folklora, druženja i odlične zabave!

& 'Zagreb'), do uživanja u pjesmama Kate Jurjević koja je podigla atmosferu svojim nevjerojatnim glasom koji je ispunio plesni podij. 'Ladove' mame dobro su se zabavile plešući u vlastitom kolu, pokazujući svojoj dječici kako se to radi. Nakon duge noći zabave, pjesme i plesa vratili smo se kući u tri ujutro. Buđenje za doručak u osm ujutro nije svima bio jednostavno, ali 'proizvodna linija pripreme doručka' bila je brza kao i dan prije.

Odjavili smo se i otišli do katedrale sv. Patrika na sv. misu i slušali o važnosti suosjećanja. Uživali smo u razgovoru s paterom Leonom i sestrom Slavicom, koji su nam poželjeli Božji blagoslov na putu kući.

Nedjeljni ručak u Hrvatskom klubu za neke, bio je posebno emotivan. Zajedno smo pomogli pospremiti dvoranu s našim prijateljima, 'Lenekovim' folklorašima, objedovali, a nakon toga je Anita Jurleta, naša predsjednica, zahvalila našim domaćinima prije nego što smo otpjevali dvije pjesme prije samog polaska.

Zbogom, zagrljaji i hvala ispunili su dvoranu, dok smo se opraštajući i radovali što ćemo se uskoro ponovno vidjeti. Na putu kući, jeli smo grickalice, drijemali i dijelili najdraža sjećanja na vikend. Odlučili smo samo nekoliko puta svratiti do WC-a, završivši večerom u Horshamu. Sretno smo se vratili oko ponoći.

Cijeli vikend je bio izuzetno nezaboravan i zahvaljujemo svim uključenim grupama na njihovom doprinosu, ali moramo izdvojiti Hrvatski folklorni sastav 'Lenek' kao izvrsnog domaćina.

Naša je grupa stvorila nove veze i uspomene, kao i mnoge interne šale; nećemo vam reći ništa, ali možemo vam ovo reći... ide li 'Lado' uskoro na još jedno putovanje? Računajte na to! 'I reckon!' - jedna je od internih šala koja se neprestano ponavljala za vrijeme dugog, ali nezaboravnog puta u Adelaide.

Marinko JURIČIĆ (iz Zagreba)

Pred Hrvatskom je superizborna godina. Birači će, računajući vjerojatni drugi krug predsjedničkih izbora, na birališta izaći čak četiri puta! Najprije će se u svibnju održavati izbori za Europski parlament, koji su važni prije svega zbog toga što će to biti najbolji pokazatelj raspoloženja birača. U srpnju ili u ranu jesen, ovisno o tome kada vladajuća većina odluči raspustiti aktualni saziv Hrvatskog sabora, održat će se parlamentarni izbori, a krajem godine, u prosincu, predsjednički izbori. Dakle, nakon što su tri godine bili pošteđeni tih trauma, birači će naredne godine imati „pune ruke posla”. I još jedna zanimljivost: trogodišnja izborna pauza u Hrvatskoj se nije dogodila od uvođenja višestranačja. Kako ističu poznavatelji ove problematike, najdulje smo bez odlaska na birališta bili u razdoblju od predsjedničkih izbora održanih u lipnju 1997. do parlamentarnih izbora u siječnju 2000. godine.

Kada sve to znamo, onda nije teško zaključiti da smo već ušli u razdoblje kad političari daju sve od sebe kako bi pridobili naklonost birača i kako bi one neodlučne potaknuli da izađu na birališta. Slijedom toga, logično je da se svaki značajniji potez stranaka i istraživanja javnog mijenja prate s puno većom pozornošću nego inače.

Iz tog seta političkih događanja, treba izdvojiti dva koja su se ovih dana odigrala: tradicionalno mjesečno istraživanje Crobarometar za lipanj koje pokazuje kakav je trenutačni rejting strana te odluku platforme Možemo da na parlamentarne izbore izađe samostalno.

Tomašević se nada da će Možemo preteći SDP i zauzeti mjesto glavne oporbene stranke (pobjedu teško može očekivati), što bi mogao biti početak kraja SDP-a

Prema tom istraživanju, HDZ bi na izborima podržalo 28,6 posto birača, što je najlošiji rezultat HDZ-a još od listopada prošle godine, ali i dalje nedostižan za sve ostale stranke. Naime, SDP, kojem drugi mjesec za redom pada popularnost, podržava 11,7 posto ispitanih, Možemo 10 posto, Most 8,9 posto, Domovinski pokret 7,2 posto, a neodlučnih je 18 posto. Sve ostale stranke su daleko ispod izbornog praga od 5 posto.

Privi zaključak koji se nameće nakon što se pogledaju navedene brojke jest da SDP i Možemo zajedno dobivaju podršku 20,7 posto ispitanika, što je daleko od onoga što dobiva HDZ. Ta jednostavna matematika glavni je, premda ne i jedini, razlog zbog kojeg je platforma Možemo odlučila na izbore ići samostalno.

Mnogi su držali da je koalicija SDP-a i Možemo gotova stvar, pogotovo nakon što je predsjednik SDP-a na Peđa Grbin ososbno sklopao koaliciju s Možemo u Gradu Zagrebu, dakle na lokalnoj razini, i to nakon što ju je prethodno vodstvo gradskog SDP-a bilo raskinulo. Dakle, predsjednik jedne velike stranke (nekad i jedine!) osobno je došao na potpisivanje sporazuma o koalicijskoj suradnji na gradskoj razini, što se nikada prije nije dogodilo. Mnogi su taj potez, kao i mnoge druge koje je Grbin povukao, protumačili kao udvaranje pokretu Možemo, a ovaj mu je sada dao košaricu!

Objašnjavajući tu odluku, Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba i jedan od čelnika pokreta Možemo, izjavio je:: „Istraživanje je pokazalo da nema sinergije ako izlazimo s drugim strankama, to jest da će nam birači honorirati samostalni izlazak na izbore”. A to, s obzirom na trendove koje pokazuju istraživanja, znači kako se Tomašević nada da će Možemo preteći SDP i zauzeti mjesto glavne oporbene stranke. (Pobjedu teško može očekivati.) Što bi mogao biti početak kraja SDP-a.

Piše: Zvonimir Despot

Prije više od 12 godina na ovome sam mjestu pisao kako Hrvatska treba ući u Europsku uniju i postati dio njezine zajedničke sudbine i u njoj trebamo odlučivati dalje i o sebi samima. Pisao sam više puta da se na EU treba gledati posve pragmatično. Mi ne možemo dugoročno postići napredak ako ne postanemo dio zajedničkog velikog tržišta. Naše tvrtke i pojedinci nužno trebaju postati igrači na tom tržištu kako bi se probijali bez nepotrebnih barijera, kako bi naši ljudi izvan zemlje osnivali tvrtke, kako bi lakše putovali, studirali, ali i da stanovnici EU mogu lakše doći k nama, posebice na ljetovanje. EU nam treba zbog našeg gospodarstva, zbog novih investicija...

I navršilo se točno 10 godina kako je Hrvatska punopravna članica EU. Nisu se ostvarile one crne slutnje, strahovi koje su nam htjeli nametnuti domaći euroskeptici, da ćemo ostati bez domaćeg sira i vrhnja ili domaće rakije i tome slično. Bilo je onih kojima je teško padalo što smo se oslobodili Jugoslavije, izašli iz jedne državne zajednice, pa tako brzo ulazimo u neku novu asocijaciju država. Bilo je onih koji su se stalno pitali zašto smo se onda borili 1991. godine kad Beograd zamjenjujemo Bruxellesom? Bilo je mnogo onih kod kojih su prevladavale emocije ili neki iracionalni strahovi ili jednostavno neinformiranost, a kod nekih i ideološka, intelektualna ili op- ćenito ljudska zadrtost. No, kako to biva, život mora ići dalje. Država se mora dalje razvijati, gospodarstvo mora ići dalje, mora pronalaziti nova tržišta, ljudima treba što bolji standard, sigurnost... Hrvatska je oduvijek stremila Zapadu koji ju je počesto ignorirao i sputavao, koji je gledao više interese. Sve se prelomilo u Domovinskom ratu. I onda smo prvi zapadni kišobran dobili ulaskom u NATO, a ulazak u EU bio je vrhunac. Uvođenje eura i ulazak u Schengen samo su nado- gradnja svega toga. Europska unija nam je omogućila mnogo bolji prosperitet.

Dobili smo slobodno tržište s više od 400 milijuna ljudi. Dovoljno je samo pogledati brojeve posljednjih deset godina, koliko se razvio hrvatski izvoz u prostoru EU. Od ulaska Hrvatske u EU, hrvatski izvoz porastao je gotovo 130 posto. Ali ne samo to. Istina je da je EU najveće tržište za hrvatske tvrtke, ali treba naglasiti da svaki treći izvozni euro naše tvrtke zarađuju izvan granica EU. To su takozvana treća tržišta koja su postala sve atraktivnija hrvatskim tvrtkama baš zahvaljujući činjenici da sporazumi EU o slobodnoj trgovini s trećim tržištima bitno olakšavaju izlazak i naših tvrtki na ta tržišta, od Ukrajine do primjerice Gane.

Mnogo je povika da smo zbog ulaska u EU ostali bez ljudi, da su se zato ljudi masovno odselili. A ne razmišljamo o tome da su ti ljudi dobili nove životne i poslovne prilike, da se velik dio tog novca slijeva na račune u Hrvatskoj, a i da će neki od tih ljudi kasnije kod kuće u nešto investirati, vratiti se... Kao i pitanje kako bismo sanirali štete od potresa da nije bilo golemog novca iz EU ili koliko je novih infrastrukturnih projekata završeno, kao Pelješki most, ili koji se grade, poput završetka Istarskog ipsilona i druge cijevi tunela Učka ili rekonstrukcije željezničke pruge prema Mađarskoj.

Ništa u životu nije savršeno, pa tako ni EU nije savršena zajednica, ali je u današnjem trenutku najbolja opcija za naš daljnji rast i razvoj

je danas posve drugo vrijeme (nema više komunističke partije, hrvatski narod živi u slobodi, Hrvatska je članica Europske unije i NATO saveza…), postoji i druga dimenzija. To je duhovna stvarnost, a ona danas obiluje podudarnostima s okolnostima iz doba komunizma.

Ništa u životu nije savršeno, pa tako ni EU nije savršena zajednica, ali je u današnjem trenutku najbolja opcija za naš daljnji rast i razvoj. Hrvatska, dakako, i dalje ima mnogo svojih unutarnjih problema – od korupcije, nepotizma, prevelikog i počesto neučinkovitog državnog aparata, poreznog opterećenja... EU nam nije krivac, mi smo ti koji trebamo dalje urediti svoje dvorište. (Večernji list)