koje se bavilo organiziranjem priredbi i dobrotvornim radom. Dvorana spomenutoga udruženja svečano je bila otvorena 25. srpnja 1867. godine. Tom prigodom tadašnji lučki kapetan Heinrich


60

novi KAMOV

von Littrow napisao je prolog u stihovima pod naslovom Prolog zum Eröffnung des Picknick-saales am 25. Juli 1867. “Tu je prikazao uvodno društveni život Rijeke, najvažnije salone u kojima se sastajala elita grada. Opisao je svečanosti u istočnjačkom stilu, plesove, lotto i dr. Međutim, on je pozdravio otvaranje sale za pick-nic kao institucije koja će omogućiti da se gosti pozovu u tu salu, a ne u vlastitu kuću, čime će domaćici ostati prišteđen posao u kući.”30 Društvo Pic-Nic, čiji je upravo Littrow bio jedan od najaktivnijih članova, budući da su se u raznim prigodama izvodile njegove šaljive jednočinke, nekoliko je godina bilo živahnim središtem austronjemačke kulture u Rijeci. Pokroviteljicom mu bijaše udovica Maria Scarpa Iginijeva, rođena Wurmb. Na poticaj Natalije de Ciotta, Društvo je svake godine o Božiću među bogatijim obiteljima prikupljalo i siromašnoj riječkoj djeci poklanjalo potrebnu zimsku odjeću. Tako je u razdoblju od 1867. do 1870. godine ukupno pribavljena zimska odjeća za ukupno 247 siromašnih gradskih mališana.31 Tijekom korizme 1871. godine Društvo Pic-nic organiziralo je različita prigodna predavanja i priredbe: 30 I. Pederin, Heinrich von Littrow kao pjesnik pomoraca i njemačke manjine u Hrvatskoj, ADRAS 1, Zavod za znanstveni i umjetnički rad JAZU Split, Split 1987, str. 300. 31 La Bilancia, III, br. 1, 1. I. 1870. Società Pic-nic. 32 La Bilancia, br. 46, 25. II. 1871. Pic-nic. Prelezioni o trattanimenti durante la quaresima; isto. Br. 105, 8. V. iste godine. 33 La Bilancia, br. 44, 30. X. 1869. Congresso internazionale al Cairo. 34 La Bilancia, VI, br. 259, 11. XI. 1873. Visita.

prof. Ferdinanda Wenediktera na temu Arminijeve bitke od Kleista, kapetana Heinricha Littrowa na temu katabiotike ili umjetnosti estetskoga življenja, dramska predstava s plesom, predavanje profesora baruna Lazzarinija o Hammerlingovu Ahasveru u Rimu, te izlaganje profesora Giuseppea Lukscha o povijesti kulture. Sredinom svibnja iste godine izvedene su dvije njemačke komedije Das ersten Mitagessen i Nach Mitternacht.32 Na glavnom zasjedanju Trgovačke i obrtničke komore u Budimpešti, održanoj 25. listopada 1869. godine bilo je odlučeno da Giovanni Ciotta, koji te godine postaje riječkim zastupnikom u ugarskom Parlamentu, sudjeluje na međunarodnom kongresu u Kairu, kao predstavnik Trgovačke i obrtničke komore iz Rijeke.33 Odmah po povratku iz Egipta, publicirat će u Budimpešti raspravu na njemačkom jeziku u obliku izvještaja budimpeštanskoj komori, pod naslovom Der Suez-Canal und seine Beziehungen zu den Handelsverhältnissen Ungarns. Bericht an die Handels-und Gewerbekammer zu PestOfen (Pest, 1870.). Na putu u Egipat pratila ga je i njegova supruga Natalia. Godine 1872. Natalijin suprug Giovanni de Ciotta, koji prethodno napušta parlamentarnu funkciju, izabran je prvi put za riječkoga gradonačelnika. Na toj istaknutoj i odgovornoj poziciji nalazit će se neprekidno pune dvadeset i četiri godine. Uživao je veliku popularnost i povjerenje ugarskih vlada. Zahvaljujući tome, i Natalia Ciotta u istom tom razdoblju vrlo uspješno obavlja časnu ulogu prve dame riječkoga građanskoga društva. Budući da je za sobom već imala veliko životno iskustvo, ona se u toj nimalo jed-


novi KAMOV nostavnoj ulozi odlično snalazila, zahvaljujući svojoj čovjekoljubivosti i taktičnosti. U domu Ciottinih okupljala se građanska, politička, kulturna i upravna elita Rijeke. Osim riječkih guvernera, grofa Józsefa Zichyja, koji će kao ministar trgovine odsijedati u njihovoj vili, grofa Geze Szápáryja i njegove supruge, grofa Agostona Zichyja i njegove supruge Edvige rođ. Wimpffen, grofa Ludovika Batthyanyja, Ciottini su bili u bliskim odnosima s obiteljima Roberta i Johna Whiteheada, te grofa Georga Hoyosa, vlasnicima Tvornice torpeda, obitelji Meynier, vlasnicima Tvornice papira, te obitelji Littrow, Gorup, Cosulich i Accurti. Svakodnevica Natalije de Ciotta bila je, osim predane brige o brojnoj svojoj djeci, ispunjena najraznovrsnijim drugim društvenim obvezama. Budući da joj suprug bijaše na vrlo istaknutoj funkciji, trebalo je godinama, gotovo iz dana u dan, organizirati različita primanja i domjenke, različite skupove s brojnim uglednim uzvanicima, priređivati dînere i soirée, dobrotvorne koncerte i priredbe, na kojima joj bijaše namijenjena nimalo jednostavna uloga domaćice ili pokroviteljke. No, unatoč svemu, ona se nikada nije, premda je mogla, postavljala u prvi plan niti nastojala javno iskazivati svoju društvenu moć ili bogatstvo, držeći to posve neprimjerenim i nepotrebnim. Djelujući uvijek diskretno, u sjeni svoga uvaženoga i voljenoga supruga, nastojala je i uspijevala u svemu što radi sačuvati dostojanstvo, red i skromnost. Upravo one vrline koje je stekla odgajajući se i oblikujući u tradicionalnom protestantskom duhu. U krugu imućnih i uglednih riječkih gospođa, Natalia de Ciotta uvijek je prednjačila

61

u karitativnom i filantropskom radu, ističući se po svojoj plemenitosti, darežljivosti i spremnosti da pomaže onima kojima je trebalo pružiti pomoć. Upravo po tome su ona i njen suprug bili osobito cijenjeni, djelujući uvijek kada bijaše najpotrebnije. I jednome i drugome svojstveno im bijaše “cuore nobile aperto”. U gradu nije bilo humanitarne ustanove kojoj Ciotta, zajedno sa svojom suprugom, ne bi bio prosvijećenim i djelotvornim pokrotiveljem. Nije bilo ni jedne javne karitativne prigode u kojoj Ciottini ne bi prije svih i svojim svijetlim primjerom pomagali, savjetovali i pružali utjehu nevoljnicima. Natalia je bila dobrotvorka i pokroviteljica Associazione Maria, te predsjednica (presidentessa) riječke podružnice Mađarskog Crvenog križa (Croce rossa). Uz nju, dužnost predsjednika Crvenoga križa obnašao je dr. Antonio de Vallenstits. Prema pisanju dnevnika La Bilanicia dana 11. studenoga 1873. godine Natalija de Ciotta, zajedno s groficom Marijom, suprugom riječkoga guvernera grofa Geze Szaparyja, posjetila je riječki Asilo infantile kako bi na licu mjesta doznala sve potankosti o djelovanju spomenutoga dobrotvornoga zavoda, te o njegovim trenutnim potrebama i problemima.34 Kako je mnogo i rado čitala, baveći se u rijetkim slobodnim časovima i kreativnim pisanjem, Natalia je posjedovala bogatu i vrijednu osobnu knjižnicu. Godine 1880. darovala je sedamdeset i šest svezaka različitih knjiga, tiskanih na nekoliko jezika, Gradskoj bolnici u Rijeci, koje su imale postati jezgrom buduće bolničke knjižnice. Njen su primjer doskora slijedili i drugi građani, tako da će


62

novi KAMOV

knjige za istu svrhu darovati tadašnji riječki župnik Ivan Fiamin, barunica G. Vranyczany i Sabina de Horhy35. Na dobrotvornoj priredbi održanoj kod guvernera grofa Geze Szaparyja u prosincu 1880. godine, čiji je prikupljeni prihod bio darovan postradalima u katastrofalnom potresu u Zagrebu, Natalia de Ciotta darovala je iznos od 20 fjorina. Na istoj priredbi, u tzv. živim slikama, nastupile su njene kćeri Alice i Edmea.36 U ožujku 1885. godine u riječkoj Ženskoj građanskoj školi bila je upriličena izložba ženskih učeničkih ručnih radova. Natalia de Ciotta, zajedno s groficom Eufrasijom De Domini, Lucrezijom Chierego, Angiolom Fischer, Sabinom de Horhy, Cristinom de Troyer i Marijom Brelich, na poziv ravnateljice škole Rose Fatoru, bila je pozvana u Salu Jugo da odabere radove koji će biti izloženi na Nacionalnoj izložbi u Budimpešti.37 U travnju 1888. godine svečano je otvoren manež riječkog Jahačkog kluba (Club

35 Prema podacima iz spomenutog riječkog dnevnika. 36 La Bilancia, VI, br. 281, 10. XII. 1880. La serata di jeri presso S.E. governatore Szapary. 37 La Bilancia, br. 51, 4. III. 1885. L´esposizione dei lavori muliebri della civica scuola cittadina femminile. 38 La Bilancia, br. 81, 9. IV. 1888. Inaugurazione del maneggio del Club d´equitazione. 39 La Bilancia, VIII. br. 243, 2. IX. 1889. L´inaugurazione della bandiera della societá operaia fiumana. 40 DAR, Registro di popolazione. Censimento anno 1869. A-L.

d´equitazione) u dvorištu kuće Corossacz u Via Governo. Na svečanosti inauguracije bili su prisutni grofovi Ferencz, Agoston i Jozsef Zichy, gradonačelnik Ciotta sa suprugom Natalijom, grof Hoyos i drugi visoki gosti.38 Početkom rujna 1889. Natalija de Ciotta kumovala je kao madrigna della bandiera prigodom inauguracije nove zastave Riječkog radničkog društva (Società operaia fiumana). Ta lokalna svečanost održana je u Anfiteatro Fenice.39 Giovanni Ciotta i njegova supruga Natalia proveli su više od trideset godina u skladnom braku, uvažavajući se i uspješno surađujući, predstavljajući uzorit građanski par. Temelj njihova zajedničkog suživota počivao je na uzajamnoj slobodi djelovanja i krajnjoj međusobnoj toleranciji. Oboje bijahu vrlo disciplinirani, odlučni i radišni, te su se tako izvrsno mogli nadopunjavati u svakom pogledu. Popis riječkoga pučanstva iz 1869. godine svjedoči da su živjeli u kući označnoj brojem 714. U to doba s njima su bile popisane i njihove dvije malodobne kćeri Alice i Edmee.40 Prema gradskom vodiču iz 1888. godine Giovanni i Natalia Ciotta prebivali su u Via del Governo br. 498, na prvom katu, u kući baruna Vranyczanyja. Starija kći Alice (Eugenia Iginia Joanna) bila je krštena 2. ožujka 1864. godine u riječkoj zbornoj crkvi. Kumovi joj bijahu stric Eugenio de Ciotta i majčina najstarija kći iz prvoga braka Iginia Scarpa. Obred krštenja obavio je riječki župnik i kanonik Ivan Fiamin.41 Godinu i pol dana kasnije, 2. kolovoza 1865. rođena je njena mlađa sestra Edmée (Amelia Enrica Lorenza). Budući da je njihov otac bio katolik, a majka protestantkinja, u obitelji se uvijek njegovala vjerska tolerancija. Odrazit


novi KAMOV će se to i prilikom vjenčanja obiju njihovih kćeri. Prva je stupila u brak Ciottina mlađa kći Edmée, početkom listopada 1885. godine. Njen životni odabranik bio je mladi riječki tvorničar i posjednik Carlo Giorgio Meynier (1858.–1941.), sin vlasnika Tvornice papira Enrica Meyniera. Svečanu ceremoniju vjenčanja obavio je u protestantskoj kapeli na Zagradu velečasni pastor Medicus, što je posebno za tu prigodu doputovao iz Trsta. Kapela bijaše elegantno urešena za prijem brojnih sudionika svečanosti, među kojima se našao i tadašnji riječki guverner Agoston Zichy sa svojom suprugom. Nevjesta je bila odjevena u veličanstvenu bijelu vjenčanicu od Satin merveileux, s vezenim bisernim tablierom, garniranim prelijepim girlandama od narančinih cvjetova. Svečanosti su kao djeveruše prisustvovale gospođice Elena de Littrow i Maria de Scarpa, gospoda Giorgio de Ritter i Annibale Accurti kao nevjestini kumovi, a gospoda John cav. Whitehead i Emilio cav. Thierry kao mladoženjini kumovi. Po završenoj svadbenoj svečanosti sudionici su se okupili u nevjestinim salonima, gdje je u spontanoj domaćoj atmosferi poslužena zakuska, popraćena veselim zdravicama i čitanjem prigodnih stihova. Nevjesta je obdarena prelijepim buketima cvijeća koje će za tu prigodu oblikovati cvjećar Janessich.42 Njen suprug Carlo Meynier, koji se školovao u Grazu, kasnije je obnašao dužnosti počasnoga konzula Portugala, Španjolske, Austrije i Švedske u Rijeci. Iz njihova su braka potekla trojica sinova: Enrico, Eugenio i Carlo Lodovico. Nepuna dva mjeseca kasnije, koncem

63

studenoga iste godine, ali sada u katoličkoj, zbornoj crkvi, obavljeno je, s daleko manje pompoznosti i publiciteta, i vjenčanje starije Ciottine kćeri Alice. Njen budući suprug Bernardo de Ürmeny (1861.–?), rodom iz Budimpešte, bijaše potomak vrlo stare i ugledne mađarske aristokratske obitelji. Njegov otac Pál nosio je titulu dvorskoga komornika. Po majčinoj je strani Bernardo bio unuk riječkoga političara i engleskog emigranta Save Vukovića. Završivši studije i stekavši doktorat 1882. zaposlio se u Rijeci kao gubernijski službenik. Vjenčanje Alice i Bernarda Ürmenyja obavio je riječki župnik Ivan Fiamin. Kumovi bijahu Carlo Meynier i Annibale Accurti, dok su djeverušama bile Maria de Poosch i Elena de Littrow. Svečanosti su prisustvovale dvorske dame Nj. V. Nadvojvode Josipa, te guvernerova supruga grofica Edwige Zichy. Književno djelovanje U zasigurno nimalo monotonom, plodnom životu Natalije de Ciotta, najzanimljivije je ipak njeno spisateljsko djelovanje. Čini se da je značajne poticaje za bavljenje književnošću mogla dobiti za svoga mladenačkoga boravka u Londonu, kao gošća kod obitelji Bulwer-Lytton. U zrelim je godinama objavila nekoliko romanesknih ostvarenja na njemačkom jeziku, što će joj osigurati zapaženo mjesto među književnicima toga vremena. Riječ je o romanima Ausser dem Geleise, Vom Markte des Lebens i Geschichte eines Regenmantels, koji su publicirani kao novinski podlistci u Berlinu i Beču, dok je roman u dva sveska Metamorphosen, objavljen prvotno također kao podlistak u Pester Lloydu, tiskan u obliku zasebne knjige u Budimpe-


64

novi KAMOV

šti 1878. godine.43 Osim romana, pisala je i pripovijesti. Njeni beletristički tekstovi otkrivaju da njihova autorica bijaše dobar poznavalac ljudskoga srca i vješt pripovjedač koji život sagledava u pomalo idealističkom svjetlu, u najplemenitijem smislu te riječi.44 U svojim se romanima i pripovijestima Natalia uvijek klonila opisivanja životnih nedaća s one njihove suviše grube strane, čime posve odudara od tada popularnog i vrlo raširenog književnog verizma. Među svojim riječkim sugrađanima djela je objavljivala pod pseudonimom R. Enze. Od kolovoza 1872. do veljače 1873. njen roman Lotta senza Gloria, preveden na talijanski, objavljen je kao podlistak u glavnom lokalnom riječkom dnevniku La Bilancia. Prema najavi podlistka u novinama, prijevod romana na talijanski jezik učinio je autor pod ini-

41 DAR, Matična knjiga krštenih Rijeke (Liber battizati), 434, 275 (K 4), Upis 2. III. 1864. 42 La Bilancia, br. 224, 5. X. 1885. Nozze. 43 N. von Ciotta, Metamorphosen. Roman in 2 Bänden. Budapest, Khár & Wein, 1878, pp 207, 192. Jedan primjerak ovoga romana pohranjen je u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci (Fond Biblioteca civica, br. V.D. 21). 44 Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 136. 45 La Bilancia, br. 181, 10. VIII. 1872. Nuovo Romanzo. Pod ovim inicijalima vjerojatno se krije riječki publicist Ernesto Brelich, koji je osobito mnogo prevodio romane mađarskoga književnika Móra Jókaia. 46 La Bilancia, br. 21, 27. I. 1875. Bibliografia. 47 La Bilancia, br. 117, 23. III. 1873. Letteratura. 48 La Bilancia, XI, br. 2, giovedí 3. gennajo 1878. Un nuovo romanzo. 49 Podatak iznosi novinarka Nadja Mifka Profozić u riječkom dnevniku Novi list.

cijalima E. B.45 Pod ovim inicijalima krije se riječki gradski službenik i publicist Ernesto Brelich (1844.–?), koji je osobito mnogo prevodio romane mađarskoga književnika Móra Jókaia.46 U ožujku 1873. riječki dnevnik La Bilancia donosi svojim čitateljima sljedeću književnu novost: “Dall´autore R. Enze, o per meglio dire della ben nota e prestantissima autrice dall´romanzo Lotta senza gloria, da noi riprodotto in idioma italiano nelle appendici del nostro giornale, vene or ora in lingua tedesca pubblicato un nuovo romanzo molto interessante dal titolo Ausser denn Geleise (Fuori della rotaja), che incontrí favorevoli e lussingheri giudici nel campo della critica, d´ordinario cosí spiurso (?). La nuova pubblicazone si trova vendibile nella libraria Perco al Corso.”47 Na talijanskom jeziku objavljen je bio i prijevod njena romana Su falsi sentieri. Početkom 1878. riječi dnevnik La Bilancia ponovno obznanjuje vijest o književnome djelovanju gradonačelnikove supruge: “La nobilissima signora Natalia de Ciotta, consorte al nostro podestà, fa pubblicare, nelle appendici del reputato giornale il Pester Lloyd, un nuovo suo romanzo, postante il titolo: Le metamorfosi. Notiamo che l´egregia scrittrice pubblicò in passato, sotto il pseudonimo R. Enzo, altre due romanzi Lotta senza gloria e Su falsi sentieri, il primo dei quail venne pure vôlto in idioma italiano e pubblicato nelle nostre appendici l´anno 1872. Il pubblico tedesco e la critica hanno accolto con molto favour i lavori letterari della citata autrice, cui porgiano le nostre più vive congratulazioni per la nuova opera in corso di pubblicazione,


novi KAMOV che siamo certi, verrà agradita a somiglianza di quelle che la precedere.”48 Te iste godine, Natalijin roman, koji je prvo izlazio kao podlistak dnevnika Pester Lloyd, objavljen je u Budimpešti, kao što je već spomenuto, i u zasebnoj knjizi. Godine 1888. objavila je prigodan putopis U zemlji faraona, na mađarskom i talijanskom jeziku, u kojem opisuje svoje dojmove tijekom putovanja u Egipat. Te iste godine objelodanila je i putopis na mađarskom jeziku Fiume–Modrus megye.49 Riječke novine La Voce del popolo u članku Litterati fiumani iz 1910. godine navode kako je Natalia de Ciotta bila “scrittrice di buoni romanzi pubblicati in italiano e tedesco”. U riječkom krugu U krugu riječkih spisateljica bliska joj bijaše osobito Erminia Cassio-Bure, koja poslije Natalijine smrti objavljuje o njoj nadahnut nekrolog. Premda je među njima postojala dobna razlika od čitavih trideset godina, imale su srodan duh i snažnu kreativnu individualnost. Za razliku od Natalije, koja bijaše oličenjem obiteljske predanosti brojnoj djeci i supruzima, Erminia se nije udavala, ostavši privržena slobodnom i boemskom životu. Erminia Cassio-Bure rodila se u Splitu 1. travnja 1861. godine, od oca Dalmatinca i majke Talijanke iz obitelji Mazzoleni. Budući da joj otac potječe iz Supetra na Braču (S. Pietro della Brazza) i ona je tamo bila zavičajna, tako da joj u spisima riječkoga Anagrafskoga ureda kao mjesto podrijetla stoji upravo to mjesto. Njen blizak rođak po očevoj strani bio je don Giuseppe Cassio, svećenik i kanonik riječkoga kaptola. Majka joj

65

pak bijaše u bliskome srodstvu s poznatim profesorom Mazzolenijem iz Padove. Podaci o njenome školovanju nisu poznati, kao niti podatak kada se doselila u Rijeku, gdje se posvetila spisateljskome radu. Surađivala je u dnevniku La Bilancia kao pisac romana i pripovijesti koje su se tiskale u podlistku. Upravo je to ono što će ju vjerojatno tješnje i povezati s Natalijom. Objavila je mnoge kritike i literarne priloge u tadašnjim novinama služeći se pseudonimima Italo di Brazzá i Dioclea. Pisala je romane, novele, skice i poeziju. Najopsežniji su joj romani bili Vile infrante i Usque ad mortem. Godine 1893. u La Bilancii objavljuje prilog “Rileggendo ´La donna fatale´ del dr. Antonio Grossich”. Godine 1894. isti dnevnik ovako najavljuje izlazak njenog novog romana u nastavcima: “Nuovo romanzo nella Bilancia di Erminia Cassio Burre ´Sangue di zingara´ è di tinte forti, nel quale, con spirito analitico, sono narrati e sviscerati avvenimenti, passioni, circostanze, effetti. Trattasi d´una di quelle pubblicazioni di genere romantico che interessano vivamente per l´intereccio, l´esposizione, il coordinamento dei fatti nonche ´profili psihologici´. Umrla je iznenada, od kapi, u trideset sedmoj godini života (1. 10. 1898.) kao “scrittrice giornalista molto apprezzata nella nostra città”.50 Između Natalije i Erminije postojala je nedvojbeno jaka međusobna povezanost, utemeljena na zajedničkim intelektualnim sklonostima i osobnim interesima, u vremenima koja nisu bila previše naklonjena duhovnoj i kulturnoj emancipaciji žena. Natalia je Erminiji imponirala ne samo kao razborita starija dama, srodna po peru i zanimanju


66

novi KAMOV

prema knjigama, nego i veliki altruist, humanist i dobročinitelj koji svojim širokim srcem i iskrenim evanđeoskim duhom djeluje na svoje suvremenike, ublažavajući nesebično njihove boli i patnje. Evo kako je ona opisala i portretirala Nataliju u prigodnom posmrtnom slovu, objavljenom u dnevniku La Bilancia dva dana po njenom preminuću: „La morte, questa legge fatale e inesorabile, questo tetro, e grandioso mistero innanzi a cui l´umanità si prostra attonita di meraviglia e di angoscia, innanzi a cui mistico 50 Tim povodom La Bilancia objavljuje sljedeći nekrolog: “Nacque a Spalato da padre dalmata. Sua madre fu una Mazzoleni italiana, stretta congiunta al noto professore Mazzoleni di Padova, una vera illustrazione del regno vicino nel campo della medesima, quegli stesso a cui Sebenico deve il suo teatro. E dalla madre sua la signora Erminia Cassio-Bure ereditò l´ingegno pronto e vivace ed un amore per l´arte che per le lettere assumeva il carattere di una vera passione. Era entusiasta del novo stile pomposo e asiatico di molti scrittori italiani moderni; perché cosí forse comportava la natura speciale del suo spirito: é perció tuti i fiori del suo ingegno sbocciavano lussareggiunti e ricchi di un profumo e di colorito che i più ritenevano eccesico. Tuttavia il suo pensiero, sfronduto di quanto poteva avere di esuberante, era sempre gentile e rivelava in lei un´anima assetata di nobili ed elevati ideali. Ella scrisse molti articoli d´arte e di critica, novelle, bozzetti, poesie: ma i suoi due maggiori lavori sono due romanzi assai noti in cittá Vile infrante e Usque ad mortem pei quali uso i due pseudonimi Italo de Brazzá e Dioclea. Con la morte della sig. Erminia Cassio-Bure è perciò scomparsa una persona che occupava un posto molto alto nella esigua conventicola letteraria di Fiume. La Bilancia, br. 228, XXXI, Domenica 2 ottobre 1898. La morte d´una nostra collaboratrice. 51 La Bilancia, br. 117, 22. V. 1895. Donna Natalia Ciotta. 52 Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 134.

tocco la fronte di una illustre gentildonna. Io dico di Lei con pensiero affettuoso e riverente, con animo fieramente commoso, di Lei artista e gran dama e dama d´alti e nobili sensi. Donna Natalia fu consorte al magnifico sig. Giovanni de Ciotta podestà di Fiume; e per senno e per cuore e per opere assai degna compagna all´intemerato cavaliero che oggi piega la fronte sulla sua bara. Nei giocondi avvenimenti e nelle pergliose traversie ch´ebbero comuni nella esistenza, Ella potè offrire allo sposo gaudi gentili, luce di consigli, vigoria di proposti, fortezza d´esempi. La nobile estinta fu una individualità spiccatissima. Comprese assai la tragica commedia della vita; e degli aspri e arcani conflitti in cui si frangono miliardi di esseri, nell´ondeggiar delle umane vicende, Ella virilmente sostenne gli urti, gagliarda e serena nelle lotte, combattendo e vicendo col fascino del suo ingegno e del suo sorriso, con la sua sana filosofia, con la segace, perfetta conoscenza del cuore umano, col suo spirito arguto, scintillante finemente mordace. Dignitosa coi grandi, cogli umili amabilmente incorreggiante. Ella ebbe virili la mente e il carattere, ma l´anima doviziosa di bontá muliebre intelligente e pia. Dalla sua operosità intellettuale rimangono nella letteratura tedesca alcune opere pregevolissime, pubblicate anche nei autorevoli giornali di Budapest, Berlino e Vienna, Metamorhposen, Von Markte des Lebens, Aus dem Geleise, Der Regenmantel, sono gioielli, dove si ammira la sottile analisi psicologica, la filosofia, il fine sentimento, la robustezza del pensiero, l´eleganza plastica della forma. – Abborente ad ogni volgarità di sentimento e d´idea, l´illustre Marta seguí constantemen-


novi KAMOV te nella letteratura la scuola idealista, idealismo umano, non transcendentale, scuola di bellezza suprema, di suprema eccellenza morale; né mai potremo giungere fino alle pure altezze del suo pensiero artistico i falsi miraggi, i lividi baglari emanati dal fango del verismo. Ma dove Ella veramente fu grande per divino intelletto d´amore, dove Ella profondamente intese l´austera e pia missione di donna gentile e di signora doviziosa, dove Ella seguí, estrinsecandola in opere, l´idea più santamente umana del Divino Maestro, fu nell´esercizio largo, intelligente, instancabile della carità. Non certo, però, la carità, come viene oggi esplicata nelle fiere di beneficenza, nei chiassi dei concerti magnificata dagli osanna dei giornali, la carità piazzaiola, festevole, sfacciata che è un´insulto all´indegenza; ma la carità veramente evangelica, secreta, ignota alle genti, sdegnante ogni plauso di pubblica, ogni cornice di teatralità; divina stella d´adamante fulgente nell´ombra. Appena l´annunzio di una umana sventura colpiva di pietoso stupore il grande animo della illustre gentildonna, subito, spontanea e calda, s´imponeva alla sua mente l´idea del soccorso; idea del cuore a Lei sempre consigliero e maestro. E allora le sue mani aristocratiche, nel secreto delle pareti domestiche, i grossi panni destinati ai poverelli. Cosí Ella fu grade, gentile e pia. Ed ora sulla sua bara, assai assai lagrime e fiori. Prono sul marmo sacro, il consorte, Giovanni de Ciotta, il Diletissimo al suo popolo, Le mormora solenne promessi di eterna, amorosa ricordanza. I figli, forti e gentili, le figlie educate inquisitamente al sentimento del bello morale, dicono all´illustre Marta,

67

nel bacivo vivente, un ringraziamento e un saluto. E tutto un popolo di beneficati, prono sul marmo sacro, posa su quello una sacra ghirlanda di benedizioni.“51 Na jedinoj sačuvanoj ovalnoj fotografskoj snimci Natalije de Ciotta, objavljenoj u mađarskoj enciklopediji, zamjećujemo vremešniju gospođu okrugla malog lica, markantnih tamnih obrva i očiju, prodorna i odlučna pogleda. Glava joj je prekrivena crnom kapom, urešenom bijelim vezenim ornamentima. Kosa, spletena u pundžu, skrivena je iza kape. Na licu, ušima te oko vrata nisu vidljivi nikakvi skupocjeni ukrasi. Mali podbradak i donji dio lica upućuje na zaključak o Natalijinoj omanjoj, ali odebljoj tjelesnoj staturi. Nasuprot tome, na portretu Erminije CassioBure, otisnutom na istoj stranici u spomenutoj mađarskoj enciklopediji, ispod Natalijine fotografije, vidimo ženu srednje dobi, široka lica, crnih očiju, zamišljena i pomalo sjetna pogleda, crne i razbarušene kose. Sudeći po slici, i Natalijina mlađa prijateljica bila je jače tjelesne građe.52 Na kraju puta Život Natalije de Ciotta ugasio se u šezdeset i trećoj godini. Preminula je 19. svibnja 1895. godine, u sedam sati izjutra, od posljedica teške bolesti tijekom koje će joj vrlo predano pomagati iskusni riječki liječnik dr. Juraj (Giorgio) Catti.53 Prema podacima iz mađarske enciklopedije Magyarország vármegyéi és városai, objavljene dvije godine kasnije u Budimpešti, umrla je u Rijeci.54 Zbunjuje, međutim, da podatak o tome nije službeno zabilježen u riječkim matičnim knjigama umrlih, niti o tome postoje izravne potvrde


68

novi KAMOV

u glavnom gradskom dnevniku La Bilancia. Budući da bijaše osobito cijenjenom i uglednom riječkom građankom, omiljenom gradonačelnikovom suprugom, vijest o njenoj smrti bolno je odjeknula u Rijeci, gdje su se mnogi prisjećali njenih plemenitih i čovjekoljubivih nastojanja, radi kojih će s pravom uživati sveopće simpatije u svim društvenim staležima. Činjenica da se, unatoč svom visokom podrijetlu i položaju, nikada nije osjećala odijeljenom od ostaloga pučanstva, niti je svojom osobnošću imala namjeru dominirati nad drugima, to je još više podupirala. U znak žalosti u povodu njene smrti izvješeni su bili crni stijegovi na sjedištima općinskih ureda, Gradske štedionice, Parobrodarskoga društva Adria, te brojnih društava i udruga. Isto je bilo učinjeno i u selu Grohovu nadomak Rijeke.55 Da počasti njenu uspomenu suprug Giovanni Ciotta darovao je dr. Nikoli (Nicoló) Gelletichu, javnom bilježniku i potpredsjedniku općinskog vijeća, petsto fjorina, moleći ga da se spomenuti novčani iznos rasporedi Sirotinjskoj zakladi (200), Dječjem sirotištu (100), Dobrotvornoj zakladi 53 Vidljivo je to iz posebne zahvalnice njena supruga Giovannija Ciotte upućene dr. Cattiju i objavljene u dnevniku La Bilancia 22. svibnja 1895. godine. 54 Magyarosrzág vármegyéi és városai (Magyarország monografiája) ur. J. Sziklay i S. Borovszky, Apollo, Budapest 1897, str. 136. 55 La Bilancia, XXVIII, br. 115, 20. V. 1895. Segni di lutto. Grohovo in lutto. 56 La Bilancia, br. 117, 22. V. 1895. Elargazione. Foglio di condoglianza. 57 La Bilancia, br. 116, 21. V. 1895. Funerale. Gospođa Augusta Ivanossich de Küstenfeld rođena Brzierski poklonila je nekoliko dana kasnije, umjesto vijenca, iznos od 10 fjorina za riječki Asilo di carità.

Maria (100), te Zakladi Clotilde (100). Općinski namještenici i zbor učitelja uručio je gradonačelniku Ciotti posebnu sažalnicu (foglio di condoglianza).56 Prema izvještaju dnevnika La Bilancia pogreb Natalije de Ciotta započeo je nešto poslije jedanaest sati izjutra, 21. svibnja 1895. godine. Bila je to uistinu impozantna i dostojanstvena žalobna svečanost u kojoj su sudjelovali mnogi uglednici, u svečanim odorama, i velik broj okupljenih građana. Povorka je krenula od njene obiteljske kuće u Corsia Deak br. 30, nastavljajući ulicama Alessandrina, Governo, Municipio i Belvedere, zaustavivši se kod općinskoga groblja na Kozali. Pogreb je bio organiziran prema sljedećem poretku: jahač na konju pred kolima, križ, dječaci i djevojčice Dječjeg sirotišta, štićenici Sirotinjske zaklade, bolničke sestre, učenice ženskog samostana, učenice Općinske ženske škole, učenici Općinske muške škole, učenici Kraljevske hrvatske gimnazije (svi spomenuti školski zavodi sa svojim profesorima i učiteljima), kola s vijencima, kolosalni vijenac koji nose četiri dobrovoljna vatrogasca, Vatrogasno društvo sa zastavom, Gradska glazba u svečanoj odjeći, tri velika vijenca koje je darovala općina, činovnici i profesori, te članovi gradskoga zastupništva, što su ih nosili namještenici i poslužitelji, glavni pastor evangeličko-augustinske zajednice dr. Medicus iz Trsta i pastor reformirane evangeličke zajednice iz Rijeke Jakob Schmidt, kočija s lijesom koju je vuklo šest crnih konja, uz koje koračahu namještenici i općinski učitelji (gosp. Pausi, de Struppi, Karletzky, Suppancich, Descovich, Greff, Volani, Hamerle, Dumicih, Rossi, Fulvi i


novi KAMOV Zandegiacomo), potom su slijedili pokojničin brat Ritter-Záhony i zetovi Bernardo de Ürmeny, Carlo Meynier i barun Carlo de Hipssich, ostala rodbina, Njegova Ekselencija guverner grof Ludvik Batthyany s podmaršalom Augustom de Speiss, s desne strane, i kontraadmiralom Karlom vit. De Seemanom, s lijeve strane, Njegova Ekselencija barun Vecsey, veliki majordomus Nj. V. nadvojvode Josipa, ministarski savjetnik Stefano de Kvassay, odsječni savjetnik barun Rudolf de Abele, gradsko zastupništvo predvođeno potpredsjednicima dr. N. Gelletichem i E. Mohovichem, činovništvo Pomorskoga gubernija, Carinarnice, Kotarskoga suda, izaslanstva svih zemaljskih društava (Radničko s barjakom), Pomorskoga društva Adria, Ungaro-Croate, Austrijskoga Lloyda, pukovnik Leodegaro de Chizzola zajedno s časničkim zborom 79. c. i kr. pješačke Regimente grofa Jelačića, potpukovnik Maurizio Schreyer, zapovjednik grada, ostali zemaljski i pomorski časnici, profesori Vojnopomorske akademije, izaslanstva svih državnih i općinskih školskih zavoda, uprave Židovske i Srpskopravoslavne općine, članovi Trgovačko-obrtničke komore, općinski činovnici, konzularni zbor, zastupnici državnih željeznica, pošte i telegrafa, izaslanstvo Trgovačke burze, Trgovačkoga muzeja, kreditnih i bankarskih kuća, trgovci i građevinski poduzetnici, općinsko izaslanstvo Trsata-Sušaka, ostala izaslanstva iz Sušaka, privatni činovnici, velik broj građana, odred gradskog redarstva, odred gradskih poreznika u svečanim odorama. Naposljetku su u povorci išle privatne i prevozničke kočije. Na malom trgu dello Staio manji se dio pogrebne povorke razišao, dok je većina nasta-

69

vila kretanje prema groblju, gdje je gospodin pastor Medicus održao službu Božju. Lijes je potom položen u obiteljsku grobnicu. Unatoč kišovitom vremenu obredu je prisustvovao velik broj okupljenih. Tijekom pogreba na konzularnim sjedištima, općinskim zgradama, na parobrodima austrijskoga Lloyda, te društava Adria i Ungaro-Croata, kao i riječkim jedrenjacima, vijorile su se tamne zastave na pola koplja u znak žalosti. Zabilježeno je i da su svoje vijence poslali guverner Batthyany, grof A. Zichy, kontraadmiral Carlo vit. Seeman, zapovjednik Vojnopomorske akademije, kapetan korvete Guido de Couarde, riječki municipij, gradsko zastupništvo, namještenici i općinski učitelji, Općina TrsatSušak, Vatrogasno društvo, uprava austrijskoga Lloyda, Srpsko-pravoslavna općina, grad Debrecen, društvo Adria, Riječka kreditna banka, podružnica Ugarskog trgovačkog društva, kanonik don Giuseppe Cassio, savjetnik Kvassay, savjetnik Abele, tvorničar Robert Whitehead, njegov sin John Whitehead sa suprugom Agatom, Feliks Meynier, Sabina de Horhy, Enrico Meynier, Carlo Meynier, Josip Gorup, Cosulich, Accurti, Peichel, dr. Giorgio Catti, Emilio Kuranda, Francovich i Mimi Scarpa, Ernestine i Adriene Ciotta, sinovi Enrico, Carlo i Pietro, kćerke Edmee i Alice, nevjesta Lila de Scarpa, grof Georg Hoyos, gospođa Troyer, sudac Pancera, Carlo de Centurione, profesori Wolf, Mayer i Dankl, jedan anonim, jedan prijatelj obitelji, kućna posluga i dr.57 U glavnom upisniku pokojnika komunalnoga groblja na Kozali zabilježena je toga dana, pored imena Natalije de Ciotta, sljedeća zanimljiva opaska: „la salma venne deposta nella tomba famiglia Iginio Scarpa a


70

novi KAMOV Giuseppe Tominz, Amalia Ritter, Natalijina majka. Izvor Wikipedia

Giuseppe Tominz, Gian Cristoforo Ritter de Zรกhony, Natalijin otac. Izvor Wikipedia

Amalia Ritter, Obiteljska kuฤ a u Gorici i njena djeca (1838.). Iz zbirke Henryja CobboldLyttona


novi KAMOV

Giuseppe Tominz, Heinrich Ritter de Zรกhony, Natalijin najstariji brat, ulje na platnu. Fondacija Palazzo CoroniniCronberg, Gorizia

Portret Giovannija de Ciotte, ulje na platnu. Iz fundusa Pomorsko-povijesnoga muzeja u Rijeci

71

Edward Bulwer-Lytton, Emilyn otac. Izvor Wikipedia

Portret Natalije de Ciotta, ulje na platnu. Iz fundusa Pomorsko-povijesnog muzeja u Rijeci


72

novi KAMOV

sinistra 2 piano 2 nicchia mezzana.“58 Ova činjenica uistinu je neobična, budući da su Ciottini posjedovali vlastitu obiteljsku grobnicu. Naime, Giovannijev otac Lorenzo još je 1845. bio zakupio ukopno mjesto na Kozali za sebe i svoje potomke. Upravo ovdje će nekoliko godina kasnije biti sahranjen i Giovanni Ciotta. Možemo pretpostaviti da su u toj stvari presudnu odluku mogla odigrati Natalijina djeca iz prvoga braka s Pietrom Scarpom. U spomenutom upisniku pokojnika komunalnoga groblja na Kozali napominje se da je Natalia, „consorte dell´Illustrissimo commendatore de Ciotta“, protestantske vjeroispovijesti, te da je tršćanskoga podrijetla (patria Trieste). Prema stenografskim zabilješkama sa sjednica riječkog općinskog zastupništva, dana 31. svibnja 1895. potpredsjednik općinskog vijeća dr. N. Gelletich obratio se okupljenim zastupnicima sljedećim riječima: „Inclita Rappresentanza! Essendo decessa la consorte del Magnifico Podestà, la Presidenza, d´accordo col Municipio, ha trovato di deporre sulla bara della defunta una corona. La spesa ascese a f. 100. Domando l´approvazione e la sanatoria di questa spesa. (Voci di approvazione). / In pari tempo devo comunicare che era stato disposto che la banda cittadina intervenisse ai funerali a spese del comune, ma che invece intervenne di moto proprio. / Inoltre ha trovato 58 Knjiga sahranjenih Groblja Kozala 1894-1904, 1918-1920. 1895. Cimitero vecchio, pagina 14. 59 DAR, Protocollo XIV della seduta del 31 maggio 1895. (Resconto stenografico). Presliku ove sjednice ljubazno mi je ustupio gosp. Ivan Peranić na čemu mu zahvaljujem.

opportuno di disporre che in segno di lutto sugli edifizii comunali sventolasse la bandiera nera. / A completare quanto è stato fatto mi onoro di proporre, certo d´interpretare la mente dell´incl. Rappresentanza, che venga segnato a protocollo l´espressione del condoglio pel decesso della consorte del primo cittadino. / Quei signori, che approvano, sono pregati di alzarsi. / Il Presidente comunica che nell´occasione della morte della consorte del magnifico Signor Podestà, certo d´interpretare i sentimenti dell´Inclita Rappresentanza, fece deporre, a nome del Municipio, una corona sulla bara della defunta e inalberare sugli edifici comunali bandiere a lutto. Aveva pure disposto che a spese del comune participasse al funerale la Banda cittadina, ma questa v´intervenne spontaneamente. Chiede sanatoria alla spesa di f. 100 pella corona. Propone infine che venga segnata a prococollo l´espressione del cordoglio del Consiglio pella perdita subita dal nostro primo cittadino. / Viene approvato fra vivissimi applausi. / Si passa all´ordine del giorno.“59 Gradonačelniku Giovanniju Ciotti smrt njegove supruge Natalije bio je nenadoknadiv gubitak. Čini se da se od toga teškoga udarca dugo vremena nije mogao oporaviti. U gradu se već tada počelo govorkati da uskoro kani napustiti gradonačelničku dužnost i povući se iz politike. O velikoj osobnoj krizi koja bijaše posljedicom ženine smrti, govori i hodočašće što ga on poduzima početkom ljeta iste godine, odlaskom u Italiju. Dana 9. lipnja parobrodom Villam otputovao je u Anconu, odakle će krenuti u obilazak Spoleta, Assisija i Peruggie. U Rijeku se vratio vlakom preko Pivke (Šentpeter) 12. srpnja te godine.


novi KAMOV Na dužnosti gradonačelnika ostao je poslije toga nešto više od godinu dana, nakon čega podnosi neopozivu ostavku. Premda se obično kao razlog njegova povlačenja navodi promijenjena politička klima, u kojoj umjesto dotadašnjih liberalnih hungarofila počinje jačati pokret riječkih autonomaša, Ciotta zapravo više nije imao snage niti energije djelovati kao prije. S odlaskom Natalijinim njegov javni život izgubio je svaki cilj, motivaciju i smisao. Povukavši se iz javnoga života, posljednje godine proživjet će kao umirovljenik, dijeleći dom sa svojim kćerkama Alice i Edmee, u svojoj vili Antoinetta u Lovranu. Ovdje je i preminuo 6. studenoga 1903., osam godina nakon Natalijine smrti.

73


74

novi KAMOV

Mirela Fuš

UVOD Unatoč primamljivosti kineske enciklopedijske (distorzijske) klasifikacije gdje se “zajedničko mjesto susreta [...] urušava” (Foucault 2002, 10) i prema kojoj, barem kako Foucault napominje, “nikada nećemo uspjeti definirati stabilan odnos sadržaja i sadržitelja” (Foucault 2002, 11) u ovome se radu, umjesto u klasifikacije, upuštamo u eksplikaciju pravila jezične igre, kako su je uočili i doživjeli neki od najpoznatijih “igrača”, kako bismo je na kraju mogli pravilno odigrati, odnosno odgovoriti. Odnos između jezičnoga znaka i onoga što je označeno – njegovoga značenja te samoga predmeta (fizičkoga objekta) – nije ni danas ništa manje misteriozan – u vremenu nakon nastanka i supostojanja teorija koje

/IZA OGLEDALA/

JEZIČNE IGRE – i Alisa u šahu i šah u jeziku kod De Saussurea i Wittgensteina

su na jezičnu površinu pokušavale izvlačiti različite aparature i entitete, i koje to još uvijek čine ne bi li razriješile sudbinu toga odnosa. Nemalu pažnju svakako zaslužuju teorije koje su s različitih disciplina pokušavale dati opseg i doseg odgovorima koji se tiču jezika. U razdoblju od sredine 19. stoljeća te prvom polovicom 20. stoljeća djelovali su redom Carroll, de Saussure te Wittgenstein – tri poznate ličnosti: Carroll kao matematičar, logičar i filozof, de Saussure kao utemeljitelj moderne lingvistike i strukturalizma te Wittgenstein kao jedan od najutjecajnijih filozofa matematike, jezika, uma, te logike 20. stoljeća. Koncepti poput logike, strukture i (ne- privatne jezične) igre (i šaha) ono je što veže tri autora.


novi KAMOV JEZIČNE IGRE – i Alisa u šahu i šah u jeziku kod De Saussurea i Wittgensteina wittgensteinov koncept jezičnih igara i/ ili jezika kao oruđa te o nepostojanju privatnoga jezika Opće je poznata Wittgensteinova ideja da je posao filozofije da nas očisti od konceptualnih zabluda koje dolaze iz neprovjerene uporabe jezika. Jezične igre su one čija se pravila uporabe moraju otkriti. Tradicionalni pristupi jeziku nisu dopuštali fleksibilnost kakvu uvodi Wittgenstein preko koncepta jezičnih igara – analogije između korištenja jezika i igranja igre prema određenim pravilima. Jer korištenje jezika za njega je slično igranju igre: Ne baca li nam na to nešto svjetla analogija svjetla i igre? Možemo ipak vrlo dobro zamisliti da se ljudi na nekoj livadi zabavljaju time što se igraju loptom, i to tako da započinju različite igre koje postoje, neke ne odigraju do kraja, u međuvremenu nasumce bacaju loptu uvis, međusobno se u šali naganjaju i gađaju loptom, etc. I sad netko kaže: Cijelo vrijeme ljudi igraju loptom i stoga se pri svakom bacanju ravnaju prema određenim pravilima. A zar nema i slučaja kada igramo i – 'make up the rules as we go along'? Da, i onog slučaja u kojem mijenjamo – 'as we go along'. (Wittgenstein 1998, 39) Nije li to upravo ono što se Alisi neprestano događa u Zemlji Čudesa i Iza ogledala, ne događa li se to uvijek – i onda kada mi to zapravo ne primjećujemo, onda kada i u stvarnome životu vodimo igru loptom?

75

Svakim korakom mi slijedimo neka pravila, no ta pravila nisu ista na svakom koraku. Na isti način naše je korištenje jezika uvijek vođeno pravilima, ali ne uvijek istim pravilima – mi sudjelujemo u velikom broju jezičnih igara, a ponekad dolazi do konfuzije kada iste rečenice interpretiramo prema različitim pravilima. To je ujedno i jedno rješenje za značenje u jeziku – ono ovisi o interpretaciji rečenica sukladno s pravilima određenih jezičnih igara. Možemo, također, zamisliti da je cijeli proces upotrebe riječi u (2) jedna od onih igara posredstvom kojih djeca nauče svoj materinji jezik. Te ću igre nazvati jezičnim igrama, a i o nekom ću primitivnom jeziku ponekad govoriti kao o jezičnoj igri. (...) Također ću i cjelinu: jezika i djelatnosti kojima je on protkan nazivati jezičnom igrom. (Wittgenstein 2006, 5) Wittgenstein ovdje uvodi pojam jezične igre, ali i pragmatike – uporabe jezika. Kada pokažemo prstom na neki objekt i imenujemo ga npr. 'stol', čini se da je to jednako lako, kako za odrasle, isto tako i za djecu kada uče materinji jezik. Mi očekujemo da onaj koji sluša riječ koju smo izgovorili shvati (zahvati) značenje riječi, no kako je to moguće? Kada kažemo 'stol' mislimo li pritom na tipove (klasu) riječi stol ili na taj pojedini primjerak stola, a ne na neki drugi? Čini se da za razumijevanje ipak postoji neko predznanje o tome kako „moramo“ shvatiti riječ ili što nam je činiti s riječi koju smo čuli – odnosno koju ulogu riječ 'stol' igra u našoj jezičnoj igri: Mora se već nešto znati (ili moći) da bi


76

novi KAMOV se moglo pitati za naziv. Ali što se mora znati? (Wittgenstein 1998, 15)

Wittgenstein se isto tako pita možemo li biti sigurni da riječ koju koristimo za broj '2' (kada upiremo prstom na dva objekta) nije osobno ime za ta dva objekta. Opet izgleda kao da bismo već otprije morali znati koju ulogu igraju brojevi u jeziku. Sličnu stvar Wittgenstein prikazuje u analogiji sa šahom: Ako se nekome u šahovskoj igri pokaže figura kralja i kaže: 'To je šahovski kralj', time mu se ne objašnjava uporaba ove figure – osim ako on već ne poznaje pravila igre sve do ovog zadnjeg određenja: forme figure kralja. Može se zamisliti da je naučio pravila igre, a da mu nikada nije pokazana neka zbiljska igraća figura. Forma igraće figure odgovara ovdje zvuku ili obliku neke riječi. (Wittgenstein 1998, 15) Postavlja se pitanje kako netko može naučiti igrati šah ako već otprije ne razumije što je to određena šahovska figura? Pravila igre ne prethode značenju, a opet ni značenje ne prethodi pravilima. Pravila igre i značenje su nerazdvojno isprepleteni. Znajući pravila igre, možemo posegnuti za značenjem. Značenje ne može biti neovisno od pravila igre. Kada bi postojala neka druga pravila igre, značenje bi bilo drugačije. Isto tako kada bi interpretacija bila drugačija, drugačije bi bilo i značenje. 1 Posebice nadrealiste, a Carrolla mnogi smatraju kao jednog od anticipatora nadrealizma i predstavnika nonsensa. 2 Pritom se često misli na Carrollovu neurotičnost i “opsesiju” djecom te simboličko i nadrealističko preslikavanje toga u svoja djela.

Augustin opisuje učenje ljudskog jezika tako kao da neko dijete dođe u stranu zemlju i razumije jezik te zemlje; to znači kao da već ima neki jezik, samo ne ovaj. Ili pak: Kao da dijete već može misliti, samo ne još i govoriti. A “misliti” bi ovdje značilo nešto kao: samom sebi govoriti. (Wittgenstein 1998, 16)

Ova se Wittgensteinova primjedba dobro nadovezuje na njegovu ideju o nepostojanju privatnoga jezika misli, odnosno o nepostojanju misli koje bi postojale neovisno od jezika: Ako mislim u jeziku, nisu mi pored jezičkog izraza pred očima još i 'značenja'; jezik sam je prijenosnik mišljenja. (Wittgenstein 1998, 107) Razlog tome je njegovo shvaćanje da je jezik društvena konstrukcija, “društvena igra”, tako da misli ne mogu biti drugačije od jezika. Jezik se preslikava u misli. Ne postoji jezik koji postoji samo u mislima jedne osobe. Riječi za njega nemaju intrinzičnoga značenja, one svoje značenje zadobivaju tek u jezičnoj igri. Izvan jezika – jezična igra – nema značenja.

Jezik je skup jezičnih igara koje su međusobno povezane, ali ne prečvrsto, one si tek sliče, imaju “obiteljsku sličnost”. Jezik je “elastičan” i to dovoljno da nas ne ograničava te da možemo imati različite poglede na istu stvar, a to ga čini moćnim oruđem – odnosno moćnom igrom. Kako je to pojam igre zaključen? Što je još igra, a što više nije? Možeš li odrediti granice? Ne. Možeš povući nekakve: jer još nikakve nisu povučene. (Ali to te još


novi KAMOV

77

nikad nije zasmetalo kad si primjenjivao riječ “igra”). “Ali onda ta primjena riječi dakako nije regulirana; 'igra' koju igramo s njom nije regulirana.” – Nije posvuda pravilima ograničena; ali nema ni pravila npr. za to koliko se visoko u tenisu smije baciti loptica, ili koliko jako, ali tenis je ipak igra i ona također ima pravila. (Wittgenstein 1998, 33) Wittgensteinova je ideja jezičnih igara spasila značenja i jezik od naprosto ekspresionističkih pristupa jeziku (npr. od toga da je jezik samo ekspresija misli), a isto tako uvela je živost, aktivnost u smislu da smo mi ti koji “izvana” oblikujemo jezik, ali i da jezik oblikuje nas zbog postavljenih pravila, kao i zbog pravila koja (još) nisu postavljena i pozivaju nas na djelovanje: Ali to nije ono jedino što nam dopušta da kažemo da netko obraća svoju pozornost na formu, boju, etc. Kao što se ni šahovski potez ne sastoji jedino u tome da se neka figura tako i tako pomakne na drvenoj ploči – ali niti u mislima i osjećajima onoga tko povlači potez, onih koji potez prate; nego u okolnostima koje nazivamo: “igrati partiju šaha”, “rješavati šahovski problem”, itsl. (Wittgenstein 1998, 17)

klasične viktorijanske književnosti za djecu. Alisa je inspirirala i utjecala na umjetnike1 i filozofe. Imajući na umu teorije o jeziku koje su se razvile i na koje je Alisa utjecala, možemo joj pripisati utjecaj na Wittgensteinove spekulacije o jeziku, logici i istini, ali isto tako posredan je utjecaj vidljiv i u djelima strukturalista pa i poststrukturalista. Zrcalna analogija s (ne)stvarnosti s kojom se Alisa upoznaje može se vidjeti u ideji 'živjeti prema pravilima šaha koji je tvoren od stvarnosti' koja se može preslikati na 'živjeti u stvarnosti koja je tvorena prema pravilima šaha': ... and a most curious country it was. There were a number of tiny little brooks running straight across it from side to side, and the ground between was divided up into squares by a number of little green hedges, that reached from brook to brook. I declare it's marked out just like a large chessboard!' Alice said at last. 'There ought to be some men moving about somewhere – and so there are!' she added in a tone of delight, and her heart began to beat quick with excitement as she went on. 'It's a great huge game of chess that's being played – all over the world – if this is the world at all, you know. Oh, what fun it is! (Carroll 2006, 145)

privatni jezik prema pravilima igre alise liddell

Kroz Alisu Carroll na vrlo istančan način daje svoje argumentativne komentare i promišljanja o jeziku čineći to preko samoga djela – (Alisina) jezika u upotrebi. Zemlja Čudesa naizgled je smještena u san, odnosno „novi-stari“ jezik kojim se opisuje stvarnost smještena u svoje posebno “polje” djelovanja gdje Carroll budno preispituje njegove mogućnosti te (ne)stvarnosti. Izvan psihoa-

Uz kritiku društva do nonsensa putem umjetnosti višeslojnost Carrollova djela građena je i na ispitivanju (privatnoga) jezika s ove i one strane ogledala. Carroll u Alisi s onu stranu ogledala, publiciranoj 1871., kao i u Alisi u Zemlji Čudesa iz 1865., daje više od


78

novi KAMOV

nalitičke analize Carrolla ili njegova djela2 pogodne za nadrealistička razmatranja, zečja je rupa izvor ili rođenje jezika u koji Alisa uranja. Alisa dolazi iz svijeta u kojem je učila i naučena na jezičnu arbitrarnost, no upadanjem u rupu kao da ponovno ulazi u svijet nearbitrarnosti – svijet koji joj daje neograničene mogućnosti – potencijal nestrukturiranoga jezičnog materijala, mnoštvo igara kojima još nisu određena pravila. Katalogiziranost je nalik kineskoj enciklopediji koja Alisu čini malim božanstvom koje se zajedno s ostalim likovima muševito kreće, a preko nje Carroll (p)ostavlja jezični trag o stvarnosti – gdje jedan označitelj neprestano može imati nepredvidljive označitelje. Alisa iza ogledala je još eksplicitinije uranjanje u svijet koji je nalik šahovskom polju, a dramske osobe predstavljaju šahovske figure. Takav svijet šahovske zagonetke, za koji Carroll već u Predgovoru napominje da su potezi koji će uslijediti pomno izrađeni (a time na neki način već i unaprijed odigrani)3 te da će šah-mat Crvene Kraljice biti striktno u skladu s pravilima (jezične) igre4, svijet je koji živi u metafori u kojoj Alica naposljetku, prema specifičnim pravilima igre, postaje Kraljica. Ona postaje Kraljica jer je to željela, no isto tako ona to čini prateći pravila igre. Mogli bismo postaviti pitanje nalik „eutifronovskome“ pitanju: „Je li Alisa postala Kraljicom jer je igrala po pravilima igre (koja su otprije zadana) ili pak je Alisa postala Kraljicom jer su to bila pravila igre prema kojima je Alisa igrala (jer je uvidjela da su je ta otpri3 “correctly worked out, as far as the moves are concerned” (Carroll 2006, 125) 4 “to be strictly in accordance with the laws of the game” (Carroll 2006, 125)

je znana pravila mogla dovesti do tamo gdje je došla)?“ Potezi u šahu postaju smislenima samo prema zakonima igre, što nas dovodi do temeljne strukturalističke pretpostavke prema kojoj je nešto smisleno ili logično samo u terminima svoje strukture s obzirom na igru čiji je dio. A za Wittgensteina jezik ima smisao u relaciji s jezičnom igrom koje je dio. U Alisi iza ogledala vodeći se „fizikalnim“ pravilima svijet bi trebao biti zrcalna preslika onoga svijeta s “ove strane ogledala” – odnosno stvarnosti, no umjesto toga prostor i vrijeme te cijelo djelo postaju „curiouser and curiouser“, a likovi i njihovo mijenjanje postaje slučajno – nearbitrarno, barem ne arbitrarno u onome smislu na koji je Alisa bila naučila te na čiju je stabilnost bila navikla. U “Vrtu govorećeg cvijeća” pojavljuje se igra riječima te igre jezika i identiteta, a sve još više kulminira kada se Alisa ne može sjetiti svojega (arbitrarnoga) imena te više nije sigurna tko je. Ono što veže njezinu misao s vlastitim realnim identitetom – sadržaj je koji je izražen pomoću vlastita imena – a koje je označitelj. Rasprave u Zemlji Čudesa koje vodi Kralj o “Nikome” ili rasprava u kojoj Crvena Kraljica jasno ističe “when you've once said a thing, that fixes it, and you must take the consequences” neka su od ključnih mjesta u knjigama o Alisi, ali isto tako i o jeziku kakvim ga Carroll shvaća. Pronicljiva jezična igra odigrava se između Crvene Kraljice koja naređuje Alisi da govori onda kada joj je red da govori, na što Alisa ističe da na taj način nitko nikada ne bi govorio – što ponovno otvara problem tko/


novi KAMOV što je taj/to što određuje ono o čemu govori – sustav ili govornik. Zanimljivo je kako se Carroll igra s (jezičnim) pravilima koja uvjetuju identitet te autoritetom koji proizlazi iz identiteta koji se neprestano uspostavlja i ruši u Zemlji Čudesa. Alisa se istovremeno protivi i uspostavlja pravila ili pak primjenjuje ona koja je naučila kroz obrazovanje, no svi su ti “truizmi” stavljeni pod upit, izokrenuti u Zemlji Čudesa te neprestano mijenjaju svoju istinosnu vrijednost. de saussure između jezične igre i partije šaha kao sustavima vrijednosti Tečaj opće lingvistike na neki je način nastao kao jezična igra između de Saussurea i njegovih učenika koji su zapisivali njegova predavanja. De Saussure je utemeljitelj lingvistike kao znanosti – koncepata lingvističkoga znaka, jezika kao sustava te dihotomija poput sinkronija/dijakronija, paradigma/ sintagma. U Tečaju se javlja nekoliko metafora, nekoliko konstrukcija jezičnih igara pomoću kojih de Saussure opisuje jezik (npr. Vlak Ženeva–Pariz 8:45, uništenje i ponovna izgradnja ulice, sustav biljki, rezanje stranice papira, novac, odijelo) te koje čine koncepte poput jezika kao sustava, vrijednosti i identiteta. Međutim, od svih usporedbi što ih možemo zamisliti, najviše nam može pokazati usporedba što bismo je učinili između igre i partije šaha. U oba se slučaja nalazimo pred sustavom vrijednosti i prisustvujemo njihovim mijenjanjima. Partija šaha je kao neko umjetno ostvarivanje onoga što nam jezik predočuje u prirod-

79

nome obliku. No, pogledajmo sve to izbližnjega. U prvom redu, stanje u igri odgovara stanju jezika. Vrijednost figura ovisi o njihovu položaju na šahovskoj ploči, jednako onako kao što u jeziku svaka riječ ima svoju vrijednost u opreci sa svima drugima. Drugo, sustav je uvijek samo trenutačan; on se mijenja od jedne situacije do druge. Istina je da vrijednosti ovise nadasve o nepromjenjivom dogovoru, pravilu igre, koji postoji prije početka partije i traje nakon svakoga poteza. To pravilo, prihvaćeno jednom zasvagda, vrijedi i u jeziku; to su trajna načela semiologije. (De Saussure 2000, 148) Nakon toga on ipak malo oslabljuje tu analogiju između šaha i jezika, odnosno pronalazi joj manu, a upravo identifikacija toga kao mane, za neke, sama je de Saussureova mana. Za njega, uz jezik, u igri je i govor – a on pretpostavlja govornika koji je “nesvjestan i nepametan igrač”: Samo je jedna točka gdje je usporedba manjkava; igrač šaha ima namjeru da izvede premještanje i da djeluje na sustav, dok kod jezika nema predumišljaja; njegove se sastavnice premještaju spontano i slučajno – ili, bolje rečeno, one se mijenjaju; prijeglas u Hände za hanti, u Gäste u gasti (v. CLG 120) proizvelo je novu tvorbu množine, ali je isto tako izazvao novi glagolski lik kao trägt umjesto tragit itd. Da bi šahovska igra u svemu nalikovala igri jezika, morali bismo pretpostaviti nesvjesnog i nepametnog igrača. Uostalom, ta jedina razlika čini usporedbu još poučnijom, jer upućuje na apsolutnu


80

novi KAMOV potrebu da se u lingvistici razlikuju dva reda fenomena. Jer, ako su dijakronijske činjenice nesvodive na sinkronijski sustav koji one uvjetuju, i ako volja upravlja takvom jednom promjenom, oni će još više to biti kad suprotstavljaju slijepu snagu organizaciji sustava znakova. (De Saussure 2000, 149)

Snažna usporedba onoga što se događa u jeziku i onoga što se događa u šahu prikazuje ih kao sustave vrijednosti i mogućnosti modifikacije tih vrijednosti – prirodni i umjetni jezik. Kada de Saussure to opisuje, čini se kao da je ono vanjsko kontingentno, a ono unutarnje jest nužno prema pravilima: Najbolji dokaz svemu tome jest da svako od njih stvara različitu metodu. Izvanjska lingvistika može gomilati detalje na detalje, a da se ne osjeti stegnutom u škripu sustava. Na primjer, svaki će jezikoslovac po svom mišljenju svrstati čimbenike koji se odnose na širenje nekog jezika izvan njegovih granica; ako tržimo čimbenike koji su izazvali nastajanje književnog jezika nasuprot narječjima, bit će dovoljno poslužiti se jednostavnim nabrajanjem, ako pak te činjenice poredamo na manjeviše sustavan način, bit će to samo radi jasnoće. S unutarnjom lingvistikom sve je posve drugačije: ona ne dopušta bilo kakvo raspoređivanje; jezik je sustav koji poznaje samo svoj vlastiti red. Usporedba sa šahovskom igrom učinit će nam sve razumljivijim. Kod šaha je relativno lako razlikovati što je izvanjsko od onoga što je unutarnje: to što nam je došao iz Perzije u Europu ide u izvanjski red; naprotiv, unutarnje je sve što se tiče sustava i pra-

vila. Zamijenimo li drvene figure figurama od bjelokosti, ta se promjena sustava ne tiče; međutim, ako smanjim ili povećam broj figura, takva će promjena duboko uznerediti “gramatiku” igre. Pa ipak, određena je pažljivost potrebna kada se pristupa razlikovanjima ove vrste. Zato ćemo u svakom pojedinom slučaju postaviti pitanje o prirodi fenomena, a da bismo na to pitanje odgovorili, poštovat ćemo uvijek ovo pravilo. Unutarnje je sve ono što u bilo kojoj mjeri mijenja sustav. (De Saussure 2000, 70) Različitost između jezika i šaha također je moguća, svaki pomak šahovske figure utječe na sustav šahovskoga polja u cijelosti, no je li isto tako i kod jezika? Ili je jezik ipak spontaniji? Može li govornik utjecati i mijenjati pravila jezične igre? Može li on utjecati na jezik kao sustav? Može li to biti mana de Saussureove igre? arbitrarnost u jezičnim igrama kod de saussurea, wittgensteina i carrolla de saussure na temelju (binarnih) opozicija gradi strukturu i odnos uključivanja i isključivanja onoga što se stvarno događa u (prirodnom) jeziku. Carroll u Alisi postavlja svijet koji je objektni jezik i istražuje granice i mogućnosti onoga što se tamo događa i/ ili ne događa, što se može i/ili ne može dogoditi. Upravo koegzistiranje tih isključivosti daje širi vidik za promatranje onoga te ga približava Wittgensteinovom shvaćanju jezika koji inzistira na arbitrarnosti koja dolazi iz konsenzusa društvene zajednice koja pak između proturječnih mogućnosti bira određene i postavlja ih kao pravila. Za svakog


novi KAMOV od tri autora viđenje arbitrarnosti dolazi iz drugačijega kuta – kod de Saussurea iz arbitrarne veze jezika kao sustava te vanjskog označitelja (glas, pismo), Wittgensteinova arbitrarnost koja proizlazi iz društvene stvarnosti te Carrollova arbitrarnost koja prethodi objema arbitrarnostima i koja je neprestano otvorena prema novim arbitrarnostima između govornika međusobno i između pojedina govornika sa samim sobom. Carrollov nonsens opisuje jezično stanje stvari kakvo bi bilo kada ne bi postojala arbitrarnost bilo Wittgensteinove, bilo de Saussureove vrste. U Alisi se također pojavljuju mnoge jezične igre, npr. tail/tale (Carroll 1996, 39) gdje se odvija svojevrsna debata između nomenklaturalista i konvencionalista. Za nomenklaturaliste jezik funkcionira poput nazivlja, odnosno poput popisa termina, šifri i ostalih znakova koji stoje za nešto. On podrazumijeva da ideje postoje neovisno od riječi, a ono što de Saussurea muči jest jesu li one vokalne ili psihološke naravi. Također, ispada kako je veza između imena (riječi) i predmeta neproblematična te takav pogled on naziva naivnim (usp. de Saussure 2000, 65-6). Za konvencionaliste pak je sporazum osnova za jezik – općevažeća pravila koja vrijede za sve i kojih se svi pridržavaju. Konvencionalizam s druge strane zastupa arbitrarnost znaka te nepostojanje 'jedan za jedan' veze između označitelja i označenoga, a značenje riječi nije određeno prije nego je dodijeljeno objektu za koji stoji. Jezična igra tail/tale na metaforičan način govori o arbitrarnosti odnosa između označitelja i označenoga: ‘Mine is a long and a sad tail,’ said the

81

Mouse, turning to Alice, and sighing. ‘It is a long tail, certainly,’ said Alice, looking down with wonder at the Mouse’s tail; ‘but why do you call it sad?’ And she kept on puzzling about it while the Mouse was speaking, so that her idea of the tale was something like this:-

(Carroll 1996, 38-9) Kako je miš pričao priču, u Alisi se budila ikonička reprezentacija mišjega repa. No ne postoji veza između ikoničke slike i priče jer bi se u protivnom kršilo pravilo arbitrarnosti. To ponovno ide u prilog tome da ne postoji veza 'jedan za jedan' između fonološkog i koncepta. Baš kao i igra tale/tail ([teil] tale [teil] tail), tako i igra horse/hoarse govori o arbitranosti između označitelja i označenog:


82

novi KAMOV ‘It sounds like a horse,’ Alice thought to herself. And an extremely small voice, close to her ear, said, ‘You might make a joke on that –something about “horse” and ‘hoarse”, you know.’ Then a very gentle voice in the distance said, ‘She must be labeled “Lass, with care,” you know ...‘ (Carroll 1996, 222-223)

Veza između označitelja “hoarse” (promukao) i koncepta “zvučati grubo i hrapavo” i koncepta "velika životinja s četiri noga koja služi za jahanje” nije nimalo prirodna, već konvencionalna – nastala na temelju tradicije (engleski izgovor je jednak: [ho:s] hoarse te [ho:s] horse). Carroll se služi jezičnim “šalama” kako bi istaknuo tu arbitrarnost između zvukova (onoga fizičkog) i značenja. Razlika između de Saussurea i Carrolla je u tome što prvi stvara opozicije i najprije razdjeljuje određene pozicije, dok Carroll dopušta da one žive zajedno u Zemlji Čudesa kako bi pojačao nonsensni učinak. Za de Saussurea samo je unutar sustava moguće ispoljavati izbore i pritom ni zajednica ni pojedini govornik nemaju moć mijenjati taj sustav jezika – jezik je neovisan od ljudske intencionalnosti, a govornik je tek nesvjesno prima. Uzmimo konja: je li konj sam po sebi element igre? Nipošto, jer on u svojoj čistoj stvarnosti, izvan svog polja i drugih uvjeta igre, ne znači ništa za šahista, a postaje pravi i konkretni element tek kad u igri uzme svoju vrijednost i bude jedno s njom. Pretpostavimo da se tijekom partije ta figura uništi ili se zagubi: možemo li

je zamijeniti nekom drugom figurom iste te vrijednosti? Sigurno da možemo: ne samo neki drugi konj nego čak i figura koja nije nimalo slična prvom konju bit će proglašena identičnom samo ako joj se prida ista vrijednost. Vidimo dakle da se u semiološkim sustavima kakav je jezik, gdje se elementi uzajamno drže u ravnoteži prema određenim pravilima, pojam identičnosti podudara s pojmom vrijednosti i obratno. (De Saussure 2000, 176) Dok de Saussureu treba šah da ga usporedi s jezikom, Carroll cijelu jednu priču smješta u igru šaha, a Alisa se zajedno s ostalima kreće po šahovskoj ploči. No zakoni koji vladaju, tamo se ponekad mijenjaju i promjena jednoga elementa utječe na promjenu cijele ploče, odnosno sustava. U Carrollovu djelu usprkos promjeni koja se događa u igri, sve se figure i dalje kreću u svom pravcu, odnosi su ostali isti. The most curious part of the thing was that the trees and the other things round them never changed their places at all: however fast they went, they never seemed to pass anything. ‘I wonder if all the things move along with us?’ thought poor puzzled Alice. And the Queen seemed to guess her thoughts, for she cried, ‘Faster! Don’t try to talk!’. (Carroll 1996, 215) De Saussareove sintagmatske relacije određene su linearanim slijedom karaktera. U nonsensnim igrama Carroll problematizira poziciju unutar sintagmi isto tako kao i nepromjenu značenja. Za Carrolla sva moguća značenja koja ovise o sintagmatskom redoslijedu isto tako koegzistiraju kao i predmeti


novi KAMOV u šahovskoj igri. ‘Do you mean that you think you can find out the answer to it?’ said the March Hare. ‘Exactly so,’ said Alice. `Then you should say what you mean,’ the March Hare went on. ‘I do,’ Alice hastily replied; ‘at least –at least I mean what I say – that’s the same thing, you know.’ ‘Not the same thing a bit!’ said the Hatter. ‘You might just as well say that “I see what I eat” is the same thing as “I eat what I see”!’ ‘You might just as well say,’ added the March Hare, ‘that “I like what I get” is the same thing as “I get what I like”!’ ‘You might just as well say,’ added the Dormouse, who seemed to be talking in his sleep, ‘that “I breathe when I sleep” is the same thing as “I sleep when I breathe”!’ ‘It is the same thing with you,’ said the Hatter, and here the conversation dropped, and the party sat silent for a minute, while Alice thought over all she could remember about ravens and writing-desks, which wasn’t much. (Carroll 1996, 93-94) Jer ako ćemo govoriti ispravno (što znači “činiti” ili “igrati” ispravno) prema Wittgensteinovim uvjetima: ... we should not speak of conditions of 'assertation', but rather, more generally, of the conditions when a move (a form of linguistic expression) is to be made in the 'language game'. If, however, we allow ourselves to adopt an oversimplified terminology more appropriate to a special ran-

83

ge of cases, we can say that Wittgenstein proposes a picture of language based, not on truth conditions, but on assertability conditions or justification conditions: under what circumstances are we allowed to make a given assertation? (Kripke 1982; 73-4) De Saussure pak u svojim Spisima do ispravnosti upotrebe jezičnoga znaka dolazi na još radikalniji način: Mogu da postoje psihološke realnosti, a mogu da postoje i fonološke realnosti, međutim odvojene, nijedna od ovih dveju serija ne bi mogla ni jednog trenutka da generiše ni najmanju jezičku činjenicu. – Da bi se jezička činjenica otelotvorila potrebno je sjedinjavanje tih dveju serija, sjedinjavanje sasvim posebne prirode – čije bi osobine bilo uzaludno ispitivati u jednom trenutku, ili unapred reći išta šta će ono proizvesti. (De Saussure 2004, 7) Lingvistika bi prema De Saussureu ujedinila “pristupe u semiologiji, to jest u jednoj opštoj gramatici novoga tipa koja spoznaje svoje predmete na osnovu načela opozivnosti unutar sistema (nazvano još i negativnost, razlika, kenom) i koja ih smatra konstituentima jedne mathesis lingvistica. To je još 1894. bila teza u Beleškama za članak o Vitniju: 'Sukcesivne razlike između jezičnih kombinacija (nazvane jezičkim stanjima), koje su slučajno nastale, mogu se uporediti sa različitim situacijama u jednoj partiji šaha. Svaka od tih situacija ili ne donosi ništa – ili donosi novo stanje i matematičku procenu.'”, a nakon petnaest godina u Tečaju opće lingvistike tu istu ideju on preuzima i potvrđuje: “... svaka vrsta jezičke jedinice predstavlja neki


84

novi KAMOV

odnos, a jedna pojava je takođe odnos. Dakle, sve je odnos. Jedinice nisu foničke, njih stvara misao.” (De Saussure 2004, 8) ZAKLJUČAK U ovome smo radu pronalazili ponajprije sličnosti te neke različitosti između temeljnih shvaćanja Carrollova, Wittgensteinova i de Saussureova djela. Sva trojica autora jezik doživljavaju kao igru koja se sastoji od određenih pravila. Ta su pravila, ovisno o autoru, ali i o igri o kojoj se radi – manje ili više čvrsta, te manje ili više arbitrarna. Glavna poveznica među djelima jest shvaćanje jezika kao igre, kao jezične igre, a kod svakog autora posebno mjesto zauzima usporedba jezika s igrom šaha. Iz jezičnih igara proizlaze različiti odnosi i pravila te različiti i slični koncepti koji približavaju, ali i razlikuju Carrolla, Wittgensteina i de Saussurea. U Tečaju i Istraživanjima dominiraju usporedbe i metafore, a u Alisi su one dodatno (p)ojačane nonsensom. U Alisi je pojačana perspektiva iz jedne osobe – Alise koja je zbunjena između onoga što ona misli da misli i onoga kada shvaća da je njezino mišljenje iz ne-Zemlje Čudesa zapravo vrlo arbitrarno, da tek u Zemlji Čudesa može vidjeti gola pravila igre – tamo gdje misli i izgleda kao da ih nema. U Alisa iza ogledala Carroll makroskopski prikazuje šah i ulazi u tu (jezičnu) igru, dok Wittgenstein i de Saussure šah koriste kao metaforu. Strukturalizam u lingvistici i nonsens u književnosti nadopunjuju se u djelima de Saussurea i Carrolla – oba djela konstruiraju jezik. Kao što bi Wittgenstein zaključio, ti su

jezici otvoreni – svaki za svoju interpretaciju. Kod de Saussurea je taj jezični red, jezični sustav negdje izvan društva i funkcionira u opozicijama, on je sebi dostatan, dok su za Wittgensteina jezični red i pravila u društvenim jezičnim igrama. Carroll dinamično u svojim djelima pokazuje kršenje jezičnoga reda; kako se taj red neprestano mijenja u nered te da ono što je za nekoga nered za drugoga je red prema njegovim pravilima. Parafraza Wittgensteinova zaključka na kraju Logičko-filozofskog traktata rekla bi nam da o onome o čemu ne možemo govoriti, o tome moramo šutjeti. Daljnja istraživanja djela ovih triju autora mogla bi detaljnije i točnije odrediti što je to o čemu možemo govoriti i što bi nam taj govor rekao. Književno djelo Carrolla ima strukturu i djeluje kao određeni autonomni de Saussureov sustav, no ponekad nam njezin nonsensni govor ukazuje na potrebu za šutnjom. Smijemo li naglas govoriti o fiktivnim stvarnostima ili ih trebamo čitati tek u šutnji? Postoji li privatni jezik misli i kako ga dokazati? Je li jezik privilegirana igra samo za one koji ga govore, (p) ostaje predmet daljnjih (filozofskih) istraživanja. Kralj je figura u igri šaha koja nikada nije uhvaćena. Mogućnost da uhvatimo kralja dovodi nas do kraja. No trebamo li zato i o toj mogućnosti šutjeti?


novi KAMOV Literatura 1. Baum, W. 2006. Ludwig Wittgenstein između mistike i logike. Zagreb: Naklada Lara. 2. Carroll, L. 1962. Alice's Adventures in Wonderland and Through the Looking Glass. New York: Collier Books. Prvo izd. Trough the Looking Glass 1872. [Usp. hrv prijevod: Alica u zemlji čudesa i iza ogledala. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989.] 3. Carroll, L. 1996. The Complete Ilustrated Lewis Carroll. London: Wordsworth Editions. 4. Festini, H. 1992. Uvod u čitanje Ludwiga Wittgensteina. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo. 5. Foucault, M. 2002. Riječi i stvari – Areheologija humanističkih znanosti. Zagreb: Golden marketing. 6. De Saussure, F. 2000. Tečaj opće lingvistike. Zagreb. Artresor naklada. 7. De Saussure, F. 2004. Spisi iz opšte lingvistike. Novi Sad: Budućnost. 8. Devitt – Sterelny. Jezik i stvarnost, Zagreb, 2002. 9. Kripke, S. 1982. Wittgenstein on Rules and Private Language. Oxford: Blackwell 10. Macan, I . 1996. Wittgensteinova teorija značenja. Hrvatsko filozofsko društvo. Zagreb 11. Miščević, N. 2003. Filozofija jezika. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 12. Wittgenstein, L. 1998. Filozofijska istraživanja. Zagreb: Nakladni zavod Globus. 13. Wittgenstein, L. 2009. Plava i smeđa knjiga. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

85


novi KAMOV

Neposrednost komunikacije (Uz izložbu Željka Badurine Previously Unrealeased, Institut za suvremenu umjetnost Zagreb, od 14. do 26. studenoga 2011., kustos Janka Vukmir)

Ivica Župan

Razglednice, različite spojeve slike i teksta, formata 10 x 13 centimetara, tako da stanu u običnu bijelu poštansku omotnicu, koje nisu izrađene ručno, nego su tiskane poput običnih razglednica, već šestu godinu uzastopce i bez prekida – jednom ili dvaput mjesečno – primaju autorovi prijatelji, kolege likovni umjetnici, prijatelji, znanci, kustosi, novinari, likovni kritičari, povjesničari umjetnosti... Šalje ih Željko Badurina (Zagreb, 1966.), likovni umjetnik koji je 1996. diplomirao na grafičkom odjelu zagrebačke ALU u klasi prof. Miroslava Šuteja. Dosad je samostalno izlagao dvadesetak puta te na velikom broju skupnih izložaba. Razglednice su u pravilu različite dekonstrukcije forme oglasa, kolaži slika i tekstova u kojima su ispreplitani i prefabricirani elementi u rasponu od masovna kiča do visoke kulture. Svaka je razglednica umjetnikov komentar uobličen kao recikliranje ili prefiguracija nekog sadržaja u novu poruku, bilo kao citat iz filma ili fotomontaža. Stvarajući i razašiljući razglednice, Badurina rabi elemente dokumentiranog

/LIKOVNI NOTES/

86

performansa, klasične fotografije, citata, hommage, uključuje brojne postupke kojima se likovna umjetnost služila u svojoj povijesti, posebice autori 20. stoljeća – konceptualisti, dadaisti i fluxusovci: ready-made, simulaciju, montažu, ali i njihovo međusobno ispreplitanje. Autor obilato citira, prerađuje postojeću građu i povezuje prividno nespojive stvari, forme, sadržaje, ovisno o tomu kako drži da će najbolje vizualno ostvariti ideju. Sve što izlučuje današnja industrija potencijalna je građa za razglednice i sve načelno dolazi u obzir – primjerice, osvježivač za automobil, plišani zeko, Mozart kugle, kutija kravljeg sira, pasta za zube, a sav taj materijal i postupci kojima ih Badurina spaja i međusobno isprepliće prepuni su apsurda, ironije i autoironije, humora, ludizma. Badurina u ovom work in progress projektu sve radi sam, u kućnoj radinosti – oblikovanje, isprint i slanje razglednica na kućne adrese, ali uz pomoć jednog sponzora u raspačavanju pošiljki. Prvu od autorskih dopisnica ovoga komu-


novi KAMOV nikacijsko-distribucijskog kanala poslao je u rano proljeće 2005., a do kraja studenoga 2011., kada je dovršen ovaj tekst, u sandučiće na odabranih 113 kućnih adresa stiglo ih je dvjestotinjak. Prva je stigla na adrese za Uskrs 2005. – uskrsna čestitka podastirala je Spasiteljev lik na čijoj je crvenoj tunici bio apliciran natpis Eternity, a u potpisu je stajalo ime Calvina Kleina, slavnoga američkog dizajnera odjeće, koji je autor istoimena parfema, čijim je fontom na Spasiteljevoj halji i ispisan pojam Eternity. Općim, a dvosmislenim nazivom vlastita poslanja – Post Art – autor se nadovezuje na izvornik: mail- ili postal art praksu, čiji je temeljni naum uspostaviti razmjenu i komunikaciju među umjetnicima iz svih krajeva svijeta, ali bez posredništva galerijskog sustava. Neposrednost komunikacije sveudilj je načelo ove umjetničke prakse. Formalno gledajući, riječ je o Mail-artu, Postal-artu ili Correspodence-artu, umjetničkom postupku koji za raspačavanje autorskih pisama, dopisnica ili razglednica na veći broj adresa rabi poštansku mrežu. Začetnicima ove prakse drže se futuristi, rabili su je i dadaisti, a pravi procvat mail-arta nastaje u šezdesetima i sedamdesetima prošloga stoljeća, ponajviše zahvaljujući akcijama fluxusovaca. „Dakako, mail-art je imao veliku ulogu i u hladnoratovskom vremenu, kada je, s današnjeg stajališta i razumijevanja stvari, komunikacija ionako bila nevjerojatno spora, čak i kada je bila dopuštena. Mail-art je mnogim umjetnicima od Istočne Europe do Latinske Amerike omogućavao komuni-

87

kaciju u složenim političkim uvjetima te prijenos ideja i svjetonazora, ne samo materijalnih komponenti poruka. Mogućnosti mail-arta bile su i danas su ostale primamljive jer omogućavaju, u punom fluxusovskom smislu riječi, demokratizaciju umjetnosti i svakoga, tko je dio korespondencijske mreže, mogu učiniti sudionikom, a ne samo svjedokom umjetničkog procesa“, piše Janka Vukmir. Korijeni Post-arta sežu u rane šezdesete i prve primjerke razglednica On Kaware, tada člana američke struje skupine Fluxus, a potom i Raya Johnsona, službenog oca mail arta (New York Correspondence School). Tada je izražavanje neraspoloženja prema muzejskom miljeu bilo dijelom umjetničkog poslanstva. Ali, poput ostalih novih umjetničkih vrsta u to doba, i Post-art se postupno stopio sa sustavom, premda sporije nego performans i video. Zbog svoga neplaniranog oportunizma bio je kritiziran čak


88

novi KAMOV

od vlastitih članova, primjerice, Kena Friedmana koji je Mail-art zajednici spočitavao neuspjeh u ostvarivanju vlastita modela funkcioniranja, odvojenog, ali paralelnog s postojećim. Prepuštajući većinu komunikacija propulzivnijim elektroničkim medijima, internetu i e-mailu, post-art, nakon što je vrhunac doživio 1980. i 1990., blijedi i uglavnom nestaje s umjetničke scene.1 Badurinina strategija uočljiva je već i u nazivu vlastite umjetničke prakse – rabeći anglosaksonsku kovanicu post art, ustrajava na potencijalnoj dvoznačnosti: „Želio sam se poigrati dvoznačnošću engleske riječi post pa tako post-art može istovreme1 Mail-art ili poštanska umjetnost alternativna je umjetnička praksa utemeljena na uporabi raznih oblika poštanske komunikacije (pismo, razglednica, brzojav, telefon, telefaks) glede izražavanja i očitovanja umjetničkih zamisli. Nastajao je 60-tih prošloga stoljeća iz akcija Fluxusa, vizualne poezije i konceptualne umjetnosti, i to kao medijsko proširenje konteksta umjetničkog rada i traganje za izvaninstitucionalnim oblicima komunikacije umjetničkog rada. U svijetu je poznat mail-art newyorškog «underground» umjetnika Raya Johnsona iz 1950-ih, koji je utemeljio poetiku mail-arta kao subverzivne i izvaninstitucionalne prakse. Valja se sjetiti i On Kaware, japanskoga konceptualnog umjetnika koji je svojim prijateljima, kustosima, galeristima i muzealcima ustrajno slao razglednice s tekstom Still Alive – Još uvijek sam živ ili Ustao sam u 7,30. Na području mail-arta djelovali su i Gilbert&George, Dick Higgins, David Netz... Prije Badurine mail-art u nas ostvarivali su Greiner&Kropilak, koji 1983. osnivaju fiktivni Greiner&Kropilak Mailart Service. 2 Leila Topić, Željko Badurina, Kontura, Art magazin, broj 96, ožujak 2008., godina XVIII. Badurina. 1-50. Galerija Miroslava Kraljevića, Zagreb, 2006.

no značiti 'poštansku' umjetnost, što post-art uistinu i jest, jer razglednice šaljem poštom, ali i nešto što dolazi poslije (kraja) umjetnosti o kojem se toliko puno govori. Na koncu, živimo u postmodernizmu, post-ovome i post-onome, pa je i sva naša umjetnost onda valjda post“, kaže autor.2 Želimir Koščević je 1983. u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra postavio izložbe Xerox i Mail art, u splitskom Fotoklubu splitski umjetnici Rino Efendić, Srđan Pleško i Željko Serdarević 1985. su organizirali izložbu Ide patka, a u zagrebačkoj je Galeriji Vladimira Nazora i u karlovačkom Gradskom muzeju 1999. bila postavljena Međunarodna mail-art izložba. Posljednjih desetljeća u Hrvatskoj je najdugotrajniji mail art projekt bio Mail Art Office (1983. – 2003.) Stanislava Habjana i Borisa Greinera, a razglednice su kraće vrijeme, unutar Weekend Art Projekta, slali Tom Gotovac, Ivana Keser i Aleksandar Ilić. Darko Fritz je 1990-ih rabio fax-art, a unutar korčulanske galerije Siva zona 2007. upriličio


novi KAMOV je mail-art akciju Gorana Trbuljaka Old and depressive anonymous is looking for a permanent place in some nice new art museum place. E-mail artom se početkom ovog tisućljeća bavio i konceptualni umjetnik Ivan Ladislav Galeta, a trenutno mail-art kao sredstvo, uz Badurinu, rabi jedino Igor Kuduz, svojim Foto-žurnal spamovima koje šalje e-mailom. Post art je, dakle, priča iz prošlosti – kao fenomen odavno je pospremljen u kunsthistoričarske ladice, detaljno obrađen, primjerice u Pojmovniku suvremene umjetnosti i u pojmovniku Konceptualna umjetnosti Miška Šuvakovića, a odavno je obavljena i njegova muzealizacija, pa revival post arta u Badurininoj inačici – posebice u doba masovne prepiske i komunikacije elektronskom poštom – zadobiva i određenu nostalgičarsku patinu. Mada je post-art priča iz davnine, likovni kritičari slažu se da – zarad nepretencioznosti i neposrednosti medija, ekonomičnosti izvedbe te humorna aspekta – ova vrsta umjetnosti sveudilj ima potencijal i alibi za odvijanje i u naše doba. I Badurina, dakle, izbjegava kulturni, muzejski i uopće main-stream sustav raspačavanja umjetničkih djela. Međutim, pored svih koncepcijskih i formalnih podudarnosti s povijesnom pojavom mail-arta, postal-arta ili correspodence-arta, najvažnija i jedina živa komponenta post-arta – u kojoj prepoznajemo autorsku osobnost – jest sadržaj Badurininih razglednica, a koji se u pravilu iscrpljuje u komentiranju događaja iz aktualne svakodnevice. Svaki pojedini uradak smišljen je uglavnom u raspoloženju i stilu groteske koja podilazi hrvatskom nacionalnom smislu za humor. Zaokupljen post-artom kao medijem od socijalna značenja, što je post-art oduvijek i bio, Badurinina su javljanja uglavnom prigodna karak-

89

tera, ali redovito s ironijskom i provokativnom porukom, humornim i britkim komentarima, ponekad pak tek s dosjetkama ili gotovo novinskim komentarima na temu pojedinih aktualnih zbivanja iz širokog područja politike, estrade i kulture. Na razglednicama se nalazi slika ili prizor s referencom na aktualni događaj ili temu − lokalne izbore, zdravstvenu reformu u Hrvatskoj ili pak otvorenje venecijanskog Bijenala. Njegov je središnji interes promatranje i proučavanje društveno-kulturnog okoliša i njegovih raznovrsnih manifestacija. Pritom njegovu pozornost posebice zaokupljaju fenomeni masovnih medija, načini na koji oni stvaraju društvene vrijednosti i idole, pojave kiča na različitim društvenim razinama te raznovrsni fe-


90

novi KAMOV

nomeni uznapredovala hrvatskoga potrošačkog društva. Reagira na široku lepezu društvenih pojava – od ZERP-a preko Gospina ukazanja nad zgradom nedovršena zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, čija je gradnja drastično kasnila i tako snažno frustrirala ne samo umjetnike, nego i porezne obveznike, do lokalnih umjetničkih događanja ili – u čemu je posebice uporan i nadasve duhovit – statusa umjetnika i umjetničkog djela u hrvatskom društvu. Autor ustrajno, promptno i nadasve duhovito komentira zbivanja kod kuće i u svijetu, ali o događajima o kojima su mediji već iscrpno izvi3 Leila Topić, Željko Badurina, Kontura, Art magazin, broj 96, ožujak 2008., godina XVIII. 4 Jasna Jakšić, U poštanskom sandučiću samo za vas! Post-art. Željko Badurina 1-50. Galerija Miroslava Kraljevića, Zagreb, 2006. 5 Jasna Jakšić, U poštanskom sandučiću samo za vas! Post-art. Željko Badurina 1-50. Galerija Miroslava Kraljevića, Zagreb, 2006.

jestili. U igri je, dakle, snažno naslanjanje na sredstva i jezik medija masovne komunikacije, s manje ili više prepoznatljivim pop ikonama pomoću čijih likova Badurina komentira situaciju, dnevnopolitičku i još češće zbivanja na hrvatskoj i svjetskoj likovnoj sceni. „Ne radim razliku između lokalnog i globalnog, ponekad su mi važni dnevno-politički problemi, a ponekad razvod Brada Pitta i Jennifer Aniston. Ne stvaram razliku između takozvane visoke i niske kulture jer je društvo spektakla izbrisalo te razlike. Sve je važno i istodobno više ništa nije važno. Ne podržavam takvo stanje stvari, ali to jest tako. Vrijeme u kojem živimo učinilo je jednako relevantnim ubojstvo političara, ekonomske krize i razvode slavnih. Red spektakla, red ubojstva, red informacija. Naravno, taj jednaki tretman banalnih obavijesti i važnih događaja je izvan pameti. Možda ću zvučati patetično, ali volio bih da današnje društvo nije takav rasadnik gluposti; tada bih radio nešto drugo, konkretno i ozbiljno. Razlog gubitka kriterija o važnome i nevažnome je vjerojatno brzina i dostupnost informacija kao i umreženost velike većine čovječanstva“, navodi Badurina.3 Vijesti koje smo već primili i konzumirali Badurina nastoji na vlastiti način komentirati, vlastita opažanja podijeliti s većim brojem ljudi, ali, čini se, nadasve komunicirati s ljudima na čije je adrese uputio razglednice. Pretpostavlja ili se barem nada da će se neki od njih – senzibiliziraniji za određeni problem o kojemu Badurina referira – odrediti prema onome o čemu razglednica raspreda. Tako će, primjerice, komentirati neekumenski govor Josepha Ratzingera, prepričan u


novi KAMOV domaćim medijima, poslužiti blasfemičnom skulpturom Maurizzija Cattelana koja prikazuje papu Wojtilu pogođena meteorom – Badurina humorno zadire u Cattelanov rad ubacujući umjesto Wojtilina Ratzingerov lik. Političke komentare Badurina plasira kroz fenomene popularne kulture. Tako je, primjerice, fotografija Michela Jacksona, ostvarena u maniri u kojoj je Andy Warhol portretirao celebrities, u doba njegove globalno praćene pedofilske afere koja ga je stajala bogatstva (bankrota), potpisana rečenicom preuzetom iz recentnoga hrvatskoga političkog života – „Heroj, a ne zločinac!“ Preuzimajući od Zlatka Kopljara u našoj stručnoj javnosti dobro prihvaćenu ideju očitovanu serijom fotografija – skrušena klečanja pred najvećim svjetskim simbolima moći, poput banaka ili muzeja – Badurina jednako skrušeno kleči pred zagrebačkom prvostolnicom, u želji da nas uvjeri kako je u Hrvatskoj Crkva nedvojbeno najsnažniji simbol moći. Kada je od 4. do 25 srpnja 2007. u zagrebačkoj Galeriji nova bila postavljena izložba Normalizacija: posvećeno Nikoli Tesli – dakle Srbinu – Badurina šalje razglednice Unplugged na kojoj su domaći pjevači zabavne glazbe – „crni vitezovi“ Thompson i Škoro – ostali „bez struje“. Badurina ih je „ugasio“ jer im imputira da baš i nisu skloni Srbima. Domaći pjevač zabavne glazbe bio je u optjecaju i na jednoj uskrsnoj razglednici na kojoj je bio rebus – iza uobičajena muškog imena „Dražen“ i igračke-zeca proviruje ime jednoga domaćeg pjevača, također desničarskog imidža.

91

U jednom od najduhovitijih Badurinih iskoraka u političke vode pojavljuju se Badurina i Crtalić u bratskom zagrljaju, „označeni natpisima: 'Pola Srbin' i 'Pola Hrvat'. Implicira se tako postojanje i one druge, 'nepoželjne' polovice, što u slučaju obojice umjetnika doista i odgovara istini. U vlastitom obličju, s tek jednim izraženim segmentom nacionalnog genetskog naslijeđa, oba se umjetnika pojavljuju kao sastavne polovice 'nepoželjnog ploda' tzv. miješanih brakova, što u lokalnom kontekstu predstavlja osoba koja je 'pola Srbin – pola Hrvat'“, piše Jasna Jakšić. (4) Na meti Badurininih komentara su protok (inozemna) kapitala u Hrvatskoj te s tim u svezi i specifični nekritički tranzicijski konzumerizam, znakovit za društva čiji se građani nisu iživjeli kao konzumenti robe. „Zakašnjeli japijevski žargon ironizirat će prigodnom ilustracijom: u kartolini Teambuilding, uz definiciju omiljene korporativne krađe privatnog vremena, prigodno


92

novi KAMOV

postavlja snimku orgija. Problemi globalne ekonomije vežu se i uz najrastrošniji od svih praznika – Božić: dok su na adrese prošle godine stizale čestitke s fotografijama svježe ispečenih 'Nike' kiflica, ove će nas godine obradovati sićušni Djed Mraz čija je popudbina, unatoč svim sibirskim i američkim domovinama, najvećim dijelom ipak Narodna Republika Kina. Tu je još i niz spontanih reakcija na nedavne događaje koji se često spajaju s medijskom zbiljom, pa će tako poznati lik preživjelog u terorističkom napadu na londonski metro, označen engleskim nazivom 'survivor', aludirati i na nedavno ugašeni reality-show“, piše Jasna Jakšić.5 Razglednica Pozdrav sa Zrića podastire podeblju gospođu u godinama, s tigrastim uzorkom kostima i povelikim sunčanim naočalama, a ironizira svakodnevno medijsko bombardiranje o zabavama na toj paškoj plaži. Ali, mjesta u kojima je Badurina definitivno najsloženiji komentator, a nerijetko i najzabavniji, ona su gdje se sučeljava ono globalno prepoznatljivo sa specifično lokalnim te estradno s

umjetničkom scenom unutar koje i sam autor uspješno djeluje. Badurina je promatrao „iznutra“, kao „insider“, ne toliko odnose, koliko neke od glavnih preokupacija, pa i očiglednih frustracija i trauma bivanja i sudjelovanja na domaćoj likovnoj sceni. Ironično je komentirao njezina velika „očekivanja“ u maniri Vlade Marteka ispisujući rezultat „King Cross – Moderna galerija 1 : 0“, a na skandale što prate gradnju nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti i (re)izbor novog ravnatelja reagirao je montiranom fotografijom na kojoj se uplakana Majka Božja ukazuje nad zdanjem MSU-a u izgradnji. Iskaz In art we trust, čiji tekst parafrazira natpis na američkom dolaru (In God we trust), posvećen je kolegi slikaru Ivici Malčiću poznatu po izrazito obilatoj proizvodnji slika unatoč tomu što stvara u sredini u kojoj nema kapitala, tržišta umjetnina, razvijena galerijskog sustava, infrastrukture, kritičara, kustosa. In art we trust čitamo i kao komentar izjednačavanja umjetničke i tržišne vrijednosti pojedinoga umjetničkog rada. Među razglednicama bilo je i nekoliko posveta kolegama i prijateljima umjetnicima, počam od zagrebačko-sisačkog autora Marijana Crtalića, čija se rečenica Umjetnost još nije ni počela našla na jednoj od prvih dopisnica, istodobno propitujući ozbiljnost Badurinine priče o „kraju umjetnosti“ naglašenoj kovanicom „postart“. Reinterpretirao je i slavni Stilinovićev rad Pjevaj! iz 1980. Stilinović si je na svome fotografskom portretu na čelo zalijepio novčanicu od stotinu dinara, i to na način na koji su u to doba posjetitelji balkanskih krčmi muzičarima lijepili novac na čelo kako bi ih ovi pjesmom što bolje i vatrenije zabavljali. Badurina sebi na čelo lijepi


novi KAMOV novčanicu od stotinu eura, a na mjestu ispod fotografije gdje je u Stilinovićevu slučaju stajalo Pjevaj!, u njegovu radu stoji Radi!, čime se referira na nestanak Jugoslavije, balkanskih običaja i mentaliteta koji nestaju s njom te na nastanak novoga i divljeg kapitalizma u Hrvatskoj gdje se od pojedinca imperativno zahtijeva da radi i zarađeno potroši, ostvarujući profit inozemnom kapitalu koji ga upošljava. Ali, njegove su namjere – u odnosu na populaciju kojoj se obraća, pa i na umjetnost općenito – iskrene i dobrohotne, i velikim se dijelom referiraju o statusu likovne umjetnosti u nas, u promijenjenim političkim i socijalnim okolnostima, koje, međutim, položaj i status umjetnosti nisu promijenili nabolje, nego su ga, dapače, dodatno unakazile budući da se vrijednost nekog fenomena izračunava tako da se ustvrdi njegova vrijednost kao robe. Prizor u kojemu bivši hrvatski premijer Ivo Sanader poklanja Georgu Bushu veliku uokvirenu fotografiju potpuno obnažena Tomislava Gotovca iz njegove serije Foxy Lady (zapravo je Sanader predsjedniku najveće svjetske velesile, čiji je najveći grad New York od 1945. kao središte iz kojega se raspačavaju umjetničke ideje zamijenio i zasjenio Pariz, darovao uradak ozloglašena i pravovjerna kičera Charlesa Billicha!), urnebesan je. Činjenica da se domaći establishment – s čelnim ljudima poput premijera i predsjednika države – ne ufa Bushu pokloniti rad jednoga recentnog domaćeg likovnog umjetnika, nego mu daruje uradak razvikana kičera koji k tomu ne djeluje u Hrvatskoj nego u Sydneyu, ali i mnogi drugi primjeri koji očituju ignoriranje suvremene hrvatske umjetnosti, motivirali su Badurinu da stvori nekoliko autoironičnih radova o vrijedno-

93

sti umjetničke proizvodnje i umjetničkog djela u našoj sredini, poput Umjetnika domaćega, gdje je vlastitu glavu umotao u najlonsku foliju za umatanje mesa u supermarketima i vidno istaknuo bar-kod s težinom i cijenom „žive vage“ od samo 45 kuna po kilogramu, koja autora procjenjuje na ukupno 4409, 26 kuna. Rad Art-cleaner – sredstvo za čišćenje loše umjetnosti – Badurinin je komentar velikoga medijskog prostora posvećena nečemu što se u Hrvatskoj drži umjetnošću, a zapravo to nije. Određeni broj razglednica posvećen je pitanjima same umjetnosti, njezinoj naravi i postulatima. Crtalić će se pojaviti i kao žrtva umjetnosti ili, popularnije, art victim, u društvu s filmskim redateljem Goranom Devićem. Vidimo ih nastradale pod velikim Murtićevim formatom s akcionaškim tragom crvene boje ispod tijela. Crtalićev se lik, no sada kroz rendgensko očište, pojavljuje i na razglednici Glava umjetnika, slučajno ili ne, sugerirajući da se umjetnika smatra „praznoglavim“.


94

novi KAMOV

Kožarićevo Prizemljeno sunce vraća u bestežinsko stanje ili ga umata u ambalažu Mozart kuglice. Badurina se usudi dirnuti i u karizmu Josepha Beuysa, umjetnika šamana koji – stereotipno se uzima – komunicira s primordijalnim silama. Reinterpretirajući slavni Beuysov newyorški performance I like Amerika and America likes me, snimljen u Solomon Guggenheim muzeju, Badurina se u zagrebačkoj Galeriji Studentskog centra zagrnuo dekicom, a umjesto kojota, s kojim je Beuys boravio u kavezu, druži se s bijelim terijerom, bezazlenim psićem, hoteći, pretpostavljamo, reći da bi bijeli terijer za Beuysa bio opasniji od za potrebe filmskog snimanja ovoga poznatog performancea dresirana

kojota kojemu Beuys u performanceu –„kroteći“ ga – hrabro priča o tomu što je umjetnost. Ovom razglednicom očituje i određenu razočaranost činjenicom da je Beuysov performance – mada se ustrajno zalagao za sve prirodno i za povratak primordijalnim silama – izveo malne u hollywoodskoj fake maniri, odabravši umjesto pravog kojota „statista“, što svekolikom Beuysovom radu oduzima dio desetljećima pomno građene karizme i aure. Badurina samoironično i sama sebe promovira u lokalni brand. Tako je svojedobno odaslao razglednicu s fotografijom Krašove bajadere, jednog – uz recimo Vegetu – od rijetkih u svijetu prepoznatljivih hrvatskih proizvoda – ali na omotu čokoladice umjesto naziva proizvoda Bajadera identičnim fontom ispisao je Badurina. U Afirmaciji za umjetnike u tekst je pretočio sve želje umjetnika u formi jedne mantre koju dnevno treba ponavljati pedeset puta. Duhovito i nadasve samoironično je napisao: „Ja, umjetnik/ica, živim u savršenom svijetu, u kojem moja jedinstvena stvaralačka nadarenost i mogućnosti teku kroz mene, iskazujući se na duboke, ispunjujuće načine. Svemirskom lakoćom stvaram i realiziram iznimno uspješne umjetničke projekte. Izvrsno zarađujem prodajući svoje radove (skulpture, slike, grafike, instalacije, fotografije, performance, internet projekte, video radove i ostalo). Uspješno surađujem sa svim kustosima i kritičarima. Uvijek dobivam najbolje kritike za svoj rad. Galerije i muzeji sa zadovoljstvom prihvaćaju moje prijedloge za izlaganje te mi pružaju potpunu financijsku i svaku drugu potporu pri realizaciji projekata, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Moji umjetnički projekti svemirskom lakoćom privlače velik broj publike i kupaca. Mediji me vole i s radošću promoviraju moj rad. Ja umjetnik/ica, sam potpuno otvoren/a i prijemljiv/a za neograničen


novi KAMOV

tijek blagostanja koje nudi Svemir. Sve što dotaknem pretvori se u uspjeh. Sve je savršeno u mom svijetu“. Unatoč svemu, ono što je Badurina dosad razaslao u post-artu ipak očituje vjeru da umjetnost obnaša nešto društveno važno i reprezentativno. Spomenuti primjeri daju naslutiti kako Badurina ipak, preuzimajući ideje iz neposredna okruženja, a zatim ih plasirajući natrag u to isto okruženje, cijelo vrijeme opipava klaustrofobične okvire svojih vlastitih mogućnosti djelovanja i komunikacije, pa je i pojedine njegove poruke ponekad teško dekodirati onome tko se suvereno ne kreće u tom okruženju. Mnoge od dopisnica funkcioniraju poput re-

95

busa, ali ih – pod pretpostavkom da su nam koliko-toliko bliski medijski svijet spektakla i svijet umjetnosti – lako odgonetavamo. Zanimljivo je, međutim, kako umjesto hermetičnosti i serioznosti ophođenja, ovaj umjetnik zapravo gaji neku vedrinu, pa čak i stanoviti primitivizam – primjerice u radu u kojem pred zagrebačkom Katedralom oponaša suosjećajnu pozu Zlatka Kopljara ili kada Mladenu Stilinoviću „posvećuje“ aparat protiv boli. Post-art je nedvojbeno pasivna kritika medija, koji podrazumijevaju moć, golemu nakladu, oni formiraju javno mišljenje, obraćaju se velikom broju ljudi, stvaraju ili uništavaju vrijednosti. Post-art sve to nije i utoliko je neka vrsta kritike medija. U dijelu radova koji se izravnije referiraju na domaću umjetničku scenu zagrebačka Galerija Miroslava Kraljevića pronašla je motiv za objavljivanje knjižice koja dokumentira dosadašnji tijek Badurinina post-art projekta. Na post-art veže se i Badurinina izložba Celebrities 2002. postavljena u zagrebačkoj Galeriji Karas, na kojoj se bavi fenomenom instant slave i na kojoj je izložio portrete hrvatskih javnih osoba poput Severine, Janice Kostelić ili Olivera Dragojevića. Zacijelo ga više zanimaju klišeji i stereotipi što ih domaće društvo kroz medije podržava i promovira kao vrijednosti, što je apsurdno u maloj sredini poput hrvatske. Portreti domaćih „celebrities“ ostvareni su ready-made postupkom, na način sličan warholovskom, čime im Badurina stvara privid i auru svjetske slave, veličine i uspjeha koje u stvarnosti nemaju, nego, dapače, ostaju lokalne zvjezdice. Warhol je svjetske celebrities snimao polaroidom i slao u Factory, gdje su njegovi pomoćnici poduzimali ostalo. Badurina preuzima portrete iz novina, računalno ih obrađuje i printa ih na platno, ironično im dodavši warholovske nazive,


96

novi KAMOV

primjerice „orange Josipa“. Riječ je o tehnologiji, tehnici i alatima kojima bi – da je tada bio živ – vjeruje Badurina, i sam Warhol radio. Istim postupkom Badurina 2006. na izložbi United portretira svoje kolege, sudionike hrvatske likovne scene, u javnosti gotovo potpuno nepoznate. Posljednji ciklus takvih portreta Hypop uključuje portrete potpuno anonimnih djelatnika jedne zagrebačke banke, a u sva tri slučaja Badurina propituje sustav vrijednosti u našoj sredini. Kako bismo upotpunili sliku o umjetnikovoj aktivnosti, uzgred navodimo i izvadak iz Badurinina obrazloženja vlastita rada Misa za MSU. Akcija se sastojala u plaćenoj misi „za dobre nakane“ u iznosu od 50 kuna, a u svrhu što skorijeg dovršenja nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti. Riječi su umjetnika: „Gestom plaćanja mise cjelokupna situacija poprima pomalo apsurdnu dimenziju budući se obraćam jednoj instituciji (Crkvi) da pomogne drugoj instituciji (MSU) koja bi trebala zastupati interese umjetnika“. Prateći lica poznatih ličnosti iz likovnog života, odnosno života zemlje koji se tiče suvremene umjetnosti, kako otvaraju usta za govora teksta praćenja mise ili odgovarajućeg pjevanja napjeva koji misu prati u njezinu ritualu, Badurina čini dokumentarni snimak. S druge strane, posežući za medijem društvenih, odnosno vjerskih rituala, osvrćući se na zajednicu umjetnika kojoj i sam pripada, zbiljnost umjetnosti u jednoj zemlji kontekstualizira kulturnim kodeksom šire društvene zajednice, pa time čini društveno relevantnu akciju. Dokumentacija rada, a to su kolor fotografije i audiozapis mise koju vodi svećenik Vladimir Magić, potpuno su ravnopravni umjetnički materijali bilo kojem drugom autentičnom uratku iz područja suvremene umjetnosti, pa akciju, koja se zbila 3. lipnja 2008. u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu, umjetnik nadopunjuje

odgovarajućim umjetničkim dokumentima. Na T-HT natječaju iz 2010. umjetnik je pokušao "podmititi" stručno povjerenstvo T-HT natječaja stereotipnim poklonima – muške članove žirija viskijem i svilenom kravatom, a ženske svilenim maramama i bombonijerom Bajadera – kako bi bio uvršten na izložbu. Rad je bio zamišljen kao kritika i metafora opće korumpiranosti hrvatskog društva, čije posljedice posebice osjećamo posljednjih godina. No stručno povjerenstvo se nije dalo "potkupiti", mito je vraćeno, a umjetnik nije izlagao na T-HT izložbi. Na T-HT natječaj iz 2011. Badurina stručnom povjerenstvu šalje na razmatranje svoj prošlogodišnji rad o mitu, koji se sastoji od materijalnih ostataka pokušaja podmićivanja (boce viskija, Bajadere, svilene marame i kravate) i pisma žiriju, dakle, dokumentacije rada kao umjetničkog djela. Otvaraju se brojna pitanja, primjerice, što je politično u ovome Badurininu radu – sadržaj ili metoda? Je li se promjenom konteksta promijenilo i značenje rada, koji se temelji na postduchampovskoj ready-made strategiji, karakterističnoj za Badurinu? Kako taj rad funkcionira sada kao "umjetnička dokumentacija"? Od 14. do 26. studenoga 2011. u zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost trajala je Badurinina samostalna izložba Previously Unrealeased čiji je kustos bila Janka Vukmir, ravnateljica te ustanove, a na kojoj je autor predstavio većinu od 160 tiskanih a neposlanih i javnosti nepoznatih razglednica. Ostale su neposlane zato što nije bilo vremena poslati ih ili ih je bilo nastalo previše u prekratkom roku, kada je došlo za slanje predviđeno vrijeme, tema je zastarjela i izgubila svoj puni smisao ili ju je svojom aktualnošću zasjenila neka druga tema. Ovom izložbom svekoliki je Badurinin postart korpus razotkriven javnosti! Autor ne misli da će projekt uskoro biti završen.


VAŽNA I VRIJEDNA MONOGRAFIJA (Hećimović, Branko – Barbieri, Marija – Neubauer, Henrik. Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama / Slovenski umetniki na hrvaških odrih. Slovenski dom Zagreb / Vijeće slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba. Zagreb siječanj 2011.)

Darko Gašparović

Kontinuirana nazočnost slovenskih dramskih, opernih i baletnih umjetnika na hrvatskim pozornicama traje pune 142 godine. Prvi je od Slovenaca u starome zagrebačkom gornjogradskom kazalištu na Markovu trgu u sezoni 1869./70. na hrvatskome zapjevao tenor Fran Gerbič (alias pohrvaćeni Franjo Grbić) koji je 2. listopada 1870. sudjelovao u povijesnoj praizvedbi Mislava kojom je Ivan pl. Zajc otpočeo svoje višedesetljetno djelovanje u Zagrebu. Tome je u sljedećim sezonama pridružio još tri nastupa u opernim praizvedbama hrvatskih skladatelja: Zajčev Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski i Sejslav ljuti Đure Eisenhutha. A tako reći jučer, čest gost hrvatskih opernih pozornica, tenor Janez Lotrič, nastupio je u ulozi Cania u Leoncavalievoj opernoj jednočinki Pagliacci u riječkome HNK Ivana pl. Zajca. Dobro je da se za pothvat prvoga cjelovita monografskog prikaza spomenute teme udružilo troje izvrsnih stručnjaka: kazališni povjesničar, teatrolog i kritičar Branko He-

97 /PRIKAZI, OGLEDI/

novi KAMOV

ćimović, povjesničarka opere Marija Barbieri, te koreograf, profesor, publicist, novinar i povjesničar opere i baleta Henrik Neubauer. Njihovo znanje i istraživački trud rezultirali su, poslije višegodišnjega rada, dvojezičnom monografijom enciklopedijskoga formata koja predstavlja dragocjen dokument o umjetnicima slovenskoga podrijetla čije je djelovanje ostavilo trajan trag u hrvatskoj kulturi. Dramski umjetnici Prvi i opsegom kudikamo najveći prilog napisao je Branko Hećimović. Istražio je i iscrpno prikazao život i djelo dvadeset osmero slovenskih dramskih umjetnika i umjetnica koji su utkali više ili manje značajnu nit u povjesnicu hrvatskoga glumišta. Već prema značenju i obimu njihova djelovanja na hrvatskim pozornicama, prilozi se kreću od informativnih bilješki do pravih teatroloških studija, posvećenih onima koji su odigrali važnu ulogu u sklopu hrvatskoga glumišta od kraja 19. sto-


98

novi KAMOV

ljeća do danas. Upravo je u ovim studijama došla do punog izražaja golema Hećimovićeva erudicija i desetljećima skupljano i novim spoznajama obogaćivano iskustvo u pretrazi i tumačenju pojava i epoha hrvatske dramsko-kazališne povjesnice. Prvi slovenski glumac na hrvatskoj sceni bijaše Ignjat (Ignacij) Borštnik (1858. – 1919.) koji je u siječnju 1894. nastupio u Sardouovoj Fedori, a već sljedeće godine tumačio Hamleta. Prije toga Borštnik je bio glavni pokretač ljubljanskoga glumišnog života, u pravom smislu duša slovenske Talije, kako reče Stjepan Miletić. Njemu se bila pridružila učenica i kratkotrajna mu supruga Sofija Zvonarjeva, umjetnica burna i neobuzdana duha, koja je provela nemiran život u stalnoj selidbi između Zagreba, Ljubljane, Sofije i Osijeka. Studija o Borštniku predstavlja obrazac koji je Hećimović primijenio i na ostale slovenske glumačke (gdjegdje i redateljske) značajnike u hrvatskome glumištu. Prethodno pomno proučivši umjetnikov kurikulum, minuciozno istraživši svu dostupnu referentnu sekundarnu teatrološku građu, autor suvereno ulazi ne samo u analitičke nego i u komparatističke prosudbe Borštnikove glumačke osobnosti. Tako će, pozvavši se na Gavellu koji je kao mladić imao prilike gledati Borštnika, upozoriti na srodnost njegova stila s onim velikih talijanskih glumaca epohe koje je na čestim gostovanjima imala prigode upoznati i zagrebačka (dodajmo: i riječka) teatarska publika: Ermete Zacconi i Ermete Novelli. Autor sustavno i temeljito vodi čitatelja kroz sve tri faze Borštnikova dvadesetpetgodišnjeg djelovanja (1894. do 1919.) u Hrvatskome narodnom kazalištu, a ne zaboravlja ni glumčevo sudjelovanje u prvim hrvatskim igranim filmovima, snimljenim od 1917. do

1919. godine. Nakon što je tako posložio sve kockice ukupna mozaika Borštnikove glumačke figure u vremenu i prostoru, Hećimović sintetski poentira zaključkom da je bit Borštnikove umjetnosti njegova samoniklost i posebnost po kojima je jedinstven i neponovljiv u slovenskom i hrvatskom kazalištu. Istom je, gore izloženom, metodom autor razložio i predstavio ostale velike osobe slovenskoga podrijetla u hrvatskome glumištu, što osim i dalje središnje uloge Zagreba uključuje i Split, Rijeku, Varaždin i Osijek: Josip Daneš (1883. –1954.), Hinko Nučić / Nučič (1883. – 1970.), Vika Podgorska (1898. – 1984.), Rade Pregarc (1894. – 1952.), Ida Pregarc (1897. – 1986.), Vladimir Skrbinšek (1902.– 1987.), Janko Rakuša (1901. – 1945.), Sava Severova (1905. – 1979.), Maks Furijan (1904. – 1993.), Ferdo Delak (1905. – 1968.), Branka Verdonik -Rasberger (1913. – 1984.), Josip Bobi Marotti (1922. – 2011.). Posebno mjesto, s jakim razlogom, zauzima studija o redatelju i scenografu Bojanu Stupici (1910. – 1970.). Premda je hrvatskome glumištu posvetio relativno malen dio svoga teatarskog života – tri predstave u Splitu, jedna u Osijeku te četrnaest u zagrebačkome HNK-u u razdoblju između 1955. i 1962. – Stupičina je vehementna osobnost izrazito snažno obilježila hrvatsko glumište druge polovine pedesetih i šezdesete godine 20. stoljeća. U posve gavelijanski obilježenu teatarsku kulturu Stupica je poslije Gavelline secesije od HNK-a u nj unio disonancu i kontrast, dobrano uzburkavši kazališni Zagreb. A i Split je nezaboravno uzbudio režijom u HNK-u i na Splitskome ljetu 1967. tada glasovita političkog komada Petera Weissa Progon i ubojstvo Jean-Paul Marata kako ih prikazuje glumačka družina bolnice


novi KAMOV u Charentonu pod vodstvom gospodina De Sadea. Svojim jedinstvenim entuzijazmom, temperamentom, energijom i maštom, osobito dosljednim anti-dogmatizmom, zaslužio je epitet koji mu, jedinome, pridaje Hećimović: istinskoga maga scene. Operni i baletni umjetnici Opernih i baletnih umjetnika zastupljeno je ukupno koliko i dramskih – dvadeset osam. Irma Polak (1875. – 1931.). nalazi se i u jednome i u drugome izboru, s obzirom da je nastupala prvenstveno u opereti, ali i u operi i, rijetko, u drami. Marija Barbieri odmah naglašava veliku plejadu slovenskih tenora, od Frana Gerbiča do Janeza Lotriča, bez kojih, kako kaže, Zagrebačka Opera cijelo stoljeće uopće ne bi mogla postojati. Mario Šimenc bio je 1935. prvi Mićo na praizvedbi uza Zrinskog najpopularnije hrvatske opere uopće, Ero s onoga svijeta, a Josip Gostič, pjevač jedinstvene game spoja lirskoga i dramskog tenora, stekavši međunarodni ugled, do smrti 1963. godine ostaje vjeran Zagrebu. Tu su još Ivan Francl i brat mu Rudolf, Noni Žunec, Josip Šutej, napokon dugogodišnji prvak Splitske opere Attilio Planinšek. Josip Nolli pjeva naslovnu ulogu u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinskom i ostaje godinama stupom baritonskoga faha, a već spomenuta Irma Polak u prvim je trima desetljećima 20. stoljeća apsolutna operetna primadona. Iznimna je pojava Josip Križaj koji je više od četiri desetljeća bio ključnim nositeljem basovskoga repertoara. Sve je te značajne pjevače Marija Barbieri znalački portretirala, nalazeći u svakome specifične crte kojima je izrazio vlastitu individualnost u kolektivnome teatarskom činu. Nisu zaboravljeni ni dirigenti,

99

istaknuta su tri: Demetrij Žebre, Samo Hubad i Uroš Lajovic. Jednako je u području plesne umjetnosti postupio i Henrik Neubauer. Tu je udio Slovenaca najsiromašniji, što valja pripisati i činjenici da se balet kao samostalna umjetnička grana vremenski najkasnije pojavio na hrvatskim pozornicama. No i takav kakav jest, njihov je značaj ipak nezanemariv. Od Štefana Suhog, s kojim je između 1950. i 1960. bilo započelo i završilo zlatno doba baleta u osječkome HNK-u, tu se još ističu važnim sudioništvom u zagrebačkome, riječkom i splitskom baletu Maks Kirbos, Majda Humski rođ. Škerjanc, Stane Leben, Štefan Furijan, Peter Pustišek i Mateja Pučko-Petković. A spomenuti su i drugi slovenski plesači u stalnome angažmanu, te gostujući plesači i koreografi. *** Iz svega valja zaključiti da je ova monografija neobično vrijedan prinos poznavanju stoljeće i pol dugih veza slovenske i hrvatske kazališne umjetnosti, uz to ujednačeno stilski i vrsno metodološki izvedena.


NOVI KAMOV Časopis izlazi u četiri broja godišnje. Pretplata za 2012. iznosi 80,00 kn. Narudžbenicu za pretplatu možete poslati na našu adresu: Izdavački centar Rijeka 51000 Rijeka Ivana Zajca 20/II ili poslati na našu e-mail adresu: icr-ri@ri.t-com.hr

Godište IX, 2009., br. 1-4

Godište X, 2010., br. 1-4.

Godište XI, 2011., br. 1, 2. i 3.

" NOVI KAMOV - narudžbenica za pretplatu Naručujem godišnju pretplatu (4 broja) za ________ primjerak časopisa Novi Kamov za 2012. godinu. Ime i prezime / Naziv tvrtke

_______________________________________________________________

Poštanski broj i mjesto

_______________________________________________________________

Ulica i broj

______________________________________________________________

Telefon

______________________________________________________________

MB za tvrtke

_____________________________________________________________


4 2011. sv. 41 god. XI

4

sv. 41 god. XI

2011.

Sanjin SOREL Ervin JAHIĆ Milorad STOJEVIĆ Irvin LUKEŽIĆ Mirela FUŠ Ivica ŽUPAN

4

2011.

Darko GAŠPAROVIĆ