Issuu on Google+

PROZA

irena lukšić noći u bijelom satenu


Irena Lukšić Noći u bijelom satenu


Objavi knjigu knjiga 2. © Irena Lukšić 1995., 2012. Nakladnik Izdavački centar Rijeka d.o.o., Rijeka, 2012. Urednik Milan Zagorac Grafički urednik i oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac Unos teksta Tamara Modrić Korektura Marijana Malovoz ISBN 978-953-6939-95-4

Izdanje za besplatno preuzimanje. Odnosi se na osobnu uporabu; svako neovlašteno preuzimanje dijela ili cjeline, korištenje u profesionalne svrhe, kao i unos u popis literature obrazovnog programa bez pismene dozvole autora, bit će smatrano povredom autorskog prava.


Irena Lukšić Noći u bijelom satenu


sadržaj Slike jednog dana laponske princeze

7

Noći u bijelom satenu

32

Mala antologija kuhinjskih krpa

52

Čarobnjakovo poslijednje ja

69


Noći u bijelom satenu

Slike jednog dana laponske princeze

Nikada, nažalost, nisi znala uhvatiti onaj magični treptaj početka proljeća i tanku crtu kojom započinje božanstveni okus najfinije slastice. Tvoji dani su sivi, puni uvijek istih neugoda i promašaja, smrde na trulež najgore vrste. Ali sad je, mala moja, ipak došao čas kad iz mnoštva najrazličitijih slika što se smjenjuju kao neponovljivost možeš bez straha iščeprkati najbolji sadržaj. Pronađi stoga nešto veliko i trajno, jer si priliku dobila samo jednom. Čekaj, lijepi mladiću, tko si ti zapravo? Prvi put te nalazim u svome snu, glava je tvoja kao zlato, čisto zlato, uvojci kao palmine mladice i utisnut si u poznati pejzaž drvoreda, cestice i kamene crkve na brdu. Tvoj glas dolazi odnekud odozgo, s neba kristalnoga, tvoje nestvarno blage ruke dodiruju moju kosu i grudi, dva laneta, blizanca košutina, tvoj opojni dah lebdi oko mojih usana. O, gdje li sam to? Ne boj se, draga. Stavljam ti čarobnu maramu na glavu i izvezeni pojas oko struka, palmine grane. Bit ćeš laponska princeza i cijeli jedan dan bit će samo tvoj. Bit ćeš, velim, laponska princeza i... Sjajna zvijezda što je malko treperila na komadu napete nebeske površine svoje je utočište našla u dnu prozora kad se oglasio reski zvon sata. Osvanula je nedjelja i mir su remetili tek rijetki kamioni čije je kočenje podsjećalo na nervozno izvlačenje prepune pepeljare iz starinskog štednjaka. Analizirajući ta izvlačenja pepeljare, zaključila sam da su vozači sigurno zadrijemali na ravnom komadu ceste i onda se iznenada trgnuli na oštrom zavoju, hvatajući se svim raspoloživim sredstvima za asfalt koji je prebrzo tekao ulijevo. Na samom zavoju prikolice pogađaju rupu i sve okolne zgrade zadrhte kao da je potres. Poslije šest čuli su se glasovi radnika koji se biciklima vraćaju kući. I za njih je zavoj nezgodan: tu im se otkidaju pojedine riječi iz rečenica – svakako, krumpir, ili, čuvanjem – i bježe u raskošne krošnje drvoreda. 7


Irena Lukšić

S druge strane, iz kuhinje, pružao se zid tišine. Tamo je prolazio park, jedna crta od stazice i skromnoga ukrasnog grmlja, koja je na svom okrhnutom dijelu pokazivala plavozelenu površinu rijeke Mrežnice. U ranim jutarnjim satima javljale su se divlje patke. Zašto, dovraga, ustajem tako rano kad vlak ide tek u pola devet? Zašto pristajem na zarobljeništvo u stotinjak minuta realno neupotrebljivog vremena? K tome još i punog kiše. Sjela sam za stol i ozbiljno zaključila da ne idem nikuda. Kakav Zagreb, kakva skupština Društva prevoditelja! Ta zar nisam već tisuću puta iskusila posvemašnju besmislenost ovakovih skupova? Dok sam prala tanjure od sinoćnjeg obroka, tri tanjura, tri šalice, vilice, noževe, žličice i možda još nešto, sjetila sam se znanaca iz Zagreba koji su odnijeli mačka na parenje svojoj mezimici. Bože, kako je sve prazno bez te životinje! U sedam sam pristavila vodu za kavu i zatim, dok se kava hladila na balkonu, očistila cipele, ispeglala bluzu, koju inače ne nosim, i prišila gumb na baloneru. Bit ću laponska princeza, pomislila sam, i svaki detalj mora biti na svome mjestu. Gle, Hećimović Renata, zinula sam kasnije kroz zamućenu staklenu plohu čekaonice na željezničkoj stanici, odakle se vidjela njena ravno iščešljana plava kosa što je s jedne strane u pramenovima padala preko polovice uskog lica, a s druge je bila kratko ošišana iza tanjurastog uha. I Renata je, kad je ušla u zgradu, ugledala istu takvu frizuru samo tamnosmeđe boje i bez nakazno istaknutog uha. Ja pak imam očajno velik nos. “Ideš na skupštinu prevoditelja?” začudila se, još pomalo kroz maglu neistovarenog sna. Ako je, dakako, bila dobra sanjačica. Da, da, idem, pa što?! Išla bih bilo kamo, čak i ranije, po mraku, jer otkrila sam svoj izuzetan dan baš u ovoj nedjelji. Fućkaš što je kišna! Okrenula sam se na drugu stranu i osjetila svoj lak za kosu; mirisao je na zreli stajski gnoj. Mirisao je, fućkaš. “Ha”, kao da se malo razbudila Renata, “nas dvije jedine u Dugoj Resi 8


Noći u bijelom satenu

nemamo pravo radno vrijeme. Dok se drugi gnjave u zapuštenim kancelarijama i bučnim halama, nas dvije sjedimo u kafiću. Sad rulja spava, a mi stojimo s kišobranima na željezničkoj stanici...” Na spomen kišobrana nanjušila sam i mačju mokraću. Mačak je jučer, prije nego što su oni ljudi došli po njega, u svom sputanom ženidbenom zanosu opiškio posude s cvijećem u sobi, stare klompe i šipke kišobrana što se sušio. “I gdje ćete, što si ono rekla, imati tu skupštinu? U prostoriji Društva ili na Gornjem gradu?” “U Društvu..” “Sigurno će doći televizija. Vi se volite slikati...” “Oh!” došlo mi je da se nasmijem. “Pa dobro, to se može udesiti”, nastavila je sasvim ozbiljno Renata. “Ako ni zbog čega drugog, a ono da nas naši sugrađani vide na malom ekranu. Trebamo ih podsjetiti koga su otjerali iz svoje sredine... Ti si se, koliko znam, dva puta natjecala za mjesto profesora književnosti na srednjoškolskom centru, a mene su doslovce izbacili iz lokalnog lista. Ta gamad nas treba gledati što češće!” “Eh, Renata...” “Bez brige, reći ću dečkima da svrate. Kod mene ionako imaju kraći razgovor.” Vlak je bio neobično točan. Ušle smo na prva vrata što su nam se otvorila jednim suhim pah!, među nepušače. Odjeljak je bio prazan. “Pogledaj, Renata”, zavrnula sam nosom, svojom jezivo dugačkom surlom prema mrljavom staklu, “biciklist na cesti, patuljak u vrtu, probušena nogometna lopta u grmu. Detalji koje na povratku sigurno nećemo vidjeti na istome mjestu. To je ono, znaš, Renata, što ja zovem neponovljivost trenutka.” Renata je skinula svijetli baloner, objesila ga na plastičnu kukicu ispod iskrivljenih rešetki prtljažnika, dok je kišobran položila na aluminijski štitnik toplog radijatora. Nekoliko sočnih kapljica palo je na moju lijevu cipelu. Vani su musavo promicali hladni betonski nadvožnjaci, nejednako razlistali šumarci i dalekovodi. Na trenutak se činilo kao da je kiša sasvim stala, jer su lokve na seoskim putovima izgubile onu karakterističnu naježenost od pr9


Irena Lukšić

skanja velikog broja kapljica, ali je ipak s vremena na vrijeme vanjsku stranu stakla razrezao mokri trag. Renata je zagnjurila u krilo torbicu tamnosmeđe boje, resko povukla patent rrr na jednom pomoćnom pretincu i ispreplela prste s mnoštvom papirića, kao da se igra voli-ne voli. U stvari, ona je cijelim svojim bićem pobjegla među te papire, nije htjela gledati prirodu. “Neponovljivost trenutka, Renata!” zazvala sam je. “Ti si danas nekako posebno raspoložena”, pogledala me strogo i odgurnula svoje voli-ne voli papiriće. “Vidiš, a ja nisam!” “Čuj, pa i to spada u neponovljivost trenutka. Idući put ćeš ti biti izuzetno raspoložena, a ja neću.” “Ma!” napokon je malo pogledala van. “Ti misliš da je meni lako!” Pogledala sam je upitno. “Stigao nam je u goste poznati pisac Orest Diomidov, čitala si valjda u jučerašnjim novinama, bila je velika najava. E, vidiš, cijelo vrijeme njegova boravka ovdje ja moram glumiti simpatičnu urednicu najpoznatijega jugoslavenskog SF magazina.” Ovdje je Renata smiješno preokrenula očima. “Pa?” “Pa ne znam, ništa ne znam”, slegnula je ramenima i opet se zagledala u jureći pejzaž. “Nemoj me ništa pitati!” Zagreb je stigao mokar, pun prljavih mlaka, smetova od opušaka i zgužvanih tramvajskih karata. Moglo se ići s otvorenim kišobranom, a i normalno. Na nebu se napravila velika poderotina. Negdje iznutra, pod plaštom mutnih oblaka, smijuckalo se sunce. Sitne kapi kiše što su sporadično pogađale nos ili čelo, vjetar je donosio iz tamnih rubova predgrađa. Sunčana rupa je bila točno iznad Trga Republike. Mnogi znaju da je Hećimović Renata godinama pisala lirske pjesme i objavljivala ih u Oku i Studentskom listu. Međutim, ona o tim stihovima nije voljela razgovarati, kao da nije podnosila pretjeranu znatiželju prema tom paralelnom svijetu, nije dopuštala čak niti stručnu ocjenu svoga prolivenoga zvjezdanog mlijeka, ritma bijesne gradske zvukovnice i svježe rime. Renata je crvenjela, strašno crvenjela i pri samoj pomisli da je netko čita. 10


Noći u bijelom satenu

I sad je na svom licu promijenila sve nijanse crvenog. Mladić u trećem redu ponovio je pitanje gotovo vičući. “Što ja mislim o zvijezdama?” zbunila se. “Da, da, što vi mislite o zvijezdama!” Orest Diomidov, koji je za stolom sjedio do nje, također se iznenadio neuobičajeno adresiranom pitanju, ali se trudio da ne izgubi ništa od dobro pogođene ležernosti i šarma, čime je osvojio veliku naklonost prepune dvorane hotela. Renata je izbjegavala pogled u prvi red, gdje je sjedio glavni urednik Kostanjšek. On bi ovo mogao nazvati incidentom. “Kolega, ovdje je naš gost, poznati književnik Orest Diomidov, doktor znanosti, akademik”, rekla je kad se drski glas iz trećeg reda ponovo zapiknuo u nju i raspirio joj crvenilo po cijelom tijelu. Diomidov se odsutno nasmiješio i kimnuo: prevedite mi, molim. Ništa ne razumijem. Što se događa? Renata je drhtavom rukom ispunila prazni papirić i posmucala ga po stolu. “Aha”, ispljucnuo je poznati pisac dvije-tri kapljice sline u prvi red gledališta, “pa mi cijelo vrijeme razgovaramo samo o tome! Ili se možda varam? Ne znam što ste zapravo imali u vidu, možebiti ideološki aspekt, to jest kakvo je sovjetsko viđenje osvajanja svemira, a kakvo američko. Ako ste, dakle, na to ciljali, onda vam moram reći da u najnovije vrijeme, koje se prelama kroz perestrojku i glasnost, ne postoje razmimoilaženja po tom pitanju između dviju supersila.” “Znači, glasnost je prodrla u svemir!” dobacio je netko. “Oh, u svemiru nema glasnosti. On je oduvijek bio carstvo tišine!” Cijeli prvi red šmrkavo se nasmijao, a začuo se i namjerni kašalj. Kad je uporni mladić ponovo dignuo ruku za pitanje, Kostanjšek je ustao i uperio kažiprst prema stropu: “Bilo je dosta, hvala. Upravo je prošlo osamdesetak minuta ugodnog druženja s cijenjenim gostom iz Sovjetskog Saveza. Naša tema je, da podsjetim, imala naslov Idemo li prema zvijezdama i ja se iskreno nadam da smo od danas bogatiji za neke spoznaje...”

11


Irena Lukšić

Publika je počela napuštati svoja mjesta i polako se vući prema izlazu. Baš kad je Renata pomislila da njoj kao slavnoj spisateljici sigurno nikada neće tako postavljati pitanja, odnekud se stvorio oniži čovjek tamne masne kose i obratio zastalim posjetiteljima: “Rijetko imamo čast da nas pohodi tako znamenit čovjek, znanstvenik i pisac, kao što je to danas i ovdje bio slučaj. Skoro da smo nekako i otupjeli prema iznimnim vrijednostima ljudskoga duha, rekao bih genija, jer nas neprestance truju kojekakvim medijskim surogatima i smicalicama. Klanjamo se prevarantima i dajdžest laktašima, a... dobro, dobro, nemojte galamiti, sad ću biti gotov. Htio sam reći, dragi profesore Diomidov, eto, dopustite mi da vam predam ovaj skroman dar, moj znanstveni rad, u znak sjećanja na ovaj divan susret!” Čovjek je razvukao kariranu putnu torbu s potrganim patentnim zatvaračem, dohvatio knjižicu Život crva i pružio je gostu tribine. Dok je primao dar, Diomidov je osjećao sličnu crvenu nelagodu kao i Renata za vrijeme onih pitanja. Bože moj, još i dar! “Sve je bilo dobro dok se nije pojavio ovaj gnjavator”, prišapnuo je korpulentni Kostanjšek Renati. “Njegova je gesta tako neukusna, da ne velim seljačka. Trebali smo to predvidjeti... No, dobro, što je – tu je. A sad idemo na ručak!” “A televizija?” upitala je Renata. “Televizija? To je trebao srediti Tihomir, fotoreporter.” Suhonjavi fotoreporter se lupio dlanom u čelo i promrmljao nekakvu dugačku psovku, jebem i tako dalje. Kostanjšek se nasmijao. “Idemo, ljudi.” Krenuli su ulicom koja je blještala od brojnih sunčanih očica. Diomidova su ti odrazi sunca u lokvama podsjećali na crtež Mjesečeve površine objavljen u najnovijem broju časopisa Znaniesila, ali tim detaljem nije želio zamarati svoje domaćine. Renata se, dok su prolazili uskim pločnikom, gledala u komadićima ogledala i tamnim izlozima. Pazila je da joj ne pobjegne ljupki osmijeh. “Ružica Lovrić”, gurnuo je Kostanjšek Tihomira malo naprijed kad se pred 12


Noći u bijelom satenu

njima, u potoku prolaznika, našla obla plavuša srednjih godina. “Sjećaš se te cure?” “Ha, cure!” nacerio se Tihomir. “Prije dvadeset godina bila je najljepša ženska u gradu. Prava manekenka, glumica, fotomodel! Svi su bili ludi za njom. Tada sam radio u Plavom vjesniku i predložio joj da napiše ekskluzivna sjećanja na svoj dvogodišnji boravak u Londonu. Pričalo se da je tamo pozirala Davidu Baileyju, da je radila s Rolling Stonesima i šta ti ga ja znam, i meni se činilo da ću tim štivom prigrabiti slavu i za nju i za sebe. Pristala je. Napravila je nekoliko zanimljivih nastavaka, a onda se pojavila neka politička budala i rekla mi da odmah prestanem s tim glupostima, jer ženska, navodno, nikad nije kročila izvan granica Jugoslavije, imala je nekakvu aferu s drogom i zato ne može dobiti pasoš. Ja najprije nisam trzao, a onda...” Iz Masarykove ulice skrenuli su u Gundulićevu i tamo potražili restoran u kojem su rezervirali stol. Međutim, kad su ušli, ispostavilo se da nema struje i da se mogu dobiti samo hladna pića i jednostavni sendviči, pa su morali nastaviti Ilicom. Išli su odvojeno, Kostanjšek i Tihomir naprijed sa svojom pričom o prevarantici Ružici Lovrić, koja sada jeftino fotografira posjetitelje Zoološkog vrta, a Renata i Diomidov šutke sve dalje iza njih. Renatu su pomalo žuljale nove čizme i činilo joj se da im put nema kraja, kao da putuju prema nekim varljivim zvijezdama u neizmjernom svemiru. Ha, skoro se glasno nasmijala pomisli. Kostanjšeka niti taj svemir ne bi zbunio, on bi marljivo veslao svojim nateklim rukama i izvlačio kojekakve arhivske teme za svoje sugovornike Andromedu, Mizar i Algol. “Renata”, iznenada se oglasio Diomidov, “jeste li ikad bili u Sovjetskom Savezu, u Moskvi?” “Ne.” “Šteta. Moskva je izuzetan grad. Ne mislim samo na ono što je općepoznato, nego sve, baš sve. Ja živim malo izvan gužve, između prigradskih naselja Fenino i Ljuberci. Postoji tamo jedan krasan akvedukt, posve nalik čuvenim rimskim vodovodima, ali malo ljudi zna da je riječ o ostatku ljubereckog sistema za navodnjavanje polja, podignutom u našem stoljeću, 1915. godine...” 13


Irena Lukšić

Kostanjšek i Tihomir još su se više pružili naprijed. Tihomirova sijeda glava plutala je kao isisana tuba od šampona u tamnim valovima pješačkog potočića. “S kime živite, Renata? Recite mi vaš broj telefona, želio bih vam se koji put javiti. Vi niti ne slutite što ste pokrenuli u meni, ne znate, naravno... oprostite, sve je to tako neočekivano, nezaustavljivo, nestvarno. Oprostite, Renata...” Renata je izvukla iz torbice posjetnicu s velikim znakom svoga SF magazina u gornjem desnom kutu i pružila je smetenom književniku. Sav problem sreće i nesreće ljudi leži u nečem sitnom, nevidljivom, pomislila je, ali toliko snažnom da se ne može kontrolirati. Sad joj se činilo da je sasvim blizu obuzdavanja tog faktora X, kako je zvala fatalnu trunčicu, treba samo preskočiti na drugu stranu i sve će doći na svoje mjesto. Gledajući Diomidova, nije, međutim, bila sigurna da li želi ili ne želi skakati. Sve je zapravo nevažno, san, stvarnost, zvijezde, kiša. Laponska princeza nema baš nikakve veze s Laponcima, nomadskim narodom mongolskog porijekla što živi u sjevernim područjima Norveške, Švedske, Finske i SSSR-a. Bio je to, izgleda, samo znak u snu koji je upućivao na vremensku situaciju, neobično hladno proljeće. Doista je bilo jako hladno. Mogao je padati i snijeg. Sjela sam na jednu praznu stolicu u predzadnjem redu. “Oprostite”, kucnula me po ramenu starija žena s puno zlatnih lančića oko vrata, “jako ste mi poznati... S kojeg ono jezika prevodite?” “Tišina!” viknuo je netko iz reda radnog predsjedništva za dugačkim prostrtim stolom. “To je Gazivoda”, prišapnula je žena kojoj sam trebala odgovoriti na pitanje. “Pravi se važan...” “Pošto smo potrošili dvije akademske četvrti i nije bilo neke osobite navale članstva, ovime bismo započeli našu skupštinu. Prva točka dnevnog reda je izbor radnog predsjedništva i ovjerovitelja zapisnika. Predlažem radno predsjedništvo u sljedećem sastavu: Franković Tomislav, Dobrinić Matija, Sviličić Tereza, Petek Dagmar i Lorković Alen. Tko je za? Hvala. Da li je netko

14


Noći u bijelom satenu

protiv? Ne. Konstatiram da je radno predsjedništvo izabrano. A sad ovjerovitelj zapisnika? Tko se javlja?” Gledalištem je prostrujao blagi žamor. “Što ste ono rekli, s kojeg jezika prevodite?” Pogledala sam je namjerno jako začuđeno: ja, s kojeg jezika prevodim?! Ženo, pa gdje ti živiš?! Hećimovićka i jedan plus dva muškarca i dalje su pješačili u potrazi za restoranom. Kad su prešli Britanski trg, svi muškarci su se našli zajedno, zapljuvani od smijeha, a Renata je sve dulje zastajkivala pred izlozima trgovina i popravljala detalje na gornjem dijelu tijela. Pred izlogom knjižare pozabavila se pramenom koji se oteo čvrsto začešljanoj plavoj masi: gurala ga je dugo i pažljivo, kao papirić od karamele pod stolnjak. U staklenom zidu prostoga kafića primijetila je da joj je lijeva obrva deblja od desne i zato je morala malo razbarušiti desnu. U sljedećem izlogu spazila je krasne sunčane naočale, uvozne, papreno skupe, ali bi ih sto posto kupila da je trgovina bila otvorena. Zatim se pojavio izloženi poljoprivredni alat, pa je onda došla kemijska čistionica i na koncu malo raskršće. Renata se osvrnula: gdje su muškarci? Gdje su Kostanjšek, Tihomir i poznati sovjetski književnik Orest Diomidov? Zašto se mučim da zavolim nedjelje? Zašto se zavaravam da ih mogu udesiti prema svojoj želji? Možda je to jedini dan u tjednu koji pruža privid bespomoćnosti, zato što nema prave težine. Trgovine i banke su zatvorene, tvornice ne rade, škole su prazne, a u gradu se nalaze samo slučajni ljudi. Nedjelju treba iskoristiti. “Dakle”, kucnuo je predsjedavajući Gazivoda vrhom kemijske olovke po boci mineralne vode, “izabrali smo radno predsjedništvo, našli ovjerovitelja zapisnika, izglasali nove komisije, upoznali stanje završnog računa za prošlu godinu, naznačili program rada za ovu i tako stigli do kraja. Preostaje nam jedino tema razno. Želi li netko riječ?” Svi su šutjeli.

15


Irena Lukšić

“Ja!” podigla sam dva prsta i ustala. Sat na zidu pokazivao je podne. Točno pola dana ulupalo se u gluposti, prazne riječi, kišu, podsmjeh, gurkanja, kašalj. Osjeća li se netko odgovornim za tako nerazumno trošenje vremena? Gdje je pola dana? Gdje je pola moje kišne nedjelje? “Izvolite”, mahnula mi je kemijska olovka. “Vi ste, kolegice, naš novi član. Budite ljubazni pa nam se predstavite!” “Kako to mislite?” zbunila sam se. “Pa eto, da bismo razumjeli što govorite, kažite nam što prevodite...” “Što prevodim?” “Da, da!” zapljeskala je moja susjeda u zlatnim lančićima. “Ja prevodim snove u stvarnost!” U nevelikoj dvorani pljusnuo je topli žamor. Netko mi je nešto smiješno dobacio, netko iz prvog reda, ali ja sam morala reći da je grijeh dovlačiti ljude samo na dizanje ruke za i protiv, kašljucanje, otvaranje i zatvaranje kišobrana. Cigani, promrmljala je Renata i spustila se nekom malom ulicom sa sivim zgradama do Kinoteke, odakle je prilazom JNA prerezala prema autobusnom kolodvoru. Kako je samo nasjela, kako je opet žrtvovala sve svoje snage na idiotsku tribinu? Cijeli niz izvanrednih štosova, mjesecima prikupljanih za izuzetnu zgodu, šminka iz duty free shopa, nova frizura, pulover iz ekskluzivnog butika, čizme iz Trsta za 35000 lira, sve super... Netko bi od ovog nastupa napravio izuzetan uspjeh, trijumf, popeo se na vrh svijeta i tamo mjesecima smijao! Snovi su jedan od naših paralelnih svjetova, to je poznato. Oni sadrže sve ono što nosimo u svom svakodnevnom neposrednom iskustvu, ljude, kuće, biljke, toplinu, svjetlo, vodu, smijeh, mirise, da bi to transportirali u nešto kvalitetnije od tzv. stvarnosti. Mi nismo poslušni dio toga svijeta, mi smo iznad njega. Mi smo njegovi gospodari. On postoji zbog nas, mi postojimo zbog njega. Pritom nas ništa ne ugrožava, ničega se ne trebamo bojati, čak niti kad nas progone strašna bića, a mi se teških nogu mučimo uzbrdo. Spas nam je kraj filma. Jednostavno se probudimo i kažemo da tako nešto ne može biti istina. 16


Noći u bijelom satenu

Vlak je krenuo nekako neprimjetno, ispunjen mojim razmišljanjima o životu. Još pola dana, još pola dana za laponsku princezu. Autobus kojim se Renata vozila u Dugu Resu bio je upravo nakazno prazan. Preko prva dva sjedala iza vozača nalazila se poveća kartonska kutija s pismom za nekog Dragojlovića Nikolu iz Karlovca. U drugom redu razvukla se Renata, dok je iza nje dremuckala sitna žena s puno svakojakih torbi. Na drugoj strani kola, u petom redu, na sjedalima broj 19 i 20, ljubili su se cura i dečko. Kad su s vidika nestale i najbljeđe slike Novog Zagreba, Trnskog i ceste za Remetinec, Renata se sjetila jednog svog davnog obećanja: tekst o autobusu s odgovarajućim ilustracijama. Ne neko gnjevno pismo čitatelja s tezom da su putnici nekulturni, vozači nepažljivi, a ceste nepodnošljivo loše, nego fini, pametni ogled o životu u autobusu. Autobus je, zapisala je u neki blokić, poseban svijet onih koji njime upravljaju. On je kuća vozača i konduktera. Mjesto za upravljačem zapravo je kuhinja gdje šofer kuha ručak. Dok se on muči kroteći tvrde rezance od putova, štucajući salatu od trave uz rub ceste i miješajući juhu jakim gumama po lokvama, kondukter je nestašno dijete koje je maminu kuhinju ukrasilo simbolima svojega djetinjstva. Pogledajte samo kutove vozačkog stakla, rolete i strop: što ćete uvijek opaziti? Naljepnice sa školskog izleta (Plitvička jezera, Postojnska jama, Dubrovnik), zastavice omiljenih nogometnih klubova (Dinamo, Hajduk), fotografije tiražnih pjevača (Lepa Brena, Mišo Kovač), kojekakve drangulije, privjeske, reklame. Ozbiljnija djeca lijepe i slike golih ljepotica iz Starta, kojima neka mjesta na tijelu, ako nisu istaknuta, prošaraju crnom kemijskom olovkom ili flomasterom. A putnici? Putnici su gosti pristigli u nezgodno vrijeme, baš kad mama bijesno kuha ručak, a tate nema, pa im dijete, da ih nekako zabavi, umjesto pića ponudi glazbu s kasete. Renata je to ispričala kondukteru kad joj je došao naplatiti kartu. “Jako interesantno”, rekao je i odrapio joj kartu iz svog bloka. Sitna žena s puno torbi oko sebe imala je kartu otprije, a curu i dečka nije htio uznemirivati. Zatim se vratio mami u kuhinju i rekao joj kakvu gošću imaju do Duge Rese. Mama nije puno govorila. Imala je koščato lice, kratku prosijedu kosu i debele crne obrve koje su neprestano skakutale gore-dolje, kao ptice trkačice. 17


Irena Lukšić

“Neka šizika, ha?” zamahnuo je vozač obrvama. Kondukter se nasmiješio. “Trebalo bi je dobro opalit, pa više ne bi pričala ovakve bedastoće. Ajd, Joso, istraži o čemu se zapravo radi...” “Ma!” odmahnuo je kondukter i uzeo u ruke stari broj Sportskih novosti. “Čuješ kad ti kažem”, poskočile su obrve u retrovizoru. “Idi vidi, ništa te ne košta. Ionako si u kurcu. Čuješ, možda je neka bogata!” Naslonila sam čelo na prljavo staklo i ponavljala s kloparanjem kotača po mreži skretnica: jesam li baš trebala lupiti ono s prevođenjem snova? To je zapravo tajna, ljudi nisu svjesni koja se sve čuda kriju u posve banalnim stvarima. A i ja, pošto sam zapravo išla na skupštinu Društva prevoditelja? Mogla sam lijepo ostati kod kuće i dovesti san do kraja, jer možda bi, da nije zazvonio onaj ludi sat, cijela konstrukcija ispala drugačije? Možda naglasak ne bi bio na laponskoj princezi nego na lijepom mladiću? “I tako veliš, čudesan svijet autobusa!” pljesnuo je kondukter Renatu dlanom po koljenu. “Ja, vidiš, imam drugačije mišljenje...” “Svatko ima svoje gledište”, rekla je Renata. “Ja bih svoju ideju mogla toliko proširiti da kažem kako je autobus zvijezda koja putuje svemirom!” “Ovaj ovdje autobus? Au, bokte!” zinuo je kondukter i potražio mamine obrve u retrovizoru. One su goropadno zalepršale. Renata se sjetno nasmiješila i odmaknula malo ustranu, kao da se boji da bi joj na snježnobijelom puloveru iz ekskluzivnog butika mogao ostati zbrčkani otisak znaka Autotransporta s kondukterove kute. Tada joj je na pamet pao Diomidov, veliki sovjetski SF autor, i zaključila je da ovo gužvanje s ograničenim kondukterom predstavlja kaznu za bijeg poslije tribine. Usput se sjetila da je jučer Diomidovu posudila samizdat Vjerni Ruslan, a on se s time ne može vratiti u SSSR. No, srećom, na koricama su njeno ime i adresa i čovjek joj rukopis može poslati poštom. Negdje između Draganića i Karlovca vlak se zaustavio na otvorenoj pruzi. Pomislila sam da je zatvoren ulaz, ali kad sam kasnije pogledala kroz prozor, primijetila sam da u blizini nema nikakvih signala. Iznenadilo me koliko je 18


Noći u bijelom satenu

vlak zapravo pun. Na svakom prozorčiću u nizu naginjala se po jedna glava. Neki putnici su čak izlazili van, na nasip. Drugi su pak stalno zapitkivali nervoznog konduktera što čekamo, hoćemo li skoro krenuti, a on se otresao – znam koliko i vi. Da, to su naši željezničari, rekao je jedan umirovljeni učitelj, završe plesnu školu i misle da su pokupili svu pamet ovoga svijeta... Tri junaka znanstvenofantastičnog časopisa, Kostanjšek, Tihomir i Orest Diomidov, konačno su se, poslije iscrpljujućeg pješačenja mokrim gradskim ulicama, skrasili u jednoj skromnoj gostionici na kraju grada. Tu je sve bilo suho, kao da danima nije kišilo. Nekoliko stolova gazda je za probu iznio van, pa kako su ugodne sunčeve zrake podržavale ugođaj pravog proljeća, dečki su odlučili ostati u dvorištu. Pričali su na engleskom. “Tfu, i vi govorite o nekakvoj krizi!” rekao je Diomidov i malo se sagnuo da izuje nove cipele koje su ga strahovito žuljale. Aaah, nije mogao zadržati uzdah olakšanja. Sovjetska industrija izrađuje zaobljeniju obuću, a ovi se ravnaju prema nečovječnim buržoaskim kriterijima. “Da, jučer sam doživio pravi šok u robnoj kući: nikad u životu nisam vidio toliko primamljive robe na jednom mjestu, te videorekorderi, te zamrzivači, te digitalni satovi... Vjerujte, na trenutak sam se potpuno izgubio u vremenu i prostoru. Mislio sam da sanjam.” “Pa i vi sad svega imate”, primijetio je Tihomir. “Imamo kurac! Perestrojka je politika, a život je nešto sasvim drugo. Pred trgovinama i dalje imamo redove iz vremena brežnjevljevskog zastoja, željni smo Zapada kao u doba Nikite Hruščova...” “Ma hajde?” začudio se Tihomir. “A mi stalno čitamo u novinama kako je kod vas...” Kostanjšek se pokroviteljski nacerio: no, no, dečko! U istom času sinulo mu je da je narudžbenicu za današnju gozbu ostavio na svom radnom stolu i da će naručeno netko platiti u kešu. A naručili su: tri juhe s rezancima, tri samoborska odreska s bogatim prilogom i salatom, dva pudinga od vanilije i jedan domaći štrudl sa sirom. Pili su plešivičko bijelo vino i mineralnu vodu. On inače nikad sa sobom nije nosio novčanik, jer je odavno zapazio da ljudi mrze, doista mrze tipove koji pri ruci uvijek imaju dovoljno love. I čak 19


Irena Lukšić

očekuju da im takvi s novčanicima uvijek plaćaju gemište ili konjak, ovisno o tome što najviše konzumiraju. S druge strane, rulja koja nikad nema novaca u džepu i neprestano slini kako je sve strašno skupo i nedostižno, kod ljudi izaziva sažaljenje i nekakav poriv da ih se časti, stalno časti. Tihomir Belan je od ranogimnazijskih dana bio naučen na prepune džepove papira. U svom rodnom Pakracu svirao je bas gitaru u sastavu Biafra i jednostavno nije imao mogućnosti da potroši sve što je zarađivao. Novac je letio za njim, kao što iza neotesanih frajera stalno lete prazne kutije šibica ili opušci. I sad su mu, kad je zarađivao mnogo manje nego u Pakracu, novci padali iz dubokih džepova, a on se nije htio sagnuti da ih pokupi. To je primijetio i Diomidov, jer je Tihomir često posezao u džep za maramicom, naročito nakon jačeg smijeha, i kad bi je izvukao, iz džepa su mu, kao iz mađioničareva šešira, izletale zelene novčanice. Cura nije loša, zaključio je kondukter, ima, doduše, nešto veće uši, ali je fina, dobro se nosi. Sigurno je nastavnica zemljopisa ili službenica u nekoj boljoj firmi. U stvari, može biti mnogo toga, ali konobarica sto posto nije. Konobarice se raspoznaju na kilometre. Kao ona njegova Desa, pička joj materina! Renata mu je napravila još malo mjesta na svojim sjedištima i on je započeo svoju priču. U vlaku se uskoro saznalo da stojimo zbog završnih radova na jednom važnom mostu. To je onaj stari željeznički most preko Kupe, odmah na izlasku iz Karlovca, koji se prošle jeseni odjednom urušio. Putnici su uglavnom negodovali zbog stajanja na otvorenoj pruzi. Neki Banfić, električar na trgovačkom brodu riječke Jugolinije, rekao je da se slični cirkusi na željeznici događaju skoro svakoga dana, što ljudi niti ne znaju, a on je upravo zbog toga otišao na brod. Pod izlikom popravka mosta stajati možemo satima, do ponoći, čak do jutra, a da nikoga od odgovornih ne zaboli glava. Jer, nisu oni tu zbog nas nego mi zbog njih. Nas, naime, nitko nije tjerao da putujemo vlakom. Imamo i druga prijevozna sredstva, mogli smo uzeti taksi, na primjer. Ili unajmiti helikopter. 20


Noći u bijelom satenu

Pa mi i nismo tako daleko od Karlovca, jedno tri-četiri kilometra. Pješice bih stigla za manje od jednog sata. Ali vraga, to je jako daleko. Imala sam štikle, koje toliko rijetko nosim da se ljudi uvijek čude kada me vide u njima. Danas sam, eto, računala na izuzetnost dana. I drek! Društvo za stolom lijepo se zabavljalo. Kostanjšek i Tihomir natjecali su se tko će popiti više gemišta, a Diomidov je za to vrijeme slasno grabio ostatke njihovih odrezaka. “Erotika i sajens fikšn njegova je omiljena tema”, potapšao je Tihomir Kostanjšeka po ramenu i glupavo se smijuljio. Otkrio je red razmaknutih sitnih zuba, kao nevidljivi konopac s nabacanim dječjim gaćama. “Slušajte”, progutao je Diomidov veliki komad žilavog mesa, “kod nas, u ruskoj sovjetskoj znanstvenoj fantastici, tema erosa zauzima istaknuto mjesto, iako se na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljudi koji su o tome ozbiljno razmišljali.” “Ovo je zgodno”, rekao je Tihomir. “Jesti meso i pričati o seksu!” “Baš si bistar, pa nije seks od drva!” “Ja, dakako, nisam mislio samo na temu ljubavi u sovjetskoj znanstvenoj fantastici početkom dvadesetih godina”, nastavio je Diomidov. “Tada su se razrađivale ideje Aleksandre Kolontaj o slobodnoj ljubavi. Mislio sam na različite razine čitanja teksta. Erotika, naime, može biti literarno sredstvo, u smislu leksike i semantike, bez ikakve veze sa spolnim. Druga stvar su opisi seksualnih radnji, a treća erotika i seksualnost kao glavne teme djela.” “Sad ćeš ti, stari moj, vidjeti što je seks”, odgurnuo je Kostanjšek čašu i mašio se torbe. Izvukao je poveću hrpu fotografija u boji i razvukao je po stolu, između tanjura i čaša. “Jebeš one hibridne iz Playboya i šta ti ga ja znam, ovo su prave ženske! Ovo, pogledaj! Ženske koje tu i sada možeš uhvatiti za guzicu: ova s tankim nogama je čistačica u tiskari, ova s madežom iznad pupka radi na centrali...” Diomidov je zaustavio komad mesa pod jezikom i raširio zjenice. Masni prsti polako su plovili prema jednoj od izazovno raskrečenih trudbenica, kao svemirski brod prema predalekoj orbitalnoj stanici, ali je u tom trenutku iz 21


Irena Lukšić

Tihomirova džepa izazovno namignula zelena novčanica. Tihomir je više puta puhnuo u šarenu maramicu, a za to vrijeme Diomidov je uspio zgrabiti novac. “Vaša priča je natprosječno dojmljiva”, rekla je Renata kada je kondukter Joso stavio točku. “Ali ja nekako ne mogu prihvatiti da je sve to istina. Događaji su previše vama na štetu, prebrzo su se smjenjivali i tako. No, ponavljam, prekrasno ste to ispričali...” “Sve je istina, od riječi do riječi!” prilijepio je kondukter dlan na prsa, preko džepa s naljepnicom Autotransport. Ispod je kucalo srce. “Da su vas ostavljale tolike žene, k tome da je ova posljednja, kako ste ono rekli da se zove... Desa, pobjegla s cirkuskim patuljkom Rudolfom... Oprostite, ali to je zbilja nevjerojatno!” “Nije, Renata, kunem se”, prošaptao je i ugurao svoju vlažnu ruku pod skupocjenobijeli sviter. “Nije nevjerojatno. Stvar je u tome da sam ja predobar čovjek. Predobar sam, draga moja Renata, zato su me ženske ostavljale!” “Zakunite se!” “U što hoćeš da se zakunem?” “Hm, ne znam... zakunite se u...” “Evo, kunem ti se u ovaj paket s pismom iza šofera”, provukao je slobodnu ruku kroz razmak između prednjih sjedišta i vrškom kažiprsta dotaknuo plavu omotnicu na kojoj je pisalo Dragojlović Nikola. “Ovo mi je ovdje i sada najveća svetinja. Kunem ti se, Renata, evo, u paket da je sve istina. Ako sam nešto izmislio, slobodno ga uzmi i meni neće biti žao da zbog toga dobijem otkaz u poduzeću!” Renata ga je pogledala svojim nebeskoplavim očima i sasvim mu se predala. Dobro, pomislila sam, imam štikle i ne mogu dugo pješačiti, ne mogu se niti izuti jer je zemlja hladna i vlažna. Međutim, niti ovo neizvjesno zarobljeništvo ne dolazi u obzir. Mnogi su putnici napustili vlak i stazicom uz potok požurili prema staroj cesti Karlovac–Zagreb. Tamo je na svakih nekoliko metara kuća, neki život, promet. Skočila sam na nasip, Banfić me pridržao, i otuda se mekom glinenom stazicom uputila kroz polje. Pratio 22


Noći u bijelom satenu

me potočić pun starih štednjaka, strojeva za pranje rublja, automobilskih krovova i plastične ambalaže. Zatim sam prošla kroz voćnjak poznate seoske gostionice i već se osjetio šljunak pod tankom kožom talijanskih cipela. Bila je to autobusna stanica. Na plavo-bijeli stup sa znakom BUS bila je naslonjena crnomanjasta žena neodredljivih tridesetih godina i kačkala nekomplicirani tabletić. Nekoliko metara dalje, u plitkom jarku, natezalo se dvoje djece. Pozdravila sam ženu i pitala je ima li kakvog prijevoza do Karlovca. “Ah, čuj”, digla je pogled od ručnog rada, “ja jako rijetko putujem, ali mislim da nešto ipak postoji kad ovdje stoji ovaj znak. I vidi, sve je puno opušaka, starih karata, papira od bureka, sve friško. Znači da ljudi putuju.” A ona, da li putuje ili se samo zabavlja s djecom? Ili nekoga čeka? Pitala sam je, baš me zanimalo. E, to ti je duga priča, uzdahnula je i pospremila kačkanje u džep bijele pregače. Djeca su se igrala, nisu obraćala pažnju na nas. Ispričala mi je kako živi u blizini, ima jedno dvjesto metara blatnjavim putem kroz šumu. Gostionica Svoj svome, ako sam čula, evo, tu negdje je i reklama. Gostionicu drže njeni roditelji, a ona radi kao konobarica. Prije dva tjedna u selo je došla neka Ciganka i gatala joj iz taloga kave. Rekla je da joj je muž lažljivac i lopov koji samo čeka priliku da pokupi novac i nestane u velikom gradu, a ona je, eto, povjerovala i otjerala ga od kuće. Rekla mu je da će ga ubiti ako se još jednom pojavi na vratima. Nekoliko dana poslije ponovo su došli cigani, nudili su svilene marame, zavjese, reprodukcije Van Goghovih Suncokreta, popravljali kišobrane, brusili škarice i noževe i tada joj je druga Ciganka rekla da će joj muž za neku beznačajnu okladu založiti ono što mu je najsvetije. Ona se prestrašila da bi to mogla biti kuća, traktor, dvije krmače ili čak djeca, te je odlučila da ode po njega u Karlovac i vidi što se zapravo događa. Usput, krajnje je vrijeme da se izore njiva i posiječe šikara, jer će poslije doći druge obaveze. A i ti Cigani: svi kažu da im ne treba previše vjerovati. Kad je zašutjela, primijetila sam da u daljini, na otvorenoj pruzi, više nema vlaka. Fotoreporter je točno četrnaest puta obrisao nos otkako su gledali fotografije golih žena, zaključio je Diomidov brojeći novčanice što ih je spretno 23


Irena Lukšić

izvukao iz njegovog džepa. Dok je u početku radosno dočaravao dodatne poklone za svoje najmilije – prije toga je od honorara za priče objavljene u Kostanjšekovom magazinu kupio sebi i Larisi po par Astra cipela, malom Saveliju walkman tajvanske proizvodnje, tinejdžerki Tanji mrežaste čarape i mirišljavi lak za kosu, bratu Olegu džepni kalkulator Casio, njegovoj ženi Salomeji deodorant Misty, nećaku Arkadiju kasetu Johna Lennona, punici Nastasiji Aleksandrovnoj Milka čokoladu, tastu Vasiliju Nikolajeviču komplet kemijskih olovaka Rexpen te svome bratiću, službeniku Ureda za izdavanje viza, Josifu Varfolomejeviču Legatu aparat za brijanje marke Braun – s vremenom su mu, međutim, novčanice s likom djevojke koja je frapantno nalikovala njegovoj tihoj patnji Galji, postale strašno težak teret. Bože moj, što će se dogoditi kad prestane redanje cica, guzica, mlohavih trbuha, kad prestane slinjenje? Fotoreporter će zavući ruku u džep i primijetiti da nema Galja, da nema niti jedne jedine novčanice, a dobro je znao da su mu džepovi puni još iz pakračkih vremena. Možda je on to i namjerno napravio, to balenje u šarenu maramicu, samo da dokaže tko je Diomidov, kakva hulja se domogla Jugoslavije. Oh ne, zažmirio je među drhtavim prstima, tako nešto se ne smije dogoditi. Jedna maska je već pala, nehotice, kad je jednoj drugarici u zelenom kostimu rekao da nije doktor znanosti. Pa nije doktor znanosti, nije akademik. Nije čak niti veliki SF pisac Orest Diomidov, nego obični pomoćni urednik deska po imenu Orest Kiprijanovič Diomidov koji je svoje neobično ime posudio pravom doktoru filozofskih znanosti, velikom fizičaru i matematičaru, geniju Borisu Jakovljeviču Ščaranskom, koji je pod njegovim bijednim imenom napravio sjajne tekstove... Pa svi su znali da disident, akademik Ščaranski, objavljuje pod imenom Diomidov, svi su znali i tko je pravi Diomidov Orest Kiprijanovič. Na ruskom se to lijepo kaže govno-čelovek, pizdosos. Zgrabio je samizdat Vjerni Ruslan i pod izlikom da ide oprati ruke pojurio je ulicom koja je s jedne strane imala drvored. “Hej, majstore!” zaprepašteno je povikao mladić koji se sve do skretanja za Jastrebarsko ljubio s curom na sjedištima broj 19 i 20. “Đe si skrenuo? Što ne ide autobus za Karlovac?” 24


Noći u bijelom satenu

Vozač je utišao glazbu i napeo obrve u veliki luk: “Nedjeljom pola puta vozimo autocestom, a drugu polovicu starom cestom, jer iz Jastrebarskog nema autobusne veze za Karlovac... Bez brige, idemo dobrim putem!” Mladić bujne crne kose i trodnevne čekinjaste brade usiljeno se nasmiješio sitnoj ženi s torbama, a onda se počeo otresati kao da se sretno izvukao iz snježne mećave. Renata se dugo punila nekakvom toplom ugodom i upravo kad joj se učinilo da može otpustiti onaj posljednji, najvažniji končić i vinuti se u slobodni prostor svekolikog svemira, začula se ta graja. Sad su ona i Joso gledali kroz prozor i vidjeli dječji papirnati zmaj. “Što ti je?” prodrmala je cura svog suputnika. Mladić ništa nije odgovorio, samo je odmahnuo rukom. Starija žena s torbama lagano je trznula lijevim ramenom. Na kraju ulice nalazila se velika žuta ploča s imenima gradova i kilometražom, Split, Rijeka i tako dalje. Diomidov je nekoliko puta pročešljao po sjećanju pojam Duga Resa, ali ga nije uspijevao smjestiti niti na jednu stranu svijeta. Duga Resa, gdje je to? Rijeka? Beograd? Varaždin? Moram naći Renatu, grozničavo mu je pulsiralo u glavi. Moram je naći! Ona je nesretna, shvatit će, shvatit će i možda mi oprostiti. Moram je naći! I dok je još jednom htio ponoviti tu jednostavnu zapovijed, začuo je struganje automobilskih guma po sitnom pijesku uz rub kolnika. Otvorila su se vrata i plavuša srednjih godina, nasmijana, više ružna nego lijepa, pozvala ga je da uđe. Muškarac za volanom, također nasmijan, na brzinu je pospremio tri ribičke kutijice, plastični štap i kabanicu sa zadnjeg sjedišta i poželio mu dobrodošlicu. U kabini je treštala glazba koju je svaki čas prekidao egzaltirani glas spikera. KGB, pomislio je Diomidov i problijedio kao krpa. Došli su po mene. Sad će sve otkriti. “A, evo autobusa”, gurnula je moja sugovornica prst u sivoplavi obzor na

25


Irena Lukšić

kojemu se pojavila tamna točka. “Leonardo, Afrodita, smjesta ovamo! Dolazi autobus! Djeco!” Dječak i djevojčica obrisali su blatnjave čizmice u travu, prljave ruke u svijetle kaputiće i poslušno stali uz majku. Autobus je elegantno uplovio u šljunčanu uvalicu i otvorio vrata uz zvuk sličan odljepljivanju flastera. Djeca su poletjela prva, zatim se popela njihova majka s ručnim radom u džepu pregače, a ja sam vani čekala da se smjeste. “O, Deso, bogati!” ustao je vozač i obim se rukama pozdravio sa ženom. “Kakvo iznenađenje! Ej, Joso, što sam ti rekao, ha?” Kondukter je ustao kao ošinut koprivom i uhvatio djecu koja su se zajurila prema zadnjim sjedištima. “Leo i Dita, zlato tatino!” Zatim su se izljubili, a Hećimović Renata je ljutito zgrabila baloner, kišobran i torbu i ustala. Joso ju je pogledao sa stanovitim sažaljenjem, nemoćan da bilo što prozbori o novonastaloj situaciji. Onda je ona zgrabila još i paket s pismom za Dragojlovića Nikolu iz Karlovca i skočila na cestu. Ponovo je počela padati kiša. Diomidov je prasnuo u smijeh kad je saznao zašto su ga ovi ljudi pokupili u svoj mercedes. Ne, to je toliko nestvarno da nitko neće povjerovati! Pazite ovako: Vera i Stjepan vraćali su se kući nakon sjajno provedenog vikenda u njenoj drvenoj kućici kraj Krapine. Dok su pjevušili i šalili se na račun života koji neki put priredi ugodno iznenađenje za jedne, a druge poštedi neugodnih spoznaja, Radio Karlovac je najavio nagradnu igru za sudionike u prometu. Vozač koji pokupi autostopista iz najudaljenijeg mjesta boravka dobit će u 18 sati videorekorder marke Panasonic. Ne, dakle, tko stigne prvi, nego tko doveze autostopista iz najudaljenijeg kraja. Obavještavamo vozače da prijavljeni suputnici moraju imati osobnu kartu ili pasoš. Naprijed, šofer, čeka te videorekorder! “Mi ćemo pobijediti, Stjepane, jer drug je Rus iz Moskve!” zapljeskala je žena, a onda se naglo uozbiljila. “Nadam se da je poenta na putniku, a ne na vozaču...” 26


Noći u bijelom satenu

“Ne, vozač dobiva nagradu!” rekao je Stjepan. “Zar ne čuješ da stalno ponavljaju: naprijed, šofer, čeka te videorekorder?” “To znam, ali mislila sam na predstavljanje. Sigurno će htjeti razgovarati s najudaljenijim putnikom. Moraš, naime, priznati da baš ne bi bilo zgodno da se nas dvoje nađemo pred mikrofonom.” “Nikako ne bi bilo zgodno”, kimnuo je Stjepan. “Tim više što je moj muž danas u društvu jednog poznatog sovjetskog književnika... A što ste vi, ako smijem pitati?” obratila se Vera Diomidovu. “Ja sam pomoćni urednik deska u znanstvenofantastičnom časopisu čija je naklada tri i pol milijuna primjeraka.” “A, tako!” “Zovem se Orest Kiprijanovič.” Ne samo da je padala sitna kiša, nego je propuhivao i podmukli vjetar. “Kakav ti je to paket?” pitala sam Renatu dok je zakapčala baloner. “Eto, dobila”, rekla je preko volje. Šutke smo grabile prema Karlovcu, uklanjajući se svako malo vozilima koja su, čini se, namjerno tražila lokve da nas pošpricaju ogavnom vodom. I to bi bila neponovljivost trenutka, dakako, ali sad ne bi imalo nikakvog smisla načinjati ovakve teme. “Da stopiramo?” predložila je Renata poslije stotinjak metara šljapkanja. Njene nove talijanske čizme dobile su bijele šare od usaftane vlage. “Pametno.” A moje cipele. Činilo mi se da ih nemam, da su se rastopile, ostao je samo osjećaj tiskanja. Zar bi se u takvim okolnostima netko zaustavio? Ali jest. Najprije se čula nekakva lupa, kao udaranje metalnom šipkom po šupljem lavoru, pa struganje, zviždanje, kvrckanje, pucanje, grgljanje, pljuckanje, puhanje i iz svega toga, kao bijeli cvijet kale iz smotanog lišća, izlazila je elegantna snimka u maniri simfo-rocka. Incroyable. “Cure, idete u Karlovac?” provirila je glava dobro raspoloženog mladića. Pripitog, ha? Ajd, pripitog. Renata se sagnula i potražila pogledom registraciju. Nije ništa rekla. Tip koji je nagnuo glavu kroz prozor imao je rijetke zube, a to ju je neodoljivo 27


Irena Lukšić

podsjećalo na bivšu zvijezdu pakračke glazbene scene. Bože, što su ljudi ove fele zajebani! Znala ih je nekoliko. I sad još jednoga zalijepiti u sjećanje! O, ne, hvala najljepša! Nisu poželjni niti vozači debljih obrva à la Brežnjev niti bucmasti žuti à la Hruščov, odnosno Kostanjšek. Nisu poželjni nikakvi muškarci, fuj, svi su isti! Ipak, nešto je bilo jače od nje i morala je zaviriti u kabinu. Za volanom je sjedio neki jako zgodan tip, pravo muško na način Warrena Beattyja, i pušio. Prepoznala je u njemu i ovom koji se naginjao van braću Kovačić, Danka i Lacija. (Za neupućene: Kovačići su prvaci regije u fliperu.) “Kamo ste se vas dvojica uputili po ovakvom vremenu?” “Sutra počinjemo snimati pornografski film”, ponosno je rekao Laci, ljepša polovica Kovačića. “Konačno smo uspjeli pribaviti sve potrebne papire.” “A gdje su vam glumci?” “Očekujemo ih svaki tren. Mama Lucija nam je preko oglasa u Erotici našla jednu Makedonku i Crnogorca, đetića, i čak ih je išla dočekati u Zagreb. A mi sad idemo u Karlovac pred nju i glumce. No, cure, uđite unutra, ne možemo razgovarati ovako na mokroj cesti!” Vani je zaista neugodno kišilo. “Oh, kako da vam zahvalimo, druže Oreste? Kako?” gladio je Stjepan novi videorekorder marke Panasonic. “Ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati da sam dobio stvar vrijednu tisuću osamsto njemačkih maraka... Ne mogu vjerovati”, govorio je i istovremeno smišljao sadržaj budućih vikenda s Verom. Bit će to lude porno-projekcije, nešto neviđeno, incroyable! “Kiprijanoviču, ja vam se moram odužiti. Molim vas, uzmite novac! Sto starih milijuna.” “Neee!” vrisnuo je Diomidov. Stjepan i Vera izmijenili su zapanjene poglede. Stjepan je vratio novčanik u stražnji džep hlača. “Ma da”, rekao je. “Imate pravo, inflacija je novac učinila sasvim bezvrijednim i za sto pišljivih milijuna čovjek može kupiti tek dva para boljih cipela. Sve ja to znam. Ali, Oreste Kiprijanoviču, ja moram nešto učiniti za vas!” “Pa dobro”, stidljivo je rekao Diomidov, “ako već toliko navaljujete, ali ja 28


Noći u bijelom satenu

vas uvjeravam da ste mi već učinili veliku uslugu time što ste me pokupili u onoj ulici bez kraja i nade. No...” “Ali, čovječe, shvatite, svoji smo!” “Pa dobro...” pocrvenio je sovjetski državljanin, “odvezite me onda na ovu adresu”, i pružio je rukopis Vjernog Ruslana s točnom adresom Hećimović Renate, novinarke iz Duge Rese. “Nema problema, stari!” razvukao je Stjepan široki osmijeh. Priroda je, zapravo, genijalno izvukla čovjeka iz pakla postojanja, razmišljala sam vukući se kroz sve dublju i hladniju vodu. Zaista genijalno. Snađe te neko neugodno vrijeme i ti jednostavno zalepršaš u svijet ljepote, mirisa, topline. Dozoveš ljude koje voliš, kojima se diviš, neke glumce, što ja znam, pjevače, pisce i kompozitore, sasvim se otkineš od tla i letiš, letiš. Letiš u svom vlastitom snu kao balon ispunjen plemenitim plinom, letiš i odbacuješ vrećice s pijeskom, utege, sve što te koči, a kad poželiš malo živciranja, spustiš se u novi dan. A Renata, što li nam radi Renata? Kad se svirajuća krntija s metalnom etiketom Chrysler Imperial zaustavila na pomoćnom peronu autobusnog kolodvora, Danko je spazio mamu, sitnu ženu s puno svakojakih torbi, te buduće glumce Ražnatovića i Trajkovsku kako se pogađaju s bradatim taksistom. Na pitanje što dalje, Laci je pripalio novu cigaretu Lucky Strike i rekao da vozi tu lađu od auta u Generalski Stol, svom rođaku Kazimiru Đ., koji će je pretvoriti u luksuzni kokošinjac. Zauzvrat, Kazimir Đ. će braći Kovačić posuditi unutrašnjost svoje kuće za filmsku priču. “Tako sam uzbuđen da to nije normalno! Vidi, pocugao sam pola flaše najfinijeg škotskog viskija što ga je stara donijela iz Njemačke! Dvije noći oka nisam sklopio... ne mogu shvatiti da nakon tolikih natezanja, prijetnji, zastrašivanja i povlačenja po sudu napokon možemo početi snimati Crven ban. A ti, što si tako pokisla?” “Pusti”, uzdahnula je Renata. “Nešto ti se dogodilo?” “Ma”, zaustila je da raširi svu bedastoću današnje kišne nedjelje, od jutar29


Irena Lukšić

nje daveži u vlaku za Zagreb do pojave bijelih fleka na čizmama iz tršćanskog butika Foster, ali je zaključila da to ne bi imalo smisla. Preslabo je znala Lacija. Čovjek bi možda prasnuo u grohotan smijeh. “Ma! Da ti se smuči sve po redu!” “To je od kiše”, rekao je Laci. “Već sutra će, vidjet ćeš, biti sve u najboljem redu. Evo, potegni malo, bit će ti lakše”, ponudio joj je bocu s tekućinom kukuruzne boje. Renata je uzela viski i glasno srknula, kao vatrogasna pumpa za vodu, žvrljoupf! Laciju su ostala dva osrednja gutljaja. Kad su ušli u Dugu Resu, kiša više nije padala. Bilo je mračnije nego obično, jer je zbog štednje isključena svaka druga ulična svjetiljka. Dok su se polako spuštali Jakovčićevom od Kasara prema benzinskoj stanici, Renatu je ta niska od prorijeđenih svjetiljki tko zna iz kojih razloga asocirala na Tihomira, to jest na njegove rijetke zube, i činilo joj se da će joj pozliti ako nastavi gledati ovu iskeženu kišnu nedjelju. Zamolila je Lacija da stane. “Hej, a paket?” povikao je za njom pijanim glasom. Jebeš paket, pomislila je Renata i nije se osvrtala na njegove ponovljene pozive. Kad je došla do škole, naglo je zaokrenula u neosvijetljeno dvorište i žurno se popela stepenicama do svog prizemnog stana u ulazu broj jedan dugačke zgrade iz socrealističkih vremena. Svjetlo na stubištu nije palila. Samo je okrenula ključ i uvukla se u stan. Predsoblje je mirisalo na svježeistovareno pseće govno. Oh, udahnula je punim plućima, napokon se dogodilo nešto normalno, a zatim se bučno skljokala na pod. Okružilo ju je nepokretno zvjezdano nebo, prepuno svjetala svih veličina i boja, tako blago i dohvatno. Svijet sna, što je to? Što je svijet sna? To je umjetnički oblikovani svijet stvarnosti, a stvarnost sama po sebi ne postoji. San je remek-djelo prirode. Živite svoj san, radujte se svakom trenutku kojega ste svjesni! Sanjajte. Sjedila sam u crvenom jugu koji je na krovu imao veliku svijetleću reklamu Autoškola Bijeli jorgovan. Za upravljačem je tiho i nerazgovjetno pjevušio instruktor Miroslav Bratman. U daljini su namigivala nebrojena osvijetljena 30


Noći u bijelom satenu

okna Duge Rese. Je li ovo kapitulacija pred izuzetnošću jedne kišne nedjelje? Miroslave, da li se ja to možda bojim da Diomidov zabunom meni pozvoni na vrata, a onaj vražji paket za Dragojlovića Nikolu eksplodira u budućem kokošinjcu Kaze Đ.? “Ili, Miroslave, da si kupim neki auto? Kakav je jugo, ha?” “Ah, čuj, jugo”, nasmiješio se Bratman, “što da ti kažem?” Kurac! Ali prava stvar za laponsku princezu!

31


Irena Lukšić

Noći u bijelom satenu

Završetak po svemu neobične godine 1968. donio mi je nakon dugo, dugo vremena uistinu lijep rođendan: ustala sam s nekom dojmljivom pjesmom u sjećanju, a Mrežnica je tako intenzivno mirisala na zdravu bijelu ribu da je ono sluzavo cijeđenje jutarnje magle ispalo začuđujuće lako i brzo, kao juriš male ljetne kiše ili ruba olujnoga grebena što za sobom ostavlja osjećaj velikoga olakšanja. Negdje oko podneva, kad smo Zrinka, Nataša i ja tapkale oko ružne staklene slastičarnice, ponovo se odnekud stvorila pjesma iz sna, i to onaj najnježniji, instrumentalni dio. Bilo je hladno i one nisu primijetile kako sam se nakašljala: jedan-jedan, jedan-jedan. Svaka čast. Odjekivalo je izvanredno. Sklopite oči, rekla sam, i prisjetila se onog broja Plavog vjesnika kad se strip Tiffany Jones prvi put nametnuo vašoj pažnji: prvo mjesto svjetskih top-lista držala je Lady Madonna sastava The Beatles, u ljubljanskoj hali Tivoli održano je prvo natjecanje slovenskih vokalno-instrumentalnih grupa, francuska pjevačica Françoise Hardy brižljivo je ispisala sadržaj svojeg prosječnog radnog dana, Darwill se reklamirao kao najjeftiniji proizvođač satova, a iz maloga grada u unutrašnjosti djevojka po imenu Tiffany Jones odvažila se na životnu pustolovinu zvanu London. Na željezničkoj stanici glavnoga grada Engleske dočekala ju je sestrična Jo, tamnokosa i ozbiljna studentica medicine... “Mda, cure, trebala bih vas svakako povesti sa sobom u Karlovac da vidite kako se rade te emisije”, neočekivano se uplela Nataša. “No, to neće biti ono pravo... Radio je ipak doživljaj. Treba vidjeti kako riječi djeluju na ljude. Treba osjetiti miris prostora u kojem odjekuje tvoje ime... Na-ta-ša, pazite, Na, pa Ta, pa Ša. Cijele stepenice!” Zrinka je neodređeno žmirnula kroz balon duhanskog dima.

32


Noći u bijelom satenu

“Braco je cijelo poslijepodne sam u studiju. Rekao je da će poslije puštati glazbu o meni.” “Kako o tebi? Valjda tebi, bez o!” neraspoloženo je primijetila Zrinka. “Pa rekao je da će puštati glazbu o meni!” “Ma hajde?! A što? Krabuljni ples?” U svakoj od nas čuči jedna Tiffany Jones, pomislila sam, smotala staniol od žvakaće gume i prilijepila ga preko gornjih zuba. Zatim sam se okrenula Nataši, razvukla usne u glupo kreveljenje i natjerala je da sa smijehom požuri prema glavnoj ulici. “Čuj, mala”, još uvijek neraspoloženo rekla je Zrinka, “bilo bi najbolje da odemo na neko piće, da se za sve ovo ljudski počastimo i proveselimo, ali, eto, baš danas mi je došla baka i jednostavno joj se moram pokazati.” “Baki će biti drago što si imala ovako značajan dan.” “Oh, strašno značajan!” razotkrila je Zrinka neobičan zelenkasti zub u gornjem redu i onda ga brzo pokrila usnom koja se razlila u kiseli podsmijeh. “Da sam ostala na nastavi, uhvatila bih topa iz matematike. Ovako sam samo odgodila susret sa stvarnošću.” “Znači, ne idemo na piće?” Zrinka je slegnula ramenima i zaustavila se pred velikom staklenom plohom Vjesnikova kioska. Izgledam tako loše, kao da je govorila, taj nos pun rupica od istisnutih prištića, pa kosa što strši na sve strane i obrazi s previše teškoga rumenila... S druge strane staklenoga zida sretno su se smješkali ljudi s naslovnih stranica Eve i Adama, Arene, Studija, Svijeta, Zenita, Čika i drugih revija. Vidiš, mnogi od njih svoj su put prema zvijezdama započeli tapkajući oko tuđih šarenih sličica, s debelim snijegom ispod tankih čizmica i možda puni nejasnih predosjećaja nečeg velikog. Pa tako svi započinju, zar ne? Najprije stvore osjećaj, a onda kreću: desna, lijeva, jedan, dva, desna, lijeva... i ako do znaka stop na kraju ulice ispadne dvadeset sedam koraka – znači da sam u pravu, a ako ne ispadne... Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest... Ma ne! Danas je ipak poseban dan, zaključila je Zrinka. A i toliko je toga već izbrojeno i odvagnuto. Pred ulazom u dugačku jednokatnu zgradu s prljavom fasadom pogledala je na sat: 33


Irena Lukšić

dvanaest. Točno dvanaest. Točno da točnije ne može biti. Mama sjedi za stolom i nervozno puši Zetu. U starinskome štednjaku vatra se polako taloži u hrpicu sivoga pepela, a iz jednog od susjednih stanova jasno se čuje radioemisija Dogodilo se na današnji dan. E pa zdravo, mama! Danas ti neću predbaciti što si me onako podlo ostavila i pobjegla s onim kockarom u Njemačku. Rekla si, dobro se sjećam, da ćeš na dan-dva skoknuti do bolesne tete u Voloskom, samo da vidiš kako joj je i da li joj štogod treba, a uzela si kapute, veliku putnu torbu i tranzistor, čak i onu nesretnu afričku ljubicu s kuhinjskog prozora... Ne boj se, nećeš od mene čuti da u Dugu Resu dolaziš jednom godišnje i to samo zato da se vidiš s nezaboravnim starim društvom iz Tekstilca – Ernom Rukavinom, Jozom Kovačićem i onim Albinom neizgovorljiva prezimena. Neću te podsjećati na činjenicu da uvijek dolaziš bez darova i novaca, bez koturaljki, koje sam toliko željela, bez ploča ranih Beatlesa, bez bijelih čizmica i časopisa Bravo, da si uvijek tako neispavana i puna otrovnih sjećanja. Kakvih sjećanja? Pa, najdraža majčice, ti se uvijek sjetiš kako je Đuro volio odlaziti u ribolov, dok si ti ostajala sama kod kuće. A u kinu su igrali tako divni filmovi: Kleopatra, Zameo ih vjetar, Sjaj u travi. Ne možeš zaboraviti niti njegov otkopčani šlic na velikoj vatrogasnoj zabavi godine 1963., kad ste zagrljeni plesali među pripitim općinarima, kao niti ceduljicu s potpisom stanovite Ljube, zametnutu među listove francuske čitanke za večernju gimnaziju; na papiriću se, pored nekoliko nerazumljivih riječi, šepirio i crtež muškog spolnog organa. Tako je to, draga moja, ali danas, znaš, započinje novo razdoblje naših odnosa. Nešto posve novo i za tebe i za mene, nešto što nisi niti sanjala. Zato mi dopusti da najprije obrišem užarene dlanove i progutam veliku kuglu sline. Potom ću pokucati na vrata. Ti ćeš ustati, znam, jer sjedila si za stolom i tiskala čikove u smrdljivu pepeljaru, i onda... Kako dugo nema autobusa, Bože moj! – uzdahnula je Nataša i pogled joj se vratio među jeftine čizmice nastavnica obližnje osnovne škole. Ha! Kako uobraženo cupkaju, pogledaj samo! Osobito ona Novoselka iz fizike, koja je prije nekoliko godina ispala strašno duhovita kad je pred cijelim razredom 34


Noći u bijelom satenu

rekla: Naša Nataša ima oči namazane kao indijanski ratnik. Poglavica s asfalta! Ha, ha, ha. Tako. A sad pogledaj njene čizmice! Visoke su do gležnja, imaju kopčanje s unutarnje strane, nekakve drukere, što li, i petu u obliku kutije šibica. Još im samo fali Batina reklama iz prijeratnih ilustriranih časopisa i čovjek će povjerovati da su joj mama i baka bile prave gradske dame. Kemičarka se stidi svoje obuće i zato stalno priča. Matematičarka pak ima najvišu petu i to nema nikakve veze sa životom. Nataša je sada toliko iznad nje! Plus neizmjerno. Ništa bolje raspoloženje nije joj donio niti Radio Karlovac. Sjedila je u tijesnoj prostoriji s puno aparata koji su treptali raznobojnim svjetlima i slušala nepodnošljivo sirove pjesme Toma Jonesa. Obožavani svijet nedjeljne top-liste obična je rupa. Mogu li cure, a i cijeli razred, zamisliti da će otuda poteći i emisija Kultura petkom? Mogu li ljudi uopće zamisliti da se svijet sastoji od zraka, od nevidljivih i neopipljivih čestica? Mogu li zamisliti da je to sve i da nije ništa? Braco je stajao iza staklene stijenke i mahnuo joj. Bio je strašno važan. Nije šmirglao niti kosookog Bojana, iznimno popularnog voditelja nedjeljnog Toptwentyja, koji mu je htio nešto reći, već je grubo dohvatio šareni omot nekakve ploče i proslijedio ga poslužitelju gramofona. Najprije će ići reklame, ono: kupujte pribor za jelo tvornice Kordun, zatim će se puštati glazba po željama slušatelja, pa je onda dosadna Kronika dana s brižljivo pobrojenim političkim skupovima u regiji, iza toga su nove reklame i na koncu ONO! Pri pomisli da će tisuće i tisuće ljudi, poznatih i nepoznatih, slušati njen glas i upoznati skrivene misli, Nataša je otpustila branu i nekoliko toplih kapljica mokraće pojurilo je u slijepljene gaćice. Oh, zagrizla je potom krhki nokat, kako je život neobičan, kako je neuhvatljiv! Pa još ujesen, prije neka dva-tri mjeseca, ovaj izvrsni tip, šarmantno prosijedi frajer, došao je u njihovu školu i tražio Helenu Jurčić, prvakinju Jugoslavije u stolnom tenisu. “Jurčić”, nagnuo se svom težinom tijela na rub staklene pregrade kraj ulaza. “Helenu. Iz četvrtog de. Molio bih.” “Helena danas nije na nastavi”, odgovorila je Nataša. “Vi ste dežurna?” 35


Irena Lukšić

“Ja sam danas dežurna.” “Aha”, kimnuo je i polako se izvukao iz praznog predvorja. Sutradan je cijela Duga Resa brujala kako je jedan fenomenalan frajer tražio stolnotenisku zvijezdu Helenu Jurčić. Pričalo se kako je zgodan, kako izgleda nesvakidašnje te da je sigurno neka strašna faca. Možda novinar Sportskih novosti ili neki trener. Ili pak radi na televiziji. No, vidi, on je sada ponovo iza staklene pregrade, pogled mu skakuće po svjetlucavim instrumentima, a ruke u džepovima održavaju ravnotežu. Kad govori, sočne mu usne oblikuju prepoznatljiv pojam: me-ri-to-ran. Govorio je da nije meritoran. Da nije merry, da nije, pazite, meri-toran. On da nije meritoran! Pa tko je onda meritoran? Tko? Tko osim njega može pokazati Željku da je zauvijek izgubio curu za deset? Ha? Jer one večeri kad se u mjesnome kinu prikazivao škakljivi film Helga, Nataša je slučajno pokraj kioska s kokicama spazila Željka s Mirom, svojom najboljom prijateljicom. Sjedili su na klupi iza čempresa i ljubili se, odnosno Mira je požudno zinula da prihvati njegov vreli jezik-svrdlo... Svaki put kad je konačno trebala pritisnuti malu crvenu točku zvona, a Zrinka je to pokušavala izvesti šest ili sedam puta, prst se neobjašnjivo povukao. Zašto to? Idemo! Današnji dan je ipak nešto posebno, drukčiji je od svih dosadašnjih dana, razmišljala je. Možda mami ipak ne treba prenijeti svaku riječ intervjua. Bit će prenaglo. I previše. Jer ovih pola sata, što svake godine zajedno provode u skromnoj kuhinji tete Rozike, stara priča samo o sebi, o glavobolji koju ne može izliječiti nikakvim tabletama, o tome kako ne može disati kad dolazi do promjene vremena i kako je alergična na antibiotike pa stoga neprestano strahuje da joj liječnici ne učine kakvu glupost. O Nikoli, s kojim je pobjegla u BR Deutschland, ne govori ništa. I ne sjeća se, začudo, vremena kad je taj ogavni tip zaprežnim kolima prevozio kože iz klaonice na željezničku stanicu i kad je bio toliko pijan da su konji sami pronalazili odredišta. Ne sjeća se, dakako, da su ta tužna kola ponekad zapela u blatu zapuštene ulice i da je tada njihov kočijaš, onako pijan, luđački udarao izmučene konje korbačem i urlao nevjerojatne psovke. A nikad ne spominje niti Dragutina Poljaka, poznatog revolucionara i navodno rođaka, koji joj je sredinom 50-ih isposlovao boračku penziju... 36


Noći u bijelom satenu

Treba što prije pritisnuti prokleto zvonce, pomislila je Zrinka i čvrsto zažmirila. Navečer istog dana Jo je svoju sestricu izvela u grad. Svratile su u jednu kavanu u kojoj je bio oglas da se traži konobarica... Ovo je priča o Tiffany Jones. Slike pred kojima je beznačajno skoro sve što piše Karlovački tjednik. Beznačajno je i ono mnoštvo što se okupilo ispred Društvenog doma u Dugoj Resi da pozdravi Antuna Stipančića zvanog Tova, koji je zajedno s Eduardom Veckom osvojio naslov europskog prvaka u stolnom tenisu u Lyonu, beznačajna je i prva kompletna karlovačka ploča VIS-a Elektroni na kojoj su popularne stvari Jedne noći, Drugog voliš, Srna i Sjećanje. Beznačajan je i dolazak američkog glumca Roya Thinnesa u Beograd i Dubrovnik, i osuda upada sovjetskih trupa u Čehoslovačku, i Arsen Dedić kao najomiljeniji interpretator zabavne glazbe. Kad skrenete s tog puta i kad skrenete s one uske asfaltne staze uz rijeku Mrežnicu, spazit ćete prelijepu kuću, svijet koji vam zacijelo i nije bio poznat. Otisnite se slobodno! Na ulazu će vas veselo pozdraviti psić Srećko, bivše siroto pseto bez toploga doma koje se godinama potucalo ulicom, uzimalo odbačeni kruh, njušilo pretrpane kante za smeće i skakutalo za svakim tko ga nije bijesno opalio nogom. A slavnu slikaricu naći ćete za radnim stolom u vrtu. U ��arenom i mirišljavom okruženju maloga zemaljskog raja ona uživa u prevrtanju omotnica i razglednica iz cijeloga svijeta. Među prstima joj prolaze lijepi pozdravi iz St. Tropeza, Ibize, Venecije i Riminija, zatim primamljive ponude za nastup u najvećim svjetskim izložbenim središtima, brdo običnih pisama vatrenih obožavatelja i bezbroj fotografija s posvetama glumaca, pjevača i pisaca. Evo, pogledajte što joj pišu ljudi iz svijeta filma i estrade: With Warm Wishes: Herb Alpert, Best Wishes: Gregory Peck, Con bacci: Patrick Simons, Yours: Rick Nelson, Con simpatia: Franco IV e Franco I, Con amicizia: Dori Ghezzi, Love: Jools, Good luck: Kirk Douglas, Lots of love: Mary Hopkin, Ton ami: Salvatore Adamo, Baci: Al Bano i Friendly: Florinda Bolkan. Kad potom bacite pogled na zidove njene sobe, zamijetit ćete klasične radove njujorškog pop-artista Roya Lichtensteina. I poneku konzervu Andyja Warhola. Ostale prostorije ove kuće isto tako više pripadaju snu negoli stvarnosti. Zato našu slikaricu treba pitati kako je uspjela nadmašiti stvarnost. Doista, 37


Irena Lukšić

draga, kako ste uspjeli? Jednostavno, nasmiješila se popularna osoba i pokazala nam nekoliko sličica svojega omiljenog stripa Tiffany Jones: već prvoga dana svojega službovanja u kavani Tiffany je napravila gaf. Noseći na pladnju šalicu kave, nezgodno je zapela za ispruženu nogu jednoga gosta i izlila tamnu tekućinu u krilo zgodnog tipa s umjetničkom bradicom. Zaprljani muškarac najprije se razbjesnio (Viknuo je: Vi, nesretnice!), a onda se usredotočio na njeno lice i tijelo te ushićeno dodao: Dođite brzo! Vi ste djevojka koju tražim pola svojega života! Ja sam osoba koju tražim pola svog života. Nataša je nervozno pogledala na sat: pa miču li se uopće te kazaljke, zaboga?! Ako se miču, u kojem to smjeru? Na stolu je ležao raščupani broj Eve i Adama. Naslovne stranice nije bilo, a preostali listovi sastojali su se od crno-bijelih reklama i nezanimljivih člančića. Jedan od najmanje izgužvanih Nataša je spretno izravnala dlanom i onda se zagledala u sitna slova primamljivo naslovljene ankete: Kako će se žena odevati u narednim godinama. Odgovori znamenitih svjetskih modnih stručnjaka bili su kratki i interesantni: Karden je, primjerice, odgovorio ovako: krećemo se prema interplanetarnoj epohi, prema elektronici, prema sintetičkim materijalima i metalu. Zaključke izvucite sami. Ungaro je rekao ovako: žena će biti sve luđa, sve erotičnija. Bum će se dogoditi kroz tri ili četiri godine. Što se, međutim, tiče Kureža, neće biti velikih razlika u odnosu na današnju situaciju. Mašta će igrati najznačajniju ulogu. To je istina. Sljedećih godina završava gimnaziju i započinje potpuno novi život. Mama je sigurno vidi na svome mjestu, na mjestu, naime, direktorice Komunalne banke, samo s pločicom dipl. oec koju ona, usprkos mukotrpnim doškolovanjima, nikada nije uspjela pribiti na vrata svoje kancelarije. Otac, pogonski inženjer, mora maštati o liječničkom pozivu svoje jedinice, jer je to jedino zanimanje koje cijeni više od svojega. A Nataša... Nataša se tajanstveno nasmiješila Braci, koji je s rukama na leđima neshvatljivo dugo buljio u pult. Nagodinu ćeš trčkarati oko mene s cvijećem i skupim darovima, razmišljala je. Kao pas! “Tako bih željela pobijediti na Svijetovom natječaju za modne kreatore”, rekla je pospano kad se Braco konačno odlijepio od štednjaka na kojemu su se kuhale svakojake emisije. 38


Noći u bijelom satenu

“Ma!” podigao je ovaj jednu tanku obrvu. “Pobijedit ćeš svakako! Bit ćeš prva i jedina! Jer, što je za tebe mali natječaj za modne kreatore? Ništa! Pobijedit ćeš i na svim drugim natječajima, vidjet ćeš!” prišao joj je zatim, privukao je k sebi i gurnuo prste u zatvarač tople vjetrovke. “Zašto se nisi skinula?” Nataša se neodređeno nasmiješila. “Pobijedit ćeš i na glumačkom natječaju i na onom za djevojku godine i na internacionalnoj smotri najljepših nogu... Svugdje ćeš odnijeti prvu nagradu!” “Misliš?” “Ne da mislim”, rekao je uvjerljivo, “nego sam u to i siguran!” “No dobro, za početak bih željela pobijediti na Svijetovom natječaju za... znaš, pričala sam ti, s onom ludom kolekcijom minihaljina. Sjećaš se? Prva nagrada je put u London!” “Ma hajde?” “Misliš da hoću?” osjetila sam njegovu hladnu ruku na svome trbuhu. “Misliš da mogu pobijediti?” “Ti?” “Mogu, ha?” Dok je čekala željeni odgovor, Nataša se naslonila na hrpu kaputa što se pružala niz starinsku vješalicu uza zid. Baka je u ovoj kući jako prisutna, jako, jako prisutna, nervozno je ponavljala Zrinka dok se uspinjala sluzavim stubištem do svojega drugoga kata. Zašto je prisutna? Pa zato što dolazi tako rijetko, jednom do dva puta godišnje, zadrži se na ručku koji mora biti pomno pripremljen, točno po njezinome ukusu, i onda nešto izgovori što se poslije provlači po stanu poput starih, neupotrebljivih novina. Ovoga puta povod njezinome važnome dolasku predstavlja tatin vozački ispit. Zamisli! Čovjek se iz trećeg pokušaja uspio dokopati vozačke dozvole, a njoj nije jasno zbog čega je prije toga dvaput pao. Kako? Zašto? Na čemu je pao? Na prometnim znakovima? Na vožnji po gradu? Jesu li ga možda zbunili novi saobraćajni propisi? Zašto se nije maksimalno koncentrirao? Tko je bio u komisiji? Aha, znam, mama od tog tipa nekad je bila grofica i sad joj je žao što je obitelj ostala bez velikih imanja. Otac pak drugoga 39


Irena Lukšić

člana komisije strašno se obogatio na švercu oružjem za vrijeme rata i to su svi znali. A treći je došao vrag zna odakle i tu nije potreban nikakav komentar. Ipak, kad se sve sabere i oduzme, dobiti dozvolu za upravljanje motornim vozilima B kategorije velika je stvar. Zaista velika stvar! “Sad ili nikad!” promrmljala je Zrinka i pojurila kroz predsoblje u svoju sobu zvanu Svetište. Baka bi se zgrozila nad ovako kratkom suknjicom i šarenim puloverom sa značkom FUCK YOU. A namazane oči? A hrpa svakojakih drangulija oko vrata? A krvavocrveni nokti? Ha? Što bi rekla da sve to vidi? “Da li je to netko ušao?” začuo se neugodan Jagodin glas i tiho škripanje stolice. Kuhinja se začas umirila, ali je baka brzo našla novu zanimljivu temu. Zimsko loženje. Da. Đuro je, podsjetila je, svojedobno predložio da se u nespretno dugačkom predsoblju postavi plastični zastor kojim bi se ostale prostorije u stanu štitile od prodora hladnoga zraka sa stubišta. Ako se uzme da čovjek u prosjeku petnaest puta po deset sekundi dnevno otvara ulazna vrata, što iznosi tri minute intenzivnog hlađenja, ispada da se uzalud pokuri jedan poveći naramak drva. Iz ove jednostavne istine nije teško izračunati gubitak goriva tijekom tjedna, mjeseca i naposljetku cijele zimske sezone... “Netko je došao”, kao da se ponovo oglasila Jagoda. Ili su vani, na ulici, kotači kamiona naletjeli na neravnu podlogu. Soba zvana Svetište bila je podmuklo hladna i još je mirisala na teško jutarnje buđenje, na slučajno ispuštanje kapi Kaladonta, na oštre mrvice od keksa Petit beurre što ga je Zrinka morala jesti u snu, na hrpu neopranih hulahopki i potrošeni deodorant 8 x 4. Ovdje je, dakle, netko došao! A pitanje je tko! Možda Robert Raushenberg, Marisol ili pak Andy Warhol? Ili neki drugi poznati umjetnik? Ako uopće postoji pristojna osoba koja bi ušla u ovu rupu, u ovo odlagalište prljavoga alata ili grm za pišanje. No, čuli smo, netko je ipak ušao u spilju s prastarim kaučem, masivnom foteljom iz 1920. godine i smiješnim radioaparatom marke Tesla, koji u gornjem desnom kutu ima magično oko u obliku leptira. Netko je ipak ušao i pomaknuo zamišljeni plastični zastor, žalosno je ustvrdila Zrinka i sjetila se, po tko zna koji put u posljednje vrijeme, kako si je ljetos našla krasnoga dečka iz Zagreba, zvao se 40


Noći u bijelom satenu

Krunoslav Gluhak, koji joj je već prvoga dana poznanstva napola u šali rekao da ne može biti bez ženske dulje od tjedan dana te da bi bilo dobro da što prije uspostavimo odnos koji je normalan između muškarca i žene. Tjedan dana je brzo prošlo, prohujalo. I došla je ona kišna subota kad je trebalo prekoračiti crtu... ali ona se zasramila svoje sobe, svojega bijednoga Svetišta, i nije ga pustila unutra. Kruno, možeš li tamo, u svojoj Ulici Socijalističke revolucije, čuti moj glas preko Radio Karlovca? Možeš li čuti tko sam? Želiš li, napokon, čuti tko sam? Ili ti je svejedno s kime si. To bi onda značilo da je muškarcima stalo do jedne jedine stvari kod žene, do rupe, kako kaže Jagoda, tatina druga supruga, te da zapravo nemaju duše. Zrinka je neko vrijeme neodlučno stajala nasred sobe, a onda joj je bez nekih naročitih poticaja na pamet pao profesor Novak, voditelj Likovne sekcije. Nikada nije bila kod njega, no znala je gdje stanuje. “Netko je izašao”, čula je iz kuhinje dok je zatvarala ulazna vrata. U jednom jedinome satu obišla sam cijelu skromnu povijest Duge Rese: prošla sam pored tekstilne tvornice što ju je koncem prošloga stoljeća podigao bogati bečki trgovac Jeruzalem, vidjela stadion napravljen između dva svjetska rata, navratila do slikovitog Vatrogasnog doma, prošetala kolosijecima željezničke stanice i osjetila smrad pijanoga dima što okružuje brojne gostionice. Kad se dogodi veliki dan mojega života, razmišljala sam šetajući, kad zgrnem prokleti novac, kupit ću teti bicikl. Tvoja me mama uvjeravala da se radi samo o posudbi, rekla je jednom. Godine su, međutim, prošle i od tih riječi nikakove koristi. A znaš, drago dijete, bilo je potkraj četrdeset pete i svi smo počeli razmišljati o novome životu. Ona, tvoja mama, došla je s dvojicom svojih drugova, kamarada, otvorila sjenik i jednostavno uzela bicikl. Trebat će nam za poštansku službu, rekao je partizanski oficir... Krasan bicikl, sigurno ga znaš s fotografije, imao je i pravu registarsku tablicu na prednjem blatobranu. Mnogi su nas uvaženi ljudi molili da im ga prodamo, među njima i gospodin grof iz Novigrada, ali mi to nismo htjeli ni čuti. Otac je govorio da je to najvrednija stvar u kući, nešto što nikako ne smijemo izgubiti. Ali, eto, jednoga je dana tvoja mama došla po obiteljski bicikl i hladnokrvno ga prepustila državi, tim mrkim 41


Irena Lukšić

i šutljivim ljudima koji otimaju da bi stvorili poštansku službu. Nastavak priče znaš i sama. Snašlo nas je prokletstvo. Alfons, tvoj ujak, poginuo je prilikom bijega preko granice, moj muž Stevo sjekirom si je odsjekao pola desne ruke, najmlađa sestra Ivka bacila se pod vlak zbog nesretne ljubavi, prvi mi se sin rodio mrtav, drugoga je ugrizao bijesan pas, treći... da, i radnici su nam srušili kućicu u kojoj smo privremeno stanovali. Danas mi je rođendan, prekinula sam nit neugodnih sjećanja na mjestu koje sam proglasila sretnim: bio je to ulaz u park, jedna stazica iza nespretno postavljene staklene slastičarnice, gdje se pojavljivala neobično dojmljiva pjesma. Možda se zvala Tiffany, a možda i nije imala naslova. U svakom slučaju, kad je riječ o Tiffany Jones – ta ženska je napravila čudo od svojega života! Onaj zgodni tip s bradicom zgrabio ju je za ruku i odvukao u svoj fotografski atelje. Tamo se mala provincijalka skinula u bikini i namjestila ispred objektiva skupocjene kamere. Slušajte me, dijete, rekao je Guy Morgan, fotograf, snimio sam već gomilu lica, ali ako me osjećaj ne vara, tvoje ću umnožiti u milijune primjeraka! I ja ću svoju, ako me osjećaj ne vara, umnožiti u milijune poštanskih bicikla! Nataša se sporo pridigla iz hrpe smrdljivih kaputa: gdje sam? Zašto me boli glava? Isti takav osjećaj imala je i prošle godine, kada je hirovitome profesoru fizike ponudila honorar za prolaznu ocjenu... Ah, ne, ono buđenje bilo je nešto skroz ludo: spopadala ju je mučnina, krevet je bio sav poprskan parfemom i krvlju i jedina slika koja joj se nakon obavljenoga posla stvorila pred očima bio je mrak praznine prostora i vremena. Profesor je u kuhinji nervozno mljeo kavu i pitao je da li bi se ubuduće željela sastajati s njime. Jer kćerka jednoga uglednoga liječnika, kako je rekao, bila je upravo luda za njim, ali se nisu mogli slobodno sastajati zato što su je sputavali histerični i zaostali roditelji, takozvani intelektualci, je l’. Ti, Nataša, rekao je profesor, zapravo imaš divne starce, liberalne: mama ti, kako se priča, već godinama živi s poznatim frizerom, a tata s konobaricom hotela Korana. I baka ti je prava ženska: iako u visokim šezdesetim ljetima, rado prima mlađe muškarce i onda susjedi iz njenoga stana čuju samo hi, hi, hi. Smijeh je taj, draga moja Nataša, energija koju susrećemo u svim procesima u prirodi, od najjednostavnijih mehaničkih 42


Noći u bijelom satenu

do izvanredno zamršenih biokemijskih ili astrofizičkih, zapamti. Ona postoji u mnogo oblika, neprestano preskače iz mehaničke u svjetlosnu, iz toplinske u magnetsku, iz kemijske u električnu, iz svega u sve. Ona je bit i svrha našega postojanja, ta energija, taj smijeh tvoje bake... Natašu baš i nije trebalo odveć nagovarati na avanturu, jer se ionako stalno tužila da nema o čemu razgovarati sa svojim prijateljicama: samo škola, filmovi, revije, pa neki blesavi dečki i ništa više, baš ništa, dok se mnogim ljudima događaju strašno zanimljive stvari. Kad je obavila posao s profesorom Wernerom, kad je, znači, ostavila kapljice svojega parfema i krvi u njegovoj postelji, pitala se da li je to baš prava tema razgovora s neozbiljnim ženskama iz razreda. Kako im otkriti tajnu iznenada ispravljene jedinice iz fizike? Nasreću, prvo se pojavio Željko, a onda i Braco. “Pobijedit ću, je l’ tako?” pokušala je biti vedra. “Mda”, promrmljao je Braco nekako umorno i bezvoljno, kao da se obraća nekome na kraju dugačkog tamnog hodnika, nekome čije ime ne zna i čije pitanje uopće nije razumio. Ustao je s poda, okrenuo Nataši leđa i pokušao na miru zakopčati hlače. “A sad ćemo čuti onaj famozni intervju”, uhvatila ga je za nogu. “Sad ćemo čuti što sam ispričala tvome magnetofonu, zar ne?” Braco se uspio otrgnuti i začas se ponovo našao iza svoje staklene pregrade s titravim instrumentima. Negdje iz dubine zgrade kljucao je podrugljivi muški smijeh. “Rekla sam, sjećaš se, kako se jednoga dana želim sasvim prepustiti svijetu slika. Ne, nisam rekla tako, nego malo drugačije, sjećaš se?” “Da, da.” “Sjećaš se? E, pa onda sigurno znaš što će biti dalje.” “Znam”, pokazao je Braco suhi osmijeh. “Znaš? ... I, što će biti?” “Ništa, požurit ćeš na autobus!” U iznenada nabujaloj tišini Nataša je začula nervozne otkucaje svojega srca – najprije negdje iznad desne dojke, a onda u grlu, duboko u tami hrskavoga tunela, gdje je moralo i svjetlucati poput zalutale krijesnice. 43


Irena Lukšić

Zgrada u kojoj je stanovao likovni pedagog Novak Zvonimir mirisala je, kao i sve gradske kuće s početka ovog stoljeća, na vlažni, tek istovareni ugljen, nemarno pripremljeno kiselo zelje i prekipjelo mlijeko. Zrinka se izlizanim drvenim stepenicama lako popela na prvi kat. Pritisnula je zvono i pričekala časak. Zgrada je najprije zaustavila dah, a onda su se zaredali brojni zvukovi i šumovi iz gornjega kata i prizemlja: tihi razgovor dvoje starijih ljudi, hrapavo zavijanje mlinca za kavu, nabijanje dječje lopte po mekom zidu i sočno kašljanje. Pozvonila je još jednom. I kad se već htjela spustiti strmim stepenicama na ulicu, zvecnule su teške željezne poluge, zaškripala debela hrastova vrata i na kvadratu rastresitoga svjetla pojavio se visoki svjetlokosi muškarac u ljetnoj mornarskoj majici i tankim blijedosmeđim hlačama. “Ja...” zbunila se Zrinka, a pogled joj se zapetljao u profesorovu lijevu ruku, čiji su prsti gnjeckali stranice šarenih novina. Na malome prstu kočio se dugački bijeli nokat. Svjetlo iz stana, pomiješano s neugodnim zadahom raspadanja kartonske ambalaže, činilo ga je pomalo zastrašujućim, nalik na kljun vrlo grabežljive ptice. “Ah, to ste vi, to si ti”, usiljeno se nasmiješio i zalupio za sobom vrata. “Zrinka?” pljucnuo je potom čačkalicu iz ustiju i obliznuo se. Što sad? – nasmiješila se i Zrinka. Je li to nesporazum? Čovjek koji je stajao u polumraku stare činovničke zgrade u samome središtu Duge Rese nikako nije bio onaj poznati, profinjeni i gotovo anđeoski stručnjak za ljepotu. On se, doduše, zove Zvonimir Novak i nosi titulu profesora i ima neobično skoreni osmijeh kakav na fotografijama resi samo američkoga glumca Johna Cassavettesa, ali to nije osoba koja bi je sad mogla razumjeti i, eventualno, utješiti. Ne. Ovaj zbunjeni stanar upravo je iščupan iz tako poznate malograđanske žabokrečine, iz nevjerojatnoga samozadovoljstva i sitosti kojima su obdareni samo krajnje neobrazovani socijalistički funkcionari. Zato je najbolje pobjeći, naći neku izliku i nestati... Reći ću da tražim, recimo... Ama koga? Tko bi, dovraga, mogao stanovati u ovoj očajnoj zgradi?! “Zrinka?” ponovio je profesor Novak svilenim glasom i iza leđa napipao vrata stana. “Pa to si ti, Zrinka. Izvoli, uđi. Dobrodošla, što se kaže. Hajde, samo izvoli. Znaš, da nije bilo tvojega oca, ovaj stan nikada ne bi bio moj. Ci44


Noći u bijelom satenu

jeli život bih se potucao po vlažnim šupama i bezličnim sobama dobrostojećih općinskih službenika, lišen mogućnosti da najbolje godine svojega života posvetim umjetničkome stvaralaštvu. Tvoj otac bio je u pravome trenutku predsjednik stambene komisije i ti, eto, svraćajući u ovu posve nestvarnu zgradu, možeš zapaziti pločicu s mojim imenom. Ta uđi, Zrinka, zaboga! Uđi. Nije ovo neki raj, barem ne dok moram trpjeti okruženje ljudi različitih interesa i navika, ali ipak mogu uzeti ključ, zaključati prokleta vrata i lijepo meditirati. A sad zbilja uđi, Zrinka, pa unutra nema nikoga! ...” Zrinka je s nekom neodređenom nelagodom prekoračila kvadrat beskrvnoga svjetla na stubištu i našla se u povećoj prostoriji koja je možda služila kao predsoblje, a možda i nije. Možda je to bila kuhinja ili blagovaonica. Zrak je mirisao na ulje za loženje i pastu za cipele. “Nemoj obraćati pažnju na ovaj nered, molim te”, profesor je vrškom tankoga prsta usmjerio Zrinku prema kauču. “Dobro znaš da je ovo moje privremeno boravište, jedna nepostojana točka... Ah, nemoj me gledati tako zapanjeno, govorim figurativno. Želim ti objasniti da zapravo živim u svijetu koji je nevidljiv za grubo ljudsko oko i neopipljiv za neosjetljivu ruku. Ovaj prostor je tek predvorje jednoga višega postojanja.” Svijet filozofije, logike, povijesti, književnosti i tako dalje, kimnula je Zrinka i blago se nasmiješila uglovima teško namazanih očiju. No, gdje su slike? “Izvoli, sjedni”, rekao je Novak i još je jednim blagim dodirom požurio prema kauču koji se Zrinki, kad su se prvi put otvorila vrata ovog tajanstvenog stana, učinio kao dobro čuvani ulaz u spilju čudesa. Zidovi su bili bijeli, čisti, bez ikakvih ukrasa. Uski kauč, tanka drvena polica s nekoliko skupih knjiga što je obrubljivala ovu gotovo brodsku postelju te jednostavan noćni ormarić sa svjetiljkom u obliku raščupane glavice zelja predstavljali su jedini namještaj u ovoj sobi. Dječjoj sobi, dometnula je Zrinka. “Sjedni, molim te”, Novak se teatralno naklonio ispred glavice žilavoga svjetla. “Ne, ne mogu... izgužvat ću suknju.” “Ma hajde, samo sjedni... Ha?” “Ne, zaista.” 45


Irena Lukšić

Pa što si onda došla, glupačo? – sigurno je pomislio čovjek kojemu je dugovala zahvalnost za sve lijepo što ju je snašlo ovih snježnih dana, za prvu nagradu na smotri amaterskoga stvaralaštva, za izbjegnut susret s neznanjem iz matematike, za izliku izbivanja iz kuće pune bake, za mnoge zanimljive knjige koje je pročitala u časovima utučenosti, za hrabrost koja joj je pomogla da se odijeva tako svjetski. Pošto je onda došla u njegov svijet? “Skini suknju. Osjećat ćeš se ugodnije.” Zrinka je spustila torbu na pod, zatim se izvukla iz kratke suknjice vješto, kao da preskače gusto postavljene crte dječje školice. Hop i hop. “Eto vidiš kako je sve na svijetu jednostavno”, zapljeskao je Novak i zgrabio beživotnu crnu krpu s poda. “Da popijemo nešto?” Mrak je izradio ljupku kuglu ispred ulaza u kuću tete Rozike. Izdaleka se činilo kao da nečija skrivena ruka posipa šećer po pokladnom kolaču. Iako je cijeli krajolik stezao snijeg, mirisalo je na selo i pješačenje s ugodnim umorom u nogama, zapravo na ono proljetno prijepodne prije dosta godina kad su u zraku lebdjeli komadići zelenih maslačaka, a dolje, po zemlji, osjećala se prisutnost tek izleglih pilića, dunja na ormaru i šarene mačke ispružene uz štednjak. Mama je teško hodala i zato je predložila da malo gledamo lepršanje bijelih padobrančića. To pada snijeg, rekla je, to pada snijeg oko moje rodne kuće, lijepo i nježno, kao u djetinjstvu. Tetka je bila mrzovoljna, sigurno nije ništa vidjela ili je možda bila ljuta što joj se stalno nešto plete pod nogama, pa je pričala kako su kokoši počele kvocati i zato im treba glavu umočiti u kantu hladne vode da dođu k sebi. A mama je dugo gledala taj izuzetni maslačkov snijeg, čak je i darove predavala vani – dva paketa bijeloga damasta zamotana u Arenu, limenu kutiju bombona 505 s crtom i nekoliko krupnih naranči sa žigom Jaffa. Zatim je Rozika promijenila temu razgovora: pitala je da li bi bilo pametno da njena vanbračna kći Danica u molbi za stan navede da joj je tetka sudjelovala u narodnooslobodilačkoj borbi? Ha? Ta Danica bila je jedna od mnogih osoba o kojima sam razmišljala lupajući na vrata ove čudne kuće. Da li ona uopće tu stanuje? Je li se uspjela dokopati stana? Ako jest, onda sigurno u miru tamani svoje omiljene vinjake i pjevuši 46


Noći u bijelom satenu

starogradske melodije. Ako pak nije, neka podcrta formulaciju tetka mi je sudionik NOR-a. Ljudi će shvatiti da time želi reći kako su partizani pokupili krasan bicikl iz sjenika njene majke. Jer tim nesretnim ljudima s velosipedom je oduzeto nešto neobično važno, nešto što publika sa strane niti ne zamjećuje ili se samo pravi da to nije dostojno njene pozornosti. Kad se vratila kući, Tiffany je našla Jo u euforiji: dolazi Tom, njen momak, koji će je zaprositi. Hura! A sutradan je pak k Tiffany navratio Mr. Morgan i pitao je da li želi postati poznata manekenka. Pa naravno! Ionako je izgubila posao u fatalnom kafiću. Međutim, na audiciji u znamenitom studiju Whirl žiri se odlučio za neke druge ljude. Eto, tako je to u životu. Lijepe stvari pucaju poput mjehura od sapunice i ostavljaju iza sebe bezbroj kapljica gorčine. Tako je razmišljala Tiffany dok je ležala u kadi punoj tople i mirišljave vode, dok je negdje u zraku lebdio zaključak da bi ipak bilo divno postati manekenka. Tijelo za sanjarenje. No, kako to misli postići? Kako uspjeti? Jednom je već odbijena. Dvaput se ne može u istu vodu. Ili pak može? Da, da, rekla sam, ovo je za vas, samo za vas. Slika je nagrađena i nosi moj potpis. Želim vam je pokloniti zato što nosi toliko dobrih želja i nadanja, toliko ljubavi i radosti. Otvorite vrata, pogledajte je: ona je cijeli jedan svijet, mali svemir s odlično podešenim vibracijama. Pogledajte! Provirite! Čak i iz oklopa mraka, hladnoće i šećera što se satima izdašno posipao s nenaklonjenoga neba, ta slika je nosila obrise pomno preklopljenoga bicikla. Uzmite je i veselite se zajedno sa mnom. Meni je danas neki poseban rođendan! Britki zrak Nataši nije donio toliko žuđeno olakšanje: ona dva slatka keksa što ih je pojela u obećavajućem mirisu Radio Karlovca, na prljavim listovima časopisa Eva i Adam, neprestano su se dizala na površinu nepodnošljivo uzbibanoga mora, površinu koja se osjećala čak do nosa. Negdje između tih komadića plutali su i komadići razgovora s Bracom, zapravo jedno jedino pitanje koje je izgubilo odgovor: Hoćete li našim slušateljima otkriti svoje planove za budućnost? Riječi su se pojavljivale uporno i nametljivo, kao autobusi s pogrešnim tablicama na snijegom zavijenoj stanici. Hoćete, nadiralo je, slušateljima otkriti i budućnost kao imena prigradskih naselja Zadobarje, 47


Irena Lukšić

Mala Jelsa, Krnjak i Šišljavić. Tko bi sada stanovao iza tih mogućnosti? Tko? Tko može bez nervoznog smijeha odgovoriti na užasno pitanje meritornoga žurnalista? Tko može zamisliti i osmisliti moje daljnje planove? Možda Željko? Zamisli da predložim tom tipu da dođe po mene onom svojom oklopnom žabom zvanom citroen! Zamisli! Znaš kako bi reagirao? Ovako: u redu, Nathalie, dolazim po tebe u Karlovac, ali uz jedan uvjet! Klekni ovako pijana nasred ceste i zamoli me da ti oprostim za sve gluposti što si ih izvukla u razdoblju od mog razglašenog rođendana pa do vaše još razglašenije izložbe. Sjećaš se što si sve pričala? Ne? Baš neobično! Onda te moram podsjetiti: eto, navodno si vidjela Ključarić Biserku kako u prozirnim gaćicama pleše na mome radnom stolu... Za inženjera Ramljaka rekla si da je pokvarenjak svinjski stisnutih očiju i da si ga uhvatila kako ti u sandučić ubacuje hrpu prostih pisama... Spominjala si i stanovitog Stišćak Peru ili Jožu, stručnjaka za obnavljanje himena, pa košarkašicu Davorku zvanu Preklapača, neku njegovateljicu iz dječjeg vrtića i tako dalje. Zato klekni nasred ceste, po mogućnosti gola, da ljudi vide kako ti se trese onaj debeli madež ispod pupka, i zamoli me da ti oprostim za sve što si pomislila!... Znam, trebala sam shvatiti da se moji planovi roje poput crvenih karlovačkih autobusa s pogrešnim tablicama, da nestaju, pa se opet pojavljuju i tako potiču varljivu nadu u drukčiji život. Ali, odnosi među stvarima i ljudima nisu tako jednostavni kao što se to čini. Iznijet ću ti samo jedan primjer, jako svjež. Mira i ja radile smo plakate za maturalnu zabavu na tavanu njene kuće. Trenutke pamtim po pucketanju blijede vatre u peći i zatupljujućem smradu lož-ulja. Vrijeme je nekako sporo prolazilo, kao da je taj tavan nečiji san, u kojemu se ne može koraknuti ni naprijed ni natrag. Jedino je Mira mogla stalno skakati pred starinsko zrcalo i podcrtavati oči debelom crnom olovkom. To mazanje bilo je besmrtno: kad joj je ruka promašila crtu, jednostavno je pljunula na vrh kažiprsta i masni crni pojas začas se povukao u potreban red. Oči koje je naposljetku dobila uopće nisu bile njene oči nego tuđe. Možda Kleopatrine ili Helenine. Nije bitno. Bitno je da sam ja cijelo vrijeme pričala silne gluposti: kao, znaš, Mira, Željko me lukavo izvukao sa sata fizike i onda smo se vozili u njegovom novom citroenu, pa Željko je cijelu noć svirao na svadbi predsjednika omladinske organizacije i stvarno se nagledao 48


Noći u bijelom satenu

svakojakih svinjarija, te Željko je dobio anonimno pismo od neke nevjerojatne idiotkinje, velim, Željko je dobio nepotpisano pismo od neke nevjerojatne idiotkinje. Mira se samo smijala, rastezala je pred bakinim zrcalom usne od uha do uha i govorila da su svi muškarci stvarno isti, što znači bezosjećajni i krajnje sebični, jer ženu drže rupom u koju se može umočiti, ali ne i zagledati, jer ta rupa je ponor, beskraj koji nema veze s čovjekom nego sa svemirom. Kad je bila gotova s mazanjem i smijehom, plakati su bili spremni za lijepljenje i mi smo sišle na površinu Zemlje – ona lako i vedro, a ja s osjećajem jezive rupe u svemiru. “Pa, hoćete li nam naposljetku ipak reći koji su vam daljnji planovi?” ponovila je Nataša oblaku benzinskoga smrada, iza kojega se naziralo lice u sivoj uniformi. Nalazila se, znači, u autobusu koji ju je vozio kući. Kojim je požurila kući. Aha. “Duga Resa”, rekla je tiho. “Ti si, curo, očito bila u nekom veselom društvu”, nacerio se kondukter i škljocnuo spravicom koja je isplazila malu bijelu kartu. Nekoliko glava sa sjedišta oko kondukterova trona znatiželjno se podiglo uvis. Netko se i podlo nakašljao. “Pa uzmi kartu, što gledaš!” Nataša je gurnula ruku u džep stare vjetrovke: mrvice, spajalice, papirić od bombona. A gdje je novčanik? “Pet banki”, dodijavao je kondukter. “Ili pedeset novih para, kako ti više odgovara. To je kao za tebe!” Drugi je džep bio potpuno prazan. Gdje je novčanik? Gdje je maramica? Gdje je ključ od haustora? “Onda?!” dreknuo je čovjek u sivom. “Hoćeš li već jednom platiti kartu ili nećeš?” Nataša je osjetila kako joj obrazi gore, plamte, i podmukli požar proždire misleći dio glave. Gdje je novčanik? Zašto nema maramice? Otežali prsti ponovo su istražili drugi džep: ništa. Kondukter se ozbiljno namrštio. I putnici su pojačali žamor. Gdje je novčanik? Što se dogodilo?

49


Irena Lukšić

“Mislim...” promucala je Nataša pretresajući po tko zna koji put džepove, “mislim da sam uzela tuđu vjetrovku...” “Ma hajde! Uzela si tuđu vjetrovku?” izbuljio je oči kondukter i naklonio se zahvalnoj publici. “Uzela si, veliš, tuđu vjetrovku? Onu bez novčanika, ha? A svoju si, reći ćeš, ostavila negdje u parku, ha? Ili ti je možda ostala kod kuće na klaviru, ha?” Nataša je bespomoćno izvrnula džepove. “E pa, nećemo tako! Nećemo tako! Simo! Simo! Stani, Simo, ima izlaz! Stani!” Nevidljiva sila iz prednjeg dijela vozila munjevito je povukla crtu. Stop. Ovo je kraj. Nema više. “Pička ti materina!” prostenjala je Nataša i spustila se u hladnu bjelinu pustoga krajolika. Svjetla Duge Rese njihala su se zajedno s podrugljivim zvijezdama nedohvatljivoga obzora. Vlažni vršak Novakovog prsta zaustavio se na neprijateljski izbočenoj bradavici naježene dojke. “Što je? Bojiš se da netko ne otvori vrata, ha? Neugodno ti je?” Zrinka je dohvatila musavu čašu s noćnog ormarića i otpila posljednji gutljaj. Fuj. Vonjalo je na ljepilo, kišna podneva i ukor pred isključenje. Na tako poznatu uzaludnost. “Polako, smiri se”, šaputao je Novakov vreli dah na njenome trbuhu, “ovakve situacije rađaju najveća umjetnička djela. Sjećaš se, Zrinka, više puta smo na sekciji pričali o tome... I tvoja nagrađena slika rezultat je konflikta s okolinom. Mislim da su to bili dani kad ste ti i Nataša pošarale školske ormare, kad ste po njima ispisivale različite hipi poruke, make love not war i tome slično, a ja sam vas potom tako grozno izgrdio... Zrinka, slikale ste krasne stvari, velike, neponovljive!” “Voli me!” rekla je Zrinka neočekivano dubokim glasom. “Silno me voli!” “Ja...” Novakov se dah rasplinuo negdje u gaćicama. “Ja sam tvoj duhovni otac, inspirator i pokretač životnih sokova.” “Voli...” 50


Noći u bijelom satenu

“Zrinka, umorna si, uzbuđena i uzrujana, teško se kontroliraš, možda niti ne znaš gdje se nalaziš i što zapravo hoćeš... Idi kući, istuširaj se i pusti da ovaj dan završi kako završavaju svi veliki dani našega života: u snu!” San! Što je ono sanjala na tako značajan dan? Da! Netko je slavio veliki svemirski rođendan i cijelo se vrijeme pravio da to nema nikakve veze sa svakodnevnim životom. Kad su se podijelile sve karte – a kartalo se, kao na svakom pravom slavlju – netko neupadljiv konačno je uključio radio i prostor je ispunila toliko željena top-lista... netko je poželio Zdenku Vučković, Nije li čudo to, netko je pak naručio Što je bilo, bilo je od Miše Kovača, dok je bilo i takvih koji su se našli u Naš dan je umro Ane Štefok... Da, da, i što je bilo dalje? Što je stvarno bilo dalje? “Ništa”, odgovorila sam. Mama je sjedila za stolom i uz svijeću prebirala po sličicama Tiffany Jones u Plavom vjesniku. Linoleum je zaudarao na proliveni konjak i mokre šibice. Mali kuhinjski prozor gledao je na park pun čudesnih bijelih figura. Primijetila sam da svaki put, ama baš svaki put kad bi puhnuo vjetrić, odnekud stigne prelijepa pjesma za sjećanje: Noći u bijelom satenu. The Moody Blues.

51


Irena Lukšić

Mala antologija kuhinjskih krpa

Too young to die, too old to rock’n’roll. Jethro Tull Kasnim! – nervozno sam pljucnula na plastični poklopac novog ručnog sata i shvatila da je autobus iz Pule prošišao riječkom cestom prije punih deset minuta i da sad, možda poluprazan i željan zanimljivih putnika, uplovljava u Karlovac. Stajala sam na asfaltnome uzvišenju i pitala se kakvo bi se to čudo moralo dogoditi da ipak stignem u Zagreb? Kakvo čudo, ha? Hoće li uskoro naići drugi autobus, neka izvanredna linija iz srca Dalmacije, ili će se stvoriti davno zaboravljena gimnazijska kolegica s kolima od kojih poštenome svijetu zastaje dah? Ili pak neće naići nitko? Jer u okolici je još uvijek ukopana jugoslavenska vojska i granate iz obližnjih uporišta Kamensko i Cerovac začas mogu prekinuti svaki promet između južnog i sjevernog dijela Hrvatske... U džepu staroga ogrtača napipala sam tvrdi bombon. Ako je bronhi, rekla sam, od Zagreba neće biti ništa, ako je kiki – dogodit će se neko čudo. I gle! Tek što sam dovršila misao, zaustavila su se jedna kola, a iz njih se pokazao crnokosi muškarac srednjih godina, kvalitetno uhranjen, s debelim obrvama što su poskakivale u ritmu micanja prstiju. Čudo! “Idete u Zagreb?” Kimnula sam. “Mhm”, zavrnuo je nosom kad sam se zavalila na meko sjedište do njega, “koji dobar miris! Mhm! Sigurno nešto uvozno.” “Cinnabar”, rekla sam pomalo zbunjeno. “Miris u kojem sam se našla. Miris tajanstvenosti, dubine, zaokruženosti i radosti”, nastavila sam raspoloženo. “Za mene je ta tekućina neobično tvarna, teška, baš kao neki kaput ili vesta, i ja je upravo tako nosim.” 52


Noći u bijelom satenu

Cesta kroz Mrzlo Polje klizila je fino i meko i od te lakoće razgovor se nekako sam od sebe istopio. Gušio nas je samo tvarni miris Cinnabara i sunce koje se na dugačkom komadu ravnog puta iznenada uvuklo u kabinu. Pa dobro, kad je tako: zažmirila sam i zamislila da se nalazim u svojoj sobi, da upijam pigmente i lako podnosim pogled nepoznatoga čovjeka. A on, taj nepoznati tip prostodušnoga smijeha, sjedi s lijeve strane i gleda moje lice osuto sunčanim pjegama, vrat s dvije duboko utisnute bore, možda zlatni lančić s privjeskom u obliku dimnjačara, pa grudi s velikim blijedim bradavicama te na kraju trbuh, pun skrivenih jastučića masnog tkiva koji će se jednoga dana razrasti u nešto vrlo ružno. Gleda, dakle, i zapaža omamljujući miris deodoranta White flowers. Usput pita kamo žurim. “Žele napraviti intervju sa mnom.” “Da?” trznuo je desnom obrvom i lijevim malim prstom. “Da, da, ali ja ne vjerujem da će intervju išta promijeniti u mome životu, znate. Ne vjerujem i gotovo. Jer pričanje o sebi nalik je besmislenome kotrljanju teškoga kamena po mračnome stubištu, kotrljanju koje uvijek pokrene i sve ostale usputne stvari kao što su trnovita ograda, lijepa slika na zidu ili sat koji zvoni uzalud. Pritom je, dakako, cijeli dvorac s odvratnim pustim stubištem nevidljiv, izgubljen u svemiru.” “To su, po vama, intervjui?” nasmijao se vozač. “To su intervjui.” “Vidite, gospođo ili gospođice”, ovdje je zastao i upitno me pogledao, ali ja nisam reagirala, “mene, znate, nikada nitko nije intervjuirao, a povoda i razloga bilo je bezbroj. Ja sam, naime, izumitelj i trudim se da mi se ime nađe upisano u zlatnoj knjizi nacionalne povijesti. A vi izbjegavate intervjue... nije mi jasno, ne razumijem!” “Zapravo ne izbjegavam”, pojasnila sam. “Samo osjećam strah. Jednostavno se nečega bojim. I neugodno mi je.” “Vidite, ja sam prije nekoliko godina izumio stroj za samoproizvodnju električne energije, koji, kao što mu i ime kaže, sam, bez pomoći klasičnoga pogona, proizvodi struju. Dovoljno je, eto, da uzmete obični utikač i gurnete ga u utičnicu, kao što, recimo, uštekavate mikser ili fen, i strujni impuls iz 53


Irena Lukšić

mreže pokrenut će veliki kotač s običnim dječjim lopaticama. Dalje vam, nadam se, ne moram tumačiti jer znate i sami da se ova turbina nalazi na kanalu s vodom. Iskorištena voda odlazi u omanji bazen na terasi i tamo se zagrijava uz pomoć zakrivljenih zrcala i sunčevih kolektora. Topla se voda potom cijevima upućuje u radijatore i tako dobivamo zatvoreni korisni krug. O, koje iznenađenje, pa mi smo stigli na autoput!” Dok smo šutjeli, gledala sam unutrašnjost neobičnoga automobila, pustoga poput dlana osobe nesklone velim životnim avanturama. Vozač je, naime, pomno uklonio svaki trag moguće osobnosti i želje za razonodom – kasete, novine i cigarete. “No”, razgovor se obnovio negdje pred skretanje za Jastrebarsko, “prošle godine sam ipak na neki način dospio u novine. Dogodilo se slučajno, kao što se sve značajne stvari zbivaju posve slučajno. Jednog sam jutra, naime, u donjem toku Mrežnice dignuo nevjerojatno veliku štuku i dopisnik Večernjeg lista morao je doći k meni: hajde, veli on, nekakvi Josipović, da te stavim na sportsku stranicu, da ljudi vide kakva čudovišta plivaju u najljepšoj hrvatskoj rijeci. I pitao me kako sam dobio tako veliki primjerak. Pa, velim ja, oprezno sam zatjerao čamac u plićak, mrcina je nešto vrebala iz šaša i dalje nije teško zamisliti... Eto, bio mi je to prvi i jedini put da sam dospio u novine. Prvi i jedini. Ali kao da i nisam nikuda dospio, jer taj Josipović mi je skroz izvrnuo prezime, skroz, do neprepoznatljivosti. Umjesto Hrovat, zamislite, napisao je Horvat! Tako je ispalo da ja uopće nisam bio ja nego netko drugi, to jest da je štuku ulovio neki Horvat!” “Ah, što se može!” uzdahnula sam i spustila glavu. Dolje, na plastičnom podmetaču, blistao je novčić. Sreća! Vozač ga je, međutim, prvi spazio i podigao. “A da odemo u Pariz?” upitala sam nakon još jedne podulje trake tišine. “Da ostavimo sve i odemo u Pariz?” Čovjek me začuđeno pogledao preko zamagljenog retrovizora. Kao: jesi li ti pri sebi?! Kakve su to gluposti? Ako ne znaš lijepo pričati, onda radije šuti! No, šutnja u automobilu nešto je veoma mučno. Uistinu mali broj ljudi primjećuje da skučen i k tome do besvijesti bezličan prostor kabine 54


Noći u bijelom satenu

onemogućuje pravilno razvijanje misli. Putnik na prednjem sjedištu automobila nikad ne sanjari. On nikad ne razmišlja o stvarima koje bi se mogle dogoditi, jer ga kroz vjetrobransko staklo luđački bombardiraju slike banalnoga krajolika kroz koji se kreće: uredno okrečene voćke, kućice s puno cvijeća na prozorima, lepršavo rublje na konopcu. Mogli bismo, dakako, zažmiriti i reći da se na neko vrijeme isključujemo iz stvarnosti, ali tada bi nam došlo zlo. Na posljednjem kilometru autoputa ukazala se nesvakidašnja živost. Na prostranom parkiralištu stajalo je više jarko obojenih autobusa, bezbroj putničkih automobila i dva dugačka kamiona. Ispred kockaste zgrade policije nazirala se pozornica sklepana od sirovih dasaka, na kojoj su nestrpljivo tapkali glazbenici u crvenim odorama, puhači i udaraljkaši. “Gle, pa tu su i nezaobilazni cura i dečko u narodnoj nošnji”, rekla sam. “Očito je, dakle, da se priprema velika svečanost. Vidim i reportažna kola Hrvatske televizije i novinare, evo, ona ženska u plavom kombinezonu je Žnidaršić Helena iz Vjesnika, znam je, ima vanbračno dijete s poznatim talijanskim glumcem...” “Da?” moj je vozač spustio staklo, izvukao mesnatu ruku iz ugrijane kabine i, dakako, zabubnjao prstima po krovu. Kad su široke gume našeg lijepog automobila uplovile u olovni kanal između dvije naplatne kućice, iz ljepljive mase nazočnih odjednom se izvukao mršavi čovjek s tamnim naočalama i zapiknuo nam mikrofon u kabinu. Moj vozač zastao je zinut sa sto hrvatskih dinara među prstima, koje je kanio dati kao cestarinu. “Dobar dan”, rekao je čovjek s mikrofonom, “čast nam je što vas mogu izvijestiti da ste upravo dospjeli u središte pozornosti našeg specijalnog programa!” “Što? Da nisam milijunti putnik?” pokušao se razvedriti vozač. “A ne!” odmahnuo je čovjek s mikrofonom. “Radi se o nečemu puno originalnijem. Vidite, veliki pobjednik u našemu kvizu, svima dobro znani inženjer Lovrenčić, zamislio je da putnik, odnosno putnici vozila koje točno u podne stigne na naplatnu kućicu broj dva iz smjera Karlovca...”

55


Irena Lukšić

Vozač, međutim, nije dočekao najnapetiji trenutak svečanog dolaska u predvorje hrvatske metropole, nego je svom silinom nagazio papučicu gasa, a kola su se propela poput najboljega generalskoga konja, preskočila ćoškasti betonski štitnik i pojurila natrag prema Karlovcu. Zaboga, suho sam vrisnula, što je sad?! Pa tko me to pokupio na cesti? “E, jebem ti sunce!” rasprsnulo se kabinom zajedno s tupim struganjem zdepastoga mjenjača. Kad sam otvorila oči, ukazao mi se krajolik od maloprije, samo s druge strane. Htjela sam pogledati na sat, no nisam se uspjela koncentrirati. K tome, desna prednja guma naletjela je na nezgodnu rupu, od čega se cijelo vozilo zatreslo poput kante za smeće, te ionako ne bih uhvatila sliku kazaljki. I bojala sam se, strašno sam se bojala. Do kosti. “Kamo me vozite, dovraga?! Stanite!” “Bez brige, idemo u Zagreb”, rekao je vozač umirujućim tonom, pokušavajući usput izbrisati crvenilo što mu je odnekud naviralo u debeljuškaste obraze. “Skrenut ćemo kod Jaske i onda se starom cestom normalno uvesti u grad.” Čemu, zapravo, cijeli taj spektakularni bijeg od sreće? – pitala sam se. Zašto čovjek u najljepšim godinama svoga života, koji usput žarko želi biti intervjuiran i slikan, izumitelj i uspješni sportaš, odjednom panično bježi od mikrofona i kamera? Nevjerojatno, nešto doista nevjerojatno! I dok sam tako razmišljala, pogled mi je nehotice skliznuo na njegovu desnu ruku, upravo grčevito slijepljenu za volan, na nabrekli prst s kojega je svjetlucao vjenčani prsten u obliku poznate pirelli gume. Mda, čovjek je sretno oženjen. I zaista nije teško zamisliti njegovu ženu. Justini H. ama baš ništa nije bilo po volji, ni muž, ni kuća, ni prijatelji, a niti ona sama. Što je svakome od nabrojenog falilo – nije znala objasniti, osjećala je jedino da je sve na ovom svijetu krivo nasađeno i da se tu ne može ništa. Neraspoloženje ju je hvatalo već s prvim trenucima novog dana, s prvim koracima u kuhinji i prvim mrljama na stolnjaku. Pa čak i kad je muž bio na službenome putu, ona je pronalazila mrvice na stolu i dlačice po umivaoniku 56


Noći u bijelom satenu

i ljutila se. I baš kad bi pomislila da joj on možda smeta, da je iritira svaka njegova kretnja ili sitnica, shvatila bi da ga ipak nezadrživo voli i da ne može bez njega. Zato nije pretjerano gunđala kad joj je rekao da ide u Zagreb po neke dijelove za svoj stroj te da će usput posjetiti brata invalida u Zaprešiću. Gunđala je tek tako, više da se oglasi na sebi svojstven način negoli da izrazi stvarno mišljenje, jer on možda ne bi shvatio prave obrise njenoga zadovoljstva. On sigurno ne bi shvatio koliko je važno imati svoj dan života. On ne bi mogao shvatiti da jedna posve obična, mala žena, jedna Justina H., prodavačica obuće, želi imati svoje pjesme i svoje snove. “Da, tako ti je to, draga moja Justina”, nazdravljala je mala prodavačica svome liku u velikom sobnom zrcalu, “sve je moguće na ovome svijetu, i lijepe i ružne stvari. Ta sjećaš se koliko je Glorija, Doris, Anamarija i Apolonija pronašlo smisao života? Sjećaš li se koliko je Rozalija, Normi, Diana i Emilija stavljalo vjenčić zvan happy end na najvažniji isječak svoje životne priče? Hajde stoga, Justina, samo hrabro naprijed! Sreća je dostupna svima, kako poručuje naslov posljednjeg sveska poznatog Erotskog romana.” Kad je posrkala posljednju kap skupoga viskija, Justina je pažljivo odložila čašu na pluteni podmetač i pritisnula nazubljeni kotačić blistave štoperice: klik! Idemo, vrijeme je počelo istjecati. Dragocjena je svaka minuta, svaka sekunda i čak svaka desetinka sekunde. Trenutak radosti je sad i nikada više. Zatim je iz kose izvukla svijetloplave bodljikave viklere, zgrabila četku kupljenu prošle godine na Velesajmu i počešljala se. “Izgledaš divno, draga”, u sobu se neopaženo ušuljao šapat njenog posljednjeg junaka Jeffa. “Čarobno!” Još samo jedna zelena pločica, još samo jedna zelena pločica s oznakom prijeđenih kilometara, pulsiralo mi je u sljepoočnicama, i opalit ću tog idiota torbom po glavi. Neka ga pritom i ubijem, jer među raznim prčkarijama imam kišobran, rokovnik i tvrde korice s čekovima Karlovačke banke. Neka, ponavljam, jer da je prije dosta godina sirota Krivačić Jadranka bila toliko prisebna da odalami napasnika, danas sigurno ne bismo mahali njenom pričom kao primjerom velike opasnosti što je nosi svaki metar ove krasne ceste. Krivačić 57


Irena Lukšić

Jadranka je, kako smo čitali u tjedniku Arena, u rubrici Sudbine, jednoga poslijepodneva zaustavila kola beskrajno finoga gospodina i ništa ne sluteći zamolila ga da je poveze u Zagreb. A čovjek u privlačnome automobilu bio je fin i pristojan samo do prvih hrastovih debla u selu Draganići: čim su se kuće prorijedile, nepoznati muškarac naglo je zaustavio svoj metalik plavi BMW, izvukao pištolj astra 7,65 i naredio svojoj suputnici da se skine. I tako dalje. Ne bih o tome duljila jer svatko koga zanima slučaj nevine autostopistice i brutalnoga silovatelja može prelistati stare brojeve spomenutog obiteljskog magazina i dočarati si pakao putovanja s nepoznatim finim gospodinom. “Stani!” vrisnula sam iz sve snage. “Stani! Ne idem dalje!” Uhranjeni vozač samo je trepnuo papučicom gasa, ali nije smanjivao brzinu. Je li on silovao Krivačić Jadranku? Jest! On je! “Stani, pizda mu materina!” navrla mi je krv u obraze. Automobil se poslušno pokupio na svježe ošišani travnati rub ceste. Vozač me na trenutak zapanjeno pogledao, a onda se nijemo vezao uz vrlo udaljenu točku na obzoru kao da ima neke suze koje mora krišom pustiti van. “Ispalo je krajnje glupo, znam”, prozborio je naposljetku. “Vi sigurno mislite da sa mnom nešto nije u redu, da nisam sav. Ili vam se glavom vrzmaju poznati slučajevi silovanja uz cestu... Uvjeravam vas, gospođo ili gospodična, ne znam kako da vas oslovim... ” Nakašljala sam se u stilu e, sad je dosta. “Evo”, zagnjurio je hitro ruku u stražnji džep napetih hlača, “pokazat ću vam svoju osobnu kartu...” “Ma idi u kurac ti i tvoja osobna karta!” bijesno sam gurnula vrata i iskočila iz vjerojatno ponajboljih kola koja su mi ikad stala na cesti. Pokupila sam i oblačak čarobnog Cinnabara, jer kreten doista nije zaslužio tako dobar miris u svojem smrdljivom autu, Nije, dakako, zaslužio ni auto. Na drugoj strani autoceste, na trakama, znači, što vode za Zagreb, pojavio se ukusno obojeni autobus Istratransa iz Labina i povukao me u svoj stražnji dio. Bože, koliko sam vam zahvalna za ovo, rekla sam tiho. “Jeff!” kriknula je Justina i bacila se na postelju iz koje je samo dva sata 58


Noći u bijelom satenu

ranije ustala premorena od jučerašnjega velikog pospremanja. Eh, Jeff... Htjela mu je toliko toga ispričati, rasprostrti cijelu životnu story, no vrijeme je neumitno prolazilo sa svojim dragocjenim minutama, sekundama i desetinkama sekundi, pa bi govorenje bilo ravno strašnome ubojstvu, zar ne? Jeff je sve odlično razumio i već je krenuo usnama, tako krasnim senzualnim usnama, i jezikom niz njen drhtav trbuh, ostavljajući vlažan trag poput vrtnog puža, zatim je zaobišao meke kovrčave dlačice i spustio se na glatka i mirisava bedra. Justina je negdje duboko u utrobi kriknula, no Jeff nije obraćao pozornost na to, nego je i dalje vatreno lizao i razarao jezikom. Justina je radosno širila butine i približila treperavu mačkicu njegovu zajapurenu licu. Za to vrijeme on ju je svojim svojim snažnim rukama ščepao za primamljive guzove i privukao sebi. Umalo je luđački kriknula kad joj je prešao hrapavim jezikom po osjetljivoj dražici. Uhvatila ga je za potiljak i pritisnula mu lice na razbuktalu mindžu, uzbuđena njegovim tako znalačkim lizanjem, ushićeno vrišteći dok joj je uvlačio jezik između skliskih usmina. Dok je pohotno oblizivao raskošni dlakavi otvor, Jeff je glasno mljackao. Kao pozdrav dobrom jelu. “Divan si”, prostenjala je Justina kao kroz maglu. Osjećala je neuobičajenu tromost, zapravo omamljenost u udovima, no ponavljala je dalje, dalje, znajući, naime, da mora ići dalje, inače će zaspati, klasično, s cigaretom među zubima i osjećajem posvemašnje ispuhanosti. “Jeff, dođi!” Kuhinja je mirisala drukčije no inače. Mirisala je na jelo koje je Justina odavno željela pripremiti svom lijepom prijatelju, ali se nije usuđivala priznati što zna. Na stolu su gorjele nevjerojatne ružičaste svijeće tipa happy together. “Ovo su pastrve s bijelim vinom”, rekla je ponosno. “U samoposluživanju iza ugla kupila sam šest pastrva, 10 dag šampinjona, jedan limun, glavicu luka, 8 dag maslaca, pola litre suhog bijelog vina, 2 dl slatkog vrhnja, žlicu nasjeckanog peršinova lišća te malo soli i papra.” “Božanstveno!” pogledao ju je Jeff svojim prodorno plavim očima. “Kako si samo od toliko običnih stvari uspjela napraviti umjetničko djelo?” “Ah, nije to ništa, dragi”, namignula je Justina urotnički. “Prvo sam pomno očistila pastrve. Potom sam očistila gljive te ih oprala, obrisala i natopila li59


Irena Lukšić

munovim sokom. Tri dekagrama maslaca zagrijala sam na vječno uključenom štednjaku, dodala gljive, posolila, popaprila i zalila s toliko vode da gljive budu pokrivene. Kad je sve to provrilo, poklopila sam i kuhala dvije minute. Zatim sam posudu maknula sa štednjaka. Luk sam pak posebno oljuštila i nasjeckala te ga stavila pržiti na tri dekagrama maslaca da postane slatkast. Kad je poprimio odgovarajuću boju, položila sam pastrve, zalila ih vinom i pokrila alufolijom te sve zajedno strpala u pećnicu zagrijanu na 230 Celzijevih stupnjeva. Pastrve sam pekla 20 minuta uz povremeno, dakako, zalijevanje sokom. Kad je operacija privedena kraju, prihvatila sam pastrve i pažljivo ih prenijela na zagrijani pladanj. Sok od prženja nisam bacila, već sam kuhala na visokoj temperaturi dok se nije zgusnuo. Zatim sam primiješala vrhnje i nastavila kuhati sve dok nije nastao kremasti umak. Dodala sam i sol i papar. Naposljetku sam oslobodila i štednjak te jelu dodala preostali maslac narezan na listiće i izlupan žlicom za snijeg. I eto, tako ti sad gledaš u pastrve s gljivama, prelivene umakom i posute nasjeckanim peršinom.” “Ma, božanstveno!” ponovio je famozni Jeff i raširio oči kao da će svakog časa navaliti na najsočniji dio Justinina tijela, onu stvarčicu koja je poslije grozničavoga lizanja sličila presoljenoj blagvi (Amanita caesarea). Justina se nasmiješila: ha, ha! Vani je postalo mokro i sklisko od kratkotrajne kiše, a jedan ambiciozni motorist, što se olako upušta u podmukli zavoj, mogao bi se začas naći u travi. I gle! Motorist pada! Televizijski studio u središtu grada bio je, po običaju, sav zatrpan sitnim otpacima i loše osvijetljen, što je kod umornih djelatnika pobuđivalo kronično nezadovoljstvo i nervozu. Marku je Ožboltu to odmah postalo jasno – da je ljudima koncentracija, naime, popuštala upravo u trenutku kad su postali svjesni razbacanih mrvica kruha ili zapečenoga sira iz bureka. Stoga se nije upuštao u raspravu kad je urednik kulture Tugomir Knežević uporno tupio jednu te istu misao: “Dajem glavu, dragi Mark, da će ova koza zakasniti na snimanje! To je klasika. Znaš, nešto što je izvjesno kao dan. Umjesto oprostite, žao mi je što kasnim, ispričat će kako joj je neobjašnjivo zbrisao autobus i kako se uvalila u 60


Noći u bijelom satenu

kola beskrajno finoga gospodina koji joj poslije nije htio stati. Zato ti savjetujem da preskočiš onaj kilometarski uvod o šezdesetima i odmah kreneš u glavu s pitanjima: jedan, dva, tri, četiri, alles.” “Štooo?” razrogačio je nekad poznati književni kritičar svoje plavozelene vodnjikave oči. Preskočiti predivan esej, poeziju jednoga trajanja, zapis o zlatnome dobu čovječanstva? Prešutjeti pojmove kao što su flower power, LSD, protest, Woodstock, Maharishi Mahesh Yogi, električna gitara, hippie, Velvet Underground, groupie, Janis Joplin, transcendentalna meditacija, make love not war, Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, Doors, Andy Warhol, Hair, Levi Strauss, pazi, idemo još jednom, ali pažljivo: flower power, LSD, San Francisco, protest, Woodstock, seksualna revolucija, Maharishi Mahesh Yogi, duga kosa, bedž, Easy Rider ... ? Jesi li ti, čovječe, svjestan što radiš?! Gdje ti je mozak?! Ali ne, bljedunjavi Ožbolt nije niti pisnuo pred tim đubretarom, nije, iako je htio izgovoriti sve što mu je palo na pamet, pa čak i više od toga. Jer da nije bilo tog ludog Kneževića, Srbina i bivšeg komunista, a sada vatrenog hadezeovca, tko zna da li bi se tako lako i brzo vratio u domove milijunskoga televizijskoga gledališta... Ipak, glupo je što je izbacio šezdesete, krunu svekolikoga razvoja čovječanstva. Razgovor sa spisateljicom ispast će dosadan i suh, razapet na četiri tvrda pitanja koja će naposljetku toliko razjariti gledateljstvo da će se već koji dan kasnije neki idiot dobra pamćenja oglasiti u novinama pismom na temu morala javnih djelatnika. Sjećate li se, pisat će, Ožbolta iz vremena takozvanog boljševizma? Sjećate li se što je priložio famoznoj Bijeloj knjizi CK SKH? Ha? Evo, i sad nas takovi uvode u demokraciju. Da čovjeku doslovce pozli! “U redu”, pokorno je kimnuo nekad cijenjeni književni kritičar. “Izbacit ćemo šezdesete!” Htio je zapravo izgovoriti zlatne šezdesete, ali ga je glas jednostavno izdao – nije htio izaći. Sljedeća se rečenica ponovo oblikovala normalno, jasno i baš onako kako ju je zacrtao gore u glavi. Pitao je, naime, koliko je sati, a Knežević je, ne trepnuvši, odgovorio da ima još pola sata vremena.

61


Irena Lukšić

Vozač lijepoga automobila imao je lijepo ime: zvao se Josip Hrovat. Iz osobne karte, koja je dugo tupo ležala u plastičnome koritu za kasete uz mjenjač, znatiželjnik je mogao doznati da je dotični gospodin rođen 25. svibnja 1947. u Novom Mestu (Slovenija). No, je li to tako važno? Je li važno i samozatajno izumiteljstvo ili možda vještina izvlačenja velikih riba iz prekrasne rijeke Mrežnice? Ne, gorko je hračkao u travu Josip H., sva ta novinska slova traju odveć kratko, jedan časak dok ih čovjek motri, a kad se papir baci, vraća se osjećaj praznine i uzaludnosti. Dobro, možda nije baš tako, ali da nije bilo suputnice s čudesnim kapljicama Cinnabara iza desnog uha, ovaj je dan mogao ispasti veličanstven. Da nije bilo nje, sve bi bilo drugačije, u svakom slučaju. Ta zamislite samo taj BMW bavaria crvene boje kako s ulaštenom potkovom na njušci uplovljava na male ekrane diljem lijepe naše, prepoznatljiva bavaria poznatoga poduzeća u stečaju! Što to radiš, Jožice? – vrisnuo bi prisilni upravitelj Primorac Danko. Zar nisi rekao da ćeš našu ljubimicu, crvenu bavariju, odvesti na izvanredni tehnički pregled? Da, rekao si, a pogledaj ovo! Mačka na suvozačkom sjedištu! Baš krasno! Nama glumiš ozbiljnog obiteljskog čovjeka, takoreći mučenika, muža kojeg njegova hirovita žena nikako ne razumije, a kad se makneš iz dvorišta, hvataš prvu curu koja naiđe i odlaziš u kvar. Jožica dragi, nemoj misliti da ne znam takve tipove! O, poznajem ih kao svoj džep! Čitam ih kao otvorenu knjigu! I točno znam kako počinje i završava svaka njihova pustolovina. Da ti kažem? Pa evo: takvi tipovi najprije kao slučajno spaze usamljenu žensku i pristojno ponude da će je povesti u grad. Ona, dakako, rado sjedne do njega, a kad prođu tri-četiri kilometra, tipa nešto neobjašnjivo spopadne i on počne dodijavati suputnici, počinje je dodirivati i gurkati, a u mislima sigurno i svlačiti. I priča li priča kako je nesretan i darovit, to jest neshvaćen, pa odjednom promijeni smjer putovanja, skrene s glavne ceste na nekakav sporedni put ili travu i tada vrag uzima svoje. Je li tako, Jožice, ha? Jesam li pogodio? ... Ne, gospođo ili gospođice, nemojte vjerovati upravitelju Primorcu, ja uopće nisam taj tip. Moj bijeg znači nešto sasvim drugo. Ja nisam prikriveni manijak. Nisam niti nesretan. Imam lijep stan, žena ima dobar posao, svakog ljeta idemo na more, i tako, ne tužim se. Da ste ostali sa mnom do kraja, vjerujte, lijepo bih vas odvezao do ulaza u Hrvatsku televiziju, jer 62


Noći u bijelom satenu

dobro znam gdje se nalazi zgrada koju tražite, nemojte misliti da ne znam, a sam bih produžio do neke mirne sporedne uličice na Gornjem gradu, zatjerao bavariju na pločnik, spustio staklo tako da struji svježi zrak, podesio naslon i onda se uputio u svoj svijet, u svijet poštenih i hrabrih ljudi i velikih djela. Otišao bih tražiti Krvavo zlato. Bacio bih pogled na udaljene vrhove Dragoon Mountainsa koje je sunce bogato išaralo sjenama. I pogled bi mi napipao staroga Indijanca. On, dakako, traži mjesto za životnu pjesmu. Žedan je i tako jadan. Spašavam ga posljednjim gutljajem vode iz svoje čuturice. “Jesi li čuo za svetu stijenu zlata u Dragoon Mountainsu?” pitam ga kad je malo došao k sebi. “Da.” “Pa kako da se dokopam barem grumena toga blaga?” “Gledaj i slušaj pažljivo”, veli mudri Indijanac. “Nacrtat ću ti kartu. Do stijene zlata možeš ići samo jedanput i uzeti onoliko koliko možeš ponijeti. Ne smiješ se nikad ponovo vratiti. Ja ću ti reći put, a ti moraš paziti da te ne ugledaju Apaši jer će te ubiti i plesati oko tvojih kostiju.” Što se tiče onoga svečanog programa na autocesti Karlovac–Zagreb, brojni posjetitelji, gosti i novinari ostali su istinski razočarani reakcijom vozača luksuzne bavarije. Zar ljudi iz ratom zahvaćenih područja ne žude za zabavom i opuštanjem? Zar im ne treba novac i popularnost? – pitali su se i onda smrknuto razišli. Zamisao o nagrađivanju jednog ili više putnika na ulazu u Zagreb kao hrvatsku metropolu došla je od razigranoga inženjera Lovrenčića Maura, pobjednika maratonskog televizijskog kviza Iznenađenja, iznenađenja!. Prvom vozaču, naime, koji točno u podne stigne do naplatne kućice broj dva, voditelj programa postavlja kvalifikacijsko pitanje: idete li u Zagreb ili negdje dalje? Ako čovjek kaže da ide u Zagreb, cura u narodnoj nošnji predaje mu nagradu Turističkog saveza grada – reprezentativnu monografiju Zagreb. Putnik koji ide dalje isključuje se iz igre. Znači, onaj sa Zagrebom u ruci plasira se u sljedeće kolo. Voditelj ga tobože neobavezno pita – ima li kakvu glazbenu želju, a natjecatelj, ako zamisli nešto složeno, na primjer Griegovu 63


Irena Lukšić

orkestralnu suitu Peer Gynt, ispada iz daljnje borbe jer tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije ne izvodi izvorno pisana djela klasične muzike. Ako zbunjeni čovjek poželi vječni hit Fala, glazbenici ga neće počastiti samo svojim zavidnim izvođačkim umijećem, nego će mu pokloniti i CD Naši najveći uspjesi, što ga je nekoliko mjeseci ranije izdala Croatia Records (bivši Jugoton). Sljedeća stepenica cestovne nagradne igre jesu poznate izreke i poslovice. No, nisu to oni dosadni monitori s isjeckanim rečenicama koje treba što prije sastaviti, nego je dovoljno da sretni putnik na brzinu smisli tri dojmljive narodne mudrosti (na primjer: Dan se po jutru poznaje, Tko pita – ne skita i Što je babi milo, to joj se i snilo). Kome se zakoči mozak – otpada, a onaj koji suvislo izgovori tri mudre rečenice ide dalje, put ga vodi do velikog panoa s ovakvim parovima: Sam Shepard Warren Beatty Vaclav Havel Marisa Berenson Roman Polanski Leonard Cohen Farrah Fawcett

manekenka političar glumica pjevač književnik glumac redatelj

Od natjecatelja se očekuje, to je već na prvi pogled jasno, da pogodi kojoj osobi pripada koje zanimanje. Sam Shepard, naravno, nije manekenka niti je Warren Beatty političar. Što su oni? Za Sheparda bi odgovor valjda glasio glumac, međutim poznato je da je Sam i cijenjeni dramski pisac. Broj dva, Warren Beatty popularni je glumac, svi to znaju, ali znaju da je i vrlo nagrađivani redatelj. Vaclav Havel je trenutno političar, no oduvijek je književnik. Marisa Berenson nekad je zarađivala novac kao manekenka, no više je ipak glumica. Poljak Roman Polanski podjednako je i redatelj i glumac. Leonard Cohen je pjevač i književnik te Farrah Fawcett glumica i indosattrice. Ova je igra očito zamišljena zato da se oglasi i famozni žiri, sastavljen od poznatih političkih,

64


Noći u bijelom satenu

kulturnih i vjerskih radnika. E, tako. A poslije dvosmislenoga panoa dolazi lagana matematička smicalica, doista lagana zafrkancija, pa onda kvadratići ispod kojih se krije tajanstveno lice te na koncu igra pogađanja glavnih gradova egzotičnih država i stotinu pitalica s A, B i C odgovorima. Ovdje se sretni dobitnik poveseli grand prixu i počinje mahati okupljenome mnoštvu, ne znajući koliko je neugodno iznenađenje samoga kraja igre. Velika nagrada, naime, koju je osvojio preskačući brojne perfidne prepreke i zamke, jest putovanje za dvije osobe na Bali, najzapadniji otok među Malim Sundskim otocima, između Lomboka i Jave, Indonezija. Da, Bali, ali pod uvjetom da mu ime počinje slovom M, kao Mauro. Da se, dakle, zove: Marcel, Mislav, Mario, Milko, Marilyn, Monika, Manfred, Martina, Miroslav, Marijan, Mladen, Mirjana, Miki Maus, Miljenko, Muriel, Modest, Marcijan, Makarije, Maja, Melanija, Marija, Mick, Martin, Marko, Maroje, Mirna, Matthew, Melkior, Matija, Mudroslava, Milan, Mercedes, Medard, Margaux, Margareta, Mirko, Metod, Magdalena, Miron, Miguel, Maksim, Manuel, Milostislav, Marion, Milva, Miranda, Milivoj, Muhamed, Majstor i Margarita, Miriam, Marina, Meta, Malcom, Miloš, Mihail, Milton, Milica, Milena, Mireille, Mujo, Mesalina, Milka, Magali i Mao. Hrovat Josipu, kao što vidimo, jednostavno nije suđena velika nagradna igra kretanja. Dok je Jeff s užitkom pijuckao svoj omiljeni konjak Napoleon, Justina je zadivljeno prebirala po bočicama parfema. On joj je, razumije se, poklonio to malo bogatstvo. On ju je učinio sretnom. Pogledaj: Diable au corps, miris koji privlači okolinu. To je ona mala bočica u plavom okviru. Valentino je ipak pravi vodoskok od raskošnoga mirisa i neodoljivo podsjeća na tridesete godine; njegova bočica je vitka i žute boje. Curiel, diskretna mješavina romantične ruže i jasmina, leži u dvije bočice – jednoj za kuću i drugoj za van. Naposljetku, tu je i Ungaro II, parfem u nesvakidašnjoj plavoj flašici sa zelenim čepom, čiji sadržaj upućuje na obilje narančinih cvjetova. Justinini ljubimci ipak su bili Samsara, oličenje magije i misterija, Bleu de Chine, s Kinom kao

65


Irena Lukšić

neiscrpivim nadahnućem, L’Insolent, miris bergemote i naranče, pojačan jasminom, ambrom i pačulijem, te Svidania, reski i peckav ruski miris, kao stvoren za žene rođene u znaku Blizanaca. “Voliš mirise?” upitao je Jeff nježno. Da, prošaptala je Justina u ritmu raspoložene kiše. Stakla na prozoru njene kuhinje bila su isprana kao davno zaboravljeni san, no negdje u daljini gnijezdio se zvuk motora. Motorist na mokroj cesti. Past će – pomislila je Justina H. i doista, kad se nejasna crna točka pojavila na obzoru, zrak je zaparalo kiselo struganje kovine po tvrdome asfaltu i prigušeni jauk hrabroga vozača... “Zamisao je, kad malo bolje razmislim, izvrsna”, rekao je Marko Ožbolt nakon što je malo sabrao svoje išarane papire. “Najprije pusti džingl, a ja ću, kako smo se dogovorili, žensku pitati što ju je potaklo da poslije zapaženih proznih naslova ponudi kuharicu šezdesetih. U redu?” “Ma ne, glupo je”, suho je uzvratio Knežević. “Pa nije to znanstveni rad, bogati!” “Ali nije niti takozvana lijepa književnost!” “Istina, nije niti lijepa književnost”, značajno je kimnuo korpulentni šef. “To je obična slikovnica s puno šarenih slika iz starih modnih i glazbenih žurnala. Mala antologija kuhinjskih krpa.” “Pa to sam mislio primijetiti pod dva”, nacerio se plašljivi književni kritičar. Knežević ga, međutim, nije čuo, već se neudobno naslonio na crveno-bijelo-plavu kocku i zabuljio kroz širom otvorena vrata televizijskog studija. Vani je bilo kasno proljeće 1992. godine i intenzivno se osjećao dah tek primirenoga rata. Ulica je tekla kao nekad, živo i nezaustavljivo, kao nekad. Pogledaj: dugokosi mladić u košulji na cvjetiće nosi gitaru preko ramena, dvije djevojke u minihaljinama, ispijeni intelektualac s lulom u ustima, cijele šezdesete! A znamenite šezdeset osme imao sam dvadeset pet godina, baš kao neuništivi Mick Jagger, i svirao sam u popularnom bendu. Branko je držao solo-gitaru. Metla je bio za bubnjevima, Ćiro je svirao orgulje, a ja bas-gitaru. Zvali smo se Sanjari. Ne, nije to bio neki sastav o kojemu se pisalo po novinama! Nismo se pročuli niti pločama. Ne. Bila je to tipična dvorišna grupa onoga vremena, 66


Noći u bijelom satenu

mala i puna stvaralačke energije. No, jedne nedjelje pojavio se tajanstveni Bruno, uspješni biznismen hrvatskog porijekla iz Seattlea, SAD. Ma kakvi Rolling Stonesi, rekao je oduševljeno, vi ste sastav budućnosti! Vi! Sanjari! Vi ste nositelji čuvene slavenske duše i zdrave krvi Bizanta. O vama će se snimiti film, San o sreći. Pazite, rekao je Bruno, početak priče bit će u klasičnom tonu, ono – neki Grieg ili Sibelius, zatim će na mokroj cesti izroniti prekrasna kola crvene boje iz kojih će izaći maestralni Metla i najaviti senzaciju smiraja dvadesetoga stoljeća: Sanjare! Sanjare! Sanjare! Potom kamera hvata Branka, Ćiru i mene te ulazi glazba koju sviramo po plesnjacima. Ali ne, pobunio se Ćiro, taj tip zvan tajanstveni Bruno uopće nema novaca da stvar dovede do kraja i sigurno nije sam radio knjigu snimanja Sna. Od cijele zamisli neće biti ništa, uvjeravam vas. Stvar je odveć dobra da bi uspjela u punome obujmu. To je istina, međutim, san o sreći je neugasiv i živio je onoliko dugo koliko smo ga pamtili. Mark? “Da?” trgnuo se Ožbolt. “Briši i sljedeće pitanje!” Hrovat Josip nije točno znao koliko dugo je ugodno sanjario u crvenoj bavariji svojega poduzeća u stečaju: možda se opustio na sat, možda na dva, a možda mu je tako prošlo i pola života. U svakom slučaju, kad se lijepo protegnuo u tijesnome prostoru puste kabine, osjetio je bodljikavu svježinu sumračne ulice Gornjega grada: s asfalta se dizala prozirna magla istovarene kiše. Zagreb je rastao poput ogromne nejestive gljive. “Hej, što je? Zar ćeš sav trud svesti na kilu grčkih naranči i nekoliko vrećica praška za pecivo? A sveta stijena u Dragoon Mountainsu? Na nju si zaboravio?” Na stražnjem sjedištu uščuvanog BMW-a valjala se kvrgava vrećica s južnim voćem i šarenim paketićima čudesnoga praška. Kako to da tih stvari nema u Dugoj Resi? – pomislio je i progutao grumen sline težak poput Krvavoga zlata. Zar je uistinu toliko teško njegovati naoko male stvari? Na prednjem sjedištu, vidljivo izgužvanome od nevjerojatnoga Cinnabara, smješkalo se nešto puno vedrije od zlata sa suncem oblijepljenoga Dragoon 67


Irena Lukšić

Mountainsa. Hrovat ga je, dok je pilio ubitačno nezanimljivim autoputem, čak i čuo kako govori: “Aha, spisateljica nam je napokon stigla! Bok! Kako si? Dobro? E, fino. Došla si u pravi čas. Svrati, molim te, kod šminkerice da te malo udesi, ne možeš nenamazana pred kamere. Ljudi moraju sanjariti dok te gledaju na svome ekranu, moraju te uhvatiti kao nešto apsolutno pozitivno i spasonosno, inače će gledati kroz kišni prozor svojega pretužnog stana i živjeti da svaki hrabriji vozač izgubi kontrolu na prvom mokrom zavoju svojega života...” Iz pozadine je obilato slinila Mala antologija kuhinjskih krpa: American Pie, Mellow Yellow, Sugar Town, Hot Dog, No Milk Today, Cold Turkey, Tutti Frutti, Summer Wine, Blackberry Way i tako dalje.

68


Noći u bijelom satenu

Čarobnjakovo posljednje ja

“Halo!” ponovila sam u sjećanju hrapavi muški glas. “Halo! Slušaš?” “Da, da”, kimnula sam. “Svakako ću doći na proslavu proklete dvadesete obljetnice mature. Svakako!” Na drugome kraju žice potom se razlio zarazni smijeh Igora Rukavine, onaj krasni smijeh kojim se u jednom trenutku i cijeli razred veselio sretno završenim satovima matematike, fizike, kemije ili povijesti. Oh, Bože moj, Igor Rukavina! – prošli su me žmarci. Možete li zamisliti da je ovdje malo prije grebao glas i smijeh Igora Rukavine, najboljeg učenika svih vremena legendarne dugoreške gimnazije. Možete li zamisliti? Ha? “Tko je to bio?” upitao je Emil Dvoržak nakon nekog vremena. “Vjerojatno Zlatko ili Toni, jer su ti oči nekako zaiskrile...” Odmahnula sam rukom. “Oči mi uvijek svjetlucaju kad rano trgnem jednu rakijicu.” “Stvarno?” Osoba koja je već pola sata sjedila nalakćena na stol i tupo gledala glavnoga urednika časopisa Mit i zbilja blago se osmjehnula i sitno nakašljala. Radilo se o curi od dvadeset i nešto godina, ravne kose boje prošeka, jako crvenih namazanih punih usana i dugih neosunčanih nogu, koje su se cijelo vrijeme bacakale ispod kratke suknjice od blijedoga džinsa. “Dobro, Larisa Aleksandrovna”, neraspoloženo je ustao Dvoržak i gurnuo ruke u džep sivih hlača. “Zapravo smo se dogovorili.” “Ali”, plavuša je stidljivo zatreptala loše namazanim kapcima, “ja, ovaj, znate...” “Da?” “Mislila sam, znate, da je moguće unaprijed isplatiti barem dio autorskoga honorara za tekst...” 69


Irena Lukšić

“Čekajte”, Dvoržak je lagano povisio ton, “dogovorili smo se, ako se ne varam, da najprije vidimo o čemu se radi, a kasnije možemo razgovarati o novcu.” “Razumijem”, tužno je prošaptala Larisa. “Razumijem. Prvo tekst, a onda sve ostalo.” “Otprilike.” “U redu”, gošća je ustala i odlučnim korakom krenula prema vratima. “Eh, kakav početak dana!” uzdahnuo je glavni urednik i leđima se naslonio na hladni zid. “Kakav početak dana! Zamisli, molim te, kakav početak dana!” “Emile”, odlijepila sam uznojenu stražnjicu od oštrog ruba stolca, “ja bih išla... Trebaš me?” “Čuj...” “Znam što misliš kad tako nervozno čeprkaš po džepovima...” “Ma ne, nema to nikakve veze s tobom. Jednostavno sam loše sanjao. Eto.” “Sanjao... što?” zastala mi je ruka na kvaki. Dvoržak je dugo oklijevao s odgovorom, a kad je naposljetku htio nešto izustiti, u sobu je ponovo upao Larisin topli osmijeh: “Oprostite, želite li možda kupiti sat?” ispružila je čudna plavuša uznojeni dlan i pokazala nam spravicu u obliku punjenog bombona. “Evo, dat ću vam ga za samo tisuću dinara... Možete pogledati, riječ je o čuvenoj marki Raketa.” Rake-ta... Zažmirila sam i sjetila se da je i moj san bio ružan. Jednoga sunčanog popodneva u naše malo mjesto stigao je cirkus. Pojavili su se spretni artisti na trapezu, čovjek gumena lica, glupi August i razna čudovišta patuljasta rasta. Larisa Aleksandrovna tog je poslijepodneva dugo šetala gradom i tužno gledala blještave izloge bogatih trgovina: ne, ponavljala je, ovo nisu nedostižni Benetton, Stefanel i Levi Strauss, to su samo šarene mrlje što klize površinom uzavrelih suza i nikako da se spuste na čvrsto tlo. Nikako. I poslije, kad je prestala plakati, pred očima joj je treperilo crno, zeleno, plavo i smeđe, parkovi, nebo i drvoredi, kao United colours of Benetton, kako vabi poznata reklama. “No, sve ovo jednoga dana može postati moje!” zaključila je samouvjereno i suze su odmah nestale. Umjesto treperavih mrlja gledala je skromnu sobicu 70


Noći u bijelom satenu

svojega zagrebačkog prijatelja, stol u kutu, pun svakojakih ljupkih prčkarija, i gomilu papira s jasno ispisanim naslovom: Tajna tunguskog meteorita. “Ovaj tekst će mi donijeti velik novac! Donijet će mi Cartierov zlatni sat, Saint Laureantov kostim, Guccijevu torbicu, Sisleyjeve cipele, Krizijin parfem i sva ostala čuda moderne civilizacije...” Dakle, 30. lipnja 1908. godine u 7 sati i 17 minuta po mjesnom vremenu na nebu oko rijeke Podkamenaja Tunguska u Sibiru eksplodirao je nekakav svemirski objekt. Eksplozija je bila stravična: mogla se vidjeti u krugu od preko tisuću kilometara. Na velikome prostoru našeg planeta noćno je nebo danima svijetlilo od prašine koja je odražavala sunčevo svjetlo. Tajna tunguskog meteorita. Proslava dvadesete obljetnice mature: o, kojeg li ludila! – prostenjala sam otvarajući klimava vrata ormara s odjećom. Unutra je očajnički zaudaralo na uginule moljce i odbačene stvari velike vrijednosti. Bilo je tu svega, šarenih pulovera, zanimljivih prsluka iz vremena hipi pokreta, strogih kaputa i svjetlucavih vjetrovki: prava smotra životnih stilova od djetinjstva do zrele dobi. No, što izabrati za dan koji sažima dvadeset poslijegimnazijskih godina? Poderane traperice i kariranu košulju, kao znak da sam ostala ista, nepopravljivo vezana uz glazbu Led Zeppelina i Pink Floyda? Ili da uzmem sivi kostim na dvostruko kopčanje, s raskošnim cvjetnim brošem? Bio bi to simbol ozbiljnosti i uspješnosti posla kojim se bavim. Izabrala sam, dakako, kostim jer sve ženske iz moga bivšeg razreda nose sive kostime i imaju nekakva ozbiljna zanimanja. Izabrala sam ga usprkos činjenici da sam cijeli život sanjala o karijeri rasne rock pjevačice. Dok sam u kuhinji prala posuđe, zazvonio je telefon. “Isuse, pa gdje si ti?” vrištao je Toni u svom pustom uredu. “Zvao sam te najmanje trideset puta, ali nitko ne diže slušalicu!” “Što bi trebalo značiti: nitko?” uzvratila sam hladno. “Ma dobro, nemoj samo započinjati prepirku... uvijek nešto nađeš... nego, reci, što ćeš mi prirediti?” “Ništa. Otkazat ću romantičnu večeru za subotu.” 71


Irena Lukšić

“Molim?!” “Velim, ništa od večere”, gledala sam kapljice mlake vode kako klize niz uznojenu slušalicu i padaju na prašnjavi pod. “Što?! Jesi li ti pri sebi?!” urlao je Toni. “Zar ćeš ponovo upropastiti toliko željenu večeru uz svijeće? Zar ćeš ponovo reći da te luđački boli glava ili da imaš neki važni znanstveni simpozij?” “Da, tako je ispalo. Žao mi je. Večeru moram otkazati zbog proslave dvadesete godine mature. A to je u subotu. Znaš ono: sad i nikad više.” Moj sugovornik je prekinuo vezu prije nego što sam završila riječ matura. Mogla sam ga zamisliti kako sav zajapuren u licu uzima zdepastu bocu piva i bučno ispija smećkastožutu tekućinu. Poslije toga iz očaja ispušta jedno svinjsko agrrra. Ili ne? Ponovo je, naime, zazvonio telefon. “Molim?” nježno sam puhnula u slušalicu. “Bok. Ovdje Kristina”, rekao je ženski glas. “Čuj, imam sto maraka. Hoćeš kupiti?” “Po koliko?” “Tečaj plus deset posto. Ha?” “Može”, ispalila sam uzrujano i istovremeno mi je bilo jasno da mi sto maraka uopće ne treba. Doista, što će mi sad sto njemačkih maraka? Duga Resa nakon toliko godina, o moj Bože! – ushićeno je ponavljao Igor Rukavina na tijesnome parkiralištu pokraj tržnice. Gle, Kantina, katedrala gimnazijske mladeži s početka 70-ih godina! Tu su se ispijali prvi viskiji, ugovarali prvi pravi ljubavni sastanci i izazivali prvi veliki skandali... Mora da se još uvijek pamti ona priglupa Biserka, koju je netko iz razreda potplatio da me osramoti pred cijelim naraštajem: Čuj, Igore, jučer si kod mene izgubio gaće. Hoćeš li konačno doći po njih? Vjerojatno se pamti i inženjerka Miroslava, koja je za jednu Novu godinu plesala gola na stolu predsjednika općine... Eh, kad bi se barem danas netko našao za takve pothvate! Dok je prolazio Kasarom, poznatom jednosmjernom ulicom s karakterističnim radničkim zgradama s lijeve i desne strane, zapazio je da su lica prolaznika nevjerojatno slična facama s konca 60-ih godina: na njima se čita nezainteresiranost za glazbena zbivanja u Londonu, Rimu i New Yorku. 72


Noći u bijelom satenu

Ona sugeriraju znatiželju, siromaštvo i snalažljivost u neizdrživo teškim materijalnim prilikama. Jedina utjeha može biti okolnost da ove današnje ljude ne poznaje, ne zna im imena. Zapravo bismo se mogli svaki mjesec lijepo sastajati, razmišljao je držeći se ravne crte nogostupa. Da, svaki mjesec bismo mogli tražiti komadićke rasutih šezdesetih, mrvice koje su sigurno tu oko nas, u ovoj stisnutosti Kasara, u željnim pogledima loše hranjene radničke djece. Ovo je pravo mjesto za rađanje veličanstvenih tjednih kolumni u Večernjem listu. Dosta je histeričnoga pljuckanja po pasivnim svjetskim političarima, domaćim privrednim kriminalcima i nekulturnim trgovcima. Umjesto umornih i ravnodušnih ljudi s Olimpa u njegovim bi se napisima mogli izredati svi oni krasni tipovi koji su godinama mirno sjedili do prozora, u srednjem redu ili do zida i motrili što se događa vani na ulici, koji su znali na kojem mjestu top-liste Radio Luxemburga stoje Jethro Tull ili Procol Harum, što kreira Mary Quant i gdje se najbolje pleše u Rimu. Njihova su imena Jagoda, Marko, Damir, Irena... Oni počinju tu, odmah iza Kasara. Dovoljno je pozvoniti na prva vrata i ubrati čudo. Pozvoniti na prva vrata i, pazite, ubrati čudo kao zlatnu jabuku! “O!” razmahao se mlađi muškarac raskuštrane svijetle kose. “To gospođa piše pismo!” Bio je pripit. Larisa je to naslutila dok je nespretno otvarao vrata. “Gospođa piše pismo svojoj dragoj majčici u Rusiju!” “Nemoj, Ramo.” “Što: nemoj, Ramo?” izbečio je oči smrdljivi tip. “Pa je l’ pišeš pismo mami u Rusiju ili ne pišeš? Što radiš, ha? Cijepaš drva? ... Dok ja rintam k’o životinja, dan i noć, što se kaže, ti...” “Ramo, pokušavam zaraditi za život”, rekla je Larisa nakon kraće stanke. “Ti?!” Ramo se vlažnom ručetinom uhvatio za skliski naslon stolca. Jedna letvica tiho je zaškripila. “Ti da pokušavaš zaraditi za život?!” “Ja. Pišem znanstveni članak koji će nam omogućiti dva mjeseca ljudskog života.” “Znanstveni članak?” 73


Irena Lukšić

“Znanstveni članak o velikoj katastrofi... Molim te, Ramo, nemoj me tako krvnički gledati. Znam da je nespojivo mjesto našega susreta i ovo što upravo radim, ali, Ramo, takav je život... Vrijedi pokušati.” “Djevojko”, Ramo je obliznuo bijele rubove oko nateklih usana, “ja sam te upoznao u gostionici onoga Slavka... zvanoga Muf, sjećaš se? Onoga Slavka!” “Sjećam se, sjećam svega, Ramo”, Larisa je naglo oborila pogled. “Imala si velike oči iz kojih se izlijevao Kaspij...” “Ramo, molim te!” vrisnula je naposljetku i dugačkim se noktima uhvatila za ispisani papir. Iz druge prostorije ubrzo se začulo muklo udaranje po zidu. Larisa je pogledala Ramu: kakav krasan izraz zblenutosti na njegovu licu! “Kristina!” začulo se sa stubišta. Vrag zna što mi je došlo da na diskretni trzaj zvona uzviknem: tko je?! Pa nije gluho doba noći! I nisam beskrajno daleko od civilizacije. Ali, eto, tako sam reagirala i gotovo. Zatim sam ustala od stola i otvorila vrata debeljuškastoj ženi srednjih godina u kućnoj haljini ispod koje je provirivao crni triko. Ili nešto slično. “U cik zore!” promrmljala sam i uvela je u kuhinju. Tamo je sunce napravilo zanimljivu zakrpu na zavjesi. Na stolu je ležalo nekoliko natučenih jabuka i oko njih su zujale sitne vinske muhe. Kad je Kristina sjela za stol, zujavi roj se razišao, jer se među njenim prstima dimio fini Cartier. “Joj, što je tebi lijepo!” rekla je. “Što ti je lijepo!” “No, no, pa nisi mi valjda došla pokvariti dan”, gurnula sam joj pod nos šalicu hladne crne kave. Kažu da je to dobro za ten. “Što to imaš ispod hausklajda? Nešto novo?” “Ha!” isprsila se Kristina prema sunčevu kvadratu. “Ovo je prava pravcata večernja haljina. Vidi, crna sintetika i ovi blještavi kamenčići po prsima sjaj su nezaboravnih šezdesetih. Kupila sam je u čuvenom Carnaby Streetu u Londonu one godine kad se ženio posljednji Beatle, Paul McCartney.” “Krasno!” “Da, i da stvar bude na visini, kasnije sam u nekoj stranoj ženskoj reviji 74


Noći u bijelom satenu

zapazila da je istu ovakvu opravu obukla i slavna Julie Christie. Bilo je nekakvo primanje u Hollywoodu i tada je još hodala s onim zgodnim engleskim kiparom.” Moram priznati da me ovaj detalj iskreno oduševio. “Vidiš, materijal je odličan”, vršcima prstiju povukla je komadić elastične tkanine. “Haljinu bih i danas mogla obući za neku svečanu zgodu, bez problema, jer to je vječni model. Ali, eto, nemam prilike za pokazivanje. Nemam nikakve svečane zgode na obzoru. Zato sam nesretna, bježim od stvarnosti i oblačim haljinu za snove.” “Pa... sanjaš li barem nešto dobro?” “Mogu ti reći da imam vrlo kvalitetne snove”, rekla je Kristina ozbiljno. “Noćas sam, primjerice, sanjala kako na bijelome konju izlazim iz nekoga srednjovjekovnog dvorca. Jučer sam pak u snu letjela Swissairovim avionom. I, zamisli, stjuardesa je posluživala banane, lijepe, zdrave, dugačke.” “Vrlo interesantno.” “Da”, kimnula je Kristina nekako sjetno. “A u stvarnosti se odigravaju sasvim desete stvari. U stvarnosti me moj Milan vara sa svojom tajnicom. Onom Andrejom s dva prezimena... Mda”, potom je ustala i gurnula čik u mokri tanjurić, “zaista nećeš kupiti sto maraka?” “Zbilja.” “Da čovjek ne povjeruje!” Ova sa sto maraka sasvim mi je pokvarila dan: zamisli, kako ono veli, moj muž me vara s tajnicom koja ima dva prezimena, a ja u večernjoj haljini iz zlatnih šezdesetih dobivam zdrave banane u švicarskom zrakoplovu. A tek ja, draga moja nezadovoljna Kristina! Ja večeras imam najveći show na svijetu: proslavu dvadesete obljetnice mature. Noć sa četvrtka na petak sanjala sam je kao cirkus koji je došao u naše malo mjesto. Pojavili su se, možda sam ti to i pričala, spretni artisti na trapezu, čovjek gumena lica, glupi August i razna čudovišta patuljasta rasta. Što misliš, koga ću glumiti? Udajem se, Uda-jem se, u-dajem se – odzvanjao je slatkasti glasić nestašne djevojčice ponorom koji se iznenada stvorio u Emilu Dvoržaku. Jedna jedina 75


Irena Lukšić

rečenica, kratka i jasna, i cijeli svijet se odjednom uzdrmao. Strahovito. U daljini se polako mračilo i crte ulica lijepile su se u prijeteću crnu grudu, koja se napuhavala prema zamišljenome središtu. Na prepunoj tramvajskoj stanici uz glavni kolodvor Dvoržak je skrenuo udesno i zatim se pokretnim stepenicama spustio u tupo osvijetljeni pothodnik. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje čovjek može izravno doživjeti svu raskoš pretapanja snova u stvarnost – pomislio je. Ne bi u tome bilo ništa neobično da se ne radi o najružnijem punktu u cijelome gradu. Zaista najružnijemu, ali istovremeno i čudesno privlačnome. Kako je ono Zola napisao u svojoj Nani, najljepše cvijeće raste samo na đubrištu... Ta pogledajte samo što se događa ispod razine zemlje: tamo teku prljavi potoci našega života. Teku preplašeni ljudi koji su zakasnili na vlak, neobrijani šverceri s punim džepovima njemačkih maraka, isprebijane prostitutke, ravnodušni policajci, bijesne domaćice s plastičnim vrećicama punim jeftinih namirnica, prepredeni đaci s nevidljivim šalabahterima, nezajažljivi akademici. Strahota! Dovoljno je da čovjek jednom dnevno baci pogled na to blato postojanja pa da mu se zauvijek zgade priglupe djevojčice... Udajem se – hladno je izjavila Maja. Kao da je rekla: danas pada kiša, sutra je utorak, dolazi jesen ili poskupio je autobus. Udajem se, udajem se, Bože moj, kao da sa sobom odnosi cijeli jedan svijet. Više neću biti priglupa studentica iz Splita, poštovani profesore Dvoržak, koja oblači crne mrežaste čarape, crne gaćice i crni grudnjak samo zato da bi se dokopala prolazne ocjene iz vašega odvratnog predmeta. Gotovo je s našom igrom: udajem se. Gotovo je, ponovio je Dvoržak tiho. Gotovo. I zbogom, Maja. Zbogom, inspiracijo, šapnuo je i nezainteresirano motrio gibanja ljudi na autobusnoj stanici. Domaćice, sitne službenice, prodavačice, kovinotokari, cvjećarke, električari, gomila ljudi koja se čas smanjuje, čas povećava, čas juri lijevo, čas desno. Jedino tamo, ispod neuglednog sata, netko stoji i ne kani prići niti jednoj gužvi... Tko je to? Čija su to tužna oka dva? “Larisa!” izletjelo mu je naposljetku prema satu čije su kazaljke pokazivale nekakvo nečitko vrijeme.

76


Noći u bijelom satenu

Zvuk koji je tako neočekivano ušao u stan u prvi mi se mah činio kao nehotice okrznuta tipka staroga glasovira, no kako se u blizini nitko ne bavi glazbom, pomislila sam da to nije upućeno meni nego nekome na ulici. Onda se zvono čulo još jednom, nešto grublje i razgovjetnije. Zvrrr. Signal je, dakle, bio upućen meni, jer s druge strane vrata, mogla sam to lijepo zamisliti, stoji ona sa sto maraka, pijana od razočaranja što neću kupiti tako cijenjeni papir sa slikom krhke Clare Schumann. Ustala sam, otvorila vrata i ugledala crvenu ružu. “Dolje gaće!” zagrmio je muški glas iz zagušljiva stubišta, a kad sam se malo pribrala, na otirač je skočilo nešto tamno, glomazno i namirisano skupocjenim after shaveom. “Igor Rukavina!” vrisnula sam i bacila se čovjeku oko vrata. Zamisli, Igor Rukavina, onaj hrapavi glas iz telefonske slušalice, koji je pokrenuo cijelu lavinu sjećanja na legendarnu dugorešku gimnaziju. Međutim, kad sam cupnula natrag na čvrsto tlo, postalo mi je vrlo neugodno što sam skočila: došljak zapravo nema nikakve veze sa mnom, s mojim tijelom i stanom. On je tu prvi put. Nikad s njime nisam izašla u disko ili na neki razglašeni film u kino. Ili ne... pardon! Jednom smo izašli, samo jednom. Pozvao me nekim čudnim povodom na piće u Kantinu i tada nam je za šankom pristupila glupa Biserka i rekla da svi mogu čuti: Igore, jučer si kod mene izgubio gaće. Hoćeš li konačno doći po njih? Eh, nekad se tako privlačila pozornost masa. Kad smo ušli u svijetlu kuhinju, još sam se više zasramila te njegove šaljive prisnosti: mi ne samo da se nismo vidjeli dva desetljeća, nego nismo niti razmišljali jedno o drugome, nismo računali na mogući šok od tragova propadanja. Igor je za mene bio tuđinac, običan tuđinac, inženjer prometnih znanosti, proćelav čovjek s uočljivim borama oko stisnutih očiju i zapuštena trbuha. “Ista si kao u ono sjajno gimnazijsko vrijeme”, rekao je sjedajući na stolac s kojega se u posljednji tren pokupio crni perzijski mačak. “Vesela, razigrana, sklona šali.” “Neozbiljna”, dodala sam. A mislila sam zapravo nešto drugo. Imala sam 77


Irena Lukšić

dobro pogođenu frizuru koja me činila mlađom najmanje pet-šest godina. Posljednjih sam tjedana, isto tako, uspjela skinuti nekoliko suvišnih kilograma, tako da su me jedino duboke bore na čelu vezivale za njegovo sjajno gimnazijsko vrijeme. “I dobro mirišeš”, prošaptao je dotičući prstom otvor na bijeloj kućnoj haljini, odakle je još izvirao dah tople kupke. “Onda, jesi za kavu?” “Može”, kimnuo je. Negdje vani dječurlija je puštala Pink Floyde. Uzela sam lončić i pristavila vodu. Ploča na štednjaku dugo je šuškala prije nego što se zagrijala. “Znaš što mi je upravo palo na pamet?” iznenada je ustao i nježno mi dotaknuo rame. “Hajde da jednostavno otkažemo glupu proslavu u hotelu i proveselimo se u nečijem skromnom dvorištu. Pazi, sad i nikad više!” “Ha, dvorište! Našao si pravo mjesto.” “Ali ja to ozbiljno!” Igor je spustio ruku niže, neočekivano povukao loše zavezan pojas i onda se zapiljio u bijeli grudnjak i smiješne crvene gaćice s čipkom. O, svašta! Odmah sam odjurila u predsoblje i navukla donji dio sive trenirke. Po gornji sam ipak otišla u kupaonicu. “U redu”, stala sam pred zrcalo i na brzinu povukla nekoliko crta masnim ružem po bolesno blijedim usnama. “Idemo do Krunčice. Ona ima krasnu kuću i dvorište. I, što je najvažnije, normalna je osoba, zamisao će je oduševiti.” “Krunčica?” rastopio se Igor. “Joj, da, Krunčica je zaista divna cura! Znaš li da mi je negdje u trećem ili četvrtom razredu napisala dva ljubavna pisma? ... Pazi, kava!” “Krunčica?” isključila sam štednjak. “Ma da, divna Krunčica, za kojom je ludovalo pola gimnazije. Napisala mi je dva pisma, jedno za drugim, valjda je mislila da prvo nisam dobio... znaš, ono, svi jure za mnom, jedino ti ništa... No, požuri, ispričat ću ti putem!” Kad sam otvorila vrata, na stubištu sam ugledala Kristinu. Zbunjeno se smješkala. Kao ona faca s novčanice od starih dvadeset njemačkih maraka. Zelene boje. 78


Noći u bijelom satenu

Kad je po drugi put prebrojila sve stvari što ih je kupila u obližnjem samoposluživanju, Larisa je bila sigurna da ju je debela prodavačica prevarila, i to za značajan iznos. Dakle, ovako: vrećica tjestenine, jedan jogurt, kutija običnih keksa, dvije limenke kokošje paštete, jedna bočica šampona za kosu, komad čajne kobasice i tri jaja. Sve skupa točno četiri tisuće dinara. Četiri tisuće dinara, a Ramo joj je jednu novčanicu od pet tisuća dao za cijeli tjedan! Za sedam dana! Kao da još uvijek postoje jeftini dućani i jeftina hrana... Čekaj, polako! Bez panike. Što je – tu je! – pokušavala se umiriti Larisa. Ovoga se puta zaista nešto nije moglo ukrasti, čak niti vrećica cimeta u prahu. Drugo: Ramo je kombijem odjurio u Břeclav, gradić blizu češkoslovačko-austrijske granice, po bijelu tehniku, kako je rekao, za maštovitoga gazdu. A to je čisti dobitak vremena od najmanje četiri dana. Drugo. Samo polako, sad ćemo vidjeti što je drugo. Na dnu putne torbe leže dvije knjige koje bi se možda mogle prodati u nekom boljem antikvarijatu: Erih Auerbah: Memesis i Lav Timofejev: Sovjetskaja literatura. Eto, koliko plate da plate. Dvjesto dinara – dvjesto dinara, i to je novac. To je lijep komad kruha. Treće ili četvrto je ona nesretna Tajna tunguskog meteorita, koja se jednostavno mora uvaliti u Mit i zbilju! Mora! Môra! Môra! Mo-ra! Jer, pazi, nekakvi prevarant Leonid Opekun prošle je godine cijeli Petrograd zarazio pričom o astronomskim honorarima hrvatskoga časopisa za vječna pitanja. Govorio je kako je za Čudesnu noć u Finskom zaljevu kupio kamkorder Sanyo, traperice i majicu Diesel, bežični telefon Ericsson, povratnu kartu za vlak do Pariza i još mu je ostao sitniš od tristo američkih dolara, što je, veli, prodao švercerima na aerodromu i tako si osigurao egzistenciju za naredne dvije i pol godine. Neki ozbiljni intelektualci čak su tvrdili da se Opekun vratio s petsto dolara u džepu, ali to nije važno. Važno je kako je taj ljepuškasti čovjek zgrabio lovu. Jer, vidi ovo, njega nisu čitali niti u samizdatu, usprkos vrlo provokativnim naslovima poput Zlatna ševa ili Brončani pastuh. Leonid Opekun kao pisac, drugim riječima, nigdje nije postojao. “Kako?” ponovila je Larisa pomalo ljutito, prateći pogledom prst koji je klizio po gomili izlizanih igraćih karata na stolu. Kad je povukla ruku, jedna karta iz hrpe, vjerojatno posebno obilježena, poletjela joj je u krilo. Pikova 79


Irena Lukšić

dama, pomislila je i pogledala sliku. Stvarno. Bila je to famozna pikova dama. “Tako, dakle!” promrmljala je, uhvatila čisti papir i započela ispisivati nevjerojatne retke. Stručnjaci su pretpostavljali da će poslije eksplozije naći i krater i komade raspadnutoga svemirskog tijela, no pokazalo se da ne postoje nikakvi tragovi. Za svijet znanosti to je značilo cijelu lepezu najrazličitijih pretpostavki i tumačenja, od kojih se samo one iz posljednjih godina mogu prihvatiti sa stanovitom dozom ozbiljnosti. Recimo, jedan od najuvaženijih tumača tunguskoga fenomena zasigurno je Ralp Griotte Jr. On je prije nekoliko mjeseci u žurnalu Science prezentirao rezultate analize osam sitnih metalnih čestica iz epicentra eksplozije. On si je, naime, postavio ovakva pitanja: Jesu li kuglice doista nezemaljskog porijekla? Da li obilježja kuglica potvrđuju povezanost s eksplozijom 1908. godine? Razlikuju li se kuglice od uobičajenih proizvoda raspadnutih meteorita? Na sva nabrojena pitanja znanstvenik je dobio pozitivan odgovor. Druga zanimljiva stvar na koju valja skrenuti pozornost jest masa tzv. tunguskoga objekta. Američki istraživač William Peters procijenio ju je godine 1975. na milijun tona. Međutim, ponovo se postavlja pitanje: gdje su tragovi? Larisa je odložila olovku i duboko se zamislila: Bože dragi, koja nesreća! Koja nesreća, a nigdje nikakvih tragova! Kuća Krunčice Štimac bila je jedna od onih slatkih građevina, kako je rekao Igor Rukavina, koje je zauvijek utisnuo u svoje slatko pamćenje Duge Rese: strmi krov od zdravoga crijepa, sivkasta fasada s jedva primjetnim mrljama vlage, prozori nakrcani posudama s jednostavnim cvijećem, nespretno betonirani ulaz, pred vratima izvrnute stare cipele ili blatne čizme, cvjetnjak obrubljen niskom betonskom ogradom iz koje izviruju prazne boce kao ptičice iz gnijezda, malo dalje je besprijekorno popločen put do raskošne garaže, a uz kuću su i brojni odbačeni predmeti: šuplji lavor, lopata s polomljenom drškom, slinavi akumulator i tanki bubanj iz stroja za pranje rublja. Poseban doživljaj takvih kuća predstavlja miris. On je nekako starački stvaran, satkan od prizemnih cigli, prostoga linoleuma, vješto ukiseljenih krastavaca, jedrih 80


Noći u bijelom satenu

dunja na ormaru, gustoga pekmeza koji se sliježe u velikim staklenkama i domaće šljivovice u plastičnom demižonu. Ah, o tome bi se moglo napisati pozamašni esej! “Isti ste, da znate, isti kao nekad!” s nemalim iznenađenjem dočekala nas je krupna žena kovrčave plave kose i tankih, olovkom izvučenih obrva. Na sebi je imala plavu radnu kutu bez puceta i ispranu suknju sa škotskim uzorkom s koje su, kad se premještala s noge na nogu, svjetlucale masne mrlje. Ruke su joj bile od nečega mokre i ona ih je stalno zavlačila u rasparane džepove kute. “A ti?” upitao je Igor. “Čime se baviš?” “Ma!” odmahnula je Krunčica. “Doslovce cijeli dopust samo dvorim majstore! Prvo je muž dva tjedna držao zidare na našoj kući u Ražancu, a kad smo napokon sredili proklete dimnjake i kad sam bila već sto posto sigurna da ću mirno završiti svoj goblen, a radim Posljednju večeru, pukla je cijev u kupaonici i evo!” ispružila je zaobljene prste koji su bili izjedeni od kemikalija. “Ovo je moja viša upravna škola, to je svih sedamnaest godina marljivoga rada u Karlovačkoj banci. Muž mi je inženjer organizacije rada, a starija kćerka buduća doktorica. Sav moj život u ovim žućkastim prstima. Vi, dakako, niste mislili da ćete naići na takve prizore, pa ste nam svima poslali krasne pozivnice za maturalnu svečanost. Kako ono piše? U dvadeset sati u motelu Roganac... Ma, pitam ja vas, ljudi moji, jeste li pri sebi?! Gdje vi živite?” “Čekaj, Krunčica...” “Ti, Igore, samo šuti, znaš!” “Ma da ti objasnim...” “Što ti meni imaš objašnjavati?” namjestila je naša negdašnja školska kolegica svoje gojazno tijelo na ulazna vrata. “Ne trebaju meni nikakva objašnjenja! Ja jednostavno nemam novaca za pristojnu haljinu, za šminku i nakit.” “Krunčica, mi smo ti došli reći da otkazujemo glupo pokazivanje u motelu. Čini nam se da je najbolje sjesti u nečije dvorište i ljudski popričati”, rekla sam. “Ako je tako, onda navratite do Marijane, ovuda ravno, nema ni dvjesto metara”, Krunčica je pokazala prema brdu koje je gutalo usku asfaltnu cestu. “Marijana ima ono što tražite. I više od toga! Marijana je nevjerojatna!” 81


Irena Lukšić

Mala šetnja gradom bila je vrlo poticajna za staroga profesora Dvoržaka, jer je konačno potisnuo crnokosu studenticu Maju iz Splita, koja mu, kako je zaključio na prostranom divljem travnjaku preko puta buduće Nacionalne i sveučilišne knjižnice, zapravo i nije bila pretjerano zanimljiva osoba. Ta ženska je bila tipično sredozemno tijelo bez mozga i objekt koji ga je inspirirao za fantastične priče. A fantastične se priče mogu graditi iz svačega i ni iz čega. Eto, primjerice, za vrijeme šetnje preko Savskog mosta na pamet mu je pala izvanredna ideja, zamisao koju je izgleda godinama čekao: Stoliću, prostri se! U knjizi bajki braće Grimm priča se zove Zlatni magarac i u vreći kijača. Pogledaj ovo: živio nekoć krojač koji je imao tri sina i jednu kozu. Kako ih je koza sve zajedno svojim mlijekom hranila, morali su je dobro krmiti i svaki dan voditi na pašu. Međutim, koza je svaki put po povratku kući izmislila šnajderu da se nije dovoljno najela, pa je ovaj u ljutnji otjerao od kuće svoje sinove. Najstariji je tako otišao stolaru za djetića, te je učio marljivo i veselo, a kad mu se navršilo vrijeme, majstor mu je poklonio stolić od običnoga drva. Sasvim priprost, ali naročitoga svojstva. Kad bi ga, naime, postavio i rekao: Stoliću, prostri se!, dobri bi se stolić smjesta pokrio čistim stolnjakom, a na stolnjaku bi se našli tanjur s nožem i vilicom te zdjele s kuhanim i pečenim mesom, do vrha pune, a s desne strane bi još zasjala i velika čaša puna rumena vina, tako da bi čovjeku srce zaigralo, a brkovi mu se nasmiješili... “Stoliću, prostri se!” plaho je šapnuo Dvoržak i zažmirio. Zagreb, jedan od rujanskih dana Najdraži Borise, brate moj! Javljam ti se iz glavnoga grada Hrvatske, suverene republike u bivšoj jugoslavenskoj državi. Čudiš se, znam, jer o mome se iznenadnom nestanku zacijelo svašta pričalo: ujak Kondratij je možda pomislio kako je nestašnu Larisu sa sobom pokupio neki strani diplomat, sestrična Ljudmila vjerojatno priča kako je nepredvidljiva Larisa postala striptizeta u razglašenome pariškome noćnom klubu, susjeda Nadežda Kolomenska sigurno tvrdi kako luda Larisa čisti pseće izmetine po Beču i tako dalje. Znam sve. Ali sve su to zlobna nagađanja i pod-

82


Noći u bijelom satenu

metanja jer ti, dragi Borise, dobro pamtiš da sam se ja oduvijek željela baviti znanstvenim radom, nositi naočale i čitati referate na simpozijima, biti, drugim riječima – ličnost, karakter, a ne tijelo, čak niti tijelo boginje, kako su mi često dobacivali prolaznici. Ovdje, dragi, studiram hrvatsku književnost, zapravo nastavljam studij južnoslavenskih literatura što sam ga prije nekoliko godina započela na sveučilištu Ždanov, i usput pišem popularnoznanstvene članke. Tako sam na molbu glavnoga urednika žurnala “Mit i zbilja”, uvaženoga profesora doktora Dvoržaka, sastavila tekst o znamenitome tunguskom fenomenu, našemu, može se slobodno reći, nacionalnome mitu. Sjećaš se, Borja, da sam ti o tome već jednom pisala? Bilo je to prije šest ili sedam godina, još sam bila srednjoškolka, kad je gradska komsomolska organizacija raspisala natječaj za najbolju SF priču. Sjećaš se, Borja, pobijedio je Visarion Šatko, inženjer u tvornici “Svetlana”, a ja sam pohvaljena za osobit trud kod rasvjetljavanja jedne od najvećih tajni XX. stoljeća. Pretpostavljala sam, da te podsjetim, na temelju onoga što je pisao naš tisak, da su čestice poslije eksplozije dospjele u stratosferu i onda se raširile na velikoj površini, po Antarktiku poglavito. Nalazi iridija u debelim naslagama leda upućuju da je tunguska eksplozija bila nuklearna, te da je svoje tragove morala ostaviti po cijelom planetu Zemlji. Oprosti, najdraži Borja, što sam se toliko raspričala o tunguskome meteoritu; imam dojam da bih se o svim nevažnim stvarima mogla raspričati bez kraja. Možda je to zato što vani kiši... Borja, kako je kod kuće? Da li tata još uvijek jako pije? Jeste li uredili mamin grob? Znaš, Borja, ako uspijem u svemu što sam naumila, već za koji mjesec mogla bih vam poslati nešto novaca. Molim vas, Borja, molim te, nemoj me zaboraviti, nemojte me zaboraviti nikako. Volim vas, beskrajno vas volim. Vaša Larisa. A sad da smislimo taj novac, promrmljala je Larisa i ustala od klimavoga stola. Negdje na sredini ispisanoga papira izronila je poveća masna mrlja. Kad sam Kristinu ponovo spazila pred vratima, zabolio me zub. Mogla sam, doduše, pomisliti da ona jednostavno mete stepenice, da se slučajno 83


Irena Lukšić

našla na mom otiraču, ali da nisam napravila očajničku grimasu, zacijelo bi mi ponovo pokušala uvaliti sto maraka po tečaju plus deset posto. Penjala sam se polako i slušala kako mi zvoni telefon u predsoblju. Nepodnošljivo. I činilo mi se da mi svaki otrovni trzaj zvona izmiče po jednu stepenicu koju treba elegantno preskočiti. Na kratkome putu prema kući Marijane... Marijane... Hej, kako se ono zvala? Marijane... Igor se točno sedam puta prisjetio jednoga neugodnog prizora sa svojom suprugom: budalo, rekla je, budalo, svi tvoji prijatelji grabe prema vrhu društvene ljestvice, postaju direktori i diplomati, a ti stojiš i čekaš, zblenut, misliš da će netko trčati za tobom i moliti te da prijeđeš na neko primjerenije mjesto. Evo, uzmi samo jedan primjer: Dijanin Drago postao je prvi savjetnik naše ambasade u jednoj skandinavskoj zemlji, a ti veliš: dokle će ti nedaroviti konji juriti pored mene i zasipati me prašinom?! Dok je to govorila, sjećao se Igor, obrazi su joj plamtjeli poput sunčeva odraza na prozoru seoske kuće. Primijetio je, uzgred, da je na čudesan način sa stola nestala litra bijeloga vina, što ju je nevino pijuckala sa svojom sestričnom Jolandom... Sad je stajao na debelom otiraču od slame, pred vratima s nečitljivom pločicom, i čekao, valjda, da se pojavi neko ljudsko biće. Bilo je tiho i on je pozvonio. Jednom i još jednom, i kad se htio povući iz igre, vrata su se otvorila, nečitka pločica se pomakla ustranu, i pred njim se stvorila krupna žena neuredno natapirane smeđe kose, upadljivo namazanih očnih kapaka, u sivoj suknji koja se napinjala na kruškolikoj stražnjici i tvrdome trbuhu veličine i oblika kokosova oraha. “Izvolite”, zatreperila je izgrickanom čačkalicom u kutu usana. “Tko je to?” ustuknuo je Igor. Je li to ta Marijana... Marijana kod koje bi trebalo obilježiti dvadesetu obljetnicu mature? Žena je strpljivo čekala odgovor. Pa je l’ to nekakva iz zadnje klupe, koja se ni po čemu nije isticala? Bože, pa kako je izgledala? Koju glazbu je slušala? “Ja, ovaj...” razmahao se Igor predugačkim rukama, “prije nekoliko minuta bio sam kod Krunčice Štimac i ona mi je rekla...” 84


Noći u bijelom satenu

“Krunčica Štimac?” žena je odgrizla komadić čačkalice i pljucnula ga pod bose noge. Igor je kimnuo. “Aha! Tako recite! Jeste li donijeli kakav materijal?” “Molim?” “Gle ovo!” žena je ljutito skupila rijetke smeđe obrve. “Pa imali ste onaj časopis o otkrivanju istine! Prošli put nisam mogla uzeti ponuđene brošure jer me jedno oko motrilo iz kuhinje.” Ona je sigurno sjedila u zadnjoj klupi, pomislio je Igor, i zato se sad pravi luda. On je sjedio u prvoj. “Nemate, znači, ništa?” žena je ukrotila svoj glas, koji je bio na granici bijesa. Odnekud iz nerazgovjetne unutrašnjosti oglasio se žilavi starački glas: Marijana-aaa! Žena je još trenutak buljila u smetenog posjetitelja, a onda je mesnatom rukom, punom raznovrsnoga zlatnog nakita, neočekivano zalupila vrata. Igoru se pak učinilo da je pritom i nešto izgovorila. Sranje!, recimo. Pogledaj! Ona je doista stajala pred njim i smješkala se pokazujući i jedan zub u polumraku usne šupljine sav obrastao u žuti kamenac. Kroz dugu i pomno iščešljanu plavu kosu izranjale su zrake zaigranoga popodnevnog sunca. Kao lopoči u iznenada stvorenim brzacima. “Larisa!” šapnuo je očaran čudom koje se dogodilo. Pred njim, starim pokvarenim profesorom, doista je stajala ona, prelijepa Ruskinja, i to ne na stolu, među zdjelama punim mesa, kako mu se prvi mah učinilo, nego u prostranome predsoblju, među čudnovatim glazbenim automatima koje je godinama marljivo skupljao. Imala je plavu majicu bez rukava, s koje se priglupo cerekao nezgrapno nalijepljeni Mickey Mouse. Mirisala je, tako je mirisala na svježe teleće meso. Do grča u dnu njegova trbuha. “Uđi, Larisa, uđi”, pružio je pušačke prste prema priviđenju, “i zatvori vrata, molim te, jer nas svi gledaju.” Larisa je rastvorila svoj poznati vedri osmijeh i udarila potpeticom vrata, koja su s treskom sjela u okvir. Ovaj udarac bio je pouzdan znak da je ona 85


Irena Lukšić

doista tu, među starim juke-boxovima, koji su žmigali u smeđoj, zelenoj i žutoj boji. “Ja sam, znate, došla zbog teksta...” Larisa je umilno zatreptala očima i uputila se u kuhinju. Unutra je zaudaralo na ukiseljeni ajvar i mljackavu paštetu. Stol je bio pun mrvica, komadića keksa, kapljica žućkastoga jogurta i kožica od nekakve masne salame. “Da, da”, doskakutao je i Dvoržak tražeći čisti stolnjak. K vragu, mrmljao je, zacijelo je već osjetila specifičan smrad, smrad čudaka, ako već nije vidjela ili nije željela vidjeti prazne boce ispod stola, od kojih su dvije bile ružno prevrnute i slinave kao automobilske svjećice, zgužvane novine s traljavo ispunjenom križaljkom, gomilu čarapa za pranje u maloj kartonskoj kutiji i raščupani kišobran s vrškom upiknutim u slivnik sudopera. “Vi znate za tungusku katastrofu?” njen glas je u ovom neredu odjednom dobio uvjerljivu učenu boju. Dvoržak je sa zanimanjem zastao. “Rano ujutro 30. lipnja godine 1908. duž linije azimuta 95 stupnjeva, na udaljenosti od kojih tisuću kilometara, očevici su vidjeli kako pada meteorit. Neobični objekt zapazili su i ljudi s područja srednje Angare, to je rijeka, znate, no nešto kasnije.” “Da?” “Da, naoko neobična slika, ali to je dokaz da se na visini od oko 120130 kilometara rastopio svemirski brod s drugog planeta, koji je vjerojatno udario u površinu Zemlje negdje u Sibiru, pa se onda odbio nekoliko stotina kilometara uvis te ponovo pao, kao zauvijek. Međutim, činjenica je da tragova nema...” “Činjenica je”, ponovio je Dvoržak. “Zaista nema nikakvih tragova.” “Ne.” “Daj sjedni, molim te...” usmjerio ju je potom u prostoriju koja je predstavljala dnevni boravak. Larisa je oprezno stala na škripavi parket, kao da bi negdje mogla propasti, a nacereni Mickey s ravnih grudi namignuo je brojnim

86


Noći u bijelom satenu

akvarelima povješanim po ružičastim zidovima: netko bi primijetio da se u tanke crne okvire izlijeva Kaspij! Gdje smo to? “Izvoli, Larisa, raskomoti se.” Dvoržak ju je potom gurnuo među kutije s raskupusanim knjigama, koje Mickey M. nije zamijetio pa se u jednu od njih s treskom zabio, izbivši nespretno sitnu kačkanu torbicu iz Larisinih ruku. Torbica se na podu rastvorila i izbacila iz svoje unutrašnjosti gomilu fotografija u boji i još neke sitnice, ruž, na primjer, olovku i žeton za telefon. Dvoržakovi spaljeni prsti poletjeli su za slikama. “Prekrasno!” prostenjao je i oblio se zdravim crvenilom. I Larisino je lice promijenilo boju. “Ramo me slikao...” “Prekrasno!” ponovio je Dvoržak zadivljeno. Igor se dugo dvoumio da li da priđe tamnokosome muškarcu koji je nešto petljao po bravi na vratima svojega skupocjenog automobila. Pa što, zaključio je, ionako me ovdje nitko ne poznaje. Idem. I prišao je. “Rukavina?” trgnuo se čovjek. “Rukavina? Stvarno?” Igor se nasmiješio i pružio mu uznojenu ruku. “Znaš po čemu sam te prepoznao?” rekao je. “Ah, nemojmo o tome”, odmahnuo je bivši školski kolega. Ionako su prošle mnoge godine, deset, petnaest, dvadeset, eto. Sad to više nije važno. Nemojmo o tome. U redu, posudio si mi ploče koje ti nikad nisam vratio, iako sam svečano obećao da ću to učiniti odmah sutradan. Ali taj sutradan kao da nikada nije došao, jer se tulum produljio u nedogled, sve do treće godine studija, kad je upoznao Snježanu. U međuvremenu su se ploče zagubile, neke su i ukradene, a dio je i slomljen. “Ne, stvarno”, nastavio je Igor bezazleno. “Znaš po čemu sam te prepoznao? Po ovim kolima!” i pritisnuo je kažiprstom tajanstveno zatamnjeno staklo crnoga BMW-a. “Uvijek si govorio da bi volio postati svjetski automobilistički as! Ha, Damire? Sjećaš se?”

87


Irena Lukšić

Na zadnjem sjedištu skupocjenog automobila igralo se dijete, plavokosa djevojčica, kako je kasnije razaznao. Damir je ponovo uhvatio kvaku koja je negdje zapinjala. Bio je to krupan muškarac kratke crne kose i malih šaka. “Prvak svijeta u automobilizmu!” ponovio je Igor i zagledao se u unutrašnjost automobila. U jednom trenutku djevojčica je odbacila nekakvu plišanu igračku, priljubila lice na staklo i isplazila mu jezik. Dugačak i vlažan. “Ah”, pljucnuo je Damir preko ulaštenoga krova. “Inače si, veliš dobro?” “Relativno.” Djevojčica s plavim pletenicama isisala je zrak iz usne šupljine i nakazno izbuljila oči. “Zapravo”, nastavio je Igor sjetno, “tko je danas sretan na ovome svijetu? Svud oko nas bjesne ratovi, kopno se neprestano smanjuje, veliki valovi beznađa gutaju posljednje otoke u moru. Oprosti, pričam ti svoj ružan san...” Djevojčica je zatim počela bijesno udarati šakama po staklu. “Ideš u centar? Možemo te prebaciti do željezničke stanice.” “Htio sam te pitati hoćeš li doći na proslavu dvadesete...” “Nije daleko, znam, ali niti čovjek nema vremena na bacanje kao nekad”, Damir je nervozno pritisnuo papučicu gasa. Djevojčica je još jednom sočno isplazila jezik kilavom stričeku: blll-blll-blll. Daj, tata, prebaci u prvu pa idemo! I tata Damir gurnuo je smiješni mali mjenjač u prvu, a kilavom stričeku s vodnjikavim očima ostao je oblačić svijetle ljetne prašine. Možda od nje u svome ružnom snu napravi čvrsto kopno. Gledala sam starinsku budilicu na stolu i pitala se što znače njeni pravilno raspoređeni udarci: kamo teče subota? Je li ikada itko uhvatio koju važnu subotu svojega života? Je li ikada itko prisilio subotu da sjedne za stol i jede pečenoga kunića posutoga laticama crvenih ruža, meke žličnjake i salatu od krastavaca što se kupa u svježem jogurtu? Je li ikada itko nagovorio svoju subotu da popije čašu cabernet sauvignona? Je li ikada itko ponudio nekoj suboti da udahne plamičak trijumfalne svijeće i osjeti nešto izuzetno? Lak na noktima sušio se vrlo sporo i već me hvatala diskretna panika. Pazi, 88


Noći u bijelom satenu

već je kasno poslije podne i cijeli razred se našao na okupu. Neki radoznalo njuše ponuđeni aperitiv, a neki su, poput vražje Anite Bičanić, dobrano zajapureni u licu od neobuzdanoga plesa s Nikolom Totom, profesorom tjelesnog odgoja. Tiho Rački je vjerojatno ćelav i debeo i nekome u sjeni, nekome čiji masni prsti nesigurno stežu čašu gemišta, tumači gdje i kako treba uložiti velike iznose deviza, kako izbjeći plaćanje poreza ili kome se obratiti za primamljiv, ali mutan posao. Debela je, znam, i Blanka Vidović, vidjela sam je jednom za šalterom Privredne banke, debeo je i Tomislav, svi su debeli... I postavlja se pitanje: zar da zbog njih, zbog gomile debelih i bezličnih ljudi, razbijam glavu oko izbora garderobe? Zar da zbog njih trošim svoju skupu šminku? Ne! – rekla sam odlučno i zarila prste u mirišljavu kosu. Ne! Ja zavređujem nešto bolje od običnog života! Igor je bijesno zatresao kvaku, zatim je još jednom pritisnuo zvono, a onda se izderao po snenom stubištu: “Što je ovo?! Kakve su to igre? Zašto ne otvaraš prokleta vrata?!” Mirisi laganih ručkova su se uskomešali, nešto je čak i šušnulo, ali se ništa posebno nije dogodilo. Ništa, ha? – okrenuo se i šutnuo praznu kutiju šibica, koja se tupo odbila od gruboga zida i onda se stropoštala niz stepenice. Eto ti, govorio je Igor, to je ona famozna pobuna protiv latinskog jezika, koju su mnogi uspoređivali s paljenjem mađarske zastave u središtu Zagreba. Latinski je mrtav jezik, govorila je ova ovdje, nitko ga ne govori na ulici i u trgovini, na latinskom nitko ne razmišlja niti kuje planove za budućnost, a mi moramo tupiti terra est stella i druge poznate istine. Mi moramo misliti i stvarati, rekla je, na jeziku koji ima samo prošlo vrijeme... Irena, morituri te salutant! I naša je gimnazija postala jedan veliki mrtav jezik! “Vi nekoga tražite?” tiho se došuljala Kristina kad je Igor počeo noktima grepsti po vratima. Što je ovo? Gdje sam zapravo? Koji milenij je vani? “Oprostite...” promucao je Igor, “ja... znate, trebali smo slaviti dvadesetu obljetnicu mature, no...” “No?” poticajno se nasmiješila Kristina. 89


Irena Lukšić

Tako je voljela bespomoćne muškarce, krupne i naizgled grube, a zapravo izgubljene. “No”, nakašljao se Igor Rukavina, “ispalo je da nam se izgubilo mjesto i vrijeme za taj veliki pothvat...” “Pa kako to?” Kristina je prekrižila ruke na prsima i zagledala se u zbunjenoga čovjeka kao stroga učiteljica u nestašnoga đaka. Trebalo bi te tući, znaš! – kao da je govorila svojom neobičnom pozom. Trebalo bi te tuc-tuc po riti! Da budeš dobar, da slušaš mamu i da u svakom trenutku znaš gdje treba proslaviti koji dio života. Da, zločesti dečko! “Ne znam... jednostavno nisam dosta pametan!” Igor je nemoćno slegnuo ramenima. “Dođite k meni na kavu”, kao da je jedva dočekala Kristina. Stan nepoznate ljubazne žene mirisao je na pepeo od cimetove kore, na egzotičnu fazu legendarnih čupavaca iz Liverpoola, na Indiju i trenutak kad je prvi put spoznao da mora plaćati svoje ženske. Da, prije dvadesetak godina platio je prvu curu da šeće s njim, da se pokazuje s njim u mjesnome kinu i da pleše s njim na zabavama u Društvenom domu. I drugu curu je platio. I Danicu je platio: kupio joj je pola Trsta. Danicu Rukavinu, zakonitu ženu. A ova, ova tako neočekivana i tajanstvena, pozvala ga je na kavu, pozvala ga je u svoj stan s mirisom kasnih Beatlesa. Odjednom tu nakupljenu slinu nisam mogla progutati: stala sam, koncentrirala se i pokušala ponovo. Međutim, ništa. Rijetka slina samo je zapljusnula usnu šupljinu poput olujnih valova, a ona tvrda kugla lijepo se vratila natrag, u svoje neudobno ležište, na mjesto gdje je podsjećala na nešto mučno i nerješivo. Pokušala sam još jednom i još jednom, ali nikako nije išlo. Naposljetku sam odustala i pokušala se koracima uskladiti s ritmom olujnih valova, kao što krhke katarčice ravnaju svoj uplašeni dah prema smjenjivanju prijetećih brda i dolina pomahnitaloga mora. I struja me tako nosila prema parku, zatim u središte Duge Rese i onda kroz malu ulicu prema željezničkoj stanici. Voljela sam tu postaju, iako je bila zapuštena u svakom pogledu: aus90


Noći u bijelom satenu

trougarska zgrada s prometnim uredom imala je oguljeno pročelje, rasklimana vrata i prljave zidove u unutrašnjosti namijenjenoj putnicima. Velikog i čitkog rasporeda vlakova nije bilo, nego je netko drhtavom rukom ispisao satnicu desetak vlakova što prometuju između Zagreba i Rijeke. U kutu, pored smiješnoga otvora gdje se kupuju vozne karte, stajala je uboga željezna pećica na ugljen. Otuda je vonjalo na vremena kad su ovom prugom vozile parne lokomotive, kad se putovalo sa zavežljajima punim krumpira, purica, jaja, sira i vina i kad se na more odlazilo u skromno radničko odmaralište. Željeznička stanica u Dugoj Resi nije mjesto, nije materijal koji se prilagođava novome vremenu, nego vrijeme kao takvo. Željeznička stanica u Dugoj Resi pokazuje kakvo je bilo naše socijalističko poraće. Razmišljam tako kad eto vlaka iz Zagreba. Kotači su dugo cviljeli, skoro na svakom vagonu radoznali putnici pootvarali su prozore, a kad se kompozicija konačno zaustavila uz pješčano uzvišenje, otvorila su se samo jedna vrata i usamljeni putnik se našao u socijalističkom poraću. “Larisa, zaboga!” “Oprostite”, doista je to bio njen glas, “ali ja vam jednostavno ne mogu objasniti kako sam se našla na tlu vašega sanjarenja, ne... niti uz najbolju volju ne mogu objasniti kako sam došla. Ništa ne znam: niti kako sam ušla u vlak, koliko dugo sam putovala, s kime sam razgovarala i što sam gledala kroz prljavi prozor. Ništa ne znam. U jednom trenutku sam ustala, otvorila vrata i zagazila u stvarnost... Eto, nemojte me ništa pitati!” Vlak se trgnuo, kotači su zakloparali i hrpa željeza je povukla prema zelenome svjetlu signala na kraju stanice. “Vi... vi ste došli k meni?” Larisa me pogledala sa snažnim osjećajem krivnje i zaplakala. Prometnik s crvenom kapom načas je bacio vatren pogled na neobičnu putnicu, a zatim je protrljao ruke i vratio se u svoju zadimljenu sobicu. Dovraga, pomislila sam, možda je tu nesretnu Larisu neko dobro svemirsko načelo poslalo k meni, jer ne samo da sam lako i brzo progutala slinu koja mi se poput grude nerazloživoga smeća kotrljala po usnoj šupljini, nego sam stala na svom očito besmislenom putu. Nisam dalje neobjašnjivo nošena, eto. 91


Irena Lukšić

“Sigurno mi nosite tekst?” pokušavala sam zapodjenuti normalni razgovor na skretanju za Ulicu bana Josipa Jelačića. (To je, inače, nekad dobro znana Jakovčićeva ulica.) “Ostavila sam naslov Tajna tunguskog meteorita”, rekla je tiho i vršcima prstiju si obrisala krupne suze na obrazima. “Fenomen tunguskog meteorita desetljećima je privlačio pozornost ne samo svjetskih i sovjetskih stručnjaka za meteorite, nego i znanstvenike iz drugih područja. Mislim da je najveći nedostatak svih provedenih istraživanja nepovezanost, tako da sam ja, pripremajući ovaj članak, zapravo napravila veliki znanstveni pothvat. Napravila sam, kao prvo, kartu polja povaljane šume. Vi, dakako, znate što je to. E, sad da vam kažem da je računalna obrada podataka Sibirske akademije znanosti pokazala da os simetrije leptiraste figure povaljane šume ima azimut 115o. Kad je pak energija u pitanju, pretpostavlja se da se radi o ekvivalentu 12 megatrona trotila, odnosno 5.1023 erga. Možete si zamisliti koja je to strahota! ” “Bože!” uzdahnula sam. “Profesor Oleg Dmitrijevič Poljakov, znameniti stručnjak za meteorite, kaže da tunguski meteoriti ne padaju svake godine. Ako je tako, a meni se tvrdnja baš ne čini nevjerojatnom, onda čovjek ne mora posezati ni za kakvim spektakularnim hipotezama. Potrebno je samo nastaviti s analizom činjenica i pozabaviti se teorijom pojave. Jer, kao što pokazuju proračuni, sljedeći susret našeg planeta s kometom poput tunguske može se očekivati tek za dvadeset tisuća godina.” “Fiju!” fućnula sam kao kočijaš. “Cijela mudrost je u tragovima, u neobjašnjivim tragovima koji zauvijek nestaju”, zaključila je Larisa superiorno. “U tragovima, što se kaže, u svakome od nas. Sigurno!” “Vidite... zanimljivo, vrlo zanimljivo”, potvrdila sam. “A mi usput i stigosmo”, kimnula sam prema dvorištu s puno zelenila. Kad smo se počele penjati na prvi kat sive zgrade, njena me prisutnost dovela do ludila. Što ću s njom? Pošto je došla? Pa ta ženska, taj nevjerojatni Mickey Mouse može mi upropastiti život! Pazi, zauzet će mi prostor, 92


Noći u bijelom satenu

mojih četrdesetak kvadrata sna, i onda nikoga neću moći pozvati k sebi. Svi će bježati od nacerenog Mickeyja kao vrag od tamjana. Ne pričam bez veze. Eto, mogla bih podsjetiti na neobično dirljiv slučaj Kelečić Bosiljke, darovite prevoditeljice iz Pule, koja je godine 1988. službeno boravila u Moskvi i tom se prigodom blisko sprijateljila s nekakvom Aleksandrom Ve Sagalovič, asistenticom u Institutu za balkanološka istraživanja i južnoslavenske jezike, čiji se posao uglavnom svodio na praktičnu pomoć djelatnicima što dolaze iz neke od bivših jugoslavenskih republika. Aleksandra, od milja zvana Sanja, vodila je tako i našu darovitu Bosiljku najprije u znameniti Zagorsk, zatim joj je pokazala uzorno ulašteni Puškinov dom-muzej, pa muzej razglašene Bodinske bitke, pa onda kuću bivšega generalnog sekretara Komunističke partije SSSR-a Leonida Brežnjeva, pa neku otkvačenu likovnu izložbu na Kuznjeckom mostu, pa crkveno-povijesni kompleks u Kolomenskom i brojne knjižare u središtu Moskve. Njihovo zbližavanje doseglo je vrhunac za vrijeme svečane večere u Klubu književnika u ulici Vronskog (ili Gercena), kad je tankoćutna Sanja sa suzama u očima, a uz omamljujuće moldavsko vino, pričala kako ima krasnoga dečka u Poreču, turističkog radnika, inače poštenog i vrijednog čovjeka, kojega zbog skromnih prihoda i preopterećenosti glupim poslom ne može posjećivati. On će me ostaviti, plakala je Aleksandra Sanja, on će me posve zaboraviti, slutim da je našao neku drugu i da joj se kune u vječnu ljubav, jer on je tako lijep, tako lijep i pun žudnje za životom. I tako će se, plakala je dalje mlada Ruskinja, tako će se moj san da dođem živjeti u Hrvatsku, da dođem živjeti u zemlju ljubljenoga čovjeka, rasprsnuti kao mjehur od sapunice. Ne! – rekla je Bosiljka nakon kraćeg razmišljanja. Neće biti tako jer ja ću te pozvati k sebi u goste i omogućiti ti da ostvariš svoj san. Ja ću ti, draga Aleksandra, posve izbrisati ove ružne bore zabrinutosti s lica. Ja znam što je to za tebe jer i sama imam dečka u Poreču, turističkog vodiča, isto tako lijepog i punog životne radosti. Kad dođeš, draga Aleksandra, svakodnevno ćemo mojim kolima odlaziti u taj slikoviti istarski grad i uživati u ljubavi prekrasnih turističkih djelatnika. Pa ne mogu vjerovati, jednostavno ne mogu vjerovati! – zapljeskala je Aleksandra Ve Sagalovič, ne ide mi u glavu da ću biti uz ljubav svog života, da ću se konačno iskobeljati iz sivoga socrealističkog 93


Irena Lukšić

života najmoćnije komunističke države svijeta. Upravo to će ti se dogoditi, draga Sanja, rekla je Bosiljka i pružila joj svoju adresu i broj telefona na komadu bijeloga ubrusa. Daljnji slijed događaja bio je kao u nekom bezvrijednom romanu: Sanja je doputovala u Pulu i smjestila se kod svoje nesebične prijateljice Bosiljke, a do tragedije je došlo kad su se naše ženske trebale sresti s lijepim turističkim radnikom iz porečkog kraja. Ispalo je, naime, da je Sanjina velika ljubav upravo Bosiljkin divan dečko Fulvio. Da stvar bude gora, Bosiljka se za Fulvija trebala udati odmah po završetku ambiciozne magistarske radnje (Problemi prevođenja), to jest za kojih mjesec-mjesec i pol dana. Pouka ispričanoga događaja je jasna, no ako nekoga živo zanima na čiju se stranu i kako strovalio vražji Fulvio – dovoljno je da potraži stranicu intimnih ispovijesti bilo koje hrvatske revije i pročita vapaje izgubljene, Prevarene, Naivne ili Odlučne. Pa zamisli, skoro sam zaurlala, da mi ova zgrabi Tonija! Zamisli da mi njen Mickey Mouse proguta jedinoga tipa koji me voli! Zamisli! ... No, dobro, neka... neka ga uzme, ionako nije slobodan za neku ženidbu. Neka ga uzme. Neka. Ali moje gimnazijske godine mora ostaviti na miru. Krađa mojih gimnazijskih dana bila bi prava katastrofa, sto puta veća od tunguske! “Oprostite, ali meni uopće nije jasno kako sam se našla kod vas”, promucala je Larisa kad smo ušle u zagušljivu vežu. “Ne mogu vam to objasniti. Znam samo da mi treba sto maraka kao ozeblom sunce i to je sve.” Mda, sto maraka. “Hitno trebam sto maraka. Hitno! A ne znam kako da dođem do njih!” “Jeste li pitali profesora Dvoržaka?” rekla sam smrknuto. “Jeste li uopće vidjeli profesora Dvoržaka? Jeste li ga pitali? Jeste li ikada došli na tu pomisao? Možda on ima sto maraka... Čekajte, gdje mi je njegova adresa? Samo tren, odmah ću...” Dok smo se penjale stepenicama, prestigla nas je jedna šarena mačka. Zvala se Miki. “Profesora Dvoržaka? Oh, ne!” uhvatila se Larisa prstima za sljepoočnice i briznula u uvjerljiv plač. “Nemojte profesora, molim vas! On je tako...” “Tako, što?” pogledala sam je s nemalim čuđenjem. I pitala sam se, 94


Noći u bijelom satenu

konačno, kako se usuđuje tako što reći. Kao da su ruski profesori i urednici bolji od naših. Mickey Mouse na njenoj majici nepristojno mi je isplazio jezičinu. “Dakle, što je? Prost?” Larisa je spustila pogled. “Vi biste htjeli sto maraka?” povukla sam je stepenicama prema gore. “A što će vam sto maraka? Mislim, baš sto?” “Ah, mila moja”, uzdahnula je, “to je duga, duga priča!” Pa dobro, mogla bih joj dati tih sto maraka. Nije to neki nedostižni iznos. Žrtvovala bih ga samo da se makne. Na ravnini prvoga kata zastale smo pred vratima one Kristine što voli snivati u večernjim haljinama. Ženska je rekla da ima sto maraka i da se ne može načuditi što ih ne želim kupiti. Evo, sad ih luđački želim imati u svojem novčaniku. Pritisnula sam rasklimano zvonce. Jednom. Dvaput. Triput. Nitko se nije javljao. Igor je cijelo vrijeme bio svjestan da je previše popio i da događaji u koje je bačen ne spadaju u normalan, dosadan životni tijek. Međutim, okoliš nije pripadao niti snu, jer u snu stvari nisu tako bliske i dohvatne. Štoviše, u snu smo proganjani, neobjašnjivo proganjani i mučeni, tjerani na bijeg uzbrdo, po snijegu, po ogavnome močvarnom tlu, po dubokoj vodi i oštrome kamenju. Je li ova žena Kristina? Da, to je Kristina. Ona debeljuškasta djevojčica prirodne plave i kovrčave kose, uvijek zblenuta, tako neizrecivo zblenuta u svojoj predzadnjoj klupi do prozora. Otac joj je bio alkoholičar, veseljak koji je volio pjevati po ulici, a majka tiha, požrtvovna žena, patnica, zaposlena kao čistačica u neuglednom poduzeću. I pazi sad, dvadeset godina poslije te zblenutosti, ona izranja na pustom stubištu i opsjeda njegovu pozornost. Ona! Djevojčica s hrpicama ljubičastih prištića po obrazima. Ponovo zblenuta, glupa i nezainteresirana za velike glazbene događaje. Ali – jedina, možda jedina na svijetu – nosi večernju haljinu iz neponovljivih 60-ih. “Kristina”, promucao je Igor blješteći vlažnim očima, “pa mi smo se ponovo sreli! Razumiješ? Nakon toliko vremena!” 95


Irena Lukšić

Kristina se sjetno nasmiješila. Koža lica bila joj je nečista kao nekad, puna zatomljene boli i zbrčkanih snova. “Sjećam se... jednom”, nastavio je, ali se odmah zaustavio: ne! To nije bila ona! Ženska koja se sad i toliko puta prije toga pojavila u sjećanju zvala se drukčije, ne Kristina, kršćanka, nego Mia, i skupljala je ploče Micka Jaggera i njegovoga kotrljajućeg kamenja. I imala je, dovraga, sve što su ti prokleti Rolling Stonesi izdali od početka planetarne karijere! Sve! “Nakon toliko vremena, ah!” uzdahnula je Kristina i nemoćno se spustila za stol. Osjećala se poput vreće koju je netko napunio simpatičnom starudijom. “Kao da sam...” Igor se ponovo zapetljao u nekakvu priču. “Ma ne, nije to...” Nasred stola stajao je srebrni pladanj sa svakovrsnim jestvinama, nekoliko hladnih narezaka, jedan kosani odrezak, brdašce francuske salate, prezreli paradajz, gruda restanog krumpira, više kolutića blijede mrkve i zgužvani peršin. Glazba koja je navirala iz sobe učinila je ono što nije stiglo piće i manjak kisika u prostoriji: posve ga je, naime, omamila. Kad se probudio, bila je noć. Prodorno svjetlo ulične lampe držalo se za vrhove nekakvih glomaznih i usamljenih predmeta u sobi kao pauk za napukli zid. Koliko je sati? – pitao se Dvoržak. Zašto sam se baš sad probudio? Sat na radnome stolu pokazivao je jedanaest. To je znak neumjerenosti, nerazumnosti, nesuzdržljivosti, nasilja i pretjerivanja, odnosno, kako je rekao Augustin, jedanaest je grb grijeha. U jedanaest prijepodne motao se po samoposluživanju najpoznatije robne kuće u gradu i tiho pjevušio popis namirnica koje treba strpati u svoju torbu: ku-ti-ja ča-ja, pet ja-jaaa, pe-civooo, dva jo-gur-ta, sok od bo-rov-ni-ce, Lord. Poslijepodne već je bio u svojim uobičajenim poslovima. Ne treba reći kojim. Potom je jeo i zadnje čega se sjetio prije tajanstvenoga sna bila je mučna dvojba: da li je uključen televizor ili ne? Na drugom programu ponavljao se poznati film s Marlene Dietrich u glavnoj ulozi. Dok je listao TV program, pomislio je kako je vrlo korisno naći neka dobra stara vremena i pomoću njih pobjeći od nagomilanih obveza. Je li televizor uključen ili nije? Treba li pojačati ton? Ne, ne, nije si priuštio 96


Noći u bijelom satenu

nikakvo opuštanje: na stolu se skupila gomila rukopisa, tako se prijeteće nadvila nad stvarnost da jednostavno nije imao hrabrosti uživati u zavodljivom pušačkom glasu njemačke dive. Mučio ga je svaki papir iz podebljeg fascikla. Farago Attila iz Budimpešte još prošle godine je poslao priču pod naslovom Kristova loza, Liam O’Connor iz Dublina pitao je na jednobojnoj razglednici Lyona kad će biti objavljena njegova studija o arhiviranju ljudskih glasova u svemiru, Kim Leong iz New Yorka poslao je na recenziranje svoju knjigu antropozofskih ogleda, Michelangelo Rossi-Bernardi iz Padove ponudio je blok tekstova o srednjovjekovnim kovačima, Michelle Ballard-Smith iz Pariza tražila je komplet Mita i zbilje za svoju fakultetsku biblioteku... dakako, ponovo se javio Anafasij Julijanovič Gorski iz Berna... raspričao se o nekakvom rječniku umjetnih riječi. I ona nesretnica je tu negdje, između pohranjenih kozmičkih zvukova i tragača za flogistonom – Dvoržak je podigao nos uvis i pomirisao gusti zrak. Ah! Sa svih strana je štipao tako dobro znani parfem, parfem Bizzare, što ga je poklonio Maji za dvadeseti rođendan. Larisa ga je sigurno ukrala, la russe! Doista – prepipao je nekoliko puta brda i doline svojega stola – svijetloplave bočice stimulativnoga mirisa nema i nema. Samo zrak miriše na prošlost. Prokleta Larisa! Kad je ustao, teško i škripavo, kao i uvijek, upalio je svjetlo i na podu spazio nešto šareno: fotografije! Larisine slike! Kleknuo je i počeo hvatati jednu po jednu za bijele rubove: na prvoj je Ruskinja ležala gola na kauču i pravila se da čita novine, na drugoj su se vidjele dojke u krupnom planu, na trećoj je fotograf snimio stražnjicu kao nekakvu cesticu na pustome krajoliku i tako dalje. “Stoliću, prostri se!” vrisnuo je Dvoržak s hladnog poda. “Prostri se, molim te!” U stanu se osjećala samo tajanstvena tišina. “Prokleti živote!” zaplakala je gorko Krunčica Štimac. “Prokleti! Prokleti na vijeke vjekova! Vidi, svi nekud odlaze subotom uvečer, pokazuju nove haljine i odijela, šire opojne mirise i zarazne osmijehe, jedino ja moram čučati kod kuće i robovati stvarima. Kojim stvarima? Čijim stvarima? Zašto samo 97


Irena Lukšić

ja moram gutati otrovni zrak ispraznoga života i s gnušanjem očekivati svaki novi dan? Zašto? Zašto sad nisam negdje drugdje? Zašto me ne okružuju neki drugi ljudi, neke druge kuće i neka druga glazba? Zašto? Ha? Zašto me jednostavno netko ne pozove van?” U tišini koja ju je luđački davila oglasio se telefon. Ona strašna cvrkutava zvonjava iza koje slijedi poznata isprika pardon, krivi spoj ili nešto u tom stilu. Jednom, dvaput, triput i tako unedogled. No, kad je prestalo, Krunčica je briznula u još žešći plač. Draga Laro! Uopšte mi nije komplikovano zamisliti mjesto (i vrijeme) gdje si napipala ovo moje tajanstveno pismo u svojoj slatkoj majičici na mikimausa, koju sam ti inače kupio na tršćanskom Ponte Rosu: to je stan staroga profesora, a sati su poslijepodnevni. I dobro znam da su ti one golišave fotografije kao slučajno pale na patos i da si ostalo uradila super, baš onako kako to samo ti umiješ. Pazi ovamo, Laro: ja sam na putu za Pariz. Jurim neku lovu. Burazer je juče oporavio svojega pežu pa smo se napokon dogovorili da napravimo ono što si ti predložila. Burazer veli da zna nekakvog Sulju koji je svojedobno radio sa starim: stari je, kaže, kupio od njega dvadeset kaseta za probu, a onda se umiješao onaj nesretni Hamo pa je posao stao. Ma uvalio bi on njemu silom i druge, znaš, bez obzira na Hamu i njegovu bandu, ali nije htjeo riskirati, jer se taman razgranao s poslom. Profesor se, veli on, jako prestrašio policije i Haminih ljudi pa je prešao kod nekih Šiftara, što ti ga ja znam, koji su mu našli krasne ženske. Odlične ribe. Stari im je promijenio imena, pofarbao ih u plavo i šta da ti pričam. Eno ti Dijane, pišu novine o njoj kao o pravoj glumici. Znaš Dijanu? Bila je jednom kod nas. Jako je žurila. Pazi, stari u Parizu ima dosta ozbiljnih profesora, koji od njega kupuju te jeftine žvake i tako ti, moja Laro, kasete kruže samo među finim svijetom. Ja ću, Laro, vjerovatno svratiti do burazerove familije, tu u Bijankuru, jer moram naći neki stan. Ako uspijem, ako bude sve kako valja, e onda ćeš ti odmah doći za mnom, avionom, ja ću te lično dočekati na Orliju. Ima da ovdje stvoriš nebesku karijeru! Ima da budeš sto puta plavija i bogatija od Dijane, koja se slika po novinama. 98


Noći u bijelom satenu

Laro, ako dođe sestra Raza, pazi, reci da sam dobro, da radim, isto tako kaži braći Šefiku, Mustafi, Ibri, Osmanu i Safetu. Ako pak navrati sestra Samija s malim Kemom, reci da ih je tražio onaj Švabo Šmit Helmut, s kojim se ona splela u Minhenu i koji tvrdi da je Kemin otac. Laro, pamet u glavu! Voli te tvoj Ramo. “Marijana-a-a”, dugo je ponavljao starački glas iz jedne od lijepo namještenih soba raskošne kuće na kraju ulice. “Marijana-a-a, dođiii!” “Joj, mama, kako vi uvijek nađete pravi trenutak za obavljanje velike nužde!” ljutito je mrmljala debela žena bosih nogu. “Zar ne mogu u miru pojesti niti svoj zasluženi komadić kruha?” “Marijana-a-a”, nastavio je glas. “Reci istinu, tko je bio?” “Ama hoćete li mi dati malo mira?!” “Marijana-a-a... Tko je bio? Ljubavnik?” “Dosta!” “Marijana-a-a... uhvatio te za cice, je l’?” Gojazna žena je naposljetku ustala od stola i leđima se naslonila na dovratnik mrskoga ulaza u sobu. “Bile su to Lisica i Mačka”, svečano se nakašljala Marijana. “Dobar dan, draga lijo, veli Mačka. Kako ste, kako živite? Kako se premećete u ova teška vremena? A Lisica je ohola i puna sebe, ne zna što bi rekla, motri Mačku od glave do pete i ne zna što da joj odgovori. Napokon se sjeti: kako se usuđuješ pitati kako mi je? Što si naučila? Koliko vještina znaš?” “Marijana-a-a”, starački je glas dobio nešto prijekorniju boju. “Znam samo jednu vještinu, reče Mačka. Kad me progone psi, mogu skočiti na drvo i spasiti se...” “Marijana-a-a...” “U redu!” razdraženo je uzdahnula pretila žena. “Bili su to trgovački putnik Miller i njegova ljubavnica.” “Što su htjeli?” “Htjeli su se pojebati i usput mi uvaliti vrlo učinkovito sredstvo za čišćenje stvarnosti.” “A ti?” 99


Irena Lukšić

“A ja se nisam dala smesti. Otjerala sam ih.” “A oni?” “On je, strašno razočaran, odjurio u prvu gostionicu, naručio bocu smrdljive rakije i opio se kao svinja. A ona je našla nekoga siromašnog postolara i s njim se pojebala za tisuću dinara.” Ne, stvarno, tko je to bio? – pitala se Marijana sjedajući ponovo za stol pun nevjerojatnih mirišljavih stvari. Možda Seka Lorković i njen muž? Kad je prije četiri godine pisala iz Amerike da će se uskoro vratiti, vjerojatno je mislila izvesti neko iznenađenje u stilu: Hi! Here we are! Evo nas, tvojih bivših kolega s posla! Stigli smo! ... Ili su to Miljenkovi novi rođaci, šogorica i njen muž, koji su došli provjeriti da li je ona još uvijek u kući s njegovom bolesnom mamom? Možda su joj htjeli ponuditi deset tisuća maraka da se makne i tako oslobodi prostor za novu Miljenkovu ženu? ... Možda su bili i inteligentni lopovi koji bi joj pričali lijepe priče i usput krali vrijedne stvari? ... Ne, ne, nije to bio nitko, jer ovu kuću nikad nitko ne pohodi. Ovdje ne zvoni niti ne kuca dobronamjerna ljudska ruka, ovdje nitko ne svraća... godinama, stoljećima... Uistinu, koje je tisućljeće vani? Gdje sam to? Gdje sam to, zaboga?! – viknula sam u sumrak, kad mi se učinilo da sam se kobno zapetljala u tamne oblake subotnje stvarnosti. Nedostajalo mi je zraka, najobičnijega zraka za ljude, mučila me glad i žarko sam željela nekuda pobjeći. Daleko, najdalje, bilo kuda, samo da ne gledam prolaženje vremena i habanje prostora. I baš kad sam pomislila da nekud putujem, uistinu sam putovala. Sjedila sam, naime, u ugodno napunjenome autobusu neke poznate primorske kompanije i gledala odraz svijetlećih površina na unutarnjoj strani vjetrobranskog stakla. Predmeti su u svome odraženom obliku izgledali veliki i meki, kao igračke bogataškoga djeteta, te silne žaruljice, pločice i gumbi, pa onda nekakvi papiri, blokovi s kartama, dražesna kutijica s bombonima, nečije zgužvane rukavice, paketići s čitko ispisanim adresama, novine s telefonskim brojem tajanstvene osobe i na koncu bijela pločica s ispisanim gradovima ZAGREB – KARLOVAC – PULA. Dakle, kamo bih to

100


Noći u bijelom satenu

željela putovati? – zapitala sam se kad sam postala svjesna situacije, to jest da sam u autobus uskočila vjerojatno bježeći pred proždrljivom La-ris-om. “Da čujem: kamo ćemo onda?” neočekivano se pojačao smijeh, koji je očito dugo i uporno tinjao iznad mojega sjedišta. Dolazio je od čovjeka kasnih srednjih godina, koji je u golemim težačkim šakama gnječio stroj za izdavanje karata. “Gdje želim?” “Upravo tako”, njegov je kažiprst čekao mig za škljocanje. “Pa... ne znam... sve ovo zapravo nije bilo planirano, došlo je samo od sebe i moram priznati da sam istinski zatečena”, pokušavala sam dobiti na vremenu koje mi nije ama baš ništa značilo. Sa svoje lijeve strane spazila sam ženu koja me znatiželjno motrila. Hajde, izjasni se, kao da je govorila. Reci bilo što! “A vi, kamo vi idete?” gurnula sam je laktom. Nehotice, izgleda. “Ja?” trgnula se ona gotovo uvrijeđeno. “Ja?” “Gospođa ide u Trst”, objasnio je kondukter. “U Trst? E pa onda idem i ja u Trst”, rekla sam. “Idem i ja u Trst. Deset godina nisam kupovala na legendarnom Ponte Rossu. Možete li to zamisliti?” Moja suputnica okrenula je glavu prema prozoru i napravila se da spava. Kondukter je to zamijetio. “Ah, ima nas svakakvih”, procijedio je i pružio mi komadić papira iz svojega stroja za pravljenje karata. Na papiriću je pisalo Trieste i vidjelo se nekoliko okruglih znamenaka. Posao je začas bio gotov. Očekivala sam da će lijeno odlijepiti tur od naslona sjedišta u suprotnome redu, zatim se odvući naprijed, na svoje pusto mjesto pored mrkoga vozača, kojemu će nakon pet ili deset minuta ispričati kako tamo otraga sjedi nekakva bedasta ženska, znaš, sva nekako izgubljena, smuljana i baš za žaljenje, no nije bilo tako. Kondukter je svoju škljocu gurnuo u džep plave kute i počeo mi tiho pričati: “Ima nečeg nadnaravnog u svemu ovome, znate. Nečeg čarobnjačkog. Još jutros sjedio sam sav očajan u zadimljenom kafiću i mislio kako mi je došao kraj. Ono: smak svijeta i poslije toga ništa.”

101


Irena Lukšić

“Zaboga!” htjela sam ga prekinuti. “Danas, znate, posljednji put idem za Trst. Možete li to zamisliti?” “Što, zar mijenjate liniju?” nevoljko sam prihvatila razgovor. Smetala mi je, zapravo, ona žena što se pravila da ćori. Ili sam bila ljuta na nju. Znam da sam joj htjela reći kako mi se prije deset godina činilo da više nikad, nikad neću putovati u Trst. “Ne, odlazim u penziju”, rekao je čovjek sjetno. “I slutio sam da će ovo posljednje putovanje biti fatalno, fatalno na neki drugi način, ali sad... prije deset ili petnaest minuta, kad ste ušli, onako očarani i pokapani, k’o priviđenje... sve je dobilo drukčiji smisao, cijela ta fatalnost... Slobodno vam se obraćam s ti? Ja sam, inače, Mauro”, pružio mi je suhu ruku za upoznavanje. Moja uvrijeđena suputnica otvorila je jedno oko i nešto je na brzinu istresla. Nešto kao: copra baba zakopala uši... “Tijekom četrdeset godina službe u autotransportnom poduzeću stekao sam u materijalnom pogledu sve što čovjek mojega značaja može samo poželjeti: veliku kuću u Kostreni, stan za sina u Opatiji, auto audi 80, motor kawasaki za sina, vikendicu u Bolu na Braču za bivšu ženu, barku... ma sve, sve, ne moram niti nabrajati. Nema što nemam. No, jutros sam si postavio ozbiljno pitanje: što će mi sva ta blaga ako nemam s kime popiti kavu u Trstu? Što će mi novac i stvari ako nemam dušu s kojom bih mogao ljudski popričati?” “A žena?” “Koja žena?” “Pa tvoja.” “Moja bivša žena?” zatreptao je kondukter. “Moja bivša žena ima butik u Milanu. Tamo se i preudala.” “A sin?” “Moj sin?” “Da.” “Sin živi u Americi. Prodaje kompjutore... Ima i firmu Mauro and Mauro... Čekaj, pa za koga ti mene držiš?” čovjek se vidljivo razljutio. “Zar ja sličim na tipa željnog jeftine zabave? Ha? Čuj, da je meni do pustolovine, znaš, ne bih se po kafićima mučio ovakvim teškim pitanjima, nego bih jednostavno 102


Noći u bijelom satenu

pristupio prvoj ženskoj koja bi mi se našla na putu. Prvoj, Talijanki, Hrvatici, Bosanki, Slovenki, Njemici, svejedno. Nisam se valjda cijeli život patio zato da bih sada, pod stare dane, u jesen svojega postojanja, išao kupovati prolazna zadovoljstva! Zar izgledam kao čovjek koji je na to spao? Ha?” Na ovo pitanje zaista nisam znala naći pravi odgovor. On mi je, naime, tako izgledao i, opet, nije mi tako izgledao. “Ja sam u tebi otkrio nešto drugo: dubinu. Dubinu u koju bih s puno ljubavi mogao spustiti stotinu tisuća maraka sa štedne knjižice i neke nekretnine!” Moja suputnica krišom je otvorila i drugo oko. “Napiši mi, molim te, dušo moja jedina, svoje ime i adresu”, pružio mi je potom nečiju poderanu autobusnu kartu i odmah se diskretno povukao u prednji dio kola. Vozač se pravio da ga zanima samo stanje na cesti. Žena koja je sjedila do mene upitno me pogledala. Kao da želi reći: ako nećeš ti, daj meni. Ja ću. I to vrlo rado. Hm! Pa ovo je čisto ludilo! Nevjerojatno! Zamisli da ti netko priđe iz čista mira i ponudi veliko zemaljsko blago plus nešto duhovnoga paketa. Čisto ludilo, velim! Ipak, uzela sam kemijsku olovku i napisala na ogavni komadić papira: Larisa Aleksandrovna i tako dalje, ispod toga adresa Ramine podstanarske sobice u Zagrebu. I gotovo. Točka. Ma što bih se ja zafrkavala s ljudima koji tako bolno odlaze u mirovinu! Zašto? Svi nekud odlaze: Dvoržak odlazi na zatvorene porno-projekcije, Kristina odlazi u šezdesete, Igor odlazi u grad svoje mladosti, a i ja odlazim da bih bila tu negdje. I moja suputnica nekud odlazi, eto, čuli smo da kani obići Trst, kultno mjesto svojega blagostanja. Da. Najprije me nekako neprijateljski odmjerila, kao da ponavlja ono: copra baba zakopala uši, a onda se ipak pristojno otvorila: “Moj muž danas slavi dvadesetu obljetnicu mature, znate, pa sam mislila da bih večer trebala iskoristiti za druženje s nekim svojim davnim snovima...” Vidiš koliko ljudi slavi dvadesetu obljetnicu mature! – začudila sam se. Zaista nevjerojatno!

103


Irena Lukšić

Autobus se sigurno uvlačio u guste crnogorične predjele Gorskoga kotara, recimo Severin na Kupi. “Vidim da ste Ruskinja”, nastavila je nepoznata žena u srdačnom tonu. “Znate, mogla bih vam toliko toga ispričati, toliko toga. Ova noć je posebna, tako posebna, kao stvorena za neka nadnaravna stanja...” Pogledala sam je krajičkom oka: zabacila je glavu kao da se sunča na nekoj strmoj stijeni. Možda je u mislima stigla čak do Riminija? Ili je izašla u Muggi, slikovitom gradiću pored Trsta? “Vi sigurno imate ljubavnika u Trstu”, rekla sam nakon kraćeg nerazmišljanja. “Ma ne!” trgnula se. “U Trst putujem iz posve osobnih razloga. Jednostavno želim biti sama. Želim naposljetku razgledati grad koji mi je cijeli život bio nešto drugo. Želim uživati u Gradskom kazalištu na Verdijevu trgu, u palači Carciotti iz 1905., želim ući u crkvu S. Niccolò dei Greci, želim fotografirati arsenal društva Lloyd i kuću Costanzo. Želim ponoviti Trst od rimskoga doba do Coca cole... Gle, pa stigli smo u Severin na Kupi! Putnici masovno izlaze van: jedni idu pušiti, drugi su gladni, treći jure na WC. A vi? Ne idete van?” More ljudskih glava doista je zapljuskivalo izlaz u stvarnost. “Ne.” “Ne? Želite li da vam donesem neki kolač? Ovdje, znate, rade odlične kremšnite...” Dobro, donesi, pomislila sam. Dok sam stajala u prolazu između sjedala i propuštala svoju suputnicu na slobodu, primijetila sam da je moj romantični kondukter kupovao nekakve cigarete u staklenoj kućici nevelike benzinske crpke. Bio je leđima okrenut autobusu. Noć, tišina, na nebu klijaju poticajne zvijezde. Jedna od njih sigurno je moja – promrmljala sam izvlačeći se na praznu gorsku cestu. Usput sam, dakako, onu ceduljicu s Larisinom adresom gurnula u lijevi džep kondukterove kute, koja je bila uredno prebačena preko naslona njegova službenog sjedala. “Koliko je to sati?” Igor je s teškom mukom otvorio olovne očne kapke. 104


Noći u bijelom satenu

Oko njega sve je bilo bijelo, lijevo, desno, ravno. Bijelo i nepomično. “Gdje sam? U bolnici?” “O, gospodin se probudio!” Kristina je ušla u kuhinju i pripalila cigaretu. “Malo sam zadrijemao, čini se...” Na svečano postavljenom stolu valjali su se ostaci nečije gozbe, oglodane kosti, mrvice polubijeloga kruha, komadići kuhanoga povrća i kapljice majoneza. “Predstava je završena.” “Ha?” zinuo je Igor. “Velim: gotovo. Nema više”, procijedila je Kristina neugodnim metalnim glasom. “Čekaj, kako to misliš? Ali ja znam još jedan trik, znam još jedan koji ti sigurno nisam pokazao”, nacerio se Igor. “Postoji jedan sjajan trik koji ne poznaje niti jedna značajna mađioničarska knjiga na svijetu. Postoji, i ja ću ti ga pokazati. On od čovjeka traži sve, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost, njegovo kompletno ja...” Kuhinja se kupala u smradu pokvarenog vina. “Drugom zgodom, dragi”, rastreseno je pušila Kristina. Bila je nedjelja i iz dvorišta su se kroz zavjese probijali oštri rogovi zreloga sunca. “Molim te, Kristina... samo jedan trik!” “U redu, samo jedan. Ali na brzinu!” ... Mora da se još uvijek pamti ona priglupa Biserka koju je netko iz razreda potplatio da me osramoti pred cijeli naraštajem: Čuj, Igore, jučer si kod mene izgubio gaće. Hoćeš li konačno doći po njih? Vjerojatno se pamti i inženjerka Miroslava koja je za jednu Novu godinu plesala gola na stolu predsjednika općine... Eh, kad bi se barem netko našao za takve pothvate! Budala, ukrala mi je parfem! – mrmljao je Emil Dvoržak dok je listao zgužvane tekstove za idući broj Mita i zbilje. Budala! Ukrala je bočicu parfema vrijednu trideset maraka, a mogla je ući u povijest! Mogla je, štoviše, postati mit! ... Mogla je od mene dobiti sve, pa čak i nemoguće stvari i nezamislive 105


Irena Lukšić

situacije, jer ja sam stari čarobnjak, čarobnjak koji može pružiti puno više od mogućnosti snimanja banalnog pornića... Lares, dobri demoni, duše pokojnika, zaštitnici kuće i zemljišta. Laria, grad u Tesaliji, na rijeci Pinòs. Larousse, enciklopedija nedostižnih stvari... Predstavi je doista došao kraj. Još jedna jalova nedjelja mog života gubila se u neopranom vešu praznih sanja. Svijet je hrlio u nove pobjede. Koliko je sati? Koliko je sati kad čovjek postane svjestan ubitačne prolaznosti zemaljskog postojanja? Je li završio moj san? Sanjala sam, naime, da je jednoga sunčanog popodneva u naše malo mjesto stigao cirkus. Pojavili su se spretni artisti na trapezu, čovjek gumena lica, glupi August i razna čudovišta patuljasta rasta... Bože, koji kaos! – zaključila sam. Dok sav normalni svijet čita novine, ja sanjam... Ruski astronom iz odjeljenja za astronomiju pri Pedagoškom institutu “Gorki” u Moskvi, dr. B. F., izjavio je da je užarena nebula “NGC 6543” udaljena od Zemlje više od tisuću svjetlosnih godina – golemi umjetni “svjetionik” ili znak koji je našem svijetu uputila neka udaljena civilizacija. S usijanom zvijezdom u centru – previše odgovara poziciji Zemlje da bi bila prirodna. Prema njegovu mišljenju, spomenuta nebula je znak koji je postavila neka viša civilizacija koja je proučavala razvoj Zemlje i koja je namjerno podesila da se taj znak pojavi u svojoj sadašnjoj poziciji u vrijeme kad čovjek stupi u tehnološku eru. (Izvestija ili Moskovskie novosti)

106


PROZA NOĆI U BIJELOM SATENU

noći u bijelom satenu zbirka je kratkih priča objavljena još 1995. godine. Iako je do danas Irena Lukšić objavila cijeli niz knjiga, upravo je s ovom zbirkom Irena Lukšić najautentičnije obilježila književne 90te godine i razdoblje rane tranzicije i to iz pozicije žene, intelektualke i, kao da je još i to potrebno, iz provincije, stavljajući se tako u trostruku opreku svemu onome što je predstavljalo mainstream društva toga vremena, ali opterećuje i danas kako literarnu sredinu, tako i naše društvo uopće.

ISBN 978-953-6939-95-4

irena lukšić rođena je 10. ožujka 1953. godine u Dugoj Resi. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodi s ruskog. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik. Zastupljena u antologijama. Urednica je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata. Suradnica je američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja. Povremeno nastupa kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Više puta studijski boravila u Rusiji.

ObjaviKnjigu.com


Noći u bijelom satenu