obljetnica

»ispovijedaju« u televizijskim emisijama. Nekoć su se, nadalje, pokušavali silom približiti katolička teologija i marksizam, a danas neki dobrovoljno teološka promišljanja isprepliću s ideologijama genderizma ili iskrivljenoga feminizma.

Iako se nekomu može učiniti dalekom budućnošću ili čak nebitnom temom u brojnim problemima opterećenoj današnjici, za Crkvu i hrvatski narod vrlo je važna malena najava s posljednjega izvanrednoga zasjedanja članova Hrvatske biskupske konferencije, održanoga početkom lipnja. U priopćenju stoji da su biskupi počeli promišljati kako proslaviti 1100. obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva (2025.) i 1400. obljetnicu pokrštavanja Hrvata (2041.).

Ne bi se moglo smatrati tek uzgrednom opaskom da su se biskupi prisjetili kako su visoke obljetnice tih dvaju važnih datuma hrvatske nacionalne i crkvene povijesti proslavljene 1925., odnosno velikim projektom 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata sedamdesetih i osamdesetih. Naime, te obljetnice imaju golem potencijal jer kao što se u doba galopirajućega komunizma preko njih osnažilo crkveno i narodno jedinstvo te prikupila golema duhovna snaga za ulazak u hrvatsku samostalnost i za preživljavanje krvavoga rata, duhovno gledano slično bi se moglo dogoditi i danas. Na to upućuje niz znakova vremena. Iako će neki lako odmahnuti rukom i reći da

Prvi znak koji današnje vrijeme u dobroj mjeri dijeli s razdobljem sedamdesetih i osamdesetih napadi su na Crkvu, njezine pastire i vjernike. Ako se usredotočimo samo na protekle dane, prvo se počelo prokazivati s obzirom na što utemeljene, a što neutemeljene optužbe o zlostavljanjima ili zataškavanjima zlostavljanja, a potom se počelo s prozivanjima koja su se proširila na ekonomska, pa čak i akademska područja crkvenoga djelovanja.

Te trendove prate i stalna agresivna čerečenja, pa čak i iz pojedinih crkvenih krugova, miroljubivih molitelja na trgovima, ali i onih koji mirno i radosno hodaju za život.

Nema kao u komunizmu (još) zatvaranja vjernika zbog katoličkih stajališta, ali ima obilatoga ismijavanja njihova djelovanja u javnosti. Kao nekoć nema (koliko je poznato) odvođenja crkvenih predstavnika na obavijesne razgovore kod službenika tajnih služba, ali neki će reći da za to nema ni potrebe kada se pojedinci dragovoljno

Važno je iskoristiti povijesnu šansu da i ovomu naraštaju slavlje velikih hrvatskih crkvenih i narodnih obljetnica postane duhovna priprava za vremena koja dolaze

Znak je vremena, kad je o hrvatskom identitetu riječ, i to što se i danas iz podzemlja provociraju incidenti, poput skidanja hrvatske zastave u kraljevskom gradu Kninu ili potenciranja razdvajanja sjevera i juga preko nogometnih tema. Baš kao što je to bio slučaj i nekoć.

Očekivalo bi se da će se uz tolike napade i relativiziranja »stado razbježati«, što iz crkava, što iz države. No iako postoje oni koji su ozbiljno poljuljani, u većine kao da se događa suprotno. Nemoguće je ne zastati nad prizorom hodočasničkih rijeka u marijanskim svetištima ili mnoštva koja su se nedavno slijevala u crkve na blagdan sv. Antuna i sv. Josipa zaštitnika Hrvatske. Velik je broj i hrabrih građana na hodovima za život koji su ove godine premrežili čitavu domovinu ili molitelja na trgovima koji ne posustaju… Duhovna je to stvarnost koja se ne može izmjeriti, ali ni previdjeti.

Zbog svega toga važno je iskoristiti povijesnu šansu da i ovomu naraštaju slavlje velikih hrvatskih crkvenih i narodnih obljetnica postane duhovna priprava za vremena koja dolaze.

Malo toga s obzirom na trendove u domovini i svijetu upućuje na sjajnu budućnost, ali ništa ne priječi da prema toj budućnosti hode duhovno snažniji ljudi.

(Glas Koncila)

Bog treba da na nekom mjestu budemo njegov glas i njegova nazočnost. Hvala ti, Bože, što nas uzimaš za svoje apostole

Ne još tako davno pamtimo Petra u drukčijoj ulozi. Junačio se on, istina, kako će, bude li trebalo, i umrijeti zajedno s Isusom, ali je uskoro pokazao svoju slabu ljudsku narav. Uplašio se i zatajio svoga Gospodina. Pa i nakon Kristova uskrsnuća bio je Petar poput ostalih apostola: zdvojan i neupućen u značenje svih tih događaja.

I onda, došao je dan Pedesetnice. Čudo se događa! Petra i apostole napušta strah. Ispunjaju se posebnom snagom i mudrošću. Hrabro propovijedaju - i to tako da ih razumiju pripadnici svih naroda. Petar osjeća: ništa više nije kao prije. Ispunjen snagom Duha Svetoga on više nije prijašnji čovjek. Drugi je to Petar. Sjeća se Isusovih riječi prema kojima će oni, apostoli, činiti i veća znamenja od onih koje je Isus činio.

I doista: Petar liječi čovjeka hroma od rođenja, Petar uskrišava umrlu djevojku, štoviše ljudi su „na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih“ (Dj 5,15). To je izgledalo doista nevjerojatno.

No u isto vrijeme počelo se događati i ono drugo što je Isus prorekao: počeli su progoni. Prvi od apostola koji je prolio svoju krv za Gospodina bio je upravo Jakov, brat Ivanov, jedan od onih – sjećamo se – za koje je njegova majka molila da bude u Gospodinovu kraljevstvu njemu zdesna ili slijeva. I doista: prvi je pošao za svojim Gospodinom.

Odmah potom uhićen je i Petar. Sad mu već nije svejedno. Iako je apostol i čudotvorac, dopao je tamnice. Ovoga je puta izgledalo doista opasno. Strah je zavladao i u Crkvi. Molili su za njega, molili su time i za sebe. Ta Crkva je tek u povojima! I evo izravnog Božjeg zahvata: „pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: ’Ustaj brzo!’ I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: ’Opaši se i priveži obuću!’ On učini tako“. Prošli su prvu i drugu stražu. Kad se našao na ulici i kad je došao do kuće gdje se bila sabrala Crkva, od radosti nisu mogli povjerovati.

Petar je mogao pomisliti kako je on oslobođen iz ta-